Janko Drašković u hrvatskoj književnoj historiografiji

Hrvatski su književni povjesničari jednodušni danas u ocjeni mjesta i uloge Janka Draškovića u Hrvatskome narodnome preporodu, gdje ga vide kao »začetnika i ideologa«1 te kao »političara i rodoljuba širokih horizonata«2 koji potječe iz redova staroga, naraštajima politički i crkveno utjecajnoga velikaškoga roda. I s obzirom »da Gaj kao nefeudalac nije imao političkih prava, zastupao je težnje Iliraca pred javnošću (...), stajao na čelu svih važnijih kulturnih akcija, a ujedno je pokret zastupao pred vlastima i višim slojevima«.3

U vrijeme zamaha Preporoda 1835. godine Drašković je šezdeset i petogodišnjak, skoro četrdeset godina stariji od Gaja, »najstariji ilirac«,4 i za ondašnja shvaćanja zapravo starac. Tako misli i Vončina kad naglašava da su među preporoditeljima bili »svi naraštaji: od starca Janka Draškovića i zrelog Mihanovića do poletaraca Babukića i braće Mažuranića«.5

Posebno je mjesto u hrvatskoj književnosti i kulturi zaslužio 1842. godine, kada je na saboru zagrebačke Čitaonice predložio utemeljenje Matičine glavnice iz koje bi se financirala izdanja hrvatskih književnih klasika i suvremenika, što će započeti objavljivanjem Osmana, prvoga u nizu za tisak predviđenih Gundulićevih Djela, i Demetrove Teute. Korisnost toga prijedloga pokazat će se već u prvim objavljenim baštinskim djelima i protegnuti se na preko stoljeća i pol objavljivanja pojedinačnih, izabranih i sabranih djela iz pologa stoljećH hrvatske književnosti.

A ipak se autentična slika o Draškoviću mukotrpno probijala iz tame prošlosti, osporavana katkad i retuširana za dnevnu političku uporabu do neprepoznatljivosti. O tome upravo govorimo u ovome članku.

Književne povijesti XIX. stoljeća

Iako pišu o meritumu stvari, neki književni povjesničari XIX. stoljeća Draškovića ne spominju.6 Najstariji književnopovijesni zapis donosi suvremenik i sudionik preporodnih gibanja Dragutin Seljan (1840.) koji ga odmah obilježuje kao »neumrlo ime«7 visokoga utjecaja i neprijepornih zasluga, navodeći jedno od dva njegova bitna djela, i to pod pohrvaćenim naslovom RĐč na ilirske velikoserčne kćeri. Slijedeći Seljana naglašava Ivan Filipović u Kratkoj povijesti književnosti (1875.)8 Draškovićeve zasluge za prve uspjehe preporodnih ideja među velikašima i ženama, na koje djeluje domoljubnim pjesmama, te nastojanja oko osnutka Narodne čitaonice u Zagrebu koja postaje središtem okupljanja rodoljuba iz svih krajeva Hrvatske i model za osnivanje čitaonica u drugim hrvatskim gradovima. Iscrpniji je Ivan Milčetić u knjizi Hrvati od Gaja do 1850. (1878.) te na prvo mjesto po važnosti stavlja osnutak Čitaonice u Zagrebu 1838., kojoj je temelje postavio Drašković i pod čijim se predsjedanjem razmahao u njoj društveni i kulturni život. U njega je bilo »žarkog patriotizma, riedke požrtvovnosti, ugleda i razboritosti«,9 vrlina što su okupljale i nadahnjivale suradnike omogućivši da Čitaonica postane središtem hrvatske knjige. U istome duhu o radu Čitaonice piše i Antun Pechan (1883.)10 u kojega Drašković nema svoju natuknicu, nego je prikazan u uvodnome poglavlju Ljudevit Gaj i ilirizam. I Pechan od djela spominje samo An Illiriens hochherzige Töchter, dok će najvažnije Draškovićevo djelo Disertacija iliti razgovor darovan gospodi poklisarom... prvo mjesto zauzeti tek u Petračić–Milerovoj Hrvatskoj čitanci (1894.), gdje autori u osobite zasluge ubrajaju što se u njoj »traži, da bi se u nas zaveo narodni jezik«,11 spominjući i Narodnu čitaonicu kojoj je Drašković pod skromnim imenom priskrbio veliku ulogu, nametnuvši joj stručnu i znanstvenu djelatnost koja je iznjedrila niz značajnih institucija.

Posljednja je u nizu povijesti XIX. stoljeća, Đure Šurmina (1898.), odlučno najavila povjesničare XX. stoljeća koji će s više akribije i posvećenosti pristupiti istraživanju temeljne građe o liku i djelu vrloga grofa. Šurmin stavlja Draškovića uz Gaja na čelo političkih poteza ranih tridesetih godina, ponajviše zbog Disertacije (Karlovac, 1832.), namjenski napisane za hrvatske poslanike u Požunu od kojih se traži da brane hrvatski jezik i zahtijevaju njegovu primjenu u parlamentu kako bi bio politički ravnopravan mađarskome jeziku. U zahtjevu za hrvatske novine dobili su Gaj i Drašković na požunskome saboru potporu hrvatskih županija, a u domovini je uz njih pristalo i svećenstvo, osobito mlađe, uglavnom zauzimanjem Pavla Štoosa. K tomu Drašković nastoji pridobiti i ženski svijet već spominjanom brošurom, gdje »’veledušne kćeri Ilirije’ poziva da pristanu uz narodne svetinje«.12 Isto je činio okupljajući plemiće u svome domu i nagovarajući ih, hrvatskim govorom i pjesmom, da pristupe preporoditeljima. Spomenuvši ljubav za lijepu knjigu te poznavanje slavenskih i važnijih europskih jezika, Šurmin ističe magnetizam Draškovićeve osobnosti kojim je privlačio pristaše i priskrbio Preporodu veliki ugled, jer se »oko njega sabiralo sve, što je disalo narodnim duhom«,13 a probitke hrvatskoga jezika nastavljao je zastupati i u Saboru 1843., gdje je prihvaćen njegov prijedlog da se u gimnazije uvede hrvatski jezik kao obvezni predmet. Iste se godine napokon u Sabornici čuo i glasoviti Kukuljevićev hrvatski govor, a kralj je 1845. najzad dopustio osnivanje katedre za hrvatski jezik na Pravoslovnoj akademiji. Donijevši njegov životopis na punoj stranici ovećega formata, Šurmin će uz primjerene prikaze glavnih mu djela, Disertacije i Riječi plemenitim kćerima, navesti i popularne rodoljubne pjesme te svakoj od njih naznačiti osnovni sadržaj,14 zaključivši da su Čitaonica i Matica glavna njegova ostavština. Nema sumnje da je među hrvatskim povijestima devetnaestoga stoljeća Šurminova najiscrpnije upozorila na Draškovićev rad i njegove nedvojbene zasluge za Hrvatski preporod.

