Mali smiješak tišine ili Glazba s onu stranu zvuka

Nebo izmjenjuje divljački glasne udarce bičevima s drugim, nevidljivim nebesima i od toga mu se na leđima, svaki čas na drugome mjestu, rastvaraju krvave, usijano–ledene ruže. Jeke jure kao uspaničeni zečevi po rasprostrtim svemirskim dolinama u kojima rastu bezmirisni cvjetovi beskraja.

Prirodina zaboravnost

Priroda je već bila naslinila prst kada ju je netko iznenada pozvao sa strane, a ona se iznenađeno osvrnula i začas zaboravila okrenuti stranicu. Tako oko nas zuji i sveudilj traje onaj isti stari dan kojemu to ne pada teško, dapače, nije mu nimalo neugodno, već oblači sve neukusnije mladenačke haljine, a sve neprirodnijim gestama i grimasama nastoji prikriti svoju staračku ispraznost i monotoniju te što dulje, zloupotrebljavajući situaciju, jahati i Prirodu i nas u njoj.

Veliko, bijelo drvo tišine

Noćas je oko kuće izraslo veliko, bijelo drvo tišine. Ptice ga, pomalo začuđene i iznenađene, odjutra obilaze i dozivajući potiču da progovori. No ono se, slijepo i gluhonijemo, ne može trgnuti i probuditi iz svojih divnih noćnih tlapnja.

Uništeno zvukovlje

U snu vidim tri akorda kako bunovni ustaju i šakama udaraju u dvostruko podstavljen zid noći, no to ne uzrokuje baš nikakav zvukovni odjek. Potrčim provjeriti o čemu se radi, no zapnem o slabo napete žice golema glasovira spuštene sa samoga neba. To mi priskrbi gadnu fizičku bol, no ne proizvede ni najmanji akustički efekt. Tada s užasom shvatih da je od predugih zloporaba jakosti i besmisla zvukovlju, kao divljačkim navijanjima silovanome satu, prepukla duša.

Zbunjeni udvarači

Napola sklopljenih očiju i ušiju ljepotica Glazba leži sklupčana na polici Tišine i napeto očekuje da kavaliri/ženici dođu po nju. No, tamo među njima vlada opća smetenost i neurotičan nered: nitko, naime, nema jasnu predodžbu kamo bi ju mogao povesti. A rušiteljske horde — prije nego se išta dogodilo — već im nahrupljuju na vrata.

Tiho blagdansko jutro

Glasovi u vrtu: to trava pokrivena toplim snijegom — koji ju vlažnim prstima dodiruje i tamo gdje ne bi smio — halucinira u snu i glasno pjeva svoje najmilije pjesme. Nakon divlje noćašnje utrke nebom neki se oblaci sada odmaraju, nevješto glumeći čučnuto drveće ili polegle, sparušene kuće. Beba od godine leži u kolijevci od inja i pokušava se batrgati još neposlušnim nožicama i mislima. Tišina se smješka i sprema iznenađenje.

Snježna mećava

Boje su izgubile glas; samo bijelo hriplju i bolno iskašljavaju sivo. Kada kihnu, sjećanja im se rasprše u tisuće nijemih pahuljastih komadića. Nos i lice taru od hladnoće odrvenjelim prstima drveća, a glavu umataju prljavom nebeskom maramom na kojoj su, kao po blatnome seljačkome drumu, još vidljivi tragovi svih zvijezda koje su ikada protrčale njime.

X=45

Povremeno se izdaleka čuju nekakvi duboki, tmasti uzdasi, kao da beznadan bolesnik hriplje od sjećanja i bolova. To vrijeme škripi na zavojima.

Mučno buđenje

Budilica zvoni kao da bol zavija u zubu trajanja. Za uglovima stoji mrak sa stotinu podignutih ruku. Strah od (ne)postojanja klopara kao more u daljini. Ući u sekundu/pticu/lavež/grom i odletjeti do nakraj svijeta.

Njegovo obećanje

Njegovo je obećanje kao lice koje se časkom ukaže na površini lako uzburkane vode, a zatim se razlaže u povorkama svojih inačica sve do kraja svijeta.

–18ş C

Stupnjevi sleđeni od sreće podmeću si sami sebe pod noge, naginju se preko ograde za krajnju opasnost, sve niže silaze stubama svijeta i zaviruju pod suknju apsolutne ništice da ustanove tko to tamo krši riječ. Buka se mrvi od hladnoće, a u obratnome razmjeru raste tišina kao grba na leđima Zemlje. Svi su obziri bijelim ukazom ukinuti.

Duga zimska noć

U noći se zvuk vidi, a slika čuje. Daljina se prestrašeno bliži, a blizina oprezno raspliće i udaljava. Semafor boja je ugašen i nečujno hrče u snu. Oko ponoći drveće se poput žirafa propinje prema nebu da se nagleda čudH, a zatim se postupno vraća na stara mjesta tiho mrmljajući od čuđenja. Mjesec se je trudio cijelu noć, no toplinom nije dosegnuo ni mrvicu Sunčeve genijalnosti.

