Jezične značajke u djelima Janka Draškovića

Budući da različiti Draškovićevi tekstovi nisu u jezičnome pogledu posve sukladni, moguće ih je posebno razmatrati. U ovome će radu predmetom razmatranja biti najpoznatije Draškovićevo djelo Disertatia, zatim nekoliko pjesama i jedan prozni tekst toga autora u Danici od 1835. do 1839., uključujući i spjev Mladeži ilirskoj, te njegova pisma Ljudevitu Gaju.

Najpoznatije je Draškovićevo djelo Disertatia iliti razgovor darovan gospodi poklisarom zakonskim i budučjem zakonotvorcem kraljevinah naših1 iz 1832. nastalo u praskozorje velike slovopisne reforme Ljudevita Gaja, pa je tiskano starim slovopisom. No slovopis ne će biti predmetom ovoga priloga.

Kad je riječ o pravopisu, izdvojit ćemo ovom prigodom nekoliko značajki koje slijede pravopisni uzus iz prijašnjih stoljeća, kao što je npr. zajedničko pisanje pojedine enklitike i anteponirane riječi koja je nositeljica naglaska, tipa jerega (str. 4.), ufamse (str. 4.), setivšise (str. 5.), napomenitesi (str. 4.), želelisu (str. 6.), dogodise (str. 6.), odnosno zajedničko pisanje pojedinih proklitika, npr. niječnice ne i riječi koja slijedi, tipa neugreznete (str. 4.), ili prijedloga s kao proklitike u svezama tipa svrimenom (str. 5.). U tome vremenu pravopisnih previranja i ovo djelo karakteriziraju pravopisne nedosljednosti, pa nenaglašene riječi nisu uvijek napisane zajedno s naglašenima, npr. u sintagmi rado su prijeli (str. 6.) enklitika su je zabilježena odvojeno. U tome kontekstu valja spomenuti i da se refleks dugoga jata najčešće bilježi dvoslovom ie, npr. liep (str. 16.), liepo (str. 3., 18.), vaviek (str. 4., 23.), vriedan (str. 4., 16.), razsvietliti (str. 4.), zapovieda (str. 5.), grieh (str. 13.), viek (str. 19.), prie (str. 19.), ali u pojedinim primjerima i kratkoga jata, npr. kriepost, viera (str. 8., 12.), lieto ’ljeto’ (str. 19.), dieca (str. 21.). Inače, u bilježenju refleksa jata susrećemo i ikavizme tipa virnost ’vjernost’ (str. 4.), vira ’vjera’ (str. 22.), potriba ’potreba’ (str. 16.), vrime ’vrijeme’ (str. 22.), nimački ’njemački’ (str. 7.), pristolje ’prijestolje’ (str. 6.), pripoznavši ’prepoznavši’ (str. 6.), pripoznaimo ’prepoznajmo’ (str. 9.), prominiše ’promijeniše’ (str. 15.), tili ’htjeli’ (str. 15., 19.), gori ’gore’ (str. 7., 15.), gdi ’gdje’ (str. 15.) i ekavizme tipa setivšise ’sjetivši se’ (str. 5.), svetski ’svjetski’ (str. 7.), cela ’cijela’ (str. 14., 16.), ispoved ’ispovijed’ (str. 15.), korenje ’korijenje’ (str. 16.), posle ’poslije’ (str. 19.). Među pravopisnim značajkama valja izdvojiti i pisanje slogotvornoga r sa svarabaktičkim a, npr. potvarda (str. 4.), parvina (str. 8.), žartva (str. 15.) i češće sa svarabaktičkim e, npr. cerkveno (str. 4.), kerv (str. 4.), utverđeni (str. 5.), pervo (str. 8.), skerbimo (str. 10.), tergovina (str. 19.), uključujući i etnonime Cernogorac (str. 4.), Hervat (str. 4.). U izvedenici hervacki (str. 4., 14.) po načelima fonološkoga pravopisa zabilježeno je c, a ne slijed ts na granici tvorbene osnove i sufiksa. S druge su strane npr. prefigirani glagol razsvietliti, pridjev vrstna (str. 14.) ili pak izvedena imenica zibka (str. 9.) zabilježeni po načelima morfološkoga pravopisa. Pisanje imenica velikim slovom provedeno je po uzoru na njemački pravopis, npr. Virnost (str. 4.), Mudroznanac (str. 4.), Zakonotvorac (str. 4.), Potriba (str. 4.), Žitak (str. 5.), Vojak (str. 5.), Morje (str. 5.), ali ne dosljedno, pa je npr. malim slovom sabor (str. 4.), krivda (str. 4.), pogibel (str. 4.), hrabrenost (str. 4.), zeman (str. 4.), zakon (str. 4.), pogodba (str. 5.). Nedosljedno je i bilježenje pridjeva na –ski koji su izvedeni od etnonima i od etnika, npr. Zagrebački iz Mađarskoga, Dalmatinski pako iz talianskoga uzajmljeni (str. 3.), potribni budu Mađarski, i nimački Jeziki (str. 10.).

Neke od pravopisnih značajki koje nalazimo u ovome djelu susreću se kod hrvatskih pisaca još stotinjak godina poslije Draškovića, npr. pisanje slijeda ia bez intervokalnoga j tipa dialekt (str. 3.), biskupia (str. 3.), talianski (str. 3.).

