Tiha pobuna

Tiha pobuna

Dubrovnik, 1. studenoga 2001.

Gluhi magnet reda i vječnosti

Plavo nadsvođeno plavim. I nijedne riječi između. U najvećoj tišini sve ih je prožderao gluhi magnet reda i vječnosti. Samo se vjetar uzrujava i uzaludno pokušava pokvariti sklad.

Dubrovnik, 2. studenoga 2001.

Virus zidina

Kuda god namjeravao krenuti, nepokretom te zaražavaju zidine: u njih se je slilo tisućugodišnje odustajanje od akcije i zbivanja. Kao savršeno (da li ipak privremeno?) sleđeno agiranje, one će uskoro razotkriti te dokinuti i samo postojanje.

Dubrovnik, 3. studenoga 2001.

Predah treštanja i nasilnosti

Ovdje treba glazbu bilježiti na sustavu od šest crta; šesta je samo za svjetlo, ptice i ljubav kojima je neprestano omotan zvuk. Sve dok se ne shvati da je sve ovdje jedna velika stanka, predah u strašnome treštanju i nasilnosti svijeta.

Dubrovnik, 4. studenoga 2001.

Lijepa zbirka pogleda

Pogled mi pada kao sitniš u more; gle, kako ih se lijepa zbirka već odavno sjaji s dna.

Dubrovnik, 5. studenoga 2001.

Grad okružen sobom

Grad je sa svih strana — osobito s mora i neba — okružen zrcalnom jekom svoje slike i zvuka. Zato ga ništa, uključujući i vrijeme, ne može nadletjeti ili napustiti. Dapače, zauvijek se zaustavlja u njemu.

Pula, 6. studenoga 2001.

Marina

Brodovi su neuspjele i odbjegle a zatim uhvaćene i natrag privedene skice za kuće. No, za razliku od njih, naime kuća, mekoća i neprestana uzbibanost brodskih korijena odlučujući su faktori/uzroci trajne nepostojanosti njihovih značaja. Taj gnjilo–ženskast svijet vodena njihanja na drugome je polu od priglupo tvrde, uporno nepopustljive muškosti kopna.

Pula, 7. studenoga 2001.

Bata Ristić

Tvoje mi je lice iskrivljenije od mjesečeva, no ipak jednako poznato kao bilo koji bor pred odlučujuće jutro naglo uskočio na svoje mjesto na kojemu ga cijelu dugu noć nije bilo. Tajfuni su promiješali bocu Prirodinih sokova i više se nijedna kap ne pojavljuje na mjestu gdje ju se očekuje. Svjetlost se polako trusi i s visina zasipa sve one koji predugo ostaju na poprištu.

Pula, 8. studenoga 2001.

Nedjelotvornost Primdinih napora

Vjetar prebire lisztovskim prstima po tipkama drveća i mora (crno–bijelo). No to su za naše uho prebrze melodije, kao što se Zemlja presporo obrće za mogućnosti našega vida. U stvarnosti se sve to (u slučaju vjetrova ludovanja) svodi na opako nerazgovjetan, potencijalno zločinački šum, kao i na (u slučaju Zemlje) ishlapjelo tapkanje po naizgled istome mjestu. Gladujući za brzinom i urlikom, Sunce šuti, uporno se skriva iza najbližega nebeskog rta i o svemu tome ne želi znati ništa.

Pula, 9. studenoga 2001.

Svi su putovi zapriječeni

Svi su putovi do daljnjega zapriječeni. More je crno–plava sukrvica koja ispunjava prazno mjesto brutalno izvađena kopnenoga zuba. Mogu li se poslužiti s vama dok ne zaslužim sebe? Godina vrišti od bolova, iz njezina je boravišta zauvijek protjerana tišina.

Pula, 10. studenoga 2001.

Spasonosno rješenje svih mojih problema

Priroda se nagnu prema meni, čak me dotaknu svojom zelenom kosom, a sve u namjeri da mi šapne Spasonosno rješenje svih mojih problema. No, u istome trenutku nešto sa strane padne, ili netko baci nevidljivu željeznu stvar, a njezin gadan odjek nepopravljivo prekrije i zauvijek od mene odaleči tu posljednju, dragocjenu riječ.

