Grof Janko Drašković u doba uspona hrvatske preporodne politike od 1790. do 1848.

U modernoj historiografiji doba uspona hrvatske preporodne politike zajedno s njezinim oscijalacijama smješta se u razdoblje od kraja 18. pa sve do sredine 19. stoljeća (od 1790. do 1848. godine). Obično se prikazuje u tri razdoblja: od 1790. do 1815., od 1815. do 1835. te od 1835. do 1848. godine. Međutim, prije nego što prikažem ulogu i značenje grofa Janka Draškovića u navedenom razdoblju, koji je i jedan od glavnih nositelja hrvatske preporodne politike, želim sasvim kratko istaknuti njezine bitne značajke u navedenom razdoblju od 1790. do 1848.

Prema relevantnim vrelima hrvatska preporodna politika javlja se više ili manje istovremeno s razdobljem »proljeća naroda« u više srednjoeuropskih zemalja, kojega je bit slamanje, ili još bolje prevladavanje »starog režima« feudalnoga, i apsolutističkoga također, te stvaranje modernih nacionalnih država s osiguranjem njihove teritorijalne cjelovitosti i uvođenjem materinskoga jezika kao službenoga u cjelokupni javni život, umjesto dotadašnjega latinskoga jezika. Odjeci ovih procesa primjetni su i u Hrvatskoj, također i Ugarskoj s kojom Hrvatska nakon ukidanja Hrvatskoga kraljevskog vijeća (1767.–1779.) ima neustavnom (oktroiranom) odlukom Marije Terezije zajedničku vladu. Budući da su u obje zemlje navedeni procesi odgovor politici prosvijećenoga apsolutizma Marije Terezije (vladala 1740.–1780.) i osobito Josipa II. (1780.–1790.) te zbog posljedica Francuske revolucije koja je nošena i poznatom proklamacijom »sloboda, bratstvo, jednakost« (liberté, fraternité, égalité), njihovi su nasljednici bili primorani najaviti uvođenje ustavnoga stanja. Mislim na Josipova mlađeg brata Leopolda II. (vladao 1790.–1792.) te Franju I. (1792.–1835.) i Ferdinanda V. (1835.–1848.), pri čemu su potonja dvojica također povremeno vladali apsolutistički. Kako bi se osigurao od mogućega novog apsolutističkog vladanja Josipa II., tzv. jozefinizma, Hrvatski sabor nakon imenovanja novoga bana grofa Ivana Erdödyja (ban 1790.–1806.) i na prijedlog velikoga župana zagrebačkoga Nikole Škrleca Lomničkog donosi u svibnju 1790. godine zaključak kojim priznaje Ugarsko namjesničko vijeće i kao vladu (zajedničku) za Hrvatsku, koja je već odlukom Marije Terezije i ranije uspostavljena (1779.), ali ipak samo privremeno, što znači do vremena dok se u sastavu Hrvatske opet ne nađu ona hrvatska područja koja su sada pod turskom i mletačkom vlašću. Drugim riječima, Hrvatski sabor priznaje sada zajedničku ugarsko–hrvatsku vladu za obje zemlje u uvjerenju da će ona biti najbolji štit protiv mogućega novog apsolutizma i germanizacije. Prema stvorenome zaključku Hrvatskoga sabora: »Zajednička će vlada pomnjivo paziti i bdjeti, da se ništa ne dogodi što bi bilo u oprijeci s ustavom i zakonima Hrvatske i Ugarske, a takav odnos između Hrvatske i Ugarske ima potrajati sve dotle, dok se ponovo Hrvatskoj ne vrate oni dijelovi Hrvatske, što ih sada drže Turci i Mlečani, tako da se može naći na okupu dovoljan broj županija za uređenje samostalne vlade. Sve dotle neka ovih šest hrvatsko–slavonskih županija prima naloge od zajedničke hrvatsko–ugarske vlade.«1

Radi daljnjeg razumijevanja procesa preporoda, kao i uloge grofa Janka Draškovića, potrebno je također istaknuti da je Hrvatski sabor pod iskazom »oni dijelovi hrvatske zemlje što ih sada drže Turci i Mlečani« tada razumijevao »zapadni dio današnje Bosne i Hercegovine do rijeke Vrbasa s gradom Jajcem, odnosno Tursku Hrvatsku«, koja je tada pod tim imenom upisivana u svim zemljovidnim kartama, potom »zapadnu Hercegovinu s Ljubuškim ili Tursku Dalmaciju i Mletačku Dalmaciju do Neretve. Dubrovnik je još uvijek postojao kao samostalna republika, a Boka kotorska zvala se Mletačka Albanija«.2 Godine 1815., nakon sloma Napoleonove vojske, pod imenom Dalmacija mislilo se i na Boku kotorsku.

Premda se jasno radi o privremenoj odluci, ili rješenju, neki su povjesničari jednostrano isticali da je ovime Hrvatski sabor sam potpisao neustavni čin Marije Terezije (iz 1779.) i, štoviše, sam sebe doveo u vrlo nezgodan položaj, što se prema njima uskoro i pokazalo na zahtjevima ugarske vlade koja je namjeravala i na Hrvatsku primjenjivati ugarske zakone, kako u pogledu što skorijeg ukidanja feudalnog poretka, tako i umjesto dotadašnjega zajedničkog službenog latinskog jezika uvesti u javni život mađarski jezik. Ipak, bitno je značenje spomenute saborske odluke u tome što je Hrvatski sabor, a kasnije u žarištu njegova otpora grof Janko Drašković, virilni član Sabora, bio uvjeren da se zajedno s Ugarskom može oduprijeti svakomu novomu apsolutizmu i germanizaciji, s kojom ih veže i zajednička kruna sv. Stjepana (sada personalna unija), i stoga je uvijek iznova našao dovoljno snage pružati odlučan otpor ugarskomu hegemonizmu, ustrajnim učvršćivanjem političkih, zatim i institucionalnih uvjeta, kako u pogledu teritorijalne cjelovitosti zemlje, tako i u pogledu postupnog procesa modernizacije. Riječ je ponajprije o procesu ukidanja feudalizma, zatim pitanjima teritorijalne cjelovitosti zemlje (najprije pitanje Rijeke, a uskoro i pitanje reinkorporacije hrvatsko–slavonske vojničke granice, Dalmacije s Kvarnerom) te službene upotrebe dotadašnjega zajedničkoga latinskoga jezika koji je Sabor koristio kao obrambeni štit nasuprot nametanju mađarskoga jezika kao službenoga i u Hrvatskoj, koji je kasnije i sam svojom suverenom odlukom zamijenio službenim hrvatskim jezikom u štokavskome izričaju, kao jedinim službenim jezikom u Hrvatskoj i Slavoniji (1847.), također i u značenju nacionalne integracije.