Poznato je da je Drašković u predgovoru Disertaciji nastojao objasniti svoj stav o jeziku: ’On mora i naipravii biti, jerega Slavonac, kraišni Hervat, Primorac, Prikupnik, Dalmatinac, Bosanac, Cernogorac i oni Hervati, koji se Wasser–Kroaten zovu, i po mađarske zemlje rasuti jesu, jednako govore; sve knige starie, koje u Zagrebu, Požege, Splitu, Mletkih i Dubravniku utisnjene jesu, i Mašna kniga Senijske, u drugih primorskih biskupijah, sve u istomu dialektu liepo pisane jesu, i jere ovoga dialekta nigdo prebivajuči u drugom kotaru ne promini, gje protivno, oni pomiešanoga dialekta govoreči svojega odmar kao manje krasnoga, s ovim promine kad se ga nauče, kao ja, koji u Zagrebu rođen jesam’ (str. 3.). Taj je navod dobro poznat, ali danas zanimljiv po tome što Drašković njime obuhvaća isključivo krajeve u kojima je barem jedan od dijalekatnih idioma hrvatska štokavština (Slavonija, Vojna krajina, odnosno središnja Hrvatska, Primorje, Pokuplje, Dalmacija, Bosna i Podunavlje), a izvan toga im pridodaje još samo Crnogorce. Pod pojmom Wasser–Kroaten vjerojatno podrazumijeva samo podunavske Hrvate, tj. različite hrvatske subetničke skupine u južnom i istočnom dijelu Austro– Ugarske Monarhije, na teritoriju koji je danas uglavnom unutar državnih granica Mađarske i Srbije. Iz konteksta se s velikom vjerojatnošću može pretpostaviti da Drašković pod pojmom Wasser–Kroaten nije podrazumijevao zapadnougarske Hrvate (danas poznate pod zajedničkim imenom gradišćanski Hrvati) koji su više od 90 posto bili i ostali čakavci, stoga Draškoviću u jezičnome pogledu manje zanimljivi. Inače se u literaturi može susresti subetničko ime Wasser–Kroaten baš za zapadnougarske Hrvate. Vratimo li se opet Draškovićevu navodu, valja istaći njegovo pozivanje ne samo na dijalekatno stanje njegova doba nego i na hrvatsku pisanu tradiciju, neovisno o narječnoj osnovici, od knjiga tiskanih u Zagrebu i Požegi, do onih u Splitu, Mlecima i Dubrovniku, sve do Misala (ili čakavski Mašne knjige) tiskanoga u Senju 1494. Dijelom zbog bogate hrvatske neštokavske književne tradicije, a dijelom i zbog toga što sâm nije rodom štokavac, Draškovićev jezik u znatnoj mjeri korespondira s hrvatskom jezičnom baštinom na svim jezičnim razinama.

Na fonološkoj razini izdvajamo npr. Draškovićeve realizacije bez sibilarizacije tipa jeziki ’jezici’ (str. 10.), bez provedenoga novoga jotovanja u primjerima tipa bogoštovje (str. 11.), ili pak s razjednačavanjem nazala mn > ml, npr. mloštvo ’mnoštvo’ (str. 14., 15.), mlogi ’mnogi’ (str. 16., 17., 21.), mlogobroini ’mnogobrojni’ (str. 19.). Uz realizaciju lihvovnik ’lihvar’ rabi se i inačica hlivovnik (str. 18.) koja je nastala premetanjem fonema l i h. Za nenaglašeni prezentski oblik glagola htjeti susreće se realizacija s fonemom t koja se i danas čuva u arhaičnijim hrvatskim govorima svih triju narječja, npr. u Draškovića: liepi te nam nauk dati ’lijepi će nam nauk dati’ (str. 17.). Ukratko, na svim jezičnim razinama Draškovićev je jezik mješavina različitih idioma i sustava, ponajprije hrvatskih. Tako npr. usporedno s realizacijom duvan ’duhan’ (str. 12.), koja je inače karakteristična za dio štokavskih idioma, rabi i riječ hrana (str. 12., 13.) sa sačuvanim fonemom h.

