Prva i druga geografija u Cvjetnome trgu Danijela Dragojevića

Bez mnogo krzmanja mogli bismo knjigu eseja Danijela Dragojevića Cvjetni trg iz 1994. godine imenovati knjigom prostora, a s obzirom na njezinu određenost prostorom — ili bolje, nizom prostora — možda i jedinu u suvremenoj hrvatskoj književnosti koja toj temi poklanja toliko velik, gotovo središnji značaj. Svaki od eseja u knjizi na ovaj ili onaj način govori o prostoru, o onome što mu je realno pripadno ili imaginacijom i mišlju pripisano, no ako bismo trebali izdvojiti neki koji o temi što će nas u ovome ogledu zanimati govori načelno, postavljajući misaoni okvir cijeloj knjizi, tada je to tekst Dan prostora. Kao većina tekstova u knjizi, i ovaj je pisan karakterističnim Dragojevićevim esejističkim stilom: otvara ga anegdota za kojom slijedi meditativni komentar. Dakle, Dragojevićev esejistički subjekt jednoga se dana u filozofijskome rječniku dao u potragu za natuknicom o prostoru, konzultirajući izdanje iz 1965., a potom i ono iz 1984. godine. Riječ ondje nije našao, što ga s obzirom na vlastitu filozofsku lektiru ne iznenađuje, a pitajući se o razlozima izostanka, izvodi sljedeće zaključke: prostor se teško dovodi do apstrakcije i zato je za filozofsku misao nepristupačan (»u tome za filozofa ima nešto glupo i ponižavajuće« 1994: 96), kao i tijelo, koje se nužno misli zajedno s njime, a koje racionalističkomu diskursu prijeti kaosom i skandalom. Preko tijela je zatim prostor povezan s osjećajem prije nego s mišlju koja je u filozofiji mnogo bliža kategoriji vremena, »bliže slijedu nego rasporedu« (ibid.). Filozofi stoga »prostor ostavljaju područjima praktičnog, umjetnosti, mistici, religiji, magiji, područjima kojima ne smeta što je on tu i tamo isti, pasivan, više podložan sanjariji i obliku nego misli, što je više primarna percepcija nego misaoni slijed« (ibid.). Osim u umjetnosti, napominje Dragojević, prostor je postao važnim predmetom i dvadesetostoljetnih prirodnih znanosti: fizike, teorije kaosa, astronomije i matematike.

Razlog zbog kojeg nam je navedeni esej naročito zanimljiv jest i podudarnost u njemu iznesenih uvida sa spoznajama niza humanističkih disciplina — od sociologije, antropologije, do kulturalnih studija i književne kritike — koje su zadnjih desetljeća 20. stoljeća izvršile prevrednovanje kategorije prostora, što se uvriježilo zvati »obratom prema spacijalnosti«. Još je Michel Foucault, jedan od rodonačelnika toga zaokreta, krajem šezdesetih uputio na i dalje snažan utjecaj devetnaestostoljetne misli koja je bila zaokupljena isključivo vremenom i povijesnim kategorijama nauštrb promišljanja prostora. Prostor je iz zapadnjačke perspektive bio viđen bilo kao inertna, neinteligibilna i netransparentna materija, bilo kao dematerijalizirana bezvremenska predodžba lišena ikakvih veza s društvenim praksama1. Nasuprot tomu, radom brojnih teoretičara i znanstvenika usmjerena je pažnja na divergentnost prostora koji je ujedno predmet, ali i akter oblikovanja društva i pojedinaca — ne tek puka pozornica povijesnih zbivanja. Prostor je iz nove perspektive viđen prije svega kao konstrukcija — on je oblikovan ideologijama, poprište je brojnih političkih i kulturalnih sukoba, vrednovan je cirkulacijom kapitala, premrežen tehnologijama komunikacije, socijalno je stratificiran, rodno je i nacionalno označen, obilježen učincima praksi svakodnevice, podložan umjetničkomu preosmišljavanju te pod neprestanim uplivom žudnji i imaginacije. Ideološki sporovi oko problematike prostora, piše Foucault u eseju O drugim prostorima, razvrstali su sudionike u dva oprečna tabora koje on naziva »pobožnim potomcima vremena« i »odlučnim stanovnicima prostora«. Nije teško pogoditi kojem ćemo od ovih dvaju »tabora«, tumačeći Cvjetni trg Danijela Dragojevića, dati prednost.

U hrvatskoj je književnoj kritici Dragojević prepoznat kao pjesnik prostora jer je upravo prostornost jedna od najvažnijih odrednica autorove poetike. Ona je posebno naglašavana paralelnim izlaskom dviju knjiga — pjesničke Zvjezdarnice i esejističkoga Cvjetnog trga, koji je u kritike (Cvjetko Milanja, Krešimir Bagić) primljen i kao interpretativna pozadina na kojoj valja iščitavati pjesničku zbirku. U ogledu koji slijedi obratit ćemo posebnu pozornost na tematiziranje prostora u Cvjetnome trgu — na prakse koje obilježavaju prostor, odnos prostora spram jezika i imaginacije te ćemo se na koncu upitati kako se u suodnosu s prostorom oblikuje identitet esejističkoga subjekta. Za uvide ćemo se paralelno koristiti tekstovima i pojmovima koji će nam pomoći u razumijevanju i opisu prostornih praksi u Dragojevićevu tekstu, ali i književnom kritikom koja je smjestila ovu knjigu u okrilje autorove poetike i uputila na njezina ključna obilježja. Naš je cilj osvijetliti već postojeće interpretacije s novoga aspekta koji ipak, koliko znamo, nije bio predmet zasebnog interesa.

