Disertacija grofa Janka Draškovića iz 1832. godine: samostalnost i cjelovitost Hrvatske, jezik i identitet, kulturna standardizacija i konzervativna modernizacija

Grof Janko Drašković zauzima istaknuto mjesto u povijesti Hrvatskog narodnog preporoda kao jedini velikaš u inicijalnoj preporodnoj skupini i politički pokrovitelj članova mlade preporodne jezgre na čelu s Ljudevitom Gajem, a zatim kao jedan od članova užega vodstva Ilirskog pokreta i Narodne stranke, predsjednik zagrebačke Ilirske čitaonice, središnje preporodne institucije iz koje su proizašle različite druge preporodne institucije, uključujući Maticu ilirsku (kasniju Maticu hrvatsku), i inicijator različitih političkih, kulturnih i gospodarskih akcija. No, među najistaknutije osobe hrvatskoga 19. stoljeća i općenito u hrvatski panteon uveo ga je već njegov najvažniji spis nastao 1832. godine, uoči početka preporodnog pokreta, tj. u neposrednom pripremnom razdoblju preporodnog pokreta.

Spis grofa Janka Draškovića, punim naslovom Disertacija iliti razgovor. Darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućem zakonotvorcem kraljevinah naših za buduću Dietu ugarsku odaslanem tiskan je anonimno 1832. u Karlovcu u Prettnerovoj tiskari. Naslov djela, pisan izvornom grafijom, glasi:

DIäERTATIA iliti RA3GOVOR. Darovan Go!podi Pokli!árom 3akon!kim y buduchjem 3akonotvorzem Kraljevinah nasih 3a buduchu Dietu Ungar!ku oda!lanem derxan po jednom ätarom Domorodzu Kraljevinah ovih. U Karlovzu, Priti!kano älovima Joanna Nep. Prettnera 1832.1

Disertacija je tiskana uoči zasjedanja Hrvatskoga sabora u studenome 1832. godine. Sabor je te godine zasjedao već u svibnju, a na novo je zasjedanje sazvan nakon što je vladar 24. listopada sazvao Ugarski sabor na zasjedanje za 16. prosinca. Hrvatski sabor je sazvan sa zadatkom da izabere hrvatske zastupnike (nuncije) u Ugarskom saboru.2 Disertacija je eminentno programatski spis i ima kompleksan nacionalni, politički, jezični, gospodarski i socijalni program koji će i sâm Drašković zastupati na zasjedanju Sabora. U obliku je poslanice upućene hrvatskim nuncijima u Ugarskome saboru, što pokazuje i njezin naslov, a stvarno je upućena »hrvackom saboru« kao nacrt političke platforme na osnovi koje bi Sabor trebao izraditi tzv. instrukciju nuncijima (»gospodi poklisarom«) koje će »hrvacka i slavonska kraljevina« kao predstavnike »kraljevinah naših«, tj. »Dalmacie, Kroacie i Slavonie«, poslati na Ugarski sabor (4).

Premda je spis tiskan anonimno (»po jednom starom domorodcu kraljevinah ovih«), Draškovićevo autorstvo za suvremenike nije bilo nikakva tajna. Sabor je zasjedao 11. »i sljedećih dana« studenoga 1832. (»Anno 1832–o 11–a et sequentibus mensis novembris diebus«),3 a mladi plemić Aleksandar Šuljok je već 12. studenoga, dan nakon početka zasjedanja, pisao Gaju koji se tada nalazio u Krapini da je grof Janko Drašković »vu horvatzkom ieziku dissertatiu od horvatzkoga jezika zpravischu orszagykom (tj. državnom saboru; N.S.) napervo poztavil«.4 Spis je pripisan Draškoviću i u prvoj novijoj bibliografiji (Bibliografia hrvatska) koju je Ivan Kukuljević Sakcinski tiskao 1860. godine.5

Disertaciji su već suvremenici pridavali izuzetno značenje. Aleksandar Šuljok je u već spomenutome pismu Gaju konstatirao da Drašković svojom Disertacijom na Saboru »lyubav vszeh prizkerbel szi je«.6 O njezinoj trajnijoj političkoj aktualnosti govori činjenica da je dvije godine kasnije, 1834. u Leipzigu, tiskana na njemačkome jeziku, također anonimno, s očiglednim ciljem da habsburšku i europsku javnost upozna s hrvatsko–mađarskim odnosima, odnosno općenito s hrvatskim pitanjem u Monarhiji.7

U historiografiji je programu Draškovićeve Disertacije pridavano različito mjesto u hrvatskoj političkoj povijesti. Tade Smičiklas je pišući 1885. prvi znanstveni rad u historiografiji o »predhodnicima ilirske dobe« 1790.–1835. ocijenio da je Drašković svojom Disertacijom »kao prvi uglednik u političkom životu pokazao siguran put, na kojem će moći raditi oduševljeni mladi ljudi« okupljeni oko Ljudevita Gaja.8 Neki autori pridavali su Disertaciji mnogo šire značenje. Tako je Šišić Disertaciju isticao kao dokument na kojem se temeljila hrvatska politika u 19. st. sve do 1918. godine,9 dok su drugi autori išli još dalje, npr. Josip Horvat ocjenjivao je da njezin program »još uvijek (tj. 1936. kad je tiskano prvo izdanje Horvatova djela; N.S.) ostaje stožerom hrvatskoga političkog ideala«.10 Draškoviću zbog njegove ukupne djelatnosti, ali napose zbog njegove Disertacije pripada istaknuto mjesto u hrvatskoj povijesti, no Disertaciju, jedan od doista ključnih političkih spisa hrvatskoga 19. stoljeća, treba promatrati — kao što to svaki s drugačijim naglaskom čine Jaroslav Šidak11 i Igor Karaman12 — u sklopu vremena u koje je nastala i Draškovićeve društvene i političke pozicije.

U literaturi se često Draškovićev nastup izravno ili neizravno prikazuje kao dio šire (pred)preporodne akcije u kojoj je sudjelovala i izvaninstitucionalna skupina oko Gaja. No šezdesetogodišnji Drašković u vrijeme dok je radio na svojoj Disertaciji nije bio povezan sa skupinom dvadesetogodišnjaka oko Gaja. Njegova Disertacija nastala je u istome ozračju u Europi, Habsburškoj Monarhiji i Hrvatskoj u kojem je djelovala i skupina mladih ljudi oko Gaja, ali Draškovićeva intencija nije bila pokrenuti široki preporodni pokret, već potaknuti plemstvo, odnosno institucionalnu, oficijelnu Hrvatsku u političku akciju kroz postojeće političke institucije. U vrijeme kada se pojavila, Disertacija je bila prije svega znak izlaska hrvatskoga plemstva iz političke defanzive i iz politike ograničene na obranu hrvatske autonomije u sklopu zemalja ugarske krune i početka njegove aktivne politike s ciljem postignuća samostalnijega političkog položaja Hrvatske. Disertacija je sadržavala neke od bitnih elemenata preporodnoga političkog programa, neka rješenja u preporodno doba nisu bila prihvaćena u obliku u kojem ih je Disertacija predložila, ali je ona u cjelini kao nijedan drugi preporodni spis stavila na dnevni red rješavanje čitavoga kompleksa bitnih problema hrvatske politike 19. stoljeća.

2. Povijesni okvir Disertacije grofa Janka Draškovića

Defanziva hrvatskoga plemstva 1790.–1825.

Hrvatsko je plemstvo nakon smrti Josipa II. u želji da se osigura od mogućih novih pokušaja bečkoga apsolutizma, centralizma i germanizacije oslonac potražilo u snažnijem ugarskom plemstvu i izlaz vidjelo u užem povezivanju Hrvatske s Ugarskom. Ta je intencija došla do izražaja u zaključku Hrvatskog sabora 1790. kojim je on prihvatio Ugarsko namjesničko vijeće kao vladu za Hrvatsku i pravo razrezivanja ratnog poreza prenio na Ugarski sabor. Već je starija historiografija konstatirala da je hrvatsko plemstvo time »zadalo težak udarac hrvatskoj samostalnosti kao posebnom kraljevstvu« i odredilo politički položaj Hrvatske za sljedećih više od pola stoljeća, do 1848.,13 ali je i kasnija ocjena da je plemstvo time »žrtvovalo Š...š upravnu i financijske samostalnosti Hrvatske«14 ipak ublažavana konstatacijom da je Sabor postavio vremensko ograničenje vlasti Ugarskoga namjesničkog vijeća (dok Hrvatska ne vrati teritorijalnu cjelovitost te time bude dovoljno gospodarski snažna da može uzdržavati vlastitu vladu) i da je zahtijevao da se porez za Hrvatsku određuje odvojeno od poreza za ugarske županije. Konkretno je, dakle, Sabor doista odustao od nekih bitnih elemenata hrvatskih municipalnih prava, ali ih se nije načelno odrekao. Dapače, u ostalim je zaključcima inzistirao na očuvanju zasebnoga političkog položaja Hrvatske u sklopu zemalja ugarske krune i obnovi nekadašnjih banskih ovlasti.15

No, upravo se u tom trenutku Hrvatska našla izložena novomu valu agresivne politike mađarskog plemstva. Pokušaji ukidanja zasebnoga političkog položaja Hrvatske, priključenja Slavonije Ugarskoj i što tješnjeg povezivanja Rijeke s Ugarskom u sklopu programa stvaranja Ugarske »od Karpata do mora« bili su konstanta mađarske politike već od početka 18. st., tj. nakon što je Ugarska znatno ojačala obnovom svojega povijesnog teritorija vraćenog u ratovima protiv Osmanskog Carstva s kraja 17. i na početku 18. st. Od obnove ustavnog života 1790. politika mađarskog plemstva dobila je novu, nacionalnu dimenziju. Programu stvaranja velike, jedinstvene i centralizirane Ugarske koja bi prešla preko hrvatske autonomije pridodan je od tada program pretvaranja Ugarske u mađarsku nacionalnu državu. Glavno sredstvo u realizaciji te politike bilo je uvođenje mađarskoga jezika kao jedinstvenoga službenog jezika u svim zemljama ugarske krune, pa tako i u Hrvatskoj. Mađarsko se plemstvo opiralo reformama Josipa II., ali je nakon njegove smrti 1790. bilo spremno provesti reforme u mjeri u kojoj mu je to bilo prihvatljivo. Pa i sam zahtjev za uvođenjem mađarskoga jezika u javne službe bio je jedan od izraza njegovih modernizacijskih intencija.