Imenice stran i vrst u Draškovića su ženskoga roda i — sklonidbenoga tipa, npr. iz ove strani (str. 6.), petu stran (str. 11.), tisutna2 stran ’tisućiti dio’ (str. 16.), čast ova velike jest vrsti (str. 14.), i kolike vrsti (str. 16.), svoje vrsti (str. 20.), a imenica doba se sklanja, npr. u instrumentalu dobom (str. 6.), od dobe do dobe (str. 16.). U hrvatskoj je tradiciji to bila česta pojava koju naravno susrećemo i u pojedinim dijalekatnim idiomima. Imenica nakan ’nakana’ rabi se u muškome rodu, npr. nakan Ungarov negda dobar (str. 15.). Dobro je poznato da u Draškovićevoj Disertaciji, kao i u brojnih hrvatskih pisaca koji pišu hrvatskim štokavskim standardnim jezikom u razdoblju prije konačne pobjede jezične koncepcije hrvatskih vukovaca, množinski padežni oblici nisu sinkretizirani, pa već u naslovu imamo dativ množine muškoga roda poklisarom, Ungarom (str. 5.). Genitiv množine imenica muškoga roda ima oblike tipa krajev (str. 5.), vojakov (str. 5., 8.), ratov (str. 21.), Mađarov (str. 10.), Ungarov (str. 15.), Hervatov (str. 20.), lokativ množine ima nastavak –ih, npr. u boih (str. 6.), a instrumental množine imenica nastavak –i, npr. ako se s drugemi narodi pariti želite (str. 18.), s Mađari (str. 19.). Valja istaći i oblike tipa tri vieki ’tri vijeka’ (str. 15.). U genitivu množine imenica ženskoga roda susreće se nulti nastavak, npr. od onih meršavih zemalj (str. 21.), a u dativu množine imenica ženskoga roda nastavak je obično –am, npr. prilagoditi potribam (str. 10.). U instrumentalu množine imenica ženskoga roda obično je nastavak –ami, npr. kraljevinami (str. 6.), s vašemi kesami (str. 19.). U Disertaciji se susreće i lokativ jednine ženskoga roda s nastavkom –e, npr. u Europe ’u Europi’ (str. 15.). Od osobne neodređene zamjenice što rabi se stariji genitivni oblik česa (str. 6., 15.). Tu je i nenaglašeni zamjenički dativni oblik si (prema naglašenom sebi). U Draškovića se susreću i prezentski oblici koji su ostatci glagola živsti, tj. živem, živeš, žive..., npr. ona još žive (str. 22.). Množinski prezentski oblici za 3. lice vrlo često završavaju na –du, npr. moradu ’moraju’ (str. 9., 22.), smiedu ’smiju’ (str. 9.), voljedu ’vole’ (str. 18.), dadu (str. 19.), imadu (str. 19., 21.), poznadu (str. 20.), plačadu (str. 20.). Glagol gubiti susreće se u iterativnome podvidu gubivati (str. 12.), a glagol učiniti u imperfektiviziranome liku učiniati, npr. u prezentskome obliku za 3. os. množine učiniadu (str. 5., 13.). Imperativni množinski oblici susreću se bez zanaglasnoga i, npr. dogovorte se s Mađari, i pomolte se ’dogovorite se s Mađarima, i pomolite se’ (str. 19.). Kao kod kajkavaca vokativni je oblik izjednačen s nominativnim pa Drašković piše: ’Vama moja gospoda, budučem poklisarom kod hervackog sabora darovane jesu ove rieči ljubavi’ (str. 4.). I inače, kajkavizama ima na svim jezičnim razinama jer se Draškoviću nije bilo lako otrgnuti od rodnoga idioma, ma koliko se trsio. Među kajkavizme možemo ubrojiti npr. i leksem morje ’more’, premda se sukladna realizacija s palatalnim glasom r koji se ostvaruje kao rj u Draškovićevo doba još uvijek rabila u pojedinim čakavskim govorima u središnjoj Hrvatskoj3 te u pojedinim govorima slavonskoga dijalekta4. No u toj uporabi Drašković nije dosljedan pa susrećemo i potvrde bez palatalnoga r, npr. po moru (str. 12.), na more (str. 12.). Prijedlog vu, npr. vu ovom ’u ovom’ (str. 7.), vu nauku (str. 19.) također je kajkavizam, ali Drašković u Disertaciji često rabi i inačicu u, npr. u sve (str. 7.). Kajkavizmom se mogu smatrati i realizacije s fonemom č tipa budučem (str. 4.), govorečega (str. 9.), broječega (str. 9.), plačadu (str. 20.), premda Drašković u pojedinim primjerima bilježi i ć, npr. kuća (str. 7., 13.), biće (str. 9.).

Kao i inače u dopreporodnih pisaca, posebice svećenika, i u ovome je djelu snažno izražen utjecaj latinske sintakse, poglavito u redu riječi i bilježenju glagola na kraju dugih sintagmatskih sklopova, npr. dialekta pako ovoga, kao običnoga u pismoznanju starinskomu, i kao punijega izvolio jesam (str. 3.), ovoga jezika obderžavala budu (str. 9.), koi i glavu svoju za korist Domovine dati dužan jest (str. 10.), poklisari hervacki protivili se jesu (str. 14.), jamstvo prijeti kadri nebi tili biti (str. 15.). Takav redoslijed nije bezizniman pa ima i sintagmi s drukčijim redoslijedom, npr. posljednja naša vrstna tužba jest poradi Bana našega (str. 14.). Također je uobičajen genitiv u službi objekta, npr. i uvedoše svojega jezika (str. 6.), a isto tako i oblici participa prezenta u atributnoj službi, npr. drugog svojeg starieg jezika govorečega (str. 9.), narodi, osobito različite jezike govoreči ’osobito narodi koji govore različite jezike’ (st. 15.), od plačečega naroda ’od naroda koji plače’ (str. 15.), tergovinu, koja sad terpeča jest ’trgovinu, koja sad trpi’ (str. 18.).

