Djelovanje Jugoslavenske nacionalne stranke u Banovini Hrvatskoj 1939–1941.

Jugoslavenska nacionalna stranka (JNS) je od osnutka 1931. do 1935. godine bila vladajuća stranka Kraljevine Jugoslavije koja je u svojim redovima okupljala pripadnike svih naroda te države. Ta je stranka politički zastupala jugoslavensku ideologiju koja se temeljila na načelima nacionalnog jedinstva i državne jedinstvenosti. Zbog priklanja dijela JNS–ovaca Bloku narodnog sporazuma 1938. godine, došlo je do neformalnog raspada stranke na dvije frakcije. Nakon što je knez Pavle u suradnji s Vlatkom Mačekom i Dragišom Cvetkovićem započeo preustroj Kraljevine Jugoslavije u složenu državu, Jugoslavenska nacionalna stranka je, unatoč ideološkim temeljima, taj proces prihvatila kao nužan korak za očuvanje državnoga jedinstva i unutrašnjopolitičke stabilnosti pred sam početak Drugoga svjetskog rata. Ta je podrška dovršila raspad Jugoslavenske nacionalne stranke u Banovini Hrvatskoj na nositelje federalističke i velikosrpske ideologije.

Uvod

Jugoslavensku nacionalnu stranku (JNS) osnovao je 1931. godine kralj Aleksandar I. Karađorđević pod imenom Jugoslavenska radikalno–seljačka stranka sa svrhom da ona bude glavni politički nositelj i promicatelj centralističke i unitarističke politike. Jezgru stranke činio je zastupnički klub vladajuće većine u državnome parlamentu koja je bila sastavljena od pripadnika brojnih srpskih stranaka koje su djelovale u Srbiji neposredno prije uvođenja šestosiječanjske diktature, ali i od disidenata iz Hrvatske seljačke stranke (HSS) i Samostalne demokratske stranke (SDS). Iako je ta stranka uživala punu političku potporu kralja Aleksandra, ona se ni nakon dvije godine postojanja nije uspjela politički homogenizirati. Da bi spriječio njezin raspad na brojne frakcije, kralj Aleksandar I. na njezinu joj je prvome stranačkome saboru održanom tek godine 1933. promijenio ime u JNS. Za njezina je prvog predsjednika dao izabrati Nikolu Uzunovića, a za potpredsjednike Jurja Demetrovića, Karla Kovačevića, Milovana Lazarevića i Lovu Petrovara.1 Nakon smrti kralja Aleksandra I. Karđorđevića u Marseilleu 9. listopada 1934. i dolaska njegova bratića, kneza Pavla Karađorđevića, na čelo Kraljevine Jugoslavije i tročlanoga Kraljevskog namjesništva, JNS je postupno gubio potporu Dvora, a nakon izbora iz godine 1935. pao je u potpunu političku nemilost kneza Pavla i dvorskih političara. Unatoč velikomu broju dobivenih mandata u državnome parlamentu koje je ta stranka osvojila na parlamentarnim izborima godine 1935. uz veliku pomoć izbornoga zakona koji je pobjedničkoj listi automatski osiguravao tri petine svih mandata, knez Pavle povjerio je mandat za sastavljanje nove vlade Milanu Stojadinoviću, čime je JNS i službeno prešao u opoziciju. Nakon gubitka vlasti, za predsjednika JNS–a bio je godine 1936. izabran armijski general Petar Živković, koji je na toj dužnosti ostao sve do propasti Kraljevine Jugoslavije u Travanjskome, odnosno Drugome svjetskome ratu. Pod vodstvom Petra Živkovića JNS se na izborima za državni parlament pridružio političkome savezu Seljačko–demokratskoj koaliciji (SDK) i Udruženoj opoziciji (UO). Priklanjanje JNS–a Bloku narodnog sporazuma (SDK i UO) poslužio je kao povod njezinim članovima s prostora Savske banovine da bez odobrenja i mimo službene stranačke politike Predsjedništva stranke koaliraju s Milanom Stojadinovićem i Jugoslavenskom radikalnom zajednicom (JRZ).2 Raspad JNS–a godine 1938. na dvije frakcije, odnosno na maticu stranke pod Živkovićevim vodstvom, koja je djelovala na osnovi federalističke jugoslavenske ideologije, i na disidente s područja Savske i Primorske banovine, koji su djelovali na osnovi velikosrpske ideologije, obilježio je djelovanje te stranke i u Banovini Hrvatskoj.

