Osveta tijela nad prostorom?

Henri Lefebvre je pionir moderne sociologije prostora.1 Svojim djelom Production de l’space, koje je izdano 1974. u Francuskoj (ovdje je djelo citirano po izdanju na engleskome jeziku), ne samo da otvara put prema relacijskome poimanju prostora nego ga nadovezuje i na kritiku kapitalizma. Pri tome je tijelo za Lefebvrea u jednakoj mjeri producent i protivnik (protuigrač) u produkciji prostora. Činjenicom da je tijelo sposobno punom osjetilnošću doživjeti prostor, dana mu je mogućnost razbijanja kapitalističke logike vizualizacije i homogeniziranja. Posebno u području slobodnog vremena (za razliku od ponavljajuće monotonije svakodnevnog rada), prije svega na plaži kao otkrivenomu prirodnomu prostoru, tijelo se ponaša kao »cijelo tijelo« te je utoliko otporno (proturječno) spram modernih životnih postavki.

Ovaj se rad osvrće na odnos tijela i prostora s posebnim obzirom na odnos (omjer) spolova na plaži. Otkako se prostori u sociologijskim znanostima više ne promatraju kao skladišta za tijelo, otkako im je oduzeta kruta jednoznačnost (podrobnije Läpple 1991; Werlen 1995; Massey 1999; Sturm 2000; Löw 2001 i drugi) te su, dakle, razvijeni prostori koji se socijalno uspostavljaju kao pluralno simbolične i materijalne konfiguracije, odnos prostora i tijela ponovno je predmetom diskusije. Tijela nisu više uskladištena u prostoru, tijela više čak nisu sistematično odvojena od prostora. Dapače, prostori mogu nastati samo pomoću tijela koja su smještena u taj prostor. Tijela, čak i ljudska tijela, temelji su (materija) prostora. S obzirom da prostori ne postoje sami po sebi, nego se moraju stvoriti i potvrditi kroz socijalnu praksu, jasno je da tijela čak i tada sudjeluju u produkciji prostora pomoću svojih perceptivnih procesa, odnosno kada ti procesi bivaju sastavljeni od čistih predmetnih odnosa. To kako se stvaraju socijalni prostori kroz smještanja tijela te način na koji društvena moć strukturiranja institucionaliziranih prostornih poredaka pomoću tjelesne prakse utječe na te procese, u socijalnim je znanostima samo pojedinačno (Goffman 1982; Kaufmann 1996; Breidenstein 2004;) istraženo ili pak krajnje nesistematično (Hirschauer 1993) uzeto u razmatranje. Analitički preokret do kojeg je došlo zahvaljujući otvaranju pitanja o stvaranju specifičnih tijela kroz prostorna uređenja ne pronalazi odjek u diskusijama diljem Njemačke (iznimka: Ruhne 2003). Čak i Lefebvreovo pitanje o tijelu kao »pijesku u pogonu« prostornih rutina bez smetnji, koje istovremeno uspostavljaju sponu između mikrosocioloških promatranja i društvene produkcije homogenih nacionalno državnih prostora (Berking 2000), ostaje također nezapaženo. To se možda događa zbog toga što se koncepcionalna trijada o prostoru, koju je Lefebvre razvio, često citira (usporedi npr. Noller 1999, str. 112f.; Papayanis 2000; Wex 1998; Ahrens 2001, str. 50f.; Bormann 2001, str. 302ff.), međutim o cjelokupnome djelu se trenutačno u Njemačkoj ne raspravlja (usporedi u angloameričkome području: Massey 1996, str. 120f.; Soja 1996; Shields 1991 i 1999).

U nastavku ću podrobnije analizirati ovo dvostruko značenje tijela u svojstvu produkcije prostora, zapravo tijela kao dijela prostornih poredaka i medija poimanja prostora, te ću stoga odabrati polje koje prema Lefebvreu sadrži veliki potencijal da se ono slobodno razvija: plaža u ljeto. Tako se također mogu u detalje odrediti mogućnosti »tjelesne osvete«.

1. Zašto osveta?

»(Social) space is a (social) product« (Lefebvre 1991, str. 30, tako piše Lefebvre na početku svojih prostorno teoretskih promišljanja. On, doduše, pravi razliku između socijalnog i fizičkog/prirodnog prostora, međutim naglašava da posljednji uvijek iznova nestaje. Prirodni prostor danas ima karakter pozadinske slike. Ljudi se podsjećaju na prirodne prostore, ispunjavaju ih fantazijom, a ipak ih više ne nalaze u svojoj praksi. Prostor je prema tome danas još uvijek socijalni prostor i kao takav on nije samo proizvod društvenoga nego svako društvo stvara svoj specifični prostor (Lefebvre 1991, str. 31).

Na temelju svoje teorije svakodnevnice i shodno njoj izražene kritike kapitalizma, Lefebvre razvija svoja prostorno teoretska promišljanja. Stalno pretpostavljajući da makro i mikroprocesi zajedno djelujući konstituiraju društvene formacije (usporedi Lefebvre 1977, II, str. 154ff.), Lefebvre postavlja pitanje o odnosu konstitucije subjekta i kompetencije djelovanja. Pri radu na ovome projektu otkriva svakodnevni život kao mjesto utemeljenja različitih formi dijalektike subjekt — objekt. Njegovi radovi pisani su sa željom da se svakodnevni život obrani nasuprot omalovažavanjima koja dolaze iz područja »visokog« kao što su filozofija, književnost, moral itd. Ovdje Lefebvre razvija argument da su takozvane više sfere samo prividno odvojene od svakodnevnog života te zapravo fungiraju kao folija negativa prema svakodnevnome životu (Lefebvre 1972a, str. 49).

Svomu pogledu na svakodnevni život Lefebvre daje obrazloženje prvo pomoću (teorijsko spoznajnog) bogatstva koje se skriva u svijetu trivijalnosti. Kao drugo, navodi kako se u svakodnevnome životu povijest otuđenja može promatrati i da se time otvara pogled na ono što je prevladano (usporedi Lefebvre 1977, II. Str. 43; Sünker 1989, str. 49).

Osim toga, Lefebvre zastupa i koncept da se svakodnevni život kao mjesto zaposlenog i djelatnog čovjeka pod uvjetima kapitalizma preobrazio u stanje svakodnevice. Svakodnevnica postaje »socijalno mjesto visoko razvijenog istrebljivanja i brižno nadgledane pasivnosti (Lefebvre 1972, str. 340). Važno je obilježje kolonizacija prostora i vremena (usporedi npr. Lefebvre 1972, str. 27).2 Mjerenje i kontrolu prostora Lefebvre shvaća kao specifičan izraz kapitalističkog načina proizvodnje. Produkciju i kontrolu prostora on shvaća kao sredstvo kapitalističkog prisvajanja. Jedna od njegovih centralnih teza jest da kapital — a na to nadovezano — i država, raspolažući prostorom, osiguravaju sebi poziciju moći. »Hence the space too is made up of ’boxes for living in’, of identical ’plans’ piled one on top of another or jammed next to one another in rows. Yet, at the same time, the body takes its revenge — or at least calls for revenge« (Lefebvre 1991, str. 384; naglašeno u originalu).

Lefebvreova argumentacija prati povijesnu liniju razvoja. On se koncentrira na promjenu od »apsolutnog prostora« feudalizma do »apstraktnog prostora« kapitalizma. Apsolutni prostor prema njemu je poljoprivredni prostor: Set mjesta kojima su dodijeljena imena i koja su izrabljivana od seljaka, nomada i pastira. Apsolutnu konstrukciju prostora neprekidno oslikavaju — prema Lefebvreu — socijalne norme jednog društva i socijalne pozicije članove određene grupe. Postoji jasna podjela prostora na ženske i muške, svete i proklete itd.

Razvoj kapitalističkog poretka prostora, prema Lefebvreu, pronalazi svoje korijene u zapadnome svijetu u 12. stoljeću. Posebno su Francuska, Engleska, Nizozemska i Italija konstituirale prostor akumulacije. S presudom, u svijet ulazi zakon (Lefebvre 1991, str. 263), a time i razmjena i komunikacija, kratko nakon toga umrežavanje (počevši s mrežom ulica) (Lefebvre 1991, str. 266). Konačno u 16. i 17. stoljeću, počevši s Galileom, čovjek gubi svoje mjesto u kozmičkome prostoru i smješta se zbog toga u gradove. U renesansnome gradu (što traje sve do danas) politički se promišlja o svakoj zgradi i istovremeno o koncepciji grada kao cjeline. Od tada je pa nadalje kontrola nad »cijelim« u središtu pažnje. »At that point space was necessarily transformed. If political power controlled the ’whole’, this was because it knew that change to any detail could change the whole« (Lefebvre 1991, str. 272f.). Kao reakciju na okupljanja ljudi koja su tipična za gradski život i na raznovrsne uzajamne ovisničke odnose, državna vlast počinje kontrolirati svaki detalj konstrukcije prostora, sa znanjem da svaka pojedinačna promjena odgađa konstelaciju cijelosti. Pretpostavka za ovaj razvoj je homogenizirajuća matrica koja se postavlja na prostor.