Rječotvorbena razigranost također je jedna od značajki Draškovićeva teksta. Disertacija obiluje složenicama tipa domorodoljubje (str. 3.), bogoštovje (str. 11.), inokraina (str. 3.), rukotvor (str. 19.), zakonotvorac (str. 4., 16., 23.), mudroznanac (str. 4.), samosvojnik ’samoživ, samosvojan čovjek, egoist’ (str. 5.), domorodac (str. 9., 10.), također sufiksalnim imeničkim izvedenicama tipa obramba (str. 8.) od prezentske osnove glagola obraniti (s jednačenjem po mjestu tvorbe na granici tvorbene osnove i sufiksa), zatim zaslužba ’zasluga’ (str. 6.) od prezentske osnove glagola zaslužiti, pa pomirje ’pomirenje’ (str. 16.) od prezentske osnove glagola pomiriti itd. Zanimljiva je imenica dočekáće u značenju ’ostvarenje’ (str. 9.) koja je izvedena od glagola dočekati i neimaće ’nemanje’ (str. 18.) koja je izvedena od sraslice neimati; ili pak imenica mladičje u sintagmi mladičje obojeg spola (str. 13.). Tu su i pridjevske izvedenice kao npr. austrijanski ’austrijski’ (str. 6.), pismoznanski (str. 10.), pretečeni ’prošli’ (str. 15.) itd. Susreću se i prefiksalne tvorenice tipa nadsud (str. 4.). Interesantna je i dvočlana sintagma puk pismoznani u značenju ’obrazovani dio naroda’ (str. 16.). Realizacije krivda (str. 4., 14., 22.) sa sufiksom –da i pravica (str. 18., 22., 23.) sa sufiksom –ica upravo su proporcionalne danas uobičajenim riječima krivica i pravda. Od imenice pravica izveden je pridjev pravičan (str. 15.).

Na leksičkoj su razini zanimljivi turcizmi kao npr. vilaet (str. 15., 19.) i zeman (str. 4., 14., 16., 17., 19., 20., 23.) koje Drašković svjesno unosi u svoj tekst. Budući da mu je jasno da mnogi čitatelji ne će razumjeti značenje tih turcizama, a neki drugi opet ne će razumjeti neke druge riječi, svomu je tekstu dodao kratki aneksni rječnik, tj. Kratki riečoslovnik u kojem je objašnjeno značenje tih riječi. S druge strane, neke tipične germanizme i hungarizme ne uvrštava u aneksni rječnik, vjerojatno zato što smatra da im je značenje poznato, npr. etnonim Ungar (str. 5., 20.) ’Mađar’ (prema njem. Ungar), aldov ’žrtva’ (prema mađ. áldozat) (str. 10.), pelda ’primjer’ (mađ. példa) (str. 10.), varmeđa ’županija’ (mađ. vármegye) (str. 10., 11.), kinč ’blago, ures’ (mađ. kincs) (str. 17., 20.), varaš ’grad’ (mađ. város) (str. 12., 18.). U potonjem primjeru prepoznajemo i utjecaj mađarskoga izgovora jer se o koje nije naglašeno izgovara bliže fonemu a. Među hungarizmima i germanizmima nalazimo i različite hibridne tvorenice s tvorbenom osnovom iz mađarskoga ili njemačkoga jezika, npr. tvorbenu osnovu aldov (u hibridnoj glagolskoj tvorenici aldovati ’žrtvovati’ (str. 5.) ili tvorbenu osnovu ungar– u hibridnoj pridjevskoj tvorenici ungarski ’mađarski’ (str. 4., 11.) i dr. Zanimljiv je i frazem gledati u pelde u značenju ’ugledati se (na nekoga)’, npr. gledaite u pelde Ingleze ’ugledajte se u Engleze’ (str. 16.). Drašković u rječnik nije uvrstio ni mnoge riječi koje se rabe u Disertaciji, a koje inače susrećemo u različitim hrvatskim idiomima u prošlosti i sadašnjosti. Tako npr. rabi riječi sužainstvo ’sužanjstvo, ropstvo’ (str. 8.), žitak ’život’ (str. 5., 15., 20.), pokoi ’spokoj, mir’ (str. 21.), cesar ’car’ (str. 15.), Francez ’Francuz’ (str. 16., 22.) (ali istodobno i Francuz, također str. 22.), kotrig ’član’ (str. 16.), sobstvo ’vlastitost’ (str. 15.), sobski ’vlastiti’ (str. 7.), ljubov ’ljubav’ (str. 15.) (ali istodobno i ljubav, također str. 15.), zatim škoda ’šteta’ (str. 19.), kraina ’pokrajina’ (str. 20.), poludainski ’južni’ (str. 5.), zamuđena ’zakašnjela’ (str. 15.), zamuđeno (str. 19.), napervo ’naprijed’ (str. 19., 20.), lahko ’lako’ (str. 5.), komparativne oblike laglje ’lakše’ (str. 13.), večje ’veće’ (str. 16.), gorje ’gore’ (str. 20., 22.), superlativ naj jačji ’najjači’ (str. 15.). Tomu još možemo dodati lekseme gdo ’tko’, nigdo ’nitko’ (str. 1.), niš ’ništa’ (str. 20., 21.), prijeti ’prihvatiti, primiti’ (str. 6., 10., 15.), opadati ’padati’ (str. 17.), upeljati ’uvesti’ (str. 7.), ustaviti se ’zaustaviti se’ (str. 14.), izvisiti ’uzvisiti’ (str. 23.), doiti ’doći’ (str. 13.), páriti se (s kim) ’uspoređivati se s kim na ravnopravnoj osnovi, biti s nekim ravnopravan’ (str. 18.), kazati ’pokazati’ (str. 22.), zaman ’zaludu, ni za što’ (str. 6.), svigdar ’uvijek’ (str. 8.), čuda ’puno, mnogo’, npr. čuda puta (str. 6.) (ali istodobno i čudo, npr. čudo puta, str. 23.), poldrug ’jedan i pol’ (str. 9.), van ’osim’, npr. niš ne željaše, van Turke pobiti (str. 21.), črez ’kroz’ (str. 7., 10.), črez to ’kroz to’ (str. 9.), prijedlog ob (str. 9.), priložne i vezničke realizacije s navescima tipa tekar ’tek’ (str. 5., 10., 15.), tuteka (str. 10.) i dr. Zanimljiva je i uporaba oblika poldrugi u pridjevskoj sklonidbi, odnosno sklonidbi rednoga broja, npr. u genitivnome obliku poldrugog miliona (str. 11.). Neki od tih leksema bili su u porabi u hrvatskome standardnome jeziku još u prvim desetljećima 20. stoljeća, neki su pak i danas sačuvani u pojedinim hrvatskim dijalektima, ali u prošlosti su bili zajedničkom značajkom različitih hrvatskih idioma. Jedan od tipičnih takvih primjera jest Draškovićev prilog stopor ’upravo’ (str. 17.). Istovjetnu realizaciju stopor još uvijek rabi stariji naraštaj u Pitvama u središnjem dijelu otoka Hvara5, pa se prema tomu ta riječ susreće u čakavskim govorima. Čakavskim je govorima imanentna i istoznačna inačica stoprv, odnosno stopr koja je uobičajena u gradišćanskohrvatskim čakavskim govorima6. Inačica stoprv susreće se i u hrvatskih pisaca koji su rodom štokavci, npr. u Milana Begovića u jednočinki Biskupova sinovica. Isti književnik rabi i inačicu stopro u svojoj drami Stana Biučića. U gradišćanskohrvatskim štokavskim govorima rabe se inačice stoprv, stopr i stoprav, a u gradišćanskohrvatskim kajkavskim govorima inačica stoper7. U podravskome kajkavskome mjestu Goli zabilježena je inačica stopram, a etimolog Petar Skok u svome je rječniku zabilježio različite potvrde iz svih triju hrvatskih narječja8. U Disertaciji se susreću i takve realizacije kao što je npr. cerkveno maševanje ’misna služba u crkvi’ (str. 3.).

