Koju je to »Riječ«, i kakvu, Drašković uputio »kćerima Ilirije«?

Tri su Draškovićeva spisa, dva uporabna i jedan »pjesnički«, nastala tridesetih godina: preznamenita Disertacija... darovana gospodi poklisarom zakonskim i budućim zakonotvorcem... (1832), Mladeži ilirskoj (1836) i Riječ veledušnim kćerima Ilirije. U jednu ruku predstavljaju srž mudrosti i znanja politički preiskusnog a ponašanjem diskretnog intelektualnog i političkog vođe Narodnog preporoda, a u (za ono doba) poodmaklim (šezdesetim) godinama. U drugu pak predstavljaju niz jasno formuliranih ideja koje će u idućem, petom desetljeću 19. stoljeća, u cijelom pokretu biti i životno ostvarene.

Sva tri spisa u najširem su smislu riječi poslanice. Nipošto strukturirane kao istoimena književna vrsta, nego prirodnojezično polifunkcionalne, slogom protočne, a primjenljive s obzirom na dotične primatelje. O komunikacijskim se primateljima Disertacije... zna da su to poimence sprijateljeni hrvatski zastupnici u novoustrojenome Ugarskome saboru. O primateljima poslanice Mladeži ilirskoj govori sam naslov: upućena je tadanjim mladim akademskim građanima. O primateljima pak spisa Ein Wort an Iliriens (sic!) hochherzige Töchter... jednako se izričito imenuje odgovarajuća »ciljna skupina«: »duševno« uznosite rodoljubive djevojke i supruge. Upravo su tri »ciljne skupine« i odredile persuazivnu, uvjeravateljsku funkciju svakoga od tekstova: poklisari, mladež, tadanje hrvatsko ženstvo. Pa se znameniti spis Disertacije trsio oblikovati tadanje znanstvene (povijesne) spoznaje, poslanica mladeži sa svojih je sto i pedesetak deseteraca u primatelja imala pobuditi »slogu« i marljivost u provođenju programa Narodnog preporoda, Riječ pak veledušnim kćerima imala je ispunjati navlastito obrazovnu funkciju, služeći se znanstvenopopularnim stilom. Ženska je populacija obrazovna osnovica, »nulti stupanj« s kojega se uzdiže i na kojemu se gradi piramida znanja. U to je doba, posebno ženstvo plemićkog staleža, praksom civilizacijskih odnošaja, a i općim postjozefinskim (germanizatorskim) statusom quo, svoja životna iskustva formuliralo na njemačkom; dakle mislilo je njemački i slijedilo austrijsku životnu praksu. Valjalo im je tu praksu pratiti na austro–njemačkom: njega su puce razumijevale lakše no vlastiti materinski.

Drašković je dakle svoje epohalne ideje priopćio trima slojevima pučanstva. Zna se međutim da u tim slojevima pučanstva sve više sudjeluju, pa zapravo i preuzimaju vodeću ulogu, dotad politički obespravljene mase; »treći stalež« i u Hrvatskoj postaje osloncem budućnosti. A velmoža visokoga roda i stare hrvatske korenike politički je posve »podoban«: visoki je časnik austrijske vojske, carev prijatelj iz mladih dana, užitnik znatnih »veza« na Dvoru, dokazani domoljub u obrambenim zadaćama protiv svojedobne francuske okupacije, jedan od najumnijih i najobrazovanijih pripadnika hrvatskog plemstva; razglašeni uostalom okupljač mladeži, obrazovan (mahom privatno, ne u regularnim školskim zavodima!) na tekovinama prosvjetiteljstva te aktualne filozofije prirode i povijesti. Uostalom za motto svoje poslanice ženama stavlja rečenice tada suvremenog i znamenitog fiziologa i filozofa prirode, Johannesa von Müllera. Spoznaja se — baš kao i sav život, pa i život ljudskih zajednica, dakako i naroda — imala temeljiti na »prirodnome pravu«. A rousseauovsko je »prirodno pravo«, nakon političkih ostvaraja u netom proteklim revolucijama (američkoj, francuskoj, poljskoj, među inima), zadobilo novo epistemologijsko utemeljenje upravo u sve temeljnijem prirodoslovlju.

Riječ veledušnim kćerima Ilirije na svoje pedeset i tri stranice njemačkog teksta uz uvodnih još pet, označenih rimskim brojevima — a hrvatsko ženstvo toga doba, natuknuto je već, svijet razumije posredstvom jezične i kulturologijske mreže austronjemačkog semiotičkog sustava — sadrži povijesnu i prirodoznanstvenu opravdanost pokreta, ne onu neposredno političku, kako je to u drugim dvama spomenutim spisima. U Riječi se na temelju spoznaja tadanje »normalne znanosti« u historiografiji, filologiji i povijesti književnosti traže uporišta za tvorno pridobivanje hrvatskih žena, ne bi li za osnovicu svoga komuniciranja prihvatile narodnosne kodove (poglavito dakle jezik i književnost) te time postale vodećom snagom općih društvenih gibanja u budućnosti. Upravo one bile su, i jesu, »narod«. Kasniji je povijesni razvoj hrvatskoga društva dokraja potvrdio opravdanost Draškovićeve kulturologijske strategije.

