Fragmenti o prostoru

U jednoj od najranijih koncepcija prostora koje se u svojem promišljanju svijeta mogu sjetiti, ležim u krevetu, okružen »sigurnim« predmetima, uglavnom igračkama, i pokušavam, uz golem osjećaj straha, pojmiti prostiranje prostora, njegovo umetanje u sve veći i veći prostor. Zapravo sve se dakle svodi na dva osnovna prostora koja razumijem, shvaćam, odvojeno: mene samog, kao prostor diskontinuteta koji je samo privremeno izdvojen iz nekoga općeg stanja stvari i onog svega, onoga što se širi i dakle, prostire okolo.

Space, na engleskome (pa donekle i na talijanskome, francuskome i španjolskome1) prostor, ujedno je ime i za svemir i posjeduje stanovitu statičnost ili točnije ograničenost, dok je u našoj riječi prostor sadržana radnja, prizvano njegovo (neodređeno?) širenje i prostiranje.

Danas kada smo toliko usredotočeni na održavanje našeg diskontinuiteta i kada je tjelesno, dakle ono prisutno, nama opipljivo, materijalno primarno, toliko proučavano i isticano, logično je da se prevalentno bavimo prostorom, izdvajajući ga iz vremena, iako prostiranje uvijek podrazumijeva neko vrijeme.

Toliko se godina bavim konkretnim prostorima i posljedicama prostornosti da mi se sada kada pokušavam do toga konkretnog prostora, pa makar i u fragmentima ponovno doseći, čini da mi izmiče neka opća koncepcija prostora i da nužno moram pokušati spoznati ponovno gdje stojim u prostoru.

Kada kažem bavio sam se prostorom, mislim na bavljenje scenom, donekle izvedbenim/izlagačkim prostorom umjetničkog djela, što god ono podrazumijevalo, u prostorom određenim, uvjetovanim i prizvanim kazališnim i intermedijalnim projektima.

Također tu podrazumijevam i svoje bavljenje urbanim prostorima grada, njegovim javnim i privatnim prostorima kao spontanim arhivama i tekstualnim predlošcima događaja koji su se u tim i takvim prostorima dogodili ili prethodili sadašnjem izgledu datog prostora u gradu, tvoreći ono što nazivam urboglifima.

Pokušavam skliznuti kroz razne prostore i povezati vlastite asocijacije prizvane oblicima prostora, knjigama kojih se prisjećam i koje mislim da sam ili da bih ih trebao pročitati2.

Nemam pojma o prostoru. Prostor, kao i sve ostalo, ponekad doživljavam kao titranje, kao moguću vidljivu ili donekle spoznatljivu supstancu svega što svijet jest.

Ne znam možemo li uopće razumjeti prostor kada stalno, izmještajući se iz jednoga u drugo mjesto nosimo prostore sa sobom noseći i naše navike o prostoru, naše izgubljene predmete te samim tim donosimo u novi prostor i sve one prostorne dinamike koje smo naučili. Volumen (obujam?) koji posjedujemo, koji se nakon nekoga stanovitog vremena prestao širiti i dapače počinje se smanjivati s godinama, taj doneseni prostor istiskuje uvijek jednu određenu količinu prostornog značenja onog prostora u koji dolazimo i možda je čini nevidljivom.

Očigledno. »U vidljivom prostoru nam je ograničeni prostor.3« Dakle, vidljivost je prostora određena osjetom vida manja od one koju mogu zamisliti zatvorenih očiju. Prostiranje je neusporedivo veće ako zatvorenih očiju pokušam dosegnuti prostor koji sam pokušao kruženjem i kretanjem, dakle pokretanjem tijela i kolutanjem očiju dosegnuti.

Određeni smo prostorom, prije svega prostorom, skučenim prostorom, naše roditeljice, i najvjerojatnije svim njezinim prostorima koje je prebivala, posjećivala, koje je morala posjećivati, kroz koje je morala prolaziti i kojima se prostirala. Iz toga skučenog i uvjetovanog prostora, mi prostor, mali, skliznuli smo u drugi veći prostor, određen drugim prostornim dinamikama i drugih psiho–akustičnih svojstava. Jesmo li zaista ovdje? Gdje smo to bili?

