Od vitalističkog tekstualista do neoegzistencijalističke Brige ili od Teksta do Boga

1. Dosad je Sead Begović (1954.) objavio šest knjiga pjesama (i nekoliko knjiga kritika, kao i knjigu kraćih proza): u prvim je zbirkama krajem 70–ih godina 20. stoljeća odmah naznačio vlastitu poetsku strategiju pripadajući u širem smislu tada popularnoj označiteljskoj sceni, tj. inskripciji subjekta u razmontirana i dekonstruirana polja raznih tradicionalnih građanskih jedinstava.

Prve autorove zbirke stihova ispisuju se dekonstrukcijskim gradbenim postupcima koji se zasnivaju na višemotivskome smislu: poetski se tekst konstruira putem raznosemantičkih naplavina, a to dakako podrazumijeva čitateljsko stvaranje integralnog smisla teksta putem nekoliko motivsko–semantičkih jezgara... No valja odmah reći i to da je Begović, kao »meki« semantički konkretist već u početku — i za razliku od drugih tada mladih autora — osjetno rabio tipično vlastiti lirski osjećaj razmrvljena i atomizirana svijeta, upozoravajući ujedno i na lirski misterij takvoga raz–središtena i atomizirana svijeta kao na mogućnost — nakon izvršena dekonstruiranja — nove gradnje. (Lirska komponenta ma kako inače avangardno–modernističkoga konstruiranja ljudskoga matičnog staništa, svijeta i teksta, ostaje u Begovića značajnom i razlikovnom posebnošću i u idućim knjigama.)

Prva autorova knjiga pjesama Vođenje pjesme pojavila se krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća i bila je značajna knjiga hrvatske moderne poezije, a takvom je ostala i danas. O prvoj Begovićevoj zbirci u načelu se, uz rijetke iznimke, pisalo vrlo pozitivno, no jasno izražena strategija zbirke često se tumačila različito, s više ili manje razumijevanja.

Prva se autorova knjiga ukratko smještala između vrste duhovnog diskursa, tj. oniričko–nadrealnog posezanja u konstruiranju poetskog teksta, ili pak semantičke konkretizacije usitnjavanja tradicionalno pridržavana smisla i njegova raznosemantičkoga završnog izlučivanja (na tragu estetičkih istraživanja Bensea i Kopfermanna, ili pak prijelomnoga gramataloškog obrata). Osobno se pritom ne nadmećem s prošlim vremenima nego mi je samo važno tko je tada bio bliži točnijem tumačenju Begovićeva indikativnog prvijenca; iz sadašnje perspektive mi je, jednako tako, uz brojne autorove zbirke i stručnu kritiku o njima, važno to što su kritičko–esejistički tekstovi pok. Cvitana i Milanje meni najvažnije kritičko tumačenje nesumnjivo vrlo zanimljivoga hrvatskog pjesnika Begovića.

I još i to, gotovo je nevažno je li pjesnik intuitivno ili osviješteno proizveo zavidan repertoar poetičkih postupaka pridodavši se tada vrlo modernoj tekstualističkoj poetskoj strategiji, postupaka koji pritom svakako impliciraju širi uvid u teorijsku i poetičku situaciju u hrvatskoj književnosti sedamdesetih.

2. U početku oblikovanja Begovića kao pjesnika svakako je određenu ulogu imao i Josip Sever, uostalom kao i u odnosu na neke druge literate, kasnije poznate pjesničke moderniste, sad već srednje generacije suvremene hrvatske poezije. Pokojni je kultni pjesnik naime utjecao vlastitim u to doba izrazito modernim pjesničkim diskursom, kao i specifičnim javnim govorenjem stihova, na brojne početnike/literate 60–ih i 70–ih pa, držim, nije zgorega reći koju o posebnoj radijaciji koju je oko sebe širio tragični lik pok. Severa.

Kultni je hrvatski pjesnik naime u to doba pri SKUC–u I. G. Kovačić vodio tribinu, školu za mlade literate gdje ih se, barem u početku, znalo okupiti i dvadesetak da bi većina kasnije, u ozbiljnijim godinama, izabrala na ovaj ili onaj način književnost kao životni poziv. Da je to bila, kad se sada procjenjuje, zaista talentirana književna grupa mladih, a to je pokazala i kasnijim vlastitim biografijama, nesumnjivo je zaslužan i karizmatični pjesnik i boem koji je, uza sve očekivane životne nevolje jednog od posljednjih istinskih boema u nas, izravno i glasno upozorio da se dobra poezija može pisati i izvan tradicionalnih i provjerenih kanona.

Jedan od najzanimljivijih literata u samome početku okupljanja oko književne i privatne figure Severa bio je Begović, danas — držim — jedan od najizrazitijh pjesnika hrvatske moderne poezije.

Begović, sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća još bez knjige, marljivo objavljuje, kao i drugi predstavnici dobne generacije, u brojnim domaćim periodikama, kao i u časopisnome prostoru bivše države (Odjek, Oko, Polja, Književna reč...), u Zborniku off poezije te novopokrenutome a kratkotrajnome istoimenome časopisu... Spomenuti se Zbornik organizirao upravo stoga što su tadašnji brojni pjesnici, unatoč ponekim relevantnim pjesničkim ostvarenjima i dakako učestalomu časopisnomu objavljivanju, i dalje, nakon što su od prvog objavljivanja vlastitih stihova neke godine već prošle, bili bez prvih objavljenih knjiga. Tada je naime knjiga imala poseban, pomalo mitski i svakako mnogo prestižniji status nego danas kad su putovi do nje ipak bitno olakšani novom izdavačkom politikom i tehnologijom samog nakladništva.

Tadašnja je (mlada) hrvatska kritika na stranicama Zbornika i spomenutoga glasila, kao i autor ovih redaka, nastojala sustavizirati tadašnje rasuto i raznomodelsko mlado hrvatsko pjesništvo (uz Begovića, Čegec, Žagar, Štambuk, Rukavina i mnogi drugi). (A polemike koje su izazvali neki moji kritički tekstovi, bez obzira na obostranu mladenačku uzavrelost, danas držim dobrodošlima i književno–polemički živahnima i korisnima.) Moje su književne strasti bile, i dalje ostale, naime naslonjene gotovo isključivo na modernističku hrvatsku poeziju i njezine predstavnike.

3. Prvu knjigu pjesama Vođenje pjesme Begović objavljuje 1979. godine; bilo je to doba određenog vrhunca poetskog modela proizašlog iz »iskustva jezika« koji se dakako različito i poluprecizno nazivao, smještajući i na taj način Begovićevu poetsku strategiju svakako u šire polje suvremenoga hrvatskog pjesništva označiteljske scene.

Begovića sam, kao i strategijski slične mlade hrvatske autore, tada svrstao u odjeljak semantičkoga konkretizma, termina koji je ponegdje izazvao neslaganje (terminiziranjem, opisom upotrijebljenih postupaka, krovnim modelom »dehijerarhizacije i fragmentarizacije jezika«?), ali držim da je tadašnji opis poetičkih postupaka u načelnome obzoru »smjenjivanja smisla — jezikom« unutar korpusa suvremene hrvatske poezije — bio ispravan.

Uz određene važne, pa i prijelomne, knjige pjesama (Severov Diktator i Anarhokor te prve knjige Stojevića, Rogića, Makovića, Čegeca, Valenta i svakako — prve zbirke Begovića), kao i književno–kritički i ažurni prevoditeljski rad grupe mlađih teoretičara i pjesnika okupljenih u časopisu Pitanja (Milanja, Bošnjak, Kolibaš...), nakon šestog i osobito sedmog desetljeća u hrvatskoj književnoj teoriji i pjesništvu više ništa nije bilo kao prije, dogodio se uočljiv i važan preokret. Mi, mlađi, koji smo se tada pokušavali baviti kritičkim promišljanjem na dostupnim nam modernijim, pa i prevratničkim osnovama, rekli bismo, u to doba maksimalno pojednostavljeno, da je napravljena dehijerarhizacija smisla (kako u svijetu tako i u umjetničkome tekstu) u korist stoljećima prešućivana jezika i njegovih tvarnokorelativnih mogućnosti, ili da se u tome potrebnome smjeru pokušalo maksimalno ozbiljno intervenirati.

Pitanja (1969.–1974.) i teorijski um okupljenih u redakciji, ali i izvan njezine sobe, kao važno radijacijsko mjesto dekonstrukcijskog i postmodernog filofiranja o egzistencijalnome tako i umjetničkome kontekstu brojnim autorskim prilozima, kao i ažurnim prijevodima osobito poststrukturalističke francuske misli, u domaći se duhovni obzor, teorijski i mahom pjesnički, uvodi nov osjećaj svijeta i njegove antilogocentrističke re/prezentacije. Novi osjećaj svijeta i jezika prate brojni i često komplicirani alati demontiranja inače dobrostojeće i višestoljetne zgrade svjetskog Znanja i njegovog logocentrizma kao pristranog pogona (istina i smisao — apsolutni transcendenti; prevlast smisla i glasa; prezentacija, vidljivost, svrsishodnost, patetične afektuacije lažno zabrinutog subjekta, prešućivanje erotičnosti jezika i tijela...).