U očekivanju ničega

Sanjam pejsažni kolaž sastavljen od najrazličitijih mjesta na kojima sam u životu boravio, a koji se poput oblačnoga i nervoznog neba neprestano razlaže i mijenja. No, svi djelići krajolikâ imaju jednu zajedničku značajku: uznemireni su i razdraženi jer bi svaki trenutak trebalo u njih stići nešto važno, dapače presudno. Napetost praćena sve čudnijim zvukovima postupno raste, nitko ne zna kako to što ima stići zapravo izgleda, a čini se da i sama očekivana pojava nema neku jasniju predodžbu o sebi.

Kašalj

To pas zdravlja i života laje iz nas kako bi otjerao lupeže bolesti i smrti što se povazdan šuljaju oko nas.

Iza mene ne stoji nitko

U snu mi se propali pjevač obraća kao da sam ja sama Priroda. Ne mogu se snaći i osvrnem se. No iza mene ne stoji nitko. (U istome snu golišavi parovi smijući se ulaze jedni u druge, kao u samo načas odbačene oklope. Rutav dirigent protrči pokraj mene sablažnjivo spleten s vlastitim golim djetetom.)

Mala slabost

Ta glazba pomalo suzi jer joj je trun mlako–poetskoga pao u oko, a to je posljednja stvar koja se je tim svijetlim i čistim zvukovima smjela dogoditi.

O čemu razmišlja tišina

Što viši ton pjeva, to ptica postaje manjom. Tu zamisao na svoj način ostvaruje i svaki bolji orkestar: tijekom neke glazbe on neprestano mijenja težinu. Otuda i sva čudna ulegnuća na kugli zemaljskoj.

Posljednji prolazak

Kako tronuto prolazim svečano postavljenim sagom vremena, paževi ga smrti pažljivo savijaju za mnom, a usput pomno zaključavaju i spuštaju zastore na sva okolna, sa strane postavljena vrata i prozore na koje sam mogao baciti svoje posljednje poglede. Valjalo bi ih, paževe smrti, pohvaliti i bogato nagraditi jer se toliko predano brinu da se doista nemam kamo vratiti.

Zadnji akord

Svi su se viškovi pokazali manjcima. Pa i samomu su pokazivaču iznenada otpale ruke, kao kazaljke na smrznutome satu. Zvukovlju je preostao još samo jedan jedini, zadnji akord, no i on se sve više krevelji i ne usuđuje oglasiti.

Čišćenje glazbe

Skinem poklopac s malo većega akorda. I što ugledam? Hrpu manjih, poluizjedenih i gnjilih akorda već otprije odbačenih poklopaca. A na dnu: prljavštinu od ostataka sivoga, ishlapjelog šuma.

U proljetno praskozorje

Na jutarnjoj izmaglici kuće leže odrezane i položene vodoravno kao žito nakon žetve. Automobili raspušteno kikoću i kotrljaju se kao zrnje po poljskoj prašini. Svjetlost šišti kao netom odvrnuta bomba i sve gušće kaplje iz prošupljenoga neba.

Generalni štrajk

Što će raditi sati kada stanu? I kako će starenje nadoknaditi eventualni zastoj u svojem pogubnom hodu? Hoće li neki svemirski kotačić pogriješiti u vrtnji nakon što Zemlja stane? Tko će novim zvukovima i životinjama nadijevati imena? A tko pometati kozmičku prašinu? U što će se pretočiti mržnja? A ljubav? Komu će pripasti konačno Ništa?

Samo da noć

Samo da noć iziđe iz mene; čuj kako jauče i tapka sa štapom u ruci. Kako stari, tako joj je sve blaže crnilo, a sve joj više vremena treba za odlazak.

Gornjem je susjedu nešto palo na pod

Je li to jučerašnji dan? Točka iz smrznute rečenice? Zametak nerođena djeteta? Nova, opipljiva psovka? Zub, pogled, neki vanjski ili unutarnji organ? Da li čovjek odsada počinje mjeriti svoje, od svih neovisno vrijeme? Dogovoren znak nečijoj agresorskoj vojsci? Početak ili kraj ritma, glazbe uopće? Ili je nakon zrela razmišljanja sebe odlučio baciti što dalje od sebe (pa mu ni to nije u životu uspjelo)?

Završni susret

Nađimo se nakon isteka vremena i sjene posljednje stvari koju nije trebao više nitko. Naš će susret možda popratiti najljepši akord koji je uoči svojega uminuća još mogla izmisliti tišina.

Starenje

Počinjem govoriti sve brže. S lakoćom već prestižem sate i oblake, ptice da se ni ne spominju. Sve kraće riječi lijepe mi se jedna za drugu, a uskoro će se spojiti u jednu jedinu čudovišnu tvorevinu koja će umjesto svjetlosti prekriti nebo.

Svečana rođendanska šutnja

Ptice su violine, vjetar rog sa skupinom malih, tek rođenih puhala, drveće violončela, a brda kontrabasi. I svi su već dugo ovdje, no čekaju šuteći. Dokle god ne saznamo koga čekaju, glazba ne će početi.

Umjesto sna

Umjesto sna glasovir plovi kroz moju noć, kao veliki, od batina poplavjeli labud koji od bijesa i srama gura glavu pod vodu tame i otamo me piskavim krikovima mami da konačno zaronim za njim.