Priča prostora i retorika hodanja

Navedimo prije svega o kojim je geografskim prostorima u Cvjetnome trgu riječ. U prvoj trećini knjige u nizu uzastopnih eseja tematizira se za Dragojevića karakterističan mediteranski ambijent — i to onaj otoka Korčule s njegovim precizno određenim toponimima i Dubrovnikom koji možemo shvatiti kao primorski pandan Zagrebu kao kontinentalnom toponimu koji je tema druge trećine knjige. S obzirom na takvu podijeljenost i grupiranje eseja te njihov postupan hod od primorja prema kontinentu, navedeni smo da svoje čitanje ustrojimo oko dvaju geografskih polova — mediteranskog i kontinentalnog, koji su u Dragojevića snažno prožeti, čineći jedinstven prostor spram kojega subjekt uspostavlja jednakovrijedne odnose — bez obzira nalazi li se blizu mora ili na tlu kontinenta. Najbolji i najočitiji dokaz te prožetosti nalazimo u eseju More koji pripada »zagrebačkomu« dijelu knjige — tema eseja plete se oko subjektove slutnje da se, hodajući gradom, nalazi nadomak mora koje mu, međutim, neprestance zamiče za ugao.

Kako bismo odredili jednu od osnovnih karakteristika Dragojevićeva poimanja prostora, usmjerimo se za početak na gradske toponime Cvjetnoga trga. U eseju Topografski raspored sa samog početka knjige, esejistički protagonist, kojega Dragojević naziva »prolaznikom po profesiji«, uviđa implicitnu semantiku naseljenoga prostora. Neko naselje za njega nije tek puki raspored nastambi i drugih objekata, ono nije preslika mogućega urbanog plana, već posjeduje svoju unutarnju logiku koja izmiče očitosti i zahtijeva određeni interpretativni napor. Stoga se u eseju neki došljak, da bi pročitao i razumio tu logiku nastanjenog prostora, osobitu konfiguraciju »uglova, dvorišta, rasporeda prozora, balkona, stabala i smještaja javnog telefona« (1994: 11), treba ponašati poput detektiva i pažljivo slijediti tragove koje mu ta moguća i u prostor upisana priča nudi: »Ako smo, dakle, upali na neko područje ili na njemu živimo, vidimo da osobe i stvari igraju neku igru koju, uz sve drugo, određuje i određeno topografsko stanje, pa zaključujemo: tu se zapravo ništa drugo i nije moglo dogoditi« (9). Dakle, prostor je za Dragojevića harmoničan, izmiče kontingenciji i besmislu, štoviše — svaki apsurd uklopiv je u neku prostornu priču; mogli bismo reći da se prostor hrani paradoksima i oksimoronima koji mu u povratnoj sprezi osiguravaju sklad i ravnotežu. Pri kraju navedenog eseja Dragojević svoju zamisao podupire i primjerima: zagrebačko kino Opatija, primjerice, nije se slučajno nalazilo u istoj zgradi gdje i dom slijepih, a sastajalište gluhonijemih do zagrebačke radiostanice. Shvatiti ove primjere tek kao puku dosjetku značilo bi previdjeti važnu karakteristiku prostora u Dragojevića, naime to da on »nikada ne bježi izvan sistema igre i priče« (11).

U taj sistem igre i priče u potpunosti se uklapa i osnovna prostorna praksa Cvjetnoga trga — hodanje. Cvjetni trg nam tako izlaže na bašlarovski način ispisanu fenomenologiju ljudskoga hoda. U eseju Topografska nostalgija Dragojević izravno sugerira da je hodanje prispodobivo pripovijedanju, pa čak i pisanju: »Stoga oni koji su se bavili topografijom nikada nisu uspjeli izbjeći usporedbu sa sintaksom i tekstom« (21). Michel De Certeau u svojoj studiji Invencija svakodnevice, u poglavlju Prostorne prakse, koje smatramo dobrim dijaloškim partnerom Dragojevićevu Cvjetnomu trgu, govoreći o urbanim prostornim praksama postavlja sličnu tezu: hodanje je prostor iskazivanja, odnosno koračanje je u urbanome sustavu jezični čin koji koristi postojeću prostornu konfiguraciju kao što govornik koristi raspoloživi jezik pri komunikaciji. Specifična retorika hodanja, kako to naziva De Certeau, posjeduje implicitnu figurativnost i dvoznačnost koja se dokraja ne može prevesti u »običan« govor i svesti na razinu doslovnosti i jednoznačnosti koja je »određena urbanističkim sustavom« (2002: 165). Iako kod Dragojevića hod nije striktno vezan uz urbani prostor, on je također blizak poretku verbalnih figura jer je riječ o načinu izražavanja koji izmiče diskurzivnomu govoru, to je jezik oblikovan osobitošću prostora i prirode tla, koji ima vlastitu epistemologiju i vlastiti stil (na tvrdome tlu otoka konfiguracija odnosa tla i koraka tako se »mora ’čitati’ kao da je misao ili misaoni sklop, proces; prelazak iz jedne rečenice u drugu je kao u nekim modernim poetikama: bez velikih slova, zareza, točaka i drugih interpunkcija«, Topografska nostalgija, 1994: 20). Jezik je koraka tjelesan, performativan, bliže osjećaju nego misli ili apstrakciji.

