Knjižnica plemićke obitelji Drašković

Knjižnice plemićkih obitelji u Hrvatskoj prava su terra incognita. Glavni je razlog tomu što nisu sačuvane, a ni onih nekoliko koje su sačuvane, nisu sačuvane u cijelosti. O jednoj velikaškoj knjižnici koja je većim dijelom sačuvana, onoj obitelji Zrinski, u novije se doba u Hrvatskoj, ali i u Mađarskoj, dosta pisalo. I na Međunarodnoj putujućoj izložbi Plava krv, crna tinta,1 na kojoj su bile izložene knjige iz knjižnica velikaških obitelji iz više srednjoeuropskih zemalja: Hrvatske, Slovenije, Mađarske, Slovačke i Austrije, iz Hrvatske su izložene knjige velikaške obitelji Zrinski.2 Knjižnica obitelji Zrinski dospjela je još 1892. u zgradu Kraljevske sveučilišne knjižnice u Zagrebu; Bibliotheca Zriniana danas je pohranjena kao posebna cjelina u Zbirku rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.3 U katalogu izložbe Plava krv, crna tinta : knjižnice velikaških obitelji od 1500. do 1700. Dušan Katuščák, glavni ravnatelj Slovačke nacionalne knjižnice u Martinu, piše kako »knjižnice plemićkih obitelji (...) dokumentiraju visoki stupanj obrazovanja i književne kulture u ugarskom i širem europskom kontekstu. Zbirke knjiga tih obitelji obogaćivali su njihovi vlasnici iz cijele Europe, i to, i u složenim vremenima turske ekspanzije, političkih borba i ustanaka, ili u često konfrontacijskoj duhovnoj atmosferi pokreta reformacije i protureformacije. Njihove bogate zbirke knjiga (...) govore ne samo o visokom stupnju kulture njihovih utemeljitelja i vlasnika, nego odražavaju i utjecaj reprezentativnih pripadnika tih rodova i obitelji na tadašnju politiku, ekonomiju, društvo i kulturu u Ugarskoj i Austriji, dokumentirajući time usku povezanost znanja i izvršne vlasti, tj. vidljivu povezanost kulture i politike«.4

U spomenutome katalogu Ivan Kosić spominje i knjižnicu obitelji Drašković — Nikola Zrinski, piše Kosić, »bio je česti gost obitelji Drašković iz koje potječe njegova prva žena Euzebija, a u čijoj obiteljskoj knjižnici je bila pohranjena i bogata zbirka rukopisa i tiskovina Miklósa Istvánffyja«.5 Tako su ovdje postavljene jedna tvrdnja i jedna pretpostavka: da su bitni dio knjižnice velikaške obitelji Drašković činile knjige iz ostavštine mađarskog povjesničara Miklósa Istvánffyja te da su neke knjige iz knjižnice obitelji Drašković završile u čakovečkoj knjižnici Nikole Zrinskog.