Uzaludan ptičji krik

Ptica prostački izvikuje novo ime dana. Drveće uzalud napinje sluh bez ušiju — lišća. Životinje se još malo više prignu i pritulje, misleći da su i za to krive. Ne odaziva se ni dan; nije se još priučio ni na staro ime.

Bolesno doba

Sat viče u snu, gradu lupa bolesno srce, bojama je staračka mrena prekrila oči, oblaci su od bolova pali s nebeskoga kreveta i više ne mogu ustati.

Najave propasti

Sada se već i crta koja dijeli san od jave počinje trzati i lagati u snu. Plavo me uvjerava da je zeleno. Voda ustaje nakon tisuća godina provedenih u ljubavno–ležećem stanju i tetura svijetom poput komično tronuta pingvina. Vrijeme se pred svjedocima poziva na mene, mene koji se ne sjećam više ni svojega imena.

U kuverti vam šaljem čudovište

U omotnici vam šaljem, aha, čudovište. Ono se, poput bolova, javlja samo u mraku. Tijelo mu nema sredine, a sjena mu, poput prepeličara, trči pred njim. Svi prolaznici pokraj kojih će biti preneseno osjetit će muku ili bol u istome dijelu tijela. Njemu od toga samo raste snaga.

Mali smiješak tišine

Noć me stotinama nevidljivih peraja dira u najtajnija i meni samomu dosad nepoznata mjesta. Svako od njih glasa se tonom koji se ne može proizvesti ni na kojem glazbalu. Tako, ohrabrena malim smiješkom tišine, nastaje glazba s onu stranu zvuka.

Brzopletost

Dan hukne u nečisto nebesko staklo ne bi li jasnije ugledao što se događa napolju. No zaboravio je sa sobom ponijeti maramicu pa sada više ne vidi ništa.

Sve Mahlerove životinje

Na prvu riječ sve Mahlerove životinje iziđu iz knjiga, na drugu se upute iz grada, na treću napuste planete, a na četvrtu i posljednju izlete iz svemira. Samo se za osobito svijetlih i tihih noći mogu tu i tamo po zvijezdama osuti jedva vidljivi tragovi njihovih sjena.

Propast ljeta

Toplina, tijekom bezumnih mjeseci iscurila iz svjetlucavih i neoprezno razvaganjenih zvukova, nesmotreno pobacanih svuda oko nas, želi nas napustiti i krenuti na riskantan put prema predjelima vječnoga mira i podmukle tišine. No ona ne zna put i već se sada vrti u beznadno iscrpljujućim krugovima praznine. Sve će završiti uginućem u mukama i spiralnom pojavom njezine nove, neiskusne, hladnjikavo–bezazlene nasljednice.

Soba okovanih kraljeva

Kiša pada po zeleno–blindiranoj fasadi povijesti. Svi su kraljevi strpani u jednu, olovom zalivenu prostoriju bez vrata. Toliko ih je da se ne mogu ni pomaknuti. Kroz mutna prozorska stakla nazrijeva se da otvaraju usta i prave sulude, tragikomične grimase. No napolju se ne čuje ništa.

Bijeg pred pričama

Bježao sam hodnicima grada pred vašim pričama kao ispred nevremena. Vlastite su misli panično letjele za mnom i kričale od straha kao napuštene životinje. U trku sam dospio primijetiti da su od vrućine koja izbija iz vašega bijesa kuće propupale umjesto biljaka, a po Zemljinoj su koži izbijali sve tamniji, sve užareniji ekcemi. Ipak, kao polusretan bjegunac iz Pompeja, nisam sasvim izbjegao nesreći: pri jurnjavi su me dotaknule i opržile čestice vaših glagola i pridjeva.

Žuta opera

Žuta opera poučava: uzmi ženu za ruku i vitlaj njome po zraku, to je opasnije po život od rata. Povodeći se za jezikom u kojemu samoglasnici uzmiču pred suglasnicima, i glazba počinje puzati natraške.

Provincijski pijanizam

Nešto pliva po glazbi. Ženske suze, ili je posuda bila nečista. A i tonovi su se izgleda na odlasku zarekli da ne će slušati jedni druge. Gle, izvan glazbe je i dalje mračno.

Nevolje sa zvukovima

Te zvukove guramo kao ormare po praznoj sobi, no oni nigdje ne nalaze svoje pravo mjesto. Na kraju svega zapadamo u žalostan status quo: neraspoređeni zvukovi zbunjeno šute, a soba urla kao pijano i neodgovorno, gluhonijemo čeljade.

Stupica za tišinu

Prenaglo sam i nespretno pokušao dići i otvoriti partituru pa su iz nje popadale na pod sve note. Trenutak zbunjenosti donio je i veliku radost: prvi put je netko u ruci držao na jednome mjestu skupljenu i do u tančine zabilježenu tišinu.

Gounod u crkvi

Opera se molila na koljenima, no vidjele su joj se kićene podvezice i namiguške svilene vrpce, pa je sve djelovalo nakaradno i prostački. Anđeli su izvana virili kroz prozore, gurali se i nasmijavali, a pritom i okrvavili promrzle nosove, što je ostavilo trajan trag u obliku vitraja. Smanjene na nevidljivo, orgulje su skakale po zidovima kao supijane ptice ili ljubomorni majmuni po prečkama kaveza. Po završetku glazbe terce su ostale sjediti po svim kutovima dvorane kao nalarfane ljepotice po raskriljenim izlozima crvene četvrti.