Sa staroslavenskom baštinom vežu jezik Disertacije realizacije tipa obštinski ’opći’ (str. 7., 15.). Drašković rabi i balkanski grecizam pedepsati ’kazniti, kažnjavati’ (str. 17.). Istodobno međutim Drašković rabi i u Hrvata uobičajeni romanizam kaštigati ’kazniti’ (str. 17.). Ta je inačica bila običnija i Draškoviću, pa je u aneksni rječnik uvrstio samo imenicu pedepsa koja je izvedena od glagola pedepsati. U rječnik je unesen i glagol blagodariti ’zahvaliti’ (str. 21.).

U Danici od 11. srpnja 1835. Drašković objavljuje Poskočnicu (str. 105.) od devet dvostiha. U jezičnome pogledu izdvojit ćemo ovom prigodom samo stari hrvatski leksem kolobar u značenju ’kolo’ te kajkavizam vu Horvatskom s kajkavskim prijedlogom vu i po mađarskom uzoru slijed or u riječi Horvatskom za razliku od slijeda er u Disertaciji (tj. Hervat, hervacki). Nakon dva tjedna, u Danici od 25. srpnja 1835., tiskana mu je Pjesma domorodska (str. 113.) od osam četverostiha. I tu rabi hungarizme, npr. imenicu pelda, prezentski oblik aldujem, glagolski pridjev kinčen te etnonim Horvat. U Danici datiranoj 15. kolovoza 1835. objavljena mu je Napitnica ilirskog domorodca (str. 125.), također od osam četverostiha. Budući da je izbor jezičnih rješenja u pjesama vođen potrebama rime i metra, i iz ove pjesme izdvajamo tek pokoju riječ, npr. pridjev černa, komparativ jačje te turcizam delije ’junaci’.

Pola godine poslije, tj. 13. veljače 1836. tiskan je u Danici Draškovićev spjev Mladeži ilirskoj (str. 25.–27.). Bio je rado čitan pa je iste godine pretiskan kao zasebno djelo. Taj je separat tiskan u istoj tiskari u kojoj se tiskala i Danica, tj. pri Franji Suppanu. Stranice pretiska nisu paginirane. Riječ je o 170 deseteračkih stihova. Stihovi su rimovani dva po dva. Dosljedno je čuvanje deseterca uvjetovalo pojavu nekih jezičnih rješenja kojih možda u proznome tekstu ne bi bilo, ali je isto tako i pojasnilo neke realizacije iz proznih tekstova. Tako npr. rimovani dvostih

Kad ostariš trudan od posalah

Od mladeži da ti bude hvala;

jasno pokazuje da je Draškoviću dočetno h u genitivnome obliku posalah bilo samo grafijska oznaka za nenaglašenu kvantitetu, tj. da je relacijski morfem –a, a ne ah. Iz toga se može pretpostaviti da je i u Disertaciji u oblicima kao npr. kraljevinah (u naslovu), u drugih primorskih biskupijah (str. 3.), poleg starih poveljah naših (str. 4.), poleg mlogih drugih velikih voivodah (str. 21.) itd. dočetno h također samo grafem, ali ne i fonem.

