Minotaur

1985.

Za Charlotte

Biće koje unesoše Minojeve sluge, stvarajući duge redove da se ne izgube, biće koje rodi Pasifaja, kći boga sunca, nakon što ju je po njezinoj želji, zatvorenu u izdjeljanu drvenu kravu, oplodio bijeli bik posvećen Posejdonu, nalazilo se, nakon dugih godina nemirnoga sna, tijekom kojih je poodraslo u nekoj staji između krava, na podu labirinta kojeg je Dedal sagradio ne bi li zaštitio ljude od bića i biće od ljudi, na podu građevine iz koje nitko, ušavši u nju, nije znao izaći i čiji su nebrojeni poprečno spojeni zidovi bili od stakla, tako da biće nije čučalo samo prekoputa svoga odraza u zrcalu, već i prekoputa odraza svojih odraza: pred sobom je vidjelo neizmjerno mnoštvo bića kakvo je i sâmo bilo, a okrenuvši se da ih više ne vidi, neizmjerno mnoštvo bića nalik na njega opet se pojavilo pred njim. Nalazilo se u svijetu punom šćućurenih bića, ne znajući da je ono sâmo baš to biće. Kao oduzeto, takvo je to biće bilo. Nije znalo gdje je, a ni što su htjela ona šćućurena bića oko njega, može biti da je sanjalo i ne znajući što je san, a što stvarnost. Skoči, instinktivno, potjerati šćućurena bića, u isti mah pak skoče i njegovi odrazi. Prigne se, a s njim se prignu i njegovi odrazi. Nisu se dali otjerati. U odraz je zurilo biće, ono njemu najbliže, kako mu se činilo, pa polagano otplazilo natrag, a njegov se odraz, jasno, isto tako polagano udaljio od njega, on desnom nogom udari o zid, naglo se okrene i nađe se glavom o glavu sa svojim odrazom, otplazi oprezno natrag, njegov odraz također otplazi natrag. Nehotice je biće opipavalo svoju glavu, a kako ju je opipavalo, opipavali su i njegovi odrazi svoje. Diglo se, a s njime su se digli i njegovi odrazi. Spustilo je pogled niz svoje tijelo uspoređujući ga s tijelom svojih odraza, njegovi odrazi spuštali su poglede niz svoja tijela uspoređujući ih s njihovim tijelima, i dok je tako promatralo sebe i svoje odraze, spoznalo je da je sazdano poput svojih odraza: i vjerovalo da je jedno biće među mnogim istim bićima. Njegovo lice postane prijaznije, lica njegovih odraza postanu prijaznija. Mahne im, ona mu odvrate mahanjem, ono je domahivalo desnom, oni su odmahivali lijevom rukom, svejedno što biće nije znalo ni što je desno, ni što je lijevo. Uspravilo se, ispružilo ruke, riknulo, s njime se uspravilo, ispružilo ruke, riknulo mnoštvo istih bića, tisućostruka mu se jeka vrati ričući i činilo se kao da ne misli prestati. Preplavi ga osjećaj sreće. Približilo se najbližemu staklenomu zidu, dok su se u isto vrijeme drugi odrazi udaljavali. Dotaknulo je svoj odraz desnom rukom, dotaknulo lijevu ruku svoga odraza koja je pod dodirom bila glatka i hladna, pred njime su se u odrazima odraza dodirivali drugi odrazi. Dodirujući glatko zrcalo trčalo je biće duž zida pokrivajući svojom desnom rukom onu lijevu svoga odraza, s njime je trčao i njegov odraz, a kad se sad trčeći vraćalo leđima okrenuto zidu od zrcala, i njegov se odraz vraćao trčeći. Postalo je nestašno i skakalo naokolo i premetalo se, a s njime je skakao i premetao se neizmjeran broj odraza. Iz tog trčanja unaokolo i premetanja, iz skokova i hodanja na rukama — velika, velika je bila njegova nestašnost jer su odrazi istovremeno radili isto što i ono, pa se biće sebi činilo poput predvodnika, još i više, poput Boga, dakako, da je znalo što je Bog — iz te se djetinje radosti malo–pomalo stvori ritmički ples bića sa svojim odrazima koji su djelomice bili zrcalom preokrenuti, a djelomice, kao odrazi odraza, identični s bićem i zatim ponovno zrcalom preokrenuti