Hodanje je u vezi s nesvjesnim, ono posjeduje vlastitu volju koja izmiče racionalnoj autorizaciji i nadzoru, ono gotovo ima karakteristike bića kojemu ontologiju podaruje učinak gravitacije (Krila koraka). Upravo zbog te analogije hoda i nesvjesnog, u Cvjetnome trgu se često zaziva psihoanaliza, iz više razloga. Kao i psihoanaliza, i hodanje se kod Dragojevića bavi ljudskom željom, štoviše, mogli bismo kazati kako je hod osobita hermeneutika želje koja joj zbog bliskosti tjelesnoj i emotivnoj sferi, prije nego misaono–apstraktnoj, priskrbljuje i drugačiji jezik, bliži njezinoj prirodi od razuma koji je, kao što znamo, potiskuje. Preko suglasja koraka i želje, hodanjem se čovjek približava i prostoru djetinjstva. Ne izjednačuje uzalud Dragojević hodanje i san — jer hodanje na svoj način koristi elemente sna, zgušnjavanje i pomicanje. Mogli bismo reći kako hodanje u prostoru zgušnjava vrijeme, odnosno sam se hod »pretvara u vrijeme« te se šetač hodajući pomoću prostora bavi i vremenom, bivajući koračanjem vraćen u djetinjstvo: »ja odraslo stvorenje obavljam posao djeteta; naučivši hodati hodam, uživam upoznavajući svijet hodanjem, koje je uvijek malo ispred mišljenja« (20). De Certeau uspostavlja istu vezu, upućujući na Freuda i igru fort — da koja je paradigmatski čin djetetovog ovladavanja odsutnošću majke, Drugoga, kojemu se sada moguće približiti tek svladavajući prostor, koji razlikuje mjesto subjekta (tu) od Drugoga (tamo), na kojeg je subjekt uvijek upućen. De Certeau piše: »Prakticirati prostor, prema tome, znači ponavljati radosno (kurziv B.O.) i šutljivo iskustvo djetinjstva; znači to na mjestu biti drugi i prelaziti k drugome« (2002: 175).

S obzirom na to da obnavlja veze s djetinjstvom i iskonskim Drugim, o čemu će još biti riječi, hodanje je obilježeno radošću, osjećajem koji dominira čitavim Cvjetnim trgom i koji čini sponu između zrele dobi i djetinjstva, potičući šimićevsko čuđenje spram svijeta koje se oslanja na intuiciju više nego na razum. Zbog toga osobitog usklađivanja čovjeka s njegovom željom, hodanje poput psihoanalize može imati terapeutski učinak te Dragojević u sebi svojstvenome stilu misaonog obrata kaže da bi psihoanaliza učinila »bolje da se više bavi hodom a manje snovima« jer je u koracima »i simptom i izlječenje« (Koraci, 1994: 8). U svome tekstu o Dragojeviću Cvjetko Milanja također govori o »hodanju kao istinskoj terapiji«, pripisujući mu pritom i geografske atribute: takva terapeutska praksa po njemu stoji na početku »sredozemne kulturacije« i seže »sve do današnjih medicinskih terapija« (2001: 244).

Sanjarija i druga geografija

Osim sa snom, hodanje je kao prostorna praksa povezano i sa sanjarijom, koju Gaston Bachelard u Poetici prostora oštro razgraničuje od sna: dok je san nevoljna aktivnost spavanja, sanjarija je voljna aktivnost budne imaginacije. Bachelarda stoga i ne zanima diskurs psihoanalize koja je neku sanjariju u obliku uspješne pjesničke slike spremna tumačiti biografski, uzročno–posljedično jer on sanjariju veže uz invenciju, ničim pripremljenu u pjesnikovu životu — sanjarija je plod stvaralačke mašte koja je jamac novoga; imaginacija za njega ima »funkciju nestvarnog« (2000: 21). Invencija tako povezuje imaginaciju i hodanje; ono u Dragojevića postaje oblikom prostorne stvaralačke mašte koja postojeće elemente prostora koristi i preobražava u nešto drugo, obogaćujući ih dodatnim smislovima, određenim semantičkim viškom ili pričom.