Mađarski znanstvenici koji su proučavali knjižnicu Nikole Zrinskog — Hausner Gábor, Monok István i Orlovszky Géza — u Povijesti Bibliothece Zriniane6 također su utvrdili »knjižnične« veze između Zrinskih i Draškovića: »Zbirka je Zrinskoga, glede nasljeđivanja i privremenoga posuđivanja knjiga, premda ne u tolikoj mjeri, ipak bila na sličan način povezana i s knjižnicom Draškovićevih, koja je imala i bogatu zbirku rukopisa i tiskanica Miklósa Istvanffyja, umrloga bez muškoga nasljednika. Zrinski, zahvaljujući svojoj prvoj ženi Eusebiji Drašković, bio je čest gost u tvrđavama njezine obitelji, čije knjige svakako nisu izmakle njegovoj pozornosti. Možda je baš zbog te obiteljske veze do njega dospjela i jedna Istvanffyjeva knjiga,7 premda je moguće da je ona prije bila u vlasništvu Listijevih te u Čakovec dospjela tek kasnije, budući da sadrži njihovu signaturu. Zrinski je možda imao pristup Istvanffyjevoj rukopisnoj ostavštini. Naime, očigledno je da je ona sadržavala kopiju proglasa Janosa Baranyaija Decsija u kojem je autor agitirao za borbu protiv Turaka i bio blizak Afiumu (i Busbecquisovoj poslanici koja je poznata kao njegov glavni izvor), budući da je sadržavao njemu podudarne misli. Mogućnost posudbe rukopisa nije isključena već i zbog toga što ima podataka o tome da je zime 1662./1663. Zrinski imao u rukama kopiju drame Constantinus és Victoria (Konstantin i Viktorija) koju je prepisao Ivan Drašković mlađi 1648. Znamo međutim o primjeru posudbe i u suprotnome smjeru. Zrinski je posudio knjigu autora Guicciardinija–Lottinija–Sansovina,8 čiji je izvorni vlasnik bio István Jóna, Jurju Draškoviću, biskupu u Györu, koji ju je zatim dao Giovanniju Battisti Ravi, obnovitelju stolne crkve u Györu (1639.– 1645.). Naposljetku je knjiga vraćena banu i mogla je služiti kao glavni izvor centurija Vitéz hadnagy (Viteški poručnik)«.9

Plemićka je obitelj Drašković dala Hrvatskoj četiri bana (Juraj II.,10 Ivan II.,11 Ivan III.,12 Ivan V.13), biskupa i kardinala (Juraj II.), jednoga ugarskog palatina (Ivan III.). Već iz tih činjenica proizlazi da je obitelj Drašković imala bogatu knjižnicu jer su takvi ljudi već od malih nogu morali živjeti među knjigama, među znalcima kulture, znanja, raznovrsnih vještina.14 Poznato je da su članovi obitelji Drašković pisali knjige, ali da su bili i mecene u hrvatskoj kulturi pa je tako pečujski biskup, kardinal Juraj II. Drašković financirao tiskanje Kronike Antuna Vramca 1578.15 Kardinal Juraj II. dopisivao se s humanistima (Antun Vrančić). Sve to podrazumijeva ljubav prema knjizi i posjedovanje bogate knjižnice.

O nastanku knjižnice obitelji Drašković najpoznatija je već spomenuta teorija da su temelji knjižnice stvoreni ostavštinom čuvenoga mađarskog povjesničara i palatinskog namjesnika Nikole (Miklosa) Istvánffya (1538.–1615.), autora poznate povijesne knjige Historiarum de rebus Ungaricis libri XXXIV.16 Posljednje je godine svoga života proveo Istvanffy u Hrvatskoj, na svome imanju Vinica17 koje je baštinio po majci Hedvigi Gyulay.18 Kćerka Miklosa Istvanffya, Eva, udala se za Ivana II. Draškovića, baruna, hrvatsko–dalmatinsko–slavonskog bana. Upravo se tome, dakle da je Eva, po očevoj smrti 1615., naslijedila knjižnicu, ili dio knjižnice svoga oca, gradi mišljenje da se knjižnica obitelji Drašković temelji na knjižnici Miklosa Istvanffya. Tako Antun Barac u članku o Janku Draškoviću u 5. svesku Hrvatske enciklopedije piše: »U obitelji Draškovića čuvala se velika knjižnica, koja potjecaše od historičara Nikole Istvanffya«.19 Međutim, poznato je i da je Nikola Istvanffy ostavio oporučno svoju knjižnicu Isusovačkomu kolegiju u Zagrebu, dakle da je njegova knjižnica, ili veći dio njegove knjižnice, završio u knjižnici zagrebačkog kolegija. O tome je pisala Eva Verona u članku Prinosi povijesti Sveučilišne knjižnice u Zagrebu u prvome razdoblju njena života (1607.–1773.).20 Eva Verona piše kako je dar u knjigama Miklósa Istvánffya došao u knjižnicu zagrebačkog Isusovačkoga kolegija 1615., dakle kao ostavština Istvanffyjeva nakon njegove smrti. Verona bilježi kako je od tih knjiga sačuvana u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici samo jedna knjiga.

