Janko Drašković u krugu hrvatskih preporoditelja

Kad je o stogodišnjici Hrvatskoga narodnog preporoda (1835.– 1935.) Franjo Fancev u brojnim svojim radovima dokazivao njegove hrvatske poticaje i korijene, mnogi su znanstvenici, publicisti i novinari, naviknuti i naučeni ponavljati svoje srednjoškolsko znanje, mahali glavom i bili sumnjičavi nad svime što je on pisao, o čemu je predavao, što je pisao u novinama, časopisima i knjigama. Da bi dokumentima, izvorima, dokazao ono o čemu je pisao, u »Građi za povijest književnosti hrvatske« (XII, 1933.) objavio je Dokumente za naše podrijetlo hrvatskoga preporoda (1790–1832). Dokumentima prethodi opsežan Uvod (VII–XLVI).

Proslava Hrvatskoga narodnoga preporoda, gdje narodni znači nacionalni, imala je društveni i politički cilj — da se središnji događaj hrvatske povijesti XIX. stoljeća, a to je nacionalna integracija hrvatskoga naroda — premjesti u opću slavensku povijest XIX. stoljeća, na razinu općeslavenskoga i sveslavenskoga identitetskoga prepoznavanja, tj. na razinu državnoga slavenstva kakvo se, nakon raspada Austro–Ugarske Monarhije, pokušalo oformiti u Pragu, a jugoslavenstvo u Beogradu. Ni povijesti ni narodnosti hrvatske u tome kotlu nije bilo ni za lijek. Isticalo se na sve strane ilirstvo, slavenstvo, a umjesto Hrvatske, Slavonije i Dalmacije govorilo se o Trojednici. Zajedno s Gajem potonuli su u zaborav i Janko Drašković, i Dimitrija Demeter, i Mažuranići, ali i Štoos, i Kundek, i Ivan Derkos. U razgovoru o Hrvatskome narodnome preporodu isticani su Kollar, Šafaûik, Karadžić i drugi1.

Iako s drugih polazišta, Miroslav Krleža je na prilike u Hrvatskoj i na proslavu iz 1935. odgovorio svojim Baladama Petrice Kerempuha, na staroj književnoj kajkavštini, s dubokim korijenima koja idu u tradiciju kajkavske stare književnosti.

Posebice se Franjo Fancev bavio ličnošću i djelom Janka Draškovića. Ne samo da je u Dokumentima izdao njegovu Disertaciju — to je 29. prilog u zbirci koja i ide sve do 1832. godine. Posljednji prilog je Gajeva pjesma Horvatov sloga i sjedinjenje s poznatim stihovima: Još Hrvatska ni propala, dok mi živimo / visoko se bude stala, kad ju zbudimo.

Franjo Fancev je u nekoliko priloga prikazao životni put najstarijega preporoditelja, Janka Draškovića. Rušio je mitove o njemu, njegovome političkome i društvenome liberalizmu, tj. slobodoumlju povezanom s francuskim slobodnim zidarstvom, a pokazao je da su samo besmislene bajke one priče o njegovu basnoslovnom bogatstvu, tj. da je ulice popločavao zlatnicima. U Parizu je, uostalom, boravio vrlo kratko.

Grof Janko Drašković rodio se u 20. listopada 1770. u Zagrebu. Kad se pridružio mladima, imao je preko šezdeset godina, i za sve njih je bio starac, ljepše rečeno starina. Na poznatoj slici Hrvatski narodni preporod, a to je svečani zastor Hrvatskoga narodnog kazališta koji je Vlaho Bukovac, odličan i jedinstveni portretist, dovršio 1895., uglavnom su svi istih godina — zreli ljudi, brkati, bradati. Kad je preporodno gibanje započelo — oni su bili mladići. Samo je Janko Drašković tada, pa i na Bukovčevoj slici, u poodmaklim godinama. Na njoj, uz Gundulića na prijestolju, još je 19 »iliraca«, upravo hrvatskih preporoditelja: među književnicima su i glazbenici, i glumci jer je riječ o kazališnome zastoru. Slično je i na litografiji Muževi ilirske dobe na kojoj su prikazani likovi 59 »iliraca«. U sredini slike dva su lika posebno izdvojena: Janko Drašković i Ljudevit Gaj.

Radi preglednosti dobro je najpoznatije i najaktivnije ljude Hrvatskoga narodnoga preporoda popisati po godinama njihova rođenja, sa spoznajom da je »ilirsko razdoblje« samo dio toga prevažnoga pokreta koji je imao za cilj uspostaviti hrvatsku nacionalnu integraciju, i to izborom i afirmacijom jednoga i jedinstvenoga jezika kojim su Hrvati od najdublje davnine govorili i pisali te pravopisa koji će ih ujediniti i približiti drugim Slavenima koji slično pišu latiničkim pismenima, jedinstvenoga hrvatskoga prostora — Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Istre i Dubrovnika, s mišlju i težnjom oslobođenja onih Hrvata koji su još u Turskoj, u ropstvu, i sa spoznajom da nam je povijest jedna i jedinstvena.