Smislu, istini i njihovoj posredovanosti kao temelju logocentričkog svijeta, pitanjaški teoretičari i poetski modernisti nude antilogocentrički uvid u svijet (dekonstruiranje spomenutih okoštalih građanskih jedinstava): pismo, tekst, inskripciju, raz–središteni subjekt i njegovu slabu misao, scenu pisanja kao obod i rub, nesvjesno, ludičko i neposredovano...

Razumljivo, nije logično očekivati da mladi hrvatski pjesnici koji inkliniraju »jezičnoj stihovnoj organiziranosti« posjeduju u doba objavljivanja prvih knjiga stihova kompletan uvid u naznačeni pitanjaški istraživački obzor svijeta i (književne) kulture. Uostalom, to i nije neki uvjet za kvalitetan literarni rezultat u posljedici. Indikativno je, međutim, da je godinama kasnije upravo Cvjetko Milanja, aktivni sudionik spominjanog časopisa i danas najagilniji hrvatski istraživač suvremene poezije, putem pitanjaškog tekstulizma i pogona vitalističke energije, barem za mene najpreciznije detektirao Begovićevu poeziju u kontekstu modernoga hrvatskog pjesništva. Na to ćemo se još vratiti. Na neki se način osjećam dužnim objasniti odnos tadašnje mlade hrvatske kritike i prvih knjiga pjesničkih vršnjaka koje su, uz Severove kultne zbirke, tada svakako bile indikativno mjesto dehijerarhizacije tradicionalne uloge smisla kao pjesmina gradbenog elementa, tj. njegove fragmentarizacije i istodobno osviještene i povećane upotrebe tvarnih korelativa jezika (kao novoga gradbenog materijala).

4. Nekoliko mladih kritičara, koji su u to doba pratili prve zbirke generacijskih pripadnika, često su i sami bili pjesnici, nerijetko — modernističke podloge (Čegec, pisac ovih redaka...). O prvoj zbirci Vođenje pjesme (čiji naslov izravno implicira svijest o jeziku kao materijalu, konkretizaciji demijurškog statusa pjesnika, nužnosti proizvodnog procesa kao nastanka umjetničkog teksta i dr.) pisalo se dakako pozitivno; pritom se kritika u načelu držala prepoznatljivih motiva iz integralnoga tematskog registra (spominju se tako san i nadrealnost), a da se o indikativnome obzoru unutar kojega izrasta Begovićeva poetska strategija nije reklo ništa, ili premalo. U prvim kritičkim napisima bez obzira na pozitivnu ocjenu autora prvijenca, držim, pri tumačenju integralna autorova izrazito modernističkog horizonta kao da većina kritičara u to doba ne posjeduje svijest o modernoj književnini i njezinim zakonitostima na tragu kapitalnoga gramatološkog obrata, ili pak u esejizmu o konkretističkoj umjetnosti, materijalnosti i proizvodnosti djela. Rekosmo, kritika se bavila mnogo više tematsko–motivskim, lako ili lakše uočljivim elementima nego formalno–izvedbenom (u promijenjenim okolnostima statusa moderne književnosti) itekako značenjski nosivom i potentnom razinom pjesme.

Nije jednostavno valjalo, tada ni sada, dijeliti semantičku i formalnu razinu poetskog teksta (kao navodno manje važne i samo tehničke ispomoći pri gradnji pjesme), ni tada u mladih literata, ni inače; ta odavno nadvladana podjela (sadržaj i oblik, naime) u kritičkome pristupu osobito zakida autore jezične orijentacije, ostanimo pri tome tehničko–terminskome signalu (Rogić Nehajev, Stojević, Maković, Čegec, Rem, ali i Bošnjak, Jendričko, Valent...) jer pjesnici raznorazne jezične spekulativnoti u inače klasičnoj tematskoj ponudi imaju upravo jezik kao osnovnu temu, jezik i njegov komplicirani dijagram vlastite sudbine, i sebe kao svijeta. U jezično zainteresiranim pjesnicima tematsko–motivski i formalno–izvedbeni elementi jednako znače. Sve poprima status značenjski relevantne poetske informacije, a jezik se od priručnog i pomoćnog sredstva u gradnji pjesme promovira u (slučaju ranog Begovića) u gotovo jedinu i svakako dominatnu temu pjesme.

Osobno sam tada tumačio Begovićevu poeziju, kao i drugih slično senzibiliziranih autora, kao pjesničku i poetičku oporbu Kontekstu: kontekstu tradicionalno organizirane pjesme uobičajeno provodnog smisla kao konstrukcijskog elementa teksta; ujedno je ta pobuna i implicitna pobuna protiv građanski čvrstog i homogenog ustroja logocentrističkog svijeta i njegove stoljetne vladavine. Svijet i tekst kao svijet jezično osjetljivih autora, mladih hrvatskih pjesnika 70–ih, više nisu pod kontrolom piramidalnoga logocetričkog svjetla koje je stoljećima, u sprezi s vrhovnim Orijentirom, tj. Stvarateljom, doznačavalo jednu i jedinu Istinu i jednaki Moral. Svijet je, intuitivno shvaćen ili ne, usitnjen i atomiziran, bez krunskog orijentira i kao veliko i neuređeno klizište dojučerašnjih građanskih vrijednosti — nudi se kao fragment.

Dojučerašnji homogeni svijet (točnije — naša predodžba o dugovječnosti i moći logocentrizma) u Seada Begovića više nije homogen nego fragmentaran kao adekvatizacija svijeta u poetskome tekstu i poetskome modelu toga istog svijeta. Kao autor izrazito fragmentariziranog smisla (inače, tradicionalno homogene strukture klasične pjesme), osviješteno ili ne, gradi antilogocentristički svijet/tekst. Begovićev poetski tekst naime obavezno posjeduje, različito nego što je inače u načelu uobičajeno u hrvatskome pjesništvu, nekoliko semantičkih jezgara koje se u međusobno plodnoj i nadopunjavajućoj igri (ako je dakako pjesma uspjela) sada, na strukturno bitno nov način, tvore integralni smisao poetskog teksta putem nekoliko značenjskih izvora (oponašajući dakako pritom krucijalnu fragmentaciju samoga svijeta, tj. naše zakašnjele spoznaje o toj atomizaciji).

I kao što se već napomenulo, gotovo je sigurno da ni pok. Sever ni Begović nisu u pisanju svojih stihova bili upoznati s Derridinom prijelomnom knjigom O gramatologiji (sarajevski prijevod iz 1968.), Milanjinim »gramatološkim obratom«, ali — jednako tako — autori su svakako važnih i indikativnih modernističih/postmodernih knjige pjesama u korpusu hrvatskog suvremenog pjesništva, iskazujući duh vremena na najbolji način.

5. Kad je riječ o integralnome pjesništvu Seada Begovića može se, uz manje netočnosti terminološke naravi, ustvrditi kako je Begović u početku svojih stihova krenuo kao intuitivni tekstualist burne vitalističke geste, a zadnjim knjigama zasad završio kao neoegzistencijalist.

I sâm spominjem moguće pogrešne kritičke ocjene, točnije — generaliziranja, stoga jer ni prve knjige stihova našeg pjesnika nisu kompletno i o književnome konceptu osviješteno dokraja izrađene kao tekstualističke knjige stihova. (Na to s pravom upozorava i Milanja.)

Vođenje pjesme i pogotovo zbirka Pjesma nad pjesmama nisu, ako bi se strogo čitale, izvedene dosljedno unutar određenoga modelskog koncepta, (tu — tekstualizam) jer je Begović, paradoksalno, prije svega lirski konkretist pa signali lirskog subjekta često, nesmetano i najzad namjerno prodiru u konkretizaciju određene zgode u pjesmi... No svakako su modernistička paradigma pok. Severa, kao i duh vremena 70–ih, literatura ruske avangarde zajednička tadašnjim mladim jezično zainteresiranim autorima utjecali, svatko svojim udjelom, na prvu autorovu zbirku bitno rastresitog smisla i svijeta u kombinaciji — valja reći — s tipično autorskim lirskim doprinosom.

Pjesnik Sead Begović je, držim, u prvim knjigama impersonalni konkretist, tj. pomalo apsurdno i lirski konkretist i konkretistički liričar koji, uz mjestimično ali otvoreno zagovaranje procesualnosti književnine kao osobine materijalističke ideje o književnosti, jednako tako često rabi i otvorene lirske signale, pa ponegdje i simbolsku maštu, svoga nikad zatomljenog lirskog subjekta i emocijskog kazivača. Autorov lirski subjekt naime, ne tako paradoksalno, usred određene vrste konkretizacije pokazuje ili svoju staru brigu za izdebaklirani ili pak isuviše plačljivi emocijski dijagram svijeta. (Otuda vjerojatno i kasnija, sada — neoegzistencijalistička, Briga za svijet.)

Poštujući, međutim, opravdana Milanjina nastojanja na kritičkoj točnosti, ipak ću se odlučiti za prevladavajući tip poetskog teksta u određenoj autorovoj zbirci.

Ugrubo bi se, ali ne i pogrešno, integralno Begovićevo pjesništvo, zasad realizirano u šest knjiga stihova, moglo podijeliti u dvije faze: 1. označiteljsku scenu i njene vrste konkretizacije (prve četiri zbirke: od 1979. do 1991.) te 2. neoegzistencijalistički govor o privatno–društvenome stratumu (zadnje zbirke: od 1997. nadalje).

