O zaboravu prostora u sociologiji

Već tradicionalno, prostor igra zanemarivu ulogu pri konstituiranju socioloških teorija. Prisjetimo li se pojedinačnih teorijskih škola, bit će vrlo brzo jasno da se prostor u najboljem slučaju pojavljuje na rubu. I u kritičkoj teoriji, sociologiji znanja, metodologičnome individualizmu, odnosno Rational–Choice teoriji ili u teoriji sistema — posvuda vlada isti prizor: dok vrijeme u potpunosti ima dominantnu ulogu, dugo bi se tražili — ako bi se uopće pronašli — zapisi o prostoru. Kako je u većini slučajeva prije riječ o implicitnome zanemarivanju, slijedi netematiziranje prostora u korist vremena, što to je eksplicitno izraženo primjerice kod Petera L. Bergera i Thomasa Luckmanna (1980: 29): »Svijet svakodnevice je prostorno i vremenski strukturiran. Njegova je prostorna struktura poprilično nebitna za naša promišljanja. Dovoljno je reći da i ona ima društvenu dimenziju zahvaljujući činjenici da se moja zona djelovanja preklapa sa zonama djelovanja drugih. Za nas je važnija vremenska struktura svijeta svakodnevice. Unatoč svemu, ovdje se priznaje da prostorna struktura ima društvenu dimenziju, ali vremenska struktura vrijedi kao odlučujuća instanca naše svakodnevice koja se strukturira kroz slijed stalno ponavljanih aktivnosti.«1 Jedno slično utvrđivanje odnosa prioriteta vremena nad prostorom može se naći kod Talcotta Parsonsa (1967: 459): »Jer su fenomeni radnje sami po sebi vremenski (...) nisu u istome smislu prostorni.«

Koji su razlozi ovakvog, često sekundarnog značenje prostora u sociologiji? Jedan od odlučujućih razloga zasigurno leži u ulozi koju je prostor odigrao u nacionalsocijalizmu. Pogotovo je u Njemačkoj pojam prostora već unaprijed imao negativno obilježje. Govor o »narodu bez prostora«, o »životnome prostoru«, o »krvi i tlu« i konceptu »geopolitike« nastao u ovome vremenu obilja, isključili su već prije mnogo godina pozitivno obilježeno tematiziranje prostora. Koliko duboko sežu ograničenja protiv kategorije prostora, može se prepoznati po tome što ne samo da možemo pratiti zanemarivanje ove kategorije nego dobivamo i normativnu opravdanost za ovu vrstu zanemarivanja. Već je u devedesetim godinama 20. stoljeća Alois Hahn zanemarivanje prostora u sociološkoj teoriji izričito ocijenio kao znak da su sociolozi položili ispit u »ponovnome obrazovanju« jer je nakon kobnih iskustava jednog »naroda bez prostora«2 nastala »sociologija bez naroda« koja, također, pojam prostora više ne smatra glavnim pojmom (Hahn 1993: 201). Nacionalsocijalističko tematiziranje prostora napravilo je od prostornosti tabu temu, što je spriječilo supstancijalne debate nakon 1945. (usporedi Prigge 2000: 23).3 Upravo je sociologija na njemačkome jeziku nakon 1945. prostor sustavno zaboravljala. Na njegovo je mjesto stupila koncentracija usmjerena prema vremenu u kojoj sudjeluju i podupiru je skoro sve teorijske škole.

Koliko god opterećenost teme prostora u njemačkoj tradiciji bila plauzibilna — ni samo nacionalsocijalističko korištenje pojma prostora ne može objasniti zašto ga je upravo sociologija tako dugo izbjegavala. Zanemarivanje kategorije prostora seže još dublje u povijest. Ne ukazuju tek mlađi, sada već klasičari među povjesničarima sociologije na nedostatak tematiziranja prostora. Već za Karla Marxa, Maxa Webbera i Emilea Durkheima vrijedi to da su dali prednost vremenu i povijesti pred prostorom i geografijom »i ako se uopće odnose na kasnije navedene, sagledavaju ih nedvojbeno kao stabilan kontekst ili mjesto za povijesno zbivanje. Način na koji su ponajprije sačinjeni prostorni odnosi i geografske konfiguracije u većini slučajeva prođe neopažen, zanemaren« (Harvey 1985: 141f.).