Dok se sila prije vremena kapitalizma prema Lefebvreu odigrava izvan ekonomske sfere, ona od sada postaje njezin imanentan dio. Doduše, ekonomski odnosi nisu identični političkim, ali su ipak nerazdvojivo povezani s njima. Iz industrijalizirane Europe izrasta imperijalistička strategija prostora koja se nadograđuje na globalnu svjetsku tržišnu strategiju (Lefebvre 1991, atr. 276). »Violence is in fact the very lifeblood of this space...« (Lefebvre 1991, str. 277). Stvaranje nacija implicira egzistenciju tržišta kao i primjenu sile da bi se kontrolirali resursi tržišta i stalni prirast (Lefebvre 1991, str. 112).

Lefebvre razvija tezu po kojoj ta dva momenta »spontani« ekonomski prirast i sila zajedno stvaraju snagu za produciranje prostora. Prema tome, produkcija prostora bitno se temelji na modernoj nacionalnoj državi, na imperijalizmu i svjetskome tržištu, u posezanju natrag k posredničkim praksama svakodnevnog života. Već 70–ih godina Lefebvre karakterizira svjetsko tržište kao prostor višebrojnih »tokova«: »flows of energy and labour, of commodities and capital. The economy may be defined, practically speaking at the linkage between flows and networks...« (Lefebvre 1991, str. 347). Rezimirajući, Lefebvre utvrđuje kako se prostor mora shvatiti kao produkt kapitalističkog načina proizvodnje i instrument osiguravanja vladavine buržoazije (Lefebvre 1991, str. 129).

Novi je kapitalistički prostor gradski i globalan. On je fragmentiran i hijerarhiriziran (Lefebvre 1991, str. 227 i 282). Prostor je prožet politički i institucionaliziran kroz dostupnost države nad njim. Osamnaesto stoljeće nadopunjava ovaj razvoj utoliko što u konačnici vizualna i geometrijska perspektiva formiraju karakter prostora kroz apstraktno (Lefebvre 1991, str. 184). Prostor je apstraktan zato što je postao geometrijski, čitljiv i vizualan. Na neki način, čini se kako je prostor homogeniziran, na njega se gleda kao na nešto cjelovito, a iz vanjske perspektive na njega se ponajprije gleda kao da je svugdje isti. S tih je pozicija legitimirano da je prostor u jednakoj mjeri izmjeren, podijeljen, kontroliran te da ga se može prodati.

Mjesta pod kapitalističkim uvjetima diversificirana su mjesta, izotopije i heterotopije. Mjesta koja više nemaju prostora, kao apsolutna mjesta Božanskog, simbolično su integrirana u poretke (Lefebvre 1991, str. 163f.). Kapitalistički poredak prostora brine se za dodjelu prigodnih mjesta, sukladno odnosima produkcije i reprodukcije, pri čemu je produkcija za Lefebvrea prožeta podjelom rada i hijerarhijom, a reprodukcija, suprotno tome, odnosima spolova i vezama između dobnih skupina. U tome smislu nastaje kapitalistička reprodukcija logike prostora u obiteljima i radnome svijetu (Lefebvre 1991, str. 32). Iz ove točke treba tragati za otporom protiv nepodnošljive organizacije prostora iz aspekta rutine svakodnevnice u radu na poslu i kod kuće. Godišnji odmor sa svojim ostvarenjem na plaži omogućuje tijelu prkosnu žudnju.

2. Lefebvreov pojam prostora

Ipak, prije negoli bacimo pogled na svakodnevnicu na plaži, važno je pojasniti Lefebvreovu kritiku opsežne makrosociološki odjekujuće koncepcije prostora u njezinim mikrosociološkim facetama.3 Kao početnu točku za refleksiju prostora Lefebvre postavlja konceptualnu trijadu (Lefebvre 1991, str. 38). Prema njoj, prostor se stvara kroz:

1. prostornu praksu (spatial practice), što znači kroz produkciju i reprodukciju prostora, posebno kroz aktivnost doživljaja,

2. reprezentacije prostora (representations of space), što znači kroz prostor koji je kognitivno razvijen (npr. pomoću arhitekata i planera),

3. prostora reprezentacije (representational space) sa svojim kompleksnim simbolizacijama.

U prva dva aspekta trijade Lefebvre prije svega prati tradicionalnu marksističku liniju. Unutar »spatial practice« podrazumijeva opći doživljaj prostora i načine ponašanja koji se odnose na prostor, dakle svakodnevna praksa proizvodnje koja je osigurana kroz rutine i rute, zatim reprodukcija prostora te tjelesni doživljaj prostora. Lefebvre se ovdje osvrće na prostornu praksu koja jako dobro obuhvaća aspekt radnje, čvrsto pod perspektivom kapitalističko–strukturalnih pritisaka. Prostorna je praksa prožeta reprezentacijama prostora. Pod »reprezentacijom prostora« Lefebvre podrazumijeva konceptualizirani prostor, prostor planera, urbanista i tehničara. To je ideološko–kognitivni aspekt prostora, njegovo predstavljanje i planovi koji na taj način prividno omogućavaju čitljivost prostora. To je, kako Edward Soja piše (usporedi Soja, 1996, str. 60ff), aspekt prostora na koji se u pravilu znanost poziva. Konceptualno prožeta, prostorna praksa predstrukturira se pomoću reprezentacija prostora. Ovo strukturiranje ne znači da su svakodnevni korisnici koncepata stručnjaci. »The user space is lived — not represented (or concieved)« (Lefebvre 1991, str. 362). Osim toga, djelovanje je (ili bolje rečeno ponašanje pod uvjetima kapitalizma) stvoreno kroz otuđenja i jednolična ponavljanja. U živućoj praksi prostorni poredak se ponavlja.

Ovu koncepciju strukture i djelovanja/ponašanja Lefebvre nadopunjuje trećim aspektom. Ponukan francuskim strukturalizmom, on naglašava značenje simbola koji nadopunjuju prostorne prakse i ono na što se misli. To mogu biti buntovni prostori umjetnika ili mitske slike prostora. To su impulsi i imaginacije koje dopuštaju pojavljivanje ideje pretkapitalističkog, ne homogeniziranog i rascjepkanog prostora, mnogostruko transportiranog pomoću tjelesne osjetljivosti, kao i osjetilnog doživljaja umjesto kognitivne preformacije.

Iz sva ova tri faktora (perceived/conceived/lived: Lefebvre 1991, str. 39) nastaju prema Lefebvreu prostori. Prema njemu, ovdje se radi o tripolarnoj dijalektici međusobnog utjecaja, ograničavanja i podudaranja. Sa svake strane trijadskog određivanja, Lefebvre definira još različite bazične–dualnosti koje stvaraju moderni prostor. Najvažnija dualnost jest istovremeno biti baza i preduvjet: »Is not social space always, and simultaneously, both a filed of action (offering its extension to the deployment of projects and practical intentions) and a basis of action (a set of places whence energies derive and whither energies are directed)? Is it not at once actual (given) and potential (locus of possibilites?)« (Lefebvre 1991, str. 191 naglašeno u originalu). Tako je prostor istovremeno kolekcija stvari i objekata kao alata te upotrebe tih alata. Prostor je ono što omogućava djelovanje te je sam po sebi područje djelovanja.

Lefebvre zaokružuje pitanje kako se prostor može sadržajno odrediti. On razvija predodžbu o tome što prostor nije. Prostor nije kontejner. Nije prazan. Nije homogen. Nije stvar. Nije samo puko promatranje. Teško mu je pridodati pozitivno određenje. On traži izraz za nešto što je rezultat puno djelovanja i što je slično jednoj stvari, bez da je to jednostavan produkt kao vrećica riže, nešto što egzistira višestruko u formama koje se podudaraju, a ipak podliježe homogeniziranomu načinu dostupnosti. Ponekad za određivanje jednoga takvog fenomena koristi pojam mreža (npr. Lefebvre 1991, str. 403). Najčešće, pojam ostaje približno opisan. Pri tome se uvijek iznova miješaju i razdvajaju promišljanja o apstraktnome modernome prostoru koji je produciralo kapitalističko društvo i promišljanja o znanstvenome opisu po kojem se stvari promatraju i u kojem se prostor stvara kao kontejner stvari. Iako je filozofija dugo očijukala s predodžbom o apsolutnome prostoru, predodžba prijašnjeg učenja o kontejneru koji čeka da bude popunjen, kao djelomična reprezentacija, bila bi za odbaciti (Lefebvre 1991, str. 170). U kontejneru bi se svaka stvar mogla nalaziti na svakome mjestu. Razlikovanje bi principijelno bilo nemoguće. Sadržaj i omotač ne bi međusobno utjecali jedan na drugoga. Tako stvari ostaju nepovezane, fragmentacija je implicitno opravdana. Specijalisti su podijelili prostor među sobom i djeluju u skladu s fragmentima prostora. Prostor se doživljava kao pasivan. Suvremena analiza prostora trebala bi opisati, prema njegovome pledoajeu, ne stvari u prostoru nego prostor sam po sebi, i to zapravo na način koji otkriva socijalne odnose uvrštene u prostor (Lefebvre 1991, str. 89).