Stoga ćemo u obradi djelovanja ove stranke nastojati odgovoriti na nekoliko pitanja: (1) kakav je bio odnos središnjice JNS–a prema Sporazumu Cvetković — Maček i Banovini Hrvatskoj; (2) kakvo je bilo političko djelovanje stranačkih ogranaka bivše Savske i Primorske banovine nakon uspostave Banovine Hrvatske; (3) kakav je bio politički odnos između pojedinih ogranaka JNS–a, društva Krajina i velikosrpskoga pokreta Srbi na okup te (4) kakav su politički uspjeh ostvarili JNS–ovci i njihovi bivši članovi među Srbima u Banovini Hrvatskoj?

1. Odnos JNS–a prema Sporazumu i Banovini Hrvatskoj

Iako je JNS bio stranka koja se kao i JRZ u svojem programu zalagala za jedinstvenu i nedjeljivu Kraljevinu Jugoslaviju, ona je na sjednici svojega Glavnog odbora 17. rujna 1939. bezrezervno poduprla Sporazum. Tako se u rezoluciji Glavnog odbora JNS–a ističe da ona »prima sklopljeni sporazum kao jedino moguću soluciju u sadanjoj situaciji (...) bez obzira na današnju vladavinsku kombinaciju, kojoj osnovno obilježje daje i glavno jezgro sačinjava Jugoslavenska radikalna zajednica...«.3 Svoj je pozitivan stav prema Sporazumu Glavni odbor JNS–a opravdao najvišim državnim interesima Kraljevine Jugoslavije uvjetovanima složenom vanjskopolitičkom situacijom, koji traže punu suradnju i zajednički politički rad svih stranaka Kraljevine Jugoslavije.4 Osim toga što je bezrezervno podržao Sporazum Cvetković — Maček, Glavni odbor JNS–a u svojoj je rezoluciji posebno pozdravio i ulazak predstavnika SDK–a u vladu, posebno pohvalivši činjenicu »...što predstavnici sa g. Mačekom na čelu primaju upravljanje državnim poslovima i uzimaju odgovornost za vođenje držane politike, izjavljujući u tome času svečano, da je Jugoslavija najbolji jamac nezavisnosti i napretka Srba, Hrvata i Slovenaca«.5 Osim toga, Glavni je odbor JNS–a izrazio nadu da će Sporazum »postati trajan, dobar i spasonosan jedino onda, kad utvrdi živu vjeru u sudbinsku povezanost Srba, Hrvata i Slovenaca« te da će biti »pouzdan temelj istinske jednakosti, ravnopravnosti i socijalne pravde i prave narodne solidarnosti Srba, Hrvata i Slovenaca«.6 Takav je stav Predsjedništva stranke bio u potpunosti suprotan političkomu stavu dijelu njezina članstva na terenu, odnosno stavu tzv. Savske grupe JNS–a7 koja je pod vodstvom senatora dr. Petra Zeca aktivno sudjelovala na prostorima Banovine Hrvatske u promicanju velikosrpske politike pod parolom »Srbi na okup« te vodila akcije za odvajanje kotara s apsolutnom ili relativnom srpskom većinom od Banovine Hrvatske.

2. Političko djelovanje JNS–a među Srbima u Banovini Hrvatskoj

a) Političko djelovanje bivšega banovinskog odbora JNS–a Primorske banovine među Srbima u Banovini Hrvatskoj