Hrvatsko plemstvo bilo je zatečeno agresivnošću mađarske politike, ali joj je pružalo odlučan otpor u skladu s politikom formuliranom banskim protestom izrečenim u samom Ugarskom saboru: »Regnum regno non praescribit leges!« — »Kraljevstvo kraljevstvu ne može nametati zakone!« No, bila je to u cjelini defanzivna politika jer je hrvatsko plemstvo branilo hrvatsku autonomiju u sklopu zemalja ugarske krune u okvirima koje je postavilo saborskim zaključcima iz 1790. i odbacujući mađarski inzistiralo na očuvanju latinskoga službenog jezika te se protivilo predlaganim reformama. Takvo je stajalište proizlazilo iz činjenice da je hrvatsko plemstvo bilo mnogo slabije od mađarskog uključeno u modernizacijske procese. Ono je branilo svoj kolektivni identitet kao staleška »natio croatica«. Branilo je zasebni politički identitet političkog teritorija i svoj položaj nositelja njegova suvereniteta, nepovredivost »realnog« teritorija Hrvatske i Slavonije te prava na obnovu teritorijalne cjelovitosti »Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije«. Njegov hrvatski staleški protonacionalizam manifestirao se i u uporabi jedinstvenoga hrvatskog imena za tu »trojednu kraljevinu«. U svojoj su se izjavi u Ugarskome saboru protiv uvođenja mađarskoga jezika hrvatski nunciji 1790. izjasnili kao »nunciji Kraljevine Hrvatske« (»nuncii Regni Croatiae«), izričito napominjući da pod jedinstvenim imenom »regnum Croatiae« razumijevaju teritorij pod povijesnim imenom »Regna Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae«.16

Hrvatsko je plemstvo 1790. pokazalo da raspolaže i osjećajem etničkoga, jezično–kulturnoga identiteta oblikovanog u razdoblju baroka i prosvjetiteljstva kad su nunciji u istoj izjavi odbacujući mađarski jezik kao službeni jezik konstatirali da bi prihvaćanje jezika koji ne poznaju bilo znamen ropstva (»nota servitutis«).17 Prijetnje hrvatskoga plemstva da će, ako mađarsko plemstvo nastavi s pokušajima nametanja mađarskoga jezika, uvesti u Hrvatskoj svoj »ilirski jezik«18, ostale su na riječima. Biskup Maksimilijan Vrhovac i njegov krug »preteča preporoda« radili su, doduše, na početku 19. st. na oblikovanju jedinstvenoga »ilirskog« jezika u kojem bi se ujedinili »hrvatsko« (kajkavsko) i »slavonsko« (štokavsko) narječje, ali je činjenično stanje i dalje bilo takvo da je na prostoru Trojedne Kraljevine postojao hrvatski jezik u procesu standardizacije u dvjema stilizacijama, jednoj na kajkavskoj i drugoj na štokavskoj dijalektnoj osnovici. Latinski službeni jezik bio je zbog toga neutralni štit iza kojeg je mogao nesmetano teći proces oblikovanja jedinstvenoga hrvatskog standardnog jezika.

Plemstvo i preporodna jezgra 1825.–32. — izlazak iz defanzive

Nakon obnove političkoga života 1825. godine (car Franjo od vremena napoleonskih ratova 1813. nije sazivao sabore i vladao je apsolutistički) i obnove pritiska mađarskoga plemstva na Hrvatsku počelo se u redovima hrvatskoga plemstva osjećati drugačije raspoloženje, a u javni je život novu kvalitetu počela unositi skupina mlade inteligencije. Dinamizacija političkog života u Hrvatskoj bila je posljedica i novog ozračja u društvenome i političkome životu u Europi te zbivanja koja su se koncentrirala oko 1830. godine. Srpanjska revolucija u Parizu srušila je te godine sustav restauracije u Francuskoj poslijenapoleonskoga razdoblja, što je temeljito uzdrmalo europski sustav Svete alijanse uspostavljen Bečkim kongresom 1815. Godina 1830.–31. trajao je ustanak u ruskom dijelu podijeljene Poljske, a na Apeninskome poluotoku već je prethodnih godina oživio talijanski pokret za ujedinjenje. U Osmanskome Carstvu u sklopu aktiviranog Istočnog pitanja Grčka je 1830., nakon ustanka započetog 1821. i rusko–turskog rata završenog 1829. mirom u Jedrenu, stekla samostalnost, dok je Srbija iste godine stekla autonomiju. A ustanak seljaka u sjevernoj Ugarskoj 1831. upozorio je na potrebu promjena u feudalnim odnosima u agraru. Od tada je općenito u srednjoj i srednjoistočnoj Europi te na Apeninskom poluotoku — na prostoru Njemačkoga saveza, Habsburške Monarhije i razjedinjenih talijanskih državica — započelo razdoblje pokreta koji su tražili liberalizaciju političkih i društvenih odnosa te razdoblje nacionalnih pokreta koje će kulminirati u revoluciji 1848.–49.

I mađarsko je plemstvo do tada gospodarski ojačalo. Aristokracija je, raspolažući znatnim kapitalom, na svojim veleposjedima uvodila moderne agrotehničke mjere koje su joj kmetsku radnu snagu činile neekonomičnom, u uvođenju kapitalističkog načina proizvodnje u agraru i preradi agrarnih proizvoda (napose mlinarstvu) slijedio ju je brojni sloj srednjeg plemstva koje je preuzimalo ulogu srednjega građanstva, a ojačalo je i građanstvo. Zbog toga su se u mađarskome plemstvu nakon obnove ustavnog života 1825. jače iskazale reformske intencije, a ojačale su i težnje prema većem stupnju samostalnosti Ugarske.19 Istodobno je pojačalo pritisak na Hrvatsku.

Atmosfera promjena u Europi prenijela se i na prostor sjeverne Hrvatske, gdje je u prethodnome desetljeću došlo do blagoga gospodarskog uspona potaknutoga konjunkturom žitne trgovine zbog rusko–turskog rata koji je zapriječio dotok ruskog (ukrajinskog) žita na europsko tržište što je dovelo do povećane potražnje za hrvatskim i ugarskim žitom. To je dovelo do jačanja plemstva i prije svega trgovačkoga građanstva i jačanja tradicionalne društvene elite, odnosno interesne skupine plemstva i prije svega ojačaloga trgovačkoga građanstva. Tako se oblikovala dovoljno snažna socijalna skupina sposobna povesti preporodni pokret. Na samom početku 1830–ih godina s jedne strane u javni život ulazi skupina pripadnika mlade generacije na čelu s Gajem koja u politički život unosi novi dinamizam i novi, nacionalni duh. Za razliku od ranijeg razdoblja, to više nisu pojedinci »preteče preporoda«, već organizirana skupina koja stvara plan sustavnog djelovanja i polaže temelje nacionalnomu (preporodnomu) pokretu koji će i pokrenuti 1835. godine. S druge strane, plemstvo izlazi iz političke defanzive i postupno se i ono uključuje u preporodna kretanja. No, u početku su to dvije odvojene akcije.20

Hrvatsko je plemstvo u otporu prema politici mađarskog plemstva nakon 1825. još nastupalo sa svojih tradicionalnih pozicija, ali je u svoju politiku postupno unosilo nove momente. Hrvatski sabor donio je na zasjedanju 1827. zaključak o uvođenju mađarskoga jezika u škole kao obvezatnog predmeta, što se u historiografiji tumači kao popuštanje mađarskom pritisku, a bilo je zapravo razumljiv potez s obzirom na činjenicu da je mađarski postao jezik javnog života u Ugarskoj, ali je — već tradicionalno — tu odluku popratio zaključkom po kojem latinski ostaje službeni jezik u Hrvatskoj. No istodobno je imenovao povjerenstvo sa zadatkom da prikupi povijesne dokumente koji govore o hrvatskim municipalnim pravima. Tu je zadaću ispunio protonotar kraljevstva Josip Kušević objavljujući 1830. spis De municipalibu juribus et statutis Regorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, kompendij koji je pružao povijesne argumente u borbi za očuvanje zasebnoga političkog položaja Hrvatske. Te iste godine tiskao je u Budimu mladi, dvadesetjednogodišnji student prava Ljudevit Gaj svoju Kratku osnovu horvatsko–slavenskoga pravopisanja s prijedlogom grafijske reforme kojom je želio uspostaviti jedinstvo hrvatskoga prostora u grafiji.21

Upravo 1830. godine, oko koje su se koncentrirala zbivanja što su počela mijenjati dotadašnju sliku Europe, pojavio se Kuševićev spis De municipalibus juribus koji je najavio novu orijentaciju hrvatskog plemstva te Gajeva Kratka osnova koja je najavila ulazak skupine mlade inteligencije u javni život. Akcije plemstva i mlade inteligencije zgušnjavale su se prema 1832. godini.

