Ideologija iznad književnosti

Jao vama kad vas svi budu hvalili!

Ta tako su činili lažnim prorocima

oci njihovi.

(Lk 6, 26)

Knjiga je predstavljena u Splitu i Zagrebu; Kaštelima i Dubrovniku, promotori su pripremili čitatelje, nahvalili knjigu i preporučili, štoviše, potrudili su se i za nova slavlja, odličja, promaknuća u više naslove i platne skupine njezinu autoru koji se već i naviknuo na književne nagrade i priznanja, a riječ je o afirmiranome književnome kritičaru iza kojeg je preko tisuću novinskih osvrta, nekoliko znanstvenih rasprava i četiri ukoričena naslova. Malo je znanstvenika koji su u zasebnoj knjizi tiskali disertaciju. Odluka je potvrdila autorovu hrabrost; imao je što reći: ogledao se temom za koju ne bismo rekli da je smjela ostati zabranjenom, iako bi autoru do prije dvadesetak godina donijela brojne neugodnosti. No, da sve i nije baš tako, potvrdit će osim sažetog novinskog osvrta i ova opširnija inačica.

Ne držimo nekim osobitim izazovom pisati o knjizi koja je ponijela najvažniju godišnju prestižnu nagradu Dana hrvatske knjige Judita Društva hrvatskih književnika za najbolju knjigu ili studiju o hrvatskoj književnoj baštini u godini 2006., iako samoj instituciji navedene nagrade plješćemo s oduševljenjem! Nesklonost pak prema nagrađenoj knjizi ne želimo skrivati upravo stoga što je prema hrvatskoj književnoj baštini uglavnom ravnodušna, zapravo, ostavlja dojam prema kojem je baština nešto nebitno, slučajno, davno i nestalo. Sve to ide u kontekst naše nebrige o nama samima. Praznina, sivilo, siva zona, crna rupa, kako li već nazvati oskudno naše znanje o književnoj zbilji prve polovice minulog stoljeća, ovim je znanstvenim prinosom ostala još neistraženom, tek dijelom otvorenom, zapravo, u nekim pak segmentima hrvatska je književnost i u Boškovićevu primjeru sputana provincijalnim, regionalnim stegama te stoga potpuno ravnodušno čitamo obrazloženje Prosudbenog povjerenstva: »...A ovim sustavnim proučavanjem i odmjerenim tumačenjem dobili smo živu i uvjerljivu sliku jedne epohe i jedne totalitarno ideologizirane tendencije, koja je ostavila traga i obilježila mnoge osobnosti i pojave, naročito u dalmatinskom, posebno splitskom ambijentu.«1

Umjesto da se autor zametnuo novim, nesputanim ocjenama i prosudbama, nehajno se predao vrtlogu onodobnih nositelja unitarizacije, i tako ostao u omči gospodara povijesti, u kolu nositelja dekroatizacije. Bez punoće konteksta, bez pravog ozračja i snage, i toliko potrebne revalorizacije, bez prosudba iz našeg trenutka i uspostave novih vrijednosti, Boškovićeva Orjuna — ideologija i književnost ostat će neuporabljivom i površnom stoga što je jednostrani pogled na politička i dijelom književna zbivanja prve polovice dvadesetog stoljeća.

Autor knjige ostao je ravnodušan prema hrvatskoj književnoj baštini ne spomenuvši: Lucića, Vetranovića, Pelegrinovića, Zoranića, Držića, Karnarutića, Nalješkovića, Kašića, Gundulića, Bunića Vučića, Grabovca, Kačića Miošića i druge velikane pisane riječi. U nekoliko navrata autor navodi Marka Marulića, koji je sam po sebi standard i u jeziku, i u književnosti, i latinskome i hrvatskome; jednom utješno u okviru opservacije o protuturskoj inspiraciji, drugi put pak u prizivu Nike Bartulovića koji hoće njegovo »...hrvatstvo poistovjetiti sa zdravim balkanskim srpstvom.« (Bošković, n. dj. 204–205), kao i još nekoliko puta u odrednici jezika Sibe Miličića koji je »...drevan, još od Marka Marulića«. (Isto, 371, 375, 376, 425, 464). Valja istaknuti također kako je autor bez komentara ostavio sve te navode o Marku Maruliću, a isto tako pri nekorektnome citatu Antuna Nizetea kojim podsjeća na »Hektorovićeve ribare i njihove ritmove vesala i pjesama« (Isto, 324). Boškovićeva studija obraća se združenoj prosrpskoj ultradesnici i ultraljevici koja se kasnije profilirala u jugoslavensku ultradesnicu, a prešućuje onodobne hrvatske književnike koji su svojim djelom i djelovanjem njegovali i branili baštinu, i jezičnu i književnu, i koji su se u životu hrabro i odvažno žrtvovali.

Bilo bi nepravedno prešutjeti najsnažniju Boškovićevu misao u cijeloj knjizi, a odnosi se na prosudbu o ’odnarođenome’ (atribucija je naša!) hrvatskome književniku Sibi Miličiću : »U tradiciji njegova ’drevnoga Fara’ i rodnoga Brusja on ističe mitske, heladske korijene, ali nigdje ne spominje hrvatsko naslijeđe i duhovnu supstanciju...« (Isto: 464). Takve misli, takva tumačenja i interpretacije prava su rijetkost u njegovoj knjizi. Nedostaje tonalitet kojim je Bošković mogao trijumfirati unosom novih pogleda i zahvata, unosom nove higijene duha koja bi oslobodila istinu i smisao, novim tumačenjima, revalorizacijom ocjena i prosudba kojima smo dosad bili opterećeni. Na taj bi način odbacio one neodržive, koje su silinom repeticija već postale općim mjestom u spoznajnoj paradigmi; a potrebno ih je ukloniti jer je upravo sad pravi trenutak za promjene koje hrvatsku filologiju očekuju. Donedavno, priznatima su bili samo događaji na književnoj ljevici; sve ostalo bilo je ovijeno šutnjom, osim ako nije moglo poslužiti osporavanju, omalovažavanju i potiskivanju nacionalnog.