U novije je doba o tome zanimljiv članak napisala Iva Mandušić u članku O Nikoli Istvánffyju, Vinici, isusovcima i knjižnici.21 Iva Mandušić bilježi: »Osim tih posjeda Šautorica misli na kuriju u Paukovcu, ruševine grada Ladomira i Istvanffyeve dijelove posjeda Belovara, Hraščana, Vukovja, Banjasela, Lakteca Glavnice i Križeščeca, op. Ž.V.š, Istvánffy je zagrebačkim isusovcima oporučno ostavio dio svoje knjižnice. Dok su rukopisnu ostavštinu uglavnom naslijedile njegove kćeri, tiskane su knjige posredovanjem biskupa Šimuna Bratulića darovane zagrebačkim isusovcima. (...) Dio knjižnice koji je ostao u obiteljskome vlasništvu naslijedili su potomci Eve Istvánffy i Ivana Draškovića. Tom se ostavštinom služio štićenik Ivana Draškovića Juraj Rattkay pri pisanju djela Memoria regum et banorum, regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae (Viennae Austriae, 1652.) ŠRattkay na niz mjesta u knjizi navodi Draškoviće i njihovu ulogu u hrvatskoj povijesti, op. Ž.V.š. O daljnjoj sudbini knjižnice saznaje se od Jurja Zrinskoga koji 1624. izjavljuje da se nalazi u posjedu Jurja Draškovića (1599.–1650.) »totum Bibliothecam Magnifici Domini Nicolai Istvanffy«. Kukuljević pak navodi ŠGlasoviti Hrvati prošlih vjekova, 1886., str. 183., op. Ž.V.š, prema njemu i Mladen Švab ŠHrvatski biografski leksikon, 3, str. 583., op. Ž.V.š, kako je knjižnicu po majci Evi naslijedio Jurjev brat Ivan (1603.– 1648.).«22 O Istvanffyevoj knjižnici Iva Mandušić zaključuje: »O Istvánffyjevoj knjižnici zna se da je sadržavala nekoliko stotina tiskanih i rukopisnih djela, kojima se zasigurno služio pri pisanju svojega povijesnoga djela. (...) Osim rukopisa koje su naslijedili Draškovići po njegovoj kćeri Evi, većina se knjiga s vremenom raspršila, uglavnom po mađarskim knjižnicama.«23

O nekima od knjiga koje su pripadale plemićkoj obitelji Drašković pisao je Eduard Vargović. On je u članku Knjižnica u Dvorcu Trakošćan24 opisao knjižnicu na temelju inventarne knjige naslovljene Muzejska biblioteka. Prema toj inventarnoj knjizi knjižnica u Trakošćanu broji 1.055 svezaka knjiga. Popis je sačinjen 1982. godine. Vargović iznosi značajan podatak, naime da neke knjige imaju i ex librise nekih prijašnjih vlasnika, pa tako i članova plemićke obitelji Drašković. O kojim je knjigama riječ, Vargović ne navodi, ali navodi da je najstarija knjiga Biblija iz 1747. »To je izdanje Starog i Novog zavjeta. Izdavač je J. Georg Locnher, Nürnberg–Frankfurt. Biblija je velikog formata i pisana goticom. Knjiga je u vrlo dobrom stanju. Vjerujemo da bi se pažljivim istraživanjem i sređivanjem cijelog knjižnog fonda Dvora Trakošćan našlo i starijih izdanja.«25 Radi se dakle o mogućnosti da se u nekom od inventariziranih svezaka nalazi i privez nekog djela iz starijega razdoblja. Možda, ali malo vjerojatno.26