kao odrazi odraženih odraza, gubeći se tako u beskonačnosti. Biće je plesalo kroz svoj labirint, kroz svijet svojih odraza, plesalo je poput djeteta od kojeg nas hvata strah i poput zastrašujućeg oca sebe sâma, plesalo je poput strašnog Boga kroz svemir svojih odraza. No najednom je zastalo u svome plesu, ukočilo se, pa sklupčalo i gledalo pozorno, s njime su se sklupčali i vrebali njegovi odrazi: biće je tijekom plesa između odraza u plesu ugledalo bića koja nisu plesala, koja nisu bila odrazi koji su mu se pokoravali. Djevojka, odražena poput šćućurenih bića, nepomično je stajala, gola, s dugom crnom kosom, između šćućurenih bića kojih je bilo posvuda, pred njom, pored nje, iza nje, onako kao što je i nje bilo posvuda, pred njim, pored njega, iza njega. Djevojka nije bila kadra pomaknuti se, pogleda punog straha prikovanog za biće koje se pred njom šćućurilo i bilo joj najbliže. Ona je znala da postoji samo jedno šćućureno biće i da su druga šćućurena bića odrazi, ali nije znala što je biće, a što njegov odraz. Možda je biće baš ono biće koje se pred njom šćućurilo, možda njegov odraz, a možda odraz odrazâ, djevojka to nije znala. Znala je samo to da ju je njezin bijeg od njega doveo pred njega, i pored šćućurenog bića i sâmu je sebe vidjela odraženu, a još dalje iza njega vidjela je sâmu sebe s leđa i pored sebe to šćućureno biće s leđa i tako sve dalje i sve dalje kroz beskraje odaje. Ruku prekriženih na prsima, motrila je kao okovana biće što je i dalje čučalo pred njom. Činilo joj se da bi ga mogla dodirnuti. I da osjeća njegov dah, činilo joj se. Činilo joj se da čuje njegovo dahtanje. Njegova snažna glava pokrivena izblijedjelim svijetlosmeđim krznom bila je glava divljega goveda, čela visokog, širokog i obraslog zamršenom kudravom kosom, rogova kratkih i tako savijenih da su vršci stajali povrh korijena, crvenkaste oči doimale su se pak malene u odnosu na lubanju, a očne duplje, u kojima se smjestiše, bile su izbočene, pa je izraz očiju bio nedokučiv. Čvrsta i blago spuštena linija nosa vodila je do iskošenih nosnica, iz ustiju je visio plavkasto crveni jezik, ispod vilice čuperci slinama slijepljene bradice. I sve bi se ovo moglo podnijeti, no nikako i ono mjesto gdje je taj bik prelazio u čovjeka. Nad bikovskom lubanjom uzdigla se čitava gora čupavog i izlizanog krzna, iz njezinih su čekinja i pramenova rasle dvije ljudske ruke oduprijevši se o stakleni pod. Izgledalo je kao da su gorostasna glava i grbava izraslina nad njom proklijale iz tijela nekoga muškarca koji se, spreman na skok, šćućurio ispred djevojke, a zatim opet pored nje i iza nje. Minotaur se digao. Silan je bio. Najednom je shvatio da ima još i nečega drugog osim Minotaura. I svijet mu se udvostručio. Vidio je oči zrcaljene odasvud, usta, dugu crnu kosu koja je padala preko ramena, vidio je bijelu kožu, vrat, grudi, trbuh, spolovilo i bedra, pa još i kako se sve to spajalo i prelazilo jedno u drugo. Kretao se prema tome biću. Ono se sad odmicalo od njega, dok se drugdje primicalo njemu. On ga je progonio labirintom, ono je bježalo. Kao da je olujni vjetar zakovitlao Minotaure i djevojke, tako su se oni u vrtlogu okretali odlazeći jedno od drugoga, mimoilazeći jedno drugo, prilazeći jedno drugomu, a kad mu se djevojka nađe u rukama, naručju i okrilju, kad najednom osjeti tijelo, toplu, znojem okupanu put, a ne tvrdo staklo koje je dosad dodirivao, on poimi — ukoliko se kod Minotaura može govoriti o poimanju — da je dosad živio u svijetu u kojem je bilo samo Minotaura, tisuće i tisuće Minotaura zatvorenih