Lefebvre razvija predodžbu o prostoru koja puno toga obuhvaća što 25 godina kasnije postaje čvrsta postavka i temelj socijalnih znanosti. Bilo da je to današnjih dana asocirana predodžba o uvrštavanju socijalnih odnosa po Giddensu (1995) ili ideja o Space of Flows, koja se povezuje s Castellom (1994). Prije svega, Lefebvre traži put za sociologiju koja prostor promišlja s onu stranu svih kontejnerskih slika, istovremeno uzimajući u obzir društvene formacije i vlastiti potencijal. Ovaj doprinos, koji iznad svega treba dobiti priznanje, ipak ne može završiti u pozitivnome nacrtu. Čak štoviše, apsolutističke predodžbe4 o prostoru kao bazi djelovanja, prije svega govor o »življenju u prostoru«, koje se nadovezuju na ideje o pukome prostoru pozadine miješaju se s relacijskim koncepcionalnim predodžbama prostornih mreža i područja. Lefebvre se u neku ruke služi dvama pojmovima o prostoru. Postoje prostori u kojima nastaju prostori, npr. u prostoru nastaju prostori. Ova dvostruka logika pokazuje se i u misaonoj figuri da si djeca, koja su već u prostoru, moraju istovremeno prisvojiti taj prostor: »In order to accade to this space, individuals (children, adolescents) who are, paradoxically, already within it, must pass tests« (Lefebvre 1991, str 35.) Nemogućnost da se oprostimo od prostora u pozadini ocrtava se također u implicitnoj predodžbi o »dobrom« i »lošem«. On razlikuje dominantne i primjerno–pogodne (appropriated) prostore. Dominantni prostori se transformiraju kroz socijalnu praksu i time kroz tehnologiju, npr. autocesta. »A motorway brutalizes the countryside and the land, alicing through space like a great knife« (Lefebvre 1991, str. 165). Suprotno tome, primjereno–pogodni prostor usklađuje se prema »potrebama« ljudi, to mogu biti nastambe europskih seljaka, iglu ili tradicionalna japanska kuća. Važna je sociokulturalna prilagodljiva formiranost stambenog okruženja.

U svojoj analizi prostora Lefebvre se očito nalazi u dilemi. On gradi razlikovnu konstrukciju duž linije pretkapitalizam — kapitalizam, koja u odnosu na prostor ovdje znači prisvajanje vezano uz mjesto i primjereno je čovjeku, a tamo apstraktnu, homogenizirajuću te intelektom prožetu produkciju prostora, koja istovremeno mora biti doživljena kao otuđenje. On također predlaže da znanstvena refleksija nadvlada kapitalističku ideologiju i pronađe relacijsku definiciju prostora. Ova znanstvena koncepcija, samo po sebi nužna apstrakcija, ne može se nadovezati na povezanost mjesta s agrarnokulturalnim tumačenjem prostora te želi napraviti kvalitetu odnosa prostora prema početnoj točki.

Tako nastaje ambivalentan način izražavanja koji prvotno ne pronalazi riječi za ovaj novi kritični pristup problemu, a kao drugo, predodžbom »živjeti u prostoru« ideju materijalne egzistencije transportira s onu stranu kapitalističkih formacija. Predodžba koja krči put kaže da je moderni prostor produciran, čime ponovno dolazi do izražaja denaturalizacija modernih predodžbi o prostoru kroz konstrukciju potresenoga prirodnog prostora. U konačnici, samo je moderni prostor kod Lefebvrea produciran.

Prije svega, tako apsolutno postavljena ideja kapitalističke prisile u odnosu na modernu onemogućava sagledavanje produkcija prostora iz perspektive otuđenja. Zbog toga Lefebvre ostaje ambivalentan u svojoj procjeni aktera. Ipak, oni su ti koji kroz »spatial practice« stvaraju prostore, no uhvaćeni u ropstvo svakodnevnice ovi prostori stalno su kopija državno–kapitalističke logike. Tako je u konačnici ipak država ta koja producira prostore dok su građani reproduktivna snaga. »The state and each of its constituent institutions call for spaces — but spaces which they can then organize according to their specific requirements« (Lefebvre 1991, str. 85). Država pri tome nastupa kao osoba, koja djeluje: »Only an act can hold — and hold together — such fragments in a homogeneous totality Š...š Such is the action of political power, which creates fragmentation and so controls it — which creates it, indeed, in order to control it« (Lefebvre 1991, str. 320). Politička prodornost vezuje prostor uz državu. Ljudi su u svojoj svakodnevnici otuđeni od prostora. U potrazi za perspektivom koja bi mijenjala stvari, u potrazi za vezom prema kulturalno zatomljenomu znanju o prirodnim prostora, Lefebvre nailazi na tijelo. Budućnost po njemu leži u tijelu i njegovoj mogućnosti da osjetilima doživljava, što se aktualizira kroz prostornost koja je po njemu prirodno najbliža, naime na plaži. Ipak, Lefebvre ovdje griješi.

3. Na plaži

U modernim je zapadnim društvima plaža postala simbolom prirode. Dok npr. na otoku Japan očajnički možemo tražiti plažu te često pronaći samo odlagališta smeća i betonske pustinje (osim u npr. europski napravljenom Nagasakiu), na Zapadu se dogodila transformacija asocijacija od hladnog mora i tvrdog pijeska do rajskog mjesta (Corbin 1991). U pritajenome procesu promijenjenih tjelesnih tehnika i novih definicija javnog prostora (Hausen 1976), nadolazeći s »otkrićem« sunca, razvila se predodžba o idealnome mjestu koje je karakterizirano susretom »tijela, mora, pijeska, vjetra, sunca i praznine« (Kaufmann 1996, str. 38). Društveni izum sunčanja postupno na sebe navodi skidanje odjeće. Posebno se taj proces razotkrivenja kod žena uvijek iznova promatra kao nešto erotično. Već raspuštena kosa nakon kupanja ili gola stopala i članci upućuju na uzbuđenje. S osvrtom na Goffmanov koncept poretka interakcije i s uputom na Eliasovu teoriju civilizacije, Jean–Claude Kaufmann analizira život na plaži. Provodi intervjue koji se temelje na osnovnome motivu i promatranja koja se baziraju na sudjelovanju. Glavno obilježje njegove studije postaje tanano usklađeni menadžment pokazivanja golih ženskih grudi. »Plaža se smatra slobodnim mjestom, ipak tamo se uistinu i najmanja gesta, najmanji pogled kontrolira« (Kaufmann 1996, str. 172).

Jedan dan na plaži, tako navodi Kaufmann, počinje inspekcijom mjesta. Tko sjedi u blizini? Što rade ljudi u blizini? Mogu li se očekivati problemi ako se otkriju grudi? Odluka se mora brzo donijeti. Inspekcije mjesta se moraju činiti kratkotrajnima da ne bi zbunili kulturu promatranja na plaži. Kada je mjesto pronađeno, započinje produkcija vlastitog prostora. »Odmah nakon dolaska na plažu markira se određeno područje pomoću nekolicine stvari: ručnici, torbe, suncobran, igre Š...š, kao i obrađena mjesta na plaži (izglačano, glatko potapšano, brežuljci, kolači od pijeska)« (Kaufmann 1996, str. 123). Usred simboličnih i materijalnih granica vlastiti se prostor markira te stvara zona intimiteta. Ovo je praksa koju Nijemci sa svojom kulturom koloniziraju pomoću kula u pijesku te su ju doveli do perfekcije (Linke 1999). U ovome prostoru, i gotovo nikad izvan njega, žene počinju skidati svoj gornji dio bikinija. One se još jednom pažljivo osvrnu na sve strane, uvjere se da se i druge žene mogu vidjeti bez gornjega dijela bikinija te da u okolini nema muškaraca koji bi napadno gledali.

Poslije, u intervjuu, one se toga osvrtanja neće sjećati. Tek kad se partneri uvjere da je okolina svaki put prije skidanja provjerena, što se katkad čak i komentira, praksa biva osviještena. I tek sada, nakon opservacije, gornji dio može biti otklonjen. Međutim, odmah nakon toga slijedi daljnja tjelesno–prostorna mjera opreza: žene bez gornjeg dijela bikinija legnu odmah u pravilu na pod, u ravni položaj. Iznimke od pravila čine najčešće mlade žene s malim grudima. Njihove čvrste, skoro nepomične dojke vrijede kao prihvatljive te time smiju prekoračiti uske granice prostora i čak se mogu ustrajno promatrati u tjelesnome pokretu. Općenito vrijedi: Kako u artikuliranome moralnome kodeksu, tako i u promatranome načinu djelovanja, gola se dojka na plaži smije prezentirati samo kao nepomična. Svako odstupanje se registrira. Gospođa na godišnjem odmoru na plaži iznimno komentira ženu koja surfa bez gornjeg dijela: »Stalno je padala, to se treslo na sve strane amo i tamo, dakle to nije lijepo« (Kaufmann 1996, str. 128f.). Svaki nekontrolirani pokret je kao nespretan i ružan.