Vijest o potpisivanju Sporazuma Cvetković — Maček te o uspostavi Banovine Hrvatske članovi i simpatizeri JNS–a na prostoru Banovine Hrvatske prihvatili su različito. Dok je velik broj dužnosnika organizacije JNS–a bivše Savske banovine (tzv. Savska grupa) odbio poslušnost središnjici u Beogradu, dotle su dužnosnici organizacije JNS–a bivše Primorske banovine pod vodstvom predsjednika banovinske organizacije dr. Grge Anđelovića, predsjednika splitske mjesne organizacije Nikole Bonettija te bivših narodnih zastupnika Ivana Majstorovića i Manfreda Paštrovića ostali politički vjerni središnjici stranke te prihvatili taj politički čin kao nužnost da se pomogne unutrašnjoj političkoj stabilizaciji Kraljevine Jugoslavije. Iako je vodstvo banovinskog odbora JNS–a ostalo vjerno središnjici, taj njihov stav nije bio toliko motiviran njihovom lojalnošću prema njoj ili slaganjem s odredbama Sporazuma koliko organizacijskim raspadom stranke uvjetovanom stalnim gubitkom članstva još od godine 1935. te gotovo potpunom političkom neaktivnošću dužnosnika kotarskih i općinskih organizacija JNS–a. Tako se u izvješću benkovačkoga kotarskog ističe da su članovi benkovačkog ogranka JNS–a pod vodstvom dr. Uroša Desnice »indiferentni prema tome pokretu« (nap. a. — Srbi na okup),8 dok su u Kninu toliko politički beznačajni da »nemaju korijena u narodu i tako malo pristalica, uopće ne dolaze u obzir kod prosudjivanja političke situacije«.9 Slična je situacija bila i u Šibeniku gdje se JNS, u želji za političkim preživljavanjem, pokušavalo ujediniti s JRZ–om,10 ali i u Splitu.11 Što se tiče članova i simpatizera JNS–a u Dubrovniku, u izvještaju dubrovačkoga kotarskog načelstva kaže se da »postoji još uvijek nekoliko onih koji zbog sadašnjeg stanja u Banovini Hrvatskoj nijesu zadovoljni a to su većinom pristaše JNS i drugih nacionalnih stranaka iz raznih režima«,12 ali da je njihovo političko djelovanje, kao i drugih političkih stranaka u tome kotaru i gradu potpuno politički nevažno.13

Politička neaktivnost dužnosnika kotarskih i općinskih organizacija JNS–a u Banovini Hrvatskoj na području bivše Primorske banovine nije bila samo uvjetovana programskom izgubljenošću njihove središnjice u Beogradu oko zauzimanja stava prema Sporazumu i uspostavi Banovine Hrvatske nego i strahom lokalnih vođa te stranke, pogotovo onih koji su po svojoj konfesionalnosti bili Hrvati i koji su tijekom šestosiječanjskog režima obnašali vlast, za osobnu sigurnost. Da je njihov strah bio opravdan, najbolje nam svjedoči incident s Visa u kojem je lokalno stanovništvo bivšega predsjednika općine Ivana Ruljančića, predsjednika pravoslavne crkvene općine u Visu te prvaka JNS–a na tome otoku, izudaralo »štapovima i nogama po tijelu« zbog toga što je »za vrijeme bivših režima a naročito u svojstvu općinskog komesara proganjao pristalice HSS na najgori način i upropastio je mnoge familije sa lažnim dostavama organima vlasti, koji su bili potpuno pod njegovim uplivom«.14

Iako je vodstvo JNS–a s područja Ispostave Banske Vlasti u Splitu, odnosno na području bivše Primorske banovine, gotovo u cijelosti ostalo vjerno središnjici stranke i, sudeći prema izvještajima banovinskih kotarskih načelnika, potpuno politički neaktivno, jedan manji dio njih ipak se priključio svojim stranačkim kolegama iz bivše Savske banovine te se aktivno uključio u političko promicanje protubanovinskog i protusporazumskog pokreta pod parolom »Srbi na okup«. Prema izvještaju mostarskoga kotarskog načelnika, nositelj toga pokreta bio je, među ostalim,15 i predsjednik kotarskoga odbora JNS–a Semiz Veselin koji je stavio svoj potpis na rezoluciju mostarskih Srba od 1. prosinca 1939. u kojoj je jasno izrečeno da Srbi toga kotara »kao sinovi Vojvodine Sv. Save traže izdvajanje grada Mostara od Banovine Hrvatske«.16

b) Političko djelovanje bivšega banovinskog odbora JNS–a Savske banovine (tzv. Savska grupa JNS–a) među Srbima u Banovini Hrvatskoj