u tisuće i tisuće staklenih zatvora; sad je osjećao jedno drugo tijelo, osjećao drugo meso. Djevojka mu se otela, on to dopusti. Ona uzmakne, razrogačenih očiju usmjerenih prema njemu, a kad je on počeo plesati, počela je plesati i ona, s njima su plesali i njihovi odrazi u zrcalu. On je plesom izražavao svoju nakaznost, ona svoju ljepotu, on je plesao svoju radost što ju je pronašao, ona svoj strah jer ju je pronašao, on svoje izbavljenje, ona svoju sudbinu, on svoju želju, ona znatiželju, on svoje pripijanje, ona svoje odbijanje, on svoje prodiranje, ona svoje obavijanje. Plesali su, njihovi odrazi također, i on nije znao da je za djevojkom posegnuo, da ju je uzeo, obljubio, nije mogao ni znati da ju je usmrtio kad nije znao ni što je život, ni što je smrt. U njemu nije bilo ničeg osim neobuzdane radosti, a ta je bila jedno te isto s njegovom neobuzdanom željom. Riknuo je kad je uzeo djevojku, u zrcalima su Minotauri uzimali djevojke, i rika se pretvori u stravičan krik, u nestvaran SVEkrik, kao da ničeg nema osim toga krika koji se pomiješao s krikom djevojke, a zatim je ležao, u zrcalima su ležali Minotauri, bijelo golo tijelo djevojke ležalo je i njegova se slika odražavala na zidovima. On je podigao lijevu ruku djevojke, ruka je pala, podigao je desnu ruku djevojke, ruka je pala, odasvuda su padale ruke. Liznuo ju je svojim plavkasto crvenim jezikom, liznuo joj lice, grudi, djevojka je ostala nepomična, sve djevojke ostale su nepomične. Okrenuo ju je rogovima, jednom, dvaput, više puta, djevojka se nije pomaknula, nijedna se djevojka nije pomaknula. Podigao se, pogledao oko sebe, svuda uokolo stajali su Minotauri i gledali oko sebe, svuda uokolo ležala su im do nogu bijela djevojačka tijela. Sagnuo se, podigao djevojku, rikao, jadao se, digao djevojku prema mračnome nebu, svuda uokolo sagibali su se Minotauri, dizali djevojke, rikali, jadali se, dizali djevojke prema mračnome nebu, zatim je djevojku položio između staklenih zidova, legao k njoj i zaspao, a s njim i svi Minotauri, ispruženi na tlu prekrivenom bijelim golim djevojačkim tijelima. On je spavao i sanjao o djevojci s crnom kosom i velikim očima, jurio za njom, igrao se s njom, grabio je k sebi, volio i volio, a kad je otvorio oči nešto je na njegovim grudima svojim kandžama bilo zapetljano u njegovoj skorenoj bradi. Okrznulo je svojim mahanjem njegovu gubicu i u nešto pored njega uranjalo svoj goli žućkasto–bijeli vrati s malom glavom, crvenim očima i neobično savijenim snažnim kljunom. Na zidovima se šćućurio tust gustiš perja, vratova, očiju, kljunova, a nad njime se sve pretvorilo u sâmo kruženje, zamračujući zoru što je počela svitati, pa strmoglavo slijetalo, uranjalo, trgalo, paslo, bezobzirno pustošilo, čeprkalo, proždiralo, kriještalo, odlijetalo, dolijetalo, sunovraćalo se i zrcalilo u spuštanju i dizanju, dok on ni pojmiti nije mogao zašto se sve to strmoglavljuje, uranja, zašto trga i razdire, diže se i kruži uokolo, toliko je bio okružen i zatravljen lepršanjem i zamasima krila, a kad je sve to, vrtložeći se sve više i više, bez traga nestalo u prejasnome ništavilu sad blistavoga neba, kroz staklene zidove zasjalo je sunce i kao užarenim žigom u mozak mu utisnulo svoju sliku, sliku silnoga kola koje se okreće i okreće, i ognjeni snop na nebu prometne se u znamen srdžbe sunčeve zbog poroka kćeri Pasifaje koja rodi biće koje je, uvreda za bogove i prokletstvo za ljude, i sâmo bilo prokleto ne postavši ni bog, ni čovjek, ni životinja, već samo Minotaur, bezgrešan i nevin, kriv i grešan ujedno. Vidio je