Označiteljsku fazu, uza značajke imanentne horizontu poetskog modela (nepovjerenje u metafizičko utemeljenje Subjekta, dekonstrukciju i posljedičnu fragmentarizaciju raznoznačenjskih građanskih jedinstava te empirističko–duhovnog konteksta u kojemu vladaju logocentrizam i njegovi izvodi), obilježavaju dakako i autorovi poetski postupci proizašli iz naznačenog horizonta duhovno–teorijskoga derridijanskog prevrata i tako izmijenjene slike svijeta.

Određen uvid u prošlostoljetne historijske (većinom ruske) književne avangarde, koje je pok. Sever osviješteno napustio ili napustio barem donekle kao utopijsku radost označiteljske igre, posjeduju i ondašnji važniji mladi autori, tu — svakako Begović. U svijetu propitnih orijentira i logocentrističke konstrukcijnosti, u književnosti — vladavine tradicionalističkih idejnih podloga i jednakih gradbenih elemenata, (književni) identitet se pokušava steći novim postupcima kojima ne vlada izdebaklirani potrošeni logocentristički smisao gradnje svijeta i teksta.

Begović smješta Subjekt koji je trenutačno bez identiteta između svijeta i teksta; u prvoj fazi stihovanja — mahom u tekst, fragmentarizirajući ga (»oponašajući« tako sliku atomizirana svijeta) u nekoliko međusobno povezanih cjelina građenih novim, izbijenim i logocentristički nekontaminiranim smislom.

Kako se sada zasniva konstelacija novog smisla? Jer — valja još jednom reći — ne postoji u tijelu pjesme (ako je riječ o literarno vrijednoj pjesmi) niti jedan element koji ne znači, tj. u pjesmi — sve znači, i semantički je neosporno potentno.

6. Postoje dakako različite vrste dekonstrukcije (kao postupaka »ljuštenja« tradicionalnih petrificirajućih značenja), od ideološke, društvene do kulturne ili obiteljske... Jednako tako, svaki pa i dvostišni fragment posjeduje svoj jedinični smisao koji, udruženo i pretpostavlja se — plodno, s ostalim većim ili manjim stišnim jedinicama tvori najzad i smisao integralnoga poetskog teksta. Novi smisao novog teksta.

Metodom raznoznačenjske razgradnje do jučer čvrsto ulogorenih snopova logocentrističkih (i fonologocentrističkih) izvoda izbija se novi, dotad prešućivani i prikrivani smisao pa će stoga ta očita autorova namjera u načelnome modelskome horizontu opravdati zapravo prvu fazu vlastitog pjesništva. No ako se priđe bliže samomu novoučinjenomu fragmentu, kao i tipu izbijene semantike u njemu, onda će se, uz načelne modelske značajke, otkriti i drukčiji, osjetno uži i specifičan način zasnivanja smisla.

Begović naime upisuje Subjekt u tekst, ali i u svijet pa su stoga načini gradnje poetskog teksta i pripadnoga novog smisla primjereni upravo tomu — gdje i kamo autor smješta Subjekt (u potrazi za identitetom). Kad se autor upisuje u jezik, ili tekst kao jezik, tematski registar, koji dakako postoji, nije lako otkriti i imenovati (tekstualizam, npr., koji u prvoj, donekle i drugoj zbirci traga ljušteći semantičke naslage za izvornom erotičnošću, tj. Tijelom). Ako je pak Subjekt u nastojanju da dopre do sebe sama smješten u svijet, tematska se registracija lakše podaje dešifriranju (tematsko–motivski repertoar: obiteljska hijerarhija, otac kao autoritet zajednice, sin kao produžetak, ljubav kao oaza, domovina kao izbor poželjnog i jedinog mjesta). Subjekt–smješten–u–jeziku/tekstu u načelu ne oblikuje lako uočljivu tematsku registraciju, dok se Subjekt–u–svijetu koji se ljušti, dekomponira i dekonstruira u svome tematskom licu brže i lakše prepoznaje kao signal određene razgrađene zbilje.

Različit postupak konkretizacije teksta i svijeta u Begovića, i drugih, koji se zasniva prije svega na fragmentarizaciji smisla te oblikovanju novoga i nekontaminiranoga smisla iz nekoliko međusobno aktivnih semantičkih žarišta — naziva se kombiniranjem raznih semantičkih naplavina, slaganjem semantičkih listića, književnim enformelom ili pak tekstualizmom...

U tri do četiri prve zbirke stihova riječ je dakle o spominjanim tehnikama ljuštenja starog smisla i očekivane ponude učinjene razgradnje u posljedici. Takvi rezultati konkretizacije i svijeta i teksta sa svrhom otkrivanja nevinosti i izvornosti mogu se sažeti na nekoliko izrazitijih tipova redukcija, tj. tipova novog i neposredovanog smisla: konkretizacija prostora kao premrežavanje objektivno udaljenih prostornih koordinata; ironizacijsko ljuštenje građansko–obiteljskih i tradicionalno–književnih petrifikacija; te kao najznačajnija redukcija — opsesivna potraga za (izgubljenom) erotičnošću i emocijom svijeta, Begovićeva kapitalna potraga za Tijelom.

Raznoznačenjskim naplavinama koje doznačuju prije svega veliki dar života i njegove ugode, kao i rajske svemoći u toj kapitalnoj sferi (autorova guliverizacija emocijsko–erosne funkcije i njenih brojnih afekata), tj. tekstualističkim značenjskim »mrljama« opće mekoće i lirske ispunjenosti Begović, u prvim stihovima, dominantno traži Tijelo kao prvotni izvor i nekontaminirani i nevini generator životnog ciklusa. Autor se pritom služi pomalo agresivnim i grčevitim gestama vitalizma koje, kritika točno upozorava, intuitivno traže uporište u pred–transcendentalnom označenom (metafizikom nekontaminiranom smislu), tj. u instinktu i grču, energiji i volji, erupciji i guliverizaciji.

Istraga o Tijelu, potraga za izvornošću, Begovića, uz još poneke hrvatske moderniste, svrstava u izrazite vitalističke konkretiste, tj. vitalističke tekstualiste u suvremenome hrvatskome pjesništvu (Rogić Nehajev, npr.).

Dok naslovi nekih prvih autorovih zbiraka (Vođenje pjesme, Ostavljam trag) izravno upućuju na materijalnu ideju o književnosti i njezinu označiteljsku praksu: rad i procesualnost kao umjetninu u posljedici, dotle se dominantna istraga o Tijelu oslanja na tekstualističku plutajuću zavjesu semantičkih »mrlja« vitalnosti: slavljenja i oporbenosti. Načini konkretizacijske redukcije u Begovića, možda nije potrebno naglašavati, vode jednakomu cilju: razotkrivanju općega logocentrističkog posredovanja i izbijanju novog smisla kao neposredovane, enformelske strukturiranosti.

7. Drugu fazu stihovnog organiziranja (od 1991. nadalje) Begović počinje osjetnim prodorom tematskog registra utemeljenog na socijalno–političkome, socijalno–obiteljskome i kulturalnome stratumu: od subkulturnih izvoda urbaniteta (potkultura navijačkih skupina), tihe adorativnosti obiteljske jedinične zajednice do nedavne ratne nevolje koja u stihovnome rezultatu generira domoljublje. Inače, ne bi trebalo iznenaditi ako se zadnje Begovićeve zbirke više čitaju, u kritike nailaze na širi interes. Autorove su zbirke od 1991., ma što to značilo, svakako prohodnije, reklo bi se pogrešno — »zrelije« i mirnije pa je recepcijski odjek zapravo očekivan.

Nekoliko je razloga što je već pomalo klasičan poetski modernist iz 70–ih (razdoblje možda i najintrigantnijih knjiga koje je autor napisao) u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća promijenio optiku i status (lirskog) Subjekta, poetsku strategiju u načelu. Begović je naime oduvijek pisao i prozu (koju je u međuvremenu i oknjižio) pa je narativnost urbane i »asfaltne« groteske rođenoga Zagrepčanina oduvijek bila domaći teren autoru koji je, uz obavezni i autorski lirski signal, konstantno pokazivao sklonost zbilji i svakodnevlju; vitalističko–konkretni pjesnik pomalo uzmiče ispred negativnog šarma (urbane) svakodnevice, a hlađenjem obavezne mladosti, okreće se kategorijama koje uvijek izazivlju pozornost (povijest, identitet, brak, obitelj, narav književničkog posla); često se to događa upravo u tzv. zrelijim godinama.

Od knjiga Bad Blue Boys, Nova kuća nadalje autorova se poetska strategija označava neoegzistencijalističkim diskursom i, držim, nije se pritom posebno pogriješilo. Jedan od vodećih poetskih modernista, i to u doba rane mladosti, napušta označiteljsku scenu (na upečatljiv način ostvaren prvim zbirkama) i piše »ozbiljne« te svakako zabrinute i inteligentne nove knjige. Zbirka BBB knjiga je prije svega poetskih, ali i proznih tekstova grubo–empirističkoag tematskog registra, osjetno natopljenoga figurama ironije. (Begović tu svakako upozorava na vlastitu želju za prozom i sklonost grubim crnohumornim pričama iz periferijske izmještenosti.)