Naspram banovinskih JNS–ovaca s prostora bivše Primorske banovine, odnosno s prostora Ispostave Banske Vlasti u Splitu, koji su u političkome djelovanju ostali vjerni stranačkomu vodstvu u Beogradu, a zbog straha za osobnu sigurnost politički potpuno neaktivni, velik broj JNS–ovaca s prostora bivše Savske banovine otvoreno je istupao protiv sporazuma, a u nekim kotarima Like, Korduna, Bosanske Posavine i istočne Slavonije čak su i preuzeli vodeću ulogu u promicanju protubanovinskog i protusporazumskog pokreta koji je pod parolom »Srbi na okup« želio odvojiti te kotare od Banovine Hrvatske i pridružiti ih najprije Vrbaskoj banovini, a potom srpskoj političko–teritorijalnoj jedinci Kraljevine Jugoslavije u osnivanju.

Vođe te JNS–ove frakcije bili su dr. Petar Zec, jugoslavenski senator, član Glavnog odbora JNS–a i zamjenik Kr. Namjesnika, te Josip Cvetić, novinar iz Zagreba i narodni zastupnik gospićkoga kotara. Prema izvještaju kotarskoga načelnika, njihovi su simpatizeri vijest o uspostavi Banovine Hrvatske primili »sa razočaranjem i negodovanjem. No ta je grupa zasada mala i neće tako lako moći da vrši jači politički uticaj medju srpskim pučanstvom ovoga sreza. Pristaše te grupe regrutuju se većinom od gradjana iz Gospića, dočim u selima sreza osim nekoliko intelektualaca imade ta grupa vrlo malen broj pristaša. Politički predstavnik te grupe bio je i Josip Cvetić novinar iz Zagreba, koji je na prošlogodišnjim izborima za narodnu skupštinu (...) protiv volje većine birača Srba bio izabran za narodnog poslanika ovoga sreza«.17 Osim toga što je kotarski načelnik u kratkim crtama opisao vodstvo toga pokreta na području svojega kotara, on je u svojem izvješću naglasio da su pristaše pokreta prestali sa svakom političkom aktivnošću neposredno nakon uspostave Banovine Hrvatske.18 Da bi privukao što više pristaša za političku ideju odvajanja gospićkoga kotara od Banovine Hrvatske, posebice nakon gubitka većega broja zagovornika te ideje, Josip Cvetić je već 29. kolovoza 1939. održao u gospićkoj Srpskoj čitaonici sastanak svojih pristaša na kojem je govorio, među ostalim, da je Sporazum Cvetković — Maček štetan za interese Kraljevine Jugoslavije te da je on donesen na štetu prečanskih Srba.19