neizmjerno, uzvitlano kolo, zatvorio je oči, nije ih otvarao, a ipak ga je vidio, to kolo prokletstva koje se spustilo na njega, kotač njegove sudbine, kotač njegova rođenja i kotač njegove smrti, kotač što je gorio u njegovome mozgu, a on nije znao što je to prokletstvo, sudbina, rođenje i smrt, vidio je kotač koji se kovitlao iznad njega, kotač za koji je krvotokom svojim bio vezan, pa ležeći tako spržen suncem i njegovim svjetlom koje se zrcalilo unedogled, spazio je, nejasno, u nekoj sjeni, jednu nogu koja je nalikovala na njegovu. On je pomislio da je to djevojka, da se opet pokrenula, i htio se poigrati s njom. Dignuo je glavu i sad ugledao dvije noge, koje su uzmakle. Pred njim je stajalo biće nalik na djevojku, no koje opet nije bilo djevojka, biće koje je u lijevoj ruci držalo ogrtač sav u dronjcima, a u desnoj mač, a Minotaur nije znao ni što je to ogrtač, ni što je to mač, znao je samo — jer u zasljepljujućem svjetlu sunca zidovi više nisu odražavali nikakvu sliku — da su ga Minotauri i djevojke napustili, a i djevojka, koju je uzeo i volio, sigurno je prestala biti nepomična i otišla je jer je, eto, više nije bilo tu. Izbačen je bio iz svog svijeta Minotaura, sam s tim bićem koje je, promatrajući ga, uzmicalo, zastalo, prošlo ususret i opet uzmaklo. Minotaur mu se približavao pun dobrohotnosti i ne imavši nikakvoga pojma kojim bi označio taj osjećaj, taj osjećaj drugačiji od onog prema djevojci, manje žestok, manje požudan. Veselio se što će se s njim igrati po hodnicima, loviti se, možda će ga biće odvesti k drugim Minotaurima, k drugim djevojkama, k bićima koja su kao i ovo novo biće. Samo se s njim morao pažljivije ponašati, nježnije, da ne postane nepokretno. Minotaur veselo zasopće, a kad je biće ponovno zahamnulo ogrtačem, počeo je plesati. Ispred zidova što su blistali u sunčevu svjetlu pomicalo se to dvoje poput sjena, Minotaur u plesu, u skoku, plješćući rukama, zatim opet hitro topćući, i biće, mašući svojom krpom, primičući se ili uzmičući, iznova i iznova nasrćući mačem koji je donijelo u labirint kriomice, ispod ogrtača, da bi ubilo Minotaura, a sada se, stojeći pred njime i vidjevši njegovu bezazlenost, stidjelo, stidjelo. Minotaur ga plešući obigra, obiđe ga plješćući i topćući. Izražavao je plesom svoju radost što nije više sâm, plesao je svoju nadu da će sresti druge Minotaure, djevojke i bića jednaka ovom s kojim je sad plesao. U plesu je zaboravio sunce, prokletstvo je zaboravio plešući. Sav je bio samo još vedrina, ljubaznost, lakoća, nježnost. On je plesao dok je biće vrebalo i skakalo oko njega, a kada se sunce spusti, sa sunčevim tisućostrukim odrazom postanu vidljivi i odrazi obojice. Minotaur je plesao, sretan što je pronašao Minotaure i nova bića, uskoro bi valjda našao i djevojku koju je uzeo i volio, koja je postala nepomična, a zatim otišla, a i druge djevojke koje su Minotauri uzeli i voljeli, koje su postale nepomične, a zatim otišle. Minotaur i biće plesali su prilazeći jedan drugomu, plesali su odvajajući se jedan od drugoga, slike u zrcalima susretale su se i pokrivale i prolazile jedne kroz druge. Svud uokolo jedan je Minotaur plešući obigravao, okretao se oko sebe sâma, svud uokolo jedan mladić je skakao naprijed i natrag, gipko, zatim vretenasto, pa onda čekao ne bi li nasrnuo, a kada je sunce zašlo iza labirinta i zidovi zasjali tamnim rumenilom, nasrnuo je, odskočio, oslonio se o zid i netremice gledao u Minotaura. Ovaj je učinio još nekoliko plesnih koraka, s mačem u grudima, zastao, izvukao desnom rukom mač, promatrao ga