Jezična politika Janka Draškovića

Janko Drašković bio je jedan od rijetkih predstavnika hrvatskoga plemićkog staleža koji se kao svjestan rodoljub djelatno uključuje u burna preporodna gibanja tridesetih godina 19. stoljeća, poznata pod nazivom Hrvatski narodni preporod ili ilirski pokret. Premda po obrazovanju nije bio filolog, ipak se u preporoditeljskoj djelatnosti našega slavljenika može izdvojiti jedan izrazito prepoznatljiv segment koji je podvediv pod pojam jezične politike. Jezičnom se politikom Drašković bavio na dva načina: proklamiranjem njezinih temeljnih načela i predlaganjem konkretnih rješenja u svojim spisima, i njezinim stvarnim provođenjem u praktičnome djelovanju. Od spisa najvažniji su Disertacija iliti razgovor, darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućem zakonotvorcem kraljevinah naših, za buduću dietu ungarsku odaslanem, držan po jednom starom domorodcu kraljevinah ovih, u Karlovcu, 1832. i Ein Worth an Illyriens hochherzige Tochter, u Zagrebu, 1838. Od praktičnoga djelovanja na provođenju jezične politike u skladu s promicanjem vitalnih hrvatskih nacionalnih interesa najvažnije je djelovanje Janka Draškovića u Hrvatskome i Hrvatsko–ugarskome saboru, zatim utemeljivanje Čitaonice ilirske te potom i Matice ilirske s njezinim izdavačkim programom.

Da bismo shvatili veličinu Draškovićevih postignuća u kreiranju hrvatske jezične politike onoga doba, nužno je naglasiti društvenu poziciju s koje Janko Drašković nastupa i prepoznati ciljeve za koje se zalaže. U njegovu slučaju bio je to sretan spoj plemenit(ašk)oga položaja u službi općenarodnih hrvatskih interesa. Upravo je takav spoj Draškovićevu istupanju u javnosti osigurao uspjeh, a hrvatsku preporodnu ideju obilježio duhom autentičnosti.

Već sâm odabir tipa jezika kojim piše Disertaciju rezultat je dobro promišljene jezične politike. Od triju mogućnosti jezičnoga izraza (latinskoga, kajkavskoga i štokavskoga) Drašković se odlučuje za štokavski tip jezika. Za pisanje navedenoga političkog spisa Drašković svjesno odabire »naški jezik, želeći dokazati da mi narodnog jezika imademo u kojemu sve izreći moguće jest što srdce i pamet zagteva«. Poslušajmo još jednom ovu vrlo preciznu kvalifikaciju jezika za javnu upotrebu. To je, veli Drašković, jezik kojim je moguće izreći sve što srce i pamet zahtijevaju, dakle sav emocionalni naboj čovjekova života i svaku misao koja se u njegovoj glavi začne. Dva su razloga zbog kojih Drašković kao podlogu svome pisanju odabire štokavski dijalekt. Prvi je taj što je taj jezik običan u »starinskomu pismoznanju«, a drugi taj što je taj jezik, kako veli Drašković, puniji od ostalih. Ovo »puniji« možemo shvatiti kao pozitivnu procjenu njegovih izražajnih mogućnosti, takvih po kojima on prednjači pred ostalima. Drašković svom spisu na kraju prilaže i tablicu iz koje je vidljivo da je taj jezik »u Slavo–Hrvatih, kao narodu naših kraljevinah« i najrašireniji, kako on veli »najhodniji«. A najrašireniji je zato što ga govori i upotrebljava većina naroda: »Slavonac, krajišni Hrvat, Primorac, Prikupnik, Dalmatinac, Bosanac, Crnogorac i oni Hrvati koji se Wasser–Kroaten zovu i po Mađarske zemlje rasuti jesu«. Osim u govoru većine naroda, taj se jezik, veli Drašković, nalazi i u svim starijim knjigama koje su tiskane u Zagrebu, Požegi, Splitu, Mlecima, Dubrovniku, a i misne knjige senjske i drugih primorskih biskupija pisane su tim jezikom. Koliko je taj jezik privlačan, prestižan i stabilan, Drašković ilustrira time što konstatira da ga nitko od govornika ne mijenja i ne napušta ni onda kad duže vremena prebiva u kraju u kojemu se govori drugim tipom jezika. Unatoč očekivanju da sa svoga štokavskoga govora prijeđu na tip jezika zajednice u kojoj borave i da taj za njih novi jezik prihvate kao svoj, govornici štokavskoga jezičnog tipa u načelu ostaju i dalje vjerni svomu štokavskomu govoru. Suprotno tome, vrlo se često događa da, naučivši štokavski dijalekt, mnogi njime zamjenjuju, »kao manje krasan«, svoj dotadašnji »pomiešani« dijalekt. Drašković veli da se to u ovoj prilici dogodilo i njemu samome. Zagrepčanin rođenjem, svoj je rodni kajkavski govor, zbog razloga koji su navedeni, zamijenio naučenim štokavskim, kojim sada evo upravo piše.