U doba pripremnoga razdoblja hrvatskoga preporoda

Za prvoga razdoblja preporoda (1790.–1815.), koje se općenito smatra i pripremnim razdobljem, grof Janko Drašković zbog Napoleonskih ratova i agresije na Hrvatsku uglavnom nije boravio u Hrvatskoj. Riječ je o donošenju važnih zaključaka u Požunskome saboru (1790./1791.) među kojima su i za Hrvatsku osobito važni zakonski članci kojima se regulira uređenje i rad zajedničkoga Sabora i Vlade, ali i krši moguća samovolja kralja, dok je rasprava o ukidanju kmetstva odgođena za idući Sabor. Međutim, na zahtjev hrvatskih nuncija zakonski su regulirana pitanja prema kojima se i nadalje »hrvatski autonomni poslovi imaju raspravljati samo na Hrvatskom saboru«, ali se u pogledu zajedničkih pitanja i hrvatskih ratnih poreza donosi kompromisno rješenje. Naime, o njima se može od sada raspravljati samo na zajedničkome ugarsko–hrvatskom Saboru u Požunu, premda se o pitanjima hrvatskih poreza ima raspravljati »zasebno od ugarske ratne daće« (zak. članci LVIII: 1791. i LIX: 1891.). Ove je zaključke prihvatio i Hrvatski sabor (u lipnju 1791.), premda ih je, neočekivano za hrvatsku stranu, uskoro ugrožavala ugarska saborska većina. Osim toga, Hrvatski je sabor u odnosu na zaključke Požunskog sabora u pogledu upotrebe mađarskog jezika u Ugarskoj, od čega je Hrvatska bila izuzeta, u znak dobre volje zaključio »da se ima na pučkim i srednjim školama u Hrvatskoj i Slavoniji učiti mađarski jezik kao neobavezni predmet, to jest da ga uče oni koji misle da će od toga imati koristi,« a jednaka je odluka vrijedila i za pučke škole. Godinu je dana kasnije novi kralj Franjo II. nakon krunidbe (u Budimu, 6. lipnja 1792. ) sankcionirao zakon kojim se u ugarske škole uvodi mađarski jezik kao obvezni predmet, a u hrvatske kao neobavezni (zak. članak VII: 1792.). Isti je zakon mjesec dana kasnije (11. kolovoza 1792.) prihvatio Hrvatski sabor, u čijem radu sudjeluje i grof Janko Drašković, ranije je boravio izvan zemlje, sada i kao član više saborskih odbora (za insurekciju, za korištenje jamničke kiselice i drugo).3 Prema ranijoj saborskoj odluci u hrvatskim se gimnazijama učio mađarski jezik po dva sata u tjednu te je za potrebe nastave tiskana gramatika mađarskoga jezika napisana kajkavskim narječjem. Novi priručnik poznat nam je iz nešto kasnijih godina pod naslovom Institutionum Linguae et Litteraturae Ungaricae in ususm scolasticae MCDCCXCI (cit. prema drugome izdanju iz 1803. godine).4 Budući da je u međuvremenu izbila Francuska revolucija, a potom započeli Napoleonovi osvajački ratovi, ugrožavajući i Hrvatsku, za gotovo je dva desetljeća odgođena obnova ustava i redovito sazivanje zajedničkoga Sabora, a time i agresivni ugarski hegemonizam u pitanju službene upotrebe mađarskoga jezika i u Hrvatskoj.

Grof Janko Drašković ranije je sudjelovao u nekim vojnim akcijama na strani ugarske vojske (1789., 1792.) i postigao čin natporučnika, no nakon duljeg boravka na dopustu napušta vojnu službu potkraj 1792. godine, vjerojatno zbog bolesti. Međutim, uključuje se sada u obranu zemlje te ulazi u dobrovoljačke jedinice i sudjeluje u protunapoleonskim ratovima: najprije kao potpukovnik, zatim pukovnik u ratu protiv Francuza u Dalmaciji (1802.–1805.) i ponovno nekoliko godina kasnije (1809.–1811.). U međuvremenu je, nakon boravka u Parizu (1808.), postao član slobodnozidarske lože »Filantropes« (1808.) te bio u prijateljskim odnosima s francuskim generalima Augustom Marmontom i Bertrandom s kojima se dopisivao na francuskome jeziku.5 Osim što je svoju naobrazbu upotpunjavao mnogim putovanjima po Europi, Drašković je svoje znanje crpio i iz naslijeđene bogate knjižnice svojih predaka — hrvatskih banova, svećenika i drugih zaslužnih velikana, među kojima je i njegov nećak, svećenik i mecena Ivan Nepomuk Drašković.6 Ipak, i po povratku u Zagreb Janko Drašković bio je i ostao glasni protivnik naglih revolucionarnih promjena prema uzoru na Francusku revoluciju, a takav je stav u pogledu naglog ukidanja feudalizma te službene upotrebe hrvatskoga jezika bio već od ranije, kao i tijekom preporoda sve do njegova uspona godine 1848., i sastavni dio službene hrvatske politike, također i na zajedničkome Saboru u Požunu. Time je Hrvatski sabor iskazivao i hrvatsku suverenost, uporno se pozivajući s više ili manje uspjeha na spomenute zakonske članke iz 1791., ali i zakonski članak CXX. od 1715. godine koji se, kako ćemo još vidjeti, odnose na teritorijalna pitanja te zasebno i na vjerska pitanja.

Po završetku Napoleonskih ratova, kao i prvih godina nakon obnove ustavnog stanja, Drašković se barem povremeno nalazio u Zagrebu. Tako je nakon smrti prve supruge Cecilije Pogledić u prigodi drugog vjenčanja s barunicom Franjicom Kulmer (1808.) objavu napisao hrvatskom štokavicom. A za posjeta hrvatsko–ugarskoga kralja Franje I. Zagrebu 1818. godine predvodio je pred biskupskim dvorom prigodno kolo u narodnim nošnjama, u kojem su se pjevale narodne pjesme. S tadašnjim se zagrebačkim biskupom Maksimilijanom Vrhovcem (biskup 1787.–1827.) Drašković poznavao i iz vremena Napoleonskih ratova te uskoro obnovljenoga parlamentarnoga života.7