Književne povijesti prve polovice XX. stoljeća

Nakon samo pet godina započet će Šurmin Hrvatskim preporodom (1903.) dvadesetostoljetni književnopovijesni diskurs o temi Drašković, a najviše je prostora namijenio Disertaciji u kojoj vidi »početak preporoda književnoga uporedo s političkim preporodom, kojemu se stavlja na čelo aristokrata poduprt od mladih ljudi rodoljuba i pučana«.15 Očito je Šurmin načinio bitan korak u sagledavanju vodeće uloge Janka Draškovića u nacionalnome probuđenju i jačanju političke svijesti u Hrvata između 1830. i 1836. Donoseći ključna mjesta iz prvoga političkog programa pisanoga hrvatskim jezikom, poglavito ona gdje Drašković dokazuje »da mi narodnog jezika imademo«16 zahtijevajući hitno njegovo uvođenje u javni i politički život, na preko šest stranica obrazlaže Šurmin povijesno značenja Disertacije i uzroke njezina nastanka te učinke koje je u hrvatskome političkome životu imala sve do krizne 1848. godine. Kao iskusan političar znao je Drašković na najbolji način odgovoriti »prežestokomu onomu madžarskomu zagtivanju Šzahtijevanju!š zarad jezika svojega«.17 Zato poziva Hrvate da prionu uz knjigu i Preporod, što će uroditi političkim boljitkom, a istodobno opominje Mađare da hrvatske zemlje nisu mačem osvojili, nego pristali na ugovorni savez i ravnopravno zajedništvo s Hrvatima. Raspravljajući pak o Iliriji, misli Drašković najviše na cjelovitu Hrvatsku sjedinjenu s Dalmacijom i Slavonijom nakon ukinuća Vojne granice, a na čelu s banom kojemu valja vratiti oduzete vladarske atribute. Progovorivši o sudovima, bankama, školama (gdje treba poučavati i odgajati bez nasilja i šibe!), o državnoj upravi i vjerskim pitanjima, o zaslugama graničara na kojima su i Mađari stjecali slobodu, ukratko, o svim bitnim točkama Disertacije, Šurmin utvrđuje da je njezin autor u rješavanju nacionalnih pitanja i otporu mađarizaciji nadahnut slobodarskim i demokratskim idejama prve polovice XIX. stoljeća i oslonjen na nove naraštaje okrenute idejama napredne Europe, gdje se već traže ista prava za sve građane.

Iako David Bogdanović (1918.) također misli da Disertacija ima epohalno značenje u hrvatskoj političkoj povijesti, neutemeljeno ju proglašava »hrvatskim narodnim idealom«18 i nakon Preporoda, jer je to odgovaralo političkoj misli koja je 1918. dovela do stvaranja versajske Jugoslavije. Stoga ilirska ideja na čelu s Gajem sve više osvaja prostor na stranicama njegove povijesti, a Draškovićeva štokavština, ukorijenjena u hrvatskoj književnoj i govornoj tradiciji, postaje odjednom ’Vukova’, što je svojevrsni paradoks jer su Srbi narodni jezik na štokavskoj osnovici ozakonili tek 1868., a Bogdanović piše o Draškoviću i 1832. godini. Nastavljajući u istome duhu, kaže da je tada »staromu hrvatskom separatizmu zadan smrtni udarac«,19 a hrvatska je knjiga s Gajevom idejom »jedinstva Hrvata i Srba«20 1836. prerasla lokalne okvire. Sve navedeno uvjerljivo komentira nategnutost njegovih gledišta koja idu za potiskivanjem Draškovića s hrvatske preporodne scene i ustoličenjem Gaja, kojemu pripisuje i druge zasluge, pa hvali njegovu namjeru da u »Ilirskim novinama« jedan stupac tiska latinicom, a drugi ćirilicom.21 Posebna biografska natuknica (str. 110–117) sadrži podatke koje će poslije upitnim učiniti Matić i Fancev, ali i nepobitnu istinu o narodnome i političkome vođi Draškoviću, utjecajnom i na kraljevskome prijestolju, kojega su »savjete rado slušali i ban Jelačić i ministar Franjo barun Kulmer, njegov rođak, a i poslanici saborski«,22 i pod čijim je okriljem bujao rad Čitaonice. Ispravno je ocijenjen smisao i utjecaj brošure Ein Wort an Illyriens hochherzige Töchter i značenje hrvatskih pjesama, no Draškovićeva je slika tu donekle u koliziji s uvodnim poglavljem o ilirizmu, gdje ga se nije moglo zaobići, ali se moralo uzdignuti Gaja.

Koncizniji Dragutin Prohaska (1919.) u bilješci navodi kao izvor Smičiklasa, pa u životopisu, uz već poznate i provjerene činjenice, ponavlja zablude o Draškovićevu dugome pariškome boravku i rastrošnome životu, no s obzirom na povijesno značenje, i Prohaski je on vođa koji teži za gospodarskim preporodom zemlje te vješt diplomat kakvim ga doživljuje i strani svijet. Po novini je zanimljiva Prohaskina ocjena Gaja koja osporava uvriježeno mišljenje da je bio »osobiti oporbenjak; on svagdje gledaše da radi u okviru dopuštenih granica i obzirno (...) ’pod štitom zakonitoga kralja’«.23 Inače se vjernost Kruni uvijek pripisivala i usput spočitavala Draškoviću. O kontroverznoj temi, koju naši historiografi rado zaobilaze — odnosu Draškovića i Gaja — progovorit će Prohaska otvoreno: »I sam se smatraše kolovođom ŠDrašković!š, što ga dovodi u nesklad s Gajem, kojega ne priznavaše glavom pokreta, nego samo publicističkim i literarnim svojim pomoćnikom.«24 Kasniji će se historiograf Krešimir Georgijević silno truditi dokazujući da Draškoviću nije bilo stalo do vodstva i da ga je dragovoljno prepuštao Gaju.

Književni povjesnik Branko Vodnik o Draškoviću piše u dva naslova, enciklopedijskome (1925.) i obljetničkome (1926.). U enciklopedijskoj ga natuknici predstavlja kao političkoga vođu s odlikama racionalizma i demokratizma te kao pokrovitelja i suradnika mladih iliraca u pitanjima kulture i prosvjete, a osobito cijeni što »kao i Gaj traži reformu pravopisa, a dosljednije i energičnije od omladinca Derkosa, on prvi rješava pitanje jedinstvenog književnog jezika«.25 U Disertaciji vidi temelj Preporoda i »program pozitivniji od svih kasnijih hrvatskih političkih programa«26 jer se zasniva na povijesnome državnome pravu i u narodu prepoznaje političku snagu budućnosti.

Već iduće godine oglasit će se Vodnik opsežnim obljetničkim tekstom,27 gdje šire zahvaća u političke prilike iz kojih proizlazi preporodno gibanje. I dok je u prethodnome članku Disertaciju prikazao realno, ovdje će ispolitizirati Draškovićev projekt pripisavši mu »jugoslavensku (ilirsku) nacionalnu ideju kao srž naše prosvjete i politike«,28 pri čemu je Hrvatskoj namijenio misiju predvodnika jer je »sačuvala najviše političkih prava, a imala najviše kulture«.29 Vodnik je, dakako, samo jedan u nizu onih koji su Draškovićevu ideju ujedinjenja svih hrvatskih zemalja u okviru Monarhije tumačili kao južnoslavensku na putu prema jugoslavenskoj. Također je ponavljao konstrukcije o njegovoj pustopašnoj mladosti, a hvalio pronicljivost i političku zrelost koja je u suzbijanju mađarske ekspanzivnosti prepoznala snagu puka, vrijednost školovanja i vjerske snošljivosti te u politiku beznađa i elegične plačljivosti unijela optimizam. I tako se i nadalje pronosilo psihološki neuvjerljivo dvojstvo — neozbiljna dopreporodna mladost s jedne strane, a preporodna mudrost i djelotvornost s druge. I nitko se nije zapitao kako je Drašković odjednom, bez cjeloživotne priprave i unutarnjega prijeloma, postao drugi čovjek — ideolog i vođa. No, baš im je takav trebao jer je bio iskoristiviji u projekcijama budućih politikH.

Prikaz Janka Draškovića u Hrvatskoj književnosti (1932.)30 Mate Ujevića posve je sumaran jer se tu radi samo o »pregledu hrvatskih pisaca i knjiga«. Autor najopćenitije govori o značenju Disertacije, ali donosi bitan podatak o njoj, da ju je Drašković preveo na njemački jezik i objavio u Leipzigu 1834., nakanivši inozemstvo upoznati s hrvatskim pitanjem.