Uz signiranje urbane potkulture, kao i uz druge mahom »prozaizirane« pjesničke zgode (namicanje identiteta i ulično–frajerskim doživljajem) autor najčešće veže anegdotalni impuls koji završava u zajedljivosti i cinizmu, ruganju i svakako vrsti prezira spram građanske uređenosti svijeta. (Autobiografski poetski krokiji književnih prijatelja i poznanika, kao i proteklog vremena koje se, prema autorovu mišljenju, realiziralo izvan nekadašnjih zajedničkih ideala...)

Cinično/sarkastično mimetiziranje nesumnjivo grube i nemoralne urbane zbilje napušta se dvjema novim knjigama koje se nipošto ne rugaju nego sabiru prošlo (realno) vrijeme te se prije svega melankolično a literarno kvalitetno — sjećaju.

Zbirka Nova kuća iz 1997. već naslovom sugerira novi i drukčiji početak u poštovanome i neambicioznome razdoblju životnog smirenja autorovih srednjih godina. A s obzorom na nedavna ratna događanja — upozorava se i inače na poštovanu abdikaciju od mladenačke konstantne i obavezne okrenutosti prema atraktivnom naprijed i prema književnoj novini. Sada se dapače uvodi skupljalački nagon, sabiralačko okretanje unatrag, tj. smireni neoegzistencijalistički govor te se kao osnovni rezervoar i kao melankolično skladište bivšega, kao autorov osjetilno–faktografski doživljaj uvodi — sjećanje. (Usput, sklonost »maloj priči« i sjećanju, unatoč — neoegzistencijalizmu, značajke su postmodernog promišljanja.) Sjećanje dakako stimulira pjesnikov »zamor života«...

Begović kao da toplom semantikom svakodnevlja ispisuje neku vrstu socijalno–pomirljivije i socijalno–izmirljive poezije neoegzistencijalističkog iskaza koja želi povezati zamršene konce suvremenog svijeta, i na tome istome miroljubivome fonu — i konce i odnose obiteljske usklađenosti. Samo će, kaže autor, »zajednički vrt« ljudi jamčiti i osigurati supostojanje elemenata inače bogate Razlike svijeta (Prorok u našem vrt, Zauvijek Bog).

Nepatvoreno uživanje u skromnosti i značenju Maloga (obitelj, prijateljstvo, objed...) kao i literarno kvalitetan i novomoralni stihovni učinak proizvode, kao što je kritika već uočila, novi globalno–privatni komunikacijski pomak: novu važnost i novu svetost novoga mogućeg početka plodne ljudske socijabilnosti i obiteljske jednostavne sreće.

Autor se putem svijeta malih stvari (sastavak Kuhinja i njezin precizan opis) izravno brine za svijet, njegovu (barem stihovnim apelom) moguću novu smirenost kao uvod u priželjkivanu oazu male i skromne sreće. (Moje su simpatije, kao što se i vidi, u autorovim stihovima označiteljske scene, ali — valja pošteno reći — u zadnje doba nisam čitao nepretencioznije i bolje pjesme neoegzistencijalističkoga govora nego što su to Begovićevi stihovi; egzistencija se — ako se u nas još uopće piše — bavi isuviše načelnim dvojbama i načelnim problemima svijeta i takav poetski tekst izaziva ipak samo načelnu čitateljsku zainteresiranost a zapravo neuključenost.)

Orijentir druge faze autorova pjesništva nije više između teksta i svijeta nego se pomireni lirski Subjekt nalazi u ozračju transcendencije, vrhovne duhovnosti, Boga... koji pokazuje sveopću suosjećajnost i pritom naklonost za ideologiju malih stvari: skromnost i jednostavnost, trpeljivost i zajedništvo. Godine su prošle, kaže se, a »kako sniježi naša samoća«...

Između dviju udobnosti, zasad zadnja autorova zbirka, položajem Subjekta, blagošću Orijentira i najzad tematskom introspektivnom registracijom dosta sliči na prethodnu zbirku; i zabrinuti i smireni Subjekt, istodobno, »rješava« zamke života globalno i pojedinačno, utječući se transcendentnomu isijavanju, ali i vlastitomu ironijskomu mišljenju. Učinjena demontaža obiteljske hijerarhije smjenjuje patrijarhalnog oca, a novi početak — osnovna tema predzadnje pa i zadnje zbirke stihova — tu ostvarena kao oslobođenje majke, otvorena je mogućnost kako opet »sve postoji«: Bog se otkriva iz dekonstruiranja obiteljske hijerarhizirane petrifikacije (Sve opet postoji, Corpus Christi...). Ukazani put, autorova nova kuća kao novi početak te vjera u njega realizira se i za vjernika i za dobronamjerna laika kao jednostavnost i skromnost, ljubav i mir (Naša mama, sine; Objed s prijateljem).

U poboljšanje svijeta se samo donekle vjeruje uz brojne predradnje koje nužno prethode eventualnomu smirenju globalnog i strastvenog imperijalizma; takvo se smirenje svijeta samo priželjkuje. Osobni mir važni autor hrvatskoga poetskog moderniteta pronašao je u skromnosti, zadovoljstvu pisanja i komentiranja, kao i u nesumnjivoj tihoj sreći u obiteljskoj komunikaciji.

1

ERNEST HOEPFFNER, Les Trobadours, Pariz 1955.

2

JACQUES LAFITTE–HOUSSAT, Troubadours et Cours D’Amour, Pariz 1966., str. 81–83

3

INGEBORG GLIER, Trubaduri i minnesang (prevela Slađana Bukovac), str. 1–30, u: J. BOUTIRE i A. H. SHULTZ, Biographies des troubadours (drugo, izmijenjeno izdanje), Pariz 1964.

4

O trubadurskim vrstama bit će riječi u petome poglavlju.

5

U okcitanskome izvorniku ime obitelji i ime dvorca je Ventadorn, ali ga se u literaturi može naći i u francuskoj, langue d’oil, varijanti, koja glasi Ventadour. Od prvog spominjanja u ovoj bilješci, pa nadalje, rabit će se okcitanski izvornik Ventadorn (op. a.)

6

Povijest svjetske književnosti, svezak III , uredila Gabrijela Vidan, Zagreb 1977., str. 20.

www.languedoc–france.info

Ova se žena spominje u historiografiji pod nekoliko imena. Alienor je njezino izvorno okcitansko ime (u prijevodu znači druga Aenor, po imenu njezine majke); u francuskoj i starofrancuskoj verziji je Eléanor, a u engleskoj inačici Eleanor. Rođena 1122., nasljednica Akvitanije, kći Guilhema X., unuka Guilhema IX., prvog trubadura. Udajom je za Louisa VII. bila najprije kraljica Francuske, a potom i Engleske, kao žena Henrya II. Plantageneta. Umrla je 1. travnja 1204.

7

ERNEST HOEPFFNER, nav. dj. (bilj. 1.), str. 16–17.

8

Antologija francuskoga pjesništva, sastavili Zvonimr Mrkonjić, Mirko Tomasović, Zagreb 1998., str. 39.

ELIZABETH AUBREY, »Comtessa de Dia«, Grove Music Online

Beatriz de Dia, kći grofa od Die u markizatu Provanse, udata za grofa od Poitiersa. Djelovala u drugoj polovici 12. st. na dvoru Alienor Akvitanske. Autorica nekoliko canso formi, od kojih je jednoj sačuvan i notni zapis. Po predaji, njene su pjesme bile posvećene trubaduru Raimbautu D’Aurengi u kojeg je navodno bila zaljubljena.

9

en.wikipedia.org/Maria_de_Ventadorn

Maria de Ventadorn, zaštitnica trubadura, djelovala u drugoj polovici 12. st. Gospodarica dvorca Ventadorn, žena Eblea V. od Ventadorna. Sačuvan tenso pod naslovom Gui d’Uisel,be.m pesa de vos

10

en.wikipedia.org/Trobairitz , u: BRUCKNER, MATILDA TOMARYN et al., Songs of the Women Troubadours, New York, 1995.

11

www.portel–des–corbieres.org/ermenegarde.htm u: JACQUELINE CAILLE, Ermenegarde, Vicomtesse de Narbonne, Université Paul Valéry,Montpeiller,1995.

Ermenegarde, vikontesa od Narbonne, rođena 1127./9. Žena Bernarda II. od Anduze; nakon njegove smrti 1153. samostalno upravljala Narbonnom, sve do 1196. Iz političkih je razloga tada bila prisiljena abdicirati, pa se povukla u samostan gdje je i umrla godinu dana kasnije, 1197. Nakon njene abdikacije, gospodari Narbonne nosit će ime Narbonne–Lara, po njenome nećaku Pierreu de Lari, grofu od Barcelone, koji ju je prisilio na abdikaciju. U više je navrata vodila ratove s okolnim kneževinama, a bila je i glavno uporište francuskih rojalista na jugu te pristaša Crkve, što je bila bitna pozicija zbog raširenosti i moći katara na jugu Francuske. Njena je kneževina također bila i strateški bitno uporište kao protuteža sve jačem engleskom utjecaju u Francuskoj sredinom 12. st.

U povijesti je među njenim najbitnijim odrednicama trgovački pakt s Genovom iz 1166. koji je podupirala Crkva te obnova trgovačkih veza s Katalonijom preko staroga rimskog trgovačkog puta, tada nazvanog »via mercaderia«. U književnosti se pojavljuje u traktatu De Amore Andréa le Chapelaina te u pjesmama trubadura Peirea Rogiera, Girauta de Borneila i Pierrea D’Auvergne.