Premda se zajednički Sabor uglavnom zbog potrebe votiranja ratnih daća povremeno sastajao u Budimu ili pak Požunu (1796., 1802., 1805.), Ugri su tijekom zasjedanja potonjeg Sabora u Požunu zaključili »da se ima uvesti mađarski jezik u sve ugarske urede«, a potom su zatražili »da se mađarski jezik uvede i u hrvatske škole kao obavezni predmet, jer su imali pred očima da ga zakonski uvedu i u hrvatske urede«. Pri tome su naišli na jak otpor hrvatskih poslanika. Štoviše, zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac kazao je u gornjem (velikaškom) domu Sabora »da će se Hrvati povesti za primjerom Mađra i uvesti u svoje urede svoj jezik ’ilirski’ u štokavskom narječju«. Ovime je zakonski članak (IV:1805.) ostao ograničen samo na Ugarsku. Kad se poslije toga sastao Hrvatski sabor u Varaždinu, uz odobravanje stavova svojih poslanika, donio je i važan zaključak prema kojem »u tim kraljevinama i u njihovim upravnim i političkim poslovima, nikad ni u jedno doba nema biti mađarski jezik, niti ikakav drugi službeni, nego samo latinski jezik.«8 Na sličan je način uskoro propao i novi ugarski prijedlog na Budimskome saboru (1807.) prema kojem se tražilo da se i u vojsku uvede mađarski kao službeni jezik. Važna je još jedna činjenica: Hrvatski će sabor, a s njim i sam grof Janko Drašković, braniti službeni latinski jezik sve dok se nakon prestanka Napoleonskih ratova i u Hrvatskoj ne izgrade moderne središnje nacionalne ustanove koje će promovirati hrvatski jezik u štokavskome izgovoru, također i u smislu nacionalne integracije. Kako ćemo također vidjeti, upravo će grof Janko Drašković bitno pridonijeti njihovu utemeljivanju i upravo će one, i putem javnoga tiska u štokavskome izgovoru, promovirati hrvatski jezik u širim slojevima naroda te tako pridonositi konačnoj pobjedi »materinske riječi« što će kasnije, kako je spomenuto, učiniti i sam Hrvatski sabor (1847.).

Nakon obnove ustavnoga života Mađari su, uporno koristeći svoju većinu u zajedničkome Saboru u Požunu, obnovili svoje već ranije poznate zahtjeve u pogledu staleških reformi, odnosno ukidanja feudalizma, kao i upotrebe mađarskoga jezika i za Hrvatsku u novim saborskim periodama (1825.–1827., 1832.–1836. i tako redom sve do 1848. godine). Bit je ugarskih zahtjeva, uz požurivanje modernizacije u pogledu ukidanja feudalizma u obje zemlje, istovremeno zanemarivanje teritorijalne cjelovitosti hrvatskih zemalja te uporno zahtijevanje da se latinski jezik, do tada službeni jezik u obje zemlje, zamijeni mađarskim jezikom u svim školama i uredima u zemljama krune sv. Stjepana, dakle i u Hrvatskoj. Stoga ćemo u nastavku izlaganja iznijeti bitne zasluge grofa Janka Draškovića, odnosno njegove temeljne političke doprinose hrvatskomu preporodu u doba njegova uspona, koji postiže kulminaciju 1848. godine.

U doba uspona hrvatskoga preporoda

U vrijeme kad službena hrvatska politika u Požunu pokazuje postupna, ali zapravo i taktička popuštanja koja se ponajprije potvrđuju u izborenome stavu prema kojemu latinski jezik ostaje i dalje službeni jezik u Hrvatskoj, ali i istovremenom pristajanju da će Hrvatski sabor učiniti sve »da hrvatska mladež ima u svim školama učiti obligatno mađarski jezik« (10. rujna 1827.), dolazi i do dubokih promjena u strukturi nastupa hrvatske politike kojima bitno pridonosi i mlada generacija hrvatskih preporoditelja. Upravo u vrijeme kad se Hrvatski sabor pripremao za novi Požunski sabor (1830.) napisao je protonotar hrvatskoga kraljevstva Josip Kušević poznatu knjižicu De municipalibus iuribus et statutis Dalmtiae, Croatiae, et Slavoniae (1830.) u kojoj na osnovi isprava dokazuje posebni državno–pravni položaj Hrvatske u odnosu na Ugarsku.9 Njegov su primjer, kako ćemo vidjeti, slijedili uskoro i drugi autori iz mlađe generacije.

Iste je godine Ljudevit Gaj objavio i poznatu knjižicu Kratka osnova horvatsko–slavenskog pravopisanja (1830.) koja je zapravo alternativa klasifikacijama koje su dijelile hrvatsko nacionalno područje, a i Gaja će uskoro podupirati i sam grof Janko Drašković, primjerice u naporima oko izdavanja prvih hrvatskih novina na hrvatskome jeziku. I ne samo to. Spomenuta odluka Hrvatskoga sabora o »obligatnom učenju mađarskoga jezika u svim hrvatskim školama« koja je zajedno s uputom »da latinski jezik ostaje i dalje službeni u ovim kraljevinama« i sastavni dio uputa hrvatskim poslanicima za novi Sabor u Požunu (1830.) nije zbog ugarske agresivnosti, također i u pogledu vjerskoga pitanja, mogla doći na dnevni red i biti sankcionirana (1830.). Hrvatski su se poslanici u pogledu vjerskoga pitanja, koje se odnosilo na građansko pravo protestanata u Hrvatskoj, uspješno pozivali na svoj zaseban (autonoman) vjerski zakon iz 1608., a potom i onaj iz 1715. godine u uvjerenju da se u odustajanju od jednog municipalnog prava izlažu opasnosti da izgube i sva druga. Štoviše, po povratku u Zagreb izjavili su u Hrvatskome saboru (1831.) i sljedeće: »Mađari navališe na municipalna prava Hrvatske velikom žestinom; ovaj put obranismo još naše zakone, ali ozbiljno se bojimo da to na budućem saboru više neće biti moguće.«10

U ovakvim okolnostima u žarištu probuđenoga, ali i sve hrabrijega hrvatskoga otpora, a time i uspona Hrvatskoga narodnog preporoda koji se potvrđuje i već spomenutom Kuševićevom knjižicom kao i Gajevom Kratkom osnovom (...), uslijedila su ubrzo i druga zapažena djela mlađe hrvatske preporodne generacije. Uz bogoslova Pavla Štoosa i njegove pjesme Nut novo leto (1831.), odnosno Kip Domovine (1835.), tu je i mladi pravnik Ivan Derkos koji objavljuje dobro poznatu raspravu Genius patriae super dormientibus suis filiis (1832.) kojom je želio »probudi sinove koji spavaju« i zajedno s njima potaknuti sve stanovnike hrvatskih zemalja na proučavanje i njegovanje »materinskoga« ili »domaćega jezika«. Derkos se također zauzimao za izgradnju jedinstvenoga književnoga jezika te je izgrađivao ideju o modernoj građanskoj i pravnoj državi koju je povezivao s hrvatskom državno–pravnom tradicijom i položajem, pokazujući da je Hrvatska stupila u slobodni savez s Ugarskom i sačuvala nedirnuta municipalna prava i svoju ustavnu slobodu, odnosno svoju državno–pravnu individualnost.11