Prvo zimsko jutro

U daljini zvono kljuca poput nevidljiva djetlića o stablo Glazbe. Biljke čekaju pod zemljom u pognutome stavu, napete poput trkača uoči startnoga pucnja. Psi ugađaju laveže kao orkestar prije predigre. Divovska je ruka gorostasnim čekićem probila rupu na sleđenome nebu i polako prema zemlji spušta višebojno–bijelo ukrašenu udicu.

Nezajažljivost

Odsada si melodija Dana svakoga jutra dodaje po jednu notu. No, zaražena sveopćom lakomošću svijeta, ona u tome svaki put malo pretjera pa se sve očitije postavlja pitanje hoće li Glazba iduće godine stati u kalup prethodne.

Tiho jutro

Jutro se došuljalo nečujno kao stari brod u luku. Ptice, putnici bez karata, bjesomučno su navalile na nj i začas ga toliko pretrpale da više ne će moći isploviti. Stoga bijele latice vremena panično prolijeću zrakom u potrazi za zrakoplovom na vjetrov pogon koji je (bez njihova znanja) odletio prerano.

Glazba sna

Zagušljivo i sporo glazba se cijedi iz sna poput smole iz zarezana drveta. I to tako traje i traje ne obazirući se na sve intenzivnije dozive vremena. Na kraju glazba nekim čudom naleti na vlastitu sjenu i ostane ležati, skrhana i nepomična kao stari, pokvareni sat.

Violinistica

Ona nema duše. Svijet nema duše. No još je gore da ni duša nema duše, pa se svakoga časa ukazuje pod krinkom neke druge, tuđe melodije.

Dvije slike iz sna

Najprije je jurećemu vlaku iznenada ponestalo tračnica, ali je, oponašajući vodopad ili vrijeme, nastavio tutnjati leteći u provaliju kojoj je neprestano izmicalo dno. To je, proizvodeći užasne zvukove, sa strane pratila nevjerojatna limena glazba. Naime, u njoj su svirači bili limeno–blještava čudovišta koja pušu u ljudski meko podatne stvorove–oblike.

Zvao je David

Kukuriknula je povijest, stoljeće maše repom, godina njače u mraku. Kraljevi lagano prolaze kroza zidove svih kuća i pjevaju melodiju od koje se nebo smješka u snu.

Luda fuga trajanja

Životinje i biljke, stvari i pojave, boje i neboje s jedne strane, a tišina i urnebes, stajanje i jurnjava, visina i dubina s druge strane zamijenili su glasove pa sada traje koloplet lude fuge koju nitko ne može shvatiti, razaznati ili joj eventualno stati na kraj.

Osluškivanje snova

Nešto šušti u vrtu: to kukci i trave, o pticama da se ne i ne govori, odvrću na početak svoje vrpce do kraja ispunjene nasnimljenim snovima. Imaju pred sobom čitav dan slušanja.

Ljetna promjena

Sada je sve tvoja soba. Možeš spavati u ptičjem gnijezdu, pisati u vodi oslonjen o tjeme najstarije ribe, gledati najnapetiji film na zaslonu Sunca. U svoju staru sobu i tako se više ne možeš vratiti: u nju je sa svim svojim društvom nagrnula i potpuno ju ispunila Priroda.

Susjedova košnja trave

Užasan zvuk, polako me opkoljavajući sa svih strana, nezaustavljivo dolazi sve bliže. To su, zavaravši svoje čuvare, prijevarno u svijet izišle sve moje brige o kojima nikada nikomu nisam rekao ni riječi.

Glazba zvoni samo jedanput

Netko je pozvonio i ja sam odmah znao da to Glazba stiže u posjet. Potrčao sam koliko me noge nose, trčao, trčao i trčao, no nikako da stignem do vrata. U međuvremenu ih je otvorio netko drugi, nepozvan, no brži od mene. Na žalost, pred vratima više nije bilo nikoga.

Majčine nove oči

Umjesto prema vani, ove će oči gledati prema unutra. Jer, svi su vanjski pogledi istrošeni i prazni, a veliko sivilo jednolično zuji na jednome jedinome tonu, poput konačno zaustavljena srca.

Pjesnik gleda u vodu

i vidi kako se daleko i duboko zemljom razlila njegova bol. Samo se valovi na trenutak, poput smiješka, razlijevaju njezinim licem. Miruje samo tišina i zvuči kao orgulje koje su promukle jer ih zadesila nenadana nesreća.

Ima li pilota u noći?

Jer mi se čini da ga nema. Ona, naime, toliko luđački vrluda, toliko se često vraća na isto, staro mjesto da sve češće pomišljam kako postoji realna mogućnost da Zemlju zauvijek poklopi svojim ledenim zvonom tame.

Jutarnja glad

Moja utroba najprije sipljivo izdiše, zatim počinje tiho pa sve jače jaukati, pa vikati i urlati, a na kraju histerično vrišti i arlauče kao gladno svinjče nad kopanjom. Dolje se gradu sve to dogodilo mnogo ranije, on se sada već maloumno uneredio od kričanja, pa mu ne pada na pamet da joj pritekne u pomoć. Još neviđenim grimasama i skarednim pokretima nastojim stišati zvijer u sebi, no ona mi prijeti nečim skandalozno nečuvenim. Nebo ima na smijeh razvučenu njušku, pa mi dođe da zgrabim vrt u ruke i njime ga životinjski premlatim.