Vargović bilježi da su knjige u Trakošćanu iz raznih područja: književnost, umjetnost, politika, geografija, povijest, leksikoni. Autor piše da su knjige u Trakošćanu uglavnom pisane na francuskome i njemačkome jeziku (gotica). »Također je zastupljen mađarski i ponešto engleski.«27 Međutim, djela engleskih pisaca Dickensa i Shakespearea u Trakošćanu zastupljena su u njemačkim izdanjima, što nije neobično budući da je hrvatska kultura i obrazovanje, pogotovo plemstva, bilo bez njemačkoga jezika nezamislivo. Tako su u Trakošćanu gotovo sva djela iz umjetnosti, povijesti i politike pisana na njemačkome jeziku, odnosno izdana su u Njemačkoj i Austriji. Stoga treba cijeniti veliki poduhvat grofa Janka Draškovića na stvaranju ilirske, odnosno hrvatske čitaonice, odnosno stvaranju Matice ilirske, odnosno Matice hrvatske.

Knjige iz knjižnice plemićke obitelji Drašković koje se nalaze u Hrvatskome državnome arhivu u Zagrebu

Jedan se dio knjiga, koji je pripadao članovima plemićke obitelji Drašković, nalazi u Hrvatskome državnome arhivu u Zagrebu. Kako su te knjige podosta starije od onih koje se nalaze u Trakošćanu, izuzetno su važne za poznavanje duge obiteljske kulturne, knjižne, znanstvene i gospodarske tradicije na kojoj je izrastao grof Janko Drašković. Zahvaljujem se ravnatelju Hrvatskoga državnog arhiva dr. Stjepanu Ćosiću te posebno voditeljici Knjižnice HDA–a, mr. Branki Kesegić, na mogućnosti da pregledam sve knjige koje su pripadale plemićkoj obitelji Drašković, a nalaze se u HDA.

Godine 1990. prijašnja je voditeljica Knjižnice HDA, mr. Jasna Petric, sastavila Popis knjiga obitelji Drašković koje se nalaze u Knjižnici Hrvatskog državnog arhiva. Na početku je popisa Jasna Petric zapisala sljedeću napomenu: »Popis ... (sačinjen po jeziku naslova te po stoljećima, abecednim redom) je sačinjen na zahtjev ureda za imovinsko–pravne poslove, Odjel za upravno–pravne poslove, Drugi odsjek (Maksimir, Medveščak) kao dio sumarnog popisa pokretnina i građe koja se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu, a povodom prijedloga dr. Karla grofa Drascovicha i Elisabeth grofice Drascovich — radi povrata oduzete imovine.

Izvršen je pregled in situ u bunkeru i popisane su knjige koje imaju odgovarajući ex libris i za koje se sa sigurnošću može utvrditi da potječu iz biblioteke grofa Ivana Drascovicha.28 Ukupan broj identificiranih knjiga je: 198.«

Kao što je napomenula, Jasna Petric složila je popis prema jeziku na kojem su djela objavljena te prema stoljećima u kojima su objavljena. Tako se u popisu navodi samo jedno djelo — na latinskome jeziku — objavljeno u 16. stoljeću te samo jedno djelo, također na latinskome jeziku tiskano, iz 17. stoljeća. Iz 18. stoljeća navedeno je deset djela na latinskome jeziku, 41 na njemačkome jeziku te 64 na francuskome jeziku. Iz 19. stoljeća popisano je 30 knjiga na francuskome jeziku.29

Međutim, u Hrvatskome državnome arhivu u Zagrebu nalazi se veći broj svezaka knjiga koje su pripadale obitelji Drašković jer Jasna Petric nije popisala sve sveske koje pripadaju obitelji Drašković. Na te me je knjige upozorila mr. Branka Kesegić, voditeljica Knjižnice HDA. Dakle, neću prikazati samo one knjige koje je popisala Jasna Petric, nego i one koje nije popisala.