Mladim hrvatskim preporoditeljima i njihovim snažnim pravničko–teoretskim raspravama uskoro se pridružuje svojim konkretnim programatskim djelom grof Janko Drašković. On je također anonimno objavio dobro poznatu političku brošuru pod naslovom: Disertacija iliti Razgovor Darovan Gospodi Poklisarom Zakonskim i budućem Zakonotvorcem Kraljevinah naših Za buduću Dietu Ungarsku odaslanem. (Karlovac, 1832., njemačko izdanje, Leipzig, 1834.).12 Pored toga što je Drašković svoju Disertaciju objavio hrvatskim štokavskim govorom, i to uoči novog saziva Hrvatskog sabora (1832.) te neposrednih priprema za novi zajednički Sabor u Požunu (1832.–1836.), u kojoj za razliku od mladih pisaca ne teoretizira već prakticira hrvatsku štokavštinu onako kako je tada mogao, od bitne je važnosti za daljnji uspon preporoda što su u Disertaciji prvi put iznesene tradicionalne političke ideje na modernoj nacionalnoj osnovi, i stoga su odmah dobile snagu i značenje političkoga programa. Drugim riječima, Disertacija ima izrazito programatsko političko značenje jer njezin autor razmatra sve aktualne probleme hrvatskih zemalja u doba njezina objavljivanja. Namijenjena je hrvatskomu »političkom narodu« i kao takova ona je sa stajališta hrvatskoga plemstva nastojala odgovoriti na mnoga goruća pitanja tadašnje hrvatske politike. Premda mi ovdje nije namjera opširnije govoriti o značenju i bitnim sadržajima Disertacije, ipak ću za razumijevanje Draškovićeva doprinosa usponu hrvatske preporodne politike istaknuti da se Janko Drašković uz promociju štokavštine te isticanje gospodarskoga razvoja zemlje, kao njezine teritorijalne cjelovitosti, zalagao i za rješavanje temeljnih političkih stajališta koja je zastupao Hrvatski sabor u kreiranju svoje politike od kraja 18. pa sve do sredine 19. stoljeća (1790.–1848.), ali i kasnije.13

Što se tiče temeljnih državnopravnih pitanja i Drašković je zastupao tezu da hrvatske kraljevine (misli se na Trojednu Kraljevinu Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju) »nijesu osvojene i pridobivene« nego »uvjetovane«, to jest slobodno udružene s Ugarskom. Štoviše, nadao se da će Dalmacija biti jednom uz pomoć kralja opet »sklopljena« s Hrvatskom i Slavonijom i da će se s »vrimenom« i Bosna moći vratiti »u nadre (njedra) naše«. Prema tablici na kraju teksta, navedeno je nešto određenije da je riječ o »Bosni i Turskoj Hrvatskoj zemlji i Hercegovini«. Osim spomenutih zemalja, Drašković očekuje da će se »kraljevom milošću« pridružiti državnoj jezgri našoj i »onaj kraj koj se sada imenom Ilirija ozivlja«, to jest onaj dio našega etničkoga područja koji je Napoleon uključio u svoje Ilirske provincije, a Austrija zatim zadržala. Prepuštajući rješenje ovih teritorijalnih pitanja bližoj ili daljoj budućnosti i uglavnom milosti vladara, Drašković je zahtijevao uspostavu posebne vlade (dikasterija) za Hrvatsku kakvu je ona već imala u obliku Kraljevskoga vijeća (1767.–1779.) te uvođenje narodnoga jezika kao službenoga. U odnosima s Ugarskom on se, naprotiv, i dalje zalaže za upotrebu latinskoga jezika. Zahtijeva također obnovu nekadašnje banske vlasti i održanje vjerskog zakona iz 1604. kojim se zabranjuje naseljavanje protestanata i koji on ocjenjuje kao isključivo političko pitanje, izuzimajući od toga samo kotar »varoša Rijeka« i to radi njegovih trgovačkih interesa. Važno je pri tome da Draškovićeva težnja za samostalnom hrvatskom vladom nije nipošto imala za cilj prekid ugarsko–hrvatske zajednice. Štoviše, Drašković ju je smatrao potrebnom radi ekonomskih interesa hrvatskih zemalja, zato nije isključivao ni mogućnost zajedničke »državno ungarske« banke i, štoviše, predlagao je njezino osnivanje.14

Drugi glavni dio političkih problema Draškovićeve Disertacije odnosio se na pitanja gospodarske reforme kojima je predlagao postupnu modernizaciju još uvijek postojećeg feudalnog sistema. Budući da je i dalje polazio od već spomenute načelne osude revolucionarnog puta kojim je Francuska išla već više od četiri desetljeća, Drašković je smatrao uzorom razvojni put Engleske koja se od svoje revolucije u 17. stoljeću postupno prilagođavala neizbježnim zahtjevima vremena i tako izbjegnula dublje društvene potrese. Zapravo, Drašković je branio tadašnji feudalni sustav i bio uvjeren da zakonik ugarskoga staleškog prava koji je vrijedio i za Hrvatsku sadrži toliko blaga (»kinča«) u sebi da ga kao »ogledalo družbene ćudorednosti« treba samo »vjerno obdržavati«. Stoga, prema njegovu mišljenju u odnosima prema kmetovima nije trebalo ništa mijenjati, osim da se oni učine humanijima. Zato je savjetovao plemstvu da prema podložnicima (kmetovima) budu »oci i njemu sirotočuvari« i, štoviše, moraju »puk miliji othraniti, i iz rođenih dušmanov pravu si djecu i, ako se dobro nauče prijatelje si tvoriti«. Pogotovu bi »svakog po pameti izvišenog i u činih javnog čojka« iz puka trebalo kralju predložiti »na pridobiće plemenštine« jer takav neće biti plemstvu »u tegotne dobe« opasan.15