U tome uvjetovanju prostora sjećanjem na prostore koje posjedujemo sjećanjem, dakle još jednim unutarnjim prostorom gotovo bez dimenzija i vremena (sve je ovdje, tu, ispremiješano, naprijed, natrag, jedno pored drugog i ono što nas boli i ono što nas raduje, inspirira, potiče, zatire, sve, moguće i nemoguće, željeno, nikad) iskustvom možemo prizvati paralelne prostore. Ne mislim tu na moguća događanja prostora u paralelnim dimenzijama, netom dokazanim fizikalnim eksperimentima, već na prostore koji se povezuju, sukladni, uvjetovani, funkcionalno povezani jedan ili više njih s drugim, pa ipak ih ne mislimo, ponekad osjećamo, naslućujemo, ali nemamo predodžbu o njima. Grad je prepun takovih prostora. Prostora koji su povezani, pa ipak kao da postoje nevezano jedan od drugoga, odvojeni preprekom, i onom stvarnom fizičkom nama pojmljivom i onom mentalnom, nemislećim prostorom.

Jednom sam tako hodao podzemnim tunelima grada Bologne. Tunelima kojima su od srednjeg vijeka zatvarali potoke i pritoke rijeka i rječica Reno, Savena i Trebbo u središtu grada, ne bi li osvojili novi površinski prostor za zgrade i ulice. Hodao sam dakle jednim skrivenim i tada netom uređenim prostorom, skrivenim običnom građaninu, prolazeći kroz razne epohe, ostatke palača i mostova te ispod lukova raznih stilova, kada je negdje gore, istodobno, na površini, počeo pravi ljetni pljusak. Iako sam bio opremljen za tu avanturu i očekivao je, iznenadio sam se kad se iz svih mogućih otvora (od kojih mnoge nisam u prijašnjim prolascima zamijetio i zapazio kao otvore) počela u tunele slijevati voda. Imao sam baterijsku svjetiljku, nepromočivo odijelo s maskom za oči i hodajući ispod središta grada zamišljao sam ta dva povezana, ali posve odvojena gradska prostora, uvjetovana jedan drugim i funkcionalno tvoreći cjelinu, ali u našim glavama odvojena.

Postoji puno prostora oko nas koje razdvajamo, prostora koje mislimo izdvojeno i posebno, a koji su, kao i svi mogući prostori, povezani. Naša malena kanta za smeće u kuhinji i planina/brdo zatrpanog smeća na rubu grada iz koje kulja dim. Naša potkošulja u prljavom rublju kupaonice i tvornica u južnoj Kini. Kubanska cigara Cohiba poklon marokanskoga prijatelja u Italiji i zaboravljena u uredskoj ladici i usna šupljina starice u tvornici duhana u Havani.

U mojim snovima, od najranijeg djetinjstva, pojavljuju se prostori, stanovi, sobe, odaje i stubišta, tamo gdje ih u stvarnosti nema. To su dodani prostori prostorima u kojima sam prebivao, prebivam, prostorima u kojima radim i krećem se. Ponekad u točno određenoj zgradi i poznatom kvartu imam sobu u koju se povlačim, skrivam, u kojoj čuvam nešto što drugdje ne mogu. Često se vraćam u iste te paralelne prostore. Prostore koje dakle poznajem, mijenjam u njima rasporede predmeta, zaustavljam vrijeme. Ponekad se ti prostori nalaze otkriveni i jasno povezani sa stvarnim prostorima koje prebivam, a ponekad su to prostori koje je tek potrebno otkriti, koji se nalaze iza nekih tajnih vrata, zastora ili ormara. Uglavnom, to su prostori ugode, prostori u kojima se snalazim i prebivam rado, vrlo često slobodnije od većine onih u kojima, kada se probudim, pišem ovaj tekst.