Drugi svezak knjige Opera d. Gregorii papae, tiskan u Veneciji (apud Bartholomaeum Rotam), 1571.30 Jedina je to knjiga iz 16. stoljeća zabilježena na popisu Jasne Petric. Knjiga ima 1.152 stranice, a sadrži uglavnom razna pisma i homilije u kojima papa Gregorius Magnus (svetac naučitelj katoličke crkve) razmatra Sveto pismo, posebno evanđelja te liturgiju. Papa Gregorius I. rodio se oko 540. u Rimu, a papom je postao 590. godine. U teškim vremenima za Crkvu (provala barbara u Rimsko Carstvo) nije se pokazao samo kao vrstan duhovnik, obnovitelj Bogoslužja, nego i kao izvanredan organizator i pokretač gospodarskih djelatnosti u Crkvi te zagovornik osnivanja benediktinskih samostana. Obnovitelj liturgijskog pjevanja te je dao rimskomu kanonu Mise konačan oblik. Rijetki spoj mistika i vrlo pobožnog čovjeka s praktičarom.

Primjerak je u knjižnici izuzetno značajan. Uvezan je u pergamen. Na prvoj strani korica, što ne bilježi kataložni opis Jasne Petric, otisnut je suhi (reljefni) žig eliptičnog oblika s portretom Nikole Istvanffyja, na kojem piše: »Nicolaus Istvanfi pa...« (palatin?). Istvanffy je bio vicepalatin od 1581. do 1608. Primjerak drugog sveska sabranih djela pape Gregoriusa I. iz 1571. dokazuje da je dio Istvanffyjeve knjižnice došao u posjed plemićke obitelji Drašković. Stoga smatram ovu knjigu najznačajnijom knjigom iz knjižnice obitelji Drašković, a sačuvanoj u HDA u Zagrebu.

S popisa Jasne Petric naveo bih kao vrlo značajan svezak onaj u kojem se nalazi djelo Pavla Rittera Vitezovića Stemmatographia31 (broj 55 u popisu Jasne Petric).32 To djelo, kao što je poznato, ima dva izdanja, a izdanje u knjižnici Draškovićevih je prvo, tiskano u Beču 1701. (drugo izdanje je zagrebačko iz 1702.). Na naslovnoj stranici je potpis: »Ex libris Caroli comitis Draškovich emptus Posonii 1891.« Dakle, knjiga je bila u posjedu Karla (Dragutina) Draškovića, fotografa (1873.–1900.). To, što se na knjizi nalazi samo potpis Karla Draškovića nikako ne znači da ju je on kupio ili da nije od prije bila u vlasništvu obitelji Drašković — na primjeru knjige pape Grgura Velikog iz Istvanffyejeve knjižnice uočavamo da Draškovići nisu imali redoviti običaj stavljati na knjige svoje ex librise.