Disertacija grofa Janka Draškovića imala je neposrednog i velikoga odjeka već u Hrvatskome saboru (1832.) koji se sastao i zbog priprema za Požunski sabor (1832.–1836.). Pokazuje to i činjenica što je prvi put zahvaljujući generalu Jurju Rukavini od Vidovgrada odjeknula sabornicom hrvatska riječ zahvalnosti za njegovo imenovanje u čast potkapetana kraljevstva (1832.), a drugi put će to još hrabrije učiniti saborski zastupnik Ivan Kukuljević Sakcinski, svojim prvim zastupničkim govorom na hrvatskome jeziku, predlažući da se uvede u cjelokupni javni život (1843.). Slijedile su potom rasprave o izradi uputa za hrvatske poslanike u Požun, pri čemu je Sabor pokazao jednoglasno ogorčenje protiv postupaka ugarske većine, osobito u nedavnome Saboru (1830.). Istaknuo je to u svome govoru grof Karlo Sermage: »I dosta, ako nećemo da sami sebe zavaravamo, moramo priznati da sva nakana Mađara ide za tim, da sve naše pradjedovske običaje i zakonito stečena prava i privilegije, što smo ih nastojali kroz stoljeća utvrditi i sačuvati, svojom premoći na saboru dokinu, naše kraljevstvo mnogo starije nego li je Ugarska razvale, i da mu ostave samo prazno ime.« Pod dojmom Sermageova govora koji je po želji Sabora odmah i objavljen, naravno u latinskome izvorniku u kojem je i izrečen,16 ali i drugih govornika, među kojima je i Franjo Vojkffy, za hrvatske poslanike u Požunski sabor izabrani su Herman Bužan i Antun Kukuljević u Donju kuću, a grof Janko Drašković u Gornju velikašku kuću, pa je i taj izbor također potvrdio snažan dojam što ga je njegova Disertacija imala na hrvatsko plemstvo u smislu nacionalnoga političkoga programa. To se, naravno, potvrdilo i na instrukciji (uputi) koju je Hrvatski sabor izradio za svoje poklisare.

Prema saborskim instrukcijama sva trojica hrvatskih nuncija imala su zadaću braniti hrvatska stajališta u protestantskome pitanju — ne zbog vjere već očuvanja municipalnih prava; zatim su imala dužnost braniti privremenost temeljnog zakonskog članka Hrvatskoga sabora od 7. lipnja 1791. godine (čl. IX.) prema kojem Hrvati predaju u ruke ugarskoga Namjesničkog vijeća vrhovnu upravu svoga kraljevstva samo dotle dok Hrvatska ne bude prostranija i mogne sama uzdržavati svoju vladu, ali i pružati svaki otpor mogućemu novomu apsolutizmu. Još su imali braniti hrvatske stavove u pogledu ratnih daća (kontribucija) i teritorijalnu cjelovitost zemlje, zahtijevajući reinkorporaciju Hrvatsko–slavonske vojničke granice te Rijeke i Dalmacije. U jezičnome pitanju instrukcija nalaže poslanicima da čuvaju pravo latinskoga jezika i neka se ne dadu mučiti uvođenjem nepoznata jezika koji se može jedino i isključivo uvesti unutar granica Ugarske kao službeni jezik. Instrukcija završava: »Ako bi poslanici uvidjeli, da im je uzalud naprezati se, onda neka iz ugarskoga sabora istupe, a Hrvatska će se potom obratiti kralju s molbom da se ’kao i Erdelj, sama brine za svoja prava’, to jest da ima vladu neovisnu o Ugarskoj.«17

Naravno, sve to pokazuje visok uspon nacionalne samosvijesti, ponajprije u Hrvatskome saboru, a to su potvrdili i ustrajni stavovi hrvatskih poklisara i ostaloga plemstva tijekom oštrih rasprava u Požunu. Kakva je atmosfera vladala na početku saborskoga rada govori i činjenica što je ugarska većina tražila da novi kralj Ferdinad V. prenese Sabor iz Požuna u Budim te stalno nastani u Ugarskoj, a kraljevski odgovori da se pišu isključivo na mađarskome jeziku. Na prijedlog kneza Clemensa Metternicha (ministar vanjskih poslova 1821.– 1848.) kojega su ugarski prijedlozi veoma ogorčili, kralj ih, naravno, nije sankcionirao. Osim toga, ugarski konzervativci, ali i hrvatski nunciji, nisu prihvaćali niti raspravu o promjenama urbara, smatrajući ih preuranjenima, a sam kralj po Metternichovu savjetu i »revolucionarnima«. Zato je odobrena zakonska osnova dopuštala podložnicima tek »slobodno seljenje i otkup tlake gotovim novcem«, uz preporuku »čovječnijega postupanja«, premda je i grof Janko Drašković u Disertaciji također preporučivao čovječniji postupak s kmetovima. Budući da su ugarski zahtjevi doživjeli neuspjeh i u pogledu Slavonije, odnosno da njezine tri županije spadaju isključivo pod njegovu nadležnost (1833.), počeli su Ugri energičnije tražiti tobože svoja prava za Rijeku i Primorje, ali su i od toga, uz zalaganje samoga bana Franje Vlašića, morali odustati. No uspjeli su postići, mimo odluke Hrvatskoga sabora, temeljem oktroirane naredbe kralja Franje I. od 11. travnja 1833. da se mađarski jezik uvede u hrvatske gimnazije kao zasebni predmet »ordinarium studium« za sve učenike bez izuzetka. Kraljevu je oktroiranu odluku poduprlo još i Ugarsko kraljevsko namjesničko vijeće, koje je tada i za Hrvatsku vrhovna vlada, posebnom naredbom od 18. lipnja 1833., i ona se počela primjenjivati početkom nove školske godine, dakle od 1. listopada 1833. Prestala je vrijediti 1848. godine i to nakon dolaska bana Jelačića koji je prekinuo sve »odnose s ugarskom vladom« i uspostavio samostalno Bansko vijeće (vladu) u Zagrebu (nezavisnu od Ugarske, s više odsjeka, među kojima je i prosvjetni odsjek).18 Političku bitku za mađarski jezik kao službeni u Hrvatskoj, a time i nastavni u školama, Ugri su nastavili i dalje. Ipak, hrvatski su zastupnici uspjeli službenom predstavkom kralju Ferdinandu V. izvojevati i uskratu njegove sankcije na zakonski prijedlog ugarske većine kojim se tražilo »da se i u hrvatske gimnazije već od petog razreda uvede mađarski jezik kao nastavni jezik, a poslije deset godina da ga imaju naučiti svi koji žele stupiti u javnu službu«.19 Tijekom doista burnih rasprava Herman Bužan također je izjavio da se Hrvati »ne bore za mrtvi latinski jezik, nego za svoje pravo, jer oni sami sebi mogu odrediti službeni jezik koji god hoće, pa i hrvatski, a taj je baš u posljednje doba veoma napredovao« (9. ožujka 1836.). Mislio je pri tome zacijelo na prve hrvatske novine i prvi književni časopis na hrvatskome jeziku koji su prije godinu dana počeli izlaziti u Zagrebu (1835.).