Krug mladih ljudi građanskoga i plemićkoga podrijetla (Gaj, Štoos, Kundek, Derkos, Vukotinović i dr.) započeo je izvan institucionalnih okvira djelovati u smislu koji nazivamo preporodnim. Njegovi pripadnici istupaju u javnosti zagovarajući obranu hrvatskih municipalnih prava, ali i unoseći preko pitanja jezika novi moment nacionaliteta. Nastojali su pritom na sebe i svoje ideje svratiti pozornost oficijelne Hrvatske. Štoosova pjesma s programatskim sadržajem, kasnije poznata pod naslovom Kip domovine vu početku leta 1831., zapravo je apologija protonotara Kuševića i njegova djela De municipalibus juribus, a Gaj je svoju pjesmu Slavoglasje iz Zagorja, kao i Josip Kundek pjesmu Reč jezika narodnoga, posvetio novomu protonotaru Stjepanu Ožegoviću izabranom 1832. na svibanjskome saborskome zasjedanju. Na proljeće 1832. iz tiska je izišla i rasprava mladog pravnika Ivana Derkosa Genius patriae koja raspravlja o oblikovanju jedinstvenog jezika za Trojednu Kraljevinu. Akcije te mlade skupine nailazile su na razumijevanje plemstva te je tako Zagrebačka županija 1832. podržala Gajev zahtjev za izdavanje novina, ali Gajev pokušaj da se grafijska reforma, koju je predložio u svojoj Kratkoj osnovi horvatsko–slavenskoga pravopisanja, počne provoditi tako da se njegova grafija uvede u škole, ostao je bez uspjeha. Upravo je uoči početka saborskoga zasjedanja u studenome 1832. tek diplomirani pravnik peštanskog sveučilišta Matija Smodek u zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji uz odobrenje uprave toga učilišta u njezinim prostorijama počeo održavati predavanja o hrvatskome jeziku. Bile su to ipak akcije mladih neetabliranih ljudi, studenata ili tek diplomiranih pravnika i mladih svećenika bez društvene i političke težine.22

Draškovićeva Disertacija nastala je u istome općenitome ozračju u Europi i u hrvatsko–mađarskim odnosima nakon 1830. godine. No nije Drašković bio jedini velikaš koji dao novo obilježje saborskomu zasjedanju u studenome 1832. i općenito politici hrvatskoga plemstva. Uz grofa Draškovića te su godine u javnosti, ili i izravno u Saboru, istupila još tri grofa, tj. pripadnika hrvatske aristokracije, razmatrajući bitne sporne probleme u odnosima između Hrvatske i Ugarske. Tri latinska tiskana spisa, od čega dva tiskana saborska govora, razmatrala su pitanje hrvatskih municipalnih prava, teritorijalne cjelokupnosti i službenoga jezika. Grof Karlo Sermage, u to vrijeme prisjednik Banskoga stola, u Saboru je razmatrajući pitanje prava građanstva za protestante u Hrvatskoj stao općenito u obranu hrvatskih municipalnih prava, grof Franjo Vojkffy je također u Saboru ustao protiv mađarskog i u obranu latinskog kao službenog jezika pozivajući se također na hrvatska municipalna prava, dok je senjski biskup Mirko Ožegović, također iz grofovske obitelji, objavio spis u kojem je isticao državnopravnu pripadnost Slavonije Trojednoj Kraljevini. Te je godine bio ponovno tiskan spis Nikole Škrlca iz 1790. o istoj problematici. Četvrti je spis, Draškovićeva Disertacija, cjeloviti programatski spis koji ne govori samo o napuštanju defanzivne politike hrvatskoga plemstva, već u nju unosi i novu kvalitetu. A general Juraj Rukavina je u Saboru na imenovanju vice–kapetanom kraljevstva zahvalio na hrvatskome jeziku.23

Kolikogod su ta trojica grofova i četvrti Drašković nastupali odvojeno, ne može se ne uočiti komplementarnost problematike njihovih govora i tiskanih spisa, u što se uklapa ponovno tiskanje Škrlčeva spisa i hrvatski govor generala Rukavine, te ne pretpostaviti da je postojala određena koordinacija u nastupima s raspodijeljenim ulogama. Svi su ti nastupi odudarali od dotadašnje defanzivne politike. U svojim govorima grofovi Sermage i Vojkffy nisu samo branili hrvatska municipalna prava i latinski jezik. Oni su odricali pravo Ugarskomu saboru ne samo da o poslovima iz djelokruga hrvatske autonomije odlučuje već da uopće o njima raspravlja. Zagovarali su, možemo reći, taktiku aktivne obrane hrvatskih municipalih prava, ali braneći novom odlučnošću hrvatska municipalna prava i latinski jezik nisu išli dalje i zahtijevali osnivanje samostalne vlade i uvođenje hrvatskoga kao službenoga jezika. Drašković je išao korak dalje od njih i u svome cjelovitome programu zatražio blage promjene u feudalnom sustavu te među ostalim osnivanje samostalne hrvatske vlade i početak priprema za uvođenje hrvatskoga kao službenoga jezika. Hrvatski sabor bio je jednodoman (za razliku od Ugarskoga dvodomnog sabora) i aristokrati su sjedili zajedno s predstavnicima županijskoga srednjeg i nižeg plemstva te su bitno utjecali na zaključke Sabora, ali su nastupi trojice grofova naišli i na odaziv ostaloga plemstva. Tako je Sabor Draškovića na njegovu programu izabrao za nuncija u gornjem domu Ugarskog sabora, odredio je da se govor Karla Sermagea tiska o trošku Sabora, a hrvatski su govor generala Rukavine zastupnici oduševljeno pozdravili uzvicima »Bog živi!«24 Sabor je, dakle, pokazao da je prihvatio aktivnu politiku, ali je u zaključcima bio suzdržaniji od Draškovića i izrazio samo mogućnosti da jednom povuče zaključke iz 1790., tj. da Hrvatsku osamostali upravno i financijski. To je ipak bio odmak od suradnje s mađarskim plemstvom i — što će postati trajna orijentacija preporodne politike — okret prema osloncu na dvor u njegovu sukobu sa sve radikalnijim zahtjevima mađarske politike za većom samostalnosti Ugarske.

Pripadnici mlade skupine oko Gaja pokazali su oduševljenje zbivanjima u Saboru, ali su svojom reakcijom također pokazali da nisu znali što se u Saboru sprema. Gaj je u to vrijeme bio u Krapini, a ništa nije znao ni njegov prijatelj Šuljok kojega je, dapače, Sabor tada kao plemića poslao da uz nuncije kao jurat prisustvuje zasjedanju Ugarskoga sabora u Požunu.25 No, Disertacija i nastup u Saboru skrenuli su pozornost mladih ljudi na Draškovića i suradnja između skupine mladih ljudi i Draškovića uspostavljena je upravo preko pripadnika skupine oko Gaja plemićkoga podrijetla koje je Sabor — kao što je to i inače činio — pridodao nuncijima koje je slao u Ugarski sabor kako bi oni u središtu političkih zbivanja stjecali političko iskustvo. Ovaj je put kao jurate Sabor u Požun uputio neke Gajeve prijatelje, uz već spomenutoga Šuljoka također Ljudevita Vukotinovća kojega je s Draškovićem povezivalo obiteljsko prijateljstvo. Preko Vukotinovića je i Gaj došao u dodir s Draškovićem kad je krajem 1832. i početkom 1833. u Požun navraćao iz nedalekog Beča gdje je požurivao izdavanje dozvole za svoja glasila. Od tada je Drašković postao politički pokrovitelj mlade skupine, pa i član te osnovne preporodne jezgre. Draškovićeva akcija i akcija mlade preporodne skupine, ako i nisu po svojim ideološkim polazištima sasvim identične, bile su komplementarne te su se međusobno povezale.26

3. Program Disertacije grofa Janka Draškovića

Draškovićeva je Disertacija najcjelovitiji programatski spis predpreporodnog i preporodnog razdoblja od 1790. do 1848. godine. Nastala je u prijelomnome društvenome i političkome trenutku, kad su se mijenjali odnosi u Europi i Habsburškoj Monarhiji uspostavljeni u postnapoleonskome razdoblju, u specifičnome trenutku hrvatskoga (proto)modernizacijskog razdoblja, istodobno neposrednoga pripremnog razdoblja preporoda, kad su se doduše blago, ali uočljivo mijenjali društveni uvjeti djelovanja hrvatske politike te kad su se mijenjali i sami čimbenici hrvatske političke akcije. Nastala 1832., u vrijeme kad je trebalo registrirati bitne aktualne probleme hrvatske politike i definirati način njihova rješenja — pitanja političkoga položaja Hrvatske i njezine teritorijalne cjelovitosti, oblikovanja jedinstvenoga standardnog jezika i grafije u njihovoj funkciji kulturne standardizacije te općenito u modernizacijskoj kao i nacionalnointegracijskoj i nacionalnoidentifikacijskoj funkciji te zauzeti stajalište prema promjenama u sustavu društvenih odnosa koje su kucale na vrata.

