Dominikanski spomenici starijega doba u Hrvatskoj

Umjetnička baština dominikanaca u Hrvatskoj cjelovito zrcali povijesnu učinkovitost važnoga crkvenog reda u svakome pogledu bolje tumačeći njegov uspon i procvat negoli sam dolazak na naše tlo. Zapravo, iz 13. stoljeća kao doba njegova utemeljenja i prvog općeg širenja diljem Europe, u nas mu gotovo nema vidljivih osvjedočenja dok glavnina sačuvanih pripada razdoblju od ranoga 14. do početka 17. stoljeća. Tada je nastao pretežni broj crkava i samostana koji očitujući kontinuitet djelovanja Reda sv. Dominika omogućavaju spoznavanje osobitosti njegove arhitekture odnosom na pisana vrela, a i stanja iz drugih katoličkih zemalja. Tomu dosljedno i sačuvana djela svih vrsta sakralne umjetnosti u vlasništvu redovničkih kuća potječu iz vremena kad su one izražavale međuovisnost s kulturom društvenih zajednica kojima su dugo na službi. S obzirom, pak, da je narav stvaranja dominikanskih spomenika otpočetka bila zacrtana prema duhovnosti vitae apostolicae, osvrćemo se poglavito na one iz poznoga srednjeg i ranoga novog vijeka, kad je proživljavala puna zrenja. S njima su se iskazali postulati oblikovanja i vidovi opremanja životnih jezgri razgranatoga Reda, koji mu čine gramatičku okosnicu opstanka pa su im specifičnosti itekako znakovite. Sagledane u cjelini, posebno potvrđuju kako se u njima odražava stvaralaštvo svake epohe kojom se protežu i svake sredine u kojoj se nalaze te su ukupno značajne za opće vrednovanje hrvatske nacionalne baštine.

Osnovno je k tomu da se najviše potvrda dominikanske nazočnosti nalazi na obali Jadrana, što se razumije budući da je njihov samostanski pokret ishodio iz mediteranske kulture urbanoga tipa. Zajedno je s franjevačkim brisao prevlast prijašnjeg monaštva, na čelu s benediktinskim zatvorenim u svojim ustanovama i slabo učinkovitim u vjerskom životu šire populacije. Naprotiv su braća sv. Dominika upravo to uzela za glavni zadatak s propovijedima kao temeljnim oblikom podučavanja Evanđelju i navođenja ljudi na štovanja Boga. U svrhu toga sama su se usavršavala u teološkim znanjima, a liturgijskim i ostalim svećeničkim dužnostima pridodala vidove obrazovanja po kojima su postala naročito cijenjena. Zahvaljujući predanosti pastoralnomu poslanstvu, pak, kao znalci dogmatskih pitanja postali su čuvari prava i morala gradskih društava, sudjelovali u stvaranju kriterija vrijednosti urbanih sredina i njihove likovne kulture. Razine su svojih uspjeha poglavito iskazali unutar gnijezda vlastitog života i djelovanja, tj. samostana i pripadajućih im svetišta. Njihova je rasprostranjenost ovisila o spletu povijesnih zbivanja u kojima čitav hrvatski prostor nije imao istovjetnu sudbinu. Primorje je, naime, trajno održavalo visoke domete svojega tradicionalnog življenja, što je u nizu stoljeća omogućilo plodne iskaze prosjačko– propovjedničkih redova, ali iz raznoraznih razloga nisu svi dočekali naše vrijeme. Kontinentalne su pak krajeve i čitavo zaleđe obale pogodile češće i burnije mijene, da bi od kasnog 15. stoljeća podlegli rušilačkim vihorima s Istoka koji potpuno izbrisaše posvjedočenja dominikanskog opstanka.

Zato i ovaj prikaz obuhvaća sačuvane spomenike poglavito iz priobalne regije što posjeduje čvrste kulturalne profile unutar kojih dominikanska blaga zauzimaju ugledno mjesto. Prave su im kakvoće u polugama povijesne uloge Reda sv. Dominika, a uvelike korespondiraju s općim naslijeđem prostora u kojem su nastala. Iako ta baština čuva stanovite samosvojnosti, u cjelini iskazuje ravnotežu između unutrašnje, statične snage svojih neposrednih uzdržavatelja i vanjske, dinamičke sile raznih pokretača. Međutim, dok joj se nepromjenjivi sadržaji prilagođavahu mogućnostima središta rasta, druge su okolnosti utjecale na stupanj očuvanja. Inercijom procvata iz 14. i 15. stoljeća, naime, s istom je plodnošću lako prebrodila 16., tako da se još i u 17. stoljeću količinski uvećavala unatoč doživljavanju prvih udara s raznih strana. No, kudikamo je teže odoljela rasipanjima izazvanima od svjetovnih vlasti, počevši sa zamahom prosvjetiteljstva 18. stoljeća pod Venecijom i Bečom, preko uspostave prema Crkvi neprijateljske Napoleonove države, do razaranja u oba svjetska rata iz 20. stoljeća s općim porastom političkih nesklonosti u desetljećima iza Drugog. Tako se kroz više etapa ugrožavanja pa i zatvaranja samostana, popraćenih slabom brigom o naslijeđu od strane samih vlasnika, rastakahu negdašnja bogatstva, da bismo na kraju raspolagali gotovo s »ostacima ostataka«.

Od pedesetak mjesta ubilježenih u topografskoj karti dominikanskih sjedišta iz povijesti, ulazak u treći milenij Kristove ere nije ih živih dočekalo ni deset, a inventari se poodavno rasipahu nemilice. U vrtlogu tih prilika, pak, češće su spomenici sagledavani slijedom dostupnih pisanih vrela negoli analize kakvu nalaže današnja humanistička znanost, pa to nastoji dokučiti i ova izložba. Na njoj se uz katalošku obradu okupljenih umjetnina stječe podrobniji uvid u oblike izražavanja kojima su vladale kao i sadržaje kojima je posvećena, ali se o likovnoj građi mogu iskristalizirati određene teze za bolje razumijevanje njezinih povijesnih stanja, kao i bitnih dosega hrvatskih dominikanaca. Kako ih se inače nije prikazivalo u svoj širini struke povijesti umjetnosti, korisno je u uvodu Kataloga posredstvom tumačenja bar karakterističnih fenomena usmjeriti se sintezi koja dopunja pregled likovnog stvaralaštva izravno predočenoga na izložbi.

*

Polazeći od općeprihvaćenih podataka o dominikanskome redu u Hrvatskoj, neophodno je prije svega razmotriti njihove veze sa spomenicima u njegovim rukama. No upravo se u tome očituju prilična neslaganja budući da najstariji njegovi pisani spomeni teku od druge četvrtine 13. stoljeća, koju u istome podneblju još ispunja uzlet romaničkog stila, a u naslijeđu dominikanaca prevladavaju nedvojbeno mlađa obilježja. Dok se, naime, nazočnost redovnika bilježi u Dubrovniku 1225., pa u Ninu 1228., Zadru 1244., Splitu 1245., Trogiru 1265. godine itd., njihove se građevine u tim i drugim sredinama mahom datiraju u kasnije doba. Bez ikojega izravnog zapisa o gradnji prvotnih crkava koje nesumnjivo bijahu nalik na onodobne iz zapadne Europe, potanje im oblike zasad ne razjašnjavaju ni arheološki tragovi, a glavnina stilski najstarijih im poznatih pokazatelja pripada izričaju 14. stoljeća. Budući da također nema vidljivih potvrda veće starosti samostanskih zdanja, poglavito izvodi iz arhiva otkrivaju sporost nastupa ili postupnost udomaćivanja članova ordo praedicatoruma, koji se otpočetka sasvim opravdano naziva i prosjačkim. Unatoč činjenici da su se iz njihova kruga rano istaknule značajne crkvene ličnosti, dakle, ondašnji razvoj Reda ostaje zamagljen prazninama stanja na terenu ili krhkostima tumačenja prečesto fragmentarnih dokumenata. Zato predmnijevamo da su lutajući propovjednici ili nepovezane njihove grupe uglavnom u siromaštvu prebrodili fazu dolaska na hrvatske prostore, uz prikupljanje milodara nejednoliko ali uporno srastajući s društvima malih gradskih općina napredujućih diljem istočnog Jadrana.

Svakako ta prva faza zbivanja bijaše osnažena uspostavom velike dominikanske Provincije Ugarsko–Hrvatskog Kraljevstva, priznate u povjesnici prije sredine duečenta dok je u baštini čitave obale slabo zajamčena podizanjem svetišta i drugim materijalnim dokazima. Svejedno nema sumnje da je istekla znatno prije od ustanovljavanja zasebne Dalmatinske Provincije 1380. godine jer ona zacijelo bijaše pripremljena već gustom mrežom dominikanskih postaja. Tim lakše se početkom 15. stoljeća i dijelila odgovorom na društveno–političke prilike s čitavog uzmorja, gdje je Red postao višestruko uvaženi čimbenik života. Slijedno svemu, početni mu se zapisani valovi širenja mogu tumačiti okašnjelom posljedicom poleta za učvršćivanje Crkve, što se zametnuo s reformskim nastojanjima pape Inocencija III., a ozakonio na IV. Lateranskome koncilu iz 1215., kao najvećem među održanima u srednjem vijeku. Dijelom, pak, bijaše on okrenut suzbijanju hereze koja je utjecajem s više strana natapala i naše krajeve, uvelike izazvana protivljenjima bogaćenju Crkve i otklonima od njezinih ustanova pa i dogmi. Zato su glavari biskupija tijekom 13. stoljeća izgonili iz srednjodalmatinskih gradova brojne njezine poklonike ili osuđivali pojedince. S oslanjanjem na to možemo vjerovati da su šizmatici ako ne baš prouzročili, a ono barem pospješili dolaženje onih simplices et pauperes homines kršćanski uzornog ponašanja i dubokih vjerskih znanja, kojima iz vrlo im sklone rimske kurije bijaše povjereno svladavanje krivovjerstava. Povezano s time naslućuju se povodi kako povlačenju dominikanaca iz kopnene pozadine Jadrana, tako i raspoređivanju duž obale gdje se nije osjećala pustoš od prodora Tatara 1241. godine. Otada je nekolicina rimskih papa posredovala oko njihova prijema u gradovima, što kazuje koliko ih je uvažavala službena Crkva, a svjetovna vlast iznalazila sve bolje načine priznavanja i podupiranja njihova snalaženja u prostoru i vremenu.

Međutim, u prvim je vijestima o sljedbenicima sv. Dominika redovito riječ o pojavi putujućih grupa, odnosno o više–manje usputnim navodima oko upućivanja kuća malih zajednica. Zapravo su ti duhovnici općenito tada još morali živjeti među pukom, a ne izdvojeno i u stezi, pa su za problem njihova ukorjenjivanja na biranim mjestima dragocjeniji zapisi kako su nekima na raspolaganje bile dane starije crkvice. Primjeri iz Dubrovnika ili Splita bi se stoga trebali uvažiti kao prva ognjišta braće propovjednika na istočnome Jadranu. Djelovanja im je pospješila odredba Lateranskoga koncila da se nauk vjere umjesto na latinskome propovijeda na narodnim jezicima, što je pridonijelo tješnjem vezivanju Reda uz hrvatski nacionalni korpus i regrutiranju članova iz njegovih redova. K tome ide spoznaja povijesti umjetnosti da nastanak svih obrednih gradnji u vlasništvu dominikanaca pripada razdoblju kad su oni uz podršku okruženja iznašli načine njihova podizanja i opremanja, zastalno drugačija od glavnine prethodno postojećih srodnog sadržaja. U tome pogledu strši slučaj Zadra gdje su nakon premještanja po privatnim kućama godine 1280. posvetili svoju novu crkvu uz skromni, ali prestižno smješteni dom benediktinki. Njezin oblik ponajbolje otkriva kako su na posve svježim osnovama posvuda prionuvši podučavanju teoloških doktrina i produbljivanju prakse vjere, vršenju obreda za izbavljenje duša ili uobičajenih dužnosti za izobrazbu pučanstva, pokrenuli i temeljite preobrazbe sakralnoga graditeljstva. Zapravo su ga oslobodili dramatike kakvom odisahu starije benediktinske i biskupske bazilike, da bi omogućili izravni i mistični pristup Gospodinu. Sukladno povijesnomu pozivu na obnovu kršćanskog života s uzorima iz apostolskih vremena stvorili su dolične uvjete i okvire svojemu propovjedničkomu poslanstvu, a ujedno iskazali vlastiti zavjet siromaštvu i predanost življenju u pokori. S time su najučinkovitije među primorcima učvršćivali slavljenje Krista, ali i pouzdanje u Rimsku Crkvu, pa su u istome duhu nastavili zidati gotovo istovjetne građevine.

Očito su formalne osobitosti obrednih građevina i domova sljedbenika sv. Dominika bile programski zacrtane s općim motom njihova življenja »verbo et exemplo«. Dočim je to postala i presudna poluga sljubljivanju sa svim slojevima stanovništva, smatramo je ključem arhitekture koja nas zanima, a koja očito zrači difuziju značenja specifičnoga, u povijesti novoga duhovnog tipa. Relativna gustoća rasporeda dominikanskih svetišta zajedno sa samostanima, pak, svjedoči razmjere poleta i pobjede učenja redovnika s kojima su potekla opća pravila njihova ustrojavanja i oblikovanja. No, dok nema mnogo pouzdanih potankosti o podizanju dominikanskih sjedišta prije prvih desetljeća trečenta, jača uvjerenje da je već prijelaz iz 13. u 14. stoljeće vidio rast crkava nalik na dvorane, kakve i mi danas gledamo. Njihova morfološko–estetska rješenja mimoilaze šablone i romanike i gotike jer se zasnivahu više na striktno određenim etičkim postulatima prodornoga Reda negoli na matricama stila u zalazu i stila u uzlazu. Za njihovo vrednovanje, dakle, pouzdanijim od praćenja domaće povijesti čini se pozivanje na opća znanja o prošlosti dominikanaca i njihovim umjetnički karakterističnim stremljenjima.

Upravo je duhovnost »bijelih fratara« iznjedrila kriterije pa i normative što će se ponavljati diljem istočnog Jadrana pojačavajući bitna preklapanja srednjovjekovnoga graditeljstva s onim iz prekomorja, s kojim je od davnine postojalo kulturno zajedništvo. U tome su smislu odlučne usporedbe kako s istodobnim spomenicima u prostorima prvih snaženja Reda, tako i s pisanim dokumentima o sređivanju zajednica koje su morale za svoje djelovanje priskrbiti arhitektonske okvire. Naravno, važno je podsjetiti koliko se je sam sv. Dominik zalagao za ukupnu jednostavnost zdanja namijenjenih kršćanskomu obredu i podučavanjima vjere. No, tek nakon kanonizacije svojeg osnivača, učeni su fratres ordini predicatorum prišli sastavljanju tekstova koji se službeno shvaćaju Konstitucijama Reda. Među onima utanačenima na Generalnim saborima, održavanima od 1220.–ih godina, zapisana su temeljna pravila oblikovanja i crkava i samostana. Svrhovito preporučujući uniformnost prvih, a dopuštajući strukturalnu raznolikost drugih, utvrdila su srodnosti s usporedno nastajućim franjevačkima. Budući da su tekstovi o tome dobro obrađeni, vrlo su uputni za propitivanje naslijeđa kojim se ovdje bavimo, a koje struka povijesti umjetnosti po svojim iskustvima ne ocjenjuje starijim od 14. stoljeća.

Predmnijevajući, dakle, kako iz navedenih izvora proizlaze osnovne značajke dominikanske arhitekture na cijelome Zapadu, uzimamo ih za polazište analiziranju i naših spomenika. Ujedno one iz apeninskih žarišta prvog uspona Reda gledamo kao neminovni predložak razvidnoj tipizaciji što ih obuhvaća sve do u 18. stoljeće. To znači da su, dosljedno posvemašnjoj vjernosti zakonima svojeg ponašanja, sljedbenici sv. Dominika isprva dolazeći mahom iz Italije, u naše krajeve prenijeli tamo već stvorene graditeljske obrasce. Za njih je presudno oblikovanje crkava neodvojivima od samostana u kojima se redovnici pripremahu kao vjeroučitelji u strogoj disciplini. Dok su u svojim obrednim dvoranama širili riječ jedine vjere, naime, u samostanima su ispunjali mnoge zadatke ordo studensa koje im nalagahu odredbe proistekle iz slojevitih monaško–kleričkih tradicija, pojačanih svrhom ispunjavanja posebne vjerske i društvene uloge. Okrenuti tomu, ponajprije su se ugnijezdili u obalnim gradovima, a s osobitim pretpostavkama unutrašnje reforme vlastitog Reda potom zauzimali i izolirane položaje izvan naselja. Stoga osim funkcionalnih spona pojedinih svetišta i staništa valja procijeniti i formalna suglasja dominikanskih građevnih sklopova sa stvaralaštvom prostora u kojem su mnogostrano obučeni opslužitelji kršćanskog obreda ostavili široke dokaze djelovanja iz naizgled zatvorenih i miru za učenje posvećenih zajednica.

Sam razmještaj dominikanskih postaja unutar starih urbanističkih jezgri pojašnjava stanja bitno drugačija od ponašanja prijašnjih monaških redova koji gotovo nikako nisu razrješavali odnos prema gradu. Dominikanske su ga, međutim, zajedno s franjevačkima vidno preobražavale zadirući svojim oblikovno unaprijed vrlo određenim blokovima u njegove mahom otprije zacrtane strukture. Bez obzira bijahu li položeni nisko uz more ili na reljefno razvedenome terenu, funkcionalno su proširili i vizualno ojačali gradske areale, povećavši im prostore sakralnog sadržaja. Budući da su prema svojim zakonima oba reda bila bez posjeda, živeći od milostinje i darivanja, u najmanju su se ruku zalagali za kršćansku ispravnost ponašanja socijalnih slojeva općinstva. Pritom su slijedili poduke i poruke iz knjiga koje su izabrali za svoju duhovnu naobrazbu, s naglaskom na oponašanje apostola da bi se dublje srodili s uzoritošću samoga Božjeg sina. Osim što su najpredanije učvršćivali vjerske istine, metodom razrađenom diljem Europe, preuzimajući šire zadaće i ispunjajući ciljeve čak svjetovne naravi, bitno su utjecali na racionalizaciju kolektivne građanske svijesti. Koliko god su se u zatvorenim zdanjima posvetili svojemu intelektualnomu usavršavanju, osobito su upućivanjem škola nudili usluge od opće koristi pučanstvu sredina s kojima se višestruko suživljavahu. Tako su posredno pružali poticaje mladim društvenim snagama za sudjelovanje u javnoj upravi, koju podržavahu radi općeg provođenja Božjeg reda na zemlji, pa se kao službenici riječi zbližiše s vodećim tijelima i obrazovanim vrhovima društva koji im zauzvrat davahu određene povlastice.

Posljedično su za građenja samostana dominikanci predani vidovima dušobrižništva s propovijedima i ispovijedima dobivali mjesta koja uz neovisnost o zatečenim biskupskim sijelima omogućavaju stalne doticaje s političkim djelovanjima. Zato redovito zauzimahu prostorne položaje istaknutije i uglednije od franjevaca, koji su obično vezani uz stambene četvrti podalje od upravnih žarišta neposrednije podupirali oslobađanja srednjih i nižih staleža od svih podčinjenosti, što dominikancima nipošto ne bijaše na brizi. No nesumnjivo su oni zajedno izuzeti od biskupske vlasti, otvarajući putove mirnoj suradnji unutar većih naselja nadišli puki smisao simboličkog njihova čuvanja i rastući uz arterije živoga prometa znatno pridonijeli izbalansiranomu uređenju pa i izgledu urbanih cjelina. Način izravne stopljenosti s njima raskriva činjenica da nijedan od postojećih primorskih samostana nije pokraj ili oko sebe uvjetovao niti postigao oblikovanje trga s drugim komunalnim zdanjima. U najboljim se je slučajevima pred pročeljima crkava uspostavila njima dolična prostorna čistina, a samostanski se sklop najčešće pripajao gustim blokovima privatnih kuća, mjestimice spajao s gradskim zidinama ili lukama. No, potvrde udjela Reda u svakodnevici brzo su izišle iz svojih prvotnih ograničenja, kako se i prati u usponu stoljeća posredstvom razmještanja njegovih gradnji.