Kad je kralj Ferdinand V. zbog isteka saborske periode raspustio Sabor (2. svibnja 1836.), »razišli su se Hrvati i Mađari kao otvoreni protivnici«, a razlike su među njima bivale sve dublje i kulminirale su 1848., također i izbijanjem rata.20 Važna je pri tome i činjenica da je sam kralj Ferdinand V. po završetku istoga Sabora (1836.) dodijelio grofu Janku Draškoviću odlikovanje Red Sv. Stjepana, što će Draškoviću vrlo dobro doći tijekom kasnijih političkih borbi.

Kao što je spomenuto, grof Janko Drašković pristupio je mladoj generaciji preporoditelja ubrzo nakon anonimno objavljene Disertacije i svojim je vezama u Beču sudjelovao pri pokretanju Gajevih Novina Horvatzkih (1835.) i književnoga časopisa Danicza Horvatzka, Slavonzka i Dalmatinzka (1835.) Kroz nekoliko godina nosit će te novine ilirsko ime (1836.–1843.), privremeno zabranjivano (1843.). Za uspon je preporoda važno što u svakome broju Danice čitamo istaknuti politički moto »Narod bez narodnosti jest tijelo bez kosti«, a tu su uz uvođenje štokavštine (1836.) i prelijepe preporodne budnice, kao primjerice, Gajeva Još Hrvatska nij propala/ dok mi živimo i mnoge druge, a među njima je još iste godine (1835.) objavljena Mihanovićeva pjesma Lijepa naša domovino, danas hrvatska himna. U prva dva godišta i sam Drašković sudjeluje svojim prilozima u Danici. Tako je 1835. godine objavio tri pjesme: Poskočnica, PĐsma domorodska i Napitnica ilirskoj mladeži, u kojima slavi domovinu, slobodu i vino te osuđuje narodne izdajice. Njegova je najznačajnija pjesma s obilježjima programatskoga sadržaja Mladeži ilirskoj objavljena u Danici sljedeće godine (1836.). Već se u samome naslovu Drašković izravno obraća »mladeži ilirskoj« te ju zadužuje da ponajprije poradi oko uvođenja »domorodnog jezika«. Osim toga, osudio je zavist i neslogu, naglasio važnost obrazovanja te upozorio na ulogu i značenje trgovine kao osobito važnog preduvjeta za pravu moć naroda, također šuma i mora, potrebu strateških granica i slično.21

Za razumijevanje daljnjeg procesa uspona hrvatske preporodne politike, kao i uloge samoga Draškovića, važna je činjenica da je Sabor zapravo odbacio Gajev prijedlog, objavljen i u Danici, o potrebi osnivanja Društva izobraženosti ilirske (1836.) sa širokim obrazovnim programom na »narodnom jeziku«, također i kulturološkim programom, koji je uključivao osnivanje knjižnice, muzeja, narodnoga kazališta, sakupljanje arhivske građe i drugo, te zatražio da Hrvatski sabor isposluje službenim putem kod Ugarskoga namjesničkog vijeća dozvolu za njegovo osnivanje.22 Prema glasnome zahtjevu konzervativne većine iza koje je stajao i sam Drašković, Sabor je odbacio ime ilirsko jer da »miriše po rusku«, kako je to izrijekom upozorio zastupnik varaždinske županije Tomo Bedeković (16. kolovoza 1836.), i stoga je preformulirao Gajev zahtjev u Učeno društvo za proučavanje narodnog jezika i literature te u skladu sa zakonskim člankom IX.:1791. zatražio i dozvolu Ugarskoga namjesničkog vijeća, no ona nije stizala sve do 1847. godine. Zanimljivo je spomenuti da je Gaj sljedeće godine (1837.) pošao u Beč kod ministra Sedlnitzkog s molbom upotrebe ćirilice u Danici, sada dvojezične, a potom u cijelosti, što je veoma razljutilo grofa Janka Draškovića, premda Gaj ipak nije imao sigurnih izgleda za takvo što. Osim toga, sljedeće je godine (1838.) započeo tajnu politiku s ruskim carem Nikolom I. očekujući njegovu zaštitu, također i u oslobođenju Bosne koja je tada bila još pod turskom vlašću.23

U takvim se okolnostima i sam grof Janko Drašković daje na širenje preporodnih ideja i štokavštine u višim društvenim slojevima, napose plemstvu koje je okupljao u svojem domu. U tu je svrhu 1838. objavio glasovitu knjižicu Ein Wort an Iliriens hochherzige Töchter... (Riječ ilirskim veledušnim kćerima...) u kojoj se na njemačkome jeziku obraća »veledušnim kćerima Ilirije« iz viših društvenih slojeva jer većina nije znala hrvatski jezik, s poukom o drevnoj hrvatskoj prošlosti i tadašnjem književnom preporodu domovine te željom, koja je i molba, da i one zamijene njemački jezik štokavštinom i prihvate preporodni pokret. Prema Ivanu Kukuljeviću, Draškovićeva je knjižica uskoro djelovala tolikom snagom da se u »kćeri ilirske pretvorila čarobna sva ćud i narav (...), one koje bijaše već napola ponijemčene stadoše učiti i govoriti hrvatski, poprimiše narodnu nošnju, počeše čitati hrvatske časopise i knjige, pjevati hrvatske pjesme«.24