Papin obilazak

Umjesto riječima djeca mašu oblačićima što su ih obrala s neba, a Papa im odgovara glasom Boga koji spava. Procvjetali narod kleči kao grmlje, ziba se poput mora; kada nagne glave, sagne se i Zemlja, kada zahuji, s visinama i dubinama zabruji i prošlost i budućnost. Kada svijet zatvori oči, poput sajamski nacifrane bijele lutke otvara ih nebo i robotski krešti: Pa–pa, Pa–pa...

Provalija ptica

One su tamo, u dubinu, nabacane zajedno s potrošenim danima, zvukovima, ljubavima. No jedino su one preživjele, pa ako se uspiju izvući iz provalije i objaviti strašnu istinu, bit će zabranjen svijet.

Zakašnjenje

Probudio sam se bez sebe. Vlak je stvarnosti jednostavno krenuo prerano, mimo najavljena voznog reda, pa nisam dospio uskočiti u nj. Stoga sve što mi se događa procjenjujem iz tamošnje, snovite perspektive, a to ovdje, na groznome svjetlu, ne prolazi bez kazne.

Porod lijenosti i zla

Poslovi se kao kukci množe u šutnji. I svemir obavlja sve svoje komplicirane predradnje u totalnoj tišini. Samo ja zvučim; no moji su zvukovi porod lijenosti i zla.

Tiranija ugode

Drveće je korporativno izvjesilo zastave, što znači da se je još jedanput podalo neodoljivim nasrtajima užitka svjetlosti, rasta i topline. I ja pokušavam izvjesiti nešto slično, no moj se barjak, kao tek propupali palmin list, još ne da razmotati.

Mađarski keks

Gospodin čokoladni keks skine šešir i pozdravi po vojnički. Dobro je, dobro, no čiji ću JA na kraju postati keks? Sluteći zlo, voće je cijelu noć spavalo otvorenih očiju, no kada se je probudilo, keksa više nije bilo.

Smušeno nebo

Poput smušena, poprilično već ishlapjela profesora, nebo grozničavo piše i briše po ploči; kao da više ne pripada Prirodi, nijedan njegov izvod ne daje dvaput isti rezultat.

Mimikrija

Prepoznao sam te premda si lukavo navukao sebe preko sebe. Sve su bijele točke, popadale po zemlji, kriknule u isti čas. Za mene je to bio i ostao samo blagi lavež.

Dva negativa

Mrak je samo čudom sačuvana sjena svih svjetala koja su ikada boravila na Zemlji. Slična je uloga tišine, istrošena i konačno zamrloga odjeka svih zvukova koji su se ikada pojavili.

Neizlječivo plavo

Netko je otrovno–neuništivo plavim ofarbao i zrak, i nebo, i biljke, i životinje, i ljude. I pritom oslijepio pa otišao u daljinu. Sada tamo hoda i hoda, ne može se zaustaviti, trpi strašne plave bolove i izgovara nerazumljive plave riječi.

Po susjedstvu tražim ubodnu pilu

Čim ju nađem, ubost ću Onoga koji raspoređuje duše i bića. Možda uskočim u nešto bolje. Volio bih, primjerice, biti zvuk.

Umjetnikov životopis

Život nasilno strpan u tri rečenice. Iza zareza vrebaju priznanja, iza točke smiješi se blaga smrt. O ljubavima galami šutnja neprestance mijenjajući lijepe ili nakazne grimase.

Viktor Tretjakov

Tjera Glazbu da poput cirkuskoga medvjeda nezgrapno poskakuje na jednoj nozi vođena, ili bolje reći silovana njegovim namćorasto–mrgodnim pogledima i grimasama. Svi su proizvedeni zvukovi teški, zakučasti, olovni. A na povratku u kavez, sa strane stoje legije ptica, drveća i oblaka koje takvu glazbu tuku zvižducima, psovkama i izvornim melodijskim palicama.

Fajrunt

Zrakoplov dovlači sa sobom sve zvukove otpale s jučerašnjih melodija. Nebo nad njim leži izvrnutih bjeloočnica, kao krepana riba. Vjetrić mete posvuda pobacane boje i skuplja ih u vreću kao mrtvo lišće.

Schubertova Ave Maria

Harmonije se drže za ruke i svečano vrte ukrug kao blagdanski dani. Melodija se još uvijek malo boji, jer je sama na svijetu. Jedino joj se još anđeli smješkaju u snu.

Smisao besmisla

Cvrčci melju srž ritma kao što valovi gutaju smisao pokreta. More ismijava visinu kao što i nebo relativizira boju. S pomoću svoje nijeme pastorale Priroda uporno izvikuje kako se samo u besmislu krije ostatak smisla.

Drama noći

Milijuni anđela skupljaju se u polumraku kao ptice uoči jesenskoga odlaska; svaki govori glasom neke druge umrle stvari. Kada svi odu i kad u tami ostane potpuno samo, nebo izvjesi crnu zastavu žalosti.