Većinom su samostanske građevne jezgre rasle na pristupima srednjovjekovnim gradovima s kopna ili mora, gdje su čvrsto sami obzidani u opasnostima načas mogli dignuti na oružje dovoljno branitelja. Postoje zapisi u pohvalu takvog ponašanja i u drugim neprilikama, naravno, u dosluhu s tijelima komunalnih uprava. Utoliko nije nipošto slučajan smještaj u paru prosjačko–propovjedničkih ustanova na suprotnim krajevima fortificiranih cjelina Dubrovnika, Zadra, Šibenika, Trogira, Splita i mlađega Paga. Dominikanski primjeri iz Hvara, Korčule, Lopuda i Broca, kao i Čelopeka, odaju neobvezatnost pripadanja sastavu naseljskog tkiva te dokazuju sudjelovanje u općoj strategiji posvete, odnosno višestruke zaštite terena. Primjeri poput Bola, Gruža, Staroga Grada ili Vignja, također ne doživjevši u blizini osnutak franjevačkih, još više govore o visokome socijalnome rangiranju ali i o gospodstvenoj samosvijesti Reda. Zahvaljujući njima nisu se nigdje skrivali nego zauzimali izložene ili izdaleka vidljive položaje koji su, između ostalog, privlačili i hodočasnike ma koliko rijetki bili. Iznimno su traženjem osamljeničkog mira u uvjetima redovničke Reforme 15. stoljeća osnovane samostojne stanice na Čiovu i Šćedru, opet s priličnom mogućnošću nadzora pomorskog okružja. Radi svekolike sigurnosti odreda su se izvana ograđivali i visokim zidovima odvajali od okolice. Gledajući ih sve u lancu, lako je ocijeniti koliko su dominikanci zaslužni za mijenjanje slike urbanog kao i izvangradskog krajobraza obale na kojoj su stekli značenje jednog od čimbenika njezina kulturnog objedinjavanja. Nezaobilazno je k tomu da su se u najstarijem sloju držali tvrdih srednjovjekovnih gradova, a kasnije probijali u novija i rastuća naselja, čak u zabitne predjele ili kutove otoka, postižući ritmički raspored svojih stanica koji je službena vlast zasigurno odobravala, ako ne i određivala.

Uz taj i takav udio u ocrtavanju i svjetovno–političkih polova povijesne zbiljnosti, već su do ustanovljenja jedinstvene dominikanske provincije Dalmacije potkraj 14. stoljeća obistinili vlastite programe usađivanja u gradove. O tome govore međusobno srodni oblici najstarijih crkava, kao i mahom uređeni samostani. Pri odvajanju dubrovačke područne kongregacije, pak, posegnuli su ovladavanju izvangradskih prostranstava mrežom cenobija ovisnih o matičnome samostanu iz središnjega grada. Osiguravajući odmorišta redovnicima zasićenim obvezama dušobrižništva, nastojali su dograditi snagu Crkve i unutrašnje sadržaje Reda, a ujedno su pridonijeli očuvanju teritorijalnog integriteta male Republike. Većina njih od Oboda nad Cavtatom, preko otočića Rude pred Šipanom do Orašca u sučelnome Primorju, nije bila dugoga vijeka, suprotno onome u Brocama pored Stonskog zaljeva gdje se duhovnici upletoše u crkvenu organizaciju područja. Svrhom pak učvršćivanja naravi vlastita življenja, svi su gradski samostani u pogodnijim uvjetima opstanka ostali vjerniji kako dostojanstvu Reda tako i prototipskim modelima svojih gradnji. Nisu se više izražavali u romaničkim klišejima pripadajućim već minulim vremenima, kad je Crkva bila okrenuta drugim ciljevima, a vođeni porastom njezine društvene uloge, nisu se sustezali rastvarati renesansnima bez obzira na svjetovni dah njezina rječnika. Nadalje su iz svekolikog obilja baroka najradije izabirali suzdržane crte klasicističkog smjera, dok okret k neogotičkima na pragovima modernog doba potvrđuje sklonost braće pokornika poštovanju idejno i vremenski početnih vrijednosti vlastita povijesnog dokazivanja.

U tome se kontekstu čini dvojbenim govoriti o stilu crkava dominikanskih sjedišta. Bit će dostatno spoznati kako one ocrtavaju određena graditeljska iskustva prilagođena zadatcima i ciljevima Reda, i da ta iskustva u jednome razdoblju postaju kolektivna na regionalnoj razini. Sigurno potvrđuju vještine izravnih stvaratelja, pretežno bezimenih majstora zidarskih ili klesarskih zanata što su zadovoljili bitne prohtjeve redovnika predane euharistiji i spasenju duša ljudi posredstvom propovijedi i ispovijedi općenito ne zaokupljivahu pravi problemi oblikovanja arhitekture. Zato su im svetišta jednolično jednostavna poput običnih dvorana i ponajbolje ih je zvati imenom crkvenoga reda koji ih je podizao i koristio. Drugim riječima, uz uvažavanje pripadnosti samostanima ni uvriježeni naziv »propovjednička crkva« nije prikladan jer po sebi ne predočuje sve funkcije ili puni smisao te arhitekture. No, budući da je ona sa značajkama koje se ponavljaju od primjera do primjera nastala u jeku uspona drugoga velikog stila srednjeg vijeka te potrajala u doba renesanse, razvrstavanje po njima je gotovo neminovno, ali treba ga shvatiti sasvim uvjetnim i u suštini konvencionalnim.

Potanje okolnosti nastajanja svake veće dominikanske postaje oprimjeruju promišljanje aktivnog odnosa prema prostornoj sredini u kojoj se nalaze. U svezi s time po postanku najstariji samostani u Dubrovniku i Zadru samim smještajem svjedoče integraciju s tim na obali najjačim urbanim organizmima, jedva drugačiju istodobnima u manjem Trogiru ili Šibeniku, ali i kasnijemu Pagu. Razabire se ravnoteža između općih pravila poznatih iz svih prostora ustaljivanja dominikanaca i uvjerenja da se u regijama siromašnima poput hrvatske obale trajnije održavahu. Nikad nisu mijenjali jednom zauzete položaje: istočno Splitu, Dubrovniku, Pagu i Senju, zapadno Trogiru, Šibeniku i Hvaru, ali to ne objašnjava sve fenomene njihove ustrajnosti. U najgušće je satkanome Splitu kao i u malome Senju samostan istrčao izvan zidina, pred gradska vrata gdje su se inače dominikanci prvobitno snalazili u skromnim staništima pokraj starih crkvica poput prosjaka ili hodočasnika. Slično je bilo i u Dubrovniku prije negoli je na poklonjenome im zemljištu rastući samostan obzidan obrambenim pojasom grada. Očito se u prvome razdoblju udaljavanje od gradova nije prakticiralo da bi se ostvarila veza s pučanstvom do koje prijašnje monaštvo, posebice na uzmorju najzastupljenije benediktinsko, nije mnogo držalo.

Naprotiv, dominikancima se to preporučivalo ako ne i propisivalo iz središnjica Reda pa su mjesta samostanima sa crkvama ishodili shodno općim običajima njihova podizanja. Iako svi ne nastadoše u prvome valu dolaženja Reda, a ni sudbine im nisu do detalja povijesno raspletene, znakovita su zatečena stanja. Uz obnovu starih bogomolja — npr. u Korčuli, nisu zanemarili skloništa pustinjaka — npr. na Šćedru, niti urastanja u predjele ladanja — npr. u Gružu, sve do pothranjivanja prestiža naselja pomoraca — npr. u Lopudu i Vignju. Jedino se u Visu nalazi crkvica sv. Vicenta nevezana na samostan, a pripadajuća »bijelim fratrima« povremeno dolazećima iz Hvara radi vjerskih misija među pučanstvom ali i nadzora imanja. Slično govore oskudne bilješke o iščezlim hospicijima na drugim mjestima, poglavito otočju oko najživljih gradova i u Kvarneru. Inače su jača staništa pri naletima kužnih pošasti pretvarana u skloništa, a i točke zadnje obrane od mogućih neprijateljskih prodora, te ona na obali izloženoj gusarima nerijetko nalikuju na utvrde. Makar već po izboru položaja nema sumnje da dominikanci ostajahu bliski i povjerljivi s upravama područja kao i u stranome svijetu, čini se ipak da nisu baš otprve odgovarali na sve pragmatične razloge tekuće povijesti. Nisu se ni ustalili u svim urbanim jezgrama, pa osim u Istri izostadoše u romaničkome Rabu i gotičkome Stonu, na kraju i renesansnome Cavtatu, tako da im mreža nije istovjetna rasporedu razvojno jakih naselja. Svejedno ništa ne slabi zaključke o djelotvornosti Reda propovjednika koji su na obali uz učvršćivanja pobožnosti ljudi pravodobno stjecali nemala bogatstva.

*

U ravnovjesju sa spoznajama o povijesti dominikanskog reda u Hrvatskoj stoje osobitosti njegove sakralne arhitekture koja se svjesno i odlučno suprotstavila složenomu arhitektonsko–prostornomu sustavu ranijih benediktinskih i biskupskih bazilika. Njegove sve crkve zaokupljuje geometrijska jasnoća, postignuta jedinstvom unutrašnjeg prostora po uzdužnoj osi lađe pravokutnog tlocrta i u začelju joj produžene, obvezatno dublje negoli šire ali u cjelini manje apside. Izražavajući aksijalno stupnjevanje arhitekturalnih vrijednosti, odnos je njihovih veličina matematički sračunat u svim omjerima sa sviješću o potrebi uravnoteženja prostora glavne dvorane prema prostoriji svetišta u užem smislu. Naime, u uspostavljenoj je jednobrodnosti i jednoapsidalnosti zapadni dio s glavninom komunikacija prema okolini služio puku, a u istočnoj polovici odvijahu se poluobredni čini i na kraju čašćenja glavnih vjerskih temata na oltaru. Kubična forma poglavito njemu i molitvenomu zboru namijenjene apside, izvedena iz pravokutnoga umjesto dotad redovito polukružnoga tlocrta, nadovezala se na lađu kao umanjena njezina slika, što pojmovno i fizički jača cjelovitost zdanja. Unutrašnju mu preglednost jamče veliki plošni zidovi, dok je formalno–značenjskomu razlikovanju lađe i apside odgovarao ustroj pokrova. Isprva su po ranokršćanskome uzoru izravno na zidove lađe naslanjana drvena krovišta kojima je konstrukcija od greda ostavljena iz nje vidljivom. Međutim, nad apsidom se javio križno–bačvasti ustroj svoda s rebrima koji jača vizualnu reprezentativnost Božje kuće i simbolički ističe točku susreta sa Spasiteljem. U konačnici pojednostavljen u obični bačvasti svod postiže učinak zastalno više protivan predajama monumentalnoga crkvenoga graditeljstva na Jadranu, negoli navadama svoga dominikanskoga na Zapadu.

S obzirom da je ukupna zamisao uvedena s nastupom trečenta, neupitno su nove formule građenja značile duhovnost novoga zora i cilja. U osnovi su se opirale htijenjima crkvene hijerarhije za složenošću ili bogatstvom sakralnih gradnji, od čega su zaređeni sljedbenici sv. Dominika općenito zazirali, a potvrdile mediteransku umjerenost osjećanja prostora. Sve se je suprotstavljalo predajama romanike što su dotad poglavito uvažavale nosive elemente poput stupova ili lezena i na njih nadovezanoga razvedenog svodovlja. Umjesto toga na novogradnjama, ogoljenima izvana a prilično ispražnjenima unutra, sami su zidovi postali protagonistom strogo sređene i krajnje sažete arhitekture. Izvana predočena s dva spojena kubusa, iznutra se podredila u svim proporcijama izduljenim a plošnim površinama prostornog okvira. Prikladno je tomu ritmički raspored vitkih prozora, koji uspravni streme visini racionalno s bokova lađe osvjetljujući prostor, proveo stvarno osiguranje svetoga mira, dok se najjača obasjanost svetišta postizala veličinom i poretkom svjetlosnih otvora na zidu začelja. U suštini su takve ujednačene gradnje sumarno, ali tim uvjerljivije upućivale na jedinstvo Zemlje i Neba uz Kristovu mističnu nazočnost među ljudima, što su duhovnici Reda sv. Dominika zazivali svim svojim snagama otkad su im u 13. stoljeću dodijeljena prvenstva propovijedanja.

Dosljedno arhitektonsko–prostorni sustav svih crkava potkraj 14. stoljeća zaživjele Provincije dalmatinskih dominikanaca u prvome redu iskazuje kako su se kršćanski ideali nastojali pretvoriti u zbilju. Iako je ona slijedila zamisao ranokršćanske crkve, dva su se dijela nejednakih dimenzija, što znači stupnjevanje koncentracije, spajala bez transepta koji primjenjivaše kasna antika. Makar su se dominikanci na vremenski daleko njezino ozračje osvrtali regulama svekolikog življenja i djelovanja, longitudinalnost je prostorija uz hijeratski red sakralnih značenja osigurala prikladna mjesta svemu što se nalagalo svećenicima sa završnicom u euharistiji unutar zaključnog odjeljka crkve. Međutim, bez kupola i dotada uvriježenih polukalota, dopunjao je predodžbu kultnih gradnji kao pukog okvira prolazu k vječnosti. Sadržajnu je veličajnost misnomu slavlju tomu u zavjet isticao trijumfalni luk na razdjelnici apside od lađe koja se je dijelila na prostor namijenjen konfesionalnomu svećenstvu za molitve u koru i onaj za slušatelje propovijedi uz prednji ulaz u crkvu. Svrhom osiguranja mira za poluliturgijske službe, pak, na polovici lađe postavljala se poprečna pregrada koja razumljivo nije sezala do greda krova. Naslonjena nisko na bočne zidove ispunjala je drevni propis o skrivanju mjesta održavanja svetih misterija od pogleda svjetovnjaka kojima je propovjedaonica okrenuta u sastavu zidane ili drvene pregrade, odnosno samostalno pred bočnim zidom ili spojena s njime. S nje su se zaređeni obraćali puku vršeći jednu od temeljnih svojih zadaća: »govoriti o Bogu ali govoriti s Bogom«, a najveća je praznina nad svima i svime čitavomu prostoru davala najizravniju religijsku i najjaču teološku vjerodostojnost. U istome su cilju, prema davno zadanomu simboličkomu označivanju kretanja kršćanske vjeroispovijesti, prenaglašeno dugačku osovinu prostora određivali svjetlosni otvori velike rozete sred pročelja na zapadnoj strani i različito oblikovanih prozora u apsidi s istoka.

Dakle, iz jasnih je počela izlučeni građevno–prostorni ustroj dominikanskih crkava bio idejno višeznačajan, ujedno višestruko funkcionalan pa je postao ključan za tipologiju obrednih gradnji povezanih sa samostanima. S vremenom se unutar njega na osobiti način zbilo rješavanje problema statike kad se je osim apside i lađa počela redovito nadsvođivati. Nužno je uzdužni bačvasti svod građevine nalik na dvorane udaljio od kršćanskih prauzora, a nije zanijekao sva iskustva minule romanike. Budući da se je posvođivanje čitavih crkava uvriježilo od ranoga 15. stoljeća, treba ga shvatiti oznakom zreloga gotičkoga doba s kojim se većina i slaže zahvaljujući prelomljenomu luku svojeg obrisa. Međutim, kako taj nema oštrinu poput dalekih uzora sa sjevera, gdje se gotički stil zapravo i rodio, već zadržava oblinu romaničko–gotičke naravi, lakše ga je tumačiti ishodom spajanja dvaju osnovnih stilskih klišeja. Bitno je da su ga dominikanske crkve primjenjivale među prvima i dale pečat svoj arhitekturi primorske regije kad se nisu ni dizale crkve veće od samostanskih. Njihove su oltarne prostorije u pravilu imale bačvasti svod pod šatorastim krovom, iako se već u 14. stoljeća bio pojavio centralno–ukriženi preuzet iz nasljedstva romanike. Vidljiv jedino u Zadru s rebrima koštunjave profilacije, pouzdani je signal gotičkoga stila koji će obilježiti i najjednostavnije, uzdužno bačvaste. Svakako je svod postao neotuđiv čimbenik dojmljivosti »hrama« srednjovjekovlja koje je upravo njime izražavalo vjeru u ljepotu ovisnu o duhovnoj dimenziji.

Tako kruto oblikovane i izvan geometrijske harmonije čitkih članova nijednom neočekivanom ili nametljivom pojedinošću poremećene cjeline, nisu drugo doli izvrsna pozornica vršenju pojednostavljenih službi kakve su danomice provodili duhovnici Reda sv. Dominika, osim neotklonjivog slavljenja euharistije nadasve predani podučavanjima samoga Evanđelja zajedno s ispovijedima, a i skrbi o počivalištima umrlih građana. Razabire se iznad svega kako je takve prostore, većinom ipak sazdane u čovjeku savladivim mjerilima, ispunjao pučanstvu upućeni govor njihovih propovijedi, zvučno namijenjen razbuđivanju neposrednih osjećaja ljudi, dok ih je malo što drugo smjelo i moglo odvratiti od vjerske smjernosti i pobožnosti. Ujedno su takve građevine davale do znanja kako se njihovi službenici odriču raskoši zemaljskih dobara po ugledu na Krista, kojem se obraćaju tihim molitvama u koru i svečanom misom na oltaru. Dakle, općoj je strogosti povijesnog njihova poslanstva odgovarala jednostavnost crkava u kojima predani evangelizaciji društva nisu rješavali probleme srednjovjekovnoga graditeljstva nego su se držali uvedenih šturih modela. Oni su se na Zapadu povodili za cistercitskim rješenjima u kojima su se krajem 12. stoljeća ozakonile trobrodnost i višeapsidalnost, ali tih u nas nema ne samo zato što se taj samostanski red uopće nije pojavio na istočnome Jadranu. Svejedno je umjesto isticanja strukturalno plastičke razrade zidanih plašteva, vrednovanja snažnosti građevine i dinamičnosti prostora, humanizacija svojstvena kulturi zrelog srednjovjekovlja na Sredozemlju materijalizirala osobite ideale.

Od primarne činjenice da su crkve rečenih oblika uz samostane propovjedničko–prosjačkih redova prevladavale četiri stoljeća može se, pak, govoriti o sukladnostima dominikanskoga i franjevačkoga graditeljstva. Zapravo se sve slaže s normama istorodnih gradnji u drugim katoličkim zemljama, ali se one tamo utapaju u množinu tlocrtno različitijih, dok u južnoj Hrvatskoj jednobrodne toliko protežu da joj se moraju očitati vrlo svojstvenima. Nalazeći im određeni broj sličnih u više susjednih pokrajina, mogli bismo i površnim pregledom glede podrijetla ili preuzimanja uzoraka stanovitu prednost dati Markama, Umbriji i Abruzzima, također ne zaobilazeći manja središta Veneta te Toskane, dinamički uz obale sve do Španjolske. No treba naglasiti kako su u tuđini, posebice u prekomorju odakle su k nama dolazili prvi redovnici, ti primjeri uglavnom iz 13. stoljeća, što u nas nije slučaj jer je nastanak većini dokumentiran tek u jeku sljedećeg a proteže se do punog seičenta. Dakle, sa izvjesnim se kašnjenjem opetuje arhetip iz italskih pa i udaljenijih krajeva, gdje bijaše sročen prema prvim odredbama o oblikovanju obrednih zdanja Reda propovjednika koji su izvornu poetiku gotičkoga sloga podređivali svojim etičkim i estetskim shvaćanjima izlučenima iz življenja u pokori i stezi.

*

Polazište je u cjelovitijoj procjeni obrednih građevina dominikanaca u jadranskoj Hrvatskoj uvjerenje da prema tipologiji tlocrta onodobnih gradnji diljem Zapada naše pripadaju razredu najjednostavnijih. Jednobrodno i jednoapsidalno rješenje u izvornome liku ima većina od šesnaest poznatih crkava te ga valja smatrati temeljnim i najčvršćim ishodom standardizacije dominikanskoga graditeljstva na obali. Potpuno su ga sačuvale one iz 14. stoljeća u Zadru, Trogiru, kao i kasnije na Lopudu i Šćedru, sve do Čelopeka i Broca u najskromnijem izdanju. Prema starim nacrtima i opisima znamo da mu pripadaše nestala crkva u Gružu, a preinačenima se u Splitu, Šibeniku i Starome Gradu te Hvaru razabire ista jezgra. No još je važnija spoznaja da se s prvobitnom zadarskom u osnovnim mjerilima tlocrta sasvim poklapaju šibenska i trogirska, donekle i lopudska, što znači da su proistekle iz jednoga zadanog uzorka ili su poštovale ista pravila kojima zasad ne znamo točno ishodište. Lakše ga je dokučiti u slučaju ponavljanja dimenzija crkve u Čelopecima na samo šest godina mlađoj u Brocama koja nije ni nadsvođena. Svima se je, pak, dojmljivost gradila stamenošću zdanja s dva kubična volumena bez obzira je li glavni prostor natkriva ravna konstrukcija sastavljena od drva ili zaobljena od tvrde građe zidana kompaktno sa zidovima. Iako su samo pojedine dobile za čistoću tipologije neznačajne dogradnje, nezaobilazno je ravnovjesje onih s drvenim krovištem i onih s čvrstim svodom, koji od početka opstaje obligatan nad apsidom. Sustav je provođen kao pravilo ma koliko su se jako građevine razlikovale u veličinama od kojih im polaze osobitosti.