U knjizi Ilirizam (1935.) Jakša Herceg neprijepornim drži utjecaj Riječi plemenitim kćerima Ilirije jer je Drašković »kao salonski čovjek i sin galantnog vijeka, bio svakako najpozvaniji da hrvatske dame zagrije za ilirsko rodoljublje«.31 Postale su gorljive Hrvatice i pokazivale to i vanjskim obilježjima, narodnom nošnjom, pjevanjem budnica, narodnim plesovima i sl. Popisu uglednih domoljupki prilaže autor opis srčana prizora kad su bez žaljenja skinule nakit da pomognu Jelačiću uzdržavati vojsku. U poglavlju Pojava Janka Draškovića rekapitulira autor njegovo političko djelovanje i preuzimanje vodstva u Preporodu i Ilirskoj, kasnije Narodnoj stranci, predstavlja ga kao svjesna narodnjaka koji je širio misli jezičnoga, kulturnoga, upravnoga i gospodarskog oslobođenja od tuđinaca te raspravljao »o našim narodnim problemima svestranije i stvarnije nego ijedan drugi ilirac«.32 Uzoran rodoljub, organizator i političar, neutralizirao je nerealne ambicije mladih i uvažavao zasluge starih te Preporodu pridonosio kao ideolog i dobrotvor, kao marljiv poslenik i aristokrat spreman odreći se privilegija. U Hercegovu je tekstu očigledno poznavanje građe, a na djelu je i zanesenost likom jedinstvenog ilirca. To je osiguralo da ne zanemari niti jednu od njegovih zasluga, pozivajući se i na druga relevantna mišljenja te ulomke iz Vrazova i Mažuranićeva pjesmotvora. I sve bi bilo u redu da njegov Drašković nije ipak više odjeven u ilirsko, nego u hrvatsko ruho, što ne čudi jer dolazi iz Beograda, no čudno je kad ga hrvatski povjesničari zadijevaju u jugoslavensko ruho.

Razdoblje književnih povijesti prve polovice XX. stoljeća zaključuje Slavko Ježić (1944.) koji Disertaciju čita na način kako je napisana. Pregledno, jasno i sažeto izložio je njezin smisao u kontekstu onodobnih prilika, ne pridajući joj projicirana značenja jer zna da Draškovića brine razjedinjena i od Mađara ugrožena Hrvatska, njezina membra disiecta, i svih se pet točaka njegova programa odnose na tu i takvu Hrvatsku, na ujedinjenje povijesnih hrvatskih zemalja u okviru Habsburške Monarhije, a ne na jedinstvo južnoslavenskih zemalja. Upravo je zbog takvoga programa i izabran u požunski Sabor 1832., gdje je sve svoje sposobnosti i društveni utjecaj koristio na dobrobit Hrvatske, te Ježić inzistira na 1830. i 1832. godini koje su s djelima Kuševića, Gaja, Derkosa i Draškovića bitne »za političku borbu i za književnu i prosvjetnu djelatnost preporoditeljâ hrvatskoga naroda«,33 a ne kasnije nametnuta i previše isticana 1836. godina Gajeva istupa s ilirskim imenom. Pa kad je Dvor 1843. zabranio ilirsko ime kao politički sumnjivo i pretenciozno, svalila se s razlogom krivnja na Gaja i njegove nerealne ambicije. Najžešći je u tome bio Vraz, izričit u optužbi da nije trebalo ime hrvatsko zamjenjivati ilirskim, no negodovali su i drugi u tome kolu, sâm Drašković, pa Mažuranić i fra Kajo Adžić. Pouzdani Ježić razmatra i brojne druge Draškovićeve zasluge: nacionalno osvješćenje hrvatskih obitelji posredovanjem žena, uključivanje mladeži u javni život, nastojanje da Danica donosi članke o gospodarstvu, industriji i trgovini, osnutak Čitaonice i Matice te pokretanje izdavaštva koje se do danas oplođuje i traje.

Ne treba zaobići ni Mihovila Kombola (1945.). Premda se bavi razdobljima tzv. starije hrvatske književnosti, u poglavlju Sjeverna Hrvatska uoči Preporoda oslikava dopreporodnu atmosferu među đacima na zagrebačkoj visokoj školi gdje se odškolovao naraštaj »mladih ljudi, koji će uz Janka Draškovića biti prvi vjestnici preokreta«.34 Štoviše, dali su »čitavom narodnom životu nov zamah«35 kojim su se prijedlozi Gajeve Kratke osnove (1830.), Derkosove brošure Genius patriae (1832.) i Draškovićeve Disertacije (1832.) »smjesta pretvarali u djelo«.36

Monografske rasprave

Draškovićevo je djelo, uza sve oscilacije, uvijek živjelo u hrvatskoj književnoj baštinu pa ga neki autori nastoje temeljitije proučiti. To će rezultirati nizom rasprava monografskoga pristupa. Prva je iz pera suvremenika i preporodnoga prvaka Ivana Kukuljevića Sakcinskoga u knjizi Glasoviti Hrvati prošlih vjekova (1886.). Uslijedila je rasprava Tadije Smičiklasa Janko grof Drašković, osnovatelj i prvi predsjednik »Matice ilirske« (1892.), a za njom još tri: Tome Matića Iz Draškovićevih mlađih dana (1914.), Franje Fanceva Janko grof Drašković prije god. 1832. (1938.) i Krešimira Georgijevića Grof Janko Drašković (1958.). Tiskane između 1886. i 1958. godine naslanjaju se na književne povijesti XIX. stoljeća i most su prema povijestima druge polovice XX. stoljeća, a nezaobilazne su s obzirom da odreda potječu iz pera uglednih književnih povjesničara. Niz zaokružujemo nešto kasnijom studijom povjesničara Jaroslava Šidaka Hrvatski narodni preporod i grof Janko Drašković (1973.).

Pišući o glasovitim Hrvatima prošlih vjekova, Kukuljević je u poglavlju Porodica Drašković prvi ponudio cjelovitiju sliku Janka Draškovića, od rođenja do povlačenja iz javnoga života i smrti, stavljajući težište na sve što je učinio te su mu jednako važna djela kao i neosporan utjecaj što ga je vršio na druge stvarajući poticajnu klimu u ono blaženo doba kad se nesebično radilo za narod. Obrazlažući pisanje o Draškovićima činjenicom što su se kroz povijest uvijek isticali zaslugama u javnome životu, stavlja Janka Draškovića »u prvi red onih velezaslužnih rodoljuba, koji su u naše doba preporodili Hrvatsku«.37 Naglasivši njegovu ljubav prema vojničkome pozivu i prema domovini, ključni biografski trenutak vidi u pojavi Disertacije naznačivši temeljne autorove zamisli o uvođenju hrvatskoga jezika u politički i javni život, gdje će biti brana zakonski neutemeljenim mađarskim posezanjima za hrvatskim zemljama. Ostale teme Disertacije sažima nabrajanjem upozorivši na oduševljenje kojim je ona dočekana u Hrvatskome saboru i na djelovanje Janka Draškovića u požunskome parlamentu 1832.–1836., gdje je poticao »neumoran rad i mar, tvrdu i razboritu ustrajnost hrvatskih poslanika, pogledom na obranu narodnih prava«.38 Pjesma Mladeži ilirskoj povod je autoru da progovori o magičnome utjecaju Draškovića na mladež, a smisao brošure Ein Wort an Illyriens hochherzige Töchter sažet će u precizan rečenični niz: »(...) one, koje bijahu već na polu poniemčene, stadoše učiti i govoriti hrvatski, poprimiše narodnu nošnju, počeše čitati hrvatske časopise i knjige, pjevahu hrvatske pjesme javno i u kući, dopisivahu hrvatski, a njeke pokušaše dapače i obogaćivati književnost hrvatsku«.39 Peterostruko ponavljanje pridjeva hrvatski jasno pokazuje u kojem se narodu Preporod događao. Kukuljević je spomenuo i drugu Draškovićevu njemačku brošuru Sollen wir Magjaren werden? naglasivši da je među slavenskim narodima u Monarhiji potaknula otpor prema dominaciji Mađara. S takvom biografijom i stečenim ugledom u svim slojevima društva, Drašković je jednodušno izabran za predsjednika Čitaonice »kao prvi među prvimi«,40 kaže Kukuljević, posvetivši dužnu pozornost društvu iz kojega je niknula Matica hrvatska, muzej, knjižnica, kazalište i opera te Gospodarsko društvo, ne zaboravljajući ni velebni Narodni dom u Opatičkoj ulici, netom sagrađenu palaču koju je Draškovićev nećak Karlo ustupio preporoditeljima.