Samostalnost i cjelovitost

Drašković u razmatranje aktualne političke problematike polazi od shvaćanja o kontinuitetu hrvatske državnosti, ali i od činjenice da je Hrvatska od početka 12. st. dio zemalja ugarske krune. Zasebni položaj Hrvatske u zajednici s Ugarskom Drašković temelji na tvrdnji da je Hrvatska ugovorom (1102. godine) stupila u savez s Ugarskom, tj. da Hrvatska nije bila pokorena i da je zbog toga u zajednici s Ugarskom ravnopravna. On afirmira federalizam kao suvremeno političko načelo (»umnje politike našega zemana«) na kojem se treba temeljiti uređenje država koje obuhvaćaju zemlje i narode (»kraje i narode«), pri čemu uz zajedničke poslove svakoj zemlji treba dozvoliti da svoj ustav (»sostojanje«) prilagodi vlastitim potrebama (15). U skladu s tim načelom Drašković iznosi program federativnog položaja Hrvatske u Ugarskoj državnoj zajednici, koju u naslovu njemačkoga izdanja svoje brošure i naziva »ungarische Staatenverein«, i u kojoj su Hrvatska i Ugarska zbog toga dvije savezne kraljevine (»uvjetovane kraljevine« /8/). Drašković priznaje Ugarski sabor kao zajednički sabor u kojem je preko svojih nuncija predstavljena i Hrvatska, a državnopravni položaj Hrvatske ogleda se u činjenici da je hrvatske predstavnike u Ugarski sabor slao Hrvatski sabor. Reagirajući na zahtjeve mađarske politike, Drašković je odbacio prijedlog da ubuduće zastupnike iz Hrvatske u Ugarski sabor šalju izravno hrvatske županije, kao što to čine ugarske županije (11). Drašković konstatira da u toj državnoj zajednici postoji krug poslova koji su zajednički za čitavu državu, poslovi »celu državu slišajućeh« (11), o kojima odlučuje zajednički sabor, a u odlučivanju o njima sudjeluju i hrvatski predstavnici. U područje zajedničkoga zakonodavstva prema Draškoviću spadaju politički i društveni sustav te gospodarstvo. Sve ostalo pripada krugu poslova iz hrvatske nadležnosti, krugu »naših zakonov sobskih«, i Drašković odlučno odbacuje pokušaje da se o njima odlučuje u Ugarskom saboru. Inzistira da se u Ugarskome saboru oni uopće »u viećanje uvesti ne mogu« jer se o njima može odlučivati isključivo u Hrvatskome saboru (8).

Tomu krugu iz nadležnosti isključivo hrvatskoga zakonodavstva pripadali su vjerski poslovi. Nije želio odustati od hrvatskih zakona s početka 17. st. prema kojima protestanti u Hrvatskoj (za razliku od Ugarske) nisu mogli steći pravo građanstva. Svoje je odbijanje tumačio strahom od izbijanja sukoba do kakvih je dolazilo u ugarskim županijama između katoličkoga i protestantskoga plemstva. No naglašavao je prije svega isključivo pravo Hrvatskoga sabora da o tome donosi zakone pa je pristajao i da se — u interesu sloge s Mađarima — važnost tih hrvatskih zakona ukine za Rijeku (12).

Drašković je zahtijevao obnovu upravne samostalnosti Hrvatske i u tome se najjasnije očituje njegov odmak od defanzivne politike hrvatskoga plemstva zacrtane 1790. i okret prema aktivnoj politici s ciljem postizanja samostalnoga položaja Hrvatske. Dok je Sabor 1790. prihvatio Ugarsko namjesničko vijeće kao vladu za Hrvatsku, Drašković je zahtijevao uspostavu samostalne hrvatske vlade. Tu »sovjetnu stolicu političku« ili »sovjetni dikasterium kraljevski« (10) u njemačkome izdanju naziva »königliche Statthalterei«,27 tj. Kraljevskim namjesništvom, te zapravo zahtijeva osnivanje tijela kakvo pod takvim nazivom (Ugarsko kraljevsko namjesničko vijeće) postoji i u Ugarskoj i koje bi s njim bilo ravnopravno. Jedan je od stupova hrvatske samostalnosti i banska čast te je Drašković zahtijevao obnovu nekadašnjih banskih ovlasti i položaja bana kao treće časti ugarske krune (14), tj. nakon palatina i vrhovnoga sudca.

Odmak od dotadašnje politike oslonca na ugarsko plemstvo očituje se u Draškovićevu očekivanju da će vladar ispuniti zahtjeve koji vode obnovi samostalnosti Hrvatske. Tako predlaže da osnivanje samostalne vlade »od kralja našega drečno isprosimo« (10). Predlagao je da se Hrvatska i u ostalim spornim pitanjima u odnosima s Ugarskom osloni na »pravodarnost miloljubnoga kralja, kao otca našega« (10), pa očekuje da će vladar pristati i na obnovu teritorijalnoga jedinstva Hrvatske.

Drašković je i iznio program postupne obnove teritorijalnoga jedinstva Hrvatske. Očekivao je da će uz kraljevo odobrenje na osnovi povijesnoga prava »jedanput« biti sjevernoj Hrvatskoj (Hrvatskoj i Slavoniji) priključena Dalmacija i Vojna krajina, »s vrimenom« i Bosna (8). Na osnovi jezične (etničke) srodnosti zahtijevao je da se tim zemljama priključi i »kraj koji se sada imenom Ilirije ozivlja i koji jezika našemu spodobnoga govori«, tj. Koruška, Kranjska i Istra koje su nakon povratka tih zemalja od Napoleonove vlasti bile objedinjene u upravni teritorij pod nazivom Kraljevine Ilirije, a računao je i na Štajersku (slovenski dio) koju u tekstu ne spominje i koja nije bila dio austrijske Ilirije, ali je u priloženoj tablici spominje kao dio etničke Ilirije velike. Isticao je državnopravnu pripadnost Rijeke Hrvatskoj, a u postojećoj situaciji zahtijevao je da Ugarska u Rijeci prilagodi upravu tako da u Rijeci i Hrvatska može ostvariti svoje gospodarske interese (12). Čitav taj prostor od Koruške do Bosne u zemljopisnome pogledu Drašković naziva »Ilirijom velikom« (u priloženoj tablici), a kao politički teritorij »kraljevstvom Iliričkim« (8).

Drašković je, dakle, u svome spisu iznio program kratkoročnih i dugoročnih ciljeva hrvatske politike. Njezin bi cilj trebao biti obnova samostalnosti Hrvatske i uspostava njezine ravnopravnosti s Ugarskom u sklopu zajednice zemalja ugarske krune i teritorijalne cjelovitosti »kraljevina naših« na državnopravnome načelu, a krajnji cilj uspostava Kraljevstva iliričkog na jezično–nacionalnome načelu, pri čemu ilirsko i hrvatsko ime rabi kao sinonime. Drašković pritom nije rekao kako zamišlja položaj budućega Kraljevstva iliričkog u Habsburškoj Monarhiji. Njegova uspostava dirala bi u postojeće državnopravne odnose jer bi obuhvaćala dio hrvatsko–ugarske državnopravne cjeline i zemlje koje su pripadale nasljednim habsburškim zemljama i zahtijevala bi reorganizaciju Monarhije. Zbog toga u Disertaciji postoje naznake o mogućem Draškovićevu programu trijalističkog preuređenja Monarhije.

Jezična i grafijska reforma

Drašković je sasvim jasno i na nov način postavio pitanje službenoga jezika u Hrvatskoj i Ugarskoj. Smatrao je da latinski jezik treba očuvati kao službeni u središnjim ugarskim institucijama, vrhovnom sudu, dvorskoj kancelariji i gornjem domu Ugarskog sabora (»višna stolica pravedna, kraljevstva kancelarija, u dietah stol poglavicah«) jer bi bio »slogotvoran«, tj. osiguravao bi u rješavanju zajedničkih poslova ravnopravnost zemalja ugarske krune »različite jezike govorećih«. Smatrao je da Mađari u svojim poslovima imaju pravo na mađarski službeni jezik te da pravo na svoj jezik imaju i Hrvati (9). Za razliku od dotadašnje politike hrvatskoga plemstva, pa i nastupa grofa Vojkffyja na istom zasjedanju Sabora 1832., koji se ograničavao na protivljenje uvođenju mađarskog jezika u Hrvatskoj braneći latinski jezik kao službeni, Drašković je bio izravan u zahtjevu: »primimo našeg jezika u naših poslih«. Konkretno je zahtijevao da Sabor donese odluku da samostalna vlada i županije »sve među nas buduće obćenje po naški izpisuju«, tj. da hrvatski postane službeni jezik (10). Drašković je bio svjestan da se to ne može odmah ostvariti. On je Disertaciju napisao na hrvatskome jeziku, ali je bio svjestan da jezik koji je predlagao nije još standardiziran i osposobljen za polivalentnu funkciju kojom standardni jezik mora raspolagati. Smatrao je da taj jezik treba izgrađivati, »prilagoditi obštinskim i pismoznanskim potribam« (10) i da će rad na tome tek »s vrimenom« dati rezultate (5).