U okviru standardizacije ustroja samostanskih crkava u Dubrovniku objavila se je inačica koja bez ponavljanja odaje otklon od ustaljenih shema i ističe individualnost svakoj gradnji. Proizlazeći iz posebnih povijesnih okolnosti, dotiče probleme stila, ali ne kazuje stupnjevanje tlocrtnih obrazaca u očekivanome redoslijedu vremena. Posvjedočeno na obali najstarija i najveća crkva otpočetka s ustrojem lađe pod vidljivim drvenim krovištem pobija izražajnost romaničke morfologije, a u višoj apsidi otvoreno sriče gotičku strukturu ne usvajajući sva iskustva iz njezinih prekoalpskih kolijevki. Zapravo je monumentalni njezin oblik iza zaključnog, statički neophodnog zastora lađe u vidu tribelona, ostvario jednako široku a poligonalnu, jedinstvenim skeletom s rebrima od poda do vrha svoda oblikovanu »capellu maior«. Spajajući teme različitoga dobnog i prostornog podrijetla, ona među dominikanskima na jugu Hrvatske jedina otvara pitanja formalnih raspona srednjovjekovnoga graditeljstva na Jadranu. Naime, iako se cjelovito takvo obgrljivanje crkvenog začelja višekutnom formom objavilo u arhitekturi Venecije, bilo je već prerađeno kroz apeninska rešeta jer datira iz kasnijeg doba. Iz istih razloga također nije nužno ovisno o prijenosu iz Ugarske i Srednje Europe, odakle je obilježilo kasnosrednjovjekovnu arhitekturu hrvatskog sjevera. Za razmjerno vrlo ranu pojavu u Dubrovniku, pak, presudne bijahu veze s jugom Apeninskog poluotoka, gdje su unutar anžuvinskoga kraljevstva od kraja 13. stoljeća prostrujali francuski utjecaji. Po njima je u okviru otvorenosti našeg obalnoga grada općoj razmjeni dobara, potvrđen i dodir s internacionalnom gotikom jasnoga uzorka koji nije imao nikakvih daljnjih odjeka.

S pozivom na osamostaljivanje dominikanskih provincija u priobalnim krajevima znakovitija su razgranavanja regionalnih predaja. Jedna se očituje u oblikovanju svoda crkvene lađe na Čiovu koji podržavaju pojasnice nad lezenama, a višekrat ponavlja među franjevačkim crkvama južnog primorja. Budući da su pri ovoj gradnji sudjelovali dubrovački majstori, sustav se može smatrati plodom razmjene znanja graditelja iz 15. stoljeća. Međutim, čini se upečatljivo da nije našao odraza među drugim dominikanskim crkvama u kojima nije popustila vjernost izboru strožih oblika. Pri obnovi potresom porušenoga dubokog prezbiterija u Lopudu urodila je uspostavom gologa bačvastog svoda umjesto križno rebrastog, izvorno možda i dvostrukog. Novi se je nadvio nad apsidom produženom iz drvenog krovišta lađe i spojio sa istovjetnim svodom bočnih krila križolikog tijela kakav je preporučio koncil iz Tridenta. Podsjećajući pak na malo starije crkve s patuljastim transeptom, sličnome se povinula kapela cenobija u Orašcu koja je i zbog malih svojih mjerila dobila bačvasti svod nad svakim dijelom prostora. Naprotiv, u Brocama je svod izostao nad lađom druge crkve, iako ga je imala tlocrtno istovjetna zatečena pored stambene kuće redovnika koji su opsluživali obje istodobno. U najvećem pak zahvatu dodavanja simetričnih lađa crkvi u Hvaru, središnji prostor nije nadsvođen dok su bočni traveji slijedili križno bačvasti svod apside pravokutnog tlocrta. U Starome Gradu kasna je rekonstrukcija crkve opet ojačala glavnu lađu s nadsvođenim postranim kapelama njoj okrenutima prema rješenjima baroka koja nisu štetila jednobrodnosti. Budući da se to nije dogodilo niti kao posljedica promijenjenih proporcija zdanja u Splitu, na osobiti način u Bolu i Korčuli, teško je govoriti o preobrazbi temeljnih običaja građenja, ali je neosporno prepletanje inovacija i tradicija bez čvrstog pravila. Koliko su se uvriježenosti uz upute i privole Reda cijenile do kraja njegovih graditeljskih poduzimanja, jamči nastanak crkve s oštrolučnim svodom nad longitudinalnom lađom i pravokutnom apsidom u Vignju kao individualne donacije bogatog pomorca–plemića.

Zato što je jedan te isti tip gradnji mimo svake podložnosti vanjskim utjecajima ili odazivanja na suvremena strujanja duž obale najviše zastupljen, možemo vjerovati da mu je pridonijela nemoć sredina za gradnju složenijih sustava kakve u mnoštvu stranih primjera tvore crkve sa začeljima od više simetričnih apsida. Donekle odražavajući cistercitske predaje, naime, u drugim su zemljama one mahom plod udjela privatnika koji ih radi svojeg prestiža podizahu kao zavjetne kapele pored glavnog oltara, a u nas takvim zahvatima doraslih isprva nije bilo. Uostalom, nije bilo ni jačih društvenih razdora kojima bi se Red opirao svojim »oružjima« za obraćanje ljudi od zemaljskih zala i izazivanja nedaća. Ustroj najjednostavnije poput vrlo dugačke dvorane osmišljene lađe i proporcionalne joj apside pogotovo je odgovarao zatvorenim zajednicama reformiranih dominikanaca, pa je i njihovo širenje potpomoglo stalnosti arhitektonskog tipa. Potvrdio se čak i onda kad su gradnje crkava u uvjetima kulturno najzrelijeg doba renesanse na Čiovu, u Gružu i Starome Gradu ili Korčuli potaknule prodorne i djelotvorne zaređene osobe. No budući da se posvuda novac za udomljivanje redovnika, koji su građanstvu zauzvrat pružali ne samo pastoralne usluge, prikupljao dugotrajnim davanjima svih društvenih slojeva, krajnje bi se tipizacija građevnih rješenja smjela smatrati i posljedicom jake komunalne svijesti, što je uz združenosti svjetovnih i vjerskih krugova obilježila mentalitet primoraca s privrženošću tradicionalnim vrijednostima.

Uz glavninu navedenoga neotklonjiva je sa svih gledišta činjenica da su razmjeri dominikanskih građevina sukladni općoj snazi sredina koje su se pridržavale postojećih hijerarhija. Samo su zgodimice sustigle veličine katedrala, a župne crkve kao i zavjetne i privatne zaostajahu iako ih u pojedinostima donekle oponašahu. Svakako je redovnička crkva iz 14. stoljeća u Dubrovniku nekoliko puta veća od prosjeka, dok trogirska i zadarska zaostaju i nakon produživanja glavnoga tijela. Kasnije su gradnje ovisile o slojevitijim činiteljima pa se prvima približila splitska, ali ostaje ključno kako i najmlađe ponavljaju arhitektonsko–prostornu šablonu. Koliko god je ona u odnosu na opće zakonitosti gotičkog izraza značila provincijalnu hibridnost, ipak je ishodila određene estetske harmonije. Sročene pukim povezivanjem golih zidnih platna i glatkih površina bačvastih svodova presudno su utjecale na ukupno sakralno graditeljstvo primorja koje je u plastičkoj dekoraciji oživljavalo skromni susret s rječnikom renesanse, pa i baroka. Dominikanci su se njima slabije otvarali, a čuvajući stalnosti inicijalnog sustava svoje arhitekture i na geometrijski razmještanim otvorima vrata i prozora zadržali su uglavnom po gotičko–renesansnim formulama ozbiljno artikulirane okvire bez jačeg pripuštanja obama stilovima inače svojstvenih dekorativno klesanih motiva.

Ravnajući se prema povijesnim datostima snalaženja Reda na primorju, moguće je dokučiti koliko su i na koji način njihove oblikom uglavnom ujednačene crkve pratile opće parametre razvoja urbanih jedinica i prostornog okruženja. Glede toga treba zapaziti glomaznosti dubrovačkih pa i lopudske, jer se poput porušene splitske podudaraju s prestižem sredine iako nisu istodobne. One u Zadru i Šibeniku, podjednako u Trogiru i drugdje, pak, potvrđuju kako dimenzioniranja ne bijahu prouzročena samo brojnošću žitelja u naseljima kojima inače nije nedostajalo obrednih prostora. Odvagnuti je odnos unutrašnje visine i dubine arhitekture u osnovi snažio osjećaj jedinstva »Hrama Novoga zavjeta«, koji su crkve otpočetka vrlo smišljeno opredmećivale. Zato ih treba smatrati ishodom uzajamne volje redovnika i građana za omogućavanjem određenog tipa vjerskog života i smjera eklesijastičkog djelovanja, što je u izvangradskim, međusobno slično domišljenim i složenim zdanjima iz Staroga Grada ili Čiova izravnije ovisilo o lokalnim poticajima ili unutrašnjim odlučivanjima redovničkih ustanova. Potonja su samo donekle pratila raspad jedinstvene Dalmatinske dominikanske provincije, a politički izazvano formiranje zasebne Dubrovačke kongregacije nije ostavilo posljedica u tipologiji gradnji.

Iako su se u putanji stoljeća poštovale datosti života svakog dijela obalnog podneblja, arhitektura se uvelike kretala za obnovom strogosti i skromnosti zacrtanih u doba prvih nastupa Reda iznoseći u prvi plan izvorne osobitosti i jasna usmjerenja dominikanske kulture. Bitno je tome pridonijela od početka 15. stoljeća nastupajuća opservantska Reforma koja je bolje učvrstila pretpostavke o međuovisnosti forme i sadržaja te suzbila moguća povođenja za strujama matice stila. Posebice onda kad su se u njezinome duhu tražila osamnička skloništa, primjerice na Šćedru dogradivši lađu na prastaru bogomolju, a kasnije u Čelopecima i Brocama cjelovito gradeći novu, nije došlo do odstupanja od provjerenih uzora, pa se može govoriti o tipološkim i morfološkim arhaizmima. U tome smislu su ogledne crkve starijega sloja u Zadru i Trogiru gdje su portali i na iznova, pri vidljivome produženju lađa sazidanim pročeljima s velikim rozetama, zadržali romanički slog i nacrt. Primjese starijeg stila također pokazuje lučni okvir otvora glavnog portala usporedno utemeljene crkve u Dubrovniku, ali ih osuvremenjuje obris i dekor njegova plastički pojačanoga završnog dijela. Bez obzira jesu li poput peterokutnog začelja s jakim potpornjacima izlučeni iz južnotalijanskih utjecaja, kod nas ne baš uobičajeno postavljanje najbogatije razrađenog portala na bočnu stranu građevine ipak nije puka posljedica praćenja stilskog i iskazivanja estetskog napretka na pragu 15. stoljeća.

Uz izostavljanje glavnog ulaza na sredini zapadnog pročelja natprosječno je velika dubrovačka gradnja slijedila i zamisao »dvostruke crkve« kojom se obavilo razdvajanje prednjega prostora za puk od stražnjeg, svečanije udešenog za svećenstvo. Sređivanje zacijelo predviđenih funkcija steklo je svoju osobitost sredinom 15. stoljeća, vjerojatno u svezi s jačanjem patricijskog staleža i srastanja dominikanaca s njime. Tada je izvan perimetra velike crkve pored njezina jugozapadnoga ugla, do kojeg je artikuliran i posebni prilaz, podignuta crkvica sv. Sebastijana. No ona se nije stopila u cjelinu gradnje poput kapela u Splitu i Šibeniku već je pomogla iznimnomu rješenju ulaza u veliku crkvu. Hodnik je između dviju zgrada, naime, popunila galerijska konstrukcija što se pomoću tri luka prizemno i na katu rastvorila s boka prema glavnoj lađi. Istom je njezin balatorij pomaknut istočno k svetištu, a na sjevernoj strani ispražnjenog prostora, sučelice ulaznoj galeriji, u 16. stoljeću su načinjene tri spojene apsidiole. Omogućavajući odvojenu službu Božju u zapadnoj polovici lađe zacijelo namijenjenoj propovijedima, one opetuju izgled para kapela prethodno usađenih istočno pod postranim lukovima glavnoga svetišta u koji je smješten dvostruko uzdignuti redovnički kor. Takvo je, pak, ustrojavanje u zbilji dviju crkava pod istim krovom uz umnažanje obrednih mjesta u objema bitno upokorilo prvobitnu izduženost jedinstvene velike lađe. Pružena do završne, s tri visoka otvora pred skeletom apside perforirane kulise, nesumnjivo je nametala osobite probleme koji su nadvladani podjelom prostora i svrsishodnim raspoređivanjem sadržaja kako otkriva sred zida prema klaustru sačuvana propovjedaonica. Za očitanje konačnog sređivanja čitavog prostora zasad nedostaje dosta podataka, ali se i složenim srokom svih čimbenika opreme arhitekture bitno održao dojam dominikancima neotuđivoga gotičkog nadahnuća.

Inače na Zapadu otprije poznati model »dvočlane« ili »dvodijelne« crkve uvjetovan jačanjem propovjedništva iskalio se također u Korčuli i Bolu s drugačijim poretkom prostorija. Kako se već ogleda izvana na pročelju, u oba je slučaja prvobitnoj dvorani stoljeće kasnije bočno dodana jednako dugačka nova lađa. Povezane su u cjelinu statički dosta rizičnim rastvaranjem širokih arkada u središnjem zidu koji otada nosi oba svoda te arhitektonski razdvaja prostor za propovijedi od onoga za korske službe svećenstva. U Bolu je, dapače, u dodanoj prostoriji zadovoljena potreba uvođenja kapele Rozarija, što je značilo korak naprijed od diobe prostora s pregradom na polovici lađe. No kako je ona bila zadana već po Reguli Reda, vjerujemo da je nametnula uočljivo produživanje uskih tijela zadarske i trogirske crkve. Zadarski zapisi svjedoče Regulom zadano razdvajanje lađe pomoću drvene konstrukciji prije druge polovice trečenta, dok osobitu inačicu tvori pola stoljeća mlađa crkva na Čiovu, gdje uzdignuti predoltarni dio obnavlja načela romanike koja se u nas nisu nigdje ostvarila. Međutim, potrebi se za javni nastup i zatvorene službe svećenstva udovoljavalo i drugačije: u Brocama posredstvom dviju crkava pri jednome samostanu od kojih je novija za duhovnike jedva veća od starije okrenute malomu naselju, a na Šćedru pomoću oltara na otvorenome pri moru pored nevelike redovničke crkve, što objašnjava i predaju o slušanju mise s lađa u luci.

Iz najizražajnijih fenomena preostaje zaključiti kako se arhitektonsko–prostorna struktura crkava nije ravnomjerno povodila za diktatom stila i njegovim kronološkim mijenama nego je doradom najčišće formule jednobrodne i jednoapsidalne crkve sa svodom prilagođavala povijesti samostanskih jedinica. U tome je pogledu uputan slučaj crkve u Čelopecima, koja je — 1622. godine posvećena sv. Vicentu ispovjedniku — služeći poglavito za povremenu osamu ili duhovne vježbe pripadnicima Reda, lišena sakristije i zvonika, a i propovjedaonice unutra. U crkvi sv. Križa na Čiovu također bez potonje na crti poprečne diobe lađe, dodatno treba istaknuti pojavu kripte koju su u regionalnome graditeljstvu imale samo neke romaničke gradnje, a posve je strana kasnijima od 13. stoljeća. Ovdje je pak ukopana ispod uzdignutog prezbiterija i valjda predodređena za pokop utemeljitelja samostana, preustrojila nivelacije svetišta na način koji se ne susreće ni u gotici niti kod dominikanaca, a udovoljava prohtjevima ogranka opservanata koji su tu trajno stolovali. Nekima su pak gradskim crkvama sekundarno dodane također četvrtaste kapele s križnim svodom koje, sudeći po titularima, nisu bezuvjetno privatno–zavjetne. Krajnji je zaključak da izbor i raspored arhitektonsko–prostornih članaka crkava i samostana Reda sv. Dominika u jadranskoj Hrvatskoj nisu jednolično objavljivali ideale strogosti ili čistunstva kakvi bijahu dogovoreni na prvim njegovim Saborima u 13. stoljeću.

Sa svime jača spoznaja kako su opći predlošci ili zajedničke stečevine dominikanskih crkava i u nas odgovarali nepromjenjivoj redovničkoj askezi. Najpotpunijima se u tome pogledu objavljuju crkve građene u jeku 15. stoljeća za izdvojene zajednice reformiranih redovnika. Utoliko se pouzdanije radi o regionalnome tipu samostanskih dvoranskih crkava koji nije dovoljno vrednovan dobrim dijelom zbog ustaljenog mišljenja kako toj arhitekturi nedostaje umjetničke osjetljivosti te da uslijed ograničene imaginacije ne zaslužuje znatnije hvale. Uistinu se čini da se ona, lišena ljubavi prema razvedenosti prostora i raščlambi njegova dekora, čemu su stremili glavni tokovi stvaralaštva u provinciji, ni ne može natjecati s djelima drugih sadržaja. Međutim, osvijetlivši joj ključne oblikovne i semantičke vrsnoće, podudarne s istorodnima u prostranstvima Europe, moguće je izdvojiti mikro–područne crte. U njima leži i odgovor na pitanja oko škrtosti zora gotičkih izvora što se u doba prvih spominjanja dominikanaca u našim krajevima nije obilato iskazivao, a oni ga s razgovijetnim ograničenjima učiniše vlastitim najprikladnijim znamenom. Postali su mu i promotori, da bi ga na istočnome Jadranu pronijeli u specifičnim izdancima kroz više stoljeća. Na svakome polju postižući veliku suglasnost s nastojanjima i navikama Reda sv. Frane, zajednički su u južnoj Hrvatskoj zacrtali u biti krajnje škrte inačice gotičkoga graditeljstva dokazujući obujam prijema pa i utjecajnost crkvenih redova od kojih se dominikanski potvrdio najstrožim.

Zapravo je usvojena interpretacija modernoga zapadnoeuropskog izričaja postala odlučna za poimanja graditeljstva kakvo je od početka trečenta napajalo likovnu kulturu čitave obale. Kao pokazatelj opće mode i ukusa, tek je u nekim pojedinostima i samo na nekim mjestima oplođena utjecajem od strane političkih vlasti s kojima su dominikanci posvuda bili u sprezi. Shodno tim običajima otvorili su se strujanjima iz krila napuljskih Anžuvinaca koji nakon ugarskih Arpadovića podupirahu sve oblike života u primorskim gradovima, u početku 14. stoljeća svladavši inače na Jadranu najdjelotvornije pritiske iz Venecije. No ni pritom se nije zaboravljala pripadnost svetog osnivača Reda prosjaka–propovjednika ranohumanističkoj kulturi, što je za njegova života uobličila glavne linije gotički odmjerene frazeologije. Naslonjena na otprije već u drugim uvjetima definiranu nezahtjevnu morfologiju drugoga po redu velikog stila srednjeg vijeka, poglavito se iskazala uvođenjem prelomljenog luka u obrisima zidnih otvora i presjecima svodova. Primjereno potrebama samostanskih crkava, jedina se je takva formula iz kraja duečenta na našem tlu održala više od tridesetak desetljeća. U njegovim okovima se ni renesansi nije u svemu popuštalo kad je od sredine kvatročenta zamjetno osvajala istočni Jadran jer je na jednobrodnim crkvama sintaksa njezinih oblika ostala podložna šturim iskustvima gotičkog doba. Promjene su dokazive tek na potpunoj zamjeni oštrog luka pravilno polukružnim od ocrtavanja otvora do oblikovanja svodnih plašteva, kojima se na štetu drveno–grednih sustava redovitije prekrivala čitava lađa. Jasno se time postizalo jedinstvo sakralnoga prostora shvaćenog istovjetnim boravištu Svevišnjeg na zemlji, ali se modernitete klasicizirajućih oznaka nije prihvaćalo bezuvjetno u svim crtama, možda i zbog svijesti o njihovome pozivanju na antičke, u naravi pretkršćanske starine.