Pozivajući se na Kukuljevića i nove činjenice, Smičiklas ispisuje životopis41 s uobičajenim podatcima o mjestu i vremenu rođenja, roditeljima, školovanju i ženidbama, dosta prostora posvećuje vojnoj karijeri u kojoj je Drašković uvijek bio točan i pouzdan jer što bi »jedanput rekao, to ne bi nikad porekao«,42 ukratko se zaustavlja na pariškome boravku s epizodama o rastrošnome životu što su oko toga ispletene. Ne zanemarivši iznimnu izobrazbu, poznavanje jezika, ljubav za domovinu i njezinu tradiciju, za knjigu i umjetnost, kao i poznanstvo i prijateljevanje s uglednicima, Smičiklas poriče Kukuljevićevu tvrdnju da je Drašković pisao pretežito ćirilicom, ocrtavši u jednome potezu najbitnije: »Godine 1832. izlazi plemeniti grof pred svoj narod kao čitavi narodni čovjek i pravi preporoditelj svoga naroda s novim idejama.«43 Njegov je nastup značio otklon od političke prakse ondašnjega plemstva zabrinuta za svoje privilegije, a Disertacija se s pet svojih točaka nametnula kao politički program hrvatskoga naroda sve do Jelačića i 1848. Oduprijeti se Mađarima uporabom hrvatskoga jezika u najvažnijim područjima političkoga i javnoga života, sjediniti Dalmaciju i Slavoniju s užom Hrvatskom u jedinstven državni prostor, izboriti samostalnu, Ugarskoj u svemu ravnopravnu Zemaljsku vladu te osnažiti položaj bana i Hrvatskoga sabora koji će meritorno odlučivati o zaključcima zajedničkoga parlamenta u Požunu — Draškovićev je čuveni disertacijski program. Smičiklas ga smatra najprije političkim vođom, a potom književnikom, koji je hrvatske pjesme pisao i prije službenoga početka preporoda 1835. Razmatrajući učinke brošure Ein Wort an Illyriens hochherzige Töchter navodi Kukuljevića, ali ga dopunjuje bitnom Draškovićevom napomenom o jeziku: »Jezik slavnih Dubrovčana, koji su pisali u narječju najljepšem, ima da bude književni svih Ilira«,44 što zavazda svjedoči da Hrvatima nije trebalo uzimati štokavštinu od Srba jer su je imali u bogatoj dubrovačkoj i slavonskoj franjevačkoj književnoj baštini te u govorima svojih regija. Iz toga jasno proizlazi da se Drašković ne obraća samo ženama, nego promišlja šire i dalje — nacionalno integracijski. Nižući ostale zasluge, osnutak Čitaonice i slavni prigodni govor te darovateljske priloge hrvatskoj knjizi, rezimira Smičiklas zasluge grofa Draškovića mišlju »da je bio prva glava u javnom životu tadanje Hrvatske«.45

Ograničivši se na životopis do 1817. godine, Matić46 se obilno poslužio izvornim dokumentima iz bogate arhivske građe.47 Prikazujući Draškovićeve bračne prilike i imovinsko stanje, putovanja i poslovne poteze, citira i podrobno komentira izvješća bečke državne policije koja je pomno kontrolirala njegovo kretanje i korespondenciju, zanimajući se najviše za političko uvjerenje i djelovanje te povezanost s naprednim francuskim krugovima. Prateći ga u stopu i provjeravajući svaki njegov susret i postupak, sumnjičavost je vladinih konfidenata usmjerena na to da se Draškovića internira, što bi se i dogodilo da ga u zaštitu nije uzeo ugarski dvorski kancelar Erdödi. Raspravi je Matić u Dodatku priložio osamnaest isprava na njemačkome jeziku s hrvatskim sažetcima — cjelokupnu građu korištenu za rekonstrukciju biografije mladoga Draškovića. Glavnina se tih dokumenata odnosi na službeno dopisivanje između glavara policijskoga dvorskoga ureda Hagera i zagrebačkoga županijskog prisjednika Radičevića koji uporno denuncira Draškovića u Beču prikazujući ga politički nepouzdanim i nepoćudnim. »Hagerovi ljudi su Draškoviću osporavali pravo, da prisustvuje požunskome saboru, a sam Hager ga je opasao policijskim agentima, koji su mu brojili svaki korak.«48 Očito im je, i na Dvoru i u domovini, političar sjajnih sposobnosti Draškovićeva profila iznimno važan i vrijedan pomnjive kontrole, no problem je u tome što je većina tih policijskih izvješća pristrana i smišljena s ciljem da Draškovića diskreditira.