Čini se da uzroci ovoga nesagledivog manjka leže puno dublje. Po mojem mišljenju, nedostatno tematiziranje prostora — uz spomenuti teret pojma kroz svoju karijeru u nacionalsocijalizmu — svodi se na sljedeće točke: 1. Na vrijeme nastanka sociologije kao znanosti; 2. Na duhovno–povijesnu konotaciju pojma prostora koja seže daleko unatrag; 3. Na odnos prema drugim znanostima i 4. Na izjednačavanje prostora s bliskim prostorom. 4

(1) Sociologija je nastala u vrijeme uspostavljanja nacionalne države. Od tada je nacionalnoj državi, samoj po sebi, pretpostavljen teritorij na kojem se stvara društvo. Kad god, kako slijedi, sociologija govori o društvu, uvijek pred očima ima društvo formirano kroz nacionalnu državu, što je naročito očigledno kad je riječ o američkome, njemačkome ili francuskome društvu (usporedi Berkinga 2002.). Makroteoretski postavljena teorija društva Talcotta Parsonsa, kao malo koja smjera k izjednačavanju društva i nacionalne države. Društvo nalikuje na spremnik u kojem se odigrava društveno. Slično kao kod slavnih ruskih lutaka — babuški — ispod najveće uvijek se nalazi manja lutka, tako se i u svakome spremniku skriva još manji spremnik koji služi kao omotač socijalnoga: svijet, kontinent, država, zemlja, regija, grad, četvrt, kuća, soba nude sve manje i manje okvire u kojima se društvenost odigrava. Jasna podjela i znanje o mnoštvu postojećih spremnika pruža motivaciju za komparativnu metodu čiji se rezultati uvijek mogu promatrati u sociologiji: usporedbe između država i gradova naširoko su rasprostranjena metoda kako bi se posvetilo temama kao što su siromaštvo, nasilna sukobljavanja, stope kriminala, sklapanje ili rastave brakova.

Zanemarivanje prostora u sociologiji, povrh toga, ima veze s tim kako ona, budući da je dijete prosvjetiteljstva i moderne, temelji svoje bitne ideje na idealističkoj filozofiji. Već se i ovdje može opaziti naglasak vremenitosti socijalnih fenomena, a zanemarivanje prostornih aspekata.5 Iznimna karijera filozofije svijesti pridonosi zanemarivanju kategorije prostora jer: »Kako asociramo dimenziju prostora s tijelom, isto tako smještamo vrijeme u dimenziju svijesti« (Gumbrecht 1991: 56).6

Tako se sociologija, doduše uvijek iznova, bavila prijelazom s jednostavnih na kompleksna društva koje je prvenstveno razumijevala kroz vremenske promjene. Jednostavna društva predstavljaju prošlu epohu društvene evolucije. Još uvijek postojeći jednostavni društveni oblici smatrani su reliktima prošlog vremena, a njihova se proučavanja mirne duše mogu prepustiti etnolozima. Koje su prostorne izmjene bile povod i rezultat ove promjene, najvećim dijelom biva izostavljeno u interpretativnim pokušajima. Analiza promjene prostornog aranžmana pri prijelazu s jednostavnih k modernim društvima spominje se doduše, ali ni kod Maxa Webbera, Georga Simmela, Emilea Durkheima ni Ferdinanda Tönniesa, kao ni kod Talcotta Parsonsa, Norberta Eliasa, Jürgena Habermasa ili Niklasa Luhmanna nije u prvome planu. U najboljem slučaju saznaje se kako se društveno oslobađa male jezgre te prelazi u veću.