Drašković je svojim spisom dao i prijedlog jezične te grafijske reforme. U Disertaciji je iznio model na kojem bi se trebao zasnivati jedinstveni hrvatski standardni jezik te je svoj spis i napisao na vlastitoj varijanti hrvatske predstandardne štokavštine. Izbor štokavštine opravdavao je činjenicom što je ona bila u uporabi u »pismoznanju starinskomu« i što je najraširenija u »narodu kraljevinah naših« (4) te u Bosni i Crnoj Gori. Drašković je time postupio u skladu s onom linijom u procesu oblikovanja jedinstvenoga hrvatskog standardnog jezika koja je prevladala u preporodno doba i na kojoj se temelji današnji hrvatski standardni jezik, tj. s jedne strane se oslonio na jezik hrvatske književne tradicije, a s druge strane uzimajući štokavštinu kao osnovicu standardnog jezika unosio je u svoj jezik i elemente drugih narječja (tj. nije slijedio kačićevski ni karadžićevski model zasnovan na jeziku puka, odnosno standardu narodne pjesme). No, realizirajući ta načela, Drašković se iz hrvatske književne tradicije oslonio prije svega na jezik liturgijskih knjiga (»na liepo crkveno maševanje« /4/) i u svoj jezik unio veći broj kovanica, a od drugih hrvatskih narječja u njegovu su jeziku najuočljiviji elementi kajkavskoga narječja. Po tome se njegov jezik razlikovao od jezika koji će u konačnici biti prihvaćen i afirmiran nakon uvođenja u Gajeve Novine i Danicu 1836. i danas ga se s naporom čita.28 U historiografiji se obično ističe da je Disertacija bila prvi politički spis pisan narodnim jezikom i to štokavštinom,29 ponekad i da je Drašković razmišljao o jedinstvenome hrvatskome književnome jeziku na štokavskoj osnovici.30 Premda se hrvatski standardni jezik konkretizirao u obliku nešto drugačijem od jezika kojim je napisana Disertacija, Drašković je zapravo bio prvi koji je iznio konkretan prijedlog o tome kako bi trebao izgledati jedinstveni hrvatski standardni jezik zasnovan na načelima koja su u daljnjem procesu njegove standardizacije i bila prihvaćena, svoju Disertaciju je i napisao tim jezikom i prvi je predložio da se donese zakon o uvođenju hrvatskoga standardnog jezika kao službenoga jezika.

Kao što je isticao potrebu izgradnje jedinstvenoga hrvatskog standardnog jezika, tako je (s obzirom na uporabu različitih grafijskih sustava na hrvatskome prostoru) isticao i potrebu oblikovanja jedinstvene hrvatske grafije. Bio je to prijedlog paralelan s Gajevim prijedlogom jedinstvene hrvatske grafije koji je on dvije godine ranije iznio u svojoj Kratkoj osnovi.31 Drašković je — vjerojatno ni ne poznavajući Gajevu knjižicu — iznio vlastiti prijedlog grafijske reforme. I u tome je isticao oslonac na hrvatsku tradiciju tvrdeći da je svoj »ortograf Š...š iz starih kniga složio i popravio« (4). Tom je grafijom napisao Disertaciju. No i Disertacija i Kratka osnova ostale su jedine knjige tiskane grafijom koju su predlagale, ali je kao osnovica na kojoj je oblikovano današnje hrvatsko pismo bila prihvaćena grafija Gajeve Kratke osnove.

Identitet — ilirski, slavo–hrvatski, hrvatski

U Disertaciji se nalaze i izjave iz kojih se očitava Draškovićevo poimanje nacionalnog identiteta. Obraćajući se plemstvu, on u raspravu o političkoj problematici polazi sa stajališta staleškog povijesnog prava kojim legitimira pravo Hrvatske na samostalnost, ali ga dopunjava nacionalnom idejom utemeljenom na jezično–kulturnom poimanju nacije, u čemu se nadovezuje na staleški patriotizam razdoblja baroka i prosvjetiteljstva dajući mu novu kvalitetu. On s jedne strane ističe pojam domovine kao političkog teritorija, a s druge pojam naroda povezuje s jezikom. U dokazivanju samostalnog državnopravnog položaja Hrvatske polazi od samostalnoga srednjovjekovnog hrvatskog kraljevstva i kontinuiteta hrvatske državnosti u zajednici s Ugarskom i afirmira ljubav prema domovini (»ljubav domovine« /4/). S druge strane ističe jezik kao »narodni« jezik (»da i mi narodnog jezika imademo« /3, 10/). Oba ta osjećaja obuhvaća pojmom »domorodoljubja« (3). Pojam »narod« upotrebljava u dvojnome značenju. S jedne je strane to narod u smislu političkog nacionalizma koji obuhvaća sve stanovnike Hrvatske kao političkog teritorija te buduće nuncije podsjeća da oni predstavljaju »čitavi narod bez razlike bogoštovja ol roda« (4). S druge strane afirmira jezični (»narodni jezik«) i kulturni identitet (»domordsko književstvo«) u smislu jezično–kulturnog etnonacionalizma (4).

Potanja analiza teksta Disertacije — uzimajući pritom u obzir sve za to vrijeme razumljive Draškovićeve terminološke nesigurnosti i nedosljednosti — pokazuje da je Drašković stanovnike etničke Ilirije velike od Koruške do Boksane, katolike i pravoslavne, smatrao etnički Hrvatima te da je buduće Kraljevstvo iliričko smatrao hrvatskom nacionalnom državom zasnovanom na hrvatskome povijesnome državnome i prirodnome pravu. Analiza, naime, pokazuje da je Drašković za stanovnike etničke Ilirije velike i njihov jezik rabio (i) hrvatsko ime.

Drašković je, kao što je već rečeno, iznio predodžbu o etničkoj Iliriji velikoj koja obuhvaća stanovništvo na prostoru od Koruške do Bosne, što je jedna varijanta ilirskoga ideologema iz hrvatske kulturne tradicije. Drašković, dakle, pojmom Ilirije nije obuhvaćao Srbiju i Bugarsku, kao što će to činiti ideologija preporodnog razdoblja, što će tada prihvaćati i sam Drašković. Stanovništvo »naših kraljevinah«, tj. Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije koji su dio etničke Ilirije velike Drašković naziva »Slavo–Hrvatima«. Slavo–Hrvati su stanovnici štokavskoga narječja kojim govori većina stanovnika Trojedne Kraljevine (»Slavonac, krajišni Hrvat, Primorac, Prikupnik, Dalmatinac«), a također »Bosanac, Crnogorac«, kako ih Drašković nabraja (3), kajkavsko stanovništvo te ostali stanovnici etničke Ilirije velike, tj. stanovnici slovenskih zemalja koje Drašković u buduće Kraljevstvo iliričko želi uključiti zbog njihova »jezika našemu spodobnoga« (8), odnosno srodnoga (»verwandt«) kako piše u njemačkome izdanju.32 Slavo–Hrvatima je smatrao i stanovnike tako shvaćene Ilirije pravoslavne vjeroispovijedi. On je, naime, u Disertaciji predbacivao pravoslavnomu svećenstvu što u »puku rištjanskom« širi predrasudu »da vira naroda čini«. (22). Drašković tada nije rekao u koji to narod svećenstvo uključuje pravoslavno stanovništvo, ali je izričit bio desetak godina kasnije (1841.) kad je u pismu Savi Tekeliji gotovo istim riječima zamjerao pravoslavnomu svećenstvu što »i naše rišćane sve u srbski savez meće, kako da zakon naroda čini«, tj. što izjednačava pripadnost pravoslavlju i srpskomu narodu te pravoslavne u Hrvatskoj proglašava Srbima.33

Drašković je izraz Slavo–Hrvati rabio u skladu sa suvremenom slavenskom idejom. Ona nije predmet njegove rasprave, ali je ipak iskazuje kad potiče suvremenike na rad na usavršavanju jezika i unapređivanju književnosti kako bi u tome sustigli »bratju vašu slavsku sjevernu« (4). Izrazom Slavo–Hrvati označavao je Hrvate kao dio Slavena, kao što je to činio tadašnji slavistički autoritet Pavel Josef Šafárik kad je Srbe nazivao »Slawoserben«,34 odnosno kao što je Gaj činio pišući Kratku osnovu horvatsko–slavenskoga pravopisanja, pri čemu je kod Gaja izraz »horvatski« kajkavska varijanta općega hrvatskog imena.35 Drašković se u naslovu Disertacije politički i etnički neodređeno deklarirao kao »stari domorodac kraljevinah ovih«, ali se u njemačkome izdanju dvije godine kasnije, također u naslovu, izjasnio kao »Alt–Kroate« (tj. Starohrvat ili stari Hrvat). Jednako je i kad se radi o nazivu jezika.