Iako je kotarski načelnik u svojem izvještaju istaknuo da JNS u tome kotaru ima malo pristaša, kao i nositelji protubanovinskog i protusporazumskog pokreta koji je svoje pristaše okupljao pod parolom »Srbi na okup«, čitav sadržaj i veličina njegova izvještaja u potpunoj je kontradikciji s tim zaključkom jer ako je rad te grupe politički beznačajan, zbog čega onda on gotovo cijeli svoj izvještaj posvećuje upravo toj grupi? Da je gospićki kotarski načelnik potpuno pogriješio u procjeni političkoga utjecaja tzv. Savske grupe JNS–a među banovinskim Srbima, svjedoči osnivanje Akcionog odbora Like i Korduna u Vrhovinama 20. studenoga 1939. pod vodstvom dr. Petra Zeca.20 Osim toga što je na toj osnivačkoj sjednici Akcionog odbora Like i Korduna bilo izabrano njegovo vodstvo koje su činili predstavnici koreničkoga,21 gospićkoga, slunjskoga i otočačkoga kotara,22 na njoj je bila donesena i rezolucija pod naslovom Srbi Like i Korduna, u kojoj je bilo jasno rečeno da je »Sporazumom na Bledu od 26. augusta 1939 godine udovoljeno željama Dr. V. Mačeka da načelo sa tri naroda i protiv izričitih propisa Ustava kralja Aleksandra postane osnovni princip našeg nacionalnog i državnog života« te da se »raskomadavanje Jugoslavije na osnovu načela od tri naroda vrši u ovim danima na zaprepaštenje nas većine Jugoslavena, a naročito Srba, koji su vjerovali da milijuni žrtava Srbije u Svjetskom ratu tolike desetine hiljada Jugoslavenskih dobrovoljaca i na kraju i smrt Kralja, ne može biti plaćena ničim drugim nego veličinom i jedinstvenom Jugoslavijom. Danas međutim slave pobjedu oni, koji su iza fronta srpskih sinova kovali federalističke planove i ako je pobjeda na frontu izvojevana«.23 Osim toga što po njima Sporazum Cvetković — Maček započetim procesom preustroja države iz unitarne u složenu državu ruši Kraljevinu Jugoslaviju, oni također napominju da se u Banovini Hrvatskoj provodi »bjesomučna hajka i iskaljuje mržnja protiv svakog ko je predano služio interesima Jugoslavije i kralja. (...) Danas ubijaju kao pse one Hrvate, koje svoje osjećaje za Srbiju i Karadjordeviće nisu zatajili ni pred pretnjama vješala i smrti kojima je carstvo Austro–madjarsko vladalo u ovim krajevima. (...) Progonjenje nacionalno ispravnih činovnika, teror ulice, koju su zaposjeli oružani odredi privilegisane partije i time izjednačili partijske interese sa općim interesima, crni dogadjaji u pojedinim vojnim garnizonima jasno nam pokazuju svu sramotu, koju doživljavamo u svojoj državi«.24 Da bi spriječili daljnje razbijanje Kraljevine Jugoslavije, sudionici sastanka u Vrhovinama u posljednjim točkama rezolucije izjavljuju da »obrana Jugoslavije i naših opštih nacionalnih interesa naš je konačni cilj kome sve posvećujemo a pored toga nameću nam protivnici u ovom času da branimo svoj goli život. U svrhu organizovanja ova naše samo obrane obavezujemo se i zaklinjemo svim onim, što nam je najsvetije, da ćemo se svi svrstati u jedan front bez ikakve bivše partijske razlike«, te da će »sa svojom braćom iz susjednih krajeva, naročito Banije, Dalmacije i Bosne uspostaviti jedinstvo akcije i puno jedinstvo interesa sa našim Pijemontom Srbijom«.25

Osim predstavnika gospićkoga kotara, u radu sjednice Akcionog odbora Like i Korduna sudjelovali su, među ostalim, i predstavnici slunjskoga kotara pod vodstvom bivšega narodnog zastupnika JNS–a Svetozara Drenovca te Stojana Brekića, trgovca iz Rakovice, koji su po povratku u svoj kotar izvijestili svoje pristaše da im je »na tome sastanku rečeno da će se kotari sa srpskom većinom, među njima Slunj i Vojnić odvojiti od BH i pripojiti Vrbaskoj banovini«.26 Ono što je zanimljivo jest činjenica da je novinar Nove riječi rezoluciju Akcionog odbora Like i Korduna, tzv. Savske grupe JNS–a izravno povezao sa sličnom rezolucijom koju je Stojadinovićeva frakcija JRZ–a objavila u Beogradu.27

Kao što je to bio slučaj s Likom i Kordunom, nositelji velikosrpske, odnosno protubanovinske i protusporazumske politike pod parolom »Srbi na okup« na području Bosanske Posavine također su u velikome broju vodili članovi i simpatizeri tzv. Savske grupe JNS–a koja je bila najaktivnija na području gradačačkoga kotara.28 Simpatizeri i članovi te grupe prvu su akciju poduzeli tek 26. studenoga 1939. kada su na sastanku Srpske crkvene općine u prostorijama srpske čitaonice u Modriči izabrali mjesne odbore za Modriču, Vranjak, Tolisu, Skugrić, Dugo Polje i Koprivnu, kao i stožerni Akcioni odbor toga kotara, čijim je predsjednikom postao Maksim Maksimović, a tajnikom Predo Maksimović.29 Kao što je to bio slučaj sa sastanka Akcionog odbora Like i Korduna u Vrhovinama, i ovaj je Akcioni odbor izglasovao rezoluciju u kojoj se ističe da je započeta unutarnjopolitička reforma povrijedila »najsvetije osjećaje, i starodrevne težnje i stremljenje naroda srpskog u srezu gradačačkom«,30 dok su se tijekom samoga sastanka brojni govornici osvrnuli na nepravdu koja je bila izvršena prema Srbima pripojenjem Bosanske Posavine Banovini Hrvatskoj, poput Nedjeljka Stokića, koji je izjavio da se »bosanski srezovi Brčko, Derventa i Gradačac, kao i neki drugi bosanski srezovi, pripojeni banovini Hrvatskoj bez pitanja i pristanka srpskog naroda, koji ove srezove smatraju srpskim tijelom, a neće dozvoliti da se i najmanji komad Srbije otrgne od njezina tijela«.31 U toj su se akciji članovima i simpatizerima tzv. Savske grupe JNS–a pridružili i članovi Cvetkovićeva JRZ–a. Samo dva mjeseca poslije oni su 8. siječnja 1940. u prostorijama srpske čitaonice u Modriči sazvali političku konferenciju predstavnika svih srpskih, kulturnih i nacionalnih ustanova gradačačkoga kotara na kojoj je bila donesena nova rezolucija u kojoj su se ponovno negativno osvrnuli na Sporazum Cvetković — Maček, uspostavu Banovine Hrvatske te ulazak kotara Bosanske Posavine u njezin sastav jer, prema njima, povlačenje nacionalnih granica i stvaranje nacionalnih, odnosno državnih teritorija izravno slabi političku poziciju Srba u njoj.32