Treća je knjiga s popisa Jasne Petric, koju držim posebno vrijednom, knjiga Marinusa Barletiusa (Marina Barletija)33 Vita, et res praeclare gestae Christi athletae Georgii Castrioti.34 Knjiga nije zanimljiva samo zato jer pokazuje zanimanje obitelji Drašković za one ratnike–vojskovođe koji su u bojevima pobjeđivali Turke, što je razumljivo, budući da su i sami vodili bitke protiv turske vojske nego i stoga što pokazuje veze obitelji Drašković s obitelji Jelačić. Naime, na naslovnome je listu zapisano: »Ex libris Francisci Jellachich«. Dakle, knjiga je prvo pripadala Franji Jelačiću (1746.–1810.), ocu slavnoga hrvatskoga bana Josipa Jelačića. General austrougarske vojske, Franjo Jelačić je ratovao u više bitaka protiv Napoleonove vojske. I knjiga Istvana Werböczija Decretum Tripartitum juris consuetudinarii...,35 također nosi vlasništvo Franje Jelačića: »Liber Francisci Jellachich«. Koliko su Draškovići držali do pravne države, pokazuju i sljedeće Werböczijeve knjige koje su se nalazile u njihovoj obiteljskoj knjižnici: Tripartitum opus. : Iuris consuetu dinarij inclyti Regni Hungariae / per spectabilem et magnificum dominum Stephanum de Werbewtz... — Viennae Pannoniae : impressum per Ioannem Syngrenium Typographum, 1561.36 (primjerak je znatno oštećen — ima 120 sačuvanih listova, a na naslovnome listu piše ex libris: Georgy Zaversky); Corpus juris Hungarici, seu Decretum generale, inclyti regni Hungariae, partimque eidem annexarum in tres tomos distinctum.../ Authore Stephano de Werbocz. — Tyrnaviae : Typis Academicis per Joannem Andream Hoemann, 1696.; Werboeczius illustratus : sive Decretum tripartitum juris consuetudinarii.../ a magistro Stephano de Werboecz... — Tyrnaviae : Typis Academicis, 1740. (izdanje priredio Szegedy Janos); Werboeczius illustratus : sive Decretum tripartitum juri consuetudinarii... / a magistro Stephano de Werboecz... — Claudiopoli : Typis Academicis Societatis Jesu, 1762. (primjerak je značajan jer je na zadnjem predlistu zapisano: »Iz akvizicije m. 16 god. 1978.«, što bi značilo da su knjige iz knjižnice plemićke obitelji Drašković ušle u HDA 1978.). Od drugih pravnih knjiga, koje čine vrlo značajan dio knjižnice plemićke obitelji Drašković u HDA, još bih izdvojio knjigu već spominjanog Janosa Szegedyja Tripartitum juris Hungarici tyrocinium juxta ordinem titulorum operis tripartiti, ... / Authore rev. patre Joanne Szegedi ... Sub felicissimis auspiciis ... domini Georgii Ress, ... iterum impressum. — Zagrabiae : Sumptibus Joannis Michaelis Sattner, 1736.37 Knjiga je pripadala knjižnici pavlinskog lepoglavskog samostana, što pokazuje da je nakon ukidanja pavlinskog reda 1773. jedan dio knjiga završio u knjižnicama hrvatskoga plemstva.

Vrlo je vrijedna knjiga, koju Jasna Petric nije popisala, zemljopisni atlas Theatrum Orbis Terrarum koji je sastavio Flamanac Abraham Ortelius. Abrahama Orteliusa (1528.–1598.) smatra se ocem moderne kartografije, a njegov atlas prvim modernim atlasom, objavljenim prvi put u Antwerpenu 1570. Kako je njegov atlas bio prihvaćen od Orteliusovih suvremenika, najbolje pokazuje to da je atlas u razdoblju između 1570. i 1612. objavljen u čak 42 izdanja na 7 jezika: latinskom, njemačkom, francuskom, španjolskom, engleskom i talijanskom. Primjerak koji se nalazio u knjižnici Draškovićevih izdanje je na latinskome jeziku tiskano u Antwerpenu 1595. (officina Plantiniana), a sadrži 115 zemljopisnih karata u boji, otisnutih u tehnici bakroreza. Karte se protežu na dvije stranice. Samo neke od karata je kao autor potpisao Ortelius. Važno je za Hrvate da je jedna od rijetkih karata koju je osobno izradio Ortelius povijesna karta antičke Panonije i Ilirika. Karta je izrađena na temelju antičkih podataka, poglavito Strabona, Plinija i Antonina. Prikazuje rimski Ilirik s administrativnom podjelom koju je uspostavio car Dioklecijan reorganizirajući Carstvo 297. godine.