Navedimo neke lokacije iz »zagrebačkog« dijela knjige koje nekom svojom osobitošću ili uz njih vezanom zgodom izazivaju aktivnost stvaralačke mašte: gnijezdo lastavice iznad vrata pošte u Basaričekovoj ulici na Gornjem gradu postaje povod za meditaciju o daljini i promjeni, grafit u Varšavskoj 18 zaokuplja šetača svojim »igrivim oniričkim okvirom« koji zrači ljepotom čistoga apsurda, gradska uspinjača u Tomićevoj ulici pokreće pitanje o etimologiji riječi »uspinjača« te misao o »uspinjanju« kao metafori života koja izbjegava silazak i pad, a nove registarske tablice otvaraju prostor ludičkoj kombinatorici i socijalnim pričama. Prostoru Dubrovnika šetač pak namjenjuje muzikalnost i rimu: od činjenice da su se poslije Drugoga svjetskog rata Dubrovčani od došljaka među ostalim »branili« pomnim bavljenjem glazbom, dakle notacijama i ljestvicama, odnosno skalama, šetač dolazi do ideje kako bi se prostor Grada zbog obilja stubišta, odnosno skala hodom ozbiljnog i spretnog muzičara mogao odsvirati; slična opisanoj ideji jest i ona o rimovanju dubrovačkih mjesta, dakle o njihovome suzvučju — što je sukladno već spomenutoj misli o jedinstvenoj harmoniji prostora, sveprisutnoj u Cvjetnome trgu.

Kao što vidimo, svaka zgoda i svaka priča prizivaju određene toponime kojima je Cvjetni trg prošaran. Da se ne radi o pukoj faktografiji, nabrajanju zbog nabrajanja ili tek dnevničarskome evidentiranju, dovitljivo upućuje De Certeau za kojega se oko imena mjesta ustrojavaju važne prostorne prakse i pješačke taktike. Naime, od imena ulica i trgova pješak hodanjem slaže prostornu rečenicu čiji ustroj ovisi o favorizaciji mjesta kojima prolazi ili pak o zaobilaženju onih koja ga iz nekog razloga odbijaju. U Cvjetnome trgu tako možemo prepoznati nosivu polarizaciju središnjeg, naslovnog eseja — između Jelačićevog trga, kamo »dolaze ljudi s jačim osjećajem zajedništva« (1994: 51), i Preradovićeva trga, kamo idu ljudi željni intime i topline samoga prostora. Imena mjesta De Certeau poetično imenuje sazviježđima koja lebde »ponad grada poput oblačne geografije ’značenja’ u čekanju, i odatle upravljajući tjelesnim premještanjima« potiču stvaranje »druge geografije, poetske, ponad geografije doslovnoga, zabranjenog ili dopuštenog značenja« (2002: 170). Ovakve imaginarne geografije ujedno su i zalog nastanka mjesnih legendi, semantičkog suviška koji prostor čini nastanjivim ne samo tijelom, već i imaginacijom; De Certeau će reći kako taloženje tih priča stvara i memoriju mjesta, u obliku mjesnih legendi, koja je u prostoru pohranjena poput rebusa koji čeka na dešifriranje od strane prolaznika: od njegove mašte koliko i od njegova tijela. O prostornoj kvaliteti dotične memorije, o njezinoj »nastanjivosti«, kao što upućuje De Certeau, dovoljno govori sasvim jednostavna rečenica poput: »Sviđa mi se ovdje« (174). Dotična tvrdnja ocrtava prostore simpatije, topofilije, a takvi dominiraju Cvjetnim trgom koji bismo mogli imenovati knjigom nastanjivosti, pri čemu su neprijatelji najčešće smješteni u obzor slutnje.

Kozmički prostor i prva geografija

Nastanjivost i topofilija u Cvjetnome trgu konotiraju još jednu veliku temu ove knjige koju je kritika ponajviše isticala: Dragojevićeva mjesta sretnog prebivanja takva su i stoga jer (na) njima pokrenuta sanjarija vodi nekomu obilju prapočetka, slutnji raja koja je po Krešimiru Bagiću »temeljna nakana knjige« (1995: 60). Josip Užarević u svome ogledu govori pak o »prvom stanju«, kako glasi i naslov teksta, o svojevrsnome »početku prije početka« kojega prispodobljuje transcendenciji ili Bogu (ujedno stanju praznine i sveprisutnosti) (1995: 83). Slično piše i Milanja govoreći o Zvjezdarnici i Cvjetnome trgu u kojima prepoznaje za Dragojevića karakterističnu potragu »za prvobitkom kao sveopćim ishodištem i idealitetom« koji je prispodobiv »platonskoj idealnoj supstanciji, koja jamačno potrebuje i radost« (2001: 244).

Ova potraga za počelima ističe još jednu važnu dimenziju prostora u Cvjetnome trgu — osim što je bogat pričama, koje šetač odgonetava stvarajući intimnu drugu geografiju nekoga područja, prostor je bitno određen i šutnjom, predjelima što ne žele u jezik koji im šetač nudi i koji se ne daju prisvojiti i posjedovati. Stoga je pasija šetača dvostruka: ujedno stvarati drugu geografiju gdje god je to moguće, dovoditi sve u vezu sa svim, tj. voditi za Dragojevića poznatu zamjeničnu igru koja počiva na neumornome uspoređivanju stvari, bića i pojava; i tragati za prvom geografijom koja leži u šutljivome prostoru prije svake priče2. Ako je druga geografija ustrojena stvaralačkom maštom pješaka koja teži pješačkim iskazivanjima, prva geografija konotirana je nekim prirodnim prapočelom čiji sklad nije narušen ljudskom intervencijom.