(2) Predodžbe o društvenoj promjeni obilježene su duboko usađenim razumijevanjem vremena i prostora u zapadnoeuropskoj povijesti duha. Dok vrijeme predstavlja mobilno, dinamično i progresivno, promjenu, mijenjanje i povijest, prostor predstavlja imobilnost, stagnaciju i reakcionarno, zastoj, ukočenost i trajnost. Vrijeme je u zapadnoeuropsko — metafizičkoj tradiciji većinom pozitivno označeno, a prostor negativno: »S vremenom su povezani Povijest, Progres, Civilizacija, Znanost, Politika i Razum, goleme stvari s težinom i velikim početnim slovima. S druge strane, s prostorom su povezani suprotni polovi ovih koncepata: statično, (jednostavno) reprodukcija, nostalgija, emocija, estetika, tijelo« (Massey 1992: 73).7 Čini se da prostor proturječi teorijama utemeljenim na promjeni i mijenjanju te kao da je kočnica koja zaustavlja jureće vrijeme: »Vrijeme korača naprijed, dok se prostor samo miče uokolo« (Massey 1993: 118). Čini se kako prostor predstavlja prepreku za razvoj, napredak i moderniziranje jer se u njemu manifestira stari red koji treba prevladati. Prostoru se, stoga, u većini teorija moderniziranja pripisuje »sporedna uloga statista«: »On je nečujna pozadina pred kojom se odigravaju društvena događanja« (Heidenreich 1993: 224). Razvoj moderne ne cilja ni na što drugo nego na prevladavanje, osvajanje i zaposjedanje prostora.8 Dinamika novog vremena i moderne nastaje odlaskom u nove prostore. Pobjeći od postojećih prostorima, ne bi li se otkrili novi, to je program. Ova aktivnost pokreće doba otkrivanja.9 Otkriće »novog svijeta« je odličan primjer, baš kao i astronomska istraživanja svemira. S oba događaja, širi se duboko podrhtavanje dosadašnjeg prostora, a ujedno i društvenog reda. »Prodor u beskrajne daljine prostora« (Bollnow 1989: 82) vodi ka širenju granica Europljanima dosad nepoznatog svijeta. Isto tako privlači otkrivanje dosad nepoznatih svjetova, razarajući sigurnost pri prelasku iz preglednog svijeta. Svijest da se nalazimo u »sredini«, kako je to predvidio aristotelovsko–ptolomejski sistem, raspada se kopernikanskim obratom, kao i Kolumbovim otkrićem:

Najviši cilj bilo je osvojiti prostor — toliko ga zgrabiti, koliko se može obuhvatiti, tada ga zadržati i posvuda obilježavati vidljivim obilježjima posjeda i znakovima zabrane pristupa. Zemljoposjed je bila jedna od najjačih modernih opsesija, zaposjedanje jedan od najprisilnijih modernih povoda — dok je očuvanje granica dobilo posebno visoku vrijednost među svenazočnim, neuništivim i nemilosrdno rastućim modernim ovisnostima (Bauman 2000b: 25).

U biti cilj je, dakle, proširivanje i prelazak granica, baš kao i njihovo očuvanje. Nezaposjednuti, »prazni« prostor polako je shvaćen kao provokacija koja je uvijek davala povoda novim prodiranjima. Težnja prodiranja u svjetove — koje još nijedan čovjek nije vidio — a time i težnja da se dosad nevidljivo učini vidljivim, nepoznato poznatim i udaljeno bliskim, čini se kao ustrajan impuls moderne koji se do danas nije smirio: Ne dopusti li vanjski prostor daljnja osvajanja,10 mikroskop i nanotehnika, s druge strane, dopuštaju pogledu stalno napredujuće istraživanje uskraćenog carstva mikroba koji je do sada oku bio uskraćen. S druge strane, razvijanje bi virtualnih prostora bilo realizirano u sličnoj semantici kao i nekoć osvajanje »realnih« prostora.

(3) Ustrajavanje na vremenu nauštrb prostora imalo je posljedice i na to s kojim je znanostima sociologija tražila razmjene ili pak uspostavljala distinkcije, a s kojima ne. Dok je sociologija s povijesnom znanosti — doduše malo ali barem nekada stupala u kontakt — geografija je u biti ignorirana kao nešto što sociologiju ne zadovoljava. Zahtjev da se i sociološka istraživanja konstituiraju povijesno, proizlazio je iz drugih vrijednosti nego što su to bile one kojima bi se zanemarivali prostorni uvjeti društvenosti.