Preuzimanjem pojma ilirski, Drašković širi granice jedinstvenoga jezičnoga prostora sve do Crnoga mora, čime znatno odstupa od jezične koncepcije zacrtane u Disertaciji. Kao i u ostalim njegovim djelima objavljenim u Danici, refleks jata zabilježen je »rogatim e«, za razliku od rješenja u Disertaciji. Slogotvorno se r u ovome spjevu bilježi isključivo sa svarabaktičkim e, npr. kervca, kerv, berdo, deržava, cerna, pervi, tergovina, mukoterpno, ali se kao etnonim isključivo susreće kajkavski hungarizam Horvat, isto kao u već spomenutim pjesmama. Inače, ovaj spjev, kao i ostala djela tiskana u Danici, u slovopisnome pogledu predstavlja znatan pomak u odnosu na Disertaciju jer je tiskan gajicom. Što se pak pravopisa tiče, neke riječi bilježi i po korijenskome načelu, npr. serdce, a vrlo često po morfološkome, npr. bezsmertnost, iztok. S druge strane, anteponiranu niječnicu piše zajedno s glagolom, tj. onako kako se izgovara, npr. nedaš, nedajte, nemože. Isto se može reći i za pjesme, npr. u Napitnici piše netari.

Drašković je svoj spjev Mladeži ilirskoj nastojao štokavizirati na svim jezičnim razinama, ali je istodobno pazio i na rimu i metar. Tako npr. u posveti na početku teksta koristi vokativni oblik bratjo mila, ali zbog potrebe rime piše:

I u znanju ako zaostadeš,

Da ćeš se još učit, moja mladež!

Štokaviziranje u ovome slučaju znači odustajanje od mnogih starijih realizacija, od kojih su mnoge pripadale i arhaičnoj hrvatskoj štokavštini. Realizaciju morje u potpunosti je zamijenio inačicom more, inačicu žitak zamijenila je istoznačnica život.

Ipak se i u ovome djelu susreću različite starije realizacije na svim jezičnim razinama, npr. šćakavizmi tipa dogodovšćina ’dogodovština’, izostanak sibilarizacije u primjerima tipa u neslogi ’u neslozi’, u snagi ’u snazi’, slogi ’slozi’. U riječi mozag ’mozak’ sačuvan je fonem g iz osnove, npr. mladi mozag budit. I tu se susreće kratka množina jednosložnih imenica muškoga roda tipa sini ’sinovi’ te u genitivu množine imenica muškoga roda oblici s nastavkom –ov, npr. sinov, a u instrumentalu množine oblici s nastavkom –i, npr. s kraljevskimi složite se ljudi ’s kraljevskim se složite ljudima’. I u ovome su djelu komparativni oblici s nastavkom –ji, –ja, –je kao npr. beržje ’brže’. Imperativni množinski oblici najčešće se rabe bez zanaglasnoga i, npr. gonte ’gonite’, ljubte ’ljubite’, budte ’budite’, molte ’molite’. Iznimke su od toga pravila primjeri u kojima se pred zanaglasnim samoglasnikom i nalazi slog sa samoglasnim r, npr. ogerlite. Valja ipak uzeti u obzir da su pojedini oblici uvjetovani i potrebama deseteračkoga stiha pa npr. u stihu

Negubite ništa, jerbo radeć;

zanaglasno i nije reducirano da se ne bi narušio deseterac.

Izdvajamo i leksičke realizacije tipa mehkoća ’mekoća’, hidronim Dunaj ’Dunav’, trudan ’umoran’, ka ’koja’, peljat ’voditi’, upeljat ’uvesti’ uslanjat se ’oslanjati se’, stat se ’ustati’, zgubljeno ’izgubljeno’, zvisit ’uzvisiti’, zbudit ’probuditi’, dojt ’doći’, pojt ’poći’, svigdar ’uvijek’, tak ’tako’, kak ’kao’ (npr. ka vas sretno peljat će kak sine), prijedlog v (npr. v slogi ’u slozi’) i dr.

Spomenut ćemo još izvedenice tipa knjižestvo ’književnost’, prostoća, potreboća, poslušanje ’poslušnost’, mudroznanstvo, sintagmu domorodni jezik i dr. Ima i pokoji balkanski grecizam kao npr. drum te pokoji turcizam kao npr. komšieve ’susjedove’. Tu je Drašković načinio odnosni pridjev s nastavkom –ev.

U Danici od 4. kolovoza 1838. tiskan je Draškovićev svečani govor koji je održao 14. srpnja iste godine (str. 122.). Budući da je riječ o proznome tekstu, a ne više o pjesmama, jezična su rješenja mogla biti prirodnija. I tu se susreću padežni oblici tipa među nami, komparativi tipa bližje, a glagol je u pravilu na kraju rečenice, npr. ... da Vas tako poglavitu gospodu na moj poziv, imenom domovine ovdje sakupljene vidim. No ipak se stječe dojam da je taj tekst za tu svečanu priliku jezično posebno dotjerivan u čem je Draškoviću vjerojatno netko pomagao. Na takvu pretpostavku upućuju sintagme tipa: da će broj članovah znamenito narasti i da ćedu nas posestrime Varašdinska i Karlovačka (čitaonice) u svakom naporu, koristi i obćinskoga dobra predragoga našega naroda i domovine se tikajućem, uzaimno podpomagati moći.

Pjesma neobična naslova Odziv na dra. Dimitrie Demetra »Utjehu Ilirii.« objavljena je u Danici od 30. ožujka 1839. (str. 49.). Taj se hvalospjev Demetrovu poetskomu umijeću sastoji od deset kratkih četverostiha, uglavnom šesteračkih. U toj je pjesmi Drašković nastojao svoj jezik što više štokavizirati, pa npr. koristi rime sa sibilarizacijom tipa:

Hej, ustaju bozi,

Bozi ilirski ustaju,

Među se u slozi

Riječ i ruke daju!