Knjiga je zadržala, sačuvala plan, nacrt disertacije, zapravo, osim uvodnog donosi dva ključna poglavlja: I. Orjuna — djelovanje i II. Hrvatska književnost — 1900.–1945., a III. dio: Književnost i ideologija je izostavljen, iako je najavljen u kataloškoj bilješci.

U uvodnome dijelu knjige/disertacije autor govori o Splitu, o procesima koji su oblikovali njegovu kulturnu i književnu povijest, o Splitu kao pozornici, susretištu i poprištu različitih procesa, mitova i mitske svijesti, ideja i ideologija, svjetova i svjetonazora, stranačkih previranja, političkih programa i služenja tuđinstvu. Autor se odredio prema temi, potom je ograničio istraživačko polje: odnos između Orjune i njezine književnosti te najavio cilj: »...analizirat će se izvorni tekstovi s estetskom funkcijom u listovima nacionalističke omladine te u listu Pobeda, dok će se utjecaj ideološke orijentacije na sudbine autora ispitati studijom pojedinačnih slučajeva...« (Bošković, 2006 :7).

Kratkim je pregledom Grad kroz povijest autor, koristeći se brojnim izvorima, sažeto, jezgrovito i jasno prikazao složene povijesne, društvene procese slijedeći ostavljene tragove od utemeljitelja Splita Gaja Aurelija Valerija Dioklecijana, potom trenutka kad Split poprima sva gradska obilježja postavši središtem nadbiskupije, koje je dotad bilo u obližnjoj Saloni. U povijesnome pregledu autor se prošetao razdobljima, ali ako se već upustio u to, nipošto nije smio zanemariti razdoblje prvih hrvatskih vladara, osobito stoga što je latinski grad Split svoju sudbinu godine 918. vezao uz okrilje hrvatskoga kneza, a nešto kasnije i kralja Tomislava, prijatelja rimskog pape, potom konzula, prijatelja i saveznika bizantskog cara Konstantina VII., Tomislava koji je porazio moćnog bugarskog cara Simeona i tako Bugarsku zavazda pretvorio u bizantsku pokrajinu. Nisu li Split i drugi dalmatinski gradovi priznavali vlast Petra Krešimira IV., a obližnji Solin pamtio njegovu sestru Jelenu Lijepu, ugarsku kraljicu i hrvatsku banicu? Nije li tu u Solinu 8. listopada godine 1075. papin legat Gebizon u ime Grgura VII. okrunio kralja Zvonimira?

Zanemarivši to doba, autor se u kratkome pregledu dotaknuo razdoblja od priznanja suvereniteta ugarsko–hrvatskih kraljeva preko doba mletačke uprave, prve austrijske, francuske i druge austrijske uprave, potom odjeka ilirizma, a zatim je naglo unio recipijenta u razdoblje oživljavanja vidovdanskog kulta, koji se prometnuo u ideologiju nadnarodnog jedinstva (unitarnog, nadnarodnog umjesto Boškovićeva narodnog!), koja je osobito odjeknula nakon raspada Austro–Ugarske Monarhije uoči dvadesetih minulog stoljeća nametanjem jezične unifikacije i stvaranjem zajedničkog unitarnog jezika, a time i projekta unitarističke književnosti i kulture koja je trebala postati čvrstim temeljima novoj naciji i državi.

Kad piše o listovima i časopisima oko kojih se okupljala hrvatska i srpska radikalna mladež, Bošković čak i u naslovu ističe nepotrebne predikacije, npr. »napredne/nacionalističke«, kako je ta mladež samu sebe nazivala, umjesto naziva kojim bi uključio vlastiti stav, precizan i objektivan: »radikalne, jugoslavenski orijentirane«, a gore spomenuti potisnuo u bilješku. Na taj bi način uveo vlastiti, a izbjegao vrijednosni sud koji je nametnula jedna politička skupina, proveo bi toliko nasušnu revalorizaciju, otrgnuo se neprimjerenoj klasifikaciji i sustavnoj dekroatizaciji. Bošković je podlegao regionalizmu kao dominantnoj sastavnici i paradigmi koja ne priznaje narodno nego nadnacionalno, od čega se uspio othrvati samo jednom u uvodnome dijelu, odrednicom »splitski književni krug« pri odredbi istraživačkog polja te samo neznatno isticanjem narodne, hrvatske sastavnice u zaključku. (Isto, str. 8, 454–467)

Autor navodi stavove Jovana Skerlića o raspisanoj »Anketi o južnom ili istočnom narečju u srpsko–hrvatskoj književnosti« te ističe njegove argumente o prednostima istočnog, ekavskog narječja po kojima bi trebala biti pisana zajednička ’srpskohrvatska književnost’:

»1) Brojem veći i kulturno jači deo srpsko–hrvatskog naroda govori istočnim narečjem; 2) Ekavsko narečje je bilo književno narečje i ranije i danas; 3) Ekavsko narečje je prostije, jednostavnije, lakše; njime bez ikakvih teškoća mogu pisati i jekavci i ekavci; 4) Istočno narečje najzgodnije je za poeziju; 5) Istočno narečje je ekspanzivno, ono ima silu stvari uza se ono samo sobom pobeđuje i potiskuje južno narečje.« (Isto, 29)