S obzirom na nepovoljne i društvene i političke okolnosti u kojima se hrvatskim zastupnicima obraća ovim tipom jezika, dajući im vrlo precizne političke naputke, pisac osjeća potrebu izraziti nadu da će mu zbog »domorodoljublja« oprostiti ovo njegovo »usuđenje«, tj. da im se uopće obrati ovakvom jednom političkom brošurom te da im se obrati upravo na jeziku štokavskoga tipa. Kao što znamo, taj tip jezika Gaj u svoje Novine i Danicu uvodi tek četiri godine poslije, 1836., i to ne odmah, nego nakon što su ta glasila prije toga punu godinu dana izlazila na kajkavskome jeziku. Po tome se mirne duše može reći da je u okviru Hrvatskoga narodnog preporoda Janko Drašković preteča štokavskoga tipa književnoga jezika. Njegova je trajna zasluga u tome što taj tip jezika stavlja u samo središte kulturnoga i književnoga preporodnog programa, držeći ga bitnom polugom ne samo za političko ujedinjavanje hrvatskih krajeva, nego i nužnom pretpostavkom njihova svekolikog razvitka. Drašković je pritom potpuno svjestan da u hrvatsku javnu i književnu upotrebu ne uvodi nikakav novi tip jezika, nego se samo opredjeljuje za onaj jezični tip koji u takvoj upotrebi ne samo da već postoji, nego je dobrim dijelom i gramatički kodificiran. Prisjetimo se da je u doba Napoleonovih Ilirskih provincija, 1812., dakle 20 godina prije Disertacije, napisana gramatika književnoga jezika štokavskoga tipa ikavskoga izgovora, u kojoj je prvi put uveden i opisan četveroakcenatski naglasni sustav hrvatskoga jezika, poznata Nova ričoslovica ilirička ličkoga popa Šime Starčevića. A neposredno pred izlazak Disertacije tiska se u Budimu 1831. u štokavskome tipu književnoga jezika sa zakašnjenjem od petnaestak godina potpun prijevod Svetoga pisma Petra Katančića. Pretpostavljajući upotrebu književnoga jezika štokavskoga tipa u daljoj i bližoj prošlosti, Drašković ne samo da dokazuje svoju informiranost o tome što se događa na domaćoj društvenoj i kulturnoj sceni, nego jednako tako pokazuje i svoju vidovitost glede budućega hrvatskoga društvenog i kulturnog razvoja. Drašković se zastupnicima kojima se obraća, a i širem čitateljstvu, ispričava što će u ovome spisu naći neke njima možda neobične riječi. Ali odmah dodaje, braneći purističko stajalište u svezi s njegovanjem jezika, da te riječi nipošto nisu strane, »jere se u svakome staromu riečoslovniku nalaze«. I kao svojevrsnu kritičku primjedbu na žalosno kulturno i društvenopolitičko stanje u kojemu govori dodaje kako je to »potvrda da ovaj naš jezik u starije doba hodniji bio jest (tj. više se upotrebljavao, prim. M.P.) neželi našim viekom«, što zasigurno, veli, »nije dika za nas«.