U raspravi Janko grof Drašković prije god. 1832. književni historik Fancev naslovom upozorava da i njega, kao ranije Matića, zanima dopreporodna biografija grofa Draškovića, kako bi dokazao da je i u mladosti bio iznimna osoba, društveno–politički i vojno angažiran u skladu sa svijetlom obiteljskom tradicijom, a ne čovjek koji se odaje lagodnu i bezbrižnu provodu, kako su o mladenačkome razdoblju njegova života — oslonivši se na priče — pisali dotadašnji povjesničari i biografi. Nije dakle Janko Drašković dospio u hrvatski politički život 1832. iznenada, nego slijedeći svoju već prije zasnovanu putanju. Pišući »prema literaturi i prema dokumentima«,49 vodi nas Fancev u Rečicu kraj Karlovca tragajući za uspomenama na njezina veleposjednika. Izvor su mu crkvene matične knjige gdje nalazi oskudne podatke da je Janko Drašković kao potpukovnik sudjelovao u ratu, gradio dvor i sa suprugom Franjkom (Franjicom) kumovao pri krštenjima. U općini je još manje podataka, a uspomena na grofove Draškoviće u sumještana je već izblijedjela. Fanceva ljuti što u puku žive kojekakva neukusna bajanja i priče o »nesumnjivom ocu, vođi i prvaku Hrvatskoga preporoda«,50 a još više negoduje što i obrazovani ljudi uporno ponavljaju legendu o njegovoj rasipnosti, bančenju u Parizu i ljubavnicama. Zato namjerava demistificirati ishitrene priče i otkriti zašto je Drašković »prikazivan kao sasvim sporedno i nevažno lice, o čijem životu od rođenja pa do 1832. i nije vrijedno voditi bilo kakva računa. Tako misle naročito onaki ’historičari’, što i ne će da čuju, da je Hrvatski preporod spremljen u Zagrebu, a ne u Beču, Gracu i Pešti«.51 Vođen istinoljubivošću znanstvenika, Fancev će se poimence usprotiviti povjesničarima koji su stvarali površnu sliku o Draškoviću, potkrijepivši izvornim dokumentima životopis njegove mladosti u skladu s predodžbom o »najidealnijoj ličnosti Hrvatskoga preporoda«.52 Istražujući u matičnim knjigama, obiteljskim i vojnim arhivima, u Krčelićevim Annuama i drugim izvorima, preispituje podatke u biografijama iz pera svojih prethodnika, Babukića, Kukuljevića i Smičiklasa, koje drži koliko–toliko pouzdanima, a oštro kritizira Grlovića (Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća, 1898.–1900.), Horvata (Najnovije doba hrv. povijesti, 1906.) i Hercega (Ilirizam, 1935.), koji je Draškovića bez ikakva dokaza na punih dvadeset godina otpremio u inozemstvo. Ta su se trojica, tvrdi Fancev, najviše odmaknuli od zbilje, čemu je svojim Mladenačkim uspomenama iz Hrvatske (1894.) podosta kumovao Imbro Ignjatijević Tkalac. Suprotstavljajući im Matićevo dokumentirano istraživanje Draškovićeve mladosti, koje je u javnosti prošlo nezapaženo, negoduje i nad biografijama uglednih povjesničara, Šurmina, Prohaske, Vodnika i Ježića, koji Draškovića nakon izlaska iz vojske odvode u Pariz inzistirajući na utjecaju revolucionarne napoleonske epohe u njegovu duhovnome sazrijevanju i profiliranju te nepobitno utvrđuje da se odmah po izlasku iz vojske 1892. godine »počinje baviti javnim poslovima svoje hrvatske domovine«,53 osporavajući time neutemeljene tvrdnje o njegovu dopreporodnome izbivanju iz domovine. Idući od rođenja, vojnih biografija predaka, djeda i oca, te njihovih promašenih ženidbi, Fancev nalazi da su upravo oni skrivili gubitak glavnine obiteljskih posjeda, a ne navodno rastrošni Janko Drašković; utvrđuje da je štokavštinu usvojio boraveći u djetinjstvu i mladosti s ocem u Vojnoj krajini te »na krajiško–štokavskom dijalektu«54 pisao već prve svoje pjesme i prije znamenite Disertacije; istražuje i utvrđuje istinu o njegovu školovanju koja u znatnoj mjeri odstupa od poznate, poglavito što se zagrebačke gimnazije i pravnoga studija tiče, a podrobno će istražiti aktivnu vojnu službu i sudjelovanje u saborskim odborima i službama puno prije aklamativnoga izbora u požunski Sabor 1832. Sve je to Fancev pomno ispitao utvrdivši da je Drašković »sve do god. 1811. stajao tijesno vezan uz svoju hrvatsku grudu, služeći joj u najcrnjim danima prije svega svojim vojničkim sposobnostima«,55 i već devedesetih godina XVIII. stoljeća bio cijenjen kao pravi rodoljub. On dakle nije, kako hoće nepouzdani historici, poslije izlaska iz vojske, a »ni za Napoleonove Ilirije iz Hrvatske bježao u bijeli svijet i naročito u Pariz, već se svojoj Hrvatskoj tri puta stavlja na raspoloženje, da se za njenu slobodu bori baš protiv Napoleona i njegovih francuskih armeja«.56 Njegov se kratkotrajni, »prvi i posljednji boravak u Parizu«,57 dogodio samo u jednoj jedinoj godini, 1808., i trajao »koji tjedan ili mjesec«,58 što dokazuje putovnica koju je potpisao nadvojvoda Rainer, kao i druge činjenice, koje je temeljem policijskih izvješća već prije utvrdio Tomo Matić. Dokumentirano otklanja Fancev i pariški Draškovićev susret s frankofilom Sorkočevićem, kao i bančenje u Parizu te luckaste priče o cekinima popločanoj ulici kojom se, navodno, vozikao s ljubavnicom, jer je za kratkoga boravka u Parizu bio s netom vjenčanom, zakonitom suprugom. Zalažući se za objektivno, dokumentirano istraživanje, osporava Fancev dugi pariški boravak činjenicama koje potvrđuju »neprekinutu nazočnost grofa Janka Draškovića u zemlji, i to bilo u samoj Hrvatskoj (...), bilo u Banluku, Beču, Budimpešti, Požunu«.59 Oponirajući prethodnicima postavlja stvari na svoje mjesto, pa kaže: »Kad je naime od ponosnog i prosvijetljenog hrvatskog rodoljuba i političara Janka naša povijest učinila učenika omladinca Ljudevita Gaja — Janko hrvatski književnik već od više decenija u hrvatsku preporodnu povijest može ući samo toliko, koliko stoji, da je uz frankofilsku orijentaciju bio još i poklonik srpske književnosti«,60 jer naše književne povjesnike nisu zanimale njegove saborske i vojne obveze, niti relacije s hrvatski orijentiranim crkvenim i svjetovnim uglednicima. Posljednje stranice posvećuje Fancev Draškovićevim pjesmama o kojima, osim općenitih formulacija s obveznom napomenom da nemaju književne vrijednosti, u većini književnih povijesti nema ni traga. Komentirajući prigodnice posvećene Draškoviću i njegove pjesme iz devedesetih godina, iz priložene je građe izažeo misao o iskonskome Draškovićevu hrvatstvu. Mladi su u njemu vidjeli oca i vođu, a u Gaju samo publicista, i tako je bilo sve do sredine XIX. stoljeća kad su nelijepe legende i priče preuzele maha i postupno zasjenile njegov svijetao lik i, što je još važnije, odrekle autohtonost Hrvatskomu preporodu pristajući uz »koncepcije importirana ’ilirskoga pokreta’ od ovog ili onog đačeta iz Beča, Graca i Pešte«,61 i posve zanemarujući ustrajavanje hrvatskoga plemstva na očuvanju državnosti i nacije. Argumentirana i pouzdana, monografija Franje Fanceva bez sumnje je međašni dokument za buduće biografe kojima je stalo do istine o Janku Draškoviću.

Nakon nje ništa više nije trebalo biti isto, a ipak su i dalje promicane upravo osporene ideološke predrasude i protuhrvatske teze, pa kad se Fanceva nije moglo prešutjeti, polemiziralo se s njim, kako to čini Krešimir Georgijević u raspravi Grof Janko Drašković 62 nastojeći ga pobiti u tvrdnji da su ilirci Gaja držali samo publicistom, a Draškovića vođom. Posegnuvši za izvorima koji mu idu u prilog, ponajprije za Kulakovskim, prenaglašava Draškovićevu odanost caru i povezanost s bečkim krugovima, kao i tobožnje neshvaćanje proturječnosti u tadanjem političkome životu. Otpočetka je jasno: Georgijević osporava tezu da je historiografija zanemarivala Draškovića na račun Gaja, što je Fancevu važno iz dva razloga: zbog Draškovića samoga te zbog izvornosti Preporoda i njegova hrvatskoga predznaka. Da ne bi bilo zabune, Georgijević će odmah izaći sa svojom tezom i ne uočivši da zbog pristranosti upada u kontradiktornost kad kaže: »Drašković je u pokretu imao više počasnu, ’seniorsku’ ulogu; on je bio političar i učesnik u radu hrvatskog i požunskog zajedničkog sabora.«63 S jedne strane dakle pasivna, a s druge djelatna pozicija u istoj rečenici, pa priznajući Draškoviću ulogu zastupanja narodnih interesa u najvišim državnim tijelima, demantira sam sebe jer se tu ne radi samo o ’počasti’ nego povjerenoj mu najodgovornijoj dužnosti na kojoj je mogao Preporodu koristiti više od drugih, što je svesrdno i činio. U dva opsežnija dijela četverodijelne rasprave tumači Georgijević Draškovićeve političke i društvene poglede, sustavno ga prikazujući kao pripadnika feudalne klase koja u novim prilikama traži prostor za svoje preživljavanje, a da pritom nije svjestan kako ga razotkrivaju iscrpni izvodi iz Disertacije koji govore nešto posve drugo — otkrivaju plemića novoga kova koji shvaća i zastupa ideje novoga doba.