Te Skerlićeve teze Ivan Bošković ostavlja bez komentara i navodi stavove sudionika ankete prema izvorima Dalibora Brozovića i Ljudevita Jonkea, a neophodno bi bilo iznijeti stav ili barem upozoriti na višestruku obmanu, a osobito onu u kojoj je Skerlić pomiješao strane svijeta! Vjerojatno je mislio na Dubrovnik i Dalmaciju, na hrvatsku renesansnu i baroknu književnost, navodeći srpsko–hrvatsku, koju je trebao nazvati njezinim pravim imenom, na jezik te književnosti i na narod koji se tim jezikom služi, i na pripadnost književnika, stvaralaca tomu narodu, na njihovu jasnome očitovanju i osvjedočenju kroz stoljeća. Regionalna sastavnica o dubrovačko–dalmatinskim piscima, često je, na žalost, na usnama uglednim sveučilišnim profesorima okupljenim oko katedra kroatistike i učiteljskih studija, predavačima s kriterijima izvrsnosti i sa stručnim kompetencijama. Iako su kult o dubrovačko–dalmatinskim piscima prihvatili i naši preporoditelji, a iz političkih razloga promicali i razvijali nositelji jugoslavenstva, osobito orjunaši, neophodna je revalorizacija tih i svih potvrđenih vrijednosti, novo vrjednovanje s drukčijim metodološkim i kritičkim polazištem, a ono se tiče isključivo hrvatske pisane riječi, hrvatske književne baštine. Ako pak pripadnici nekih drugih naroda u hrvatskoj renesansnoj, baroknoj, prosvjetiteljskoj književnosti, romantizmu i realizmu mogu prepoznati svijest koja je i njih oblikovala, potvrdnica je to otvorenosti hrvatske kulture prema ostalima, što pak ne znači da pučkoj paradigmi dopuštamo da potisne narodnu, nacionalnu.

Ivan Bošković je istražio časopise i listove Val, Naprednjak, Ujedinjenje i Zastava te Pobeda i Jadranska straža, oko kojih je bila okupljena radikalna jugoslavenski orijentirana mladež. Autor je klasificirao i popisao niz periodičnih tekstova s praktičnom funkcijom; također i književne tekstove s estetskom zadaćom, često potisnute u drugi plan i tako podređene pragmatičnim političkim ciljevima. U pregledu, kako sam navodi, Bošković je analizirao ključne semantičke i retoričke figure kojima su se u periodici predstavljali nositelji tzv. »napredne/nacionalističke omladine«, kao i figure protivnika kojima su obilježili suparnike svojih svjetonazora. (Usp. isto, str. 51–60 i dalje)

Prvi središnji dio knjige/disertacije započinje povijesnim pregledom raspada Austro–Ugarske Monarhije i ujedinjenja u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca te sažetim prikazom prilika u Dalmaciji i u Splitu poslije donošenja Vidovdanskog ustava u kojem je Jugoslavenska napredno–nacionalna omladina (J.N.N.O.) promijenila program i naziv u Organizaciju jugoslavenskih nacionalista (Orjuna). Bošković razmatra ideološke postavke Orjune, podatke o članstvu i organizacijama, proglasima i agresivnim zborovima, manifestacijama i proslavama, potom i protivnicima Orjune: zagrebačkim Židovima, frankovcima, klerikalcima, komunistima, radićevcima, zajedničarima, Za–greb–čanima, a na kraju i trumbićevcima. Autor je popisao i klasificirao tekstove s estetskom funkcijom, objavljene u navedenim listovima i časopisima ideološke paradigme navodeći autore pjesama, pripovjedne i putopisne proze, književno–teorijskih i kritičkih članaka te podlistaka (feljtona).

U drugome, središnjem dijelu knjige/disertacije Bošković je analizirao i protumačio odjeke orjunaške ideologije u književnim djelima tek neznatnog broja navedenih autora (sedam, iako ih je u popisu naveo pedesetak!), a ostalima je namijenio tek devet redaka. (Vidi: isto, 453) Nasušna je potreba za razumijevanje programa zenitizma Ljubomira Micića njegov manifest, smisao temeljnih načela, niz tekstova objavljenih u mjesečniku Zenit, zapis Zenitistička poezija Andre Jutronića u 11. broju Pobede, godine 1925., pogovor Marijana Mikca u njegovu romanu Fenomen majmun, čiji je temeljni stav: »Za hod mimo gomila zahtevaju se jake individualnosti i velike snage. Šta više, treba ići i protiv gomila, ako je to potrebno. (...) Zenitizam izbacuje estetiku iz umetnosti kao balast.« Kako shvatiti umjetnički smjer čiji su nositelji smisao života temeljili na rušenju cijele zapadnoeuropske civilizacije, na prevratničkim ciljevima, najdrskijem primjeru morbidnosti i ludila, rekli bismo u kozmičkim razmjerima, koji ni jedan ljudski um neće moći nadmašiti, kako to stoji u br. 11./1922. Micićeva Zenit–manifesta:

»//Molieru skidamo mirisnu i masnu periku:/ ostaje prazna glava kraljevskog i dvorskog/ dobavljača ludosti// Danteu deremo katoličku crnu mantiju:/ ostaje golotinja crkvenog Lucifera koji/ samo za se želi Raj i za sve druge Pakao.// Šekspiru...čupamo italijansku bradicu: ostaje/ samo patos lorda Becona i homoseksus danskog/ kraljevića Hamleta s otrcanim ’Biti ili ne Biti’.// Kantu vadimo mozak i režemo pupak: ostaje/ zdrav razum germanske filosofije na/ vršcima naših tupih nokata.//«?!