Drašković hrvatske zastupnike poziva na odgovoran i aktivan odnos u političkome djelovanju: »Budući da vi za ove tri kraljevine zakonito uzjedinjene stati morali budete, za oto vas zaklinjam na opasku da i vi za čitavi narod bez razlike bogoštovlja ol roda ovdi u nas i u velikom ungarskom saboru govorili i radili budete.« Upućuje ih na ono što im je u ovome času najvažnije činiti: »Pamtite da jest sada najvećma od potribe narodu pamet razsvietliti, da znao bude što je bio i rasudit mogao bude što smije i što gledeć na priliku volno nije...«. U pripremi za valjano služenje narodu poziva se na tradiciju, kontinuitet narodnoga života: »Pamtjenje dogođajev hoće vas pripraviti zamahaju koji potriban jest prije neg se odluka ljucka i pametna uzme; jere znanje prošastog tvorja narodnog nosi upućenje za buduće rasude.«

Drašković ocrtava historijat hrvatske državnosti, od gubljenja samostalnosti pod narodnim vladarima i potpadanja pod mađarsku krunu do preuzimanja austrijske dominacije i u tom sklopu preuzimanja uloge višestoljetne obrane od Turaka. Zajedno s praćenjem državnopravnoga historijata Drašković se stalno osvrće i na položaj jezika, odnosno na jezičnu politiku koja se u različitim režimima provodila. U uniji s Mađarima Hrvati polako ali sigurno uz promućurnu mađarsku državotvornu politiku gube svoja nacionalna obilježja, a među njima su najvažniji običaji i jezik. Asimilacija se provodi smišljeno i planski: »Mađarski kralji sami imadoše svigdar Hrvate, Slavonce i Dalmatince u svojih dvornih častih. I da ova pamet još jedan viek trpi, otareno bi bilo ime narodih ovih i jezika njihovoga bez svake tuge.« Austrijska je vlast, za razliku od mađarske, dopuštala »jezika kotarskoga«. Drašković konstatira: »Jezik naš onda na visinu dospija, što sad još svedoče rukopisma u pisnicah i kniževstvo staro.« Nakon sklapanja mira s Turcima austrijska vlast »z silum upeljaše i hodna učine nimačkog jezika i nimačke običaje u sve kuće preštimanije.«

Drašković je odlučan u obrani prirodnoga i povijesnoga prava svakog naroda na svoj jezik. Nijednomu narodu drugi narod nema pravo to pravo uskratiti. Pokušajem uskraćivanja toga prava narodu se, veli Drašković, zapravo uskraćuje pravo na domovinu. Obraćajući se hrvatskim zastupnicima u zajedničkome saboru, Drašković te svoje stavove aktualizira ovako: »Na protimbe pako koje z Mađari imademo vraćajući se, pripoznajmo dobrovolno da svakomu narodu volno i baš pravedno jest svojega jezika govoriti, pisati i težati na toliko da ga svaki domorodac u svakom sličaju občenskom razumije i da svako kniževstvo u njemu vesti može. Onaj narod koji to dokazati ne može, pravu iliti ćudorednu domovinu neima, jere ona umni sklad jest ljustva i kotara. Stanovnici svake države samo polag stepena ćudorednog teženja svojega u činih, riečih i knigah ljuckom družtvu pripisati se moradu. Indi doista doba jest bila da Mađari ovu dužnost dično svršavaju.«

Nadovezujući se na izrečeno, Drašković upozorava: »Ele ne sliedi odotle da oni naroda drugoga uvjetovanoga drugog svojeg starijeg jezika govorećega k mađarskomu prisiliti smedu, ako zakon uvjetovanja to ne zapovieda. Mi malo prije dokazali jesmo da sad već dobrovolno stočenje našega starijega i punijega jezika u mađarski, tako kao negda, izvesti se ne može, jere to bi bilo sad ondi početi i namah svršiti teti đe mlogo pametniji i mogućniji pređi nihovi posle dugovječnoga zatruđenja ljubostivo negda svršiti tioše. Da pako sada doba nije naroda poldrug milion hrabrenije duša brojećega silum podasta priganjati, to i vi i sami pametniji Mađari pripoznavati moradu.«