začuđeno, podigao lijevu ruku prema grudima iz kojih je istjecalo nešto crno, snažno odbacio mač, mač je otklizao po podu, desnu ruku pritisnuo je o grudi, zateturao, posrćući tako, činilo se, pošao bi nekud, zatim je opet nepomično stajao. Bio je zbunjen. Nije shvaćao što mu je to obojilo ruke, nije shvaćao ni bol koja je bjesnila u njegovim grudima. Samo je osjećao da ga to biće, koje mu je skokom prišlo i nešto mu zarilo u grudi, nije voljelo kao što su ga prije voljeli svi, Minotauri, djevojka, i djevojke, i osjetivši to, postao je nepovjerljiv, tim više što nije znao misliti, pa mu se u duhu sve odvijalo u slikama, ne u pojmovima, kao da je osjećao pomoću neke vrste slikovnoga pisma: možda ga djevojka uopće nije voljela, možda ni ostale djevojke nisu voljele Minotaure, zato su se i pretvarale da su nepomične, zato su i otišle. Možda su pripadale novomu biću koje je izgledalo slično djevojci, a ipak drugačije, s tijelom gotovo jednako snažnim kao i njegovo, biću koje je skočilo na njega kao što su druga nova bića skočila na Minotaure koji su sada, kao i on, pritiskali ruke o prsa iz kojih je istjecalo nešto crno; a kad se pojavilo šest drugih djevojaka i šest drugih mladića, koji su jedni drugima pružali ruke tako da je u zrcalima izgledalo kako se niz tih koji tumaraju lijevo i desno ne prekida, već se, u svjetlu veličanstvene večeri, podvostručuje, učetvorostručuje i umnogostručuje, i kad su pronašli onog svoga, naslonjenoga na zid, koji se nadao da će Minotaur konačno skončati, učini se čovjeku–biku — eh, učini se! učinilo bi mu se, samo da je imao pojam o tome — kako se čitavo čovječanstvo unutra sjatilo da ga uništi. Šćućurio se. Osjećao se ugroženim, a da se ne boji on svomu strahu suprotstavi ponos, ponos što je Minotaur, a sve ono što nije bilo Minotaur, bilo je njegov neprijatelj. Samo su Minotauri imali pravo biti u labirintu, u svijetu izvan kojega za njega nije bilo drugog svijeta — i tek kao proplamsaj javi mu se u sjećanju nejasna slutnja one topline krava iz staje gdje je odrastao. Preplavi ga mržnja, ona mržnja koju životinja gaji prema čovjeku koji životinju pripitomljava, zlorabi, lovi, kolje i jede, pramržnja koja tinja u svakoj životinji. Njegove oči ispune se bijesom. Iz ustiju mu navre pjena, te kako se mladić odvojio od zida jer je Minotaurovo prigibanje, uvjeren da ga je smrtno ranio, pogrešno protumačio kao njegovo umiranje, i kako su sad ljudi, djevojke i mladići, oko pognutoga, ne primijetivši njegov bijes, stvorili krug i likovali, pa zaplesali u divljem kolu oko Minotaura, sve brže, sve srčanije, kao da su spašeni, sve luđe, ni ne misleći na to da su izgubljeni samim time što se nalaze u labirintu — ne pronađu li izlaz iz tih međusobno preklopljenih zidova od zrcala i pored smrti bika–čovjeka — i plesali sve neopreznije u zanosu svoje tobožnje slobode, sve uže stežući vriskavi krug, sve opasniji u noći što se spuštala u kojoj je on, Minotaur, vidio još samo ljude, a ne više svoje odraze, ljude koji su se kovitlali i poskakivali oko njega sakrivši mu zidove te ga ovi više nisu mogli odražavati, a Minotaur se osjećao ostavljen na cjedilu i izdan od drugih Minotaura. Zakolutao je očima, frknuo, još dublje se prignuo, napeo mišiće i skočio uvis, pritrčao, na rogove nabio djevojku i s njom nestao u labirintu, neprestano je bacajući uvis. Na to, vraćajući se i kipteći od bijesa, s rogovima zamrljanim krvlju — toliko ih je puta zario — zatekao je ljude tijesno zbijene u neprepoznatljivo klupko, dok se iznad njih na zidove već spustila gladna pernata džungla, tamno