Ako pak i zanemarimo naglašenu autorovu tendencioznost, očita je ideologijska podloga rasprave koja društvene i političke fenomene prosuđuje u svjetlu klasnih suprotnosti, baš kao da je Drašković živio pedesetih godina XX. stoljeća, u vrijeme rigidne, marksizmom i komunističkom ideologijom provođene diktature proletarijata. I kad se poziva na autore koji potkrjepljuju njegovu tezu, a poglavito na autoritet sociologa i ekonomista Rudolfa Bičanića (Počeci kapitalizma u Hrvatskoj ekonomici i politici, 1952.), Georgijević ignorira sve pozitivno što je Bičanić rekao o Disertaciji otkrivajući u njoj slojevite poruke dugoročnoga programa koji nije bio »samo prvi hrvatski nacionalno–politički program, nego je i prvi hrvatski ekonomsko–politički program«.64 Georgijeviću je trebalo taj program pretočiti najprije u panslavenski i južnoslavenski te najzad u jugoslavenski, bez obzira što nijednom od tih naroda nije tada na pamet padalo odricati se svojih nacionalnih ciljeva u korist romantične ilirske ideje. Ali je na pamet palo raznim ideolozima koji su u političke svrhe natezali Draškovićev, za ono doba realni, program na svoje političke kalupe, dovodeći ga do apsurda, pa je Georgijeviću postao »zahtev koji je ponavljan ne samo do 1848. godine, nego sve do 1918.«.65 Ilija Mamuzić je još direktniji pa kaže da je Disertacija izrazila političke ideje koje su »postale hrvatskim narodnim idealom upravo do oktobra 1918. godine«.66 Doista je čudno kako jedan ’konzervativni feudalac’ postaje tako napredan kad se radi o političkim ciljevima određene politike na djelu!? Dopušteno je u tu svrhu zloupotrijebiti i programske zamisli jednoga grofa.

I dok su Draškovićeve gospodarske ideje, npr. prijedlozi o osnutku banaka, Georgijeviću nekorisne zato što je prva banka osnovana u Hrvatskoj tek 1846. (kao da je pisac Disertacije osobno odgovoran što nije osnovana prije), posve mu je prihvatljivo iskonstruirati političku nebulozu o Disertaciji koja programski seže do ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca (i ostalih, prešućenih naroda) u jednu državu 1918. Tada Drašković više nije konzervativni feudalac nego kreator iskoristivoga političkog programa, iako je prethodno već podvučena oštra razlika između njegova ’feudalskoga’, ’državnopravnoga’ i ’starinskoga’ programa nasuprot »modernim — nacionalnim, etničkim: jedan jezik — jedan narod«67 programima iliraca. Zapravo, autora i slične interprete i ne zanima duh i srž Disertacije kojom Drašković uporno poziva na promjene i zahtijeva prilagodbu vremenu i nastalim okolnostima. U prilikama krajnje ugroženosti i razjedinjenosti hrvatske države, zastupao je Drašković i branio njezine interese na najbolji mogući način i posve je besmisleno tražiti u Disertaciji bilo što drugo osim njegova hrvatskoga osjećaja i brige za budućnost domovine u danome vremenu i prostoru.

Sve drugo što je Drašković napisao ili učinio zgusnuo je Georgijević u samo jedno, završno poglavlje svoje opsežne rasprave, ali je i tu vješto iskoristio brošuru Ein Wort an Illyriens hocherzige Töchter kao dokaz da je Drašković usvojio ilirsku ideju u smislu južnoslavenskoga zajedništva, a da bi to potkrijepio, posegnuo je za uvezenim ideolozima, Šafarikom i Kollárom, te rezolutno zaključio da »Drašković nije otac, vođa i ideolog Ilirskog pokreta, niti on samog sebe smatra takvim«.68 Najviše što mu priznaje, to je »pokroviteljski odnos prema Ilircima (...), pomoć i zalaganje (...), ime koje je dao Pokretu«.69 Pritom mu je krunski dokaz što »Šafarik i Demeter pripisuju glavne zasluge za dosadašnji uspjeh Gaju (i njegovim suradnicima), a Draškovićevo ime ni ne spominju«,70 pa on u takvoj »ekspertizi« nije čak ni među Gajevim suradnicima. Posve je jasno da je proces rastakanja Draškovićeve baštine time završen; tako je zapravo dvaput pokopan, prvi put na valu sveslavenstva i jugoslavenstva, kojima je više odgovarao u hrvatsku tradiciju neukorijenjeni Gaj, a drugi put nakon 1945. godine kad je nacionalno osporavanje posve prožela ideološka, komunistička indoktrinacija i praksa negiranja bilo kakvih zasluga hrvatskih feudalaca, i kad je Draškovića bilo poželjno vidjeti samo kao simpatizera revolucionarnih Francuza.

Stoga se moralo poći na izvore kako ne bi uzaludna bila nastojanja niza književnih historičara koji su istraživački konkretno i korektno uspostavljali i zahtijevali istinit pogled na Draškovića. A budući da se radilo o povijesnoj osobi, u raspravu se uključio i povjesničar Jaroslav Šidak reagirajući, među ostalim, i na Georgijevićevo jednostrano tumačenje Disertacije kao izrazito feudalnoga programa. Uravnotežujući stavove dotadašnjih autora, ocijenio je Šidak doprinos i Draškovića i Gaja te njihov međuodnos, upozoravajući posebice na Draškovićev stranački i politički angažman u vrijeme burnih hrvatsko–ugarskih parlamentarnih sukoba i naglašavajući da je upravo on u Hrvatskome saboru »predsjedavao skupu narodnjaka na kojem je utvrđen prijedlog ’Narodnih zahtijevanja’«.71 Bio je to »program hrvatske Četrdesetosme, u kojemu je ukidanje kmetstva našlo svoje mjesto pored zahtjeva za samostalnošću Hrvatske i uvođenjem građanskih sloboda«,72 posve u duhu i na crti Jelačićeve politike. A sva tri zahtjeva svjedoče da Draškovićeva Disertacija nije bila feudalni i klasni projekt, kako hoće ideologizirani historičari. Naprotiv, snažna je nacionalna i socijalna komponenta programa prožeta slobodarstvom stasajućega građanstva. Odabirom citata Šidak je transparentno pokazao da je program Disertacije kroatistički, dok je Gaj 1836. snovao o ujedinjenju svih južnoslavenskih zemalja, a k tomu čak i s Bugarskom. Međutim je i dalje podupirao Draškovića u ulozi prvaka »jer je to bilo u njegovu vlastitom interesu«.73 Gajeva je megalomanija i liderska strast zacijelo smetala nečastoljubivu grofu; među njima ležala su civilizacijska stoljeća, feudalna i plebejska, pa Šidak uglavnom istinitim smatra Draškovićev sud da Gaj kao »kolovođa nije zreo, niti ufani Špouzdan!š«,74 iako mu je to bila najveća ambicija. Drašković se naprotiv 1848. odrekao kandidature za bansku čast zbog poodmakle dobi, upravo zato što je uvijek bio političar realist, pa odmjereni Šidak njegovu pomoć u trenutcima opasnosti za tekovine Preporoda drži »neprocjenjivom«.75

Književne povijesti druge polovice XX. stoljeća

Iako su neki povjesničari i dalje ponavljali uvriježene zablude, diskurs je o Draškoviću postajao sve opsežniji i raznovrsniji, a u konačnici i činjenično i prosudbeno vjerodostojniji. Napokon se interpretacija Preporoda vratila izvorima i onodobnim dokumentima pa književne povijesti druge polovice XX. stoljeća i ne treba prikazivati u već provjerenim sadržajima nego ih razmotriti s obzirom na dvije stvari: kako su prikazale Draškovića u odnosu na Gaja i kako su prikazale Preporod — kao izvorno hrvatski, ili kao slavenski i južnoslavenski orijentiran. Fancev je upravo na tim razlikama uspostavio oštru razdjelnicu.