Upravo je to izmaknulo Boškoviću i voditelju njegove disertacije! Naglasimo usput, u njegovoj knjizi nespomenuto je Micićevo ime, a nespomenutim ostade i Petar Šegedin koji je na briljantan način protumačio poslanje srbijanskog barbarogenija (Sudbina, Forum, br. 1–2, siječanj–veljača 1971; Opet: Hrvatski jezik u ustima nehrvatske politike. Odgovor Stipi Šuvaru, Otvoreno pismo, Zagreb, mjeseca travnja 1987. Isto u: Opet: Hrvatski jezik u ustima nehrvatske politike, u: Branimir Donat, Crni dossier, NZ Matice hrvatske, Globus, Zagreb 1992., str. 456.–461. )

Htjeli bismo upozoriti i na nedostatke i slabosti Boškovićeva znanstvenog pristupa, pogrješnu metodologiju te razinu, kako ju je sam nazvao, analitičko–interpretacijske istraživačke metode, za koju možemo utvrditi kako je u zametku jer za autora nije bitno čitanje teksta, proučavanje temeljeno na literarnim, ili kad je riječ o drami, scenskim vrednotama. Nije od važnosti proučavanje mikrostruktura i makrostruktura, kompozicije, fabule i sižea, motivsko–tematskih slojeva, književnih tehnika i postupaka, aktancijalnosti, načina intuiranja narativnog iskustva, uporišnih točaka nositelja narativnosti. Osim rijetkih primjera, razina je Boškovićeve interpretacije svedena samo na razmatranje kritičkih osvrta na zadanu temu i stoga ostaje na onome površnome, izvanjskome, isključivo u sloju poruke, u apelativnoj funkciji književnog znaka. Boškovićeva je znanstvena operativnost omeđena filozofskim i fenomenološkim pristupom književnomu tekstu, a široj ponudi teorijskih pristupa kao da se i ne želi približiti. Ozračje koje ostavlja stvoreno je od krpica onodobnih kritičkih misli, više ideoloških, političkih i politikantskih; kadšto tek ovjerenih mislima nekoga suvremenijeg autora.

Višekratno citirani Srećko Lipovčan, kojemu se autor neskriveno hoće dodvoriti, doista je ovjenčan komplimentima zato što je Bošković kroz njegov nauk stigao do, citiramo: »Mukarovskog« (do naslova: Jan Mukarovský, Književne strukture, norme i vrijednosti, Parnas, MH, Zagreb 2002.), zapravo do teorijskog razmatranja o četirima funkcijama jezičnog znaka; kod nas, doduše, kasno prevedenog, ali ipak prevladanog izvora znanja. Čista je konstrukcija kad bez tumačenja i obrazloženja, bez interpretacije i bez ikakvog pokrića, Bošković ističe estetske funkcije nizu književnih djela, iako su u punome smislu ideološki obojena. Tako i pjesmi Srbiji Augustina Ujevića! Istraživačka je metodologija poznatoga češkog teoretičara ovisna o duhovnome etimonu djela, o dominanti, o koncepciji teksta koja je Boškoviću nešto strano i nedokučivo jer se nije mnogo udaljio od mimetičke funkcije književnog djela koju kadšto ne razlikuje od prikazbene te apelativnosti za kojom traga u rekonstrukciji piščeve namjere. S druge pak strane dopuštamo kako je estetsku funkciju jezičnog znaka moguće prepoznati intuicijom, ali to zahtijeva odnjegovan ukus, ulaz kroz tajne dveri, poznavanje pjesničkog jezika, maštovitost a ne suhoparnost, to traži darivanje umjetnosti a ne filistarskom, profesionalnom čitanju tekstova i praznoj spekulaciji. Za razliku od konzumenata književnih djela koji posjeduju samo brzinu kojom percipiraju tekst, prednost pripada čitanju s užitkom. Estetička funkcija jezičnog znaka prema praktičnim funkcijama, prikazivačkoj/prikazbenoj, impresivno/ekspresivnoj i apelativnoj, određuje se i uspostavlja drukčijim mjerilima ne samo kad su u pitanju različiti žanrovi, nego i svako novo djelo. Drugim riječima, za književno je djelo presudno kakvim ćemo postupcima i metodama stići do njegovih ključnih sastavnica. Dominantne sastavnice Boškovićeve istraživačke metodologije temelje se na teoriji odjeka, odbljeska, preslika ideoloških, gospodarstvenih, kulturnih i drugih društvenih prilika prikazane sredine. Drugim riječima, društvena funkcija književnosti iz prvog plana potisnula je sve osim apelativne funkcije. U njegovu duhovnome ozračju svako je književno djelo zanimljivo samo svojom obavijesnom, spoznajnom, dakle društvenom funkcijom, štoviše svedenom samo na jedan od povijesnih ideologema i njegovoj pojavnosti u književnim djelima te nečem izvanknjiževnom, a to su sudbine pisaca.

Potrebno je ipak navesti pokušaj strukturalističkog pristupa i tekstoloških istraživanja na predlošku drame Kuga Nike Bartulovića koja je Boškoviću »...scenska vizualizacija poratnog vremena« (Isto, 155), »...ilustrativnija kao verifikacija piščevih ideja i svjetonazora nego književnih / dramskih nastojanja vremena u kojem je Bartulović živio i djelovao.« (Isto, 157) Zamislite, Boškoviću je književnost preslika zbilje! Autorizirati pak drugu ocjenu, mogao bi netko tko je proučio repertoare svih kazališta tog doba ili se pozvati na drugog autora, a Boškovićev citat Nikole Batušića odnosi se samo na sintagmu »nedarovitog dramatičara« koja stoji na kraju pasusa od jedanaest redaka! Znanstvenik je parafrazirao tuđi tekst, na nedopušten način prisvojio tuđa razmišljanja i istraživanja, a to je mogao izbjeći naznakom u bilješci: ’Usp.’.