U pravopisnom se pogledu ova pjesma razlikuje od ostalih jer je samoglasno r redovito zabilježeno sa svarabaktičkim a, npr. Harvat, varli, garli. U ovome slučaju to prije može biti stilem nego stvarni pravopisni znak jer pjesma i inače svojim stilom korespondira sa starijom hrvatskom književnošću s hrvatskoga juga.

Nedvojbeno su na svoj način najkajkavskiji Draškovićevi privatni tekstovi, npr. pisma sačuvana iz njegove korespondencije s Ljudevitom Gajem. Pisma su iz razdoblja od 1835. do 1842. Ta su pisma objavljena 1909. u 6. knjizi Građe za povijest književnosti hrvatske (str. 50.–57.). Dio ih je napisan starijim, a dio novijim slovopisom. Djelomice su pisana po načelima morfološkoga pravopisa, npr. težko (str. 50.), domorodče (str. 54.), vrstno (str. 55.), podpisan (str. 55.), razžalostilo (str. 56.), a djelomice fonološkoga, npr. društvo (str. 55.). Slogotvorno r je sa svarabaktičkim e, npr. priskerbiti (str. 52.), skerb (str. 53.), sveršiti (str. 53.), verći (str. 55.), ali i tu ima iznimaka, npr. držao (str. 56.). Bilježenje refleksa jata je nedosljedno. Niječnicu ne obično piše zajedno s riječju koja joj je postponirana, npr. neuzkratiš (str. 54), neimadu (str. 55.), nebude (str. 55.), nedade (str. 56.), ali ponekad i odvojeno, i to u istome pismu, npr. ne stoi ’ne stoji’ (str. 55.), ne će (str. 55.). Premda nastoji bilježiti fonem ć, npr. moguće (str. 50.), doći (str. 50.), ponekad mu to ne uspijeva pa npr. piše čût (str. 52.), umjesto ćût u značenju ’osjećaj’. Razjednačivanje mn > ml također se provodi, npr. mlogi (str. 53., 57.). I tu susrećemo genitiv množine na –ov u imenica muškoga roda, npr. narodov (str. 51.), abonentov (str. 51.), prenumerantov (str. 52.) i instrumental množine na –i, npr. z birtaši ’s birtašima’ (str. 57.). Pisma sadrže dosta kajkavskih te općenito u pisanome jeziku starijih jezičnih obilježja, npr. prijatel ’prijatelj’ (str. 51., 57.), prijatelstvo (str. 53.) (ali prijateljstvo, str. 56.), cil ’cilj’ (str. 55.), prepoved ’zabrana’ (str. 57.), niš ’ništa’ (str. 55., 57.), zaiskat ’zatražiti’ (str. 51.), zamučati ’zašutjeti’ (str. 51.), proštati ’pročitati’ (str. 53.), viditi se ’sviđati se’ (str. 55.), dopeljivati ’dovoditi’ (str. 57.), doiti ’doći’ (str. 51., 55.) (ali i hibridne realizacije doići, str. 53., naići ’naći’, str. 54.), poiti ’poći’ (str. 52.), z drugimi ’s drugima’ (str. 51.), drugač ’drukčije’ (str. 50., 51.), vaviek ’uvijek’ (str. 53.), oli ’ili’ (str. 51.), prem ’premda’ (str. 53.), poleg dogovora (str. 55.), posle polne (str. 55.), ništar ne manje (str. 56.). Imenica verst ’vrst’ je i sklonidbenoga tipa, npr. druge versti (str. 54.). Uporaba sintagme teško čekati karakteristična je za starije razdoblje hrvatskoga jezika neovisno o dijalekatnoj pripadnosti, npr. u Draškovića ja tebe težko čekam (str. 50.). Pisma sadržavaju i germanizme kao npr. fertal ’četvrt’ (str. 50.). Utjecaj latinske sintakse i ovdje dolazi do izražaja u bilježenju glagola na kraju dugih sintagmatskih sklopova, npr. ti jesi nastao važnoga posla goniti (str. 51.), ja sretno posao z birtaši sveršio jesam.

U tim pismima Drašković također nastoji štokavizirati svoj jezik. Rabi vokative tipa Mili sinko! (str. 50.), sinko moj! (str. 56.), a također i glagolski pridjev radni s promjenom l > o, npr. nastao (str. 51.)9, zaiskao (str. 51.), mogao (str. 52.), morao (str. 52.), govorio (str. 52.), odlučio (str. 53.), spavao (str. 53.), ostao (str. 53.), obećao (str. 54.), bolovao (str. 56.), odbio (str. 56.), pripravio (str. 57.), odstupio (str. 57.), obećao (str. 57.), pokoju imenicu sa sukladnom promjenom, npr. posao (str. 57.), komparative tipa viši (str. 52.), ponekad čak i padežne nastavke pridjevsko–zamjeničke sklonidbe tipa oviem (str. 50.), sritniem (str. 56.), leksičke realizacije ručak (str. 50.), uvesti (str. 51.), radiš (str. 57.), dopadati se ’sviđati se’, nedelja u značenju ’tjedan’ (str. 56.), nešta ’nešto’ (str. 56.), uključujući i turcizme zeman (str. 52.) i vilaet (str. 53., 54.). Rabi i riječ obštinski (str. 52.), obštinsko (str. 54.). Sibilarizacija je također ponekad provedena, npr. u ustaljenim sintagmama tipa svi kolici (str. 50.). No koliko je nesiguran u štokavštini, vidi se iz pisma koje piše Gaju 1938., nudeći mu svoj prilog za tisak koji je napisan na njemačkome: Ja tebe dakle molim, metni to in stilum i daj prevesti u ilirsko, i daj utiskati jednu i drugu u tvoje i nimačke Novine (str. 53.). I u pismima susrećemo izvedenicu pomirje (str. 51.). Izvedenica pravda (str. 52.) potisnula je izvednicu pravica. Izdvojit ćemo i tvorenice kao npr. pravopisnost (str. 51.), poljotežanje (str. 52.). Još ćemo ovom prigodom izdvojiti i izvedenicu družbenik sa sufiksom –benik koji je ruskoga podrijetla. No jezik pisama je krajnje neujednačen pa koristi i glagolske pridjeve radne bez promjene l > o, npr. odvukal ’odvukao’ (str. 53.), došal ’došao’ (str. 57.). Od navedenih primjera djelomice odstupa pismo koje su zajedno Gaju napisali Drašković i grof Juraj Oršić. To je pismo i stilski drukčije od ostalih, pa zato primjeri iz toga pisma u ovome radu nisu razmatrani.