Tko s njišućim grudima trči po plaži, hoda ili skače, tko u vodi stavi dojku u pokret, prekida društveni kontekst ukočenosti i zbog toga više nije zaštićen od prividnog ne–promatranja. Ovo također vrijedi i za intimni prostor na plaži koji su osobe stvorile same, međutim u oslabljenoj formi.

Kristalna je kugla vlastitog svijeta u pijesku prozirna. Pogledi nastupaju, prekoračuju granice, povezuju usidreno tijelo s ostalim objektima. Jače nego što bi to bilo moguće u »javnome prostoru«, moguće je doduše zaista oslabiti prodor pogleda na stvoreni prostor sa svojim povučenim granicama, međutim promatranje se nikada ne može posve spriječiti. Zapravo, pogled u intimni prostor nikada ne bi smio biti ukočen i izražajan (ni začuđujući niti neodobravajući). Tko tako gleda, odmah je diskvalificiran kao voajer. A opet svi gledaju, žene i muškarci, inače ne bi u intervjuu mogli dati opisnu informaciju o stvarnosti svoga susjeda. »Zbog toga«, tako promatra Kaufmann u nastavku: »oči moraju ostati neutralne i nikada se ne smiju zadržati na goloj dojci« (Kaufmann 1996, str. 164.).

Na plaži se uvježbava posebna umjetnost »gledanja bez da se gleda« (Kaufmann 1996, str. 163.) koja se bazira na kontroli ukočenosti i pokreta. »Ukočeni pogled nije zabranjen, ali se smije usmjeriti na samo jednu točku koja je prema svim promatračima nesumnjivo neutralna. Na plaži je to najočitije horizont, široko more, u okolnostima galeb ili brod. Sekvence nepomičnosti potrebne su zbog odmaranja od pokreta; te sekvence, s druge strane, dopuštaju da se potajno iz kutka oka uhvate nejasne slike. Najvažnije izrabljivanje odvija se ipak u okviru vizualnog praćenja, što je najobičniji trik koji skriva promatranje (Kaufmann 1996, str. 163f.; usporedi isto i Goffman 1982). Umjesto ukočenoga gledanja, pogled odluta kratkotrajno ili se zadržava na neutralnome objektu, fokusirajući pojave na obroncima. Ovaj pogled prakticiraju kako žene tako i muškarci te je time ipak ova umjetnost gledanja, bez da se vidi, na neki način kulturalno utemeljena, utoliko da promatranje i biti viđen živi među spolovima. Žene paze na poglede muškaraca — muškarci pričaju o svojim pogledima.

Kaufmannova analiza imenuje razne oblike koje se javljaju u odnosu prostor — tijelo. Analize doduše vrijede ponajprije za običnu plažu, a ne za nudističku jer je tamo skidanje potpuno drugačije uokvireno. Povrh toga, Kaufmann postavlja zahtjev za valjanošću, tj. vrijednost za francusku kulturu. Ipak, čak i ako se krene od toga da se u etnografski podrobnoj analizi daju uočiti pomaci u djelovanju žena i muškaraca u (istočnoj) Njemačkoj, onda promatranja i priče upućuju na dimenziju koja se čini temeljnom za analizu odnosa prostor — tijelo: odnos pogleda i smještanja te u to upleten odnos spolova. Početak ovdje opisanih konstelacija prostora gradi (prividno) tjelesna osjetljivost organizacije prostora pomoću žena. Orijentacija u prostorima plaže (često i u svakodnevnim situacijama) treba uslijediti pod pritiskom vremena i bez golemih promatranja. Većina žena koje su intervjuirane na temu plaža tvrdi da u tijelu osjeća odluke vezane za prostor (Kaufmann 1996, str. 139.). Čini im se da osjećaju i povrh toga znaju pored koga se smiju smjestiti, kada mogu skinuti gornji dio bikinija i koliko dugo smiju biti ustrajne u jednoj poziciji. Brižljivo planiranje koje pronalazimo u ovim radnjama doživljava se spontano kao tjelesni proces i često nije verbalno dostupan situaciji intervjuiranja.

U sljedećem koraku promatra se osiguranje intimnosti kroz vlastitu produkciju prostora. Vlastito tijelo ili tijelo, koje nema grupu na koju se odnosi, bit će osigurano protiv drugih proizvodnjom zatvorenih okruženja. Smještanje proizlazi kroz habitualizirane radnje. Svatko poznaje ove forme produkcije teritorija: podjele se olovke i papiri po radnim stolovima, knjige po noćnim ormarićima, a jakne i torbe po klupama u parku. Ipak ove »Spacings« imaju jedan nedostatak: ostaju vidljivi. Kod gradnje »teritorija sebe« (Goffman 1982, str. 54ff.) praksa poretka je institucionalizirana te se utoliko relativno neprekidno može razumjeti. Pri tome je prije svega pogled taj koji osjetno prelazi granice, produžujući vlastiti prostor u stranu.

Na ovome mjestu (Löw 2001) podrobno sam argumentirala razumijevanje prostora, prema čemu na mjestima nastaju prostori kroz relacijske poretke socijalnih dobara i bića. Oni se temelje na dva procesa, koji međusobno utječu jedan na drugoga, to su postupak sinteze i spacing. Postupak sinteze označava proces usred kojega su socijalna dobra, ljudi, životinje, biljke i vode relacijski povezane preko procesa doživljavanja i time postaju sažeti u uključive i isključive prostore. Krenemo li od toga da je konstitucija prostora utemeljena istovjetno u praksi smještanja (Spacing) i postupka sinteze relacijskih povezivanja smještenih objekata u cjelinu, primjer pokazuje konkurenciju između produkcija prostora. Uspijeva li se vlastiti prostor obraniti od stranih pogleda? (Uspijeva.) Može li čovjek proširiti vlastiti prostor u strane teritorije? Strani objekti mogu se ignorirati kod vlastite produkcije prostora ili se mogu koristiti u službi granica vlastitog prostora. Ovaj je proces društveno kontroliran, kako Kaufmann podrobno izlaže, kroz tehnologije pogleda. Tijela su zaštićena prostorima, ipak granice prostora pozivaju na svladavanje.

4. Lefebvreovo tijelo

Čitamo li ove rezultate teorijskim naočalama Henrija Lefebvrea, tada ponajprije upada u oči ono za kapitalizam tipično ograničenje malih »vlastitih domova«. Kolektivno dobro, zajednička plaža, razdjeljuje se i podjeljuje na male oblasti. Kapitalistička logika prostora individualnih posjednika imovine sama se po sebi reproducira na plaži. I njegova pretpostavka da je kapitalistička kultura ponajviše vizualna, koja uzdiže pogled na kraljevski način života i stalno pazi na izgled, može se u ovoj općenitosti u najmanju ruku potvrditi. Čak se i tjelesna produkcija prostora može reproducirati u empirijskome slučaju kroz tjelesnu, ali visoko stupnjevanu rutiniranu formu pokreta.

No, u Lefebvreovim argumentacijama upravo tijelo ne samo da je produktivno već i subverzivno. Svoju točku začeća ova misao pronalazi u prostornosti tijela, »This is truly a remarkable relationship: the body with the energies at its disposal, the living body and the development of its energies« (Lefebvre 1991, str. 170). Potrebno iskustvo da se prostori stvore kroz postojanost vlastitog tijela koje mora biti prehranjeno prenosi općenitu sposobnost stvaranja prostora čak i protiv kapitalističkog zakona pasivnosti i svakodnevnice posredstvom vlastite »energije«. Pri tome, tijelo ni u kome slučaju nije samo čovječje tijelo. Čak i pauk stvara, npr. kroz izlučivanje sekreta, prostore (paukova mreža) kroz tjelesnu aktivnost (vidi Lefebvre 1991, atr. 173). Viša živa bića razlikuju se od nižih živih bića samo bogatijom mogućnosti pokreta i razlikovanja. Naoružani iskustvom da vlastitom energijom mogu stvarati prostore, tijelima je dana ta predispozicija da vlastitu nelagodu otuđenja mogu shvatiti ozbiljno. Daljnja predispozicija, prema Lefebvreu, proizlazi iz iskustva razlike. »The body’s secret ia a dramatic one, for the time thus brought into being, throuh the bearer of the new, as in the progression form immaturity to maturity, also brings forth a terrible and tragic repetition: old age and death. This is the supreme difference« (Lefebvre 1991, str. 395f.). Tijelo je prema tome fenomen koji kroz svoju podčinjenost vremenu proizvodi razliku u ponavljanju. Drugačije nego u državno–kapitalističkome prostoru, gdje se homogenizirajuće ponavljanje producira kroz ponavljanje, a razlika se odnosi na ono što se izopćava, tijelo povezuje repetitivno i diferencirajuće. Iz navedenog, tijelo, prema Lefebvreu, upućuje na mogućnost osvete nad kapitalističkim poretkom prostora kroz iskustvo razlike, kroz ponavljanje i iskustvo drugih prostora, kroz energiju.