U istraživanju drame Bošković je uključio sljedeće književnoteorijske parametre: radnju, vrijeme (godine prevrata, atmosfera neizvjesnosti, krvarenje na fronti, stjecanje bogatstva daleko od fronte), prostorne oznake, napetost, dramatizaciju, nemotiviran i razvojem dramske radnje neočekivan rasplet, intertekstualne relacije, tipske karaktere i likove. Na kraju je istraživanje popraćeno kritičkim osvrtima iz pera dr. Dragutina Prohaske u Jugoslavenskoj njivi, Ilije Jakovljevića u Hrvatu, Antuna Branka Šimića i Luke Botića, citiranih u pogovorima nekih izdanja te samog autora Nike Bartulovića, zapravo osvrta koji se ne odnose na dramu nego na splitsku i zagrebačku kazališnu predstavu. Lošu metodološku stranu Boškovićeva istraživanja zamjećujemo i u ovjeri njegovih spoznaja i rezultata u kritičkim prosudbama drugih autora, nanizanih na kraju bez konteksta i bez bilo kakvoga komentara.

Da bi budući recipijent mogao objektivno prosuditi o hrvatskoj književnosti prve polovice dvadesetog stoljeća, o Milanu Begoviću i o drugim autorima, a da ne budu opterećeni Boškovićevim jednostranim motrištem, u drugom dijelu recenzije na konkretnim smo primjerima u dvadesetak točaka ukazali na slabosti, nedostatke i propuste te na potrebne zahvate, intervente, kako bismo na dobrobit hrvatske filologije stigli do znanstvene istine:

— Bošković navodi: »U Splitu je djelovalo i nekoliko knjižara i nakladnika koji su tiskali knjige splitskih/dalmatinskih pisaca« (Isto, 38), navodeći među inim Milana Begovića, Božu Lovrića, Dinka Šimunovića i druge, ističući lokalnu, odnosno regionalnu odrednicu! Valjda bi mu trebalo biti jasno kojim jezikom pišu navedeni pisci, kojem narodu i književnosti pripadaju te kako su svoju pripadnost očitovali.

— Slijedimo primjer netočnih i neprihvatljivih navoda, zapravo zaglušujuće citatomanije:

»Iako je dramatizacija epskih pjesama nezahvalan posao, u čemu su neki vidjeli put da se stvori jugoslavenska nacionalna drama (op. naša), za Milana Begovića epski su sižeji bili neprikladan predmet kako god ih ’dijalogizirali’. Begović, istina, Bartuloviću ’priznaje dramaturšku spretnost’, no smeta ga što ’četvrti čin prelazi u opasan lirizam’, radi čega nije isključeno ’da drama nađe odziva u malograđanskoj publici, koju će romantična, bolećiva suzna atmosfera (...) ganuti i potresti’.

Kada je riječ o preuzimanju Botićevih stihova, Begović navodi kako ih je ’unakazio’ pretvarajući deseterce u jedanaesterce, iako je znao da se ’uživi u duh i dikciju nježnog splitskog pjesnika’.

Želja da što više ’sačuva’ Botića, M. Ujeviću bila je sputavajući čimbenik. Bartulović se zato morao ’služiti jeftinim efektima’ i praviti kompromise.« (Isto, 166)

Boškovićevi citati, citatne krpice, isječci i »ustrišci« preneseni u tek stvoren okvir misli Begovićeve prosudbe o Bartulovićevoj dramatizaciji Bijedne Mare Luke Botića, primjeri su niza nekorektnih citiranja iz kojih nije moguće utvrditi je li teza o »jugoslavenskoj nacionalnoj drami« Begovićeva ili ne. Toj je dvojbi lako pripisati i Begovićevo uporište o drugima koji u Bartulovićevoj dramatizaciji vide stvaranje »jugoslavenske nacionalne drame«. (Isto)

Kritičar, književni teoretičar i znalac koji je gospodar jezika, bolje reći — metajezika, jezika o jeziku, mora njime ovladati, biti precizan, jasan i jezgrovit, objektivan i jednoznačan, određen, stilistički neutralan, neekspresivan. Veću uvjerljivost i znanstvenu potvrdnost ostvario bi parafrazom, preobličenim mislima ostvarenim vlastitom sintaksom i bilješkom u kojoj bi upozorio na izvor znanja.

— Iako je gotovo šezdeset stranica posvetio Đuri Viloviću, istražio njegove romane i pripovijetke, začuđuje činjenica da je Bošković ostavio nespomenutom pripovjednu prozu Žena bez Božića (Hrvatska revija, III, br. 1, 1930: 7–16) koju je Veselin Masleša nazvao »Literarni šverc« (Stožer, 7–8, 1931: 235–236), uskoro i Vaso Bogdanov (Danas, I, br. 4, 1934: 80–81), stoga što se Vilović nadahnuo ruskim filmom Žuta kutijica s temom o dojiljskoj pečalbi. Budući da u osmišljenoj temi pročitane novele, a vjerojatno i gledanog filma, Milan Begović nije bio zadovoljan dubinom tragedije koju su potaknuli, odvažio se i napisao vrlo potresnu novelu Dva bijela hljeba, zbog koje je i sam, kao i Vilović, doživio neugodnosti s nepredvidljivim ishodima. Tu najuspješniju Begovićevu novelu, poradi loše obaviještenosti i pogrješnog vezivanja uz Liječničke zapiske Filipa Marušića, s kojima zaista nema ničeg zajedničkog, Ivan je Aralica na književnoj večeri održanoj u Sinju 17. rujna 1989., pokušavajući se odrediti prema Begoviću, novelu Dva bijela hljeba također nazvao literarnom krađom. O genezi motiva Vilovićeve i Begovićeve novele zanimljivo je istraživanje godine 1996. ponudio Luko Paljetak kao simpozijsku temu, a 1998. i u zborniku Recepcija Milana Begovića.