Knjiga

Ta knjiga ima zelene korice i plave pjesme. Ribe plivaju među slovima, no ni ne osvrću se na njih jer već odavno ne razgovaraju među sobom. Nesigurni u sebe (možda i zaljubljeni?), stihovi se njišu poput valova. Vjetar razgrće slova koja se, ne otvarajući usta, glasaju poput cvrčaka.

Osluškivanja

Ponekad mu čujem snove glasnije nego što bi trebalo. On pak osluškuje Prirodine snove, pa odlazi posramljen i očajan.

Brod

Brod prisluškuje zvukove s dna pa ih iskrivljene glasno izvikuje svijetu. Brod je mlaki pripadnik trećega spola: žudi iskobeljati se iz vode, no nema snage uspentrati se na kopno. U noći je brod zalutala zvijezda koja se uzalud pokušava vratiti na nebo.

Šetnja Prirodom

Ja zapravo stojim, a krajolik s maskom na licu sveudilj prolazi pokraj mene. Pritom mu nešto neprestano ispada iz ušiju, džepova, rukava. Ako se ikada zaustavi, nisam spreman preuzeti njegovu ulogu.

Burna noć

Pokažite se, nemojte se samo oglašavati, Prokofjev u vjetru, Stravinski u mraku, Messiaen u stijeni, Webern u iglici, Var#se u valu, Stockhausen u munji, pokažite se, djeca vas se plaše, nemojte ih razočarati!

Prati me tutanj

Mučio me i proganjao u Dubrovniku, na Koločepu, u Beogradu, Novome Sadu, a evo ga sada za mnom i u Zagrebu. To je neki prirepak, brat–blizanac opće boli koja putuje oko svijeta i posvuda ostavlja svoj odvratno–prljav a leden trag, nešto kao lokva što je preostala nakon posljednjega, samoubojstvenoga skoka Glazbe.

Orah na pločniku

Ugledao sam ga u posljednji čas i stao kao ukopan. Ne bih ga nikako mogao prekoračiti, a ni u kojem slučaju ga nisam smio ni zaobići. Dobro sam znao da mu je okolina minirana, on sâm pomno utvrđen sa sitnim izrezima za puškarnice iz kojih vire male, opake cijevi, a iza njih i zlobno nasmiješene očice neprijatelja spremnoga na sve. U velikoj tišini i općoj napetosti iznenada se prostorom razlio gadan smrad. To su se uneredile sve okolne stvari na čelu sa zastalim tramvajima i slabo ukopanim zidovima kuća koji su ispravno naslutili da uskoro slijedi najgore.

Neuspjelo rukovanje

Istina je, pružio sam ti najprije ruku, no onda sam ju na pola puta zaustavio. A što ako nam se ruke pri rukovanju zalijepe i zauvijek spoje? A što ako si ti ona riba koja se smiješi, a pri dodiru ubija strujom? A što ako se pri doticanju oba raspadnemo u sitan prah? A što ako mi se samo čini da si tu, a zapravo te nema?

Pred zatvorenim vratima

Ona su završila svoju rečenicu i ne kane ju više ponavljati. Premda stoje kao ukleti stražari pred grobom Neznanoga junaka, ono Nešto iza njih ne govori im baš ništa. Ne trepću očima, ne miču ušima; o njihovu unutarnjem životu dovoljno govori taman, gotovo nečujan zvuk koji traje oko njih, a koji nitko ne zna prekinuti.

Jutarnja pomutnja

S obje strane puta leže neuredno razbacani, na brzinu napušteni kreveti zelenih mladenaca koje je netko još po mraku probudio i onako bunovne odveo u nepoznatome smjeru. Poput iskusnih pasa tragača polegnute se vode posvuda oprezno šuljaju i drhtavo njuškaju pokušavajući im pronaći trag. Napola probuđeno drveće zbunjeno trlja oči i posrćući po preostalim rupama tame ne može vjerovati onomu što vidi oko sebe. Viseći s neba, zvukovi su ostali bez glasa i samo lagano miču glavama.

Glazbeni rashomon

Svaki je zvuk jeka nekog događaja. No svaki ga primatelj tumači na svoj način, pa pravu istinu Glazbe ne zna nitko (uključujući i same zvukove).

Sjećanje na melodiju

Ta melodija, poput pčele, odmah nakon uboda ugiba. No sjećanje na nju dugo se, poput boli, vrti tijelom, tim više što je sasvim nemoguće otkriti gdje je skrila med.

Susret

OK, moramo se naći. Koji dio sebe želite da vam pošaljem: gornji, donji, bolji, lošiji, ozbiljniji, neozbiljniji? Ako dođu svi, potonut ćete pod njima, ako pošaljem premalo, ostao sam bez njih. Pri susretu valja igrati nesmotrenost; stalno se osvrtati u tobožnjem očekivanju sebe sama ili nekoga tko se sklonio pod tvoj vlastiti lik. Na rastanku pak moramo biti osobito sabrani, da tu ne dođe do pogubne zamjene dijelova.

Tiho jutro

Nebom se (nepažnjom anđela) razlila kanta melodija koje još nikada nisu bile, niti će biti izvedene. Sve one pak druge, dosad otpjevane ili odsvirane, potajno je upila zemlja, pa ih već dugo dobro krije i šuti. Na glazbu možemo slobodno zaboraviti.

