Od ozlijeđenoga koljena do putopisca

Odavna, dogodi se tako, nisam čitao neki putopis, iako sam ih još davnije veoma volio, možda ponajviše baš onda kad mi nije bilo lako. Odvodili su me nekamo, blizu ili daleko, iz tih dana, rasterećivali ih tuđim putima i dojmovima, vidicima i susretima. Približavali pisce, otkrivali ih u misli i osjećaju. Navlastito kad su — kako i naš pisac kaže — odlazili u nepoznate zemlje i na mjesta, kadšto sanjana, »širom otvorenih očiju i još otvorenija srca«. Odlazili dječački, što je onda plodilo očekivanim i neočekivanim, proživljenim, promišljenim i, onda i ovako, drugima posredovanim.

Našega je pisca na putovanja većinom vodio profesionalni poticaj sudjelovanja na međunarodnim skupovima političkih geografa,1 a pravi je razlog otkrio na kraju knjige. Uspomena je to na prvo putovanje u inozemstvo devetogodišnjega dječaka — dakako, kako snimak pokazuje, u kratkim hlačama i znakovito ozlijeđenim i previjenim koljenom, što mu je ostavilo trajnu ljubav prema nepoznatome, novome, uzbudljivome, pa u tome, kao djetetu »hladnoga rata s ’prtljagom’ odrastanja u socijalističkome svijetu«, i zanimanje za granice i tihu želju za svijetom bez njih, što se odrazilo i u ponešto zagonetnu naslovu njegove knjige.

Puti su ga vodili europskim zapadnim i istočnim krajevima te u Izrael i Sjedinjene Države. Pišući o njima, on, već prema svojem prvotnom zanimanju a i pozivu, traži i zapaža političke teme, demografsku sastavnicu i suvremene procese ne mimoilazeći njihov zemljopisni, povijesni i kulturni temelj i okvir. Progovara pregledno, suzdržano, s razumijevanjem, kloneći se u sudovima nepotrebne oštrine, ali i ne skrivajući svoje naklonosti te njegujući — sukladno svojoj naravi i nazorima — nadu u bolji ishod, u prevladavanje nevoljne baštine.

Tako će u poglavlju o Kataloniji napisati: »Ne bih želio da me se pogrešno razumije. Iznoseći svoja zapažanja ne želim agitirati ni za koju političku opciju. Kao znatiželjnoga geografa, s posebnim interesom (a valjda i ponešto osjećaja) za političku zbiljnost, jednostavno me zanima pitanje katalonskog i/ili španjolskog identiteta.«

Prolazak krajolicima, primjerice opterećenima sektaškim sukobima kao u Sjevernoj Irskoj (Ulsteru), gdje problematizira izglede njezina sjedinjenja s Republikom Irskom, ili posljedicama državnoga odvajanja Ukrajine od Rusije, kad spominje zabrinutost za budućnost njezine ostvarene nezavisnosti, njemu nije puko putničarsko ili nužno stručno iskustvo nego i ljudska zainteresiranost.

Pokušat ću, kako ne bih nepotrebno razvukao osvrt, iz toga izdvojiti stanovite teme i pojedinosti barem radi početne obaviještenosti čitatelja.