12

En.wikipedia.org/Marie_de_Champagne

Rođena 1145., starija kći kralja Louisa VII. i njegove prve žene Alienor Akvitanske. Udala se 1164. za Henrya I., grofa od Champagne i imala je s njim četvero djece. Vladala je Champagnom kao regent tri puta: dok joj je muž bio na hodočašću u Svetoj Zemlji, zatim nakon njegove smrti dok joj najstariji sin nije postao punoljetan te kada je Henry II. bio u križarskome ratu pa sve do njegove smrti 1197. Nakon toga se povukla u samostan Fontaines–les–Nones, gdje je i umrla 1198. Bila je pokroviteljica trubadura i književnika; na njenome su dvoru između ostalih djelovali André le Chapelain i Chrétien de Troyes koji joj je i posvećivao svoja djela.

13

JACQUES LAFITTE–HOUSSAT, nav. dj. (bilj.2), str. 53.

14

I. GLIER, nav. dj. (bilj. 3 ), str.18.

15

en.wikipedia.org/Trobairitz, u : JOHN STEVENS, Troubadours, trouv#res, Grove Music Online

16

I. GLIER, nav. dj. (bilj. 3).

17

Universitŕ di Napoli Federico II — službene stranice, Corso di filologia occitana, www.filmod.unina.it/cdg/parlate.htm

18

LINDA M. PATERSON, The world of the troubadours, Cambridge University Press, 1993., str.1–3.

19

Povijest svjetske književnosti, nav. dj. (bilj. 6), str. 22.

20

O trubadurskim i usmenim, manjim i većim vrstama, bit će riječi u petome poglavlju.

21

JACQUES LAFITTE–HOUSSAT, nav. dj. (bilj. 2), str. 15–17.

22

JOSIP ANDREIS, Historija muzike, svezak prvi, Zagreb 1966., str. 67–70.

23

Universitŕ di Napoli Federico II, službene stranice, Corso di filologia occitana

www.filmod.unina.it/cdg/kharagiat.htm

IVAN SLAMNIG, Provansalska književnost, u: Povijest svjetske književnosti, nav. dj. (bilj.6), str. 791.

24

I. GLIER, nav. dj. (bilj. 3), str. 3–5.

25

J. LAFITTE–HOUSSAT, nav. dj. (bilj. 2), str. 11, u: MARC BLOCH, La Société féodale , les classes et le gouvernement des hommes , Pariz 1940.

Prvo feudalno doba po Marcu Blochu traje do 11. st., uključujući i njega, dok drugo počinje od 12. st.

26

MIRKO spanKOVIĆ, Latinsko–hrvatski rječnik, Zagreb 1991.

Fervestu je kasnolatinska govorna forma,od ferevestus, što znači »odjeven u željezo«.

27

J. LAFITTE–HOUSSAT, nav. dj. (bilj. 2), str.12–13.

28

ZDENKA JANEKOVIĆ–RÖMER, Nasilje zakona: gradska vlast i privatni život u kasnosrednjovjekovnom i ranonovovjekovnom Dubrovniku, Anali 41. Dubrovnik 2003., str. 9–44.; u: JOEL F. HARRINGTON, Hausvater and Lanmdsvater: Paternalism and Marriage Reform ni Sixteeneth Century Germany, Central European Histrory 21/1, 1992. str. 59–60.; PAOLO PRODI, Il concilio di Trento e i libri parrocchiali, Annali dell ’Istituto italo–germanico in Trento, 1989., str. 18–20.

Kasniji dekret Tametsi donesen na Tridentinskome koncilu 1563. g. inzistira na javnosti braka i prisutnosti svećenika, ali ne i na roditeljskome odobrenju.

29

J. LAFITTE–HOUSSAT, nav. dj. (bilj. 2), str.14.

30

J. LAFITTE–HOUSSAT, nav. dj. (bilj. 2), u :HENRI MARTIN, Histoire des Français, Pariz 1857.

31

www.wikipedia.org/Crusades

Prvi je križarski rat počeo 1095.–1099.; trajali su do kasnog 15. st.

32

J. LAFITTE–HOUSSAT, nav. dj. (bilj. 2), str.16.

33

www.herodote.net/dossiers/

34

AMY KELLY, Eleanor of Aquitaine and the four Kings, Harvard University Press

www.languedoc–france.info

www.herodote.net/dossiers/

oc.land.free/Alienor.html

fr.wikipedia.org/Aliénor_ d’ Aquitaine

en.wikipedia.org/Eleanor_of_Aquitaine

35

BRATOLJUB KLAIĆ, Veliki rječnik stranih riječi, Zagreb 1974.

MIRKO spanKOVIĆ, Latinsko–hrvatski rječnik, Zagreb 1991.

E. HOEPFFNER, nav. dj. (bilj. 1), str. 9.

Domna, midons su provansalski termini kojima trubaduri označavaju svoju gospu, damu. U hrvatskome tekstu rabim termin gospa, no nipošto ne u religioznome smislu, nego u istome onome u kojem ga rabe trubaduri: gospa je gospodarica, isto što i dama (franc. dame; provansalski domna, lat. domina–gospodarica). Hrvatski termin gospa uostalom aludira i na naše petrarkističko naslijeđe koje svoje daljnje, iako ne direktno porijeklo, ipak nalazi kod trubadura.

36

E. HOEPFFNER, nav. dj. (bilj. 1), str. 67–68.

Izvorno mu je ime Raimbaut d’Aurenga. Živio od 1140./45 do 1173. godine.

37

histoire–ma.chez–alice.fr/troubadours/Troubadour/PeireRoger.html

Trubadur iz Auvergne. Djelovao 1168.–80. Prema vidi, bio je plemić, djelovao najduže na dvoru Ermenegarde od Narbonne, kasnije na plemićkim dvorovima Languedoca i Španjolske. Život je završio u samostanu; ostalo je sačuvano 9 njegovih pjesama. Niti jednoj nije sačuvan notni zapis.

38

E.HOEPFFNER, nav. dj. (bilj. 1), str. 67–68.

39

E.HOEPFFNER, nav. dj. (bilj. 1), str. 68.

40

E.HOEPFFNER, nav. dj. (bilj. 1), str. 78

Rođen u skromnoj plemićkoj obitelji u regiji Excideuil u Dordogni, oko 1138. Umro 1215. Djelovao je u drugoj polovici 12. st., i to najviše na dvoru vikonta od Limogesa, njegovog pokrovitelja i mecene. U djelima Giraut je moralist, ton mu je ozbiljan, a spada u klasično doba trubadurskog pjesništva, u začetnike i majstore trobar ric, bogatog pjeva, zajedno s Arnautom Danielom. Ostavio nam je bogat i raznolik opus od čak 90 pjesama. Vida kaže da je i za života bio jako uvažen i uspješan pjesnik ;zato mu je nadimak bio Maestre dels trobadors, Majstor trubadurskog pjesništva. U svakome slučaju i danas ga se smatra jednim od najvećih i najvažnijih trubadura.

41

E.HOEPFFNER, nav. dj. (bilj. 1), str. 68.

42

E.HOEPFFNER, nav. dj. (bilj. 1), str. 68.

43

Antologija francuskoga pjesništva, nav. dj. (bilj. 8), str. 54.

Sin pekara i kuharice u dvorcu Ventadorn, Bernard je bio štićenik kraljice Alienor Akvitanske koju je pratio na mnogim putovanjima sve do Engleske. Ovaj pjesnik, kojega mnogi smatraju najvećim trubadurom, pisao je u svim svojim pjesmama o ljubavi. Nije ga privlačilo umijeće forme niti zakučasti trobar clus. Imena je svojih ljubavi u pjesmama brižno sakrivao pod alegoričnim pseudonimima. Njegova je pjesma jednostavna, pravi primjer trobar plan, proljetno ponesena i izrazito glazbena, a takvi su i sačuvani napjevi pjesama. Premda u njegovoj poeziji prevladava sjetna i bolna intonacija, njegove pjesme, primjerice i ona koja započinje prizivanjem ševe, prolaze cijelu ljestvicu osjećaja što ih pobuđuje ljubav. Tom pjesmom nadahnuo se i Dante u XX. pjevanju Raja, metaforizirajući sliku ševe.

44

LOUIS ALIBERT, Dictionnaire occitan–français, Institut d’études occitanes, Toulouse 1966.

45

E.HOEPFFNER, nav. dj. (bilj. 1), str. 59.

46

E.HOEPFFNER, nav. dj.(bilj. 1), str. 48.

Alvernhatz se odnosi na Auvergne, regiju iz koje dolazi pjesnik, op.a.

47

Antologija francuskoga pjesništva, nav. dj. (bilj. 8), str. 48.

Peire Vidal, 1150.–1210. U svojim djelima ostavio najviše podataka o sebi od svih trubadura. Imao je više mecena, velikaša, s kojima se isto tako znao posvađati pa je tako tijekom života mijenjao dvorove na kojima je djelovao. U Vidalovu djelu zastupljene su sve vrste trubadurske poezije, a gotovo sve njegove pjesme prožima šaljiv ton, ponajviše kada govori o sebi.

48

E. HOEPFFNER, nav. dj. (bilj.1), str. 10.

49

U originalu: belle dame sans merci, u: E. HOEPFFNER, nav. dj. (bilj. 1), str. 10.