— Ivan Bošković je u disertaciji/knjizi petnaestak puta citirao Milana Begovića. Iako Begović nije naveden kao pristaša Orjune, iz navoda je moguće stvoriti pogrješnu predodžbu o tome piscu tako da upitnim postaje čitav njegov moralni habitus. Prosudba o Koroliji u Srpskome književnome glasniku kao piscu »drame čitavog našeg naroda« (Isto, 289) ili pak misao: »Tri brata, kako piše Begović, »naša su tri plemena, koja zidaju idealni grad našeg ujedinjenja...« (Isto, 303–304) više svjedoče o vremenu u kojem je Milan Begović živio nego o njemu samom. I Begović je puno očekivao od svijeta koji je nazivao svojim, ali su ubrzo i upravo zato njegova razočaranja bila još bolnija. Nije li poput Tina Ujevića i Frane Alfirevića, odbacujući povlastice i ponuđene časti, svojim životnim odabirom pristajao na teže mogućnosti i tako svjedočio svojom uspravnošću i čistoćom?

Drugi Boškovićev citat ima svoj početak, ali ne i kraj. (Također i na stranicama 158, 161 i da dalje ne nabrajamo.) Nemoguće je pročitati tekst i odijeliti autorov komentar od Begovićevih tumačenja te unosa iz citiranog Korolijina teksta.

— Iako Ivan Bošković nije atribuirao Milana Begovića kao orjunaša, barem ga je na još tri mjesta proslavio bliskim dodirima s programom Orjune: ’ustrišcima’ iz njegova kritičkog osvrta na Zidanje Skadra Nike Bartulovića (Isto, 304), također, kritičkim ’ustrišcima’ iz Begovićeva nekrologa rano preminulom Branku Stanojeviću u kojemu je snažan dojam gubitka »...rano ugašenog pjesničkog srca« (Isto, 449) i konačno spomenom Begovićeve ocjene Knjige večnosti — Filigrani Sibe Miličića, »...o poeziji koja počiva na zakonima logosa, a ne na umjetničkoj osjećajnosti i sugestivnosti vizija«. (Isto, 365)

Vjerujemo u iskrenu senzibilnost kojom je Milan Begović znao prepoznati estetske vrijednosti i javno ih obznaniti; no da nije bio omiljen u Orjuni, svjedoči tekst iz godine 1929. Ive Lahmana koji se obrušio na Begovića navodeći ga na popisu »zagrebačkih pisaca iz Dalmacije«, njemu najomraženijih, koji služe nekim drugim ciljevima, tako da se njegovo ime i prezime našlo odmah iza Filipa Lukasa, a niz nastavio Joe Matošić i drugi novinari suradnici. Taj spomen Begovićeva imena Bošković ostavlja bez ikakvog komentara ili obrazloženja, i tako recipijentu ostade dužnim.

— Da bismo Begovića izvukli iz Boškovićeva pakla, neophodno je zagledati njegov curriculum vitae. Poznato je da su ga pratili dugi usponi, teški i naporni ispiti i potvrde darovitosti i sposobnosti, ali i svladavanja zaprjeka poradi osporavanja, zabrana tiskanja knjiga i izvođenja predstava, javnih nastupa i potpune šutnje na koju je primoran dok su neki drugi počašćeni povlasticama i udobnim foteljama. Begović je bez stalnog posla ostao sve do listopada 1920. Njegove su zasluge bile znatno veće od triju Demetrovih nagrada kojima je počašćen jer se od njih nije moglo živjeti. Posvuda kamo je stigao, primali su ga i prihvaćali radosno i s oduševljenjem, samo je u domovini ostao nepriznatim i nepoželjnim, što najbolje ilustrira bilješka: »Tugjina mi je dala ono priznanje, koje mi je draga domovina škrto davala, a pohlepno oduzimala...« (Milan Begović, »In voluptate ars«, u: Sabrana djela, sv. XXI., Naklada Ljevak–HAZU, Zagreb 2004, str. 428)

— Od namještenja u Državnoj glumačkoj školi u kojoj je učiteljevao do 1927. mogao je tek preživjeti. Nevolja je i u tome što se sam nije uspio uklonuti sukobu interesa, izbjeći oštrim prijekorima nadzorne službe, kao i zamjeranju s utjecajnim ljudima iz javnog života.

— Milan Begović proveo je petnaestak staračkih godina kao obespravljen čovjek i siromah. Umirovljen je već godine 1933. Njegova se javna riječ teško raspoznavala u kakofoniji ideoloških govora, a književna i kazališna morale su utihnuti. S druge pak strane, malaksalost i klonuće životnih snaga utjecale su na neizbježiv usud ’izmišljene’ krivnje i odgovornosti.