Za daljnji uspon preporoda važna je činjenica da je sredinom iste godine (1838.) grof Janko Drašković poradio na osnivanju Čitaonice u Zagrebu koja ubrzo postaje žarištem preporoda i rasadnikom brojnih kulturnih institucija. Za osnivanje Čitaonice bila je dostatna dozvola magistrata na zagrebačkom Gradecu, koja je ubrzo dobivena, a njezini su članovi visoko i niže plemstvo te svećenstvo i ostala inteligencija. Drašković je kao prvi izabrani predsjednik Čitaonice održao i znameniti programatski govor kojega je srž: Konkretni su zadaci društva Čitaonice »da jezik naš temeljito i savršeno naučimo (...), da marljivo domaće i strane pisce čitajući korisnim se naucima ukrasimo (...) te da korisne knjige drugih izobraženih naroda ili u naš jezik prevedemo, ili da sami takove napišemo«. Nadalje, da »trgovačku i poljodjelsku struku usavršimo (...) te tako većeg imutka našemu narodu pripravimo«. Pozvao je svakoga »domorodca da svojim govorenjem, pisanjem i izgledom na tome poradi«.25 Osim toga, Čitaonica je uskoro Draškovićevom zaslugom izradila Oglas s nakanom da se što šira javnost potakne na suradnju oko prevladavanja gospodarske nerazvijenosti pa je raspisala visoke novčane nagrade, koje je osobno jamčio Janko Drašković, svakomu onomu »pismotvoru« koji bi u korist razvoja gospodarstva, iscrpno obradio neka gospodarska pitanja, i to: unaprjeđivanje poljodjelstva, zatim mogućnost izvoza domaćeg vina na inozemno tržište, podizanje suknara za izradu vunenih proizvoda, osnivanje tvornica kože i papira, kakovu »priručnu knjigu« za »prosti puk« napisao, a koja bi sve moguće predmete na gospodarstvo »spadajuće saderžavala i u selskih učionicah upotrebiti se mogla«.26 Premda je taj natječaj i unatoč novčanim nagradama ostao bez ikakva odjeka, Čitaonica je hrabro nastavila svoju djelatnost, također i sakupljanjem dobrovoljnih novčanih priloga za narodno kazalište na hrvatskome jeziku, tim više što su neki njezini istaknuti članovi i članovi Hrvatskoga sabora, koji se upravo pripremao za zajednički Sabor u Požunu za narednu periodu (1839.–1840.; i kasnije).

Premda poznati i zapravo već stari hegemonistički zahtjevi većine Požunskog sabora (1839.–1840.) nisu slabili, i u čije detalje ne možemo ovdje opširnije ulaziti, ipak valja reći da je i otpor hrvatskih nuncija, kao i bana Franje Vlašića, također u oslonu na rad Čitaonice i preporodnih glasila, bio hrabar i ustrajan te je »osujetio i taj put nastojanja Mađara«. A kad se po njegovu završetku ponovno sastao Hrvatski sabor (1840.) da primi izvješće svojih poslanika, Sabor je ojačan snažnim usponom hrvatske preporodne politike i pod predsjedanjem banova zamjenika, tada zagrebačkoga biskupa Jurja Haulika, donio znameniti zakonski članak (XXIV:1840) koji je glasio: »neka se kralj zamoli (za sankciju) da se u kralj. zagrebačkoj akademiji i po svim gimnazijama urede katedre čistog narodnog jezika (štokavštine) jer staleži smatraju za svoju dužnost da naš jezik većma uzgojimo da se tako istakne tip naše narodnosti.« Isti je Sabor donio i znameniti zakonski članak XXVII: 1840. prema kojem se po primjeru Mađara imaju sakupljati dobrovoljni prinosi »da se narodno kazalište potpomaže i uzdržava«.27

Ovi su uspjesi uvjetovali i nastanak prvih političkih stranaka u Hrvatskoj, najprije Unionističke ili »mađaronske« (1841.) koja odmah osniva u Zagrebu svoj Kasino kao odgovor Čitaonici i općemu usponu hrvatske preporodne politike. Kao odgovor političkomu programu Unionističke stranke koji je išao za ukidanjem ilirskoga imena i tobože »vlaške« štokavštine (zaboravljajući da je temelje štokavštini postavio Bartol Kašić svojom Gramatikom već 1604. godine) bilo je istodobno osnivanje Ilirske narodne stranke (1841.) s izrazito hrvatskim političkim programom na temeljima Draškovićeve Disertacije.

Istovremeno je u cilju jačanja preporodnoga rada biskup Juraj Haulik utemeljio Hrvatsko–slavonsko gospodarsko društvo (1841.) koje snažno pomaže svekoliko plemstvo i svećenstvo, uz manji broj ostalih pripadnika intelektualnih zvanja te trgovaca i obrtnika, a potom i njegov stručni časopis Gospodarski list (1842.). Osim toga, cjelokupni se rad Čitaonice, koju i dalje snažno podupire brojno plemstvo i svećenstvo, pa i sam biskup Haulik, potvrdio osobito na područjima širenja opće kulture i prosvjete u širokim slojevima naroda. Stoga je na poticaj Janka Draškovića u krilu iste Čitaonice osnovano novo društvo Matica hrvatska (1842.) koje su uz zagrebačkoga biskupa Jurja Haulika podupirali zagrebački kanonici i ostali svećenici, brojno plemstvo te sve brojnije građanstvo, i izvan Zagreba. Matica je također imala za cilj »kultiviranje narodnoga jezika i književnosti«, što je odmah potvrdila tiskanjem brojnih knjiga i časopisa na hrvatskome jeziku.28 Naime, kako je sa zanosom govorio prvi i dugogodišnji predsjednik Čitaonice i Matice, grof Janko Drašković: »Dok je njemačka knjiga još u povojima bila, mi imadosmo naše slavne pjesnike«, zato je prva njezina tiskana knjiga bila Gundulićev Osman s 14. i 15. pjevanjem Ivana Mažuranića, a potom su slijedile i brojne druge knjige, rasprave, časopisi i drugo.29 I ne samo to. Još iste godine, osnovano je u krilu Matice, i to na prijedlog grofa Janka Draškovića, Društvo domorodkinja (1842.). Prema odobrenim je pravilima njihova glavna zadaća bila pripremati se »za odgajanje djece u narodnom jeziku i domorodnom duhu« na kršćanskim temeljima. O razvoju Društva domorodkinja svjedoče činjenice da se sve veći broj zagrebačkih gospođa učlanio u to društvo, danas bismo rekli udrugu, zatim i riječi grofa Draškovića, predsjednika Matice, što ih je kazao na sljedećoj godišnjoj skupštini Matice: »Mi smo od sada vidjeli krasnih domorodkinja naših, kako su, ili u javnih listovih narodnim jezikom ljubav prema narodu i domovini uzpirivale, ili u domaćim krugovima branile umiljatim riječima svetinju našu i gojile djecu svoju.«30