Oli Mustonen

Pijanist paučjih ruku izvlači tonove iz rukava. Neki se pak odbjegli zvukovi skupljaju kao rosa po tijelu glasovira i drugih okolnih stvari. Čim trčeći prođe ispod svoje posestrime důge, melodija se, grčeći se od velikih bolova, pretvara u ritam. Dršćući od nelagode i straha, sekunde odustaju od iskakivanja i pogruženo se, korak po korak, vraćaju s oboda natrag na dno kutije vremena.

Zločinački zvukovi

Ako otvorite knjigu sa sabranim djelima Edgara Allana Poea, uvjerit ćete se da su u njoj potpuno ispražnjeni pasusi u kojima se opisuju užasni zvukovi kojima tamo uporno muče zatvorenike u oklopljenome bunkeru bez izlaza i nade. Da, tih strašnih, ubitačnih pojava tamo više nema. Nekim čudom one su se probile iz oklopa/blokade, sumanuto projurile svijetom i pri povratku — nitko ne zna zašto — opkolile moje kuće, silom ušle u njih, okružile moju glavu, a zatim se na prijevaru probile i zauvijek nastanile u njoj.

Usporedbe

Kad bih nastojao protrčati ispod kiše sa željom da me ne takne nijedna njezina kap, to bi bilo isto kao da slušam glazbu s nakanom da me ne zaboli nijedan njezin ton, ili kao da jurim kroz vrijeme u nadi da me ne će pogoditi nijedna strjelica starenja i propadanja.

Spartak

To je melodija o kojoj sanjaju sve stvari, a koju je čovjek, konačno izlazeći iz sebe, zaboravio ponijeti sa sobom pa se nikada više ne će moći trgnuti, probuditi i snaći u svijetu. Ne postoji rečenica koja bi mogla izazvati takvu radost unutar čovjekove tišine. S njome Glazba završava jednu stranicu svoje knjige, no nema snage okrenuti novu; zbog toga sve češće pomišlja da ta ni ne postoji.

Magla

Magla je odjek tajnih noćnih radnji i razgovora nedostupnih čovjeku. Ugođena je u istome tonalitetu, samo u molskoj inačici oblaka; glasa se u negativu živih zvukova. Možda je to i para iz nozdrva duhova, ujedno i zagonetna smjesa koja služi za prikrivanje stvari koje su ti isti duhovi zaboravili pri odlasku sa zemlje.

Passacaglia i fuga

Djelo leti zrakom zatvorenih očiju, dvaput se sudari sa samim sobom, iznenada prestane disati, izgubi misao i brzopleto uleti u zrakoprazan prostor u kojemu se naglo zaustavi i proglasi ga krajem. Smijale su mu se rupe zaostale nakon oblaka i lastavice izvađenih srdaca, udarala su na vrata neizdovoljena stoljeća crvenih ruku i probodenih utroba, pod zemljom cviljeli prerano pokopani glazbenici obuzeti crnilom i noću, a djelo je stajalo i stajalo, više ni ne pomišljajući na onaj svoj živi dio koji negdje luta u velikoj praznini i zaziva ga šupljim, bespomoćnim glasom.

Noć mi podiže spomenik

Nakon buđenja pokušam ustati iz kreveta i brzo se udaljiti. No ne ide. Otežao sam, poput spomenika postao betoniran svom onom glazbom koju je noć ulila u mene.

Izazivanje povijesti

Nagnem se — bio sam se malo napio slave — preko ograde vječnosti i viknem u bezdan povijesti: Trala la! Trala lala la!!! Najprije je odozdo kucala tišina. A onda se poput uragana podigao neki užasno vjetrovit bas i da se nisam — ipak sam ja bivši golman! — naglo izmaknuo, bio bi me odnio u nepovrat.

Budi svoj

Netko trči po meni, netko prisluškuje ili urla iz mene, netko sjedi ili leži na mojem starom mjestu (pa to sam ja!), netko šapće mojim glasom i ne dopušta mi da zaustavim svijet, ugasim i iziđem iz njega koji se, uostalom, smanjio, poružnio i gotovo sasvim pretopio u moj lik.

Pobjednica pjevačkoga natjecanja

Napjev izvire iz nje kao jutarnji svjetlosni trag iz noći. Glazbeni joj se sadržaj razlijeva licem kao perverzna bonaca razinom mora. No smisao je svega ostao skriven u tajnovitome pokretu tijela koji joj se nekontrolirano oteo nakon završnoga tona.

Jam session

U snu sviram na životinjama, a one su složene po veličini u kolonu koja se poput důge penje do neba. Pri svakome udarcu drugačije im bljesnu oči; od toga već kopno gori, a samo što nije planulo i more.

Slučajni nastanak

Bijela životinja beskrajno je dugo lutala crnom šumom noćnoga neba uzaludno tražeći svoj stan. Već umorna i preplašena, na raskršću je pogrješno pročitala oznake pa je ona krenula na desnu, a njezina sjena na lijevu stranu. Bljesnuli su i izgorjeli paklenski osigurači, a na zemlji je to bilo pogrješno shvaćeno pa je nastao dan.