— Iz dopisnica Marku Fotezu (56/16) doznajemo da je živio skromno, a u nestašicama dijelio sudbinu s drugima: »Konačno Vas molim za onih 600 Din da mi kupite na Rijeci nešto cukra, kave, riže — svega po malo i da mi to pošaljete. Bit ću Vam vrlo zahvalan!« (Isto, str. 114)

— U listopadu 1927. Begović je imenovan ravnateljem drame HNK u Zagrebu. Hrabro je birao domaću, hrvatsku dramu u kazališni repertoar. Prema njegovoj zamisli, HNK u Zagrebu obilježio je 90. obljetnicu Šenoina i 60. Miletićeva rođenja, upravo Miletićevom postavom romana Diogenes, ali su ga ranjavanja hrvatskih zastupnika na skupštini u Beogradu i mučna smrt Stjepana Radića nagnale da sam priredi dramatizaciju. Jasno je artikulirao dijaloge hrvatskih velikaša, posebice Jankovićev s Oršićem, u kojem se poziva na domovinske zadaće i raskol s neprijateljima domovine. Predstava je izazvala burne reakcije u gledalištu, stranačkim glasilima i političkim krugovima, da bi telefonskom zabranom bila skinuta s repertoara, a sam dramaturg uskoro morao odstupiti. (Usp. Senker, 1985: 83)

— Neizbježna je posljedica tog čina Milanu Begoviću donijela brojne nedaće: gurnut u zapećak, postao je nepoćudnim i takvim je zadugo morao ostati. Unatoč silini tekstova koji su nicali ispod njegova stvaralačkog pera, nakladnici i urednici časopisa zazirali su i vrlo oprezno ugovarali poslove s njim, a često prešutno uzmicali. Roman Giga Barićeva, koji nedvojbeno ide u sam vrh hrvatske romaneskne proze, čekao je desetak godina kako bi bio otisnut u zasebnoj knjizi. Unatoč ugovoru od 25. siječnja 1937., u zagrebačkoj Tipografiji, grafičko–nakladnom zavodu d. d., usmeno mu je priopćeno kako odustaju od tiskanja romana, kao i o odgodi tiskanja epizodnog niza u Jutarnjem listu. Ni drama Badnje veče Katice Degrelove, napisana krajem tridesetih godina, nije doživjela uprizorenje.

— Avangardni redatelj Antun Giulio Bragaglia u rimskome kazalištu Teatro degli Indipendenti proslavio se dramom L’avventuriero davanti alla porta (Pustolov pred vratima), kojom je ujesen godine 1937. gostovao na latinskoameričkome kontinentu, u Rio de Janeiru, La Plati, Sao Paulu, Montevideu, Buenos Airesu i drugim gradovima, a to je bila prva izvedba drame jednoga hrvatskog književnika na tome kontinentu, a da i ne navodimo svjetsku slavu opere Ero s onoga svijeta! (Usp. Boris Senker, »Begović u Americi«, u: Recepcija Milana Begovića, 1998: 19–27)

— Milan Begović nije htio služiti ni jednomu režimu, niti se bilo komu udvarati. Pao je u nemilost političkih moćnika i postao njihovom žrtvom sve do kraja života. Nagrada i priznanje talijanskog Ministarstva kulture, koja mu je dodijeljena za uspjehe uprizorenja njegovih drama, bila je povod novim nedaćama: dospio je na indeks zabranjenih autora koji od 1945. nisu smjeli objavljivati knjige, niti su njegova djela smjela biti izvođena.

— Pišući o politici kao sudbini hrvatskoga pisca, Tihomil Maštrović je precizno ocrtao piščev životni usud:

»Gotovo se svaka politika, u brojnim državama na hrvatskom tlu za života Milana Begovića, ’očešala’ o pisca, na ovaj ili onaj način. Na žalost, na valu Begovićeve ’političke nepodobnosti’ i neki su hrvatski književni povjesničari pokušali na različite načine marginalizirati ozbiljnost Begovićeve stvaralačke pobude i poruke, što se očitovalo u prešućivanju, ili se pak trivijalizirao možebitni Begovićev nacionalni i politički angažman, premda mu to zapravo nikada nije bila najvažnija intencija. Legalitet njegova umjetničkog diskursa kulminirao je neposredno poslije Drugog svjetskog rata, kada mu je od strane komunističkih vlasti neopravdano i nepravedno pripisan kvalifikativ suradnika okupacijske vlasti (slično se dogodilo i Tinu Ujeviću!), te kad mu je istodobno izrečena najgora moguća kazna za jednog pisca — doživotna zabrana objavljivanja i izvođenja književnih djela. Stoga se o Begoviću u prvih sedam–osam poratnih godina tzv. ’socrealizma’, nije uopće smjelo pisati, pa tako o njegovim djelima nije tiskan niti redak, izuzimajući naravno one tekstove pisane iz dnevnopolitičkih ’agitpropovskih’ ili pak policijskih potreba.« (T. Maštrović, Kijevo 2003: 22)

— Na tihom se pogrebu Milanu Begoviću na zagrebačkome Mirogoju (umro je 13. svibnja 1948.) okupilo šesnaestero ljudi (podatak koji je Ozren Begović, sin Milanova brata Vladimira, posvjedočio Emilu Kazimiru Žeravici), 400 pak dana poslije uz najviše državničke počasti cijela je nacija oplakala smrt Vladimira Nazora (umro je 19. lipnja 1949.). Ističemo te podatke ne s namjerom kako bismo izmjerili veličinu groba i prispodobili osobi, čovjeku, nego potvrdili kako umiranje doista postaje prijelazom u život, a pompozne karmine najiskreniju žalost najčešće pretoče u karneval.