Podjela je znanstvenih disciplina na sociologiju koja se odnosi na društveno te geografiju čovjeka koja se odnosi na prostorno dovela do toga da je sociologija povjerovala kako se ne mora bliže baviti prostorom. Prostor ima svoju vrijednost kao stvarna i prirodna oblast geografije. Ako se netko bavi prostorom kao sociolog, neizbježno se nameće sumnja da nije u svome području djelovanja jer, konačno, geografija vrijedi kao »znanost o prostoru par excellence« (Spiegel 2000: 44). Pri tome se prostor uvelike identificira s geografskim, to znači s tlom i Zemljinom površinom, tako da se tu susrećemo s paradoksom i znanosti o prostoru koja se dugo vremena nije potrudila razjasniti centralne kategorije prostora (usporedi Blotevogel 1999: 4). Bitno je uočiti kako se eksplicitni prostorni odnos geografije navodi kao dokaz da se ova znanosti ne može razmatrati u svjetlu društvenih znanosti: »Moderna geografija bavi se prostornim posljedicama ljudskog načina ponašanja, životnih zahtjeva i životnih očekivanja. Ona nije »čista« društvena znanost koja u pravilu apstrahira od prostora, ali nije ni (čista) znanost o Zemlji koja proučava prostor isključivo s pozicija njegovih fizičkih aspekata« (Hartke 1970: 403). Po Hartkeu čista društvena znanost odlikuje se time što apstrahira od prostora. Neuzimanje u obzir kategorije prostora formalno je jamstvo kako je riječ o društveno–znanstvenome postupku. Podjela je oblasti istraživanja između geografije i sociologije te razvrstavanje teme prostora u okvire geografije uvjetovalo zanemarivanje iste od strane sociologije. Diferenciranjem povijesti kao znanosti o istraživanju vremenskih razvoja s jedne, a geografije kao znanosti o prostoru s druge, postaje jasno kako se sociologija, kao znanost o društvenome, ne mora bliže pozabaviti prostorom i vremenom, budući da ne može konstruirati i profilirati od polja kojima se bave druge znanosti.

Čini se da se tek u posljednje vrijeme slika polako mijenja. Izgleda kako se sociologija i geografija približavaju jedna drugoj. Intenzivan trud oko poimanja prostora može se opaziti u obje znanosti. Pokuša li se napisati povijest sociologije s obzirom na njezine promjenjive odnose prema drugim znanostima, tada bi se, nakon početne bliskosti s nacionalnom ekonomijom, moglo govoriti o bliskosti s filozofijom, poviješću,11 etnologijom i lingvistikom, kao i o približavanju prema geografiji. Helmut Berking (1998: 382) upravo je ovo uzeo kao povod ne bi li ustvrdio »geografske promjene« u društvenim znanostima12, koje bi tada zamijenili »lingvistički–obrat« i »kulturni obrat«. Za Anthonyja Giddensa (1992: 427) bliskost između geografije i sociologije čak je toliko velika da je izveo dalekosežne zaključke o tome kako nema »logičnih i metodoloških razlika između geografije čovjeka i sociologije.«13 Opažanje da »ne postoji signifikantna epizoda u geografiji sociološkog razmišljanja u kojoj bi geografija bila važan kontakt–partner i konkurent« (Stichweh 2003: 94), utoliko je za korekciju, budući trenutno baratamo barem jednim nesagledivim približavanjem koje se ponajviše sprovodilo u djelo u anglosaksonskim zemljama, za razliku od njemačkoga konteksta, gdje se polazi od indiferentne koegzistencije.

To je moguće povezano s činjenicom da ponovno otkrivanje prostora u sociologiji nastupa s relativiziranjem prostora u geografiji (Scheiner 2002: 23). Glede toga, trenutno se može promatrati paralelno kretanje geografije i sociologije. Dok se jedni žele osloboditi svoje prostorne određenosti te od vlastite budućnosti biti označeni kao »egzorcisti prostora« (Hard 2002: 268), s druge strane raste broj sociologa i sociologinja koji ponovno prostoru pridaju veliku važnost. »Povratak prostora« (Waldenfels 2001: 179) unutar društvenih znanosti, međutim, nije oslobođen opasnosti pada u prevladane koncepte prostora. Upravo bi snažno razdvajanje od geografije moglo sačuvati sociologiju od ponovnog uspostavljanja jednog već dugo postojećeg i ad acta postavljenog prostora.