Slika rajskog obilja predstavljena je na više načina, a jedan je od cjelovitijih svakako u eseju Šuma koji barata tim značenjem bremenitim mitemom koji konotira iracionalne i prijeteće sile. Šuma je tu više od toponima, ona je ponajprije metafora za »prvo stanje« bića, mjesto supostojanja svih mogućnosti, kada granice bilo kakva identiteta još nisu utvrđene: »Njezini unutra i vani, detalji i cjelina sablasno se miješaju, mašta ne zna u što je uletjela, u zdravlje ili u ludilo, put ili labirint, vir ili tok, prije rođenja ili nakon smrti. Gdje je sve važno, nema mogućnosti za pogrešku. Sve što ste izabrali i što vas je izabralo učinilo je dobro. (...) Šuma je pakao, jedini pakao za koji smo uvjereni da će postati raj ne mijenjajući se ni u najsitnijem detalju« (1994: 82). Određujući taj prostor spram jezika, protagonist kaže kako se šuma »ipak neće dati zavarati imenima«, ali i da ona šumi »riječima svih rječnika, knjigom koju upravo piše« (ibid.).3

Nasuprot tomu prostoru potpune slobode, izlazak u civilizaciju, u uljuđene okvire građanskog identiteta, asociran je pojmom vrta koji je »oblik svedene šume« — prijelaz je iz prostora šumske divljine u zakonima uređeni ljudski vrt doživljen kao pad, što subjekt predočuje slikovitim obratom mitološke slike: »Nije čovjek, kako priča želi, protjeran iz raja zemaljskog, nego iz šume nezemaljske u vrt, gdje vlada red i vlast se zemaljska i nebeska brinu o svemu« (1994: 84). Ako bismo Cvjetni trg htjeli odrediti spram ovih dvaju prostora, rekli bismo da je prolaznik–esejist stanovnik ljudskoga vrta u kojem traga za preostacima rajske šume. U tome bismo smislu njegove koračaje mogli locirati na razmeđu dviju geografija jer su na narativnoj kartografiji druge povlaštena upravo ona mjesta na kojima se naslućuju (neizreciva) počela prve. Dotična počela objavljuju se u obliku preostataka nekoga izgubljenog ili očekivanog obilja i, vratimo li se načas retoričkim figurama koje po De Certeauu konstituiraju prostor kao iskazivanje, možemo reći da je sinegdoha jedna od glavnih figura Dragojevićeva šetača jer se preko govora o prostornome detalju naslućuje ideja cjeline: »Sinegdoha širi prostorni element da bi mu podarila ulogu ’viška’ (cjeline) i nadomjestila ga...«, ona »nadomješta cjeline dijelovima... zgušnjava: ona povećava detalj, a umanjuje cjelinu« (De Certeau 2002: 166). Prije nego naznačimo prostorni smještaj tih elemenata zgusnuća, istaknimo kako je u doticaju s njima jezik podvostručen jer mjesta obilja su objekti šetačeve žudnje koji ga istodobno potiču na govor, ali upozoravaju i na njegovu nedostatnost. Jezik im se na koncu priklanja pristajanjem na šutnju i prazninu jer one su za Dragojevića mediji obilja — paradoksalno, jedino šutnja i praznina odgovaraju želji jezika da kaže sve.

Sinegdoha obilja u mediteranskome habitatu jest oblutak koji je obilježen svojim tvrdokornim odbijanjem da uđe u priču, njega se ne može posjedovati, već ga se može pohoditi u njegovome »staništu«, u morskoj uvali među ostalim oblucima. Oblutak je zatvoren u vlastiti oblik, dovršen je, nije ni unutra ni vani: »izvan riječi sam, kao ti u najboljim trenucima; dolazeći u ovu luku napustio sam raj, ali ne dokraja i ne zauvijek; budeš li se okrenuo na pitomu stranu, budeš li me gledao i taknuo, vidjet ćeš i taknuti dio toga raja« (Fabula rasa, oblutak, 1994: 30). Uz oblutak, valja spomenuti i plimu koja okuplja u sebe cjelinu mora, od kojega pak sve počinje i kojemu se sve vraća, koje i kada je mirno, »nije drugo do velika uspavana zvijer koja sprema nove nevolje« (Nadolazak plime 31); te dalmatinsko ulje koje priziva »temeljne osobine prirode« na kojima se temelji ljudska simbolika, u slučaju ulja simbolika plamena i duhovnosti (Plamen ulja, 33). Prostor otoka povezan je i izravno sa slikom raja iz djetinjstva koji je paradoksalno smješten u kamenjar — čime se pokreće misao o dijalektici siromaštva u stvarnosti i nadoknade, obilja u imaginaciji (Raj, 25).

Pogledajmo sada kako urbani prostor odgovara na šetačevu potragu za prvom geografijom. U prostoru grada šetač će favorizirati mjesta koja na bilo koji način iskazuju bliskost s nekim od kozmičkih, arhaičkih elemenata — tako će u središtu Zagreba on prizivati vezu sa zemljom koju osjeća pod nogama dok hoda pločnicima grada; umjesto suvremenog urbaniteta koji je kodificiran i oblikovan intervencijama vlasti, njezinim »praznim i ispraznim namjerama«, njegov šetač priželjkuje sasvim drugačiji, iščezli habitat, prisutan još jedino na fotografskoj slici: »U tom prostoru na fotografijama Toše Dabca vidjeli smo ovce i žene koje prodaju. Papak je očito znao da zemlja nije daleko. Danas ovce nije moguće zamisliti ni u kakvoj kombinaciji« (1994: 50). Za razliku od Trga bana Jelačića, na koji se gornje rečenice i odnose, koji je dakle svojevrsno obilježje političke i estetske dekadencije, Cvjetni trg nije primamio pažnju vlasti i stoga je očuvao naznake žuđenoga obilja te njemu stremi »intimno biće« šetača: »Mimoišao ga je i promet. On doista, kako bi i ovce htjele, ostaje u zelenom. Na donjem dijelu još ima skromni ostatak cvjetnog posla: uz vodu, malo latica za posjete, darove i pokojnike. Zatim, na njemu je i nekoliko stabala koja se u proljeće vrlo samosvjesno probude. Tu su i neminovni golubovi koji s glave zelenog Preradovića promatraju što se na prozorima i Trgu zbiva« (51).