Iako su dominikanci unutar vlastite Regule prihvatili pravila Reda sv. Augustina, s vremenom su ustalili vlastita rješavanja formalnih problema oko okvira ispunjavanja svojih najvažnijih ciljeva u evangelizaciji društva. Iz primarne je povezanosti samostana i crkava ishodila prostorna sređenost pomoćnih prostorija koje pripadaju i jednima i drugima. Ključno mjesto ima sakristija kao zasebna točka neposrednih priprema za službe na crkvenome oltaru. Stoga se redovito nalazi tik do prezbiterija, tako da izvana popunja ugaoni spoj lađe i apside, a urastajući u krila samostana dalje se usklađuje s njihovim gabaritima i pripaja prostorijama izvanobredne namjene. Istomu se priklanja i zvonik koji prema drevnoj simbolici ističe moć ustanove Crkve, no podmiruje i određenu funkciju budući da se s njega pomoću zvona oglašavahu svi bitni činovi Božje službe. U tome smislu udovoljavajući neophodnoj komunikaciji s glavnim oltarom, i u većini dominikanskih gradnji je smješten pored apsida gdje kao zasebna oblikovna tema dopunja promišljenu tlocrtnu ravnotežu, pa i razvedenost građevnog bloka crkve i samostana. Češće pak podizan na sakristiji suprotnoj negoli na istoj strani, gdjekad je iskazivao uvjete života i osobitosti sadržaja sklopa kojemu pripada, a u Zadru te Ninu i Pagu, kao i u Brocama ili Čelopecima izostao je u znak starosti ili skromnosti sjedišta. Na Čiovu je iznimno spojen s pročeljem ugledajući se na stare hodočasničke crkve, dok ga one u ruralnome okružju Dubrovnika nisu ni imale jer se nisu ni otvarale brojnijemu civilnomu stanovništvu. Na manjima se diže vrh zabata pročelja, kao u Orašcu sazidan krajnje jednostavno u plošnoj kulisi nalik na »presliku« s otvorom za zvona, kakva se inače od trečenta ustalila na crkvicama diljem ladanjskog prostranstva obale i otoka.

*

Svekolikoj težnji za organičkom cjelovitošću sakralne arhitekture podrediše se i čitavi samostani, prije svega opredmećujući učenja sv. Dominika o neophodnosti odvajanja pokorne braće od ovozemaljskih bogatstava i življenju u zasebnome domu koji bi oblikom i ustrojem trebao predočavati nebesko kraljevstvo. Po gotovo ozakonjenome redu, crkve su podizane prije s njima stopljenih samostana, tako da zajedno zatvaraju središnje dvorište, četverokutni klaustar koji poput atrija opkoljava otkriveni prostor u kojem je mali vrt ili ozidana cisterna, napajana kišnicom sa svih krovova. Štura je kompozicija pravilno sricana s velikim iskustvom u ekonomiziranju prostora, ali i prožeta osjećajem za mjeru te produhovljena iskanjem ljepote u naizgled običnom, redovničkom svagdanu neophodnim sastavcima cjeline koja poštuje sve geometrije svoje životnosti. Unutar od crkve obvezatno nižih stambenih krila, zidanih poput običnih kuća a s naglašenim simetrijama mahom jednostavnih otvora, prizemno su raspoređeni sadržaji zajedničke svrhe: dvorana za poluobredne sastanke zvana kapitularnom, dodatno možda pokoja za riznicu pa i školu, te blagovaonica uz kuhinju, spremnice i konobu. Na katu su u ćelijskome poretku brojne spavaonice, svaka sa svojim vanjskim prozorom, te poneka veća soba za dnevni boravak ili knjižnicu s arhivom, uz uzdužne hodnike iz kojih se mjestimice izlazi na terasu. Zaravnjena nad arkadnim trijemom klaustra obilježila je uglednije dalmatinske gradske samostane to izravnije što se rjeđe javlja u drugim zemljama. Strogi sustav zaokruženih namjena se ponavljao da pruži sve pogodnosti boravka, a u poimanjima ljudi uzdigne dostojanstvo stanara ili iskaže disciplinu njihove zajednice. Negdje se dio pružen uz crkvu natkrivao radi sklanjanja od kiše i sunca, dok je pogled u okolicu obično omogućavala uzdignuta lođa–vidilica, služeći za predah i užitak neposrednim korisnicima sklopa. Samostani odvojeni od naselja su opskrbljeni i kulama radi obrane, čemu su nerijetko služili zvonici, a suglasja u oblikovanju tolikih čimbenika pojačana su pripadnošću samostana zajedničkim ustanovama u nacionalnim granicama.

U svakome su samostanu, dakle, vrlo racionalno prostorno predviđeni i arhitektonski određeni bitni sadržaji življenja redovnika u klauzuri, pa su se svi pridržavali zadane sheme. Međutim, razrađivali su je prema nizu okolnosti, a temeljne se čednosti nije odrekla većina sklopova. Bez obzira na neistodobnost građenja osnovni niz tvore oni u granicama mletačke Dalmacije: u Zadru i Splitu, Trogiru i Šibeniku, Hvaru i Starome Gradu dok je u Bolu i Ninu uvriježena matrica ponešto prikraćena. Na Čiovu pak tijekom redovničke reforme u jedinstvenome projektu sa crkvom sve programski svodi na britku jednostavnost, koliko svrsishodnu toliko i estetski promišljenu, zapravo strogost u znaku podložnosti Crkvi. I drugi izvangradski sklopovi mnogostruke svoje služnosti spretno pretvaraju u privlačne razine, uključujući i kule koje redovito sraštene sa stambenim krilima jedva začinju zasebnu građevnu temu. Izuzetak su u Starome Gradu cilindrične i visoke, smještene dijagonalno zatvorenomu sklopu nakon što bijaše poharan. Iz čednog sroka osiguranja svih samostana ipak se ne može utvrditi stroga dioba po pripadnosti političkim teritorijima, dok im se kriteriji oblikovanja uglavnom povode za gospodarskim stanjima okruženja i osobitim uvjetima suživota s njime sa zadatkom jamstva vjere. U tome je smislu svekolika raščlanjenost dubrovačkoga sklopa primjerena položaju i ulozi dominikanaca u bogatoj trgovačkoj Republici s čijom se upravom povezivahu do mjere koja općenito u nas nije svojstvena Redu. Slijedno oblikovnoj izuzetnosti crkve čitav je nadmašio prosjeke poznatih skupina vrste te nameće propitivanja o pretpostavkama zaobilaženja, bolje reći nadjačavanja onodobnih standarda.

Također stilski nezavisne o većoj obrednoj zgradi za raskošnim oblikovanjem gradskog samostana zaostaju na tlu iste državice građene jedinice, od istodobne u Gružu do zadnje u Vignju. U Čelopecima je sažetost doma redovnika fizički odvojenog od crkve proizišla iz specifične namjene mjestu odmarališta i duhovnih vježbi članova matične zajednice. S istim su ciljem srednjodalmatinskim samostanima u Šibeniku i Splitu pridane široke vrtne površine. I drugdje su sklopovi, svaki za sebe u različitosti arhitektonsko–prostornog ustroja, izražavali okolnosti nastanka kao i usavršavanja slijedom postupnog bogaćenja. Na Čiovu je poradi prijema hodočašća u crkvi posvećenoga groba kao malo predvorje samostanu pridodan trijem s katom. Inače se neobavezni gostinjac kao u Trogiru i Bolu izdvajao na katu ulaznih zgrada preustrojivši geometrije cjeline. Osobite crte pokazuje sklop izvan gradske jezgre Korčule isturen na strmini s dva visoka krila koja prislonjena uz crkvu zatvaraju hortikulturno uređeno dvorište. Poredak stojnih zgrada u jednome redu na Lopudu i Sčedru kao i u Brocama uz prostrani ograđeni vrt podsjeća na davne prauzore samostana, tim više što se prvi uz niz prostorija tlocrtno određenih širinom samog bloka širi otraga s grozdom ekonomske namjene. No, zacijelo ne ishode iz starine nego se kao u Orašcu na padini terena prilagođavaju uvjetima prirodnog mjesta. Unutargradski takav u Pagu prati raster stambenih blokova, zbijen među njima nadohvat obrambenih zidina naselja kojemu i takav potvrđuje ulogu u gospodarsko–vojnoj strategiji Venecije na hrvatskoj obali. Uza sve varijacije, naposljetku ipak nema jačih stvaralačkih iskoraka iz načela koje je usadilo puko poštovanje drevnih repera samostansko–kleričke discipline.

U pogledu formalne razrade zdanja u cjelovito ustrojenim sklopovima, međutim, postoje čak nesuglasja s počelima Reda sv. Dominika jer ona nije ni približno ozakonjena kao u crkvama. Dapače, njima sasvim suprotno nijedan samostan u svojim strukturama ne iskazuje dosljedno poetiku stila suvremenog dolasku dominikanaca na istočni Jadran. Tako oštrolučne arkade nema nijedan trijem središnjega klaustra, iako se oblik javlja na pročelju prizemnih kapitularnih kapela u Dubrovniku i na Čiovu. Na okolnim se, mahom kasnije nastalim zgradama, takvi nacrti prozora ili vrata kao i svodovi s rebrima ili bez njih prilično ograničavaju. Polukružno kruti lukovi, kojima one ogoljene od klesanog dekora obiluju, nemaju izrazite stilske značajke trečenta makar ih se tada dobrano koristilo u javno–svjetovnome graditeljstvu. Ni blizu sličnih rješenja nema u domovima neposrednih službenika vjere kojima je svekolika privatnost podređena idealima moralne čednosti, pa su i fizički okviri prostora njezina postizanja najjednostavnije oblikovani i kad se okreću obrascima tekućih stilova. U pogledu primjene dekora i stanovi im bitno zaostaju za građanskom arhitekturom čak u doba kad su propovjednici u jadranskoj Hrvatskoj, izvan ratnih opasnosti iz neposrednog zaleđa, dostigli vrhunac svoje afirmacije te shodno tome koristili usluge najvještijih graditelja i kamenorezaca.

Tijekom uzlaza kvatročenta zaredale su se znatnije obnove, pače i podizanja iz temelja novih samostanskih zgrada bez pune složnosti u prihvaćanju normi modernoga stila. Prateći raslojavanja umjetničkih shvaćanja i estetskih htijenja iz svojih okruženja, suzdržano ali postojano izbila je na vidjelo prizma različitosti koje na prvi pogled nisu uvijek posve podudarne počelima dominikanske kulture. No, dočim se nisu nijekala sva opća iskustva i unutar Reda provjerena oblikovna načela, a uz sporo suzbijanje rječnika gotičkih motiva učvršćivao put provincijske renesanse, prilično se slobodno išlo k tzv. »mješovitomu«, ustvari prijelaznomu stilu koji podilazi tradicionalizmu, a ujedno slijedi pomodni ukus. Najjače iskristalizirana u svjetovnome graditeljstvu, ta su smjeranja čuvala obilježja kasnog srednjovjekovlja poglavito u klesarijama neodvojivim od gradnji. Unatoč tomu izgleda da su se samostanci gotovo svjesno odricali gotičkih nadahnuća kakve poznaje prekomorje, pa i ostala Europa s jačim pozivom na cistercitska vrela. Nedvojbeno su ona kod nas ugušena tijekom radikalnih promjena, kakve je poveo opći preporod umjetnosti u zenitu kojega je oblikovana glavnina primorskih samostana.

Zasigurno s razlogom i povodom u svemu su najrječitiji klaustri od kojih neki tvore izvrsna umjetnička ostvarenja što više prate zrenja lokalnih društava negoli poštuju stege samostanskog života. U pogledu otvaranja modernim stečevinama s ciljem postizanja reprezentativnosti ili uzdizanja dostojanstva ustanove, odskače dubrovački sv. Dominik, već pri nastajanju hvaljen od učenih suvremenika. Sve su njegove vrsnoće pravovaljano ogledalo puta kojim je renesansa postupno osvajala ukus crkvenjaka s naglaskom na estetskome osuvremenjivanju poluposvećenog ambijenta koji se ovdje čitav doima kao najraskošnija »sala na otvorenome«. U tome cilju poslužile su posudbenice iz toskanskih, onda za čitavu Europu najprivlačnijih izvora, sapletene s vjernošću rječniku domaćih predaja. Pečat im samosvojnosti daje slikovita raščlamba klesanih krletki arkada svih krila trijema, zamišljenih od stranog projektanta, ali izvedenih ujednačeno od članova najplodnijeg naraštaja mjesnih radionica s prevagom ornamentalnog duha.

Može se reći da preobrazbe poznatih modela ovise i o vanjskim činiteljima, polazeći od toga što su brojni redovnici potekli iz obitelji patricija i bogatih građana. Oni su nosili sklonosti prema otmjenosti, pa je spajanje gotičkog i renesansnog rječnika, tj. tradicija i inovacija, postajalo mjerilo ugleda, čak intelektualnih dometa redovničke zajednice. Njih je donekle podupirala i službena vlast, želeći u okvirima sakralnih sadržaja iskazati vlastiti prestiž, ali su neupitno kao i o cijeloj svojoj arhitekturi dominikanci sami donosili bitne odluke. Tako je sklop »fratara bijelih«, poništivši svaki trag prvobitnoga malog klaustra koji se spominje već 1286. godine, od sredine 15. stoljeća postao poprište iskušavanja najvještijih stranih i domaćih kamenara. Oni su mu izgled oplemenili osebujnom maštovitošću izvan kanona čistoga stila, a jače su slobode ostvarili pri oblikovanju i opremanju okolnih poluobrednih, vanjskoj javnosti donekle dostupnih prostorija. Pojedinačno tako i sakristija i kapitul postadoše izuzetno slikoviti pokazatelji izražavanja humanističkog naboja iskaljenog u motivima i vidovima obrade primijenjene skulpture koja likovnom vrsnoćom nadilazi postignuća epohe na čitavoj hrvatskoj obali.

Formalno ozbiljnije sročen je klaustar u Trogiru, da bi sukladno kulturi okruženja postao ogledni uzor renesansnoga sklada i ugođaja. Njihovu činkvečentističku inačicu iznose matematički proporcionirane arkade s vitkim stupcima toskanskog sroka u Gružu, kao da se samostan namjerno natječe s okolnim ljetnikovcima dubrovačke vlastele. Od strogosti zadane renesansnim stilom, pak, ne odustaju ni seičentističke u Vignju jer preslikavaju regionalne crte stvaralaštva bez podavanja nadolazećemu baroku. U tome se duhu slabo izražavala volja učenih fratara za sudjelovanjem u umjetničkome napretku ili njegovome dograđivanju. Posljedično nedovršeni klaustri u Starome Gradu, kao i nepotpuni u Bolu i Ninu, nose stanovite rustikalne crte jer nisu bili u prilici upregnuti visoko izučene graditelje i klesare. S obzirom da to nisu postigli ni pokretači gradnji u Splitu ili Šibeniku, gdje im na raspolaganju bijahu mnogo sposobniji, klaustarski trjemovi su ostali stilski neizražajni, u okovima regionalne predaje sačinjeni s masivno zidanim nosačima i slabo artikuliranim arkadama. Podjednako su štura rješenja bila u Zadru i Hvaru, premda najslabije sačuvana ne otkrivaju sve odlike svojih izvorno velikih gradnji. Dosljedno se u manjim sklopovima na Čiovu i u Čelopecima graditeljske vještine svode na trijezna udovoljavanja skromnim zahtjevima i mogućnostima u okviru kojih tamošnja ostvarenja dosižu pažnje vrijedne zasebnosti. Njima su poslužile i krune cisterni koje po općem predlošku iz davnih benediktinskih klaustara većini ispunjaju središnji prostor opkoljen trjemovima, a neki ga i izvan naselja koriste kao mjesto za njegovanje raslinja.

Slijedom variranja koja nije uvijek u svim detaljima lako protumačiti, mjestimice se potirala pravilnost poretka arhitekture ili sustava zidnih otvora svojstvena crkvama, ali se svjesno čuvalo organičko povezivanje funkcija. Zato vjerujemo kako je postojala trajna volja dominikanaca da se ne razmeću arhitektonsko–plastičkim izričajima dok čuvaju formule ili norme kakve im je ocrtala prvotna Regula. Ipak prema oblikovnoj umilnosti i funkcionalnoj sređenosti većine nema dvojbe da se uspijevalo ishoditi estetski značajna suglasja i pozornosti zaslužne ravnoteže zatvorenih zdanja i nebu otvorenih prostora. K tomu su stapanje prigradskih ili ladanjskih domova s okolicom olakšavale postrance ograđene površine za poljodjelstvo. Ipak je krajine u širokome vidokrugu najučinkovitije oplemenjivala crkva sama svojom veličinom te sa zvonikom koji nisu imale ni sve značajnije katedrale, a samostanske ga dobivahu mahom po prvotnim projektima.

Oblikovanje zvonika kojima se na obali diči većina samostanskih crkava luči zasebnu temu. Iako ga nema najstarija dominikanska u Zadru, redom ni one u Ninu i Splitu, pa ni kasnije poput Paga, ne bi trebalo sumnjati da su nastajali usporedno s franjevačkima. Većina postojećih se međusobno podudara s njima ističući jače obredno–propovjedničke negoli prosjačke misije. Prosječno rješenje predočuje primjer u Trogiru sa zatvorenim donjim dijelom i čvrsto ozidanom lođom za zvona pod piramidalnim krovom. U cjelini ne taji venetske klišeje, na koje se svjesno vraća gotovo svaki s vremenom obnovljeni. Pojedini su namjerice kao u Starome Gradu slijedili arhaični lik kula, a drugi se poput Bola ili Splita okretali modi razdoblja u stilizaciji dekora otvora. Jedini je onaj na Čiovu zadržao trečentističku uzoritost s plastikom bifora lođe na vrhu i piramidalnim plitkim krovom. Međutim, od Dubrovnika do Hvara pravodobno se javlja drugi tip koji ishodeći iz južnijih apeninskih pokrajina jamči opstanak prastarih veza s njima. Osobitost mu je poligonalni najviši kat proporcionalno sužen i rastvoren poput lođe s otvorima polukružnog završetka nad donjim kvadratičnim tijelom koji nije uvijek bez prozora, a nosi kupolasti krov koji nije svima istovjetan. Osnovna mu formula bijaše dorađena od radionica korčulansko–dubrovačkih graditelja, odjekom tehničkih i estetskih dosega s katedrale sv. Marka u Korčuli potkraj 15. stoljeća. Njegove su pojednostavljene inačice dominikanski zvonici u samoj Korčuli te na Lopudu, ulančani do Hvara s neznatnim pomacima stilske obrade. U Vignju je jedini samosvojan po pravokutnome presjeku tijela, a s visoko rastvorenom jednolučnom lođom te krovom u obliku stiješnjene piramide, plod stvaralačke slobode regionalnih majstora koji nisu posvema prionuli baroknoj modi. Njezina se frazeologija očitovala tek pri obnovi gromom porušenog vrha dubrovačkoga potvrdivši pristanak »bijelih fratara« na promjene vanjskih signala stila vlastitih im tradicija u ime iskazivanja volje za praćenjem likovnih novina i nadvladavanja konzervativizama. Oni ipak nisu utrnuti u najmanjim postajama, gdje su veličinom odmjerene crkve navrh zabata pročelja zadržale »zvonik na preslicu«, nalik na bezbrojna diljem primorja podizana od početka zreloga srednjeg vijeka.

Pojedinačno složene cjeline, po svemu sudeći, morali su osmišljavati članovi Reda premda, začudo, nijedan izravno zauzet oko poslova građenja nije zabilježen u domaćim povijesnim vrelima. Stoga donekle vjerujemo da se bavljenja time njima nisu činila primjerena stupnjevima svećeničkog školovanja. Ma koliko bijahu upućeni u pitanja oko inih polja umjetničkih posezanja, realizacije su prepuštali mogućnostima i dometima sredina svojih prebivanja, odnosno sposobnosti u njima djelatnih majstora. U pravilu su se pouzdali u vještake, profesionalne graditelje, zidare i klesare makar su na njihovo izražavanje neminovno utjecali posredstvom narudžbi. Stoga ni dubrovačkima, osvjedočenima u najvećem broju a nipošto slučajno pozvanima za gradnju na Čiovu, nije izričito raspoznato istovjetno izražavanje na drugim građevinama u središtu. Uglavnom je slično i s lokalnim graditeljima crkve i samostana u kamenarski najizdašnijoj Korčuli, a tek je kasnije u Hvaru moguće uvidjeti udio drugdje na primorju dokazanih pojedinaca. Činjenica da su uprave moćnijih samostana trijeznim izborom upošljavale došljake iz Italije kao zemlje najprobojnijih stremljenja, osvjetljava njihova shvaćanja vrijednosnih mjerila razdoblja. Istim su putem kao odlično obrazovani ljudi složno s naručiteljima i izvođačima pojedinih radova podupirali uzlaznu liniju stila od gotičkih počela k pretežnosti renesanse do pripreme oskudnih doticaja baroka.