(4) Još jedan odlučujući razlog zašto se sociologija nije bliže bavila kategorijom prostora vidim u njezinome karakteriziranju društvenog prilagođenog odnosu između bliskih prostora. Teza dotičnog rada glasi da teorijske osnove od klasičnog doba do danas naglašavaju lokalnu povezanost društvenog, tj. vežu društveno za konkretna mjesta i pretpostavljaju ga u odnosima bliskih prostora. Iako oni sami po sebi tematiziraju medijatizaciju društvenih odnosa, bliski odnosi i daleke veze isto su tako jasno označeni pozitivnim i negativnim predznakom kao i slična razlikovanja društvene i sistematske integracije, prisutnosti i odsutnosti, svijeta života i sistema koja naročito ustrajavaju na razlikovanju između vlastitog i tuđeg, poznatog i nepoznatog. Ove dihotomije, duboko utisnute u sociološke teorije, svode se na klasičan par suprotnih pojmova zajednice i društva (usporedi Tönnies 1991). Par suprotnih pojmova sadrži trendovsku prosudbu kako imamo posla s rastućom zamjenom zajednice kroz društvo. Dok zajednica vrijedi kao prvotni oblik sociologije, koja počiva na afektivnoj blizini, društvo se pak određuje kao oblik propadanja u kojem prevladavaju svrhovita racionalnost, anonimnost, indiferencija, distanciranje i otuđenje. Zajednica zrači toplinom, društvo hladnoćom. Preko Tönniesa, ovaj je par suprotnih pojmova ulazio u teorijske osnove uvijek u novim varijantama. Pri tome su uvijek komunikacija među prisutnima, društvena integracija i svijet života označavani kao mjesto društvenog, dok se komunikacija među nenazočnima, integracija sistema i sistemi pojavljuju kao prijetnja društvenomu.

U doba globalizacije par suprotnih pojmova zajednice i društva vraća se kao razlika između lokalnog i globalnog. Također i ovdje globalno predstavlja prijetnju zaštićenomu lokalnomu. Žaljenje zbog gubitka preglednih odnosa, društvene integracije u najbližoj okolini, uzajamne percepcije, neposrednosti i blizine jasno je izraženo. Najekstremniju varijantu ovakvog razmišljanja nudi komunitarizam koji se eksplicitno zalaže za razgradnju nepreglednoga i prijetećega, ugroženog stanjima anomije društva, u preglednu malu zajednicu (usporedi Etzioni 1998). Ali također i onkraj tako jednoznačnoga gledišta nije za previdjeti privilegiranje blizine koja se čita kao potvrda Heideggerovog diktuma: »u bitku leži bitna tendencija prema blizini« (Heidegger 1986: 105).14 Odlučujuće je za kontekst sociologije prostora to da su ove razlike također prostorno utemeljene. Ugled zajednice, životnog svijeta i prisutnosti ide zajedno s privilegiranjem mjesta u odnosu na prostor, gdje mjesto fingira kao blizak prostor. Ono društveno, treba tražiti u bliskome prostoru prije negoli u mjestu.15 Izdvajanje individualca, izvršeno modernom, iz okvira tradicionalnih, prostorno bliskih povezanosti (usporedi Schroer 2001) istovremeno se interpretira kao rastuća emancipacija prostora. Priča o globalizaciji iskazuje se kao nastavak priče o modernizaciji jer izaziva nov procese izdvajanja i ne samo da preskače lokalne zavoje i odnose već poništava nacionalne odnose, otvarajući se za globalne poveznice.

Uzdizanje lokalnog kao vrijednosti koja određuje društvene odnose pogotovo je snažno izraženo u kontekstu fenomenoloških i društvenih teorija izgrađenih na konceptu interakcije i blizine. Koncepti zajednice ustrojene po modelu života svijeta transponiraju ideju kako je, prije svega, blizina to što određuje društvenost. Stoga sam u trećem poglavlju među obrađenim temama izabrao onu koja ne dopušta naslutiti preferiranje bliskog prostora jer pretendira, analizirati kako mikro tako i makrofenomene. Pitanje usmjereno prema teoriji zajednice, odnosno društva glasi: u kolikoj im mjeri polazi za rukom nadići predodžbe o povezanosti lokalnog i društvenog, stvarajući pojam prostora usidren u sociologiji kojim se prostor od samog početka ne bi identificirao s teritorijem, psihičkim prostorom i bliskim prostorom.

Ipak, prije negoli se mogu posvetiti sociološkim mogućnostima tematiziranja prostora, treba u idućem poglavlju ponajprije izložiti koncepte prostora nastale u filozofskome i fizikalnome kontekstu koji, takoreći, i danas tvore bazu u diskusijama o shvaćanju prostora u društvenim znanostima.

Prevela Katarina Žeravica

Tekst preuzet iz knjige: Markus Schroer, Räume, Orte, Grenzen, Shurkamp, Frankfurt am Main, 2006., str. 17–28.