Cvjetni trg je dakle urbani prototip sinegdohe obilja — ako bismo uz urbanost vezali atribute progresa i omasovljenja te specifičan gradski životni ritam, odlikovan brzinom, tehnologijom i hiperkomunikacijom, Preradovićev trg svojim otklonom od takve norme za Dragojevića predstavlja gradsku oazu u kojoj je čovjek i dalje član poretka bića s kojima je u neraskidivoj vezi. Baš kao što je oblutak zatvoren u svoj dovršeni i sretni oblik te je na neki način umanjena slika raja, tako i Trg ima tendenciju da izgubi četvrtasti oblik i postane krug — koji se uspješno brani od vanjskog, »od onog što se može donijeti i iznijeti« (52). Bagić je u svojoj kritici Cvjetni trg prispodobio prostoru šume jer i na njemu kao i u njoj vrijede posebne zakonitosti, sve su mogućnosti otvorene, to je svojevrsni paraprostor, određen ovim ovdje, ali i nekim odsutnim tamo, preko kojega je opskrbljen prazninom iz koje se »sluti da je raj moguć, vjerojatan, neminovan« (ibid.).

Ovdje i tamo — filozofija neidentiteta

Predočimo preko tog prostornog sraza blizine/prisutnosti i daljine/odsutnosti pitanje identiteta kako je ono tematizirano u Cvjetnome trgu. U tu svrhu obratimo pozornost na sam završetak eseja Cvjetni trg — riječ je o pjesmi prepisanoj iz Zvjezdarnice, koju možemo čitati i kao izravan lirski komentar esejističkog teksta, njegov stihovani rub. Iz perspektive našega »prostornog« čitanja držimo znakovitim što u dotičnoj zbirci ta pjesma nosi naslov Mjesto, koji je u knjizi eseja izostavljen. Povežemo li pojam »mjesta« ili pak oćuta mjesta s asocijacijama koje nam predlaže teorijski diskurs kulturoloških analiza prostora, tada je mjesto obilježeno raznim vrstama pripadnosti, ukorijenjenosti i oblikovanja identiteta preko emotivne vezanosti uz neki prostor4. Kod Dragojevića pak interpretacija mjesta, mogli bismo reći, ide u drugome smjeru: naime, kao što vidimo, mjesto nije određeno prilogom »tu« ili »ovdje«, koji bi naznačivao prostornu supripadnost subjekta i okružja, već je označeno deiksom tamo, koja se ponavlja na počecima stihova, i koja po De Certeauu ima »funkciju uvesti drugoga u odnosu na ’ja’ i na taj način ustanoviti međusobno spajanje i razdvajanje mjestâ« (164).

Mogli bismo stoga zaključiti kako je kod Dragojevića pojam »mjesta«, kao konotacija nekog jastva ili vlastitosti, povlašten u onoj mjeri u kojoj priziva i dopušta neko tamo, kao konotaciju drugosti koja na razdaljini obećava obilje i totalitet te koja nadoknađuje sve uskraćenosti identitetom ograničenog bivanja. Tamo je dakle neprestana mogućnost, virtualitet — u kome je subjekt tamo i kada ga tamo nema i koji tome »ja« koje prebiva ovdje priskrbljuje životno važno preobrazbu i uvijek novo značenje i novi oblik. Preko drugoga tako ja izmiče konačnosti, definitivnosti i zatvorenosti, pa i činu imenovanja kao nečem utemeljujućem — Josip Užarević stoga opisuje misaonu strategiju Dragojevićeva subjekta pojmom »filozofije neidentiteta« koji veže uz već spominjani pojam »zamjeničnih igara« koje nisu tek puke postmoderne jezične igre bez utemeljenja u stvarnosti, već način bivanja, zalog vitalizma bića (Užarević zapaža odsutnost teme smrti u Dragojevića, čime se iznova potvrđuje teza da je Dragojević manje pjesnik i mislitelj vremena, čak je i njegov protivnik, a više pjesnik i hvalitelj prostora, kategorije koja mu pruža teritorij za igre premještanja, preobrazbe i obnavljanja).