Osim u gospićkome i gradačačkome kotaru, odnosno na području Like, Korduna i Bosanske Posavine, tzv. Savska grupa JNS–a bila je politički aktivna i u iločkome kotaru. Prema izvještaju iločkoga kotarskog načelstva, vođa protubanovinskog i protusporazumskog pokreta Srbi na okup u tome kotaru bio je JNS–ovac, pravoslavni svećenik Dušan Popović.33

c) Politički odnos JNS–a i društva Krajina

Kao što se to može vidjeti iz brojnih izvještaja kotarskih načelnika Banovine Hrvatske, političke vođe tzv. Savske grupe JNS–a bili su na području Like i Korduna istodobno i političke vođe protubanovinskog i protusporazumskog pokreta Srbi na okup, odnosno društva Krajina,34 koji su svoje javne političke nastupe započeli tek nakon potpisivanja Sporazuma Cvetković — Maček i uspostave Banovine Hrvatske, a svoju političku djelatnost konačno uskladili tek na sastanku u Vrhovinama 20. studenoga 1939., kada su osnovali Akcioni odbor Like i Korduna.35 Ono što je zanimljivo jest činjenica da hrvatski tisak političku djelatnost tzv. Savske grupe JNS–a izravno povezuje s političkom djelatnošću društva Krajina.36 Iako nema izravnih dokaza koji bi potvrdili povezanost tzv. Savske grupe JNS–a s društvom Krajina i potvrdili teoriju Hrvatskoga dnevnika, postoji nekoliko indicija koje toj pretpostavci daju za pravo. Kao prvo, političku je djelatnost dr. Petra Zeca hrvatski tisak izravno dovodio u vezu s društvom Krajina.37 Iako taj članak izravno ne dokazuje njegovu pripadnost tomu društvu, možemo pretpostaviti da je svjedocima toga vremena i aktualnih političkih događaja, pogotovo novinarima koji su pratili unutarnju politiku bilo, potpuno jasno u kakvoj političkoj formaciji djeluju pojedini političari, pogotovo kada je riječ o tako visokome državnome dužnosniku kao što je to bio senator dr. Petar Zec. Kao drugo, društvo Krajina imalo je svoje ogranke u Zagrebu, Petrinji, Glini i Korenici. Kao treće, na sastanku na Plitvičkim jezerima od 24. do 26. lipnja 1939. sudjelovali su kao gosti narodnog zastupnika Miše Kosanovića iz Korenice narodni zastupnici Stanko Dragoslavljević iz Petrinje, Josip Cvetić iz Zagreba, Dane Miletić iz Otočca te senator dr. Petar Zec iz Gospića.38 Taj je sastanak vrlo zanimljiv zbog toga što su na njemu sudjelovali predstavnici upravo onih kotara u kojima je Krajina imala svoj ogranak, odnosno političari čiju je javnu djelatnost hrvatski tisak izravno dovodio u vezu s djelatnošću društva Krajina. Kao četvrto, samo nekoliko dana nakon održavanja toga sastanka, odnosno 29. kolovoza 1939., Josip Cvetić je na sastanku u Gospiću i službeno započeo političku promidžbu među banovinskim Srbima pod parolom »Srbi na okup« sa svrhom da se lički i kordunski kotari odvoje od Banovine Hrvatske, što je bilo potpuno u skladu s političkim ciljevima društva Krajina.