Tražiti mjesto osvete s one strane svakodnevnice i u blizini pretkapitalističkog iskustva prostora jest dosljedno, ali predviđa rutine godišnjeg odmora i kapitalističke produkcije prostora za godišnji odmor (usporedi Urry 2002). »Vaša vlastita osjetila trebate do kraja sami osmisliti«, formulira Lefebvre (1991, str. 399) u odnosu na Nietzschea kao kraj. Ova osjetila često vode prema smislu zadanog mjesta, a ovo je na plaži u velikoj mjeri podijeljeno na spolove.

5. Upravljanje pogledima i doživljaji

Kada u nastavku promatram oba aspekta u njihovim specifičnim dimenzijama, konstitutivnim za prostor, naime postupak sinteze s privilegiranjem pogleda, praksa smještanja i Spacing, ostajem na zasadama koje su postavili Lefebvre i Kaufmann. Pokazat će se da su kroz tehnologije tijela prostori postali rodno određeni.

Jean–Claude Kaufmann može pretpostaviti neposredno razumijevanje kada predstavlja svoja promatranja i analize intervjua, označavajući pri tome žene kroz poglede muškaraca i tjelesno proživljavanje odnosa. To je manje njegova muška perspektiva, a puno više doživljeni svijet posjetitelja plaže koji otvaraju ovu liniju razlikovanja te je sami prisvajaju i djeluju prema toj podjeli.

U umjetničkim i kulturalnim znanostima dimenzija pogleda koja konstituira prostor i specifičnu rodnu komponentu posljednjih je godina bila predmetom brojnih istraživanja. Početna je točka moderne logike vizualiziranja, koju i Lefebvre uvijek naglašava, otkriće centralne perspektive, u istoj mjeri kao sredstvo za »realno–dostojnu« sliku stvarnosti, kao i navođenje na »ispravno« gledanje (Mathes 2001, str. 95ff.; Jay 1993; Kemp 1990).

Ovaj pogled na svijet dolazi, kako Erwin Panofsky naglašava, s apsolutističkim razumijevanjem prostora: »Ova cijela ’centralna perspektiva’ tiho ostvaruje dvije vrlo različite predispozicije, u svrhu osiguranja stvaranja potpuno racionalnoga, to znači beskonačnog, stalnog i homogenog prostora: kao prvo, da bi golim, nepokretnim okom mogli vidjeti, a kao drugo, da bi izjednačeni prosjek mogao vrijediti, a koji pomoću piramide vida stoji kao adekvatna reprodukcija naše slike viđenja« (Panofsky 1992, str. 101). Zahvaljujući Panofskyom, ona u 15. i 16. stoljeću naivna predodžba o sadržajnome prostoru (podrobnije Löw 2001), koji seže natrag do antike, doživljava znanstveno prevrednovanje. Centralna perspektiva omogućuje istovremenu konstrukciju i naturalizaciju krutog, nepokretnog, homogenog prostora. Utoliko što se centralna perspektiva etablirala kao »ispravno« gledanje te je pri tome omogućila slikarstvu prezentiranje slike koja odgovara tomu viđenju kao stvarnosti vjeran prikaz, pojavljuje se i apsolutistički prostor kao u istoj mjeri znanstveno korektan i konstitutivan. Znanje o razlici između znanstvenog ideala i empirijske prakse, koja u antici jedva da pripada društvenomu stanju spoznaje, odlazi u toj fazi daleko u zaborav (Sturm 2000, str. 88ff.). Pretpostavka za ovaj pogled je specifična tehnologija tijela koja pretpostavlja gubitak pokreta. Norman Bryson, stoga, govori o perspektivističkome pogledu, kao i o »gaze«–u, ukočenome pogledu (Bryson 1983). Tijelo onoga koji gleda reducirano je na jednu jedinu točku, na jedno od njegovih očiju u kojem područje lica i tjelesnost gledanja nestaje.

Bettina Mathes u svome radu o odnosima spolova ranog Novog doba naglašava »da se u ’gaze’–u konstituira odnos spolova« (Mathes 2001, str. 105). Ona se pri tome osvrće, kao i drugi znanstvenici umjetnosti i kulturalnih znanosti (usporedi npr. Hentschel 2001), na radove o teoriji filma i interpretacijama slika. Pogled na platno pripovjedačkog kina, kao i znanstveno–distancirani pogled na sliku, jest jedan dio kroz koji bi se kulturalna konstrukcija dvostrukosti roda trebala producirati i reproducirati. Perspektivističko napravljena slika dopušta nastajanje dojma dubine pred očima onih koji gledaju te time i prostornosti. »Cilj komercijalnog filma jest, preko neupadljivih tehnika rezova i kamere, sagraditi dojam kontinuiranog, homogenog prostora slike te ono promatrano dovesti u preglednu poziciju« (Hentschel 2001, str. 153).

Budući se prostori tradicionalno zamišljaju kao ženska tijela (podrobnije Löw 2001, str. 115ff.), nastaje kulturalna povezanost promatranih prostora sa ženskim tijelima koji svoj moderni izraz pronalaze u izboru nacionalne kraljice ljepote kao predstavnice nacionalno–državnog prostora (Banet–Weiser 1999). Ovo je također i u književnoj znanosti mnogostruko potvrđeno; preskladištenje fantazija prostora i ženskih tijela (usporedi Weigel 1990; Kublitz–Kramer 1995) veže pogled koji iz centralne perspektive slijedi kao voajeristički, secira, bez da je viđen, u kontekst koji je podijeljen na spolove i ima podjelu spolova sam po sebi. U apsolutističkome razumijevanju prostora otvoreni se prostor slike doživljava kao obećanje ponuđenoga otvorenog ženskog tijela, a istovremeno se opisuje i kao sigurnost ispunjene maternice i krilo koje obećava požudu (Weigel 1990; Hentschel 2001). Tako se pred pozadinom manifestiraju tendenciozno dvije suprotne pozicije jedne dvospolne, heteroseksualne matrice: matrica muških pogleda i matrica žena koje su promatrane.

Sada se postavlja pitanje kako se ovdje opisuju opsežni društveni procesi simbolizacije kroz kulturnu, književnu i filmsku znanost, a na koje se odnose radnje muškaraca i žena. Očito je da pozicije »promatrati« i »biti promatran« nisu nužno povezane sa smještanjem žena i muškaraca: »Upravo zato što je voajeristički pogled konstrukcija, potencijalno može biti usvojen od svakog subjekta. To znači, da voajeristički pogled stoji otvoren i za žene i to također znači da kroz ovaj pogled muškarci mogu dospjeti u ’žensku’ poziciju« (Mathes 2001, str. 107).

Ipak postoji jedan niz socijalno znanstvenih promatranja prema kojima mogućnosti da žena prakticira voajeristički pogled ili da ju se na ovaj način promatra kao muškarca ovisi o kulturalno uobičajenim radnjama izvedbe roda (Doing gender prim.prev.) i proizvodnji roda kroz radnje. Prema Ervingu Goffmanu je opis društva Sjedinjenih Američkih Država: »mladi, oženjeni, bijeli, gradski, sjevernodržavni, heteroseksualni, protestantski otac, koji je završio koledž, u potpunosti zaposlen, dobrog izgleda, normalan po težini i visini i s uspjesima u sportu« (Goffman 1975, str. 158.). Kao znanstveni common sense vrijedi (usporedi Bourdieu (2) 1982, str. 307ff.; List 1993; Sarasin 2001) da je samo građansko, muško, bijelo, gradsko tijelo neupadljivo. Podignuto na normu, tijelo se čini slobodno od svrstavanja u klasu, spol i etnitet. Ova sloboda neupadljivosti otvara mu čak i u svakodnevnici druge potencijale pogleda. U iskustvu vlastite neupadljivosti lakše se da usmjeriti pogled na druge, upadljive, nenormalne, koji se — stideći se zbog znakova na svojim tijelima (npr. grudi koje se njišu) — sakrivaju od pogleda.

U jednoj kulturalno specifičnoj hijerarhijskoj strukturi sastavljenoj od miljea, klase, spola i etniteta pogledi se dijele i uzimaju. One radnje koje Kaufmann opisuje na plaži, orijentirajući se ispitivanjem susjedstva kao štit od okoline, čak su i kod homoseksualnih ili crnih muškaraca nezamislive neposredno. Ipak to je ona specifična dinamika koju Kaufmann opisuje kao »tri tijela« žene koja na temelju muško kodirane kulturalne pozicije onoga koji gleda i ženski konotirane pozicije one koja je promatrana stvara odnos spolova u zapadnim društvima. Prema Kaufmannu, žene stalno klize amo–tamo između banalnog, lijepog i erotičnog tijela: »Ako se jedna pokaže, ostale nisu nikada jako daleko« (Kaufmann 1996, str. 223). Moderna banalizacija golotinje stvara normalnost koja održava razmjenu između žena i muškaraca na plaži. S ovom je banalnošću ljepota u konkurenciji. Uvijek ponovno donosi dojam banalnosti i time golo tijelo izvlači iz nevidljivosti. Kada se ljepota pojavi, muškarac reagira požudom i pušta erotičnomu tijelu da zasija. Ipak, kada nastane opasnost od nereda u erotici, tijelo se ponovno banalizira.