Tako se u izvanobrednim odjeljenjima samostana Reda sv. Dominika izrazitije potvrdio svekulturni uzlet Europe odgovarajući udjelu učene braće u povijesnoj stvarnosti iz koje su dolazili pritisci svjetovnjaka da s njima uspostave što učinkovitija zajedništva. U punoj su se mjeri očitovala pri gradnji crkava te nakon Dubrovnika pisana vrela i o onima u Šibeniku ili Korčuli kao i na Čiovu donose podatke o uposlenost iskusnih graditelja. Samostani su bili nastavak tih poduzimanja s dubrovačkim na čelu jer je stekao iznimnu ulogu u predstavljanju države i grada ne samo zato što su u njemu ugošćavana strana politička poslanstva. Na takvim se šarolikim osnovama iskazao proces osebujnog sintetiziranja zakonitosti »zatvaranja« i pobuda »otvaranja« umjetnički sazdanih samostana i njihovih svetišta. Primarno vjerske dimenzije nastojanja otpočetka iskazuje redovito održavanje groblja u crkvama i oko njih, ne izostajući u klaustrima niti u sakristijama, a i pratećim polujavnim prostorijama. Iz neujednačenog poretka i izbora oblika grobova također se uspješno čitaju socijalno–ekonomska stanja malogradskih društava te je temeljna zamisao samostanskog sklopa kao žarišnog mjesta okupljanja živih i mrtvih pod paskom zaređenih ostala vrlo slojevita i nakon srednjeg vijeka koji je posvuda usadio te običaje do stupnja načela.

Svi su u zamisli složeni organizmi dominikanskih samostana svojom potpunošću odražavali ustrojstvo žive zajednice »bijelih fratara« i ukupnim oblikovanjem predočavali stožerne kakvoće opstanka Reda. Koliko god su pojedinačno jezgrovitom okupljenošću građevnih masa nadilazili većinu komunalno–urbanih zdanja, toliko su dokazivali krajnju urednost pa i posvećenost svojega »svijeta u malome«. Pritom su u težnji za postizanjem ne samo vjerskim službama svrsishodnih, sakralnom sadržaju dostojnih djela, nego i vizualno što savršenijih ugođaja, upošljavali djelatnike raznih umjetničkih grana. Utoliko biva zanimljivije koji su sve umjetnici, na kojim mjestima i u kojim vremenima stvarali te crkve i domove, jednako i njihovu opremu, sačinivši značajno poglavlje hrvatske baštine. S time se, doduše, ne rješavaju sva pitanja o morfologiji i stilu pojedinih spomenika, ali je uvid u mnogobrojne činjenice ili podatke važan za spoznavanje njihove međuovisnosti s izražavanjima središta koja im pružahu utočište i sve potpore. Ujedno je vrijedan za razumijevanje ideja posredstvom kojih su učena braća propovjednici htjela i mogla pratiti smjerove napretka. Mnoge su se sastavnice uplele u oblikovanje samostanskih zdanja pa, unatoč nedostatku dokaza za utvrđivanje nekoga zakonitog razvoja likovnih posezanja, na kraju biva zorno koliko je svaki od njih cjelovito i zasebno spomeničko djelo.

Razmatranja je prikladno započeti sa sudionicima oblikovanja na obali najveće, dubrovačke crkve sv. Dominika, koje je poteklo po nalogu općinske uprave iz 1301. godine građanstvu za sudjelovanje pri njezinu podizanju »pro salvamento et custodia totius civitatis«, što treba shvatiti u doslovnome i prenesenome smislu. Potom je sam rimski papa Benedikt IX. pozvao vjernike da potpomognu pothvat, dok se davanju novca za iste svrhe desetljeće kasnije pridružio i dubrovački nadbiskup. U otada rastućoj crkvi najstariji je kameni natpis iz 1315., a od druge godine potom spominju se prvi, strani i domaći, mahom u gradu iskušani, majstori. Pratimo ih po vrlo raskidanim vijestima ipak dostatnima da se uoči smjenjivanje mjesnih s došljacima iz središta koja su tada mogli ponuditi na Jadranu ponajbolje domete. Od upošljavanja dvojice sinova zadarskog protomajstora Nikole Lovrova, preko rada Vitala iz Venecije uz ispomoć dubrovačkih meštara, a po uputama sina protomajstora mletačke bazilike sv. Marka, Nikole Korva kao voditelja gradnje ovdašnje stolne crkve. Stapanja stvaralačkih silnica postala su više nego znakovita te je tragom kozmopolitskih usmjerenja bogatoga grada dominikanska crkva lako postala raskrižje umjetničkih htijenja raznostranog podrijetla s kojima su se gasila iskustva jadranske romanike. Prije postavljanja krova 1340. godine svakako se potvrdila mjestom izražavanja novih arhitektonskih oblika za primorske prilike najvišeg stupnja.

Oko izvedbi tijekom 14. stoljeća okupio se broj raznih vještaka i umjetnika veći negoli na ijednome drugome istorodnome sklopu na uzmorju, pa je to u njezinome stilu izazvalo zanimljive pokazatelje. Sigurno je najznačajnije prihvaćanje internacionalne gotike pri obgrljivanju apside poligonalnom formom koju nosi rebrasta konstrukcija a izvana podupiru češljasti stupci. Iako takve ne bijahu strane Veneciji, prije su se osovile u krajevima pod anžuvinskom vlašću, tako da se mogu objasniti utjecajima iz južnog prekomorja. Odatle je prije 1390. došao Cecho iz Monopolija koji je uobličio sakristiju, što se nadovezuje na apsidalnu »capellu maior« prenoseći neke srodnosti u oblicima nosača visokog svodovlja. Posebice ornamentalni motivi klesani na njezinu plaštu, kao i pilonima scenično prema lađi razvedene kulise, idu u prilog ako ne zajedničke im izvedbe, a ono sukladnih nadahnuća iz zapadnog Sredozemlja. Zajedno sa skulptiranim okvirom južnoga ulaza, prije 1420. godine izradio ga od Bonina Jakovljeva iz Milana, slažu se s rječnikom kakav se prethodno proširio na tlu široko rastrijetoga sicilijanskog kraljevstva, koje se stoga čini odlučnijim za prodor gotike sjevernjačkih oznaka negoli se dosad držalo. No uz ta zapažanja ostaje ključno da su se za unutrašnjost prezbiterija od početka druge polovice trečenta namicale vrhunske umjetnine, a isto se je tijekom sljedeća dva stoljeća nastavilo i u prostranome samostanu koji poprima obrise jednog od najznačajnijih ostvarenja gotičko–renesansnog izraza na čitavoj obali.

Zato je korisno odmah pojasniti moguće razloge toj natprosječnoj usredotočenosti umjetničkog stvaralaštva na sjedište dominikanaca. Zacijelo je ishodilo iz specifičnih povijesnih okolnosti koje je određivao međuodnos u Dubrovniku prihvaćenog Reda prema gradskoj i crkvenoj vlasti. Taj se, dakako, naslanjao na opće prilike iz 13. stoljeća kad su prosjačko–propovjednički redovi u zemljama latinskog svijeta iz papinske stolice u Rimu, osim svih prava evangelizacije samom riječju na nacionalnim jezicima, stekle i povlastice izuzeća od uprave i nadzora biskupija. U Dubrovniku je to ojačano činjenicom da biskupi od sredine 14. stoljeća bijahu samo stranci, birani i slani iz vrhova Crkve, dok su redovnici po naravi svoje djelatnosti lako ulazili u sve pore društva. Stekli su prednosti pogotovo kad su u njihove duhovne zajednice po spontanoj potrebi jačanja samostana sve češće ulazili domaći sinovi iz svih staleža. Oni su razumljivo preslikavali životna stanja okruženja, naravno prema silnicama njegova oligarhijskog poretka u korist utjecaja mjesnog patricijata ionako rivalski raspoloženog prema nositeljima vjerske moći dijeceze podložne Rimu. Upravo je takva sprega između učenih dominikanaca s mjesnim nositeljima gospodarsko–političke moći dala podlogu svemu što je u dičnome samostanu sv. Dominika postignuto. Naravno, potankosti svih uzroka i posljedica još nisu proučene u dubini koju zaslužuju, ali su unutar cjeline spomenika prilično razvidni položaj i uloga naraštaja višestranih njegovih stvaratelja u kulturnoj ostavštini Dubrovnika.

U polju zanimanja povijesti umjetnosti pouzdano se usporednom analizom arhivskih dokumenata i vidljivih čimbenika arhitekture može dopuniti uvid u veliku lađu koja se rano ustrojila poput tzv. »dvostruke crkve«, poznate u povijesti propovjedničkih izvan hrvatskih granica. Stari nacrti tlorisa, naime, osim poprečne pregrade prostora naznačuju dva bočna ulaza, od kojih glavni s polukružnim stubištem prema ulici još postoji. Drugi se stapao s crkvicom sv. Sebastijana, a u zbilji ih odvaja galerija spominjana kao mjesto odakle su plemkinje slušale propovijedi. Uistinu se tri široka luka u dva reda naziru na površini zida unutar lađe, dok se konstrukcija i reljefni medaljoni njihovih svodova podudaraju s izvedbom južnoga krila klaustra. Stoga ih valja pripisati istim majstorima koji su do 1459. godine to sve oblikovali nužno povezanim zahvatom. Deset godina prije spominje se i pomicanje balatorija, a u isto vrijeme datira i propovjedaonica sučelice južnom ulazu te se zapadna polovica crkve cjelovito očituje propovjedničkim sadržajem. Obrednu su joj samostalnost, dapače, odredile tri kićene apsidiole s polukupolicama koje je u vidu oltara naslonjenih na sjeverni zid crkve 1538. godine izradio Ludovik Maravić. Sve to ide u prilog očitanju srednjovjekovnog modela »crkve za svjetovno vjerništvo« odvojene od »crkve za svećenstvo«, odnosno prezbiterija s oltarom, kakav se općenito uvriježio u zapadnome katoličanstvu a u nas ostvario na malo primjera.

Ustroj zapadne polovice lađe iza balatorija navedenog već 1362. godine bio je složeniji, a iz zapisa se razabire da je glavninu prostora ispunjao drveni svećenički kor s pedesetak sjedala unutar visoke ograde. Oblikovan u drugoj četvrtini 15. stoljeća, pobočno je imao klupe za redovnike i civilne uglednike, a na svojevrsnome balkonu bijahu dignute orgulje, spominjane od sredine 14. stoljeća, malo poslije pokrivanja lađe 1340. godine. Čuveno Raspelo koje je jedino preživjelo sva stradanja što su uništila raskošni inventar iz prvog doba oblikovanja crkve, postavljeno je 1358. godine nad glavnim oltarom. On je nepuno stoljeće potom opremljen skupocjenom srebrnom i pozlaćenom palom kojoj su s obje strane u otvorima pod visokim lukovima »tribelona« stoljeće kasnije postavljene kapele vlasteoskih obitelji, upravo one koje su zadane za predložak okvirima oltara u prednjem dijelu dvostruke crkve, sučelice neuobičajenoj galeriji ulaza sa zapada. Još dvadesetak zavjetno–privatnih oltara brojilo se na raznim položajima, isticalo i grobnice tako da nam izmiče potpuna slika uređenja i mijena velike crkve u kojoj su se čimbenici prebogate opreme međusobno razlikovali građom i oblikom, nadasve dekorom. Popravke od pada tjemena svoda pri urušavanju kamenja sa zvonika stradalog od udara groma 1587. godine slijedile su znatne promjene prostora prema odredbama koncila u Tridentu, valjda zaključene podizanjem novog središnjeg oltara 1603. godine i premještanjem kora visoko u apsidu. Neizmjerna je šteta cjelinu zadesila u razornome potresu 1667. godine, kad se razlomio i pao veći dio obodnih zidova lađe uništivši nebrojene krhke umjetnine. Koristeći malo sačuvanoga i unošenjem novoblikovanih oltara pred pobočne zidove lađe, u baroku je sve ređeno novim propisima o odvijanju obreda, da bi u naše doba bila obezvrijeđena ispražnjavanjem prostora: prvo zbog neuspjelog unošenja modernih orgulja u apsidu, pa svrhom premještanja starih oltarnih slika u muzej samostana.

Početna je gradnja izvancrkvenog sklopa zahvatila prizemlje istočnoga samostanskog krila koje od sredine kvatročenta usporedno s klaustrom postade poprište ogledanja dvadesetak vrsnih graditelja i klesara. Prvo su se usredotočili na sakristiju u podanku zvonika čije je podizanje iziskivalo najviše majstora, što donekle objašnjava održanje arhaičnih oblika u sroku čitavoga. Naravno, nisu svi imali istoga udjela, a radovi im se pojedinačno ne prepoznaju niti usporedbom s drugima koje su ostavili u gradu. Međutim, kiparska tankoćutnost figuralnih motiva antičkog podrijetla i stilski pročišćenog izričaja na mramornim konzolama svoda sjeverne kapele nuka na pripisivanje Firentincu Bartulu Gracianusu, koji se u drugoj polovici kvatročenta bio udomaćio u Dubrovniku te možda dao i nacrt izrazito toskanskomu portalu dvorišta. Kameni pak natpis iz 1485. godine sred zida južne kapele ističe kao izvođača Paskoja Miličevića, glavnoga inženjera ondašnjih pothvata Republike, tako da neka pitanja o ustrojavanju cjeline ostaju bez odgovora. U svakom slučaju spomenički značaj joj jačaju grobne ploče bratovštine zlatara kao i znamenitoga Petra Pantelle, koji je došavši iz Piacenze u prvoj polovici 15. stoljeća uputio proizvodnju sukna od koje je država izvlačila izuzetnu dobit. Kako se je ona slijevala i u gradnju samostana sv. Dominika, prati se u istome tonu unutar dvodijelne dvorane kapitula koju je 1424. godine zidao Božitko Bogdanović, a kasniji majstori opskrbili dekorom uzorno renesansne tipologije i sadržaja pomalo stranog za samostane.

U umjetnički je najdojmljivijem klaustru vrlo razvidno stapanje znanja firentinskoga graditelja Masa Bartolomejevog, jednog od pionira talijanske renesanse koji je došao u službu Republike sv. Vlaha, i domaćih klesara koji su dovršili projekt nakon pogibije njegova autora. Naime, godine 1456. upravitelji gradnje su im dopustili mijenjati nacrt četverokrilnog trijema te se u pompoznim triforama prepliću motivi toskanskog ishodišta s inima preuzetima iz rječnika dekorativne plastike domaće »škole«. Ustvari su njezini pripadnici ogradi trijema prema dvorištu isklesali stupove s kapitelima i mrežištima, a u učelcima traveja hodnika naredali reljefne medaljone sa sićušnim poprsjima svetaca. Njima slični na svodu ulazne galerije s južnog boka crkve otkrivaju prepletenost radova koji su završili do 1520. godine. Tada je zajedno s ogradicom terase nad unutrašnjim trijemom, nad južnim krilom klaustra podignut drugi red arkada, potom sred dvorišta postavljena skladna kruna cisterne. Iako svi sastavci cjeline nisu nastajali istovremeno, postignuto je estetsko suglasje visoke razine i ona odiše renesansnom harmonijom bez premca u jadranskoj Hrvatskoj, a zamalo i izvan nje.

Zacijelo zaokruženo djelo omogućava razumjeti značaj i značenje spomeničkog sklopa pri čijem nastajanju udružiše ponajbolje društvene i umjetničke snage grada koji je u tome razdoblju izrastao u nezavisnu državicu. Jednako su i »fratri bijeli« prestali biti »prosjaci«, da bi na razmeđu interesa političke vlasti i sile oficijelne crkve izgradili modernu samosvojnost svojeg bića. Vidove njihova nastupa tek su djelomice iznjedrili arhivi, ali moguće je dotaknuti razne segmente tog procesa. Prije svega strše zapisi o tvorcima nadgrobnih spomenika čiji su naručitelji sufinancirali gradnje plaćajući povlastice ukopa pokraj molitvenih mjesta fratara. Prema jednome starome nacrtu, u crkvenoj lađi bilo je sedamdesetak grobova, a više od trideset ih je arheološki otkriveno u apsidi. Zajedno s raspoređenima u podovima klaustra, sakristije i kapitula obistinjavahu zamisao »Campo santa«, koju gradska katedrala zacijelo nije dopuštala niti su je u urbanoj jezgri omogućavale brojne manje crkve, dok je ova poput inih u rukama prosjačko–propovjedničkih redova imala naglašenu ulogu groblja. U njezinu oklopu osim urešenih pokrivnih ploča podzemnih grobnica, nicale su brojne s arkosolijima, baldakinima ili ciborijima, mahom smještene uz perimetralne zidove lađe, a često opskrbljene zavjetnim oltarom. Bjelodano su postali sredstvom natjecanja u stjecanju Božje milosti moćnih i bogatih građana, koji u oligarhijskome društvenome uređenju male komune za života kao da i nisu drugačije mogli steći druge osobite prednosti. Koliko pobožno toliko samopouzdano, držali su potrebitim i časnim potvrditi se barem privatnim »vječnim spomenikom« te se ne samo pri njihovome oblikovanju iskazivahu stanovita protuslovlja prema tradicionalnim podučavanjima redovnika. No, osim što su oni po svojem poslanju osobito bili vezani uz pogrebne obrede, isti su bili najjači izvor bogaćenja zajednice. Tijekom povijesnih zrenja kulture mediteransko–jadranskog podneblja ni sami više nisu odolijevali sjaju, da bi na kraju u našoj baštini najvelebnije dominikansko zdanje tim putem, kao i posredstvom drugih prinosa svojih štovatelja i pohoditelja, sazdali pozornicu moći domaće društvene elite i njezina uspješnog saveza s Crkvom.

Iako su ti spomenici nemilosrdno uklonjeni, valjda već i zbog oštećenja pri udaru potresa iz sredine 17. stoljeća, pozornost privlače zapisi o naručenima vrsnim kiparima: Ivančetu Korvu 1350. godine ugledom na stariji sarkofag mletačkog vojskovođe A. Morosinija, Ivanu Antunovom iz francuskoga grada Vienne 1387., odnosno Cechu iz Monopolija 1389. te Milancima Boninu Jakovljevom 1418. i Petru Martinovom 1449. Budući da su u ugovorima za skulpturalnu izradu neki i opisani, razabiremo kako su s više–manje gotičkim svojim uzorcima u prostoru stvarali priličnu gužvu, doslovce pobijali hvaljenu čistoću crkava propovjednika. Posebno je zanimljivo da im je većina izvođača došla iz prostora prema kojima se Dubrovnik okretao nastojeći slijediti globalne prilike na Mediteranu, što se za umjetnost kasnog srednjeg vijeka pričinja presudnijim od veza s jadranskim središtima. U tome smislu veću važnost pridajemo doticajima s južnom Italijom koja je tijekom anžuvinske vladavine, napajana stilistikom iz širega zapadnog teritorija velike države i područja njezinih utjecaja, ostvarila značajne razmjene dobara s našom obalom. Predmnijeva se da su istim kolosijecima došli stvaraoci lombardijskog i francuskog, posebice južnotalijanskog rođenja te ishodili razgranata zaposlenja u koja se, gotovo razumljivo, uključilo dominikansko gnijezdo rastuće u kutu grada. Ako to, pak, i nije jedino sigurno objašnjenje za usvajanje privlačnih struja internacionalne gotike, kojima su navedeni majstori zastalno pripadali, djelomice arhivski pojašnjena a u malome broju sačuvana djela se ne vezuju samo uz utjecaje iz Venecije koja je dubrovačkom komunom gospodarila upravo do završetka osnovne crkvene građevine.

Već u crkvenoj lađi potvrđuju preživjeli nadgrobnici s reljefnim likovima dvaju biskupa: Andrije Dračanina i Nikole Bonventanija iz kraja trečenta razine onodobnoga zapadnjačkoga kiparstva koje nije posredovala isključivo Venecija. Očito je Dubrovnik obogaćen trgovinom i osnažen političkom neovisnošću posegnuo i za drugim stranim ognjištima umjetničkog stvaralaštva čije su se stečevine odražavale u svim gradskim prostorima, pa i unutar dominikanskog samostana. Preostaci ponosne njegove kiparske opreme nadalje se vide na sarkofazima u nišama s likovima biskupa poteklima iz Reda, premještenima iz crkve u kapitul. U podu su, pak, posložene tipski skromnije ploče patricijskih grobnica koje zaostaju za nekoliko rađenih tzv. gnielo tehnikom u sakristiji oglednih za prijemčivosti prema govoru toskanske renesanse. Ističe se importirani okvir zidnog ormara s motivima sitnoreljefne obrade, a udomaćene izričaje zrele i kasne renesansne raskriva klesani namještaj drugih prostorija, od propovjedaonice u refektoriju do kamina u sobi za dnevni boravak. Po tipu i vrsnoći jedinstvena, rezbarena dekoracija stropa dviju spavaonica u sjevernome polukatu odgovara namjeni smještaja stranih poslanstava i državnih gostiju, nipošto slučajno primanih u samostanu. Očito je sve to bilo plod kulturne klime grada kojoj intelektualno već otvoreni i samosvjesni redovnici postajahu sve predaniji, kako bi se održali na željenome položaju promotora umjetničkih djelovanja u ime općega ugleda i dostojanstva ili prestiža svoje zajednice. Upravo odgovorom na birana htijenja ambicioznoga vanjskog društva uravnotežena s etičkim i estetskim poimanjima službenika vjere, tako je samostan postao vrt umjetničkog iskazivanja visoko sređenoga svojeg urbanog okruženja.