Kako nastaje moja glazba

Neko vrijeme slušam tuđu glazbu, a onda ju odlučujem snagom vlastite volje svrnuti na svoju. Tu onda dolazi do nečuvenih ispada, štipanja i gušanja, jauka i vriskova, a kasniji su ptičji krikovi bili samo bijedno–slabašni odjeci bijesne tutnjave koja se odigrala u tuđim ušima nedostupnim prostorima nezvuka i tame.

Nije nego

Pile viče umjesto konja, voda vidi dalje od kamena, glazbu tvori ono ispred, između i iza zvukova. Moglo bi se to i mekše, dalekosežnije reći. No takvi su jezici — u nedostatku radosnih žaba — odavno presušili.

Tonski otpadnik

Iako to i ne znaš, ti si samo smrznut komadić zvuka koji se potajice otkotrljao vremenu pod stol i od tamo se pokušava javiti samo kada je mrak i kada nijedne društvene beštije nema u blizini.

Ukradeno snu

Penjem se po danima kao po prečkama uzdignutim visoko–visoko, sve do mjeseca. Voda svira izvan mene svoju posljednju stranicu. Još malo pa ću dospjeti na čistinu s koje je otjerana i najtiša životinja.

Napomena pijanistu

Taj ti je kratak ton samo krik staroga, pristojnog akorda koji je neoprezno sjeo na stolac s podmetnutim rajsnedlom disonance.

Nečitljive poruke

Netko mi je vrlo nasilan stao na nogu pa sam sve noćašnje snove odsvirao pod jednim jedinim pedalom. To je izgledalo kao da netko slijep a vrlo zaljubljen grozničavo piše jedno ljubavno pismo preko drugoga, pa izmučen papir ujutro postaje tamnijim i od same noći.

Tlapnje

Čovjek me zaustavi i nešto mi govori, a ja čujem fagot. Pas laje, a ja razabirem samo trublje i trombone. Predvečer zapuše vjetar, a meni se čini da netko leti po zraku jašući na bubnjevima, s palicama u ruci. Noć prelije dan kao kobna poplava, a meni se izgleda obraća glasom kontrabasa.

Pravda

Zvuk raste, tišina pobjeđuje.

U praskozorje

Sitne ptice pjevajući postaju sve krupnijima.

Podrijetlo zvukova

Sekunde protječu u golemoj, strašnoj, potpunoj tišini. Zvukovi su samo odjeci njihovih kočenja ili ubrzavanja.

Ptice zaposlene u cvrkutu

Ptice zaposlene u cvrkutu nikada ne stare; samo ih tišina podstiče na brojanje muka i žalosti.

Loša izvedba

Zborovi su se raspali, djelo je jeknulo od boli i počelo se, kao prazan filmski kolut, strjelovito vrtjeti uprazno. Osjećajući se zakinutima i izdanima, stanke su prevrtale očima i rogoborile šušljetajući smradnim nakupinama tišine.

U zboru s danima

Sanjao sam da pjevam u zboru s danima. Kako svi oni imaju dulji dah od mene, jednostavno sam se udavio od duljine njihovih melodija. A oni su, ni ne trepnuvši okom, bez prekida pjevali dalje.

Na orkestralnom pokusu

Ta nam glazba nikako ne će dati ruku dok prelazimo ulicu. Jednom će nepopravljivo, smrtno stradati. Gle, prvi akord je već s treskom pao na pod i svi gaze po njemu.

Kišni dani

Ptice su pozatvarale sve prozore na drveću pa sjedeći u njegovoj tami, oplakivane njegovom gusto–zelenom krvlju, napeto izmišljaju nove, još nečuvene, ali pomalo uvredljive melodije.

Razabirem

Razabirem samo donje polovice zvukova, vidim samo stražnje strane slika. Zvijezde doživljavam kao užarene rane koje je nebu nanio netko tko je na njemu gasio zapaljene zemaljske predmete.

Nulta simfonija

U njoj su se, katastrofalno premoreni, zauvijek konačno zaustavili i vrijeme i zvuk. Pod teretom sjećanja raste im samo težina. Polako se, ali nezaustavljivo pod njima ulubljuje prostor na kojemu leže, postupno se naginje pa će uskoro i prevrnuti svijet.

Mrtvo jutro

Lavež stravinskijevskoga psa drma jutro, no ono je händelovski mrtvo mrtvacato, da ne može biti mrtvije. Messiaenovske ptice mozartovski histerično vrište na uho jutra, no ono je stockhausenovski bahato i beethovenski gluho za sve što se događa oko njega, pa čak i u njemu samome. Priroda bachovsko–gluckovski lagano tone, kao posljednji veliki brod na vidiku.

Glazba kakvu imamo

Glazba kakvu imamo danas samo je odjek divljega kurblanja velike tišine koju svi pokušavaju pokrenuti, no u tome ne uspijevaju.

Začetak neke nove glazbe

Pri brojanju ste preskočili jedan dan, a on vam se još i danas zapleće pod nogama i cvili. Leži li možda u tome začetak neke nove glazbe?

Staro tonovlje

Vjetar je stoljeća protutnjao i dobro počistio sve sklopove staroga tonovlja, pa se danas ono cakli kao savršeno izglancana lubanja glazbe.

Žalobna glazba

U akordima je mrak. Doduše, melodija ih s djecom u naručju uporno obilazi i kuca na prozore i vrata, no od tamo se više nitko ne odaziva.