Draškovići su u svojoj knjižnici imali i poznatu enciklopediju Magnum theatrum vitae humanae38 flamanskoga katoličkog svećenika i pisca kasnoga humanizma Laurentiusa Beyerlincka (1578.– 1627.). Beyerlinck je imao vlastitu bogatu knjižnicu, a ostavština od 852 svezaka knjiga bila je početni fond Sveučilišne knjižnice u belgijskome gradu Leuvenu. Prvo izdanje je tiskano u Koelnu (Antonius i Arnoldus Hieratus) 1631., u 7 svezaka folio formata na čak 7.700 stranica, a 8. svezak sadrži ogromni indeks na 800 stranica. U knjižnici Draškovićevih u HDA sačuvan je samo treći svezak.

Draškovići su posjedovali i veliku enciklopediju gospodarstva njemačkog autora Johanna Colera (Johannis Coleri) (1566.–1639.) Oeconomia oder Haussbuch. Opsežno je djelo Coler zamislio u 20 knjiga, izašlo je, odnosno sačuvano 18. U knjižnici obitelji Drašković sačuvan je jedan svezak u kojem se nalaze 3., 4. i 5. knjiga Colerove gospodarske enciklopedije.39 Colerova enciklopedija posebno se bavi seoskim gospodarstvom: uzgojem stoke i peradi, povrtlarstvom, vinogradarstvom, upotrebom ljekovitog bilja. Enciklopedija je bogato ilustrirana. Posjedovanje Colerove enciklopedije dokazuje da su Draškovići poučavali upravitelje svojih imanja o načinima upravljanja gospodarstvom.

Među knjigama u knjižnici Draškovićevih mnogo govori o onim predstavnicima te obitelji koji su bili državnici knjiga Španjolca, biskupa, povjesničara Antonija de Guevara (oko 1481.–1545.), povjesničara na dvoru kralja Karla V. Habsuburškog, cara Svetoga Rimskog Imperija, najmoćnijega europskog vladara u prvoj polovici XVI. stoljeća: Horologium principum sive de vita M. Aurelii imp...40. Dakle, mogli bismo reći da je rimski car, Marko Aurelije (121.– 180.), književnik, filozof, učenik vrline, car zaokupljen općim dobrom, bio Draškovićima uzor.

Obitelj Drašković posjedovala je i povijesne knjige, a vrjednija je knjiga Historische Beschreibung der Ungarischen Krieg41 njemačkoga povjesničara Hieronymusa Orteliusa (Oertel) (1543.–1614.), tiskana u Nürnbergu 1602. Knjiga je restaurirana. Djelo je zanimljivo stoga što opisuje bitke s turskom vojskom u Transilvaniji i Ugarskoj u razdoblju od 1390. do 1602.

U knjižnici Draškovićevih bilo je i jezikoslovnih knjiga. Tako nalazimo knjigu austrijskoga jezikoslovca, isusovca Franza Wagnera (1675.–1748.) Universae Phraseologiae latinae corpus, tiskanu u Beču 1756.42 Zanimljivo je da na unutarnoj strani prednjih korica stoji zapisano: »Ex libris Josephi Draskovich«. Dakle, knjiga je bila u vlasništvu Josipa II. Draškovića za kojega znamo da je umro nakon 1802. te da mu je žena bila Regina Domjanić.

Od hrvatskih knjiga naglasio bih kao vrjednije dvije knjige, a koje Jasna Petric nije uključila u popis: De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae Adama Baltazara Krčelića, tiskanu u Zagrebu 1760. (tiskara Antuna Jandere) te prvi svezak od sačuvana dva, a tiskana tri sveska knjige vrsnoga franjevačkoga propovjednika Fortunata Švagela Opus selectum, tiskanoga u Zagrebu 1761. (typis Francisci Cajetani Harl). Knjiga je u izvrsnome stanju. Iz ex librisa je vidljivo da je pripadala samoborskim franjevcima, a kako je došla Draškovićima, ne znamo.