Drašković oštroumno uviđa upravo povijesnu važnost latinskoga jezika kao službenoga u državnopravnim odnosima s Ugarskom i s Habsburzima. Jasno mu je da je u uvjetima zajedničkoga državnopravnog postojanja latinski jezik za Hrvate kao zajednicu izloženu pritiscima jačega jedina koliko–toliko pouzdana brana presezanju mađarskoga i njemačkoga jezika u njihov javni život. Budući da se za uvođenje hrvatskoga jezika kao službenoga u državnopravnim poslovima još nisu stekle ni povijesne ni političke okolnosti, nije još nastupilo, rekli bismo, Kukuljevićevo doba, koje donosi smjenu latinskoga hrvatskim u službenoj upotrebi, Drašković se zalaže za to da se latinski po tradiciji i dalje zadrži kao službeni jezik hrvatskih zastupnika u zajedničkome Hrvatsko–ugarskome saboru. Autor Disertacije to obrazlaže ovim razlozima: »Za oto iz prilikah obštinskog našeg bitja sviest dugovječna uputila nas jest da stolice one koje opštinske potribe svijuh narodov naše krune sude, u dijačkim iliti starorimljanskim jeziku kao do sada se vesti moradu. Ov svima koji u školah se odhrane i odotle za vladanje poslov prikladni bivaju, znan jest. Ob tim i nauki i staro kniževstvo, koji zibka svega znanja vaviek bija, obastane. Vidimo u peldi kako Inglezi i Francezi , koji prednici naši u mudroznanju i svijuh naukih jesu, toga staroga jezika za oto se uče. Ako daklje višna stolica pravedna, i kraljevstva kancelarija i u dietah stol poglavicah ovoga jezika obdržavala budu, onda će pametnija volja i opštinsko dobro opaženo biti, jere taj jezik slogotvorni nam jest za obštinske posle ovih krajih, različite jezike govorećih.«

U traženju legitimnog načina za praktično provođenje ispravne jezične politike u Hrvatskoj Drašković intenzivno razmišlja o tome kako najučinkovitije doskočiti žestokim nasrtajima Mađara da u uzastopnim pokušajima u hrvatski javni život uvedu mađarski jezik. Da bi se Hrvati uspješno obranili od takvih nasrtaja, najsvrhovitije je, veli Drašković, slijediti njihov primjer. Zato hrvatskim zastupnicima u zajedničkome saboru preporučuje: »Dužni smo ele dobru peldu Mađarov nasljeduvati, i njima črez to potvrditi kakve su cijene u našem umu dobra i pametna nihova tvorja. Za oto kaž’mo da i mi narodnog jezika imademo, koji svakog težanja kadar i vriedan jest, i primimo našeg jezika u naših poslih, i pritrudmo se njega prilagoditi svagdašnim obštinskim i pismoznanskim potribam, kako Mađari tekar odskora učine. I s tim, vjerujte, najbolje odgovarali budemo prežestokomu onomu mađarskomu zagtivanju zarad jezika svojega.«

Drašković u tome smjeru ide i korak dalje pa predlaže osnivanje samostalne hrvatske vlade kao posebne političke pozicije hrvatskoga naroda, odobrene od samoga kralja, koja bi se zbog zaštite trenutnih i dugoročnih hrvatskih interesa, gospodarskih i drugih, u svim poslovima trebala služiti isključivo hrvatskim jezikom. Upotrebom jedinstvenoga jezika na svim područjima djelovanja vlade u mnogome bi se spriječile moguće manipulacije i politička podmetanja s mađarske strane. Evo kako to Drašković vidi: »Slidi iz rečenog zaglavak da mi višešu našu sovjetnu stolicu političku, iliti sovjetni dikasterium kraljevski kako jest već bivao od kralja našega drečno isprosimo i za njegovo utemeljenje skrbimo (ako li bi glavnice novčene po nezgodah dobe trpele bile) i pod jedno zakonimo da stolica ova, kao i varmeđe naše, sve među nas buduće općenje po naški izpisuju. Ako li tuteka kakvi aldov potriban bude, on svakomu domorodcu, koji i glavu svoju za korist domovine dati dužan jest, radostan biti mora kad pomisli kakvu odotle korist djeci i mlađem poslednikom zahranimo.«