klupko iznad tamnog klupka, vrzino kolo čije se graktanje, cičanje, promukla dernjava i gakanje miješalo s ljudskim urlicima straha. Mjesec se dizao negdje iza labirinta, a noć se rasvjetljavala tek malko obojana utonulim suncem. Minotaur je napao, rogove zabijao u mekan metež bijelih tijela, probio se kroza nj, pa ponovno nasrnuo, okretao se i okretao, toptao i desno i lijevo, gazio, na rogove nabijao, komadao i udarao, parao, a oko njega se rušilo, paralo, lomilo, drobilo, trgalo, mljackalo, i drečeće i urličuće ljudsko klupko, u kojem je Minotaur bjesnio, bi obavijeno zbijenim i gustim lepetom kriještavih strvinara: sup bradan, sup smetlaš, kukmasti sup, kraljevski sup, sup kopač, bjeloglavi sup, ušati sup, obloglavi sup, crni sup, kondor i urubu hvatali su, proždirali i iznova se spuštali; zalijećući se neprestano, pobješnjeli je čovjek–bik sred ljudskog meteža i kovitlanja čupao udove, ispijao krv i lomio kosti, kopao po trbusima, preturao po ženskim utrobama, sve dok se kuštrav oblak krila, perja, vratova, kljunova, čaporaka i kanđi nije razišao na mjesečini. Minotaur je bio sam. Zaslijepljen mjesecom, opet je na studenim zidovima ugledao svoje odraze kao crne sjene koje su ulazile jedne u druge i izrastale u labirint sjena unutar labirinta. Podigao je ruke, zaprijetio šakama, vitlao njima, s njime su ruke podigli i njegovi odrazi, prijetili šakama i vitlali njima, a to tako poveća njegov bijes da se pognute bikovske glave nasumce baci prema prvoj sjeni. Probije zid bijesno tražeći među krhotinama stakla odraz koji, eto, bijaše njegov, a sad je zakopan ispod krhotina, činilo mu se. Nasrne snažnom glavom, ali ne shvati ni kad je na idućem zidu spazio svoj odraz pa ga opet napadne rikom i baci se na nj naglavačke, uvjeren da se i odraz na nj baca naglavačke. Odbio se natrag, zurio gnjevnim rumenim bikovskim očima prema svome odrazu koji je jednako zurio u njega gnjevnim rumenim bikovskim očima. Opet se zatrčao, još silovitije, ali se još silovitije odbio i našao na leđima. Mjesec je još uvijek bio iza labirinta, no svijetlio je kroz zidove zrcaleći se u njima gotovo poput uštapa, groteskno uvećanih rubova kratera njegove još nezaobljene strane, i zrcalio se i zrcalio toliko puta da je Minotaur vjerovao kako gleda u svemir od kamena izbrazdan brazgotinama. Zureći u taj mjesečev svijet, Minotaur se uplaši nije li se njegov neprijatelj pridigao. Preokrene se na trbuh, eh, izdajnik se nije pridigao, ali je također ležeći na trbuhu vrebao na njega. Minotaur dopuže svom odrazu ususret, a on se na jednak način približi njemu, Minotaur je bio spreman skočiti i baciti se na drugoga, no držeći na oku drugoga, spazio je, poželivši skočiti, jednaku nakanu u njegovim očima. Urezao je sebi u srce lice izdajnika prekriveno krznom, široko čelo zaraslo u zamršenu kudravu kosu, zasuto čitavim brdom staklenih krhotina koje su na mjesečini plavkasto svjetlucale, kratke savijene rogove, blago spuštenu liniju nosa, vlažnu gubicu, dugi plavkasto crveni jezik. Minotaur je zasoptao, para iz njegovih nozdrva pokrila je zrcalo, kojem se pužući prikrao, i on više nije vidio svoj odraz, a želeći rastjerati maglu nehotice je rukom prešao preko nosa, pa iznenađen kada se iza glatke hladne površine najednom pojavilo divovsko bikovsko lice izdajnika, instinktivno je udario čelom i lupao njime o zid umjesto o čelo onoga drugog koje bijaše u zidu, a ne izvan njega. Ustuknuo je. Odmaknuo se od zida i ispunjen mržnjom sijevao očima u svoj odraz, a on u njega, pa udario desnom šakom, a odraz lijevom te se obje šake