Između tih se oprečnosti Antun Barac u Književnosti ilirizma (1854.), a uzevši u obzir literaturu i dokumente, opredijelio za vlastiti put, rekli bismo srednji, kategoričan u pitanju nacionalne obojenosti Preporoda: »Bez obzira na različite njegove atribute, ilirizam je bio izrazito hrvatski pokret, proizišavši iz hrvatskih prilika i djelujući uglavnom samo na Hrvate.«76 Međašna mu je godina ipak 1835./ 36. kad je Gaj inaugurirao retoriku ilirizma, ali podvlači da je u Srba i Slovenaca »shvaćen kao nešto nepotrebno, pa i opasno«,77 pozivajući se pritom na mišljenje Mamuzića i Petr#a. Svjestan kontroverzi Preporoda tražio je Barac u njemu novu dimenziju koja ne leži u »teorijskoj ispravnosti niti u dalekovidnosti njegovih vođa, već u njegovu psihološkom djelovanju«,78 koje je u Hrvata razvilo spoznaju da nisu malen narod nego dio ogromnoga slavenskoga svijeta, što pak ne znači da su napustili misao hrvatstva. U istome duhu uspostavljanja ravnoteže, i Draškovića i Gaja smatra Barac vođama, što ga ne sprječava da navede kako su ilirci Gaju zamjerali taštinu, povezivanje svojih interesa s narodnima, premalo rada i pohlepu za novcem, a najdalje je u optužbama otišao Šulek proglasivši ga ’lažnim Mesijom’, te Barac zaključuje: »bio je više fantast negoli stvaran radnik. Drašković je naprotiv bio miran, sređen, videći dalje i bolje od većine Iliraca«.79 Studiran sociološkom metodom i načelima društvene uvjetovanosti književnoga razvoja, Barčev Drašković energičnije od drugih ustaje »protiv zastarjelih staleških predrasuda, a za jednakost među ljudima«,80 uvjeren »kako feudalizam treba dovesti u sklad s razvitkom vremena (...). To je shvaćanje pokazao i u doba prije preporoda svojim postupcima prema kmetovima i svojim držanjem u političkom životu«.81 Barčev je pristup u općem poglavlju o ilirizmu društveno–klasni, ali Drašković je iznimka koja potvrđuje pravilo, u svoje doba »ličnost divovskih razmjera«,82 plemić naprednjak svjestan nadolazećih promjena te snage građanstva i puka. Književnost ilirizma objavljena je četiri godine prije Georgijevićeve rasprave, a ipak se autor objektivizirao i izmaknuo vulgarnomu materijalističkomu tumačenju pojava izvan konteksta vremena i prilika. Vjerodostojnost Barčeva Draškovića potkrjepljuje i ćirilično izdanje antologije Ilirska knjiga83 gdje ga je zastupio s oba važna djela u integralnome obliku, zajedno s Mihanovićem, Gajem, Derkosom i Štoosom.

Sličnim smjerom, ali s manje društveno–klasnih i političkih implikacija nastavio je Jakša Ravlić (1965.). Ocrtavajući ondašnje prilike u Hrvatskoj, Preporod vidi kao »nastavak rada hrvatskih ljudi iz prošlosti«,84 s tim što se sada nastupa organiziranije i borbenije u rješavanju pitanja zajedničkoga imena i književnoga jezika i pravopisa, koja nisu nova jer su ih značajni Hrvati, Vitezović, Kašić, Budinić i dr. postavljali i prije. Rješavanjem uporabe pravopisa i jezika zadovoljene su hrvatske potrebe, a nakon toga moglo se »govoriti i o sveslavenskom duhu koji je tada bio u modi«.85 Tako Ravlić zapravo relativizira počesto favoriziran ilirski, južnoslavenski duh Preporoda, a Gajeva 1836. i nije mu u tolikoj mjeri prijelomna, ako se ima na umu da joj je prethodila 1832., kad se pojavljuju tri nezaobilazna djela — Kundekova Reč jezika narodnoga, Derkosov Genius patriae i Draškovićeva Disertacija. Stoga se i moglo dogoditi da je Hrvatski sabor te godine bio nešto posve drugo od kapitulantskoga Sabora 1830. Bio je to »posljedak rada hrvatske mladeži; to je učinak ’Disertacije’ J. Draškovića«.86 Figuru Janka Draškovića ocrtao je Ravlić kompaktno, bez pretjerivanja i suvišnih lauda. Cijeloga života zauzet bitnim domovinskim pitanjima, istinski hrvatski rodoljub, u preporodno je doba središte zbivanja i odlučivanja. Svu tu djelatnost Ravlić rangira ovako: »u prvom redu organizator kulturno–prosvjetnog posla, zatim politički pisac, te (...) književni radnik«.87 I dok je eklektični Barac ogromnom dokumentacijom vagao pro i kontra argumente svojih prethodnika, Ravlić se o tome manje brinuo. Naprosto se ne hoteći opterećivati oprjekama i nesuglasjima, Draškovića modelira s uvjerenjem i stavom. Naravno da je Barac akribičniji i temeljitiji, ali Ravlićev Drašković imponira upravo stoga što je rasterećen od politizirajućega balasta.

Deset godina nakon Ravlića Milorad Živančević (1975.) se vraća Georgijeviću tvrdeći da Drašković nije zastupnik »najprogresivnijih težnja hrvatskoga naroda (...), već mladi i nepoznati Ljudevit Gaj (...), koji se svojim programom i animatorskim sposobnostima neodoljivo nametnuo za vođu«.88 Zato valjda Disertacija tek »sekundira mladome Ljudevitu Gaju«,89 dakako u programu ujedinjenja Ilirije, a važnije je od nje ’djelce’ Ein Wort... jer se približilo tumačenju ilirizma kao južnoslavenskog jedinstva, na kojemu je Drašković tobože »posebno nastojao«.90 Još je skučenije prikazao Draškovića u komparativnoj raspravi Hrvatski narodni preporod i nacionalni književni pokreti u Evropi, ne propustivši Riječ plemenitim kćerima nazvati »himnom slavenskoj uzajamnosti«91 inspiriranom idejno srodnim Kollárovim djelom O književnoj uzajamnosti različitih plemena i narječja slavenske nacije, razvijajući početnu misao o neizvornosti i zavisnosti preporodne misli u Hrvatskoj o tuđim ideologijama.

Pišući svoju književnu povijest s estetskim mjerilima i s pogledom na velika imena što oblikuju i čine epohu, uočio je Ivo Frangeš i sažeto formulirao neupitnu vrijednosnu dimenziju Draškovića kao priznatoga vođe u središnjem razdoblju Preporoda, kad su oba njegova politička spisa nametnula hrvatski jezik kao temelj u rješavanju nacionalnih pitanja i buđenju nacionalne svijesti. Lucidni Frangeš pogađa u srž ocijenivši svoju kratku ekspertizu vrloga preporoditelja riječima: »Dvije njegove knjižice nisu, doduše, nikakva literatura, ali su značile epohu«,92 a u njihovu dalekosežnome utjecaju na književna gibanja i razvoj očitovala se »književna vrijednost ovoga zaslužnog neknjiževnika«.93 Doista je jedva moguće pronaći u nas djelo političke naravi koje ima tako neprijeporan utjecaj u književnoj povijesti. Uzimamo pritom u obzir i prijevod Frangešove povijesti na njemački jezik, kojim su njegova promišljanja o Draškoviću osvojila znatno širi recepcijski prostor.94