Iako je nedvosmisleno protiv toga da se bilo koji strani jezik kao službeni uvede u hrvatski javni život, Draškoviću je kao čovjeku s velikim političkim iskustvom, realističnoga i pragmatičnoga uma, potpuno jasno da zbog specifičnoga hrvatskog položaja u austro–ugarskome državnopravnome okružju u Hrvatskoj postoji potreba učenja mađarskoga i njemačkog jezika. Čak i kad predlaže učenje tih jezika, našem slavljeniku u prvome je planu očuvanje hrvatskih nacionalnih interesa. Čujmo zato razloge zbog kojih Drašković na slikovit način aktualizira tu potrebu: »Neće jasnoj pameti kod budnih roditelov uteći opazka ona kakoti onim sinom njihovim koji bistrije glave jesu, potribni budu mađarski i nimački jeziki: prvi najmre zbog uvjetovanja z Mađari, drugi pako zbog ljubavi koju proti vladaocu našemu u nadrih čuvamo. Jamstvo nam jest mozag našega naroda, da mi nakana ovoga dovoliti kadri jesmo. Ova uprava priliku nam dala bude dične poklisare u ungarsku dietu slati, i u svakoj priliki caru našemu u njegvom jeziku govoriti.«

I zaključuje: »Ovakvim daklje umom, el tekar ovim ugoždenjem možemo mađarskomu zagtevanju zarad jezika ugoditi. Pristojno jest da manji uvjetovani narod većega posluša i u pameti nasliedi. Ele potribno također bude da manji narod bez svakog straha drugomu istinu reče i da svakoj sili junačko čelo suprotstavi.«

S pitanjem jezika kao jednim od najbitnijih pitanja nacionalne samobitnosti Drašković povezuje sva ostala politička pitanja pa tako i pitanje Rijeke. Predlaže da se to pitanje u obliku tužbe pokrene u zajedničkome saboru. Stav je njegov o tome pitanju vrlo jasan: »Ovaj kotar be očito po spasane kraljice i cesarice Marije Teresije kruni darovan i hrvatskoj kraljevini priklopljen. To dokazuju darovni listi. I kako ne bi ona bila darežlivost pametno uredila? Inače po prilike umjestjenja biti nije moglo. Naša domovina dotiče se toga kotara, i puk ondi našega jezika govori, a Mađarska trideset i četiri mile daleko jest odande. U sliedenju toga dato jest, mjesto gubernatoru kotara po kralju u našem sobskim saboru, kojega toliko puta za nas žive uživao jest. Ele od potle kako Mađari želju svoju pridobitja ovoga kotara oglasiše, već se gubernator (preoživanjem, rodom Mađar) ne usudi u nas doići, ako ga i ban pozove, i premda mlogi posli kraljevinah naših z riečkim interesom udruženi jesu, i premda Bakar i Kraljevica, sad pod vladevstvo Rieke spadajuća, hrvacko osobstvo od starine jesu.«

Drašković ima rješenje i za slučaj da hrvatski zastupnici u svojim zahtjevima prema Mađarima ne uspiju. Tada im osim političkih argumenata za nastavak borbe predlaže drugo oružje: »... podložte se dobrovolno množtvu Ungarov i dobrovolte se ufanjem narodnog razuma i mozga vašega i sigurni budete da vi i onda, akoli sužni, jurve onako kao Grci kad negda po Rimljani osvojeni bijadu, nje naukom preobladaše. Tako i vi, ako pritrudni budete, Ungare znanjem preoteti možete. Ele onda za boga bar plač ostavite i od tužbah među vas henjajte, jere niš nevriedniega neima od plačećega naroda, prie neg je sva potribna za obrambu svoju najvećim trudom i žrtvom pokušao. Plač jest oružje nejaka ženskoga spola i pomoć robov i prosjakov, nit se nalazi sramotniji čin za junaka nad tužbum otajnum. Volte daklje svi jedan dan umreti, nego u glasu, i onda kad u raje drugoga vilaeta pred vaše vriedne prjeđe dojđete, pogrdani i pohuljeni biti.«