Pojmom ljepota Kaufmann opisuje upadljivost ženskog tijela, shemu markiranja žene koja preko konstrukcije tijela izdiferenciranog na područja te kroz ružnoću i ljepoti otvara ili zatvara opcije djelovanja. U ovu shemu markiranja uvrštene su predodžbe i prakticiranje erotike i seksualnosti, a ne kako Kaufmann navodi da su linearno izvedive iz ljepote nego su povezane sa strategijama osiguravanja moći i vladavine, koji »ljepotu« stvaraju kao estetsku veličinu. Pogled muškarca na tijelo žene nije prisilan, ali je, kada se događa, kako to Michel Foucault pokazuje na primjeru, stalno uvršten u kompleks moći i znanja. Seksualizacija nije, shodno ponašanju žena na plaži, samo izraz požude kod muškaraca nego i izraz njegove moćne pozicije. Ili, formulirano jezikom teorije sustava, asimetrija koja stabilizira diferenciju među spolovima stvara se »utoliko što žene jednostavno imaju mogućnost doživljavanja, dakle stalno su objekt jednog pogleda koji se ne da skloniti« (Nassehi 2003, str. 101. naglašeno u originalu).

Tijela muškaraca današnjih su dana u velikome broju ponuđena u ženskim časopisima. Žene pišu, ocjenjuju i analiziraju tijela muškaraca kao nikad prije (usporedi Mathes/Löw 2002). Žene pričaju o izgledu kolega, prijatelja i susjeda. Sve se to da označiti kao približavanje spolova. Pa ipak, čini se da se djelovanja razlikuju. Upravo u javnim prostorima često se može uočiti da ženski pogledi na muška tijela izazivaju reproducirajuće odnose moći, sramežljiva prekrivanja, skrivanja ili odmahivanja pogleda te da »the gaze« često započinje rituale flerta koji stalno ostaju u balansu moći.

6. Relacijski prostori

Kad se vratimo natrag u prostor, znači da se mjesto spajanja tijela i prostora ni u kojem slučaju ne sastoji od mnogostruko prepravljanih preklapanja između slika prostora i tijela žena nego da su u samu konstituciju prostora uključeni principi podjele među spolovima. Preko aktivacije razlike među njima, u doživljavanju i u praksi smještanja dolazi do prostornih poredaka podjele.

Pri tome se doživljavanje poima kao proces kojim se stvara naizmjenično djelovanje, istovremenog osiguravanja socijalnih dobara i bića, kao i tjelesne aktivnosti doživljaja (usporedi Löw 2001, str 195f.). Doživljaj nije samo proces individualne aktivnosti nego, kako npr. Gerg Breidenstein navodi, već i anticipirajući čin. »Sudionici usmjeravaju svoje vlastito pozicioniranje, svoje izvedbe i aktivnosti prema anticipirajućem doživljaju kroz druge — i Š...š prema anticipirajućim granicama doživljaja drugih« (Breidenstein 2004, str. 91). Čak i Mike Featherstone upućuje na to da se ova smještanja stalno događaju u anticipaciji granica drugih prostora. »The drawing of a boundary around a particular space is a relational act which depends upon the figuration of siginificant other localities within which one seeks to situate it »(Featherstone 1993, str. 176). Vlastiti prostori produciraju se kroz to što su simbolične ili materijalne granice svedene na očekivanje da drugi, sintetizirajući ih, prepoznavaju ove granice. Istovremeno se doživljavaju pozicioniranja drugih, a vlastita smještanja se orijentiraju na onome što je doživljeno.

Upravo ovaj čin ostvarivanja doživljenog povezivanja pokazuje se pri preciznijem promišljanju kao prožet odnosima među spolovima. Barem za rodno pomiješane, heteroseksualne kontekste vrijedi da se doživljaj tendenciozno raspada na dva pozicioniranja: muški kodirani pogled i žensko kodirani osjećaj pozicioniranja. Bez obzira na to što žene isto gledaju, a muškarci isto tako reagiraju sluhom, mirisom i osjećajima, ono što je doživljeno, filtrira se kroz kulturalne konstrukcije i kako Kaufmann citira iz intervjua, to je doživljeno kao tjelesno osjećanje žena i kao pogledi (time distancirana, znanstvena, kontrolirana — i dakle jedva još kao dio doživljaja iskustvena — radnja) muškaraca, to je anticipirano i kao međusobno djelovanje te je vlastito djelovanje usmjereno na to. Ove kulturalne konstrukcije nisu prijevare nego stoje u odnosu prema radnji koja stvara prostor zasnovan na kulturi pogleda koja je podijeljena među spolovima i prožeta odnosima moći. Vizualno je osjetilo postalo superiorno. Tvrdnja dokaziva na primjeru osjetila dodira. Iako se pri dodiru jednog čovjeka oba čovjeka dotaknu, misli se, tj. pod time se podrazumijeva jednostrani dodir kao stavljanje ruke na tijelo drugog. Dotaknuto se prenosi preko oka u čin sagledan iz jedne perspektive (Mathes 2003). Ljudi se u pravilu više oslanjaju na ono što probaju, osjećaju, mirišu. Povezivanje objekata s prostorom bazira se privilegirano na pogledima. Onomu komu je ipak dozvoljeno nekoga promatrati na određeni način, to nužno ne ovisi o odnosima između spolova.

Ovo ne bi trebalo voditi k tomu da se u znanstvenim istraživanjima centralno značenje vizualnog nereflektirano reproducira. Georg Breidenstein (2004) pokazuje u svojoj studiji o konstrukciji prostora u učionici da se učinak sinteze ne bazira samo na objektima koji su vizualno dostupni nego da pri tome djeluju i akustični i taktilni aspekti pri izgradnji prostora.5 Pisanjem na ploči ponovno se koristi vizualnost kao posljednje sredstvo da bi se još formalno održao red na nastavnome satu. Međutim, Breidenstein opisuje i dodirivanje i biti–dodirnut kao važno sredstvo za konstruiranje prostora. Brižno pozicionirane stvari koje osiguravaju prostor mogu se pomaknuti kroz dodirivanje, a granice prostora mogu se otvoriti pomoću ljudskog dodira — i u nastavi posebno omiljeno — papirić koji kruži od učenika do učenika i kojim se stvaraju vlastita određenja prostora. Važno je uzeti u obzir da se sve ove radnje mogu povezati u relacijske odnose među spolovima.

Prostori nastaju između ostalog ne samo kroz povezivanja nego i kroz posve bitna smještanja socijalnih dobara i ljudi, odnosno kroz pozicioniranje primarno simboličnih markiranja da bi se obilježile zajednice dobara i ljudi. Ovaj kao Spacing opisan događaj imenuje uređenje, gradnju ili pozicioniranje. Kaufmann pokazuje u svojoj studiji izglađene radnje smještanja kako stvari, tako i ljudskog tijela u namjeri produciranja prostora. On time daje najbolju potvrdu za to da se prostori ne mogu odrediti samo preko svijeta stvari i dobara. Kako prije, tako i kasnije, unutar same relacijski argumentirane sociologije prostora uvriježena je misao po kojoj se prostor shvaća kao konfiguracija stvari (Zeiher/Zeiher 1994; Ipsen 1997). Čine da su u ovoj logici — gledajući ili smještajući ih — ljudi suprotstavljeni stvarima. U stvarnosti, ipak, upravo materijalnost ljudskog tijela čini nemogućim da ju se doživi kao dio prostornog poretka. Smješteni i smještavajući ljudi, žene bez »gornjeg dijela« na plaži, muškarci pored njih ili jedan ručnik dalje, postaju dijelom posebnog procesa izgradnje prostora.

Spacing, dakle često institucionaliziran i pomoću struktura osigurani učinak smještanja je neizbježno povezan s »tehnologijama tijela«. Kada se doživljavanje i konstitucija prostora odvijaju tako da nisu samo kamenje, prozori ili ormari materijali iz kojih nastaju prostori, nego da se u njih uključuje i čovjek koji sjedi u fotelji ili stoji na vratima, kada su znači prostori puno više nego banalne ravnine ili kocke, tada tehnologije tijela moraju stvarati prostor. Izbor vlastitog smještanja ili smještanja socijalnih dobara događa se stalno relativno u drugim Spacingima. Muškarci sjede drugačije od žena (Henley (6) 1993), činovnici jedu drugačije nego radnici (Frerichs/Steinrücke 1997), a redovnice se kreću drugačije nego plesačice (Gugutzer 2002).