Ako zamislimo da su svi i sve prostor, i da sve što postoji ima prostornu dimenziju, možemo zamisliti kretanje, miješanje tih malih, velikih i srednjih prostora u prostiranju svemira. Vlakovi, automobili, ljudi u vlakovima, avioni, kuferi, psi, igračke na daljinsko upravljanje, ptice, krtice, podmornice, oblaci, bicikli, kolica, kočije, konji, zmije, buketi mlade na vjenčanju, kamioni, paketi, interkontinetalne rakete, liftovi, pisma, ribe, bebe. Sve to je beskrajan prostor koji se giba, umnaža, raspada i spaja.4

Tehnologija je opredmetila neke karakteristike prostora do njihovih krajnjih rubova i granica. Maštovitost prostora i našeg domišljanja prostornosti je s telefonima, radijem, televizijom i internetom dobila dimenziju koja, iako oduvijek prisutna, (sveprisutna) sada pokušava stalno prodrijeti u prostor naše svijesti, svjesnosti, našega gibanja kroz prostore i radnje koje mi, prostor u prostoru, obavljamo. Ta ometajuća funkcija druge prostornosti, ta njezina svemoguća rasprostiruća prisutnost ponekad ima i smiješne posljedice.

Sjećam se jednog dana kada sam usmjereno, dakle ne bez cilja, šetao ulicama Rima. Bilo je to u dijelu grada, ne odviše dalekom od stanovitog središta svijeta za veliki broj prostorno izdvojenih jedinki ovog prostora koji nazivamo i Zemaljska kugla. Radilo se o prostoru koji nazivamo bazilika sv. Petra. Dakle, hodajući tim kanjonima ulicama, zazvonio je moj mobitel i svojim me problemima počela zasipati beskrajno draga osoba, osoba u čijoj sam prostornoj bliskosti i povezanosti naših vanjskih i unutrašnjih prostora neizmjerno uživao i uživam. Ona se nalazila u drugome gradu, dakle drugome prostornome okolišu, uvjetovana drugim prostornim dinamikama i navikama. Taj grad, taj prostor, negdje drugdje, nazivamo London. Njezino je inzistiranje uvjetovalo nestanak Rima i njegovih ulica, a emotivna bliskost njezinih prostornih koordinata, svođenjem mene na jednu moju obeshrabrenu i nemoćnu prostornost koja se tada, dakle, možda, više nije (s)nalazila. Izvan sebe.

U filmu Blade Runer5, pa i u mnogo kompleksnijem literarnom predlošku po kojem je film nastao, Da li androidi sanjaju električne ovce?6 izmještaju se, prepliću i poništavaju prostori sjećanja i prostori iskustva koje je nemoguće podijeliti: androidi (umjetno stvorena bića nalik na ljude) maštaju o domu, o djetinjstvu, o nepostojećim prostorima njihove prostorne prošlosti koju nikada zaista nisu imali nego je generirana elektroničkim impulsima i potkrijepljena lažnim artefaktima, fotografijama, igračkama i inim predmetima koji te prostore posude događajnosti, opisuju i prizivaju.

S druge strane, ti isti androidi su zbog svoji nadljudskih sposobnosti, izdržljivosti, snage i svoje specifične, fokusirane (usredotočene) moći bili svjedoci i onih prostora o kojima ljudi i ne sanjaju: »rađanje SuperNove, prolazak Vratima Tannhäuser itd.7«

Androidi, proizvedeni prostori imaju vijek trajanja. Točno određen i neumitan.

Tako se dva »nemoguća« i nemisleća prostora gase zajedno u njihovoj scenarijem/knjigom uvjetovanoj kratkotrajnosti, rezultatom njihovoga umjetnog postanka, a mi ih tako izdignute i izdvojene na pijedestal ne/mogućeg možemo pojmiti, sagledati, obujmiti našim životnim prostorom.

U pjesmi 1957. godine nesretno preminuloga hrvatskog pjesnika Dubravka Škurle (Skurle su inače sa Mljeta, a pjesnik je sam, u duhu jezika, dodao to »š«) opaža se jedan prostor, pejsaž:

»Gase se i pale žute mjesečine

Bez rađanja,

Bez umiranja,

Opljačkane da li

Nabodene da li

Vršcima čempresa.«

Hodajući prostor, prostor u pokretu, sam pjesnik, prolazi kroz aleju čempresa, dijagnosticira, okrutno, rekao bih, prostornu uvjetovanost i povezanost stabala i svjetlosti mjesečine. Ravnodušnost pejsaža i njegovu dinamiku objašnjava tek sljedeći stih ove duge poeme:

»Iza mene uvijek ostaje

tvoja sjena.8«

Pjesnik je prestao biti izdvojeni prostor davne 1957., a djevojka, kasnije žena i majka, čijom je prostornom postojanošću inspirirana ova pjesma preminula je prije nekoliko mjeseci9 u Dubrovniku, gdje, možemo pretpostaviti, ova poema i nalazi svoje mjesto. Nestankom tih dvaju prostora, pjesnika i njegove muze, ostaje nam prostor pjesme, psihodinamički uvjetovan i dubok, sam, ako je ikada i postojao u nekome drugome prostoru.