— Nema dvojbe, Begović i drugi hrvatski književnici zaslužuju cjelovito portretiranje pa ga je neophodno bilo spasiti od Boškovićeva jednostranoga gledanja, kao što bi ga trebalo izbaviti i od Žeželjeve kvalifikacije sladokusca, pijanca života, stoga što je uistinu bio nesretan čovjek koji je kapljice radosti naplatio patnjom i odricanjima. Boškovićeva teza zahtijeva širi, objektivniji pristup i kontekst koji bi joj dao ne samo potrebnu jedrinu i širinu. Nejasnoće nastale interventima u knjizi bile bi obrazložene i uklonjene, a preoštre prosudbe i ocjene, koje su trenutne i prolazne vrijednosti, često istrgnute iz konteksta, mogu recipijenta pogrješno usmjeriti i stvoriti nepopravljive štete. Osim Begovića bilo bi to potrebno učiniti i za Tina Ujevića, Vladimira Nazora, Franu Alfirevića, Tona Smerdela, Šimu Ljubića, Antu Tresića–Pavičića i druge hrvatske književnike, pa čak i za Ivu Ćipika čije je književno djelo nastalo prije karijerističkog prevrata, sasvim oprječno njegovu životu, a za otrježnjenje nije ni bilo mogućnosti, umro je rano, rano, godine 1923.

— Vladimir je Nazor u Boškovićevoj studiji obilježen supletivom — nazorizmom, pojavom, hipokoristikom za duhovnog vođu, onog koji je obmanuo mladež, fascinirao je kultom jedne nacije (Usp. isto, 69), a i kasnije je, što Bošković ne navodi, nakon što su se mnogi otrijeznili, ustrajavao u jugoslavenskoj orijentaciji, glasujući za Bogoljuba Jevtića, javno promičući njegovu listu na izborima 1935., zbog čega je u hrvatskoj javnosti bio nekoliko godina posve izoliran. No, Nazor ima nesagledive zasluge: nikad se nije odrekao svoga hrvatskog jezika i svoga hrvatskog naroda; njegove prošlosti i budućnosti. Vladimir je Nazor jedan od naših najuspješnijih marijanskih pjesnika, što mu olako zaboravljamo. Opjevao je brojne hrvatske kraljeve i velikane, ali i mnoge naše krajeve i gradove. I još nešto: jedan od onih žrtvovanih u mnoštvu!

— Ispisom prezimena »Alfirević« s izostavljenim imenom »Silvije« (Isto, 44, 147, 269, 285, 305, 317), Bošković bi u neoprezna recipijenta mogao stvoriti nepopravljivu štetu Frani Alfireviću, hrvatskomu književniku, uglednomu pjesniku, jer bi tom nepreciznosti upravo njemu mogli biti pripisani neprikladni kvalifikativi koji pripadaju prof. Silviju i njegovu sinu Vojmiru. Frano Alfirević je spomenut samo jednom kao suradnik Jadranske straže, ali ničim nije argumentirana njegova sklonost orjunašima.

— Ivan je Bošković razvio prepoznatljiv znanstveni, preciznije književno–kritički stil koji odlikuje jasan, jednostavan i jezgrovit način izražavanja i jezik vrlo čist, tek s ponekom pravopisnom pogrješkom, primjerice: »osmanskom carstvu« umj. »Osmansko Carstvo« (12); »požunski mir« umj. »Požunski mir« (14); (61); »vidovdanskog ustava« umj. »Vidovdanskog ustava« (84); »sižeji« umj. »sižei« (166), itd.

U zaključnoj ocjeni istaknimo: knjiga Ivana Boškovića Orjuna — ideologija i književnost, jednostrani je pogled na politička i tek dijelom književna zbivanja u splitskome književnome krugu u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, utemeljena na analizi tekstova u listovima radikalne, jugoslavenski usmjerene mladeži. Njezin je autor ravnodušan prema baštini, neke zaslužne pisce prikazao je orjunaškim pomagačima. Autor je donio podatke o povijesti Splita u kontekstu hrvatske kulturne geografije, odredio se prema temi, istražio ideje, političke orijentacije i tendencije, utjecaje na književnost i književne tijekove, rasvijetlio utjecaj ideologije na političke i životne sudbine autora.

Bošković promiče fenomenološki pristup književnim djelima, a zanemaruje ostale pristupe i metodološke mogućnosti. Težište istraživanja usmjerava ideološkim sastavnicama koje su u zagrljaju s onodobnim književnim nastojanjima, određenim potrebama trenutka, ali i političkim ciljevima projekta unitarističke književnosti i kulture, nacije i države. U pristupu književnosti Bošković je sklon teoriji odjeka, preslika ideoloških, gospodarstvenih, kulturnih i drugih društvenih prilika. Društvena je funkcija književnosti potisnula sve osim apelativne, i tako je istraživačko polje napustilo filologiju, približilo se politologiji. Autor je popisao, opisao i protumačio društvene aspekte Orjune, neznatnim pak dijelom prikazao nositelje i njihova ključna djela. Od pedesetak najavljenih autora, Bošković je istražio samo sedam. Upozorili smo i na slabosti: jednostrane opservacije, preuzak kontekst, nepotrebne predikacije, trenutne prosudbe, netočne i neprihvatljive navode i citatomaniju, prevlasti izvanjskih činilaca nad književno–estetskim vrijednostima, također i na skromnu razinu objektivnog tumačenja koje tek u naznakama susrećemo samo u zaključcima.

Boškovićevim prinosom tek uspostavljeni okvir zahtijeva novo vrjednovanje, revalorizaciju, nova metodološka uporišta, a ona se tiču isključivo hrvatske pisane riječi, hrvatske književne baštine koja je najvećim dijelom zanemarena, unatoč očiglednom promašaju pri odabiru najbolje godišnje studije i dodjele Judite, prestižne nagrade.

Miljenko Buljac