O Draškovićevoj knjižici Ein Worth an Illyriens hochherzige Tochter čitamo u predgovoru Jakše Ravlića knjizi Hrvatski narodni preporod, I, Ilirska knjiga, str. 37., u izdanju Matice hrvatske i Zore iz Zagreba 1965. godine: »Ova Riječ dražesnim ilirskim kćerima potakla je mnoge žene da pripaze na hrvatski jezik. Tome je pridonosilo i to što su imale i novine i časopis na tom jeziku.« O uspjehu te knjižice Draškovićeve svjedoči nam očevidac Ivan Kukuljević: »Iza one poslanice na kćeri ilirske pretvorila se čarobno sva ćud i narav naših svjesnih žena; one koje bijahu već napola ponijemčene, stadoše učiti i govoriti hrvatski, poprimiše narodnu nošnju, počeše čitati hrvatske časopise i knjige, pjevahu hrvatske pjesme javno i u kući, dopisivahu se hrvatski, a neke pokušaše dapače i obogaćivati književnost hrvatsku.«

Janko Drašković je organizator političkoga, kulturnoga i prosvjetnoga rada. Bitan je sastavni dio jezične politike onoga doba bilo i osnivanje ilirskih čitaonica. U njima su se čitale novine i knjige i vodio razgovor na hrvatskome jeziku. U poslu osnivanja čitaonica Janko Drašković je bio iznimno aktivan. Kad je 4. kolovoza 1838. u Zagrebu osnovana Ilirska čitaonica, Janko Drašković joj je bio prvim predsjednikom. U okrilju zagrebačke Ilirske čitaonice sazrela je i ideja da se osnuje »jošte jedan novi zbor pod imenom Matica ilirska«, koja »bi imala izdavati ’svakojake korisne knjige’ u hrvatskom jeziku« (J. Ravlić, 38).

Reagirajući na zahtjeve mađarskih zastupnika u Saboru u Požunu 1939. da se u upravu Hrvatske uvede mađarski jezik, »hrvatske su županije žestoko protestirale, a u zagrebačkoj Janko Drašković predlaže da se od kralja zatraži posebna hrvatska vlada i da se Hrvatska upravno odijeli od Ugarske« (Ravlić, 38).

Janko Drašković izabran je za poslanika u gornjem domu sabora.

»Kad su po povratku hrvatski poslanici izvijestili sabor o toku zasjedanja u Požunu, hrvatski se sabor pobrinuo za procvat hrvatske kulture tražeći da se u zagrebačkoj akademiji i po svim gimnazijama osnuju katedre čistoga narodnoga jezika, kako imaju Mađari. Šišić je kazao da je ovo prvi saborski zaključak od vjekova stvoren u korist općenitoga procvata hrvatskoga jezika.« (Ravlić, 39). Janko Drašković je bio jedan od onih koji su pospješili takve zaključke. I to je dio njegove jezične politike.

»I tako mila bratja poklisari i budući zakonotvorci, i vi svi počitani domorodci koji ove moje rieči čitali i razumeli budete, prim’te u dobri čas razgovor ovaj kao prvo težanje moje u naškom jeziku i kao zaklad vjere moje. Srce i pamet mi zapovedoše vama, koliko se smije, očito misli moje dugovičnim trudom zahranjene darovati. Dogodovština i buduća doba budu dokazale je li moje oči dobro vidijaše. Ja mogao sam faliti u razsudu, ele to vaša milošta oprostiti, to vaša pamet popraviti može. Nego želja moja jest vaviek bila dobro činiti, svaka moja kap krvi jest do zadnjeg mojeg hipa domovini, zakonskomu kralju i vama, bratja moja, uviek voljum i željum mojum žrtvovana bila.«

Sa željom da uvijek čini dobro, Janko Drašković je svojom razboritom ali i odlučnom jezičnom politikom u svoje doba učinio neizmjerno mnogo dobra za hrvatski jezik, njegovu kulturu i afirmaciju.

Literatura

Drašković, Janko (1832.): Disertacija iliti razgovor, darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućem zakonotvorcem kraljevinah naših, za buduću dietu ungarsku odaslanem, držan po jednom starom domorodcu kraljevinah ovih. U Karlovcu, pritiskano slovima Joana Nep. Prettnera

Ravlić, Jakša (1965.): Hrvatski narodni preporod, predgovor knjizi Hrvatski narodni preporod I, Ilirska knjiga. Zagreb: Matica hrvatska, Zora.

Smičiklas, Tadija (1886.): Obrana i razvitak hrvatske narodne ideje 1790–1835, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 80.

Starčević, Šime (1812.): Nova ricsoslovica iliricska, Trst.