»Sreća odlaska jednaka je sreći povratka. Tko ne može više izdržati, taj je nemoćnik i mora postati netko drugi ako želi uopće postojati. Simptomi su jasni, bolest odavno dijagnosticirana, samo je terapija koja vodi izlječenju bolna, suviše bolna, pa mnogi radije ostaju bolesni nego da ozdrave. A kao što znamo sve bolesti su smrtne. Neke više, a neke još više. Kada se bolesti daje ime, treba usput navesti sve njezine karakteristike i ponoviti ih glasno, jer u slučaju propusta, povratak na napuknuto mjesto traje jednako količini istisnutog vremena pri odlasku, ako ne i mnogo, mnogo više.10«

Urbani vestibuli. Predprostori koji se nalaze između prostora raznih sadržaja i mogu biti izmješteni od povezujućih prostora. Tako se na primjer telefonska kabina nalazi između pretpostavljenog prostora intime i dodiruje s nekim drugim javnim ili privatnim prostorom negdje drugdje, možda čak izmišljeno daleko. Iako danas sve manje postoje kabine u koje se zatvara i telefonira (mobiteli su već posve dokinuli prostor intimnog razgovora, a manjak stvarnog traži potvrdu u stalnom miješanju sfera prostora i potvrda postojanja!), nekada je ovaj prostor pretpostavljao intimu razgovora i izdvojenost. Možda tajnovitost.

Fotokabine se poput ispovjedaonica povezuju s ostalim javnim prostorima u čijem se okolišu/blizini nalaze. Obično ih nalazimo na kolodvorima, u blizini ili u predvorjima državnih i gradskih institucija koje traže naše fotografije, naš lik, nalazimo ih u blizini svih mogućih društvenih i urbanih koagulacija prostora ljudi. I mi se u tome poluintimnome prostoru ispovijedamo, ispovijedamo naš trenutačni izgled, izgled nas miniprostora, da bi se potom ta intimna i samo naša slika postavila u drugi, javni prostor i poslužila kao svjedočanstvo o postojanju.

Mjesto, prostor, kretanje, smještanje, stavljanje, postavljanje, izmještanje, punjenje, pražnjenje, zatvaranje, otvaranje.

Povezivanje više prostora. Prostor u prostoru. Niz.

Upisivanje radnje u prostor. Iščitavanje događaja iz prostora. Tekst prostora. Prostor u tekstu.

Grčki su i rimski oratori, pa i oni koji ih nasljeđuju, smještali goleme količine tekstova u imaginarne prostore po kojima su se kretali pri ponovnom prizivanju sadržaja. Svaka su vrata, soba, prozor, kut predstavljali dio teksta, a prolazak kroz taj tekstom i umijećem stvoreni prostor postajao govor.

Giulio Camilo11, talijansko/hrvatski znanstvenik i mističar, prethodnik Roberta Fludda12 na kojega je nedvojbeno utjecao, u više je navrata stvarao artificijelni prostor pamćenja, preteču enciklopedija i današnjih računala i Wikipedije. Obojica su stvarali, kako su ih već tada nazivali, kazališta pamćenja, prostore u koje bi čovjek ulazio i samo pogledom na niz artefakata, slika i asocijacija mogao govoriti o svemu, »ne manje tečno nego Cicero«13.

Tako ne–mjesta14 postaju »spomen–mjesta« u koja ipak s vremenom poprimaju znakovite sadržaje i postaju teatri memorije i tabulae na koje se upisuju urboglifi naše svakodnevnice.

Kažu mi da je obavljen znanstveni eksperiment (pokus, opit) kojim se tretiralo zidove sobe kao da su magnetski medij što je zabilježio zvukove koji su se kroz vrijeme u toj sobi događali. Zidovi su dakle »snimili« razgovore i zvukove sobe i upili ih tako da ih je moguće iz njihove molekularne strukture iščitati.