Jasno je da je Drašković, kao i ostali sudionici Hrvatskoga narodnoga preporoda, nastojao zatomiti svoje lokalne etničke odrednice. Za zajednički je standardni jezik ta žrtva imala smisla. Ako je zajednički štokavski književni jezik bio neizbježna hrvatska sudbina, onda je šteta što u razdoblju koje je slijedilo nije prevladala jezična koncepcija koju je Drašković zacrtao na početku svoje Disertacije. U tome slučaju iz hrvatskoga standardnoga jezika ne bi bile isključene i s vremenom zaboravljene brojne jezične značajke, kako gramatičke tako i leksičke, koje su zajedničke barem pojedinim skupinama govora čakavskoga narječja i hrvatskim štokavskim dijalekatima, a isto tako i jezične značajke iz hrvatske pisane tradicije svih triju narječja. U tome bi slučaju raskorak između hrvatskoga standardnoga jezika i kajkavštine bio neusporedivo manji nego što je danas, a još manji bi bio raskorak između standardnoga jezika i pojedinih čakavskih dijalekata i arhaičnijih hrvatskih štokavskih dijalekata. Naravno, sam Drašković u vlastitoj jezičnoj praksi nije imao snage provesti u djelo svoja razmišljanja, barem ne onoliko koliko je želio, premda je to u stanovitoj mjeri pokušavao.

Literatura i izvori

Drašković, Janko: Disertatia iliti razgovor darovan gospodi poklisarom zakonskim i budučjem zakonotvorcem kraljevina naših, Karlovac, 1832.

Drašković, Janko: Poskočnica, Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, Tečaj I., br. 27., Zagreb, 11. srpnja 1835., str. 105.

Drašković, Janko: Pjesma domorodska, Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, Tečaj I., br. 29., Zagreb, 25. srpnja 1835., str. 113.

Drašković, Janko: Napitnica ilirskog domorodca, Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, Tečaj I., br. 32., Zagreb, 15. kolovoza 1835., str. 125.

Drašković, Janko: Mladeži ilirskoj, Danica ilirska, Tečaj II., br. 7., Zagreb, 13. veljače 1836., str. 25.–27.

Drašković, Janko: Mladeži ilirskoj, pretisak iz Danice ilirske, Zagreb, 1836.

Drašković, Janko: Odziv na dra. Dimitrie Demetra »Utjehu Ilirii.«, Danica ilirska, Tečaj V., br. 13., Zagreb, 30. ožujka 1839., str. 49.

Govor kojim je presvijetli g. grof Janko Drašković Trakošćanski vitez reda sv. Stjepana m. k. i. c. kr. Veličanstva komornik i. t. d. dana 14. serpnja t. g. pervo predtečno spravište čitaonice zagrebske otvorio, Danica ilirska, Tečaj IV., br. 31., Zagreb, 4. kolovoza 1838., str. 122.

Ham, Sanda: Povijest hrvatskih gramatika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2006.

Houtzagers, Peter: The kajkavian Dialect of Hidegség and Fertohomok, Studies in Slavic and General Linguistics, vol. 27., Amsterdam, 1999.

Ivšić, Stjepan: Današnji posavski govor, u: Stjepan Ivšić, Izabrana djela iz slavenske akcentuacije, München, 1971., str. 217.–482.

Moguš, Milan: Povijest hrvatskoga književnoga jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1993.

Pisma pisana dru. Ljudevitu Gaju i njeki njegovi sastavci (1828–1850.), sabrao i uvodom popratio dr. Velimir Deželić, Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. 6., Zagreb, 1909.

Skok, Petar: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knj. III., JAZU, Zagreb, 1973.

Tafra, Branka: Jesu li ahavci izgovarali h?, u: Branka Tafra, Jezikoslovna razdvojba, Matica hrvatska, Zagreb, 1995., str. 109.–130.

Tornow, Siegfried: Burgenlandkroatisches Dialektwörterbuch. Die vlahischen Ortschaften, Wiesbaden, 1989.

Večenaj, Ivan i Mijo Lončarić: Rječnik govora Gole, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 1997.

Vince, Zlatko: Putovoma hrvatskoga književnog jezika, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1978.

Vulić, Sanja: Govor Oštarija kod Ogulina u odnosu prema gradišćanskohrvatskim govorima, Panonski ljetopis 2003, ur. Robert Hajszan, Pinkovac / Güttenbach, 2003., str. 428.–439.