Tumači tako pisac nacionalne simbole i s njima povezane legende kao ulsterske i katalonske. Piše o sjevernoirskoj granici i životu uz nju, bombaškoj eksploziji u Omaghu i reakciji na nju, o »podijeljenome gradu« Belfastu i »pretežito katoličkome« Derryju s teškom uspomenom na Krvavu nedjelju 1972., političkim porukama, plakatima i grafitima. Opisuje Newcastle i Durham, u kojem je najsnažnije doživio engleski sjeveroistok i shvatio značenje svekolikoga čuvanja tradicije. Razglaba o značajkama katalonskoga separatizma u svezi sa španjolskim centralizmom, što ocjenjuje u europskome kontekstu, te kobi i današnjici katalonskoga jezika. Govori o značajkama raspada Sovjetskoga Saveza i stjecanja ukrajinske nezavisnosti, povijesnim slojevima ruskoga utjecaja i raširenosti ruskoga jezika u svakidašnjem životu kao ilustraciji ukupnih ukrajinsko–ruskih odnosa, o Lavovu u kojem vidi državotvornu Ukrajinu, Odesi kao rusificiranoj i Kijevu u složenosti toga s globalizacijskim znakovima te o Galiciji kao »najukrajinskijem dijelu Ukrajine« te dvojbama o rusinskoj narodnosti. U Moskvi zapaža povijesne i globalizacijske mijene, luksuznu getoizaciju bogataša, »novih Rusa«, a izvan nje gradsku kulturu »stare Rusije«. Na Kavkazu polazi od ruskoga imperijalnog osvajanja i kolonizacije i staljinističke deportacije cijelih naroda radi brisanja njihova identiteta i svakoga traga postojanja, pa progovara o etničkoj raznolikosti, Stavropolju, koji ga se dojmio »poput kakvog fosila komunističkoga grada«, i stražarenome posjedu novoga moćnika, zapravo »pravom mafijaškom gnijezdu, bazi postsovjetskoga oligarha«. U Dagestanu, dojmljivoj planinskoj zemlji, s njezinim junacima proturuskoga oružanoga otpora u XIX. st., otpornoj na sovjetski demografski inženjering, zemlji složena etničkoga, konfesionalnoga i kulturnoga sastava pučanstva koje ipak živi u snošljivosti, zaokružio je svoje kavkasko putničko iskustvo »željenim prizvukom egzotičnosti i avanturizma«. Izrael doživljava u suvremenoj političkoj i ratnoj stvarnosti, ali i s biblijskoga obzora, sa stanovitom nelagodom piše o žičanoj graničnoj ogradi i zaštitnome zidu prema palestinskome području, konstatira različitost židovskoga pučanstva po podrijetlu i vremenu doseobe te ističe njegovu solidarnost, discipliniranost i općenitu društvenu organiziranost.

Tomu bih pregledu još ponešto dodao.

Pisac je osjetljiv na krajolik, njegove značajke i značenje, a i na pokrajinske posebnosti. Njegovi dojmovi s najrazličitijih vidikovaca — bio to, primjerice, barcelonski balkon, engleski vlak ili obala, Kijevsko–pečorska lavra s pogledom na Dnjepar ili riječna terasa kraj crkve sv. Pantelejmona s pogledom na beskrajnu nizinu i Dnjestar, jaroslavski na Volgu, kavkaski na Gonačhir ili s visova (i od 3.100 m), s obala triju izraelskih mora — opsegom su škrti, ali očito jaki, što umjesto riječima autor proširuje svojim snimkama, što dovoljno i birano prate tekst.

Također je zastajao pred barcelonskim Gaudíjevim podvizima, obilazio durhamske građevine, moskovske muzeje i galerije, na lavovskim ulicama oćutio blisko gradsko ozračje, u Kijevu ne samo veliku graditeljsku i umjetničku baštinu nego i duhovnost što ju prožima, u Svetoj pak Zemlji razmišljao o biblijskoj starini i izvorištu kršćanske civilizacije, napose u Jeruzalemu kojemu je uzbuđen prilazio, koji je prepoznao kao dio opće povijesti čovječanstva i u kojem se osjećao »kao na dobro poznatome terenu vlastite prošlosti i kulture«, a zabilježio je i kavkaske i washingtonske pojedinosti.

Tu su onda i ljudi. Pisac voli upoznavati ljude, drži to osobitim bogatstvom namjernika, pa knjigom rasipa sijaset crtica o suputnicima, susretnicima, poznanicima i onima s kojima se sprijateljio.

Nije pak odolio da ne dâ oduška svojoj rekreativnoj zabavi i tu i tamo navijačkoj strani, nogometu, bilo da spominje utakmice između domaćih i inozemnih, svakako zauzetih i učenih sudionika skupova te da se pohvali ishodima, bilo da prenosi izabrane priče o nevjerojatnim pothvatima engleskih pokrajinskih amaterskih klubova, bilo da se tu i tamo u prigodi sjeti svojega omiljelog zagrebačkog kluba, a bogme nije zaboravio opisati ni svoj odlazak na utakmicu pomalo egzotična kriketa te keltski nogomet i hurling, znakove irskoga nacionalnog identiteta.