Nakon triju izdanja Pregleda novije hrvatske književnosti (1966., 1971., 1979.), Hrvatske književnosti (1982.) i Hrvatske književnosti 19. i 20. stoljeća ( 1997.) zaustavljamo se na I. knjizi trosveščana izdanja Povijesti hrvatske književnosti XIX. stoljeća (2004.–2005.) Miroslava Šicela. Pristupivši Draškoviću s dužnom pozornošću, vidi ga u Gajevoj Danici među najrevnijima, prisutna u svakome preporodnome činu, a godina 1832. prijelomna mu je u jednakoj mjeri kao i 1836., dakako i zbog Disertacije koja štokavskim dijalektom obrazlaže ulogu hrvatskoga jezika u ostvarivanju urgentnih nacionalno–političkih te slojevitih socijalnih i gospodarskih pitanja. Drašković je u svemu potpora preporoditeljima, a osobito na političkome polju, pa Šicel zaključuje: »Ako je Gaj bio nezamjenjiv organizator koji je umio djelovati na široke mase, pa i unatoč južnoslavenskim zabludama (...), uloga je Mihanovićeva, Draškovićeva te posebice Derkosova bila presudna, možda još presudnija u formiranju nacionalne svijesti hrvatskoga čovjeka na visokoj intelektualnoj razini«95 jer su im tekstovi »korespondirali s europskom romantičarskom misli onog vremena. U tom smislu oni su važniji i od karizmatskog Ljudevita Gaja«.96 Draškovićeve su ideje i prijedlozi preporoditeljima nadasve poticajni, dapače obvezujući, pa Gaj odlučno usvaja prijedlog o preuzimanju štokavštine u službi oblikovanja jedinstvenoga hrvatskoga nacionalnog identiteta, a na to se naslanjaju i ostali, sve do Šuleka. Tako Šicel utvrđuje svoj poredak »inauguracije štokavštine kao standardnog književnog jezika«97 poštujući kronološki niz — Derkos, Drašković, pa tek onda Gaj.

Od suvremenih se povjesničara Draškovićem najmanje bavio Slobodan Prosperov Novak. U Povijesti hrvatske književnosti od Baščanske ploče do danas (2003.) na pola ga stranice prikazuje u svjetlu jakobinskih ideja o samoodređenju nacije i pravu na državnost, no najtužnije je što ga vidi »među najavljivačima Gajeve ilirske ideologije«98 i drži najizravnijim Gajevim sljedbenikom, što se protivi istini i svemu onomu što su zastupali povjesničari koji Draškovića smatraju prvim među prvima ili pak s Gajem u potpunosti ravnopravnim vođom. U Povijesti hrvatske književnosti između Pešte, Beča i Beograda (2004.) Drašković nije spomenut, iako se autor ilirizmom bavi na prvih pedesetak stranica knjige.

Za razliku od Prosperova Novaka, Dubravko Jelčić — uz Šicela najproduktivniji suvremeni književni historičar — najčešće je od suvremenika pisao o Hrvatskome preporodu, dakle i o Draškoviću, objavivši o tome čak tri knjižna naslova: monografiju s hrestomatijom Hrvatski narodni i književni preporod (1978.), Preporod književnosti i književnost preporoda (1993.) i Hrvatski književni romantizam (2002.), a naravno da je o njemu pisao i u dvije svoje Povijesti hrvatske književnosti (1997., 2004.). Baveći se desetljećima Preporodom, Jelčić se, na tragu književnopovijesne tradicije koja je Draškovića izučavala kompetentno i slojevito, ne usteže podijeliti mu sve pripadajuće superlative kao jednom od »najobrazovanijih, najnarodnijih i najdemokratskijih naših ljudi onoga vremena«99 koji svojom Disertacijom ostvaruje »najkompletniji i najtemeljniji program (...) cijeloga našeg preporodnog pokreta, obuhvaćajući sva pitanja koja su preporodom pokrenuta«.100 Njegov rad u saborima u Zagrebu (od 1792.) i Požunu (od 1832.), predsjedanje u Čitaonici i Matici, kao i sva već spomenuta djela i djelatnosti trajno mu jamče »jedno od prvih i najuglednijih mjesta u galeriji naših znamenitih povijesnih ličnosti«.101 Takva svoja stajališta s kraja sedamdesetih Jelčić nije morao mijenjati ni prilagođavati tekućim politikama, ostajući dosljedno na istoj crti (znakovit naslov njegove knjige iz 2003.). Korijene i uzroke Preporoda tražio je autor u prošlosti, prepoznajući u njoj one ideje i silnice što će stotinjak godina pripremati nacionalno buđenje koje će Preporod ubrzati počevši radikalnije ostvarivati narodne ciljeve. Jelčić nas podsjeća da se pravopisom bavila posebna komisija još za Josipa II. 1779. te upozorava na brošuru Reč domovini o hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku iz 1815., gdje Mihanović preporuča riječi i glasove pisati onim slovima koja se u dobrom izgovoru jasno čuju, što je nedvojbena formulacija fonetskoga pravopisa koji Vuk precijenjenom frazom piši kako govoriš propisuje skoro pola stoljeća kasnije.102 Pitanje zajedničkoga hrvatskoga jezika postaje de facto pitanje narodnoga opstanka, a ilirstvo je »shvaćeno kao osnovica hrvatstva«103 ukorijenjenog na povijesnome tlu i osnaženoga sviješću da i mali narod ima pravo na svoj jezik i državu. U tome je pogledu Drašković uvijek poticajan jer poziva na djelo i otpor plačljivomu prepuštanju sudbini pa Jelčić s puno razloga Disertaciju smatra »katekizmom«104 Hrvatskoga narodnog preporoda, a ilirsku pak misao nije sklon omalovažiti nego tumačiti u onome smislu kako se u Preporodu iskazala i realizirala — djelotvornom i plodotvornom za hrvatsku naciju.

Zaključak

Opsežnija ili sažetija zastupljenost Janka Draškovića u brojnim hrvatskim književnim povijestima, raspravama i monografijama nedvojbeno svjedoči da on nije prolazna, efemerna pojava. Već Napitnica u Šafranovoj Kajkavskoj pjesmarici XVIII. stoljeća ističe njegovo žarko rodoljublje. U istome su tonu i duhu spjevane prigodnice Pavla Štoosa, Stanka Vraza, Ivana Mažuranića, Petra Preradovića, Huga Badalića i dr., a vjerni tajnik u Matici Ljudevit Vukotinović posvećuje mu knjigu pjesama i feljtona Ruže i trnje. Utjecao je na više naraštaja i stekao trajno mjesto u nacionalnome pamćenju, dapače, poticajan je i inspirativan bio i književnomu naraštaju realista. Prijateljujući s njim i slušajući zgode iz preporodnih vremena, Gjalski ga u romanu Osvit portretira zanosnim izjavama o hrvatskome jeziku.105

Preporodna su nadahnuća već davna prošlost, no Draškovićeva riječ i danas s jednakom snagom preporuča vrijedne i korisne nacionalne misli. Cijeloga je dugoga života djelovao kao istinski hrvatski rodoljub, a ne samo u preporodno doba kad je postao središtem okupljanja i djelovanja. Idejni začetnik izdavanja klasičnih i suvremenih djela vidovito je naslutio vrijednost književne baštine i prionuo njezinu objavljivanju. Započeti posao nastavili su naraštaji hrvatskih filologa i književnika, poglavito u razdoblju kad se nizalo petostoljetno hrvatsko mnogoknjižje i danas kad teče tisućljetni hrvatskoknjiževni niz imena i djela; i jedno i drugo, i Pet stoljeća hrvatske književnosti i tekuća Stoljeća hrvatske književnosti niknula su i brižno odnjihana pod krovom iste ustanove — Matice hrvatske kojoj je prvi na čelu stolovao i skoro desetljeće predsjedao grof Janko Drašković. Stoga mu i danas dugujemo slavu i hvalu, a kako vrijeme odmiče, čini se da zaslužuje i veći spomenik na postamentu od onoga što mu je podiglo njegovo veličanju i uveličavanju sklono romantično doba.