Tehnologije prostora su po Marcelu Maussu (1978) povijesno i kulturalno specifični načini upotrebe tijela, a time i tjelesnog ponašanja/djelovanja. Na primjeru plivanja, hodanja ili trčanja u interkulturalnoj usporedbi Mauss pokazuje da u tjelesnim pokretima ništa nije »prirodno«. Puno više postoje kulturalno stvorene tehnike koje tijelo prožimaju na način da su tijelu refleksivno teško dostupne. Pierre Boudieu je ovu spoznaju proširio na jezgroviti dio svog pojma habitusa. On pod habitusom podrazumijeva trajni i prenosivi »sistem doživljajne, ocjenjivačke i djelatne sheme« kroz čiji rezultat socijalno postaje tjelesno (usporedi Bourdieu/Wacquant 1996, str. 160.). Habitusom je opisan i u prostornim kontekstima prisutan osjećaj za vlastito mjesto koje je po Bourdieuevoj logici prije svega označava osjećaj za smještanje među klase i spolove. Habitus je stvarajući princip prakse koja u prvome redu vodi tomu da se doživljaj duž principa strukturiranja klase, spola i etniteta različito događa, kao drugo da provocira da se smještanja događaju s različitim tjelesnim izrazom i treće, doživljaji se odvijaju u velikoj mjeri kao rutinizirana smještanja. »Prema tome, habitus je jak i neizbježno stvoren kroz socijalnu praksu klasifikacije koja konstruira muško i žensko kao polarne suprotnosti; a s druge strane habitus prisiljava naše radnje na stalnu primjenu klasifikacija« (Krais/Gebauer 2002, str. 49). Ljudi tjelesno žive u prostoru konstituirajućih pozicioniranja (budućih učinaka sinteze i onih koji iz toga proizlaze) razlika u spolovima. Uskladišteno u praktičnu svjesnost (Giddens 1988), razlika među spolovima u Spacingu je, kako Kaufmann jasno pokazuje, rijetko svjesna i smjesta diskurzivno dostupna.

7. Zaključak

Podjela prostora na spolove odvija se, prema mojoj tezi, preko organizacije doživljaja, posebno pogleda, i s njima korespondiranih tehnologija tijela. Ona pronalazi svoj izraz kako u predvladavini vizualnog nad ostalim doživljavanjima, tako i u implicitnim diferencijacijama spolova te u hijerarhijskome, na poslove podijeljenome režimu pogleda koji institucionalizira sintetizaciju objekta prema prostorima i postavljanjima granica. Podjela spolova prema doživljavanju (uključujući kulturu pogleda), vodi k somatiziranju socijalnog poretka prema izboru mjesta i praksa smještanja koja reproducira društvene principe strukture (a tako i spola). Odnos među spolovima ostvaren je dakle kroz tjelesne prakse u produkciju prostora. Prostor i tijelo dijele ne samo zajedničke slike nego se i prostori stvaraju preko tjelesnih radnji na način podjele spolova.

Doreen Massey (npr. 1999, str. 28) upućuje na to da prostor, kao ni jedan drugi pojam, sferu spajanja i koegzistencije ne dovodi do izražaja. Kao forma organizacije postojanja jednih među drugima, prostori su prvobitan pojam za istovremenost. U tome smislu, to je prvi izraz mogućnosti pluralnosti, drugo, preklapajući međusobne odnose koji utječu jedan na drugi i, treće, upravo zato uvijek otvorene i neodređene u odnosu na buduće formacije. Ovo vrijedi za nacionalno–državne prostore u istoj mjeri kao i za mikroprostore plaže.

To znači, prostori plaže u svojim su uvjetima produkcije i doživljavanja drugačije strukturirani nego prostori parlamenta ili privatnoga stambenog prostora. Prostori u različitim zemljama svijeta razlikuju se kao i prostori bogatih i siromašnih. Utoliko perspektiva usmjerena na prostor vodi priznanju razlike. Istovremeno, prostori nisu ipak samo slike pluraliteta nego su uvršteni u stalnu povezanost upućivanja i odnosa na to. Odnosi moći unutar toga centralni su dio konstitucije i to ne samo kroz privilegije i zapostavljanja mjesta, nego čak i u odnosu na i unutar reprodukcije nacionalnih i globalnih strukturiranja. Prema tome su prostori stalno dinamičan poredak za koji se stalno moramo boriti.

Puno toga upućuje na to da institucionalizirani prostorni poredak nazadno djeluje na tijelo i time također pridonosi podjeli spolova. Renate Ruhne (2003) je upravo to dokazala, da je doživljaj nesigurne žene, odnosno muškarca koji se osjeća nesigurno konstitucija javnog prostora od presudnog značenja. Puno je bolje istražena promjena djelovanja u procesu etniziranja. Tako npr. Andreas Eckert pokazuje (1996) kako se kroz kolonijalnu politiku prostora u Africi producira etniziranje tijela. To se događa utoliko što bijela kolonijalna gospoda ne samo da sebe dijele od urođenika nego prave i podjelu crnog većinskog stanovništva na etnički definirane grupe koje se opet dijele na »okruge plemena« te time uspostavljaju urbane etničke identitete, koji do danas ostaju djelotvorni.

Lefebvre je, tako se može na kraju zaključiti, stvorio temelje. Njegova često citirana trijada očuvala se prije svega u naglasku na prostornu praksu, to znači u naglasku na produkciju prostora usred doživljavanja i radnji osiguranih kroz rutine. Reprezentacija prostora, drugi aspekt Lefebvreove trijade, imenuje znanstveno–konceptualnu prožetost doživljaja prostora i može se kroz ostale principe poretka kao spol, klasa i etnitet nadopuniti. Manje je uvjerljivo, međutim, određenje otpora u jednome prostoru kapitalizma koji se sastoji u konstrukciji prostora reprezentacija kao treći aspekt trijade ili i u tijelu koje je blisko prirodi. To je trezvena spoznaja »jedinstva između ustava bivanja i formi spoznavanja« (Bordieu 1997, str. 159) koja uništava svaku nadu u mitsku imaginaciju ili u pretpovijesno tjelesno iskustvo. Tijelo kao i fantazije kulturalni su proizvodi. Promjena nastaje češće iz svakodnevnih odgađanja, iz novih spoznaja, iz oprečnih rečenica, ambivalentnih socijalizacija tijela ili iz trenja između prostorne prakse i reprezentacije. Ipak, tek kada otpor obuhvati ne samo prostornu praksu, nego i reprezentaciju, moguća je promjena. Gola je dojka, vratimo se još jednom na plažu, doduše promijenila život na plaži, ali ne i odnose među spolovima i prostorima te njihovog poimanja.

Čin koji dojku javno pokazuje je ponajprije čin emancipacije. U početku drugog emancipacijskog pokreta, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, puno je žena odbacilo svoje grudnjake. Po uzoru na roman Die Töcher Egalias, žene više nisu mogle shvatiti zašto se grudi ne bi mogle njihati u javnosti, dok su primarni spolni organi kod muškaraca bili prisiljeni biti u držačima penisa, koje je predložila autorica Gerd Brantenberg. Zašto, a to se može čuti na puno mjesta, muškarci smiju svoje bradavice javno izložiti, a žene ne. Ubrzo nakon toga, žene su počele pokazivati svoje grudi na kupanju i sunčanju. Ipak upravo ovo oslobođenje, tako pokazuje Kaufmann, tjera žene u pasivnost. Ravno ležeći na podu, ona može postati objektom muškog promatranja. Cijena je gole dojke u ovdje promatranomu kulturalnomu kontekstu nepomičnost tijela. Bez pridržavajućega grudnjaka cijelo je tijelo dovedeno u stanje ukočenog promatranja. Ravno ležeći na leđima — stanje koje je dugo vremena propagirano kao primjerena pozicija žena pri spolnome odnosu — oduzima dojci oblik koji čak i kroz gornji dio kupaćega kostima zavarava i u obučenome stanju.

Prevela Milica Szabo

Tekst preuzet iz djela: Soziologie des Körpers, (uredio Markus Schroer), Shurkamp, Frankfurt a. M., 2005.

Literatura

Ahrens, Daniela (2001): Grenzen der Enträumlichung. Weltstädte. Cyberspace und transnationale Räume in der globalisierten moderne. Opladen.

Banet–Weiser, Sarah (1999): The most beautiful girl in the world. Beauty pegeants and national identity. Berkely.

Borman, Regina (2001): Raum, Zeit, Identität. Sozialtheoretische Verortungen kultureller Prozesse. Opladen.

Berking, Helmuth (2000): Homes away from home. Zum Spannungsfeld von Diaspora und Nationalstaat, in: Berliner Journal für Soziologie, Heft I, 49–60.

Bourdieu, Pierre (1982): Die feinen Unterschiede, Frankfurt am Main

Bourdieu, Pierre (1997): Die männliche Herrschaft, in: Irene Dölling/Beate Krais (Hg.), Ein alltägliches Spiel. Geschelchterkonstruktion in der sozialen Praxis. Franfurt am Main, 153–217.

Bourdieu, Pierre/Loďc J. D. Wacquant (1996): Reflexive Anthropologie. Frankfurt am Main.