50

E. HOEPFNER, nav. dj. (bilj.1), str. 54.

51

E. HOEPFFNER, nav. dj. (bilj.1), str. 10.

Sirvén je sluga na provansalskome.

52

Antologija francuskoga pjesništva, nav. dj. (bilj. 8), str. 45.

ROBERT LAFONT, Histoire et anthologie de la littérature occitane, Les Presses du Languedoc, Montpellier, 1997.

Marcabru(n), između 1100. i 1500. Ovaj trubadur, poznat po svome oporome značaju, izdvaja se među svima drugima kao neprijatelj udvorne ljubavi i kulta žene koji je upozoravao na prijevare ljubavi. Marcabrun vlada pjesničkom formom, istražuje njezine mogućnosti, što ga dovodi do namjerno zagonetnoga izražavanja. Po tome je Marcabrun predstavnik pjevanja koje je dobilo naziv trobar clus (zatvoreni ili zaključani pjev). Vida kaže da je pjesnik bio siroče te da je poginuo zbog svoga poganog jezika. Ipak, zbog svog je talenta za života ostvario zavidnu pjesničku karijeru; obrazovao se u klerikalnim krugovima, potom je bio službeni pjesnik na dvoru Guilhema X., vojvode od Akvitanije (sin Guilhema IX.). Zaštitnici su mu potom bili neki od najmoćnijih kraljeva i velikaša toga doba: francuski kralj Louis VII., portugalski kralj Alfonso I., Raimond Berenger IV. od Barcelone, Alfonso VII. od Kastilje.

53

E. HOEPFFNER, nav. dj. (bilj.1), str. 11.

54

Antologija francuskoga pjesništva, nav. dj .(bilj. 8), str. 31.

Guilhem IX., vojvoda od Akvitanije i grof od Poitiersa, 1071.–1127. Za života je bio najmoćniji velikaš svoga doba u Francuskoj. Imao je više posjeda i vazala i od samog kralja. Prvi je poznati trubadur; sačuvano je 11 njegovih pjesama. Dijele se na šaljivo–erotske, žonglerske i one ozbiljnijeg, ljubavnog tona gdje se u začetku vidi većina bitnih odrednica udvorne ljubavi kojom će se daljnji trubaduri toliko baviti. Ljubav se u njima definira kao moć i ideal kojemu ljubavnik–pjesnik mora služiti kao svome vladaru. U Guilhema Akvitanskog u potpunosti je razvijena svijest o vlastitim pjesničkim sposobnostima — o tome i izričito govori — i moći poezije, kojoj je sve, pa i sama ljubav samo tema. Time se objašnjava zapanjujuća Pjesan o ničemu, s motivima onoga što bismo danas nazvali manirizmom i nadrealizmom. U njoj su i začeci kasnijeg trobar clus, zamršenog ili zakučastog pjevanja, gdje se virtuoznom, složenom formom šifrira smisao. O onome što je moglo prethoditi ovakvomu zrelomu, u potpunosti formiranome pjesniku samo se nagađa. Bilo je više pokušaja da se gotovi modeli Guilhemove poezije objasne utjecajima, od kojih je onaj o utjecaju hispano–arapskoga pjesništva najznačajniji. Mi ga danas, u svakome slučaju, osim kao prvog, pamtimo i kao jednog od najzanimljivijih i najoriginalnijih autora među trubadurima.

55

Jednina ili množina ovisi o tome je li se radilo o jednoj ili dvije strofe. Isto vrijedi i za provansalski original: esparsa–esparsas, op.a.

56

E. HOEPFFNER, nav. dj. (bilj. 1), str. 11.

57

E. HOEPFFNER, nav. dj. (bilj. 1), str. 13.

58

E. HOEPFFNER, nav. dj. (bilj. 1), str. 13.

U originalu envoi; tornada je citirani provansalski termin.

59

Antologija francuskoga pjesništva, nav. dj. (bilj. 8), str. 71.

Živio između 1180. i 1260. Rođen u Ribéracu u pokrajini Dordogni, u Akvitaniji. O njegovome se porijeklu ne zna puno, osim da je bio vrlo obrazovan pjesnik. Slavi Arnauta Daniela pridonio je najviše Dante kad ga je nazvao »najboljim kovačem materinjeg jezika«, davši mu štoviše u XXVI. pjevanju Čistilišta da izgovori nekoliko stihova na staroprovansalskome jeziku. I Ezra Pound smatrao je Danielove pjesme »savršenstvom provansalskog pjeva«. Arnaut Daniel učeni je pjesnik koji se prisjeća antike, predstavnik trobar ric, tj. bogatoga, odnosno esteticističkog pjevanja. On je »kovač« forme, bolje reći cizeler, koji radi na njezinu kompliciranju kao i na precioznoj razradi izričaja. Jedno je od njegovih iznašašća i sestina — akrobatski sustav sa šest riječi koje se uvijek, s novom kombinacijom značenja, pojavljuju u svih šest šesterostihovnih strofa — kojom su se osobito služili Dante i Petrarca.

60

E. HOEPFFNER, nav. dj. (bilj.1), str. 14.

61

E. HOEPFNER, nav. dj. (bilj. 1), str. 93.

1

Boban, II, 1974, 447, 461, 475.–476; Tuđman, 1993, 74.–75; Matković, 1998, 178, 186.–187.

2

Boban, 1965, 255.–256.

3

Nova riječ, 21. rujna 1939., br. 145., str. 5. Stanovište JNS o sporazumu.

4

Prema Glavnome odboru JNS–a, vanjskopolitičke okolnosti »...zahtijevaju odlaganje zaoštrenih partijsko–političkih rasprava i podvojenosti i imperativno nalažu prikupljanje svih stvaralačkih narodnih snaga, da bi se moglo odoljeti tegobama u kojima bi se Otadžbina i narod u ovom mučnom periodu vremena mogli naći. Danas cio Jugoslavenski narod sa zebnjom ali i s punom odlučnošću posmatra i prati razvoj događaja u Europi i stoji čvrsto riješen i kao Srbin, i kao Hrvat, i kao Slovenac da slobodu i nezavisnost svoje domovine brani do posljednje kapi krvi ako budu ugroženi ma s čije strane«. Vidi: Nova riječ, 21. rujna 1939., br. 145., str. 5. Stanovište JNS o sporazumu.

5

Isto.

6

Isto.

7

Pojam je nastao prema nazivu banovinske organizacije JNS–a na području bivše Savske banovine. Vidi: Boban, 1965, 255.

8

Prema protubanovinskome i protusporazumskome pokretu čiji su nositelji na području Banovine Hrvatske djelovali pod parolom »Srbi na okup«. Vidi: HDA. Grupa XXI. Politička situacija. Inv. br. 6129. Srbi na okup. Br. 21422. Predmet: Odcjepljenje i odvajanje pojedinih srezova od banovine Hrvatske u vezi sa pokretom »Srbi na okup« — izvještaj odjela za unutrašnje poslove BV BH od 13. IV. 1940; HDA. Grupa XXI. Politička situacija. Inv. br. 6129. Srbi na okup. Br. 21422. Predmet: Odcjepljenje i odvajanje pojedinih srezova od Banovine Hrvatske u vezi sa pokretom »Srbi na okup« — izvještaj odjela za unutrašnje poslove BV BH od 13. IV. 1940.

9

HDA. Grupa XXI. Politička situacija. Inv. br. 5735. Predmet: Izvještaj kotarskog načelstva u Kninu o političkoj situaciji u Kninu od 9. X. 1939. Š0Ć

10

»Nedavno su izaslanici jugoslavenskih grupa održali sastanak na kojem je raspravljeno pitanje daljeg rada i opstanka jugoslavenskih partija u gradu. Bilo je zaključeno, da se osnuje jedna čitaonica za sve jugoslavenske partije bez razlike, ali do osnutka još nije došlo. Nastoji se okupiti sve ove partije bar u toliko, da mogu zajednički istupati kod izvjesnih manifestacija i izbora. Međutim, o kakvom jugoslavenskome frontu u Šibeniku ne može se za sada govoriti, jer su oprečnosti između raznih grupa, koje su više lične prirode, dosta velike.« Vidi: HDA. Grupa XXI. Politička situacija. Inv. br. 5735. Predmet: Izvještaj Predstojništva gradske policije Šibenik o političkoj situaciji u Šibeniku od 12. X. 1939.

11

U Splitu je »...Jugoslavenska nacionalna stranka, čiji je predsjednik banov. odbora bivši ministar dr. Grgo Andjelinović pokazala u mjesecu listopadu o. g. vrlo male aktivnosti, skoro nikakve osim što je pokrenula u Splitu izdavanje lista (Narodni list(...«, ali ne zbog promicanja stranačkih ideja, već zbog toga »...da bi se našlo uhljebljenje bivšem narod. zastupniku Manfedu Paštoviću koji je namješten u administraciji lista, a drugih prihoda za uzdržavanje nema«. Vidi: HDA. Grupa XXI. Politička situacija. Predmet: Izvještaj o političkoj situaciji i raspoloženju naroda. — Izvještaj Ispostave Banske Vlasti u Splitu od 16. XI. 1939.

12

HDA. Grupa XXI. Politička situacija. Inv. br. 5500. Predmet: Izvještaj o političkoj situaciji u srezu dubrovačkom kroz mjesec oktobar 1939. god. Izvještaj kotarskog načelstva Dubrovnik od 2. XI. 1939.