Ne će, dakako, zaboraviti ni muke i užitke u prometu, željeno istraživanje u samostalnim šetnjama velegradskim ulicama i ozračje na odmorištima.

Kad sam već na odmorištima, prokazao bih piščevu sklonost — koju bih dakako u svako doba s njim podijelio — da se putnički, stručni i drugi doživljaji i dojmovi, nakupljeni i umorom prožeti, društveno provjere i okrune u izvornome ozračju bilo irskoga ili engleskoga puba, bilo katalonske seoske gostionice, bilo ukrajinskih pučkih ili moskovskih nacionalnih i manjinskih restauracija, bilo kavkaskih svratišta i pečenjarnica, čak i privatnih stjecišta (itekako blagoslovljenih beskrajnim nazdravicama, kad ih je gostu teško markirati i uz najbolju volju). Da se ne upuštam u zazubičko biranje ili nabrajanje oblizeka i žestičkih, vinskih i pivskih ispiraka (pisac je doista vrstan pivski znalac), istaknuo bih kako je u pravu kad, primjerice, Kataloniju traži u pokrajini i u njezinu krajoliku smještenoj gostionici s mjesnim podvorcima. Napisat će: »U jelu i piću ima mnogo lokalnoga zemljopisa i etnografije, često politike i povijesti te nadasve kulture.« I da se »prava slika stječe u običnim gostionicama, prosječnim mjestima koja su pristupačna puku«. To je u skladu s njegovim općenitim načelom da kad god može svoju putničku znatiželju zadovolji s manje razvikanim, nepatvorenim odredištima.

Vrijedi najposlije reći kako pisac putujući i pišući ne zanemaruje odakle je krenuo. I on poput pjesnika kao da kaže: »I kud god idem sa mnom je Hrvatska!« Nije grlat patriot, u tome je odmjeren i uvjeren. I kad govori o standardizaciji katalonskoga jezika, i kad se u Barceloni sjeti Janka Polića Kamova i Vinka Nikolića, i kad u Ukrajini uspoređuje njezine odnose s Rusijom s hrvatsko–srbijanskim, i kad opisuje tamošnje doživljaje izaslanstva Matice hrvatske, i kad u Lavovu na gostioničkome zidu ugleda staru reklamu pjenušca, »hrvatske vodice«, i kad u Galiciji sluša lavovskoga arheologa kako mu tumači da je baš tu bila postojbina Bijelih Hrvata, i kad spominje hrvatsku ploču u nazaretskoj bazilici Navještenja, i kad uspoređuje svoje ratne dojmove u Hrvatskoj s viđenim u Jeruzalemu, i kad posjećuje Hrvatsku bratsku zajednicu u Pittsburghu, i kad s Ircem razgovara o sličnosti irske i hrvatske dijaspore, i kad raspreda svoje misli o mjestima, značenju i prijeporima hrvatskih spomenika u inozemstvu (Bleiburško polje, Villefranche, Pečuh, Szigetvár, Odesa), i kad naposljetku oblači hrvatski dres u šarenoj momčadi za one znanstveno–nogometne susrete.

I najposlije, Klemenčić ne forsira, ali nenametljivo i naizgled usput protkiva svoje putopise bljescima humora, pa se i tim uvrstio u red hrvatskih putopisaca zemljopisaca i ne samo njih.

Knjigu sam čitao i dočitao u zagrebačkome Travnom, a otputovala je sa mnom i u Cavtat, gdje sam s balkona užio pogled na more u sunčanu danu i nebo u vedroj listopadskoj noći, a ponešto i s ribarske trpeze. Njom mi je pisac pružio priliku da s njim putujem krajevima, u kojima većinom i nisam bio, da ih s njim upoznam, ali da bolje upoznam i njega jer, čini mi se, da koliko god nekoga poznavali, pa i desetljećima, njegovo pisano u tome je ponajbolji put.

Trpimir Macan