Zaključni pogled

U radu je prikazano nekoliko knjiga koje su pripadale knjižnici plemićke obitelji Drašković, a danas se nalaze u Hrvatskome državnome arhivu u Zagrebu. Iz njih je vidljivo europsko obrazovanje obitelji: temeljna djela europske enciklopedistike 16. i 17. stoljeća nalazimo u knjižnici Draškovićevih, premda je knjižnica obitelji Drašković u HDA očito samo mali ostatak velike hrvatske plemićke knjižnice. Zanimljivo je da u fondu knjižnice, među knjigama iz 16. te naročito 17. i 18. stoljeća, nalazimo mnogo knjiga iz područja ugarskoga prava, što se može razumjeti ako imamo na umu da su pojedini Draškovići obnašali istaknute službe u Austro–Ugarskoj državi. Knjige iz knjižnice obitelji Drašković ukazuju i na njihovo solidno poznavanje europske povijesti, pogotovo što se tiče povijesti ratovanja europskih vojski s turskom vojskom, a u bitkama s turskom vojskom sudjelovali su i sami Draškovići. Iz knjiga koje su posjedovali saznajemo i da su brinuli o tome da njihova gospodarstva budu dobro vođena, u skladu s njima suvremenim spoznajama u Europi o načinima upravljanja plemićkim gospodarstvima.

Ex librisi na knjigama koje su pripadale knjižnici obitelji Drašković svjedoče da su plemići međusobno posuđivali knjige ili primali knjige na dar. Knjige su bile žive — kružile su među plemstvom.

Nakon ukinuća nekih crkvenih redova 1773. neke su knjige iz samostanskih knjižnica dospjele i u knjižnicu obitelji Drašković.

Daljnje je proučavanje knjižnice plemićke obitelji Drašković, kao i drugih plemićkih knjižnica u Hrvatskoj, moguće uz uvjet da se temeljito prouče rukopisne ostavštine hrvatskoga plemstva, i to ne samo u Hrvatskoj, budući da bi trebalo proučiti korespondenciju hrvatskoga plemstva i sa stranim plemstvom, pogotovo mađarskim i austrijskim. Ta proučavanja je potrebno učiniti jer će se u rukopisnim ostavštinama zacijelo naći podaci o kupovanju i posuđivanju knjiga, budući da je sačuvano vrlo malo knjiga koje su imale svoje mjesto u knjižnicama hrvatskoga plemstva.

Tek tada će se moći zaista razumjeti pojavu značajnih osoba, velikana u hrvatskoj povijesti, kao što je to bio grof Janko Drašković.

Literatura

Hrvatska enciklopedija, 5. sv., Zagreb, 1945.

Hrvatski biografski leksikon, 3, Zagreb, 1993.

Hrvatski biografski leksikon, 6, Zagreb, 2005.

Mandušić, Iva: O Nikoli Istvánffyju, Vinici, isusovcima i knjižnici, u: Biobliographica: zbornik znanstveno–istraživačkog projekta Hrvatska bio–bibliografska baština, sv. 1., Zagreb, 2003., str. 91–102.

Plava krv, crna tinta : knjižnice velikaških obitelji od 1500. do 1700., Zagreb, 2005.

Vargović, Eduard: Knjižnica u Dvorcu Trakošćan, u: Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin, 8–9, 1996., str. 119–124.

Verona, Eva. Prinosi povijesti Sveučilišne knjižnice u Zagrebu u prvome razdoblju njena života (1607–1773), u: Zbornik naučnih i književno–umjetničkih priloga bivših đaka i profesora zagrebačke Klasične gimnazije o 350–godišnjem jubileju 1607–1957, Zagreb, 1957., str. 357–379.

Rukopisi

Petric, Jasna: Popis knjiga obitelji Drašković koje se nalaze u Knjižnici Hrvatskog državnog arhiva, Zagreb, 1990.