Dapače je živa težnja za osuvremenjivanjem fizičkih okvira djelovanja suzbila stilsku jednostranost iz doba utemeljenja Reda te se je zor kasnogotičkog doba uspješno srodio s kanonima renesanse. Utjecala je tomu i činjenica da je, za razliku od crkve dovršene tijekom strane mletačke uprave nad gradom, samostan oblikovan nakon što je Dubrovnik postao Republika i pojačao svekolike dodire s vodećim centrima novovjeke likovnosti Zapada. Njih su sa svoje strane jačali i sama učena braća koja su putovala radi školovanja, bila pozivana na ugledne dvorove europskih vladara zaslugom svojih znanja te iz stranih sveučilišta i drugih mjesta razmjene iskustava uzvraćali duhovna dobra ambijentu svojeg odgoja. Mnogo se toga posredno iskazalo i u djelima slikarstva koja su se namicala od samog dovršenja crkve, a za otvaranja prema djelatnosti uputno je i vezivanje bratovštine slikara uz samostan. No već iz ranih 1350–ih godina potječe velebno na drvu slikano Raspeće koje je u raskošno rezbarenome okviru učinio Paolo Veneziano, preporoditelj mletačkog slikarstva i najpriznatiji umjetnik razdoblja na Jadranu. Danas izloženo u trijumfalnome luku nad oltarom uveličava sjaj svetišta kao najveće uopće načinjeno djelo vrhunskog slikara i svog naraštaja kasnosrednjovjekovnih pregalaca. S vremenom su mu se pridružili brojni, poznati i nepoznati stvaraoci slikarstva i drvorezbarstva, posebice zlatarstva u naponu koji oko 1435. godine predočava učeni Filip de Diversis, pri opisu gradskih crkava zadivljen vrsnoćama ove. Cikličke su mijene umjetničkog inventara u njoj i drugim terminima novoga duha preobražavale doslovnost želje braće sv. Dominika za potpunim nasljedovanjem Krista.

Može se prosuditi da je narednih osam desetljeća postignuto još i više na raskoši prostora kojoj su navedena dala obvezujuća estetska mjerila. Jedan od koraka na tome putu jamči propovjedaonica koju je s reljefnim likovima dominikanskih svetaca na ogradi oko 1450. godine izradio Petar Martinov iz Milana, u to doba vodeći kipar u gradu. Svakako se je crkva uzdigla među najbolje opremljene u široj regiji te unatoč inim stradanjima i starenju kojima je podleglo puno njezinih sastavaka, nema dvojbe da su do sredine 16. stoljeća u njoj na zavidnoj razini progovorili udruženi napori komunalnih ustanova i bogatih privatnika. Od toga je danas vidljiv tek manji dio, a nenadoknadiv je nestanak najprestižnije srebrne, pozlaćene pale glavnoga oltara s reljefnim likovima svetaca, koju je 1448. godine učinio Petar Pantamus iz Sulmone te kasnije dorađivali drugi majstori. U pozadini svega stajala je odanost »bijelih fratara« upravi Republike kao i povjerenje koje je ona prema njima gajila, pa je iz te sprege porasla vrijednosna razina ostavštine. Bilo je to suglasno snalaženju i ponašanju Reda u zapadnim državama te ne iznenađuju ulaganja aristokratske elite što su obuhvatila potpuno uređenje svetišta i samostana do rezultata koji u hrvatskome kulturnome podneblju ostaju bez premca.

Do današnjeg doba, uostalom, u njima se čuva niz slikarskih remek–djela, mahom radova renesansnih umjetnika iz Dubrovnika, ali i stranoga svijeta. Njihova značenja su višestruka za razumijevanje procesa kojima je prostor oblikovan do sredine trečenta postajao pozornica sjaja zrelog humanističkog doba. Galerija prvorazrednih oltarnih pala se diči imenima Lovre Dobričevića i Ivana Ugrinovića te Mihajla Hamzića, posebice Nikole Božidarevića kojega su već za života najviše slavili jer mu nadaleko u umijeću nije bilo usporedivog. Premda radove ispunja individualno umijeće svakoga pojedinog umjetnika, očite su im i zajedničke značajke u kojima se obično ističu formalne odlike »domaće slikarske škole«. Vrijedno je k tome obratiti pozornost kako one odgovaraju na izazove intelektualne znatiželje epohe i potiču poimanje gordosti u traženju susreta s božanskim. Za razliku od arhitekture u kojoj su našle svoje mjesto, više od materijalnih i estetskih dosega samih dominikanaca odražavaju likovne kriterije naručitelja. Otud ide i formalno–stilsko razdvajanje slika pripadnika bliskih im naraštaja, ali osrednjih izričaja u naravi bizantizirajuće predaje: Angela Bizamana, južnotalijanskoga roda, te našijenca Frana Matijina. U svakome je slučaju riječ o slojevitosti ukusa i živih odnosa prema linijama izražavanja koji su premostili prijelaz iz 15. u 16. stoljeće, kad su crkva i samostan ordo predicatoruma bili zahvalno poprište i ogledno stjecište mjesne slikarske djelatnosti. Ova se, pak, gasila pod pritiskom okretanja Dubrovčana međunarodnomu tržištu umjetnina, odakle se plodonosno nametnuo dah novog realizma potirući zvuke dotada svenazočne ljubavi prema dekoraciji. No sa svime je nobilitet slijednika sv. Dominika potvrdio svoja partnerstva s pripadnicima viših staleža u gradu jer su dijelili moderna uvjerenja da priznavanje civilizacijskih vrijednosti zemaljske zbilje ne znači otklon od izvornih kršćanskih učenja nego produbljuje njihove istine.

Za istu pozornicu misli i moći nabavili su se radovi znamenitih Talijana poput Tiziana i Santi di Tita pripadajućih samomu vrhu zapadnjačkog stvaralaštva. U nikad prije ili kasnije postignutome zamahu importa nisu izostali ni sjevernjaci, pomažući nam shvatiti kako su i koliko različite slike zalogom privatnika obogatile javnu baštinu crkve i samostana. Sve figuralne umjetnine rođene iz privatne pobožnosti moćnih platiša koji su ih priskrbili s više strana, bijahu i pouzdan oslonac podučavanjima vjere od samih službenika riječi. Prostor je njihove crkve ionako gubio značajke propovjedne i molitvene dvorane kako se u zaletu poslijereformske obnove vjere nametao drugačiji, sve statičniji tip liturgije ostavivši traga u ukupnoj scenografiji i rasporedu obrednih mjesta. Otud ide i naizgled arhaična dekoracija kamenih apsidiola u prednjem i oltarnome dijelu crkve. Čini se da je i protureformacija bila zaslužna za objedinjavanje vjerske obnove s putovima kulturnog preporoda i svekolikog snaženja lokalnog društva. Vrijednost i brojnost sačuvanih oltarnih slika te množina pisanih podataka o nestalima, posljedica je općeg pojačavanja uloge »figura« u crkvenoj pedagogiji. To je pothranilo pravo natjecanje među inima iz sve bogatije svjetovne zajednice da uređenjem oltara dokažu svoj prestiž, a umjetničkim djelom u funkciji zavjeta osiguraju spomen na sebe, pa daju prikazati i svoj lik među općenito umnoženima svetačkim. Zato se u dominikanskim prostorima na živopisnim slikama još uvijek gleda i za hrvatsku prošlost najveći broj portreta uglednih smrtnika, a mnoge oporuke Dubrovčana svjedoče još gušću nabavu i drugih blaga koja usuprot skučenim društvenim odnosima sredine, kulturološki dosižu zavidnu razinu mjerljivu u dometima zapadnoeuropskoga povijesnog razvoja.

Većini djela predočive likovne i povijesne izvrsnosti znaju se naručitelji jer su s više strana dokumentirana, a igrom slučaja preživješe stradanja koja je od 16. stoljeća pretrpio grad i samostan. Posljedice primjerno oslikava mramorna skulptura glave starca portretnih odlika, pripisana Nikoli Lazaniću, kao jedini ostatak najvjerojatnije u potresu razlomljenoga grobnog spomenika nekog vlastelina. Glavnina drugih istančanih umjetnina potvrđuje kako se na likovnu kulturu uvijek osjetljivi Red opskrbljivao djelima biranih umjetnika, ali i radovima umjetničkog obrta iz domaćeg okruženja kao i stranoga svijeta. Uz brojne iz talijanskih središta, pozornost privlače oni iz Njemačke i Engleske, posebice i Ugarske s kojom su potrajale žive gospodarske i političke veze. Osim još nedovoljno proučenih drvenih kipova u dominikanskome krugu čašćenih svetaca, nezaobilazna je zbirka dragokovinskog liturgijskog posuđa sa zavidnim brojem unikatnih radova. Ukorak ih prate skupocjeni relikvijari posvećenih sadržaja čija izrada ukazuje na raznostrana, no ponajviše mjesna podrijetla zajamčena kako analizom oblika tako i uvažavanjem arhiva. Slijedi je široki izbor zavjetnih darova te zlatnoga nakita koji se odavno prikupljao i skrivao za »crne dane« fratarske zajednice, a sada svojim sjajem u očima javnosti bitno uzdiže vrijednosti njezina pokretnog naslijeđa.

Raščlanjenost prostornog tkiva i zavidna opremljenost dubrovačkog samostana sv. Dominika svjedoči da on bijaše predviđen za zbivanja u načelu ravnomjerna onima koja s mnogo sadržaja otkriva cjelokupna prošlost Reda u Hrvatskoj. Značajno je da su je rasvjetljavali sami njegovi pripadnici ostavivši nam pouzdane opise spomeničke jezgre i tijek njezine povijesti pune napora i uspjeha za uzdizanjem identiteta i digniteta moćne podružnice Reda. Važan je korak na tome putu bilo uzdržavanje redovničke škole, pa i viših učilišta teološkog smjera u luku od 15. do 18. stoljeća, kad je najjače obogaćena iznimno vrijedna knjižnica. Sadržaji desetak tisuća njezinih knjiga odaju kolika su znanja iz svih struka i znanstvenih područja bila na raspolaganju redovnicima, a zauzvrat su mnogi dali obol njihovu usavršavanju i unapređivanju. Za uvid u praćenje vanjskoga likovnog stvaralaštva značajni su svesci koji sadrže sitnoslikarske ilustracije različita podrijetla, a i brojne inkunabule. Sve je to pridonijelo količini spomeničkih dobara kojom ni približno ne raspolaže ikoji drugi južnohrvatski samostan dominikanaca, pa je očito prilagođavanje mjestu i okolnostima života. Nabrajanje književnika i znanstvenika koji su u njemu prebivali i djelovali sigurno ne bi bilo dovoljno za shvatiti sve dimenzije doprinosa povijesnomu organizmu i umjetničkomu biću aristokratskoga grada. Njegovo je gospodarsko i svekoliko kulturno bujanje našlo pravovaljane odgovore u povećavanju dobara samostanske zajednice koja je od sljubljenosti s narodom išla k srastanju s državom te joj je utočište oblikovano i izbrušeno kao uljepšano zrcalo Dubrovnika.

Kako je pak sam grad zračio utjecaje na čitavo svoje područje, raskriva se u obližnjim samostanima Reda. Već na velikoj, u Lopudu 1482. godine sagrađenoj crkvi sv. Nikole, lokalni su kamenoklesari prenijeli oblike poznate iz urbanih samostana. Podudarnost pročelne rozete s trečentističkima iz franjevačkog klaustra, potvrđuje kako su obrtničke radionice zadržavale uzorke izrađevina kakve postojahu i kod dominikanaca, vjerojatno na pročelju crkve zidanom istodobno s franjevačkim klaustrom. Povođenja za njima bez zasićenja su se očitovala tijekom kasnorenesansne faze stvaranja crkvene opreme, tako da se niti pri obnovi sklopa nakon razornog potresa suvremenomu stilu nije dalo puno oduška. Na klesarijama poslije 1667. godine preinačenog prezbiterija lopudske crkve nema otklona od prijašnjeg stila, a kameni oltari oblikovani su osvrtom na nove iz dubrovačke crkve sv. Dominika te se zajedno vrednuju u svjetlu posljednjega značajnog zamaha mjesne obrtno–kiparske proizvodnje. Iz toga kruga potječe i pet najsličnijih kojima je sredinom 17. stoljeća u jednome dahu opremljena nova crkva u Čelopecima, inače sa samostanom oblikovana na način kojim se zamišljao istinski apostolski život.

Međutim, jače su iskorake iz regionalnih tradicija obistinili umjetnički prestižniji spomenici okrenuti likovnim strujanjima iz mletačkog središta. Tako najmonumentalniji kod dominikanaca sačuvani drveni oltar u Lopudu s rezbarenim a pozlaćenim okvirom za trodimenzionalni središnji kip sv. Nikole i pet sakralnih prizora pripada drugoj modi koja zaobilazi već iscrpljene domaće tradicije. Najvjerojatnije je slike načinio Krile Nikolin, posljednji iz plejade dubrovačkih slikara, koji je na tragu svojeg učitelja, stranca Pietra Giovannijeva, crpio pobude iz Venecije, kamo je sam odlazio zbog nabave drvorezbarija. Njihova je zahtjevna ornamentika, zacijelo stranog podrijetla, istančanošću svoje obrade dojmljivija od slika koje kompozicijama podsjećaju na različite predloške s grafika, a u izvedbi otkrivaju ruku nedoučenog majstora, pa je monumentalni oltar emblematičan za stanja u dubrovačkoj umjetnosti manirističkog doba. Odlike visokog stila izvan likovne proizvodnje južne Hrvatske, pak, predočava drveni oslikani reljef Gospe sa sinom na prijestolju u Vignju iz kraja 15. stoljeća, tijesno vezan s radovima izvrsnoga mletačkog drvorezbara Andrije iz Murana. Iako je možda prenesen iz dubrovačke crkve sv. Dominika nakon što su za nju izrađeni novi kameni oltari, dokazuje prepletene putanje renesansne umjetnosti koju su dominikanski donatori slijedili s odličnim učincima.

*

Prikaz arhitekture i starijeg dijela likovnih dobara crkve i samostana sv. Dominika u Dubrovniku, s odrazima u mjestima kojima su bili matični, osvjetljava postignuća Reda podjednako učinkovitog u drugim priobalnim središtima. Znajući steći blagonaklonosti građanstva od povijesno ranog utemeljenja, namicao je nemala umjetnička blaga, pa se je nakon sagledavanja problema oblikovanja pripadnih mu građevina, neophodno osvrnuti na ostavštinu kiparstva i slikarstva. Iako obje vrste nadmašuju prosjeke spomenika na tlu Dalmacije iz 14., jednako iz 15. i 16. stoljeća, u cjelini ne otkrivaju neke osobite crte koje bi se mogle držati isključivo dominikanskima. U pozadini toga mogu se naslutiti trezveni odgovori na zbilju pokrajine gdje je Red s vlastitim institucijama zaživio neovisno o inim vanjskim putanjama povijesti braće sv. Dominika. Drugim riječima, baština koja nas zanima ne potpada lako općim okvirima istorodne na Zapadu, a svim pretpostavkama koje je obilježavaju podloga nije historiografski dostatno pojašnjena. Zato razglabajući poglavito formalnu stranu dostupnih djela, u pogledu sadržaja možemo uočiti tek slabu podređenost izričitostima učenja vodećih dominikanskih teologa koji isticahu važnost vezivanja poslanja Crkve s propovijedanjem. Okretanje idejnih kormila općekršćanskoj ikonografiji, dakako, bio je uvjet ovdašnjoj provedbi evangelizacije, pa nije neobično da se glavnina figuralne umjetnosti pridržava regionalnih predaja i podupire zbliženost s vjerništvom svih staleža. Uz dojam da su učeni oci nastojali biti odlučnim voditeljima svjetovnih krugova na putu spasenja duša, neosporno je da su stjecali povjerenje nadasve obrazovanih patricija koji su ulagali nemala sredstva ispomoći njihovomu poslanstvu s punim osjećanjem komunalnih zajedništava. Na taj je način ostavština dominikanskih sjedišta postala ogledna za ključna stremljenja i razvojne dosege primorske umjetnosti, prepoznatljive u brojnim ostvarenjima kasnog srednjovjekovlja i ranog novovjekovlja.

Iznimku koja potvrđuje pravila čini portal trogirske crkve sv. Dominika iz 1370–ih godina, u luneti kojega je inače rijetko predstavljani lik Augustina Kažotića, kasnijeg blaženika već tada zbog crkvenih zasluga čašćenog među dominikancima i Trogiranima. No, kako je s njime uz središnju Gospu na prijestolju predočen i sićušni lik njegove sestre Bitkule, lako je moguće poradi ovjekovječenja svojih članova u gradu živuća patricijska obitelj platila izvedbu portala pri produženju crkve. Štoviše, reljef je u luneti ponosno potpisao majstor Nikola Dente iz Venecije, ne iskazavši osobitu bliskost s likovnim iskustvima zavičaja gdje inače nije poznat. S obzirom da se nije pomaknuo od izričaja romanike, upečatljivo ostaje kako je u pokrajinskome gradiću punom starije skulpture dobio prilično odgovoran zadatak. Inače su tada na hrvatsku obalu u potrazi za zaradom stizali pretežno oni majstori koji nisu sustigli razinu istodobnoga mletačkog kiparstva, pa u suparništvima kod kuće nisu uspijevali dobiti trajnija zaposlenja. U dalmatinskoj je, pak, provinciji i Dente udovoljio stilskomu jeziku koji se je ukorijenio od prvoga skromnijeg crkvenog portala u Zadru toliko da ga nije preokrenula ni uopćena sklonost dominikanaca prema gotici. Držeći se duž primorja provjerljivoga njezinog svođenja na škrte izričaje, svega nekoliko stilski dorađenih i figuralnim prikazima obogaćenih portala, zrcali izražajnije likovnu kulturu okruženja negoli ukus službenika obreda koji su, protivno ciklusima katedralnoga kiparstva, svjesno prikraćivali rječitost vanjskog ukrasa crkava.

Ogledan je u tome smislu najmonumentalniji okvir ulaza u dubrovačku crkvu koji su započeli klesati romanici vjerni majstori iz Zadra, a oko 1418. godine dovršio Bonino Jakovljev iz Milana. Iako je dotaknuo sam vrh onodobne kiparske proizvodnje istočnog Jadrana, nije pokazao ovisnost o iskustvima svoje uže domovine jer je progovorio rječnikom burgundijske gotike koji se otuđen iz izvorišta doima pomalo hibridnim. No Bonino se svejedno potvrdio važnim za baštinu dominikanaca tim više što je njegov reljef sv. Petra u Korčuli poslužio kao uzor rustičnomu prikazu sv. Nikole u luneti portala crkve sagrađene 1480. godine. Doduše, možda je preuzet iz starije bogomolje na istome mjestu, ali se s njime uspostavlja vrijednosna ljestvica važeća za tanki lanac vanjske skulpture crkava Reda. Reljefnu sliku njegova utemeljitelja nakon dubrovačke lunete ponavlja i šibenska u reprezentativnome okviru kasnorenesansnog sloga, koji prenosi u Italiji već uvriježenu tipologiju portala. Domaća mu je karika portal crkve na Čiovu koji su iznjedrile lokalne radionice u doba gradnje samostanskog sklopa, ali je u lunetu 1499. godine umetnut reljef Gospe s mrtvim Sinom. Unatoč izobličenju radi trušenja kamena, na njemu se prepoznaje stvaralački krug na tlu mletačke Dalmacije najboljega ondašnjeg kipara Nikole Ivanova Firentinca. Međutim, izvedba renesansnog predznaka priklanja se tematskomu ciklusu kršćanskog milosrđa i suosjećanja sa žrtvom Božjeg sina što se nastavlja iz gotičkih vremena. U njihovoj sjeni odličniji na primorju sačuvani portali dominikanskih crkava čuvaju figuralne dometke koji svojim stilom ne zadiru u cjelovitu arhitekturu poznatih obrazaca, ali dopunjuju spomenički značaj svake pojedine. Ujedno svjedoče kako su koraci stilskog napretka obilježili likovno stvaralaštvo do kraja 16. stoljeća mimo diktata redovničkih zajednica koje su se u svojim predodžbama, po svemu sudeći, češće služile iluzionizmom slikarstva negoli fizičnošću skulptura.