susretoše, zatim uslijedi nova izmjene udaraca, s istim rezultatom, na što on udari objema šakama, odraz također, tako da je naposljetku Minotaur udarao i udarao, bubnjao i bubnjao o zid. Bubnjao je izražavajući svoj bijes, svoju požudu za razaranjem, bubnjao je svoju želju za ubijanjem, jednako i svoj strah, svoju pobunu, bubnjao je potvrđujući sebe sâma, no najednom je spazio da je to biće koje je pred njime, koje je bilo poput njega, a opet i njegov izdajnik, jer je bilo drugo biće i jer je sve bilo njegov neprijatelj, neuhvatljivo i da ga se ne može napasti. Doduše, odmah je na početku, budeći se u labirintu — još uvijek ne znajući da je to labirint — osjetio da se između njega i Minotaura nalazi nešto tajanstveno, nešto nalik na zid, no budući da je s njima plesao kao njihov predvodnik, kao njihov kralj i njihov Bog, plesao kroz čitav minotaurski svijet, on na to nije ni obratio pažnju, no sada, nakon što je uzeo djevojku i svoje tijelo pritisnuo uz njezino, zario u njezino i nakon što je druga ljudska tijela rogovima svojim probio i raskomadao, a iz njih se prolilo nešto toplo i crveno kao i iz njegovoga, osjetio je Minotaur ono nestvarno tog bića ispred sebe, bića koje ga je, istina, izdalo, ali koje je kao i on bilo puno krhotina stakla, dok je, može biti, i njegovo lice bilo zamrljano krvlju poput lica izdajnika. Minotaur je opipao svoje lice, promotrio svoje ruke, i njegovo je lice bilo zamrljano krvlju. Nepovjerljivo je motrio svoj odraz, pravio se da ga ne motri, i osjećao da taj odraz, eto, izgleda kao da jest ono nešto što zapravo nije bio. Zaprepašten je bio, ujedno i znatiželjan. Ustukne, njegov odraz isto tako, i malo–pomalo postane mu jasno da se nalazi nasuprot sebe sâma. Pokušao je pobjeći, no kamo god bi se okrenuo, uvijek je stajao nasuprot sebe sâma i bio zazidan samim sobom, svuda uokolo bio je on sâm, sâm je bio beskrajan i još labirintom odražavan u beskraj. Osjetio je da ne postoje mnogi Minotauri već samo jedan i da postoji samo jedno takvo biće kakvo je i sâmo bilo te da prije njega nema drugog, kao što ni nakon njega nema drugog, da je bio jedan on i jedini, kako isključeni, tako i zatvoreni, da zbog njega labirint i postoji, a i to tek zato jer je rođen i jer bića poput njega nije smjelo biti, a zbog međe koja dijeli životinju i čovjeka, čovjeka i Boga, da svijet i ostane takav kakav je i da ne postane labirint vrativši se kaosu iz kojega je nastao; i čim to osjeti kao osjećanje bez shvaćanja, kao prosvjetljenje bez spoznaje, ne onako kako ljudi pojmovima uviđaju slične stvari, već onako kako to uviđaju Minotauri, dakle, slikama i osjećajima, Minotaur se slomi, pa ležeći tako, u klupko savijen, kao što bio savijen i u Pasifajinom tijelu, sanjao je da je čovjek. Sanjao je o govoru, sanjao o osjećaju bratstva, sanjao o prijateljstvu, o zaštićenosti i okrilju, sanjao je o ljubavi, bliskosti, i o toplini, i istodobno je, sanjajući, znao da je neman, da mu nikad neće pripadati govor, osjećanje bratstva, niti prijateljstvo, niti ljubav, ni blizina, a niti toplina, sanjao je baš onako kao što i ljudi sanjaju o Bogovima, čovjek s čovječjom žalošću, a Minotaur sa životinjskom. Takvoga ga, usnuloga, pronađe i Arijadna. Došla je plešući sa svojim klupkom vune, pa ga ispustila da joj se odmota i plešući mu, skoro nježno, kraj crvene niti omotala oko rogova, zatim je plešući otišla, slijedeći nit, a kad svane zora, sva onakva kao da je od čistoga stakla, Minotaur se probudi, u nebrojenim mu se odrazima, spazi, približavao Minotaur očiju okačenih o vunenu nit koja