Drašković je razlikovao standardni ili književni jezik od organskih govora i njihovih dijalekata. Zbog toga o jeziku kojim piše i za koji želi da postane službeni i jezik »književstva« (4) govori jednom modernom formulacijom kao o jeziku »u kojemu sve izreći moguće jest što srdce i um zagteva« (3), tj. kao o jeziku koji je dovoljno izgrađen da je njime moguće izraziti svaki osjećaj i svaku misao. Pritom je mislio na standardni jezik kakav je sam predlagao, a kasnije je pokazao da taj jezik, pa i jezik kakav je bio standardiziran nakon 1836., razlikuje od srpskoga standardnog jezika, tj. tadašnjega slavjanosrpskog nestabilnog standarda. U drugome pismu Savi Tekeliji iz 1841. razlikovao je »ilirski« jezik (kako ga je tada nazivao) koji je oblikovao hrvatski preporodni pokret od »srpskog« jezika (pri čemu je priželjkivao da dođe do »venčanja srbskoga i iliričkoga dialekta«, tj. da Srbi prihvate »ilirski« standardni jezik).36

Drašković već u prvoj rečenici svoga spisa naglašava da je jezik kojim piše »narodni jezik«, tj. određuje ga etnički, kao jezik »naš«, a ne latinski, koji je u Hrvatskoj bio službeni jezik, ili njemački koji je bio jezik društvene elite. U samome tekstu taj jezik ne imenuje, već ga općenito naziva »naški jezik« ili najčešće »naš jezik« (3). No u tablici priloženoj uz Disertaciju označava ga etnički, kao »jezik Ilirije velike«. U njemačkome izdanju iz 1834. Drašković za jezik u prvoj rečenici umjesto »naški jezik« rabi doduše naziv »unsere Muttersprache« (tj. naš materinski jezik), ali drugdje izričito »kroatische Sprache« (tj. hrvatski jezik).37

»Jezik Ilirije velike« u tablici priloženoj uz Disertaciju Drašković dijeli u tri dijalekta. Jedan je dijalekt »ilirički«, tj. štokavski, a daljnja dva uvrštava u skupinu dijalekata koje ne smatra sasvim čistima već »pomiješanima« jer imaju primjese koje su primili međusobnim utjecajem ili iz drugih jezika (njemačkog, mađarskog, talijanskog, latinskog). Jedan od tih dijalekata po Draškoviću je »hrvacki«, tj. kajkavski kojim govori stanovništvo triju kajkavskih županija. U taj dijalekt ubraja i govor »Primorja«, odnosno stanovnika »uz morje, u otokah«, a budući da u Dalmaciji nalazi samo »iliričko« narječje pokazuje da ne izdvaja čakavštinu kao zasebni dijalekt. Drugi dijalekt iz te skupine je »slavo–venski (Windisch)« pod kojim okuplja slovenska narječja, narječja kojima govore »uz krajnski i štajerski kraji«, kako navodi zanemarujući Korušku s manjim brojem slovenskoga stanovništva. Drašković piše u vrijeme kada kod Slovenaca još nije bilo sasvim razriješeno pitanje hoće li kao nacionalno ime prevladati slovensko ili kranjsko te — kao što je bila praksa toga vremena — njihov jezik naziva »slavo–venskim« tj. slavo–vendskim, a samo stanovništvo naziva Kranjcima (»Krajšije«).

U tablici o »jeziku Ilirije velike« Drašković je unio rubriku »Ilirium sadašnji i svi sloveno–hrvacki govoreće Kajšije«, a povezujući to s ostalim iznesenim podatcima može se izvesti više zaključaka. Prije svega, može se zaključiti da Drašković vidi slovensku etničku cjelinu koja obuhvaća sve stanovnike austrijske Kraljevine Ilirije (»Ilirium sadašnji«, tj. Kranjska i Koruška) i one izvan nje (tj. Štajerska) pod zajedničkim kranjskim imenom (»Krajšije«). Dalje, Drašković u istoj tablici dijalekt slovenskih stanovnika koje skupnim imenom naziva Kranjcima (»Krajšije«) naziva »slavo–venski (Windisch)« i u ovoj rubrici istodobno navodi kao pripadnike šire jezične skupine, kao »slavo–venski (Windisch) govoreće Krajšije«. Iz toga proizlazi da je njihov »slavo–venski (Windisch)« govor dijalekt »sloveno–hrvackog« jezika, što je suvremeni varijantni oblik izraza »slavo–hrvatski«. Dakle, jednako kao što stanovnike etničke Ilirije velike naziva »Slavo–Hrvatima«, Drašković njihov jezik naziva »sloveno–hrvatskim«, a njemački »kroatische Sprache«.

Može se zaključiti da je Drašković smatrao da postoji jedinstveni jezik etničke Ilirije velike s tri narječja: ilirskim/štokavskim, hrvatskim/kajkavskim i vendskim/slovenskim. Razrješavajući sve Draškovićeve nedosljednosti u uporabi naziva može se također konstatirati da je za taj jedinstveni jezik etničke Ilirije velike, koji označava kao »naš jezik« ili »unsere Muttersprache«, rabio nazive »jezik Ilirije velike«, jezik »sloveno–hrvatski« i »kroatische Sprache«. Jednako tako za stanovnike etničke Ilirije velike rabi naziv »Slavo–Hrvati«, a sam se izjašnjava kao »(Alt)–Kroate«. Dakle, za Draškovića su imena Iliri, Slavo–Hrvati i Hrvati istoznačnice.

4. Konzervativna modernizacija — društvene, gospodarske i prosvjetne reforme

U svome je političkome programu Drašković polazio od hrvatskih interesa koji su bili različiti od mađarskih ili suprotni mađarskim interesima. Zbog toga je upućujući svoj spis budućim predstavnicima Hrvatske u Ugarskome saboru odlučno naglašavao nenadležnost Ugarskoga sabora u poslovima koji su bili u nadležnosti isključivo Hrvatskoga sabora. No, kao što je već rečeno, Drašković je priznavao postojanje zajedničkih poslova o kojima odlučuje Ugarski sabor, a u odlučivanju sudjeluju i hrvatski nunciji, to su politički sustav te sustav društvenih i gospodarskih odnosa. Vidio je, dakle, interes Hrvatske da se ti poslovi reguliraju na jedinstven način za zemlje ugarske krune, tj. za Ugarsku i Hrvatsku. Tako Drašković svoje prijedloge o (skromnim) promjenama u sustavu društvenih odnosa i u reguliranju gospodarskih odnosa označava kao »opazke moje celu državu dotikajuće« (16). Tim svojim prijedlozima se uključio u rasprave koje su u mađarskoj javnosti vođene zadnjih godina.

Program društvene reforme

Rasprave u Ugarskoj o promjeni političkoga i društvenoga sustava napose su se intenzivirale nakon 1830. Živa rasprava vođena je i na županijskim skupštinama o reformskim programima koji su među ostalim zahtijevali promjene u feudalnim odnosima, a očekivalo se da će o tome raspravljati i Ugarski sabor sazvan za prosinac 1832. Drašković u spisu namijenjenom hrvatskim nuncijima na tom zasjedanju Ugarskoga sabora nije mogao mimoići tu problematiku. Premda se u raspravama u mađarskoj javnosti radilo o umjerenim liberalnim programima, Drašković ih je smatrao odviše radikalnima. Drašković je smatrao da treba poštivati postojeći sustav i postupno, u dužem vremenskome razdoblju, u nj uvoditi promjene koje se pokažu potrebnima. Odbacivao je put kojim su promjene provodili »Francezi«, koji su rušili društvene i političke sustave kako bi izgrađivali nove, i zagovarao da se promjene u Ugarskoj i Hrvatskoj provode po uzoru (»peldi«) »Ingleza« koji su čuvali stare institucije i ispunjavali ih novim sadržajem (16). Draškovićeva Disertacija sadrži konzervativan reformski program, program koji teži promjenama evolutivnim putem i zagovara promjene ne rušeći sustav feudalnih odnosa i staleškog društva, ali unoseći u nj elemente kapitalističkih odnosa i građanskoga društva.

Drašković je bio za očuvanje feudalnih odnosa u agraru, tj. nije prihvaćao ne samo mogućnost zakonskog ukidanja kmetstva već ni konzervativni program fakultativnog otkupa kmetskih obveza. No uočavao je promjene na samome selu koje više nije kmetski status smatralo dijelom sustava određenog od Providnosti, a ustanak u sjevernoj Ugarskoj 1831. upozoravao je da su promjene neminovne. Zbog toga je upozoravao da je prošlo vrijeme kad se kmetove moglo silom držati u pokornosti. »Nije više zemanu priložno« — napisao je — »da se durma djeca šibum ravnadu, osobito kad porastu«. Tražio je da plemstvo promijeniti odnos prema kmetovima i oslobodi se »predsuđa djedov naših«. Zahtijevao je humanizaciju odnosa plemstva prema kmetovima i tražio od vlastelina da se prema »štibraškom puku« (seljacima koji plaćaju porez, tj. kmetovima) ponašaju kao »njegovi otci i njemu siroto–čuvari«, da se brinu za kmetove i odgajaju ih nastojeći od kmetova »iz rođenih dušmanov pravu si djecu i, ako se dobro nauče, prijatelje stvoriti«. Drugim riječima, Drašković je želio očuvati feudalne odnose u agraru ublažavanjem socijalnih tenzija tako što bi bila uspostavljena neka vrsta patrijarhalnog odnosa između kmetova i vlastelina, pri čemu bi plemići preuzeli ulogu pokrovitelja kmetova, postali kmetovima »otci i siroto–čuvari«, a kmetovi prihvatili njihovo pokroviteljstvo i svoj kmetski status (23).