Breidenstein, George (2004): KlassenRäume–eine Analyse räumlicher Bedingungen und Effekte des Schülerhandelns, in: Zeitschrift für qualitative Bildungs–, Beratungs. Und Sozialforschung (ZBBS), 5. Jg., Heft I, 87–107.

Bryson, Norman (1983): Vision und Painting. The Logic and the Gaze. London.

Castells, Manuel (1994): Space of Floes–Räume der Ströme. Eine theorie des Raumes in der Informationsgesellschaft, in: Peter Noller u.a. (Hg.), Stadt–Welt. Franfurt am Main/New York, 120–134.

Colomina Beatriz (1997): Die gespaltene Wand: häuslicher Voyeurismus, in: Christian Kravagana (Hg.), Privileg Blick. Kritik der visuellen Kultur. Berlin: Edition ID–Archiv, 201–222.

Corbin, Alain (1991Šorig.1988 š): Meereslust. Das Abendland und die Entedckung der Küste, Frankfurt am Main.

Crary, Jonathan (1993): Techniques of the Observer. On Vision and Modernity in the Nineteenth Centruy. Cambridge.

Eckert, Andreas (1996): «Unordnung in den Städten«. Stadtplanung, Urbanisierung und koloniale Politik in Afrika, in: Dietmar Rothermund (Hg.), Periplus. Jahrbuch für aussereuropäische Geschichte. Münster, 1–20.

Featherstone, Mike (1993): Global and local cultures, in: Jon Brid u.a. (Hg.), Mapping the futures. Local culture, Global change. New York, 169–187.

Freirichs, Petra/Margareta Steinrücke (1997): Kochen–ein männliches Spiel? Die Küche als geschlechts–und klassenstrukturierter Raum, in: Irene Döling/Beate Krais, Ein alltägliches Spiel. Geschlechterkonstruktion in der sozialen Praxis. Frankfurt am Main, 231–255.

Giddens, Anthony (1988): Die Konstitution der Geschellschaft. Grundzüge einer Theorie der Strukturierung. Frankfurt am Main, 231–255.

Giddens, Anthony (1995): Konsequenzen der Moderne. Frankfurt am Main.

Goffman, Erwing (1975 Šorig. 1963š): Stigma. Über Techniken der Bewältigung beschädigter Identitäten. Frankfurt am Main.

Goffman, Erwing (1982): Das Individuum im öffentlichen Austausch. Mikrostudien zur Öffentlichen Ordnung. Franfurt am Main.

Gugutzer, Robert (2002): Leib, Körper, Identität. Eine phänomenologisch–soziologische Untersuchung personaler Identität. Wiesbaden.

Habermas, Jürgen (1981): Theorie des kommunikativen Handelns. 2 Bde. Frankfurt am Main.

Hausen, Karin (1976): Die Polarisierung der «Geschlechtscharaktere». Eine Spiegelung der Dissoziation von Erwerbs–und Familienleben, in: Werner Conze, Sozialgeschichte der Familie in der Neuzeit Europas. Stuttgart, 363–393.

Henley, Nancy M (1993): Körperstrategien. Frankfurt am Main.

Hentschel, Linda (2001): Die Ordnung von Raum und Geschlecht in der visuellen Kultur der 19. und 20. Jahrhunderts, in: Marlis Krüger/Bärbel Wallisch–Prinz, Erkenntnisprojekt Feminismus. Bremen, 150–165.

Hirschauer, Stefan (1993): Die soziale Konstruktion der Transsexualität. Frankfurt am Main.

Ipsen, Detlev (1997): Raumbilder: Kultur und Ökonomie räumlicher Entwicklung. Pfaffenweiler.

Jay, Martina (1993): Downcast Eyes. The Denigration of Vision in the 20th century French Thought. Berkeley, Los Angeles.

Kaufmann, Jean–Claude (1996 Šorig. 1995š): Fraunekörper–Männerblicke. Konstanz

Kemp, Martin, (1990): The Science of Art. Optical Themes in Western Art from Brunelleschi to Seurat. New Heaven.

Krais, Beate/Günter Gebauer (2002): Habitus. Bielefeld.

Kublitz–Kramer, Maria (1995): Frauen auf Strassen, Topographien des Begehrens in Erzähltexten von Gegenwartsautorinen. München.

Läpple, Dieter (1991): Rssay über den Raum. Für eine gesellschaftwissenschaftliches Raumkonzept, in: Hartmut Häusserman u.a. (Hg.), Stadt und Raum. Pfaffenweiler, 157–207.

Lefebvre, Henri (1972a): Das Alltagsleben in der modernen Welt. Frankfurt am Main.

Lefebvre, Henri (1972b): Die Revolution der Städte. München

Lefebvre, Henri (1972c): Soziologie nach Marx. Frankfurt am Main

Lefebvre, Henri (1974): Die Zukunft des Kapitalismus. München

Lefebvre, Henri (1978): Einführung in die Mödernität. 12 Präludien. Frankfurt am Main.

Lefebvre, Henri (1991 Šorig. 1974š): The production of space. Oxford

Linke, Uli (1999): German bodies. New York.

Liste, Elisabeth (1993): Die Präsenz des Anderen. Theorie und Geschlechterpolitik. Frankfurt am Main.

Löw, Martina (2001): Raumsoziologie. Frankfurt am Main.

Massey Doreen (1996): Masulinity, Dualism and High Technology, in: Nancy Duncan (Hg.) BodySpace, 109–126.

Massey Doreen (1999): Power–Geometries and the Politics of Space–Time. Hettner Lecture 1998. Heidelberg

Mathes, Bettina (2001): Verhandlung mit Faust. Geschlechtsverhältnisse in der Kultur der Frühen Neuzeit. Königstein.

Mathes, Bettina (2003): As long as a swan’s neck? The significance of the «enlarged« clitoris for early modern anatomy, in: Elizabeth D. Harvey (Hg.), Sensible Flesh. On touch in early modern culture. Philadelphia, 101–124.

Mathes Bettina/Martina Löw (2002): Blaues Wunder: Viagra und Männlichkeit, in Freitag. Die Ost–West–Wochenzeitung. 16. August 2002, 17.

Mauss, Marcel (1978 Šorig. 1935š): Die Techniken des Körpers, in Soziologie und Anthropologie, Bd. I. Frankfurt am Main, 197–220.

Nassehi, Armin (2003): Gechlecht im System. Die Ontologisierung des Körpers und die Asymmetrie der Geschlechter, in: Ursula Pasero/Christine Weinbach (Hg.), Frauen, Männer, Gender Trouble. Systemtheoretische Essays. Frankfurt am Main, 80–104.

Noller, Peter (1999): Globalisierung, Stadträume und Lebensstile: kulturelle und lokale Repräsentationen des globalen Raums. Opladen.

Panofsky, Erwin (1992): Die Perspektive als symbolische Form. Aufsätze zu Grudnfragen der Kunstwissenschaft. Berlin

Papayanis, Marilyn Adler (2000): Sex and the revanchist city, in: Environment and Planning D: Spciety and Space. Vol. 18, 341–353.

Ruhne, Renate (2003): Raum Macht Geschlecht. Zur Soziologie eines wirkungsgefüges am Beispiel von (un)Sicherheiten im öffentlichen Raum. Opladen

Sarasin, Philipp (2001): Reizbare Maschinen. Eine Geschichte des Körpers 1765–1914. Frankfurt am Main.

Schroer, Markus (2003): Räume des politischen–diesseits und jenseits des Nationalstaats, in: Armin Nassehi/Markus Schroer (Hg.), Der Begriff des Politischen. Soziale Welt Sonderband 14. Baden–Baden 325–356.

Shields, Rob (1991): Places on the Margin. Alternative Geographies of Modernity. London/New York.

Shields, Rob (1999): Lefebvre, Love & Struggle. Spatial Dialectics. New York.

Soja Edward W. (1996): Thirdspace. Journeys to Los Angeles and Other Real–And–Imagined Places. Melden/Oxford.

Strum, Gabriele (2000): Wege zum Raum: methodologische Annährungen an ein Basiskonzept raumbezogener Wissenschaften. Opladen.

Sünker, Heinz (1989): Bildung, Alltag und Subjetivität. Elemente zu einer Theorie der Sozialpädagogik. Weinheim.

Urry, John (2002): The Tourist Gaze. London.

Weigel, Siegrid (1990): Topographien der Geschlechter. Kulturgeschichtliche Studien zur Literatur. Reinbek.

Weizsäcker, Carl Friedrich von (1986): Aufbau der Physik. München/Wien.

Werlen, Benno (1995): Sozialgeographie alltäglicher Regionalisierung. Bd. I, Zur Ontologie von Gesellschaft und Raum. Erdkundliches Wissen.Bd.116. Stuttgart.

Wex, Corell (1998): Lefebvres Raum–Körper, Macht und Raumproduktion, in: Tom Fecht/Dietmar Kamper (Hg.), Umzug ins Offene. Vier Versuche über den Raum. Wien/New York, 32–40.

Zeiher, Hartmut J./Helga Zeiher (1994): Orte und Zeiten der Kinder. Soziales Leben im Alltag von Grosstadkindern. Weinheim/München.