13

Jelić–Butić, 1990, II, 25.

14

»Mnogi i mnogi Hrvati na njegov poticaj bili su izudarani od strane žandarmerije. Kao komesar općine Viške upropastio je i općinske finanse te je za njegovo upravljanje sa općinom bilo vršeno svakakvih korupcija. (...) U ranije vrijeme vodio je borbu za agrarnu reformu te je obećavajući rješenje ove organizovao prijelaz veće broja katolika u srpsku–pravoslavnu vjeru, što mu Višani u ogromnoj većini ne mogu nikako oprostiti jer je stvorio na Visu vjersko pitanje koje je kasnije imalo za posljedicu se veće razmirice medju gradjanima.« Vidi: HDA. Grupa XXI. Politička situacija. Predmet: Izvještaj o političkoj situaciji i raspoloženju naroda. Izvještaj Ispostave Banske Vlasti u Splitu od 16. XI. 1939.

15

Prema izvještaju kotarskoga načelstva, vođe pokreta »Srbi na okup« u gradu Mostaru i u njegovu kotaru bili su još Čedo Milić, predsjednik sokolske župe Mostar i politički pristaša Ljotićeva ZBOR–a, dr. Pero Mandić, odvjetnik i vođa Demokratske stranke, te Hamović Mitra, trgovac i istaknuti pristaša Ljotićeva ZBOR–a. Vidi: HDA. Grupa XXI. Politička situacija. Inv. br. 6129. Srbi na okup. predmet: Pokret »Srbi na okup« otcijepljenje i odvajanje pojedinih srezova od područja banovine Hrvatske — izvještaj Sreskog načelstva u Mostaru od 16. III. 1940.

16

Isto.

17

HDA. Grupa XXI. Politička situacija. Br. 42566/1939. Predmet: Sporazumna objava, izvještaj o utisku. Izvještaj kotarskog načelstva u Gospiću od 31. VIII. 1939.

18

»Mnoge pristaše te disidentske grupe odmah su se povukle čim su vidjeli da je do sporazuma ipak došlo i da su obavještenja što su dobivali od vodja te grupe da sporazum neće nikako biti sklopljen i odobren, bila posve pogrešna i ako su ih ista navodno dobivala iz posve pouzdanih izvora, te da se zasada drže u posvemašnoj pasivnoj rezistenciji«. Vidi: HDA. Grupa XXI. Politička situacija. Br. 42566/1939. Predmet: Sporazumna objava, izvještaj o utisku. Izvještaj kotarskog načelstva u Gospiću od 31. VIII. 1939.

19

Josip Cvetić izjavio je na tome skupu da je Sporazum Cvetković–Maček »donesen na štetu prečanskih Srba, koje da su posve napustili Srbijanski političari. Budući da je jugoslavenstvo i jugoslavenska ideologija potpuno napuštena, ne preostaje ni ovdašnim Srbima i no, nego da zaviju jugoslavenske zastave i da ih do boljih vremena pohrane na Oplencu na grobu stvaratelja Jugoslavije, a da i oni razviju svoje srpske zastave i okupe se svi u jedan front, kako bi se mogli boriti za svoja prava«. Vidi: HDA. Grupa XXI. Politička situacija. Br. 42566/1939. Predmet: Sporazumna objava, izvještaj o utisku. Izvještaj kotarskog načelstva u Gospiću od 31. VIII. 1939.

20

»Na Vrhovinama održan je 20. novembra sastanak razbijene vojske Dr. Pere Zeca i drugova. Veliki Jugoslaveni u najvećoj tajnosti pokušavaju da sad sa srpskom parolom okupe koga oko sebe. Misle kod toga da ne biraju sredstva. U tajnoj rezoluciji među ostalog u tačci 4. zaključuju: ’U svrhu organizovanja ove naše samoobrane obavezujemo se i zaklinjemo svim onim što nam je najsvetije, da ćemo se svi svrstati u jedan front bez ikakve bivše partijske razlike. Samo ujedinjeni Srbi mogu da se brane i odbrane.’ (...) Ovako svršava lažno Jugoslavenstvo, kad se više ne može eskontirati. Sad će srpstvo čuvati Josip Cvetić i drugovi! Karakteristično — da je ’politička grupa dr. Milana Stojadinovića’ donijela sličnu rezoluciju u Beogradu 1. novembra 1939.« Vidi: Nova riječ, 7. prosinca 1939., br. 156., str. 6. Sastanak dr. Zeca i drugova.

21

HDA. Grupa XXI. Politička situacija. Inv. br. 6129. Srbi na okup. Br. 14313/1940. Predmet: Pokret »Srbi na okup« otcijepljenje i odvajanje pojedinih sreza sa područja banovine Hrvatske — izvještaj Sreskog načelstva u Korenici od 15. III. 1940.

22

Sudionici sastanka u Vrhovinama: Zec, Petar, dr, liječnik i senator iz Gopića, predsjednik AO SNO Like i Korduna; Stojanović, Spase, trgovac drvetom iz Vrhovina, član AO SNO Like i Korduna; Delić, Jovo, paroh iz Vrhovina, član AO SNO Like i Korduna; Kosanović, Mišo, trgovac drvetom i bivši narodni poslanik iz Plitvičkog Ljeskovca, član AO SNO Like i Korduna; Končar, Stojan, trgovac drvetom iz Plitvičkog Ljeskovca (korenički kotar), član AO SNO Like i Korduna; Maksimović, Milan, knjižničar iz Gospića, član AO SNO Like i Korduna; Bosanić, Vlado, trgovac iz Ogulina, član AO SNO Like i Korduna; Vuksan, Miloš, trgovac drveta iz Ogulina, član AO SNO Like i Korduna; Mrloš, Vlado, trgovac drvetom iz Gomilja, član AO SNO Like i Korduna; Radjenović, Stevo, iz Srba, član AO SNO Like i Korduna; Brekić, Stojan, trgovac iz Rakovice, član AO SNO Like i Korduna; Drenovac, Svetozar, umirovljeni šumarski savjetnik i bivši narodni poslanik Drežnik–grada, član AO SNO Like i Korduna; Drenovac, Slavko, student šumarstva iz Drežnik–grada, sin Svetozara, član AO SNO Like i Korduna, te Jovan Delić i Spase Stojanović područja otočačkog kotara. Vidi: HDA. Grupa XXI. Politička situacija. Inv. br. 6129. Srbi na okup. Br. 17867. Predmet: Pokret »Srbi na okup« otcijepljenje i odvajanje pojedinih srezova sa područja Banovine Hrvatske — izvještaj Sreskog načelstva u Otočcu od 7. IV. 1940.

23

»Srbi Like i Korduna«. Vidi: HDA. Grupa XXI. Politička situacija. Inv. br. 6129. Srbi na okup. Br. 17867. Predmet: Pokret »Srbi na okup« otcijepljenje i odvajanje pojedinih srezova sa područja Banovine Hrvatske — izvještaj Sreskog načelstva u Otočcu od 7. IV. 1940.

24

Isto.

25

Isto.

26

HDA. Grupa XXI. Politička situacija. Inv. br. 6129. Srbi na okup. Predmet: Pokret »Srbi na okup« otcijepljenje i odvajanje pojedinih sreza sa područja banovine Hrvatske — izvještaj Sreskog načelstva u Slunju od 17. III. 1940.

27

»Karakteristično — da je »politička grupa dr. Milana Stojadinovića« donijela sličnu rezoluciju u Beogradu 1. novembra 1939.« Vidi: Nova riječ, 7. prosinca 1939., br. 156., str. 6. Sastanak dr. Zeca i drugova.

28

HDA. Grupa XXI. Politička situacija. Inv. br. 6129. Srbi na okup. Br. 13716/1940. Predmet: Pokret »Srbi na okup« otcijepljenje i odvajanje pojedinih sreza sa područja banovine Hrvatske — izvještaj Sreskog načelstva u Gradačcu od 13. III. 1940.

29

Maksimović Maksim, trgovac u Modriči, predsjednik kotarskog akcionog odbora — JNS; Maksimović, Predo, trgovac u Modriči, tajnik kotarskog akcionog odbora — JNS; Proto Stevan Popović iz Modriča, predsjednik mjesne organizacije kotorskog akcionog odbora — JNS; Jovo Janković, trgovac i z Modriča, član mjesnog kotarskog akcionog odbora — JNS, Jovo Blaojević, trgovac iz Modriče — JNS idr. Vidi: HDA. Grupa XXI. Politička situacija. Inv. br. 6129. Srbi na okup. Br. 13716/1940. Predmet: Pokret »Srbi na okup« otcijepljenje i odvajanje pojedinih sreza sa područja banovine Hrvatske — izvještaj Sreskog načelstva u Gradačcu od 13. III. 1940.

30

Isto.

31

Isto.