Sagledajmo još malo pažljivije kategoriju Drugoga koja je kao problem konstantno prisutna u Dragojevićevu pisanju i ukažimo na njezine zanimljive preobrazbe. Kritika je isticala kako je upravo ta kategorija za Dragojevića bila često problematična te je i Užarević npr. isticao strah od Drugoga, njegovo neprihvaćanje, bijes koji u subjekta potiče ta pozicija koja se ne može svesti na jastvo i načine kontrole (»ne daj se osvijetliti od drugoga«), općenito, riječ je o dramatizmu koji obilježava situaciju Dragojevićeva subjekta, o sukobu na relaciji jastva i svijeta/drugih. Milanja Dragojevićevu subjektu stoga pripisuje i kategoriju narcizma, koji se protivi onomu što ima vlastitu volju i odbija stupiti u subjektovu misaonu sferu koju obilježava stanovito »pripitomljavanje Drugoga«. Stoga Užarević zaključuje kako je kod Dragojevića govor o Drugome uvijek i govor o sebi, ili pak govor o Trećem, a to je pak metafizički razgovor o univerzalnome, o Bogu, te tvrdi kako upravo potonji razgovor »ublažava narcisoidnu nemogućnost božanstva da prizna sebi ravnopravnog sugovornika« (1995: 92). Mogli bismo ustvrditi kako je upravo potraga za Trećim, za Bogom, cjelinom ili obiljem, tj. za njegovim tragovima u svijetu, način Dragojevićeva suobraćanja sa svijetom. I dok je ta potraga u ranijim esejističkim knjigama doista bila obilježena dramatizmom i sukobom na relaciji Ja — svijet, kao što sugerira Užarević, u Cvjetnome trgu, rekli bismo, uočljivo je marginaliziranje drame, dakle bilo kakve negacije, i davanje prednosti afirmaciji i subivanju, možda upravo u onoj mjeri u kojoj je žuđeno obilje na trenutke ipak moguće ili se barem naslućuje kao takvo — ono je ujedno obećano, što Cvjetni trg čini knjigom radosti, ali je viđeno i kao prošlo, izgubljeno, i može se pohoditi tek u sjećanju, zbog čega je Cvjetni trg i knjiga nostalgije, topografske dakako, koja pak ne preteže nad budućnosti jer nju subjekt brižljivo čuva otvorenom, njoj je upućena njegova želja jer je tek pomoću nje donekle moguće obnavljati minula obilja.

Zbog ove težnje da se vrati počecima kao budućnosti, Milanja smatra kako je »Dragojevićeva ideja svijeta podosta konzervativna« (2001: 227) jer u »procesu nalazi nelagodu, a ne vitalističku propulziju«. Razmotrimo li način na koji Dragojević vrednuje prostor, doista bismo mogli reći da je riječ o određenoj konzervativnosti, no ona se ne odnosi toliko na temu procesa koliko na temu progresa, na onu »velegradsku i tehničku entropiju« (ibid.) spram koje je usmjerena mrzovolja Dragojevićeva subjekta, koja je u Cvjetnome trgu prisutna ipak tek u naznakama. Naime, kada govori u prilog prostora koji šetaču pružaju mogućnost odmora i radosti, Dragojevićev subjekt će reći i pokoju protiv strategija koje takvim mjestima prijete oduzimanjem u njih upisane intime — što se velegrada tiče, već smo u slučaju Jelačićeva trga spominjali animozitet prema »urbanizaciji« koja totalizira, a na jugu je slično protivljenje usmjereno protiv turizma kao prijeteće najezde. Ipak, ni te »vanjske« sile nisu toliko prijeteće, neki je vedri relativizam u Cvjetnome trgu prevladao i takve nepomirljive sukobe, a to dobro obilježava i rečenica u eseju Javne vage u kojem se pripovjedač bavi tim gotovo izumrlim prostornim fenomenom, za koji na koncu kaže: »Naravno, javne se vage ne mogu vratiti. Besmisleno je žaliti za nečim što je otišlo« (1994: 69). Nekoliko redaka dalje stoji: »Ipak, možda ih se trebalo sjetiti.« (ibid.) Blaga nostalgija odmijenila je strasno poricanje, dijalektika pakla koji će postati raj određuje fon šetačevog svjetonazora, Drugi je ipak viđen više kao šansa nego prijetnja.

U tome smislu Cvjetni trg na koncu možemo čitati i kao montaigneovsku knjigu, utoliko što se vodi logikom prožetosti, otvorenosti, relativnosti i pomirljivosti. O ovoj promjeni svjedoči i sam esejistički subjekt, priznajući kako je »veći dio svog života, a to znači do gotovo jučer«5, zazirao od Montaigneovih eseja kojima je nedostajalo ludosti i »vatre« te isključivosti karakteristične za jaku i oštru misao (znakovito je na ovome mjestu pozivanje na Emila Ciorana). Dragojević sada postavlja i jednostavno mjerilo za utvrđivanje nekoga svjetonazora — a to je mogućnost prisutnosti djece, dakle nekoga nepredvidljivog slučaja koji uvijek »slabi« poziciju subjekta, ali je i obogaćuje, priprema na neki »višak«, otvara je višestrukim mogućnostima: »Kod Montaignea sve je moguće, gotovo kao kod Shakespearea, i to zato što je nesigurnost potpuna, a ona pak vodi promjeni koja će nas utješiti« (1994: 110). U eseju Grlica izravno se tematizira to odustajanje od nametanja kontrole drugomu (pripovjedač pokušava predvidjeti smjerove kretanja ptice), poštovanje njegove/njezine volje, a u naslovnome eseju knjige nije slučajno spominjanje Johna Cagea, umjetnika koji je na slučaju utemeljio svoj koncept glazbe koja je više odlikovana prostornom jukstapozicijom negoli sukcesivnim i nepromjenjivim slijedom elemenata. Na koncu, valja spomenuti kako je i hodanje fenomen koji izmiče kontroli, kao što smo kazali — ono je bliže želji od uma i ima vlastitu volju te je preko njega Drugi zatečen i u ja, koje zato nije identično samome sebi.