Hrvatske preporoditelje poredat ćemo u nekoliko skupina, prema razdobljima njihova rođenja:

Rođeni u XVIII. stoljeću:

Maksimilijan Vrhovac (1752–1827)

Janko Drašković (1770–1856)

Marko Mahanović (1773–1824)

Josip Kušević (1775–1846)

Šime Starčević (1784–1856)

Karlo Ivan Sermage (1793–1851)

Ignjat Alojzije Brlić (1795–1855)

Juraj Matija Šporer (1795–1885)

Antun Mihanović (1796–1861)

Slijedi generacija preporoditelja rođenih od 1800. do 1810.:

Ana Vidović (1800–1879)

Ban Josip Jelačić (1801–1859)

Ambroz Vranycani (1801–1870)

Antun Mažuranić (1805–1888)

Pavao Štoos (1806–1862)

Franjo Kulmer (1806–1891)

Biskup Ivan Josip Vitezić (1806–1877)

Tomo Blažek (1807–1846)

Ante Kuzmanić (1807–1879)

Ivan Derkos (1808–1834)

Ljudevit Gaj (1809–1872)

Josip Kundek (1809–1857)

Martin Nedić (1910–1895)

Stanko Vraz (1810–1851)

Slijedi generacija rođenih od 1811. do 1820.:

Fran Kurelac (1811–1874)

Dimitrija Demeter (1811–1872)

Dragojla Jarnević (1812–1875)

Vjekoslav Babukić (1812–1875)

Biskup Juraj Dobrila (1812–1882)

Mate Topalović (1812–1862)

Ljudevit Farkaš Vukotinović (1813–1893)

Dragutin Rakovac (1813–1854)

Juraj Tordinac (1813–1893)

Ivan Mažuranić (1814–1891)

Stjepan Ilijašević (1814–1903)

Biskup Josip Juraj Strossmayer (1815–1905)

Ivan Kukuljević Sakcinski (1816–1889)

Antun Nemčić (1816–1849)

Bogoslav Šulek (1816–1895)

Dragojlo Kušlan (1817–1867)

Ivan Antun Kaznačić (1817–1883)

Ognjeslav Utješenović Ostrožinski (1817–1890)

Petar Preradović (1818–1872)

Mijo Krešić (1818–1888)

Mijat Stojanović (1818–1881)

Ivan Franjo Jukić (1818–1857)

Vatroslav Lisinski (1819–1854)

Ivan Trnski (1819–1910)

Konačno — i generacija rođenih nakon 1820.:

Vjekoslav Karas (1821–1858)

Šime Ljubić (1822–1896)

Ante Zorčić (1822–1872)

Grgo Martić (1822–1905)

Makso Prica (1823–1873)

Ante Starčević (1823–1896)

Imbro I. Tkalac (1823–1912)

Eugen Kvaternik (1825–1871)

Adolfo Veber Tkalčević (1825–1889)

Eugen Kvaternik (1825–1871)

Andrija Torkvat Brlić (1826–1868)

Matija Mesić (1826–1878)

Abel Lukšić (1826–1901)

Matko Baštijan (1828–1885)

Iz ovakve statistike razvidno je — više ili jasnije, da je prva generacija rođenih u 19. stoljeću koja se aktivno uključila u narodni preporod bila brojčano skromna — 14 autora, političara, biskupa. U drugoj generaciji broj je skoro dvostruk: ovdje 23 osobe; treća generacija, tj. onih rođenih nakon 1820. i opet brojčano slabija — 14 osoba.

Janko Drašković je najsnažnije surađivao s drugom generacijom, onom koja je najbrojnija. Dok su oni bili prvenstveno pisci, pjesnici — bar u prvo vrijeme svoga djelovanja i nastupanja, on je bio i pjesnik — vjerojatno je on ispjevao pjesmu Plesopisan koja se pjevala uz ples kad je car Franjo I. 1818. došao u Zagreb. Kolo je Janko Drašković vodio pred dvorom zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca. Obično se kaže narodne pjesme; ali to je onda značilo nacionalne, hrvatske pjesme. A netko se o tome što će se i kako pjevati morao brinuti. To je bio Janko Drašković. U vrijeme preuzimanja dijela političke i društvene odgovornosti, kad je predsjednik Ilirske čitaonice 1838., on ima iskustvo koje mladima iz njegova kruga nedostaje. Oni su daleko od domaće i svjetske politike. Nemaju iskustva ni s gospodarstvom. Naravno — čitaonica je prostor za okupljanje ljudi koji slično misle i djeluju. Ne samo da čitaju nego raspravljaju sva pitanja domaće i svjetske stvarnosti. Zato se iz Čitaonice rađaju tri velike ustanove hrvatskoga naroda: Matica ilirska, kasnije Matica hrvatska kao nakladnička kuća, Narodni muzej u kojemu treba sabirati građu o prošlosti i sadašnjosti zemlje, zatim Hrvatsko gospodarsko društvo koje će promicati gospodarske djelatnosti i koordinirati misli, prijedloge te sredstva za gospodarski uspon zemlje, a u Čitaonici su postavljeni i temelji za osnutak Hrvatskoga glumišta, tj. nacionalnoga kazališta.

Kad je počela izlaziti Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska, Drašković je objavio nekoliko pjesama koje se sve uglavnom obraćaju mladima: Poskočnica (I, br. 27), Pjesma domorodska (I, br. 29), Napitnica ilirskog domorodca (I, br. 32), Mladeži ilirskoj (II, br. 7). Jedno svjedočanstvo iz toga vremena: »Prije ilirske dobe bila je mladež surova, bez misli, samo je pohlepna zabave i užitaka, a sada je nastajalo natjecanje u obrazovanju duha i srca, sva je bila skladnija i bolja.«

Kad je umro, osiromašen, na svom imanju u Radgoni 14. siječnja 1854., oglasili su se poštovatelji njegova domovinskoga djela: među njima dva najveća pjesnika — Ivan Mažuranić i Petar Preradović.

Kad su njegove kosti bile prenesene u zajedničku grobnicu, na Mirogoju 1893., Hrvatsko sveučilišno literarno društvo Zastava izdalo je malu, lijepo opremljenu spomenicu kao zahvalu za sve ono što je napravio za hrvatski narod i za hrvatsku mladež.