U literaturi se, u opsežnim povijestima književnosti, Riječ obično svodila na neku vrstu pojednostavljenih općenitosti, od kojih je ona o primateljskoj osjetljivosti ženskog svijeta ponajčešća. Međutim, kao da se olako prelazilo preko lako uočljive filološke činjenice da je Draškovićev spis krparija od pet uzajamno različitih i raznovrsnih tekstova.1 Skoro da se, usput rečeno, kompozicijom bliži današnjemu »postmodernomu« idealu! Tih pet raznovrsnih tekstova ukratko ćemo prepričati:

Prvi dio. Stranice 3–7, proviđene spomenutim uvodnim mottom, iznose razloge s kojih se spis obraća upravo »veledušnim kćerima Ilirije«. One da su prepuštene njemačkom jeziku zato jer da je muška učena populacija, sama odavši se latinskom, materinski jezik prepustila »svjetini«. Prirodna je činjenica, veli, da je žensko pučanstvo s takve opće nebrige zaboravilo na svoj materinski jezik te prihvatilo vodeći ophodni (njemački). Pa je, s nakanom da ih pridobije za »stvari domovine«, odlučio »u vrlo sažetu nacrtu upoznati« (ih) »sa drevnom poviješću i najnovijom književnom obnovom naše domovine«. Zapravo se u ovome dijelu — mahom jedinome koji su kasniji komentatori uzimali u obzir — naziru svi (tobože) znanstveni dokazi političke orijentacije Ilirskog pokreta što ih dični grof kani izložiti. Kao jezgrene, izlaže ih potom:

Drugi dio spisa. Na stranicama 1–27 autor svoje pretpostavljene a, drži, slabo obrazovane čitateljice poučava zemljopisnim, povijesnim, etnografskim, jezičnim i književnopovijesnim znanjima o vlastitoj domovini. Ta se znanja temelje na »normalnoj znanosti« kasnoga osamnaestog stoljeća. No nije ih objedinjavao kakav sustavni kulturološki aspekt. Bila su rasprostranjena i usvojena putem onodobnih priručnika i enciklopedija, no već su u Draškovićevo doba, da ne govorimo o današnjim spoznajama, bila »priče za malu djecu«: ženski je svijet uostalom i onda i danas volio maštarije, pa makar i u znanosti! Zato Draškovićev spis sliči i na usmeno pripovijedanje. Na rečenim stranicama povijest »današnjih«/tadašnjih Iliraca počinje s Feničaninom Kadmom pred više od tri tisuće godina, a pripovijest o njoj temelji se na etničkim obilježjima predkršćanskih Ilira, potom onih iz rimskog Ilirika, pa na obilježjima doseljenih Hrvata, a bili su tu prije Slaveni kao prastanovnici (!), itd., itd., sve same »zmešarije«. Drašković miješa dvojbenu činjeničnu »dogodovštinu« (Gajev naziv iz tih vremena) s mitologijom, mitologiju s filološkim naukom o starini iz tih vremena, njega pak s genetikom i sl. Danas bi se sve to zvalo naklapanjem o etničkom podrijetlu! Potom autor prelazi na jezikoslovnu problematiku, koja je dokraja genetska i tipološka, dakle donekle suvremena, a u nju uvodi »veledušne kćeri« kako bi im pokazao što je i kako je s hrvatskim jezikom kao »pokrajinskim« u odnosu na hrvatski kao opći, koji se pak naziva ilirskim2 — i tu je težište stvari — a taj je ilirski jedno od četiriju narječja (pored poljskog, češkog i ruskog), dakle jedna od četiriju grana općeslavenskog jezika. Ilirička pak njegova grana da je stvorila veliku književnost upravo u Dubrovniku, pa Drašković »veledušnim kćerima« — očito sa znanjem usvojenim iz Appendinija,3 a jamačno, baš kao Gaj, i iz Vitezovića — nabraja sve velike hrvatske pisce dubrovačkoga i dalmatinskoga kruga kao iliričke pisce. Nekako se razabire da je »ilirski, ilirički« krovni naziv i sinonim za općehrvatski, a kao takav »pokriva« sve »varijetete« (pokrajinske hrvatske jezike).

Cijelom je Draškovićevu drugomu dijelu u podlozi ovakav nacrt: zemljopisno–povijesni podatci, povijesni razvoj, ilirički etnos, njegov (ilirski, ilirički) jezik, njegova književnost, koja da ima sve kakvoće neophodne za samostalan kulturni i politički život izvornih mu govornika, dakle pučanstva, dakle (iliričkog!) naroda.