Sigurno su duhovnici utjecali na unutrašnje uređenje svojih crkava poglavito određujući sadržaje obrednih umjetnina, kao i oblike namještaja. Iz pisanih se vrela doznaje za mnoštvo slikarskih i drvorezbarskih djela koja zajedno sa sačuvanima pokazuju kako se i koliko oplemenjivalo po prvotnim navadama Reda suho osmišljene i artikulirane građevine. U tome je smislu prednjačila zadarska crkva, uz koju je zaživjelo središte bulom pape Urbana VI. utemeljene Dalmatinske provincije, ubrzo i glavno visoko učilište dominikanaca. Njezino je svetište bilo urešeno freskama, o kojima u srodnima drugdje nema glasa ali ih nalazimo iz romanike u svim zadarskim iz srednjeg vijeka. U ovome su se naredale modernije slike na drvu za desetak arhivski zasvjedočenih oltara od mletačkih majstora, pa se razabiru posljedice njezina povijesnog značenja, kao i jaki dodiri Zadra s glavnim rasadištem vrste na Jadranu. Nažalost su iščezli radovi Petra Nikolina, Donata i Ivana Tomazinova te negdašnji sjaj svetišta predočuju dva sačuvana iz poznog trečenta. Veliko Raspelo priznatog slikara Catarina, rođenoga u Veneciji a neko vrijeme nastanjenog u Zadru, bijaše ovješeno u luku apside, po starome običaju simbolički povezano s glavnim oltarom. U mletačkoj se pak Galeriji nalazi prikaz Gospe sa sinom na prijestolju, kao središnji dio poliptiha koji je 1394. godine izradio i potpisao iskusni Nikola Petrov, po narudžbi Zadranina Vučine Belgarconea prikazanoga na slici u činu molitve. To je djelo 1401. godine bilo zadano za predložak Meneghelu Ivanovom, rodom iz Venecije a djelatnom u srednjoj Dalmaciji, pri izradi sličnoga za isti prostor. Dakle, poštivanjem gotičke estetike težilo se uspostaviti vizualne simetrije kakve je nalagala strogost propovjedničkog Reda koristeći privatne narudžbe u obimu koji se onda u nas rijetko gdje ponovio.

Zapravo, iz odnosa arhitekture i djela lijepih umjetnosti nije teško razumjeti koliko su u manjim dominikanskim crkvama slike i skulpture značile stvaranju predodžbe Neba u koje se lakše zamišljao i uzlaz sudionika službe Božje okruženih sjajem oltara s likovima nebesnika. U prostorima kolektivnih slušanja propovijedi, oni su iz viđenja uže religijske sfere izravnije utjecale na personalna iskustva vjernika. Na istovjetnoj osnovi u urbanim centrima Dalmacije ostvarujući sjajne okvire obrednoga slavlja i teoloških programa, samostanske su crkve bile poprište iskušavanja ponajboljih umjetnika na raspolaganju. Jednostavni njihov arhitektonski okvir pružao im je prilične mogućnosti pogotovo što se nastavio običaj dogradnji zavjetnih kapela začet sa zadarskom sv. Cirijaka. Drukčije nego u Dubrovniku, gdje su se obiteljske zadužbine uvukle uzduž krila samostana, u Splitu i Šibeniku posvećene sv. Katarini ili sv. Petru činile su odvojene prostorne jedinice koje su u kvatročentu gradili Andrija Aleši, odnosno Ratko Pokrajčić i Marin Stojislavić. Unutar njih, kao i u lađi, rasporediše se oltarne slike koje potpadaju eklesijastičkim shvaćanjima ustaljenima u srednjovjekovlju kod dominikanaca bez izražajnih emocija ili proročkih motiva. Popis od 12 oltara koje je potkraj 16. stoljeća u njihovoj splitskoj crkvi zatekao papinski vizitator, usprkos tomu što jamči morfološku i tipološku raznolikost, po sadržaju prikaza ne otklanja strogu usmjerenost njihovih učenja. Čak i kratke opaske o dojmljivim pozlatama ili istančanim ornamentima pomažu dokučiti slojevitost mistično–simbolične plemenitosti kojom izazivahu punu pobožnost puka bez osobite imaginacije.

Sukladna osjećajnost ispunja kod trogirskih dominikanaca poliptih sv. Katarine sa zavjetnog oltara obitelji Subotića. Izvorno kićeniji, potječe iz radionice najuvaženijega hrvatskog slikara Blaža Jurjevog, a reljefni lik u središnjem polju utvrđuje povezanost majstora rezbarstva i slikarstva. I druge njegove vrsnoće idu ukorak s odrednicama »mekog« stila kojemu subraća sv. Dominika bijahu privrženi ništa više od primorskih građana. Istorodnomu je sroku stoga svojstvena i slikana minijatura nježne Gospe sa sinom, također pripisana Blažu Jurjevom, a usađena u zlatni medaljon svečane odore službenika obližnje crkve na Čiovu. Iz nje se u Bolu čuva slikani relikvijar s istančanim prikazom glave bolnoga Krista rađene u maniri Jacobella del Fiore, istaknutog prvaka internacionalne gotike u Italiji. Uglavnom se je, dakle, bez odustajanja od njezina govora ocrtala glavnina baštine stvarane tijekom prve polovice 15. stoljeća. Ponešto tek zreliji stupanj izražavanja iskazao je Šibenčanin Nikola Vladanov kad je za glavni oltar crkve sv. Dominika u rodnome gradu po modernijoj maniri usavršio sliku Gospe arhaičnog tipa Dojiteljice, vjerojatno u crkvi čuvanu od osnutka samostana 1346. godine.

Arhivski zapisi jamče koliko se tijekom sljedećih stotinjak godina u sijelu šibenskih dominikanaca namrlo umjetnina rađenih rukom domaćih sinova koje su mahom nestale u nepovrat kad je i crkva preinačena. Zasigurno dovršena prije polaganja temelja obližnje katedrale, nije omogućila susret s najiskusnijim njezinim graditeljima, posebice Jurjem Matijevim Dalmatincem. Činjenica da u dominikanskim gradnjama njemu nema spomena, vjerojatno nije slučajna jer odgovara tipu zadaća koje su one postavljale bez izazova vrsnijim graditeljima. Drugačije stvari stoje sa slikarima od kojih se očekivalo i tražilo ispunjenje svima lako shvatljivih duhovnih potki zasnovanih više na simbolici negoli mistici. U tome smislu već se u zamisli narudžbi za šibensku crkvu podržavahu tradicije koje ne odišu konzervativnošću sredine, nego teže potpunosti vjerskih programa prema mogućnostima razdoblja. Naime, već 1409. godine domaći sin Nikola Vladanov bio se obvezao načiniti raskošno Raspelo pred glavnim oltarom, a do početka 17. stoljeća oblikovano je pet kasnorenesansnih drvenih pozlaćenih oltara. Vjerojatno iz jednog od njih potječe drveni duboki reljef sv. Antuna opata koji u ukočenoj postavi tijela i stilizaciji odjeće zadržava prežitke gotičke morfologije. Spominjanja većeg broja drugih sakralnih umjetnina razlažu zajedničku prisnost građana i redovnika s prosjecima izražavanja jadranskog prostora u razdoblju kad su dominikanci dokazali punu i osebujnu svoju postojanost. Zastalno pretopljenu u već provjerene oblike likovnog izričaja, učinili su je sredstvom održanja kako teološkog nauka tako i vlastitog bića, ali nisu izbjegli mijenama stila jer stvaranje umjetnina nije bilo predmet samo njihove volje. Međutim pokazivalo je bogaćenja svih samostana na temelju ulaženja redovnika u sve pore društva, građenja bliskosti s njime posredstvom najšire brige o dušama živih i mrtvih.

Druge pak primjere uzdržavanja starije tipologije sakralnih slika u međama 15. stoljeća otkriva prikaz »Imago Pietatis« iz Trogira, kao i njemu u zamisli sličan iz Bola, u izvedbi bliži uzorcima iz kruga bizantizirajućeg slikarstva koje je dugo tinjalo na Jadranu. Od njih se ne udaljavaju ikone Gospe s djetetom što su udovoljavale pučkoj pobožnosti koju su dominikanci pothranjivali ne skanjivajući se bizantizama u njihovoj izradi. Zato ih je određeni broj raštrkan u zbirkama od Šibenika preko Splita i Trogira do Bola, bez podataka o nastajanju i mjestu prvotnog izlaganja. Koliko su pojedine bile posebno čašćene, dokazuje u Korčuli uzdizanje takve iz početka 16. stoljeća na glavni oltar tamošnje dvobrodne crkve. Najveća iz te skupine, rađena rukom Donata Bizamana kao darovitijeg izdanka od kvatročenta na primorju popularnih majstora italsko–bizantskog slikarstva, razvijenoga na Kreti i u Veneciji, u dubrovačkoj je crkvi usađena u tzv. »palu portante«. Shvaćena svetinjom poradi svoje starine i u Šibeniku se na glavnome oltaru nalazila trečentistička slika kojoj je Nikola Vladanov smiono obogatio i osuvremenio dekoriranu odjeću da bi je uklopili u raskošni oltar. Nadalje se uobičajilo uokvirivanje ikona na drvu novim platnenim slikama koje prikazuju druge, mahom dominikanske svece, dok im se živo obraćaju u slavi, a učestale su u samostanskim svetištima. Istorodne su male slike bile predmet privatnih poklonstava u kućama građana, ali i redovničkim sobama, tako da nije pouzdano jesu li sve iz sastava cjelina kolektivnih slavljenja.

Svakako te slike u posjedu dominikanaca svjedoče koliko su omiljene bile teme Gospe sa sinom i Umirućeg Krista jer su odgovarale njihovu propovijedanju temeljnog nauka vjere na način koji sažima emotivne naboje kasnog srednjovjekovlja. Dok je čašćenje Bogorodice kao opće zaštitnice ljudskog roda u duhu razdoblja uzleta Reda na primorju bilo osnaženo naslovom njegove Dalmatinske Provincije, slavljenje je Kristove muke, tj. spasiteljske žrtve, razumljivo u okviru idejnih usmjerenja njegovih zajednica. Po sebi samima ona nisu bila toliko doktrinalna i dogmatska, koliko moralna s naglaskom na Kristocentričnoj tematici. Devocija žrtve Božjeg sina je dosegla vrhunac s razbuđivanjem opservantskog pokreta sredinom prve polovice 15. stoljeća, u valu kojeg su dva tada novosnovana samostana posvećena Sv. Križu. Na njihovu tragu, pak, iskristalizirale su se razlike opremanja između gradskih crkava, jače usmjerenih propovjednim djelovanjima, i izvangradskih, namijenjenih molitvenim okupljanjima samih redovnika. Ta spoznaja pregledu dominikanske baštine daje posebni smisao i utječe na poimanja njezina odnosa spram ukupnoj likovnoj ostavštini primorja. Slijedno tvrdnjama, na glavnim oltarima opservantskih crkava u Gružu i na Čiovu u drvu veristički skulptirana i oslikana Raspela utjelovljuju prevođenja senzibilnosti epohe u plastičke formule od gotičke ekspresivnosti prema renesansnoj subjektivnosti. Smjernice im je uspješno sintetizirao splitski kanonik–umjetnik Juraj Petrović čijem se krugu pripisuju oba navedena djela koja u vrsnoćama i nisu posve bliska. Razvojnu liniju kulture na svoj način predočava istim tehnikama rađeni smireniji lik raspetoga Krista iz dubrovačkoga gradskog samostana, prožet asketskom idealizacijom svetoga. Na istome mjestu čuva se i drveni, simbolički gledan lik ispaćenog Krista, ali čeka temeljitu restauraciju da mu se raskrije sva zbiljna kakvoća.

S obzirom da duž obale od sredine 14. do praga 16. stoljeća nije bilo slikara od ugleda koji se nije potvrdio u crkvama dominikanaca, proizlazi kako je slikarskom mediju davana prednost. Očito je neposrednije odgovarao naravi njihove lirske duhovnosti kao i propovjedničkog žara, a njih je pratila i narudžba i nabava djela. Iz istih pretpostavki se satkala raznolikost obrednih umjetnina stranoga podrijetla, pa u Trogiru valja spomenuti skulpturu Žalobne Gospe s mrtvim sinom u krilu, proisteklu iz sjevernjačkih radionica kao uzdržavatelja kasnogotičkih ključnih manira likovnog izražavanja. Uz njih se u istome samostanu vezuje i duborezni prikaz Golgote, vjerojatno prednjica neke škrinje za crkvene dragocjenosti rađene tehnikom kojoj je u Hrvatskoj malo primjera. Sigurno je nekoć bilo mnogo više realistički, pa i naturalistički rađenih prikaza i likova kojima učeni fratri nisu razglabali crkvene doktrine nego su im kao vjerodostojne predodžbe pomogle pokretati duhove i prizivati poklonstva svetima u cilju jačanja duhovne i moralne sigurnosti vjernika. U takvoj neposrednosti obraćanja puku, s pouzdanjem u umjetničke izvrsnosti majstora raznih plastičkih vrsta, programski su bogatili sceneriju samostanskih crkava. Nebrojene su umjetnine, međutim, satrvene pri preuređivanjima sakralnih prostora te je nepovratno izgubljen uvid u njihove izvorne usklađenosti s opremom i namještajem arhitektonski mahom ujednačenih gradnji.

No već prije se srednjovjekovna, čisto sakralna predodžba prostora na službi dominikanaca potirala raznolikošću tipova i oblika grobnih spomenika i znamenja. Oni odreda svjedoče povjerenja koja su fratri kao propovjednici, ali i učitelji i ispovjednici, izgradili među građanstvom te u svojim dvoranama nastavljali dušobrižništvo nad mrtvima. Ono je poprimilo vrlo razvijene vidove s obzirom da se po nauku kršćanstva zemaljska smrt smatrala drugim duhovnim rođenjem ili željenim ulaskom u blaženstvo onostrane vječnosti. Najveći je uzlet steklo tijekom i nakon velikih pohara kuge sredinom trečenta, kad su i dominikanci zauzeli svoje mjesto u povijesti primorja. Njihova se obredna praksa jače saplela s traženjem izbavljenja mnoštva građana pa se u njihovim prostorima nalazi zavidna količina grobnih znamenja koji opredmećuju težnju pojedinaca za oprostom grijeha uz zalaganja Crkvi, ali i očuvanjem ovozemaljskih dičnih spomena. Za kulturno–umjetničku povijest važni su sarkofazi u nišama s likom pokojnih biskupa na poklopcu, kakvih je nekoliko u Dubrovniku oblikovanih od nepoznatih kipara. Slijedi ih šibenski iz 16. stoljeća, srodan poznatijem u obližnjoj katedrali pa se prilično sigurno pripisuje mjesnomu majstoru Antunu Noguloviću. Drugih je oblika privilegiranih grobnica ipak malo, budući da je Red podučavao jednakosti smrtnika, u neko doba čak regulom priječio isticanje pojedinaca s reprezentativnim spomen–obilježjima.

Općenito spomenici figuralnog stvaralaštva u dominikanskim crkvama ne podliježu jednolikosti, a uvelike ovise o shvaćanjima i zahtjevima donatora. Međutim, članovi Reda rano su se potvrdili dionicima gotičke likovnosti naručujući iz dobivenih milodara rezbareni namještaj za svoje potrebe, u prvome redu korska sjedala. Nekoć obligatna u predoltarnim odjeljenjima s dva se krila naslanjahu na pregradu lađe kako naznačuje arhivski podatak iz 1396. godine o popravku balatorija s orguljama u zadarskoj crkvi, gdje se malo godina potom spominje i popravak očito prije izrađenih korskih sjedala. Iako im ne znamo točan izgled, smještaj im predmnijevamo na polovici dugačke lađe, jer nekoliko zapisa i drugdje ukazuje na zajednički sastav uređaja za svećenike okrenute oltaru, a orgulja na svojevrsnome mostu s propovjedaonicom prema prednjem prostoru za publiku. U čiovskoj crkvi su na oba boka lađe preživjela dvoredna rezbarena sjedala kojima su na ogradi predočeni glavni dominikanski sveci u jasnome suodnosu s Raspelom središnjeg oltara. Jamačno se na takvo cjelovito postrojenje računalo već pri gradnji komorne crkve za najstroži ogranak Reda, jednako i na jednostavnije urešene klupe sprijeda priljubljene uza zidove. Osim što otkrivaju vještine majstora privrženih geometrijskim načelima stila, ukupni je učinak simetrije prostora i namještaja odgovarao disciplini opservanata koji su sjedište držali od osnutka »purioris religionis causa«. Usuprot ograničavanju plastičkog dekora u prostorijama samostana, uporaba svjetovnih motiva pri oslikavanju drvene tavanice kapitularne dvoranice diskretno upućuje na težnju pokornika prema otvaranju svakidašnjeg života svježim tekovinama humanističkog doba.

Sa sličnim su pobudama u Zadru za izradu ormara sakristije 1399.–1403. godine skupo platili drvodjelca Nikolu Arbuzijanića i rezbara Ivana Jakovljeva iz Venecije, umješnog tvorca raskošnih sjedala u koru franjevaca istoga grada. Razvidno su međusobno slične samostanske gradnje dobivale formalno ujednačeni drveni namještaj koji je odgovarao srednjovjekovnomu ukusu podneblja, kao i odnosu Reda prema umjetničkome izražavanju. Traženje ravnoteže među njima neminovno je labavilo jednoznačnost arhitektonske gramatike te gotovo programski pridonijelo razvoju svih zanata. Sa zanosom vjere pojačanim i zbog nadiranja Osmanlija, spomenici koji su od zrelog 15. stoljeća uneseni u dominikanske crkve posebice oslikavaju obnovu, ali ne i preporod stanja duha primorskoga građanstva. O količini umjetnina u njima izvijestili su papinski vizitatori popisavši glavninu zatečenih potkraj 16. stoljeća, pa se uviđa mnoštvo nestalih iz svih vrsta. Čini se razumljivim da su bolje prošli spomenici rađeni u kamenu među kojima se vide i dokazi svojevrsnog saveza Reda s čelnicima urbanih zajednica. U nastojanju da ovjekovječe svoje legate i donacije za gradnje i opremu stamenih sklopova, mnogi su od njih na raznim mjestima izlagali svoje grbove, pa ih od Čiova do Korčule nalazimo na oltarima, ali i korskim sjedalima, na pročeljima samostanskih zgrada, kao i stupovima dvorišta. Njihova je lepeza značajna za povijest dalmatinskog društva mjestimično čak više negoli za spoznaje o samim samostanima.

Povedeni i kulturom humanizma kojoj se, razumljivo, Red nije opirao, ponajprije su pripadnici obrazovanog kruga građana produbili svoja gledanja na umjetnost u tragu dostignuća iz prekomorja. Bez veće bojazni od poopćavanja u tome smislu, valja naglasiti izvrsna djela pročišćenoga renesansnog kiparstva u trogirskoj crkvi sv. Dominika. Radi se o zaista u Hrvatskoj najljepšem kamenom oltariću te o najmonumentalnijoj uopće kod nas poznatoj u kamenu skulptiranoj grobnici privatnika. Izradio ih je Nikola Ivanov, zvan Firentincem, lako moguće zbog osobne vezanosti uz stečevine toskanskog »all’antica« izražavanja. O oltariću s tri reljefna lika svetaca individualno prikazanih gipkih stavova i tipološki uvjerljivih fizionomija nema dokumenata glede nastanka, ali istančana plastička obrada te promišljeni odnos likova i okvira klasičnog nacrta ne izazivaju dvojbe oko vlastoručnog rada najvještijega kipara. Na sarkofagu u niši uzorno renesansno–toskanskog rješenja, pak, kvaliteta obrade ide u prilog majstorovih suradnika, poglavito Andrije Alešija s kojim je Nikola nastupao oko 1469. godine, koja je upisana na grobnici. Čitki natpis na sarkofagu i grb među motivima klasičnog nadahnuća tumače pripadnost cjeline obitelji Subotića, pa je slobodno pretpostaviti da se je i reljefni oltarić našao u istoj crkvi njezinom zaslugom. Oni su tu otprije imali zadužbinu s poliptihom Blaža Jurjevog, posvećenom dominikancima omiljenoj sv. Katarini, čije se ime u toj obitelji ponavlja, a najdičnija u gradu sačuvana njihova grobnica crkvi je dala osobiti moderni ton. To bi značilo da su propovjednici pomoću individualnih spomenika svjetovnjaka znatnije otvarali vrata očitovanjima religioznosti spasenja.