Drašković je, dakle, želio očuvati staleški društveni poredak i sam plemićki stalež te je predlagao mjere koje su trebale taj stalež revitalizirati. Smatrao je da se to može postići ako se i sam plemićki stalež dijelom izmijeni i ako plemstvo odustane od nekih povlastica. Predlagao je da se iz plemićkoga staleža isključe oni koji svojim ponašanjem nisu toga dostojni, a da se uključe istaknuti i ugledni pojedinci iz redova neplemića. Drašković je bio svjestan društvene diferencijacije koja je vodila jačanju građanstva. U toj početnoj diferencijaciji izdvajali su se imućni i obrazovani pojedinci i građanske obitelji, a imućnije građanstvo, napose trgovačko, bilo je interesno povezano s plemstvom čijim je žitom trgovalo i opskrbljivalo ga neagrarnim proizvodima i s plemstvom je činilo tradicionalnu društvenu elitu. Ono je živjelo na isti način kao plemstvo i nastojalo se s njim povezati, a neki su se uspijevali i nobilitirati. Drašković se plašio da bi ugledni i obrazovani pojedinci iz redova građanstva koji bi ostali izvan redova plemstva mogli postati vođe trećeg staleža i stati na čelo njegove borbe za izvlašćenje plemstva. »Budite obzirni da vam nijedna bistra glave ne uteče — poručivao je Drašković plemstvu — jere ako s vami držale budu ove jasnije osobe Š...š korist vam će dojti bez truda«, dok u suprotnome slučaju one u kriznim vremenima »štetu vam uzrokuvati kadri budu« (23). Uključivanjem istaknutih osoba iz redova neplemića u plemićki stalež Drašković je želio revitalizirati plemićki stalež i istodobno politički obezglaviti treći stalež.

No plemstvo se, prema Draškoviću, trebalo odreći dotadašnje bitne povlastice, tj. neplaćanja poreza. Od plemstva je, pozivajući se na njegovo domoljublje, očekivao novčanu žrtvu (»aldov« /10/) kako bi se osigurala sredstva za funkcioniranje središnjih upravnih i obrazovnih institucija. »Pripomozte svi z vašemi kesami«, predlagao je, ali — svjestan da dira u vrlo osjetljivo pitanje — učinio je to obazrivo, dodajući: »ako se drugač ne dade« (19).

Drašković je, dakle, iznio konzervativni program društvenih reformi, program ograničenih promjena u sklopu feudalnog sustava. U cijelosti to je program evolutivnih promjena koje su postupno — napose kroz promjene u gospodarskome sustavu — trebale u feudalni i staleški sustav uvoditi elemente kapitalističkih odnosa i građanskoga društva.

Obrazovanje u funkciji (konzervativne) modernizacije

Drašković je u povećanju obrazovne razine stanovništva vidio uvjet za unapređivanje uprave i gospodarstva, ali također općenito jačanja Hrvatske kako ona ne bi zaostajala za drugim zemljama gospodarski i kulturno i kako bi time stekla snažniji politički položaj u Habsburškoj Monarhiji, »da nas bližnji narodi podsve ne pogaze« (20). Ocjenjivao je da Hrvatskoj nedostaje obrazovanih ljudi svih struka — upravnih, gospodarskih, prosvjetnih i duhovničkih. S druge strane, bojao se utjecaja europskoga liberalizma, odnosno isticao je opasnost od »preizbistrenja« (19), tj. pretjeranog prosvjetiteljstva (»Ueberaufklärung« iz njemačkoga teksta),38 a puk je u smatrao nedovoljno zrelim da samostalno rasuđuje o različitim idejnim usmjerenjima. Europa, izrazio je tu misao, bliješti »sjanjem, kojega gledat još odviš nejake oči puka našega jesu«. Smatrao je da zbog toga puk treba voditi i usmjeravati, da je potrebno »sredoputno popeljanje puka« (19), tj. da puk treba odvraćati od radikalnih shvaćanja i odgajati ga u konzervativnome duhu. To je smatrao zadatkom države i crkve, odnosno »častnikah« i »popova sviuh bogoštovjah« (19), ali je isto tako smatrao da oni za tu ulogu nisu dovoljno osposobljeni.

Rješenje za postizanje više obrazovne razine i svjetonazorno usmjeravanje stanovništva vidio je u unapređivanju školstva, u osnivanju visokih škola (»mudroskupština«, u njemačkome tekstu: »Hochschule«),39 a smatrao je da trebaju postojati i mogućnosti obrazovanja za različite »rukotvorne nauke«, tj. zanate (19). Pritom je vidio različite razine stručnjaka i njihovih uloga u društvu i gospodarstvu. S jedne strane su oni nadareniji i obrazovaniji koji zbog toga mogu imati vodeću ulogu na različitim područjima, ali njihovu ulogu Drašković nije ograničavao na plemstvo. Dapače, izričito je naglašavao da takve osobe »bez razlike roda«, tj. neovisno o staleškoj pripadnosti, svoj položaj, ugled i uvažavanje, moraju steći isključivo svojim znanjem i radom (19). Ostali bi se trebali obrazovati prije svega u praktičnim strukama koje »stalna leba daju«, tj. koje bi im u trgovini i obrtu omogućavale siguran prihod (19). I od vlade je očekivao da će poticati trgovinu i obrt.

Naglašavao je da nositelji upravnih vlasti moraju raspolagati stručnim znanjem zbog upravne efikasnosti, ali i političkih razloga. Kao što je plemstvo upozoravao da prema kmetovima ne smije upotrebljavati silu jer su oni (ta »durma djeca«) »poodrasli« (23), tako je vladu upozoravao na »zagtevanje zemana«, tj. duh vremena (»Forderung des Zeitgeistes« u njemačkome tekstu),40 da puk nije više bespogovorno poslušan vlasti, da je prema vlastima »sud puka danas mlogo oštriji, poslušanje pako od dostojanstva visi koje si poglavar zaslužiti znade« te je upozoravao vladu da svoj autoritet može uspostaviti samo preko mudrih i obrazovanih »poglavara« koji raspolažu velikim stručnim znanjem i iskustvom (20).

Drašković je bio svjestan da je za ostvarenje iznesenih prijedloga potrebno osigurati proračunska sredstva te je — kao što je navedeno u vezi sa sredstvima za funkcioniranje središnje uprave — tražio od plemstva da odustane od svoje bitne povlastice i pristane na plaćanje poreza (»pripomozte svi z vašemi kesami«) za izgradnju i uzdržavanje suvremenoga školstva (19).

Drašković je, dakle, u unapređivanju školstva i podizanju obrazovanja na suvremenu razinu vidio uvjet za razvoj gospodarstva i uspostavljanje suvremenije i učinkovitije državne uprave, ali također sredstvo za odgoj stanovništva u konzervativnome duhu. Uzevši u cijelosti, predlagao je reforme u sustavu obrazovanja koje bi u konačnici gospodarski ojačale plemstvo i građanstvo uz umjerene promjene u sklopu feudalnog sustava, ali bi također gospodarski, kulturno i politički ojačale položaj Hrvatske.

Gospodarstvo i interes tradicionalne društvene elite

Drašković je u Disertaciji u gospodarskim pitanjima istupio kao predstavnik ne samo plemstva već općenito tradicionalne društvene elite, interesne skupine plemstva i imućnoga građanstva, angažirane u agrarnoj proizvodnji i trgovini, dvjema najjačim granama hrvatskoga gospodarstva.41 Pritom je svoje prijedloge o načinu reguliranja uvjeta za unapređenje gospodarstva stavljao među već spomenute »opazke moje celu državu dotikajuće«, tj. u reguliranju tih uvjeta vidio je zajednički interes hrvatskih i mađarskih društvenih elita i prihvaćao je jedinstveni gospodarski sustav za čitavu »državu«. Drašković se i time uključio u aktualnu raspravu u mađarskoj javnosti. U svojim je zahtjevima slijedio grofa Istvána Széchenyija, istaknutoga mađarskog magnata i vođu umjerenog krila nacionalnog pokreta. Upravo u godinama uoči zasjedanja reformskoga Ugarskoga sabora 1832.–36., kojemu je prethodilo zasjedanje Hrvatskoga sabora 1832., Széchenyi je objavio dva djela u kojima je iznio svoj umjereni reformski program i izazvao reakciju radikalnije mađarske oporbe. To su djela Hitel i Stádium, tiskana 1830. i 1831., od kojih je Hitel pod naslovom Über den Credit izdan i na njemačkome jeziku.42 Jedna od glavnih Széchenyijevih intencija bila je ojačati nacionalnu ekonomiju tako što bi se plemstvu omogućilo da svoje posjede koristi kao polog pri uzimanju kredita za uključivanje u manufakturne i industrijske poduhvate. Predlagao je osnivanje središnje ugarske hipotekarne banke, no i ukidanje feudalnih instituta koji su ograničavali raspolaganje feudalnim posjedima: instituta aviticiteta, prava srodnika u sporednoj lozi na nasljeđivanja zemljišta, fiskaliteta prema kojemu nakon izumrća plemićke obitelji zemlja pripada državi i odredbe prema kojoj neplemići ne mogu doći u posjed vlastelinstva. Ta su načela plemstvu onemogućavala zalaganje i otuđivanje zemljišta, odnosno uzimanje hipotekarnih kredita i aktiviranje vrijednosti zemljišta kao investicijskoga kapitala.43