kao da je bila trag od krvi. To je njegov odraz, pomislio je najprije Minotaur, još uvijek ne shvaćajući što je to slika u zrcalu, no zatim je shvatio: drugi Minotaur prilazio mu je dok je on još ležao na podu. To ga je zbunilo. Minotaur se digao ne primijetivši da je kraj crvene vunene niti omotan oko njegovih rogova. Drugi Minotaur prišao je bliže. Minotaur ispruži obje ruke uvis, drugi jednako tako, ali Minotaur je sad postao podozriv, onaj drugi mogao je biti njegov odraz u zrcalu, no tad mu se opet učini kao da taj drugi nije istovremeno s njime ispružio svoje ruke, odrazi u zrcalu činili su inače sve istodobno, ali on se mogao i prevariti jer su oba bila odražena, a onaj drugi je sad zastao. Minotaur napravi plesni korak, odrazi u zrcalima također, no sad su mnogi plesali u zakašnjenju, Minotaur je to jasno mogao primijetiti. Opet je sad stajao nepomično i vrebao drugog Minotaura koji je također stajao nepomično. Minotaur je pokušao misliti. Pomaknuo je mali prst desne ruke, oštro pogledao, pomaknuo prst još jedanput, drugi je pomaknuo mali prst desne ruke, to je Minotaura uznemirilo, bio je nesiguran, drugi je, izgleda, pomaknuo mali prst krive ruke. Drugi Minotaur stajao je tik pred njime, ali to je mogao biti i odraz drugog Minotaura ili odraz njegovoga vlastitog odraza, možda se čak ni s mišljenjem nije moglo postići ništa, drugi je, ako ga je uopće i bilo, imao istu glavu i isto tijelo kao i on. Minotaur je pomaknuo desnu ruku, sad je drugi pomaknuo lijevu ruku, skoro istovremeno, ali možda i uistinu istovremeno; i kako je Minotaur mozgao o svim tim mogućnostima, najednom je spazio da na tijelu drugog Minotaura ili na tijelu zrcalnog odraza drugog Minotaura o slabinama visi nešto krzneno, nekakav predmet koji Minotaur, ne znajući što je to, nije prepoznavao, no koji mu je dokazao da stoji nasuprot drugog Minotaura ili nasuprot njegovog odraza u zrcalu. Minotaur je kriknuo, mada to bijaše više rika nego krik, izduženo zavijanje i cvilež zbog radosti što više nije bio jedan i jedini, onaj u isti mah isključeni i zatvoreni, što postoji i drugi Minotaur, ne samo njegovo JA, već i jedno TI. Minotaur je počeo plesati. Plesao je ples bratskog osjećanja, ples prijateljstva, ples zaštićenosti i okrilja, ples ljubavi, ples bliskosti, ples topline. Plesao je ples svoje sreće, plesao je svoju DVOsamost, plesao je svoje izbavljenje i propast labirinta, plesao je što će zemlja grmeći progutati njegove zidove i zrcala, plesao je prijateljstvo između Minotaura, životinja, ljudî i Bogova, plesao s crvenom vunenom niti omotanom oko rogova, plesao oko drugog Minotaura koji je zategnuo crvenu vunenu nit i izvukao bodež iz krznenih korica, a da to Minotaur nije primijetio, odrazi jednoga plesom su kružili oko odraza drugoga, odrazi drugoga zatezali su crvene vunene niti i izvlačili bodeže iz krznenih korica, a kad se Minortaut bacio u raširene ruke drugoga uzdajući se kako je našao prijatelja i biće kao što je i on, kad su se njegovi odrazi bacali u naručja odraza onoga drugog, taj drugi je udario, i njegovi odrazi udariše, taj drugi je takvom sigurnošću zario bodež u leđa da je Monitaur već bio mrtav kad je pao na tlo. Tezej je skinuo s lica bikovsku masku i svi njegovi odrazi skinuše s lica bikovske maske, zatim je namotao crvenu vunenu nit i nestao iz labirinta, svi njegovi odrazi namotaše crvene vunene niti i nestadoše iz labirinta koji je sad unedogled odražavao samo mrku Minotaurovu lešinu. Tada, prije no što je došlo sunce, došle se ptice.

S njemačkoga jezika preveo Dubravko Torjanac