U prilog potvrđivanju takvog ponašanja svojstvenoga kasnorenesansnomu dobu kad je zamirala propovjednička djelatnost Reda, nanizalo se prilično umjetničkih djela. Valja se prisjetiti onih najvrjednijih, u prvome redu slike Kristova polaganja u grob koju je veliki Jacopo Tintoretto oko 1575. izradio po narudžbi J. Lučića za kapelu crkve u Starome Gradu utemeljenu od djeda njegove supruge, čuvenog humanista, pjesnika Petra Hektorovića. Narodna predaja je likove oko središnje ličnosti na slici čak proglasila portretima članova obitelji sačuvavši živi spomen na donatore dominikanske crkve iza kojeg se krije nova poluga likovne proizvodnje. Uostalom, u Dubrovniku se stvarni prikazi povijesnih osoba iz aristokratskog kruga od zenita 16. stoljeća javljaju i češće, i to na djelima portretiranju vičnih, najpriznatijih stranih majstora. Kod samog Tintoretta, pak, kupljena je za Stari Grad još jedna oltarna slika, a njegovoj su se radionici obratili i naručitelji velebnije za crkvu u Bolu. Slična je težnja za priskrbljivanjem značajnih djela sa stranih umjetničkih vrhova iznjedrila i kopiju proslavljenog Tizianova prikaza smrti dominikanskog mučenika sv. Petra. Nedvojbeno su sve te slike poput niza dubrovačkih izvrsnih radova talijanskih i sjevernjačkih umjetnika utišavale isključivu posvećenost prostora redovničkim službama. One temeljne propovjedničke su dobrano nagrizale odluke IV. Lateranskoga crkvenog sabora, a daljnje im je labavljenje izazvao opći porast utjecaja svjetovnih slojeva društva. Iako dokazi tog procesa nisu čitki u većem broju, vrlo su značajni po suštinskim svojim vrijednostima jer mnogo gušće negoli dotad uvode na hrvatsku obalu imena biranih stranih umjetnika koji su diljem zapada označili prekrete likovne kulture. S istim idejnim predznakom i nedvojbenim sluhom za novine i u prostoru jadranske Hrvatske su se zbile nemale promjene uređenja kršćanskih hramova. Budući da su sadržaji njihovih unutrašnjih čimbenika neupitno razlamali prvotno glavnu podređenost prostora propovjednim zadatcima u duhu karizmatskog naviještanja riječi Božje, korisno je uočiti barem neke znakove takve učinkovitosti slikarskih ostvarenja iz uzlaza činkvečenta s usredotočivanjem na točke mise pri glavnome oltaru u apsidi.

Sigurno su, naime, nametljivo velike a realistički slikane kompozicije za oltare uglavnom smještene uz postrane zidove lađa višestruko, u bitno drugačijem zoru uzdigle prostornu dojmljivost crkava. Pridonijele su tomu opće priznate mijene likovne izvedbe, počevši od zamjene zlatnih pozadina s predočavanjem prirodnoga stanja neba i krajolika iza pokrenutih te zajedničkim događanjem unutar prostora slike povezanih, a ne više pojedinačno ukočenih likova frontalno poredanih u zasebno uokvirenim poljima. Jednako se, međutim, čini važno svođenje njihovih teoloških poruka na otkupiteljsku ulogu Krista i milosrdna posredništva Bogorodice, u prvome redu prema onima koji su naručili i platili prikaz, a onda i svim pohoditeljima crkava. U nekoj je mjeri valjda time na planu njihove svijesti o izbavljenju prikraćena svećenička uloga redovnika onoga tipa za koji su samostanske crkve građene. Drugim riječima, s preobrazbom njihovih funkcija prekretao se i ustroj izražen umjetničkim sredstvima koja nas zanimaju u kolopletu zbivanja dokučivih uvidom u naslijeđe dominikanaca na hrvatskome tlu. No uočavanje samih činjenica promjena nuka na promišljanja o njihovim povodima pa i smislu u okviru prilične zavisnosti uređenja i preuređenja crkava o odnosima u društvu koje ih je stalno koristilo i opremalo. Budući da su crkvene unutrašnjosti kasnije doživljavale još jače preinake te su stanja iz 16. stoljeća dosta teško spoznatljiva, u široj procjeni baštine o kojoj govorimo bit će dovoljno podvući kako se pojedini za povijest umjetnosti značajni fenomeni mogu gledati u okviru socijalne, a ne isključivo eklesijastičke prošlosti.

Spoznaja se prenosi i u polje primijenjenih umjetnosti jer se prema količini i kakvoći dragokovinskih izrađevina, misne odjeće i drugih potrepština svećeničkih službi, mjerila privlačnost svake crkve, kao i bogatstvo samostana. Razumljivo se pritom obistinilo načelo spajanja vetera et nove, što je bilo duboko usađeno u sva htijenja i ponašanja Reda. Među svim vrstama najupečatljiviji su relikvijari, odnosno srebrni oklopi dijelova svetačkih tijela koji svojim oblicima predočuju stvarni sadržaj. Unatoč raznolikosti izvedbe, većina pripada cvatnoj epohi iz koje je preživio i određeni broj liturgijskog posuđa, poglavito kaleža i tamjanki te pokaznica i svijećnjaka, ali uglavnom ne kazuju znatniju osjetljivost na sve one stilske mijene koje se tiču figuralnog stvaralaštva. Razlozi su tomu višestruki, od činjenice da su skupi proizvodi bili dugo u upotrebi jer se oskudijevalo sredstvima za izradu novih, do arhivski zajamčenih podataka da su većinom nastajali unutar domaćih radionica. One su se nesumnjivo jako pridržavale usvojenih oblika, posebice ponavljajući i ornamentalne motive, u čemu je stanovitu ulogu odigrala suzdržanost naručitelja i korisnika prema likovnim novinama. S druge je strane stalnost tipološke ujednačenost tih predmeta više–manje zanatske proizvodnje uvjetovala njihova svrsishodnost, ali i posvećenost sadržaja u kojima je upravo starost nešto značila. Povrh svega je razmjerno malo radova koji se sa sigurnošću mogu pripisati pojedinim poznatim obrtnicima, tako da slojevita baština pokretnih spomenika u rukama dominikanaca nalaže daljnja istraživanja. Svejedno u svim svojim slojevima upućuje na odnose umjetničkog uvoza i odgovora primorskih radionica na stupnju što čuva karakteristike stila.

Svakako brojem sačuvanih relikvijara odskače zbirka samostana na Čiovu, kojeg povijesni izvori bilježe kao jedno od značajnijih mjesta hodočasništva u Dalmaciji. Posjeduje odlične primjerke istančane obrade općenito zadane tipologije i nadmašuje čak riznicu katedrale u Trogiru, gdje i crkva sv. Dominika ima zavidan broj srodnih rukotvorina. Među osrednjim njihovim količinama i kakvoćama među drugim samostanima na obali iz više razloga prednjači središte u Dubrovniku, gdje su promet i proizvodnja srebra, zahvaljujući posjedu i korištenju rudnika u balkanskome zaleđu, poprimili na europskoj razini dojmljive razmjere. Samostan se naročito ponosi posvećenim relikvijarima prsta sv. Dominika, možda donesenog pri dolasku prvih redovnika, te glave ugarskoga kralja sv. Stjepana, makar im oblikovanje nije ravno značenju sadržaja. Slično je i s okovom česti svetoga križa iz crkve u Gružu, poklonu srpskog kralja Stevana Uroša iz 1387. godine. Naposljetku se čini važnijim da skupocjeni predmeti u svim crkvama imaju utisnute oznake mjesnih radionica, što svjedoči da su većinu srebrnine iz gotičkog i renesansnog doba izradili primorski zlatari. Dokumenti iz 14. i 15. stoljeća u Dubrovniku i Zadru nabrajaju i do četrdesetak djelatnih istovremeno, rijetke radine za dominikance. Arhivska građa osvjetljava put nastajanja i drugih proizvoda svih rodova primijenjene umjetnosti, primjerice izrade liturgijskog ruha, što dopunja uvid u opseg narudžbi iz starih samostana. Tako strši podatak o isplati svečane odore za misnu službu koju je u prvome desetljeću 16. stoljeća vezao Antun Hamzić iz Stona za dominikance, a pri isplati je procjenjivao slikar N. Božidarević pa nema sumnje da se isticala likovnom vrsnoćom.

Treba na kraju naglasiti da se posredstvom tipoloških i morfoloških osobitosti djela slikarstva, kiparstva i svih grana umjetnog obrta nisu izrazile specifičnosti dominikanske duhovne kulture, iako pripadaju iskustvima srednjeg vijeka i renesanse kad je Red sv. Dominika u prostoru jadranske Hrvatske pokazao najosebujnije svoje lice. Ni tada se iz njegove zajednice nije izdvojio nijedan umjetnički nadareni pojedinac koji bi se usmjerio graditeljskom ili likovnom stvaralaštvu. Iznimka je brat Petar koji se kao majstor staklar upućen u izradu vitroa i vještak za radove olovom spominje 1444. godine oko završetka zvonika dubrovačkog samostana. Iz svega se može uočiti kako dominikanci nipošto nisu težili izražavanju koje bi ih odvojilo od domaće kulturne i umjetničke klime hrvatskih primorskih gradova. Protivno isticanju bilo kakve samosvojnosti, oni su u prvome redu ostali vjerni poslenici Rimske Crkve koji su održavali svoje tradicije sa sviješću da tako snaže vlastitu opstojnost u svakoj sredini. S njome su se višestruko povezivali te se stalno i u umjetničkom stvaralaštvu kojemu su neposredni baštinici razmatraju međuovisnosti s drugim činiteljima društvene povijesti. Propovjednici su se, uostalom, na našoj obali pojavili i uzdizali slijedom odluka Četvrtoga Lateranskog koncila iz 1218. godine, a Peti Lateranski koncil završen 1517. godine podastro je podlogu za lanac promjena oblika pastoralnog djelovanja kojima se smanjivalo značenje propovjedništva. To se postupno odrazilo u zadatcima umjetničkog stvaralaštva, što se s nemalim uspjehom otvaralo novim poljima stjecanja dostojanstva modernoga kova.

*

Za zaključke uvidu u starije slojeve umjetniče baštine dominikanaca u jadranskoj Hrvatskoj, korisno je istaknuti još neke spoznaje. Najvažnijima se, dakako, čine one što joj određuju u nacionalnim okvirima gornju vrijednosnu dimenziju, a znače samosvojnost prema istorodnim postignućima u zapadnoj Europi. Mahom proizlaze iz činjenice da je ordo predicatorum općenito bio zaštićen poretkom društva i kulture, a izravnim svojim djelovanjem ipak vezan uz podjele po teritorijalnim jedinicama. Susljedno tomu između spomenika koji pripadaju procvatu dviju samostalnih i u svemu neovisnih: Dalmatinske dominikanske Provincije i Dubrovačke dominikanske Kongregacije, nema izrazitih sukladnosti koje bi nadjačale narav općih izražavanja Reda u katoličkome svijetu. Povrh svega se unutar njihovih idejnih i formalnih poveznica očituju dosezi vremena nastanka ili razvoja središta u kojima se nalaze, ali nedostaje dokaza izravne razmjene iskustava. Stoga uz ishođenje odgovora na prohtjeve samostanskih zajednica duž obale prevladavaju prosječnosti svojstvene likovnoj kulturi mediteranske pokrajine na periferiji Europe. Na polju graditeljstva razumljivo su tipološke bliskosti s franjevačkim crkvama jače negoli sa svim vrstama dijecezanskih, a u raznoraznim djelima figuralne kao i primijenjene umjetnosti obredne namjene, različitosti su više uvjetovane voljom i izborom naručitelja negoli posredovanjem samostanskih uprava koje se ne može posve zanijekati. U svim je tim okolnostima i prilikama osnovno da ukupna baština Reda sv. Dominika na visokoj razini učvršćuje regionalne tradicije važne za poimanje južnohrvatske domaće sredine.

Međutim, u istome je kontekstu zanimljivo na koji je način i u kojoj mjeri naslijeđe dominikanaca obilježilo kolektivne osobitosti spomeničke baštine primorja. Prvenstveno valja zapaziti kako su se najstarije crkve Reda uspostavljajući provjerenu, u naravi vrlo jednostavnu tipologiju natjecale s vanjskom monumentalnošću katedrala koje su iznutra sasvim drugačijim sredstvima postizale dojmljivosti sakralnog prostora. Ništa pak nije smetalo da se pri oblikovanju najvećih apsida u Dubrovniku i Zadru potvrdi rani proboj uzorno gotičkih konstrukcija, kakve dotad nisu viđene, a tako potpune drugdje u regiji nisu ostavljene. Druge su tipološki iskristalizirane inačice, primjerene pisanim pravilima i nepisanim običajima, trajale nekoliko stoljeća s blagim pretapanjem u rješenja načelno renesansnog smjera. U tome smislu može se ustvrditi koliko programska toliko oblikovna konzistentnost područnoga dominikanskoga graditeljstva. Pače su pojedini samostani ostvarili izvrsne sinteze lokalnih i vanjskih dosega arhitektonsko–prostornog uređenja kakvo na obali ne bilježe podjednako zrelo i uspješno drugovrsna zdanja. Čuvajući bazične okvire svojoj askezi od 14. do 17. stoljeća, u svim su se sklopovima redovničkog života srednjovjekovni njezini nazori i normativi spajali s renesansnima. Iznimno je samostan u Dubrovniku postigao vrsnoće proizišle iz optimistički ustrojene kulturne svijesti bogate sredine. Parametri svih kakvoća dominikanskih sjedišta, pak, uvelike se slažu s govorom pisanih vrela, što opravdavaju ravnoteže između shvaćanja općeg i specifičnog kojima je osim izričaja redovničkog morala zaslužan i izbor poslenika oko gradnji. Dok posvuda prevladavaju majstori hrvatskoga roda, u Dubrovniku je rano dokumentiran i prijem nekolicine iskusnih graditelja i kipara dolazećih iz ili preko južne Italije. U prilog praćenja daljnjih odraza stvaralaštva urbanih središta, posebno su razvidne posljedice boravka prvaka toskanske renesanse koji unose modernije likovne izričaje. Nabrajanja izuzetnosti mogu se nastaviti pregledom kiparstva počevši od izvrsnih primjera skulptiranih portala koji među svima iste vrste na primorju znače gornji stupanj postignuća. Upravo zahvaljujući njima, prepoznala se i podjela utjecajnih sfera južne Italije te Venecije na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće, kao i stvaranje regionalne sinteze vladajućih stilova. K tomu je značajna činjenica da se iza dostojanstvenih pročelja nalazi uopće u nas najviše grobnih spomenika tipa sarkofaga, a da je u skupini i najreprezentativniji od privatnih renesansnih kao djelo u najplodnijem razdoblju plastičkog stvaralaštva na obali vodećeg umjetnika Nikole Firentinca.

Za dosege slikarstva iz 14. stoljeća presudna su veličinom kao i vrsnoćom nedostižna Raspela u Dubrovniku i Zadru od ponajboljih mletačkih majstora Paola i Catarina. Ta djela pripadaju antologiji prodora novih likovnih shvaćanja koja otklanjaju preostatke arhaičnih manira izražavanja na Jadranu. Niz rezbarenih i slikanih oltara iz lanca crkava dokazuje raskoš opreme za kojom su zaostajale i važnije biskupske. Tomu odgovara spoznaja da u primorju tada kao i kasnije nije bilo slikara od ugleda koji se u smjeni stilskih razdoblja nije potvrdio radom za dominikanska svetišta. Štoviše, u Dubrovniku se čuva najreprezentativnija galerija djela domaće slikarske škole među kojima tri vlastoručna Božidarevićeva znače vrhunac njezinih osvjedočenja. S nekoliko trodimenzionalnih drvenih prikaza Krista na Križu potvrđena je suglasnost s gustom mrežom istorodnih djela diljem obale, a ona stoje u dosluhu s izradom korskih sjedala kao najsloženijih radova umjetnog obrta u drvu u domovini kamenarstva. Najčvršće su kopče njezine umjetničke internacionalizacije zvučna imena prvaka talijanske kasne renesanse od Tintoretta i Tiziana do Santi di Tita i Palme Mlađega na više mjesta, makar se i pritom prati kako se ista ne ponavljaju u dubrovačkoj i srednjodalmatinskoj regiji. Dinamičniji su tragovi oblikovnih posezanja, ali ne i oslanjanje na iste majstore u proizvodnji svih grana primijenjene umjetnosti, najviše u zlatarstvu, a dragocjeni primjeri sitnoslikarstva osvjetljavaju uvoz skupih knjiga iz više stranih središta. Iz svega se očitava veličina zaloga Reda sv. Dominika u hrvatskoj nacionalnoj prošlosti koji nije bio jednoznačno predodređen njegovim profiliranjem u zapadnoj Europi.

Današnju predodžbu te stvarnosti upotpunjava i nužni pogled na stanja očuvanosti dominikanskih crkava i samostana diljem primorja. Svega nekoliko njihovih cjelina, naime, još živi na ponos duhovnika prestižnoga crkvenog reda koji uz održavanje obreda dolično skrbi i o umjetničkim inventarima svetišta u Dubrovniku i Splitu te Korčuli, Bolu i Starome Gradu, a samo donekle i Trogiru. Međutim, nekoć je prebogati zadarski sklop zamro unatrag više stoljeća, u prošlome doživio izravna rušenja, te se s priličnim naporima barem crkva rekonstruirala za svjetovne namjene. S povlačenjem dominikanaca i prodajom samostana u Vignju, čitavo je zdanje pretrpjelo višekratne obnove koje nisu doticale crkvu oživljenu s preuzimanjem uloge župne matice. Na sličnoj osnovi se je uz dobru očuvanost crkve gotovo u posljednji trenutak počelo odvijati zbrinjavanje sklopa samostana na Čiovu zalaganjem državne službe zaštite spomenika. Izgleda da će se izvornoj svrsi doskora vratiti dugo i s teškim posljedicama zapuštena crkva u Šibeniku, gdje je od udaraca rata samostan izgubio bitne sastojke svojega građevnog lika. Slično se zbiva u Lopudu gdje se od 18. stoljeća napušteni samostan urušava, dok mu je jednoć i desakralizirana crkva zalaganjem lokalnog stanovništva vraćena pravovaljanomu sadržaju uz postupnu obnovu. Ona nije ni dotaknula slojevite gradnje na Šćedru koje se u osami otočića doslovce raspadaju. Jedva se urednom održava crkva u Čelopecima, ali samostan nezaustavljivo propada nakon nekoliko pokušaja da mu se iznađe prikladna svrha kao osnova barem građevnoj revitalizaciji. U nekoj je mjeri takav pothvat ostvaren u Gružu nakon što je veća crkva teško stradala od bombardiranja, pa je u poraću za novu uspješno adaptirano krilo samostana koji je uz nju prostorno smanjen. Za išta slično nema nade u Senju jer su nestanku arhitektonskog sklopa presudila ratna razaranja. Mnogo prije osiromašeni samostan u Ninu rušen je namjerno još od mletačko–turskih sukoba te jedino apsida crkve služi kao grobišna kapela. Sukladna je povijesna intervencija za staro groblje u Hvaru omogućila korištenje apside za izložbeni prostor arheološke zbirke, a visoki zidovi trobrodne bazilike ograđuju gaj čempresa dok se ruine samostana jedva raspoznaju. Kratkotrajni boravak dominikanaca u Visu nije obogatio mjesnu baštinu, a crkvica izvlaštena Redu trune u zaboravu. Također je davno zamrli samostan u Brocama prodan kao ruševina te dijelom pretvoren u obiteljsku stambenu kuću dok mu dio zjapi prazan s redovničkom crkvom. Od zbijenoga sklopa u Pagu se s teškoćama prepoznaje poneki zid jer su sve zgrade davno ustupile mjesto skromnim stambenima. Hospicijima na Obodu kraj Cavtata i na otočiću Rudi pred Šipanom ni ne vide se preostaci razvalina, a u Orašcu je jako preinačen za privatno stanovanje unatrag više stoljeća te mu se jedva prepoznaje uređenje uz dobro sačuvanu crkvicu. Petnaestak ostalih mjesta upisanih u karti povijesnih javljanja dominikanaca na obali i otocima doživjelo je zatiranje tragova u spletu različito izazvanih nepovoljnosti za održanje crkvenoga Reda koji se nije trudio pridobivati niti očuvati neku društvenu moć veću i jaču negoli je uspio pokazati svojim spomeničkim naslijeđem.