Drašković je općenito tražio da se u Hrvatskoj i Ugarskoj stvore uvjeti koji bi omogućili stvaranje tržišta kapitala. Predlagao je da se osnuju mjenbeni sudovi (»menjaški sudi« /17/) koji bi zajmodavce osiguravali da će im zajmovi biti vraćeni, a zbog nepostojanja kojih »inokrajni i baš malo koji domaći (tj. zajmodavac; N.S.) novce svoje Mađaru ol Hrvatu u zajam dati se neusudi« (18). Nije izričito zahtijevao ukidanje instituta aviticiteta i fiskaliteta, ali su njegovi zahtjevi to pretpostavljali. Naime, predlagao je da se osnuje »državna ungarska banka«, tj. središnja ugarska hipotekarna banka koja bi davala hipotekarne kredite za investiranje u manufakturne ili industrijske pogone (»fabrike«), pri čemu je plemstvo sa svojim zemljišnim posjedima bilo najznatniji potencijalni korisnik hipotekarnih kredita. (18)

Predlagao je i mjere koje bi unaprijedile trgovinu, a u tome je također nalazio zajednički interes Hrvatske i Ugarske. Ocjenjivao je da bi rast domaće manufakturne i industrijske proizvodnje bio i u interesu trgovaca jer bi mogućnost trgovanja domaćom robom smanjila troškove koje oni sada imaju nabavljajući robu u inozemstvu. No, napose je bio zainteresiran za stvaranje uvjeta za povećanje izvoza poljoprivrednih proizvoda. Proizvodima iz ugarskoga dijela Habsburške Monarhije (tj. i iz Hrvatske) bio je carinama ograničen izvoz u austrijske dijelove (»nimačke kraje«) Monarhije (12). Za vrijeme konjunkture žitne trgovine 1820–ih godina ugarsko i hrvatsko žito imalo je prođu u europskim zemljama, a po završetku rusko–turskog rata mirom u Jedrenu 1829. počelo je rusko (ukrajinsko) žito konkurirati na samome habsburškome tržištu. Drašković je upozoravao da brodovi s ruskim i egipatskim žitom dolaze u Rijeku i da se tamo prodaje »moskovska i egiptonska hrana« (13), što obara cijene ugarskoj i hrvatskoj robi. Izlaz je Drašković nalazio u izvozu te je predlagao da se u Rijeci osnuje trgovačko društvo s dostatnim kapitalom (»družtvo trgovačko jaspra imajuće« /12/), odnosno »morsko društvo« (18) s ciljem da »prirođu ungarskomu i hrvackomu Š...š po moru put naiđe« (12), tj. društvo koje bi se bavilo izvozom hrvatskih i ugarskih poljoprivrednih proizvoda i njihovim plasiranjem na europsko i svjetsko tržište.

Drašković je, dakle, predlagao mjere koje bi bile okvir za gospodarsko djelovanje u zemljama ugarskoga dijela Monarhije, tj. Ugarske i Hrvatske. Predlagao je i osnivanje središnjih ugarskih financijskih ustanova. Nije razmišljao o osnivanju zasebne hrvatske već ugarske središnje hipotekarne banke kakvu je predlagao i Széchenyi i osnivanje pomorske izvozne trgovačke kompanije, a u njihovu osnivanju očekivao je angažman upravo mađarskoga plemstva. Bio je svjestan slabosti hrvatskoga plemstva i gospodarske snage mađarskoga te je za osnivanje hipotekarne banke i pomorske trgovačke kompanije očekivao investicije mađarskoga kapitala. U unapređivanju trgovine vidio je zajednički hrvatski i ugarski interes koji se prelamao napose u Rijeci. Isticao je kako bi osnivanjem »morskog društva« upravo »Rieka i naš komerc napredovao«. (18)

Drašković je općenito zahtijevao da u Rijeci, koja je s kotarom kao »Ugarsko primorje« (Litorale hungaricum) bila podvrgnuta mađarskoj upravi, uvjeti poslovanja budu jednako osigurani mađarskim i hrvatskim trgovcima. Isticao je državnopravnu pripadnost Rijeke i kotara Hrvatskoj, a naglašavao je gospodarsku važnost Rijeke za Hrvatsku budući da »mlogi posli kraljevinah naših z riečkim interesom udruženi jesu«. No, tražeći kompromis, predlagao je da se u Rijeci, premda ona državnopravno pripada Hrvatskoj, prizna pravo građanstva protestantima, što je inače bilo jedno od spornih pitanja u sukobima hrvatskog i mađarskog plemstva, o čemu je u Saboru 1832. govorio grof Karlo Sermage. Drašković je ipak bio skeptičan u očekivanjima da će mađarsko plemstvo pokazati razumijevanje za hrvatske gospodarske interese, napose u vezi s Rijekom. U sporu o pripadnosti Rijeke bio je spreman na raskid suradnje s Ugarskom i jedino je u vezi s tim pitanjem bio ultimativan. Bio je spreman na izravan sukob s Ugarskom koristeći se prometnim položajem Hrvatske, odnosno činjenicom da mađarsku robu prema Rijeci kao izvoznoj luci put vodi preko Hrvatske, te da Hrvatska može taj put blokirati. Mađarima je poručivao da u krajnjem slučaju (»ako nemili biti zagtevamo«) »mi Š...š štetu na putu nihovim prirođu kroz naše kotare učiniti i trgovinu nima kvariti možemo«. (12)

Zaključak

Disertacija grofa Janka Draškovića imala je iznimnu važnost za trenutak u kojem je 1832. nastala. Ona je iznijela cjelovit program političke akcije, a hrvatsko je plemstvo pokazalo da je spremno prihvatiti njegovu inicijativu. To je pokazalo već time što je Sabor Draškovića na njegovu programu izabrao za nuncija, predstavnika Hrvatske u gornjem domu Ugarskoga sabora. No hrvatsko je plemstvo Draškovićev program slijedilo sa zadrškom. Zaključci Sabora pokazali su da je hrvatsko plemstvo počelo napuštati dotadašnju defanzivnu politiku i voditi aktivnu te — premda ne još sasvim odlučno — zahtijevati veći stupanj samostalnosti Hrvatske. Sabor je zaključio da će povući zaključak iz 1790. kojim je Ugarsko namjesničko vijeće bilo prihvaćeno kao vlada za Hrvatsku, tj. da će zahtijevati (kao što je Drašković predlagao) osnivanje samostalne hrvatske vlade, ali uvjetno, ako mađarsko plemstvo nastavi s dotadašnjom politikom. Sabor nije donio nikakav zaključak u vezi s Draškovićevim prijedlogom o uvođenju hrvatskoga kao službenog jezika. Znatno slabije uključeno u modernizacijske procese od mađarskoga, ono nije bilo spremno podržati ni Draškovićev program ograničenih reformi u sklopu feudalnoga sustava. Draškovićevu inicijativnost bila je spremnija prihvatiti skupina mlade inteligencije oko Ljudevita Gaja te je nakon saborskog zasjedanja došlo do povezivanja Draškovića i te skupine, pri čemu je Drašković — jedini velikaš koji im se pridružio — postao član i politički pokrovitelj te inicijalne preporodne jezgre. Polazišta i ciljevi Draškovića i pripadnika mlade preporodne skupine nisu bili u svemu identični, ali su bili komplementarni i bitni elementi Draškovićeva programa postali su sastavnim dijelom programa Hrvatskog narodnog preporoda. Sam Drašković je nakon pokretanja 1835. zajedno s Gajem postao vođa preporodnog pokreta. Plemstvo ga je, pak, tek postupno slijedilo te je oficijelna Hrvatska neke od njegovih bitnih prijedloga prihvatila tek u vrijeme vrhunca preporodnoga pokreta, kad je Sabor 1845. donio zaključak o osnivanju hrvatske samostalne vlade i osnivanju sveučilišta te 1847. kad je, na svome zadnjem zasjedanju kao staleškog sabora, donio zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog te prihvatio (više nego što je Drašković 1832. bio spreman prihvatiti) mogućnost ukidanja feudalnih odnosa. Ako svi aktualni problemi hrvatske politike, kulture, društva i gospodarstva i nisu bili riješeni onako kako je to Drašković predlagao, a mnogi od njih su ostali neriješeni sve do 1918., on je bio prvi koji je na samom početku preporodnih kretanja njihovo rješavanje stavio na dnevni red hrvatske politike.