Treći dio. Da bi »veledušnim kćerima«, upućenima u njemačku romantičnu poeziju i uzgojenima na njoj, uzmogao dokazati da je hrvatski (»ilirički«) jezik sposoban i za najtanahnije sadržaje, Drašković prilaže pjesmu Ignjata Gjorgjića Krijesnica zajedno s njezinim naporednim prijevodom na njemački, pod doslovce prevedenim naslovom Das Johanniswürmchen (str. 28–33). Prijevod potječe od netom diplomirana mladog liječnika, padovanskog i bečkog studenta, dr. Dimitrije Demetra. (Govoreći aktualno traduktološki, Demeterov je prijevod na njemački, jednostavno rečeno, izvanredan!)

Četvrti dio. Pokazavši tako, i tvorno dokazavši, estetičke potencije iliričkoga (tj. dubrovačkoga, tj. hrvatskoga) jezika, Drašković se laća i dokazivanja s pomoću svima znana auktoriteta: na str. 34–48 u izvornome obliku pretiskava članak znamenitoga češkog jezikoslovca Pavela Josefa Šafaûika (1795–1861)4 koji se bio pojavio baš netom, pred mjesec dana. Šafaûik u članku daje bezrezervnu potporu stajalištima Ljudevita Gaja u stvarima jezika, »analoškog« (fonemskog!) pravopisa, poimanja književnosti. Posebice izriče hvalu Gajevim nastojanjima oko novina, Danice i tiskare, za koju je od cara Ferdinanda, na opće divljenje svih, bio dobio Previšnji privilegij. Šafaûik se u polemičkim ulomcima ne kloni i težih riječi koje idu Gajeve protivnike u domovini, očito pristaše kajkavskog, čakavskog i staroštokavskog. Uostalom, jedan je od onih koji su uveli novu terminologiju, kasnije retardirajuću (npr. dalmatinsko–dubrovačka književnost). U skladu je to s idejama znamenitog Čeha (i Kopitara), a one će, jezično unitaristične pa srbocentrične, Hrvatima kasnijih razdoblja donijeti poprilično mnogo tegoba i nevolja.

Prestiskavanje Šafaûikova članka dobrohotnu je grofu poslužilo kao potvrda kako i širi svijet, ne samo vlastiti okoliš, pristaje uz nova duhovna zbivanja u domovini, pa se ni ljepši i duševno sposobniji spol ne treba libiti pristati uz živodajne ideje novoga doba.

Peti dio. On nosi poseban naslov, nipošto obični podnaslov unutar kompozicije spisa: Još jedna riječ, a ilirskog posvojčeta (str. 49–53). To »ilirsko posvojče« jest glavom Dimitrija Demeter, rodom i materinskim jezikom Grk, zvanjem liječnik, pozivom pjesnik i dramatičar, domovnicom Zagrepčanin i Hrvat. Što prirodnije no »uhvatiti se u ilirsko kolo«, u kolo uostalom prijatelja i kolega s današnjega Gornjega grada, kasnije više ili manje znamenitih hrvatskih pisaca? Demeter stavlja naglasak na Gajeve reforme (pravopis i štokavski jezik — tj. ilirički), na komunikacijske vrijednosti jednoga općeg jezika, na medij kojim se šire tiskane jezične obavijesti, no posebice na odjek na koji je starija hrvatska književnost (dubrovačka i dalmatinska) nailazila u to doba, te na opće europsko raspoloženje, po kojemu slavenstvu i slavenskoj književnosti (u jednini!) pripada budućnost.

* * *

Draškovićeva Riječ veledušnim kćerima Ilirije..., vidljivo je iz ovoga prikaza njezinih vodećih ideja, dosljedno prati i podupire sve ideje što ih je ilirizam u svome cvjetnome razdoblju — između 1835. i 1843. — formulirao i proveo. Vrlo je vjerojatno da njihov izvorni autor nije Drašković: on je bio skloniji političkim rješenjima koja su bila bliska kasnijem pravaštvu, a možda su i bitno utjecala na njihovo kasnije oblikovanje u Starčevića. Izvorni im je auktor ipak Ljudevit Gaj. To se uostalom vidi i expressis verbis, koliko u izvornim Draškovićevim rečenicama, toliko i u rečenicama Šafaûikovim i Demetrovim. Drašković ovdje samozatajno, poput Goetheova Hirona u Faustu, nudi svoja intelektualno snažna leđa, preko kojih se ideje imaju prenijeti k odredištu: u ponajvažniji sloj pučanstva. Pa je i time bitno pridonio odvijanju jednoga od najvažnijih kulturologijskih procesa svoga doba.