Zaključak

U Cvjetnome trgu prostor je dakle tematiziran na nekoliko razina. Na geografskoj razini, kao što smo ustvrdili, u Dragojevića možemo govoriti o jednakovrijednosti i prožetosti kontinentalnog i primorskog areala, pri čemu je evidentan izostanak njihova uklapanja u jedinstveni nacionalni prostor, ali i odsutnost mogućeg lokalpatriotizma ili regionalizma — Dragojevićev »prolaznik po profesiji« izmiče zamkama pretjerano fiksiranih identiteta.

Na razini iskazivanja prostor je pak oblikovan narativnim taktikama koje ga čine smislenim i »nastanjivim« — ni jedno mjesto nije izvan sustava priče. Povlašteni su oni elementi prostora koji imaginaciju provociraju šutljivošću i naznakama nekoga prvobitnog obilja. U ovome svjetlu Dragojevića vidimo kao zagovarača tradicije u onoj mjeri u kojoj dotična osigurava kozmičko smještanje čovjeka — na razmeđu uma i iracionalnog, reda i kaosa itd. Tradicija je pritom načelo neke iskonske energije nužne za obnavljanje sadašnjeg trenutka, za korigiranje moderniteta, ona je prije zalog vitalizma nego petrifikacije. S obzirom na to, mediteranski se kontekst vrednuje po usklađenosti s vlastitom »mitskom« slikom, a grad po sustavu prostornih znakova koje su zajedno oblikovali priroda i ljudi — u Dragojevića smo daleko od tipično modernističke slike grada kao mjesta otuđenja, ali i od postmodernoga grada obilježenog hipertrofijom znakova. Grad je jednostavno mjesto sklada za koji je važna i ljudska i prirodna sastavnica, a modernizacija je pojmljena kao proces koji prijeti istrebljenjem potonje. U Cvjetnome trgu stoga je lako uočiti brigu za spomenutu ravnotežu, koju se može nazvati i ekološkom, kao i neprijateljstvo spram prijetećih, prostoru redovito izvanjskih sila.

Prostor je i metafora poimanja identiteta — on je medij kojim se jastvo otvara spram Drugoga, a identitet gubi granice utvrđene povijesnim i društvenim ritualima. Zanimljivo je pritom uočiti kako je potraga za prostornim počelima i za očuvanjem kozmičke ravnoteže udružena sa za modernizam karakterističnom filozofijom neidentiteta; u Dragojevića pritom nije riječ o paradoksu — kao što smo pokazali — potraga za Prvim istodobno je i način otvaranja Drugomu, njegovoj nesvodivoj razlici.

Na koncu, valja postaviti pitanje i o aktualnosti čitanja ove knjige danas, ponajprije s obzirom na njezin središnji topos, zagrebački Cvjetni trg, koji je postao predmetom izravnoga političkog, odnosno ekonomskog interesa. Prve reakcije građana koje su išle usuprot nivelirajućih težnji novopečenoga kapitalizma pozivale su se upravo na kulturno–povijesnu važnost trga, prvi prosvjed simbolično je održan pred rodnom kućom pjesnika Vladimira Vidrića. U takvome kontekstu, kada smo suočeni s promjenama koje će prostor Trga prije ili poslije neminovno zadesiti, Dragojevićevu knjigu zasigurno ćemo sve više čitati i kao knjigu koja sudjeluje u stvaranju specifične kulturološke »memorije mjesta« i legendi koje su uz mjesto vezane; drugim riječima, neki budući čitatelj čitat će možda Cvjetni trg baš kao što je Dragojevićev šetač pomalo nostalgično gledao Dapčeve fotografije i pritom sanjario o iščezlim počelima.

Literatura

Bachelard, Gaston, Poetika prostora, Ceres, Zagreb 2000., prevela: Zorica Ćurlin

Bagić, Krešimir, Središnja praznina na Cvjetnome trgu, u: Dubrovnik, 1995., br. 2/3, 58–67.

De Certeau, Michel, Invencija svakodnevice, Naklada MD, Zagreb 2002., prevela: Gordana Popović.

Dragojević, Danijel, Cvjetni trg, Durieux, Zagreb 1994.

Foucault, Michel, Of Other Spaces, Heterotopias, 1967. vidi: http://foucault.info/documents/heteroTopia/foucault.heteroTopia.en.html.

Grgas, Stipe, »Oćut mjesta u prozi američkih Indijanaca«, u: Ispisivanje prostora, Naklada MD, Zagreb 2000.

Milanja, Cvjetko, »Danijel Dragojević (1934)«, u: Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000, II. dio, Altagama, Zagreb 2001.

Soja, Edward W., Postmodern geographies, Verso, London–New York 1994.

Užarević, Josip, Prvo stanje — o mikroeseju Danijela Dragojevića, u: Quorum 1995., br. 4, 78–102.