32

Podjela Kraljevine Jugoslavije na nacionalne političko–teritorijalne jedinice »vodi neminovno do cjepanja srpskih snaga u Jugoslaviji i prema tome do slabljenja Srba u Jugoslaviji. Sporazum mora da bude ostvaren na bazi povlačenja administrativnih granica, jer svaki drugi put njegovog ostvarenja vodi slabljenju države i slabljenju Srba... Solidarišući se sa akcijom Srba iz Bosne i Hercegovine protestujemo što se pitanje takozvanog sporazuma izvelo mimo nas, preko nas, protiv nas i nepriznavajući svršeni čin, izjavljujemo, da ćemo se boriti svim silama protiv svega što je do sada učinjeno. Isto tako (...) uložićemo sve sile da onemogućimo svaku tendenciju koja bi išla za tim, da se srpski krajevi u ma kom obliku i obimu odvajaju od Srbije i Crne Gore i ostalih srpskih zemalja. Posebno, odlučno i neopozivo zahtjevamo, da se bosansko–hercegovački srezovi, a medju njima i gradačački, brčanski i derventski izdvoje iz Banovine Hrvatske i to prije, nego što se predje na izbore narodnih poslanika, odnosno prije nego što bi se preuzele mas kakove mjere za dalje preuredjenje države. Akcioni odbor«. Vidi: »Rezolucija« u: HDA. Grupa XXI. Politička situacija. Inv. br. 6129. Srbi na okup. Br. 13716/1940. Predmet: Pokret »Srbi na okup« otcijepljenje i odvajanje pojedinih sreza sa područja banovine Hrvatske — izvještaj Sreskog načelstva u Gradačcu od 13. III. 1940.

33

HDA. Grupa XXI. Politička situacija. Inv. br. 6129. Srbi na okup. Br. 21422. Predmet: Ocjepljenje i odvajanje pojedinih srezova od banovine Hrvatske u vezi sa pokretom »Srbi na okup« — izvještaj odjela za unutrašnje poslove BV BH od 13. IV. 1940.

34

»Društvo Krajina osnovali su u veljači 1939. u Zagrebu članovi zabranjenih četničkih organizacija za područja bivše Savske banovine. Zalagali su se za stvaranje nove političko–teritorijalne jedinice srpskog naroda u Kraljevini Jugoslaviji, koja bi se nazivala Krajina, a u svojim bi granicama obuhvaćala dvadeset pet kotara iz Savske, Primorske i Vrbaske banovine. Društvo je ostvarivanje toga političkog cilja započelo osnivanjem kotarskih organizacija u Petrinji, Glini i Korenici, a nakon uspostave Banovine Hrvatske, i početnog šoka koji je taj događaj ostavio na krajišnike, u studenom i prosincu 1939. pristupilo se osnivanju regionalnih akcijskih odbora. U sklopu te kampanje bili su osnovani odbori za područje Like i Korduna, Banovine i sjeverne Dalmacije, a ujedinjeni su početkom 1940. na sastanku u Ogulinu. Time je Krajina, prema programu istoimenoga društva iz Zagreba, barem simbolično uspostavljena na većem dijelu željenoga teritorija. Nakon ujedinjenja krajiških akcijskih odbora, njezini su dužnosnici počeli među Srbima Banovine Hrvatske provoditi brojne političke akcije, među kojima je najpoznatija bila skupljanje potpisa banovinskih Srba za odvajanje ’srpskih’ kotara od Banovine Hrvatske. S obzirom na izvore, čini se da je glavni operativac bio senator dr. Petar Zec iz Gospića koji je bio i vođa tzv. Savske grupe JNS–a. Osim skupljanja potpisa banovinskih Srba za odvajanje kotara, i slanja izaslanstva banovinskih Srba u Beograd na razgovor s visokim državnim dužnosnicima, Krajina je pokrenula, uz novčanu potporu JRZ–a, ’neovisne’ tjednike Srpsku riječ i Novu srpsku riječ koje su popularizirale protubanovinske i protusporazumske političke stavove pod parolom ’Srbi na okup’. Iako su brojni izvještaji kotarskih načelstava i novinski članci banovinskog tiska svjedočili o znatnoj političkoj aktivnosti članova i simpatizera društva Krajina među banovinskim Srbima, te o razvoju njegove organizacije na terenu, ono ipak nije uspjelo u kratkom razdoblju od osnutka društva u Zagrebu pa do općinskih izbora u Banovini Hrvatskoj te vojne propasti Kraljevine Jugoslavije u Travanjskome ratu 1941. potpuno razviti političku djelatnost na priželjkivanom teritoriju. Uspjelo je samo na području sjeverne Dalmacije, gdje su, pod vodstvom bivšega ministra Nike Novakovića–Longina i u suradnji sa SKK–om, 1940. ustrojili četnički Peti komitski pododbor.« Regan (2007), 206.

35

Regan (2007), 188.–189.

36

»Zagreb, 16. siječnja — U posljednje doba opet je pojačana akcija društva ’Krajina’ u srpskim kotarima Bosne i Hercegovine. Ova akcija ide tako daleko, da prijatelji dr. Zeca skupljaju čak potpise, da se Gospić odvoji od banovine Hrvatske... Srbi u Kninu, koji po mišljenju društva ’Krajina’ imade otpasti od banovine Hrvatske, izdali su letak u kome ističu pravu pozadinu ove akcije.« Vidi: Hrvatski dnevnik, 17. siječnja 1940., str. 5., Pozadina akcije samozvanih »krajišnika«.

37

HDA. Grupa XXI. Politička situacija. Inv. br. 5531. Predmet: Političke prilike i dogadjaji u mjesecu aprilu 1939. god. — Izvještaj kotarskog načelstva u Korenici od 1. svibnja 1939.; HDA. Grupa VI. Građanske stranke. Inv. br. 2881. Br. 3314. Predmet: »Krajina« udruženje za kulturno i privredno podizanje sela, osnutak mjesne organizacije u Petrinji.

38

HDA. Grupa XXI. Politička situacija. Inv. br. 5532. Br. 3376/1939. Predmet: Tromjesečni izvještaj o stanju opšte uprave za tromjesečje april–jun 1939. god. — Izvještaj Kotarskog načelstva u Korenici od 1939. godine.

39

»Pretstojeći opštinski izbori našli su potpuno nepripremljene Srbe u sjevernoj Dalmaciji, kao i u ostalim dijelovima bivše Primorske banovine. U ovim krajevima Srbi nemaju danas nijedne svoje političke organizacije. Onu stranku koja se silom svojeg položaja nameće za jedinog političkog pretstavnika u banovini Hrvatskoj, primorski Srbi, koji umiju da politički misle, neće, ni pod koju cijenu, da smatraju za svoju. (...) Ali iako bez ikakve svoje političke organizacije, Srbi u Dalmaciji su se snašli i oni će na opštinskim izborima istupiti samostalno sa svojim vlastitim listama.« Vidi: Nova srpska riječ, 16. svibnja 1940., br. 6., str. 3., Opštinski izbori i Srbi u sjevernoj Dalmaciji.

40

Obzor, 4. svibnja 1940, br. 102, str. 3., JNS ne sudjeluje na općinskim izborima.

41

Obzor, 24. svibnja 1940, br. 118, str. 3., Stranačko kretanje.

42

Obzor, 28. svibnja 1940, br. 121, str. 3., Kako je JNS agitirala za općinske izbore.

43

Obzor, 22. svibnja 1940, br. 117, str. 3., Stranačko kretanje.

44

Vidi: Nova srpska riječ, 30. svibnja 1940., br. 8., str. 4., Poslije opštinskih izbora u banovini Hrvatskoj/»Samouprava« o opštinskim izborima; Hrvatski dnevnik, 25. svibnja 1940., str. 5., »Politika« o općinskim izborima.

45

JNS 28 mandata; JRZ, JNS, Zemljoradnici 39 mandata; JRZ, JNS 24 mandata. Vidi: Srijemski Hrvat, 25. svibnja 1940., br. 22, str. 1., Općinski izbori u Hrvatskoj; Hrvatski dnevnik, 22. svibnja 1940., Rezultati općinskih izbora u Hrvatskoj.

46

»Povodom opštinskih izbora od 19. maja 1940. dao je Savica Kosanović izjavu štampi, u kojoj je veličao ’pobjede’ samostalaca u srpskim opštinama. Naročito je podvukao ’pobjede’ samostalaca u opštinama Boviću i Lasinji, sreza Vrginmost, pa u srezu glinskom, okučanskom, a najzad u opštini Medak, srez Gospić, za koji je rekao doslovno ovo: Najveća srpska općina u Lici, Medak, samostalska je. Tada su došli službeni demantiji sa strane Banske Vlasti, u kojima se ispravljaju ranije objavljeni rezultati i za sve gore navedene opštine javlja se da su u njima pobijedile srpske protusamostalske liste. Jedino što se tiče opštine Medak utvrđuju se falsifikati sa strane samostalaca, dolazi do žalbe Upravnom sudu i izjave sa strane nosioca srpske nezavisne liste Jove Sunajka. Falsifikati samostalaca bili su utvđeni, žalba sa strane upravnog suda uvažena i Banska Vlast raspisala je nove izbore u opštini Medak za 14. ovog mjeseca. Izbori su održani. Pobijedila je, ovog puta i prema izvještaju Banske Vlasti, srpska nezavisna lista, a samostalci su hametice poraženi.« Vidi: Nova srpska riječ, 18. srpnja 1940., br. 15., str. 4., Naša pobjeda u opštini Medak.

47

Hrvatski dnevnik, 28. svibnja 1940., str. 5., Rezultati naknadnih općinskih izbora u Hrvatskoj; Hrvatski dnevnik, 4. lipnja 1940., str. 1.,Rezultati općinskih izbora od nedjelje.