Na isti je način za pretpostaviti da se u matricu grada urezuju događaji stvarajući čovjeku čitljive urboglife, nakupine simboličkih prostornih znakova i značenja.

Ako iz groba arheolog iskapa predmete koji su tek materijalni ostaci događaja koje ne možemo pojmiti u cijelosti i koji su se, možda, odvijali oko prostora–mjesta pokopa, ako se umjetničke instalacije Josefa Beuysa mogu promatrati kao arheološki ostatci njegovih predavanja i performansa15 koje tek rekonstrukcijom iz videozapisa možemo razumjeti, kako onda, iz ostataka prostora, artefakata koji sada taj prostor napućuju, nastanjuju, možemo pretpostaviti prošle koreografije i mizanscene?

Ako pristanemo na ideju subatomske i submolekularne mikrokomunikacije, onda ideja prostora kao sveopćega i stalnoga komunikacijskog kanala uspostavlja sasvim nova promišljanja ideje prostornosti.

Javni je prostor nedvojbeno prostor rituala, upisanih u njegovu konfiguraciju, matricu, možda određenih namjernim ili slučajnim rasporedom linija poda16, i proizvod njegove sveopće funkcionalnosti, svrsishodnosti, recimo možda i namjere koja određuje komunikaciju kretanje i repetitivnost komunikacije/kretanja u njemu. Ostvareni retorički teritorij u intimno ispovjednom tekstu (recimo Prousta) jednako se tako razotkriva i iščitava u podijeljenome, javnome prostoru/tekstu grada.

Ta upisanost komunikacije/kretanja ujedno je i potencijalni prostor performativnosti promatranog/proučavanog prostora.

Prostor priziva radnju, ispunjavanje. Zaobljenost vlastite kozmogonije.

Ispitivanje istog — isti prostor u vremenu. Njegovih naslaga i horizontalno vertikalnih17, dramaturških, prostiranja.

Grad kao nepregledna i potpuno popunjena pustinja. Prepuštanje pogledima drugih koji su možda opasni stranci u kanjonima ulica. Zanemari! Hodaj!

Grad kao banka vremena. Razmjena vremenskih struktura poslova koje obavljamo (najbolje! bolje od svih!) u prostorima grada (sela, šume, pustinje).

Pogledi — snajperi strijeljaju hod prolaznika kojim premjerava udaljenost od ideje želje do ispunjenja htijenja — razdvojen u podvojenosti projekcije sebe A i sebe B. Možda C.

Scena, grad, prostor scene nije imaginarni prostor iluzije, čak ni namjerno prizvane, već stvarni prostor narativnog maksimuma i izvedbenog ispunjenja/izvedbe neke priče. On je alatka. Kazalo sata.

Povezani prostori. Prostori koji se povezuju i rađaju po funkcionalnosti, npr. poštanski sandučić podrazumijeva veliki prostor negdje drugdje. Taj mali kubasto–kockasto–pravokutni prostor omeđen i obojen (često žuto) priziva druge prostore, druge zemlje, priziva putovanje i razdaljine. Tko zna je li prostornost putovanja i slanja pošiljaka oprostorena i opredmećena postojanjem jednoga jedinog poštanskog sandučića. Makar nikada ne napisali pismo ili ne poslali telegram ili razglednicu.

Ako doživljavam svoje postojanje kao put, kao prevaljivanje određene udaljenosti, iz jednog mjesta, prostora u drugi prostor, mjesto, onda mogu vidjeti to putovanje svojega prostora kroz prostor svih ostalih kao neku svrhu ili posve ravnodušno premještanje materije, možda titranje. Od, do.

»Jesam li tamo sâm? Da, tamo sam sâm.

Jesam li tamo u dvoje? Da tamo sam u dvoje.

Jesam li tamo sa svima i sa svime što je tamo? Da, tamo sam

sa svima i sa svime što je tamo.

Jesam li tamo sa svima i sa svime čega tamo nema? Da, tamo sam

sa svima i sa svime čega tamo nema.

Jesam li tamo kada me tamo nema? Da, tamo sam i kada me

         tamo nema.

Tamo je svjetlost kojom se hrani poÞetak i svrÜetak

u stablu, golubu, kuµama, tlu, nebu, kipu, prolazniku

i meni. Tamo i ne znajući kažem hvala.«18