Uspon preporodnih ideja i njihova sve snažnija popularizacija te oštro sukobljavanje dviju suprotstavljenih političkih stranaka, pri čemu su unionisti uživali potporu ugarske Vlade i Sabora te pokušavali ući u Hrvatski sabor i tamo steći većinu, dovelo je do toga da je kralj Ferdinand V., pod pritiskom i zbog tužbi Mađara, zabranio upotrebu ilirskoga imena u politici i javnim glasilima zajedno sa simbolima, ali uz dodatak da kralj »ne želi da se razvijanje narodnog jezika sprečava, i da će podupirati municipalna prava Hrvatske protiv svih navala« (11. siječnja 1843.). Javna su glasila uklonila iz svojih naslova ilirsko ime, a jednako je tako i Ilirska narodna stranka promijenila ime u Narodna stranka. Naravno, zabrana ilirskoga imena bila je težak udarac za preporodni pokret, a pogotovu za središnje preporodne ustanove, a najviše za Čitaonicu koja je također nosila taj naslov, i u njezinome krilu za Maticu. Premda je Čitaonica bila od unionista i najviše optuživana, na kraju je opstala zahvaljujući Draškovićevu ugledu i njegovu putovanju u Beč zajedno s grofom Jurjem Oršićem, kao i pomoći koju mu je svojim vezama pružio barun Franjo Kulmer. Po povratku u Zagreb priredili su studenti i gimnazijalci grofu Janku Draškoviću svečanu bakljadu (zajedno s Oršićem i ostalom pratnjom). Bila je to naravno i velika pobjeda preporodne politike koja ne samo da se više nije dala vratiti natrag nego se uskoro potvrdila u Hrvatskome saboru (1843.), odnosno njegovim pripremama za novi Sabor u Požunu (1843.–1844.). Na tome je Saboru mladi Ivan Kukuljević Sakcinski održao prvi zastupnički govor na hrvatskome jeziku, predlažući da se on uvede kao »diplomatički«, to jest kao saborski, uredovni i nastavni umjesto »mrtvoga latinskog«. Govor je Sabor pozdravio s velikim zanosom, ali su zastupnici kao i virilni članovi Sabora smatrali da je Kukuljevićev prijedlog ipak preuranjen (2. svibnja 1843.).31

Kao što svjedoče i daljnji događaji, uspon hrvatske preporodne politike, kojoj je temelje postavio i sam Drašković svojom Disertacijom i osnivanjem središnjih preporodnih ustanova, više nisu mogli zaustaviti ni nasrtaji ugarske većine u Požunu, ni kraljevi kompromisi u odnosu na uporna traženja ugarske većine, ni nemili događaji srpanjskih žrtava 1845. godine, premda mu je dobro došla kraljeva dozvola o upotrebi ilirskoga imena »samo u literaturi« (3. siječnja 1845.), a pogotovu njegovo rješenje kojim je na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu osnovana katedra »za ilirski jezik i književnost«. Sve su to bili i sigurni temelji za nastavak političke bitke koju su kraće vrijeme ugrožavali mađaroni uz pomoć turopoljskoga plemstva i njihova župana Danijela Josipovića, ali i njihovo konačno uklanjanje iz Hrvatskoga sabora, i za pripreme za novi Sabor u Požunu koji je zbog burnih revolucionarnih događaja u Europi bio primoran raditi s prekidima te na kraju završio razlazom (1847.– 1848.). Naime, Hrvatski je sabor (1845.–1847.) uoči priprema za Sabor u Požunu, između drugih važnih političkih odluka koje se ne razlikuju od ranijih osim što je sada Sabor tražio i uzdignuće Zagrebačke biskupije na nadbiskupiju pozivajući se i na takva traženja Sabora iz ranijih stoljeća, donio i jednoglasan zaključak koji je glasio da se hrvatski jezik ima »uzvisiti na onu čast, vrijednost i valjanost koju je do sada uživao latinski jezik« (23. listopada 1847.).32 U uputama je izabranim poslanicima za Sabor u Požunu stajalo među ostalim i ovo: »Saborski poslanici neće nipošto dopustiti uvođenje mađarskog jezika kao nastavnog u gimnazije i Akademiju ovih kraljevina, jer staleži i redovi žele da se u Hrvatskoj uvede kao nastavni jezik naš narodni jezik.« Sabor se tada odgodio u uvjerenju da su ovim položili zdravu osnovu modernoj Hrvatskoj. Međutim, ugarska je hegemonistička politika dostizala svoj vrhunac upravo u posljednjem požunskom saboru (1847. i 1848.) koji je prestao s radom zbog izbijanja revolucije u Beču (13. ožujka 1848.) i burnih događaja koji su slijedili. Među njima su, što se tiče Hrvatske, i imenovanje popularnoga baruna Josipa Jelačića banom, što je hrvatska javnost s oduševljenjem prihvatila (23. ožujka 1848., za koje se saznalo u javnosti dva dana kasnije), kao i saziv Narodne skupštine u Zagrebu za 25. ožujka 1848. na koju je pošao i Jelačić (ne znajući još za svoje imenovanje). No za nas je važno da je Narodnoj skupštini, koju su sazvale vođe preporoda pod vodstvom Ivana Kukuljevića, predsjedao grof Janko Drašković te da je skupština u bitnostima svojih zahtjeva sintetizirala i sva temeljna preporodna nastojanja od 1790. do 1848. u čijoj je osnovi i Draškovićeva Disertacija.

Štoviše, grof Janko Drašković sudjelovao je u radu prvoga Hrvatskoga zastupničkoga sabora koji se sastao 5. lipnja 1848. i također potvrdio Proglas bana Jelačića o ukidanju kmetstva, uz još brojne zakonske odluke među kojima je i zakonska odluka o hrvatskome jeziku (iz 1847.), odluka o teritorijalnoj cjelovitosti zemlje te odluka o otporu ugarskome hegemonizmu koja je nakon neuspjelih pregovora dovela i do rata s ugarskom vladom, ne narodom, kako je u svome Proglasu naglasio ban Josip Jelačić. Koliko je ban Jelačić cijenio grofa Janka Draškovića, svjedoči i činjenica da ga je ban Jelačić imenovao prvim članom novoga upravnog odbora Zagrebačke županije (2. veljače 1850.). Međutim, započeo je već sljedeće godine novi carski apsolutizam (tzv. Bachov) koji je za jedno cijelo desetljeće odgodio započete procese preporodne politike, ali su oni ipak kasnije nastavljeni.

Na temelju izloženih činjenica vidljivo je da je grof Janko Drašković bio jedan od temeljnih graditelja hrvatske preporodne politike u doba njezinoga uspona (1790.–1848.) te da je bitno pridonosio njezinu oblikovanju u smislu političkoga programa, ali i ostvarenjima, kako u izravnome političkome radu u Saboru, tako i izvanparlamentarnome radu — osobito osnivanjem središnjih preporodnih ustanova od kojih su najvažnije, među njima i Matica hrvatska, opstale sve do danas. Bez doprinosa grofa Janka Draškovića teško bi se ostvario uspon hrvatske preporodne politike, a još manje njezini trajni rezultati, koji u svojoj biti vrijede i danas.