Osnivanje Akcionog odbora Like i Korduna 20. studenoga 1939. i Akcionog odbora gradačačkoga kotara 26. studenoga 1939. te vjerojatna povezanost ličkog i kordunskog vodstva tzv. Savske grupe JNS–a s društvom Krajina jasno svjedoče o koordiniranosti političkih akcija pripadnika tzv. Savske grupe JNS–a na području Banovine Hrvatske sa srodnim političkim strankama ili grupama u širenju velikosrpskog pokreta pod parolom »Srbi na okup« među banovinskim Srbima. Kada se ti događaji stave u kontekst drugih sličnih zbivanja koja se istodobno odvijaju na onim područjima Banovine Hrvatske u kojima Srbi čine apsolutnu ili relativnu većinu, odnosno kada se te političke akcije smjeste u onaj vremenski okvir u kojem se na čitavome području Banovine Hrvatske te Vrbaske i Drinske banovine odvijaju slična srpska »spontana« okupljanja i osnivanja Akcionih odbora,39 vidimo da je tzv. Savska grupa JNS–a djelovala potpuno mimo kontrole središnjice svoje stranke u Beogradu te da se nakon uspostave Banovine Hrvatske ta JNS–ova frakcija pretvorila u zasebnu političku formaciju koja je svoj rad u potpunosti koordinirala sa sličnim političkim formacijama koje su u to doba djelovale na prostoru Banovine Hrvatske pod parolom »Srbi na okup« sa svrhom odvajanja dijela teritorija od Banovine Hrvatske.

3. Općinski izbori i JNS

Podijeljenost JNS–a na području Banovine Hrvatske osjetila se i prigodom sudjelovanja te stranke na općinskim izborima. Dok se banovinski odbor JNS–a pod vodstvom Grge Andjelinovića na svojoj sjednici javno očitovao o nesudjelovanju te stranke na tim izborima,40 frakcija JNS–a pod vodstvom dr. Petra Zeca stvorila je niz koalicija s JRZ–om, dok je u nekim općinama, kao što je to slučaj bio u Gospiću, istupila na izbore s »vanstranačkom srpskom listom« te sa »zajedničkom srpskom listom«.

Takva politika dijela dužnosnika JNS–a u Banovini Hrvatskoj našla se na žestokome udaru hrvatskoga banovinskog tiska koji je vladajuću Jugoslavensku radikalnu zajednicu optuživao da se »nije krzmala na općinskim izborima udružiti čak sa JNS, ’ZBOR–om’ i Srpskom radikalnom strankom, dakle s grupama koje otvoreno najoštrije napadaju politički čin od 26. kolovoza 1939. (...) JRZ u Hrvatskoj ne samo da se udružila sa tim protu sporazumaškim strankama, već se s njima natječe u velikosrpskom duhu«,41 naglašavajući da se u tome poslu, odnosno »u izbornoj agitaciji protiv HSS, SDS i SDK osobito (...) istaknuo član Glavnog odbora JNS senator dr. Petar Zec« koji je banovinskim Srbima uoči izbora uputio iz Gospića 5. svibnja 1940. proglas u kojem je otvoreno optužio SDS kao antisrpsku stranku, a njezine dužnosnike i članove opisao kao »srpske mačekovce«, čijim će glasovima hrvatska diktatura »davat veliku važnost, jer će im ona služiti kao dokaz kako su i Srbi u Hrvatskoj za hrvatsku državu«.42 U kritici ponašanja JNS–a i drugih srpskih političkih stranaka tijekom općinskih izbora Obzor je otišao još dalje ustvrdivši da se »u Beogradu sve te srpske stranke pobijaju kao žuti mravi, u Hrvatskoj su se slagale i agitirale jednakim geslima protiv samostalnih demokrata«.43

Iako je banovinski srpski i hrvatski tisak političkim stavovima i akcijama na terenu tzv. Savske grupe JNS–a tijekom predizborne kampanje za općinske izbore pridavao veliku pozornost,44 službeni je JNS doživio na tim izborima potpuni politički slom, osvojivši samostalno tek 28 mandata, a u koaliciji s JRZ–om i Zemljoradničkom strankom još nekoliko,45 dok su njezini članovi, pripadnici tzv. Savske grupe, bili gotovo iste »sreće«, osvojivši, primjerice, na ponovljenim izborima 14. srpnja 1940. na području gospićkoga kotara tek općinu Medak od ukupno pet općina toga kotara,46 a u gradačačkome kotaru od ukupno pet općina tek općinu Vranjak.47 Takvi izborni rezultati pokazali su da je SDS uspio u vrlo kratkome razdoblju od uspostave Banovine Hrvatske 26. kolovoza 1939. do općinskih izbora 18. svibnja 1940. u potpunosti istisnuti JNS iz političkoga života Banovine Hrvatske, a politički utjecaj i vlast pripadnika njezine tzv. Savske grupe, odnosno nositelje protubanovinske i protusporazumske politike pod parolom »Srbi na okup«, svesti na manji broj općina, odnosno na »velikosrpske enklave« okružene gotovo u potpunosti općinama i kotarima pod vlašću HSS–a i SDS–a, odnosno SDK–a.

4. Zaključak

Nakon sklapanja Sporazuma Cvetković — Maček 26. kolovoza 1939. u Banovini Hrvatskoj JNS se podijelio na dvije frakcije. Ona nastala od bivšega banovinskog odbora JNS–a za Primorsku banovinu ostala je vjerna središnjici u Beogradu i Sporazum Cvetković — Maček podržala kao nužan korak na putu očuvanja državnoga jedinstva, dok je tzv. Savska grupa JNS–a, koju je vodio senator dr. Petar Zec iz Gospića, postala jednom od glavnih nositeljica protubanovinske i protusporazumske djelatnosti među Srbima na području Banovine Hrvatske, a posebice na prostoru Like i Korduna. Postala je i vodećom političkom snagom u zagrebačkome društvu Krajina te se povezala sa svim protivnicima Banovine Hrvatske u zapadnoj Slavoniji, Bosanskoj Posavini, Banovini, Kordunu, Lici i sjevernoj Dalmaciji koji su djelovali pod parolom »Srbi na okup«. U promicanju velikosrpske ideologije tzv. Savskoj grupi pridružio se i dio srpskih članova banovinskog odbora JNS–a bivše Primorske banovine te pojedinci iz redova bosanskohercegovačkih muslimana. Ta je podvojenost JNS–a obilježila gotovo cijelu njezinu političku djelatnost od uspostave Banovine Hrvatske u kolovozu 1939. pa do propasti Kraljevine Jugoslavije u Travanjskome ratu 1941. godine.

5. Izvori i literatura

a) Arhivski fondovi

HDA. Grupa VI — Građanske stranke

HDA. Grupa XXI — Politička situacija

b) Novinske tiskovine

Hrvatski dnevnik, Zagreb, urednik: Franjo Leaković

Nova riječ, Zagreb, urednik: Rade Duraković (vlasnik Većeslav Vilder)

Nova srpska riječ, Zagreb, urednik: Boško Vračarević, Pavle Miščević (vlasnik Vladimir Varićak)

Obzor, Zagreb, urednik: Vladimir Lunaček

Srijemski Hrvat, Vukovar, urednik: Luka Puljiz

c) Knjige, rasprave i članci

Boban, Ljubo: Sporazum Cvetković — Maček, Zagreb, 1965.

Boban, Ljubo: Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928–1941, I–II, Zagreb, 1974.

Jelić–Butić, Fikreta: »Političke prilike na području Ispostave Banske Vlasti u Splitu 1939.–40. godine«, Slobodna Dalmacija, 6–23. listopada 1990., I–XVIII, Split

Matković, Hrvoje: Povijest Jugoslavije/Hrvatski pogled, Zagreb, 1998.

»Političko djelovanje Krajine u Banovini Hrvatskoj«, Historijski zbornik, god. LX, 2007. (u tisku)

Tuđman, Franjo: Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, I–II, Zagreb, 1993.