Pula, 11. studenoga 2001.

Skladatelji — legija žigosanih

Svi nosimo žig iste sramotne tajne na licu. Ona poput lasera ispušta svoj poseban, neugodan miris, a trag joj ne može izbrisati ni davno i konačno odustajanje od bavljenja žalosno–uzaludnim, u očima ovoga doba doista smiješno–suvišnim poslom.

Tunel Učka, 12. studenoga 2001.

Ruševine nakon bijelih orgija

Čovjek–igla prolazi kroz želudac Prirode i sretno neprobavljen vraća se na početak. Tu su se očito odigravale neke neopisive bijele orgije; preostali su samo žalosni ostatci blještavo–nečujnih krikova, lepršanja i neobjašnjivih, neljudskih boli.

Zagreb, 13. studenoga 2001.

Nadripjesnik

Netko je bezobzirno gazio po slikama; posvuda su vidljivi blatni tragovi čaporaka od riječi. Iz papira se dimi kao s garišta.

Balaton, 14. studenoga 2001.

Čudna večera

Nepokrivena zdjela leži nepažnjom zaboravljena na stolu noći. Iznad nje se sveudilj cere zvijezde, rupe kroz koje presijava i dimi se užaren kotao neba.

Balatonoszod, 15. studenoga 2001.

’Star/ orah’

Ljudi sjede kao gramofonske ploče umetnute u sredinu njegove tišine. Hrana je jedini preostali, postvareni sadržaj nekoga davnog sna. U peći goleme, trudne tjelesine s mukom je skupljana energija svih dosad izgovorenih, toplih riječi.

Budimpešta, 16. studenoga 2001.

Velegradska histerija

Ulice otkucavaju i jurcaju kao providan, umjetno ubrzan satni mehanizam. Po svim plohama, vodoravnim, okomitim, čak i po nebu, trčkaraju ljudi rascopanih mravljih glava. Svjetlo ima staklen, nezainteresiran pogled trajno silovane djevojčure. Dočuvši dobru vijest, mrak istrčava iz svih rupa i sumanutom upornošću nasilno ispunjava cijeli grad.

Budimpešta, 17. studenoga 2001.

Vjenčanje u crkvi

Prisustvujući sastavljanju nesparivoga, nitko nije izrekao o čemu se tu zapravo radi. Pijane i gnjevne, orgulje su bile spremne pobijati svaku pretpostavku ili tvrdnju. Zaogrnuta u nevidljivu bjelinu, prošlost je sjela u posljednju klupu strašnom šutnjom optužujući svakoga od prisutnih. Uzalud i onoliko plemenit i popovski vješt glasnogovornik predstojećega.

Belatelep (predgrađe Fonyod), 18. studenoga 2001.

Konobarica u Torony’–ju

U svakome od nas ona vidi dio daljine koji se ne može ni dotaknuti ni riječima opisati. Njezin nas pogled istodobno udara, mazi i oplakuje. Donosi nam za stol djelić po djelić sebe. Gutamo ju očima i životinjski žvačemo. Na izlasku nas nema tko ispratiti.

Zagreb, 19. studenoga 2001.

Sanjao sam da je umro Papa

Pocrnilo je sve što stoji. A sve što se miče postalo je prozirno–nevidljivim. Vode su mrtvo šutjele u visinama kojih više nije bilo. Zvukovi su odjahali na životinjama sramotnih oblika. Samo je zlo još nazubljenim, prostačkim gestama pokazivalo da živi.

Zagreb, 20. studenoga 2001.

Tiha pobuna stvari

Stvari me ne smatraju svojim, pa mi ne dopuštaju prokljuviti ni u jednu njihovu tihu namjeru. Tako se ja sve više pretvaram u nešto između: niti sam stvar, a niti antistvar. Još malo pa ću ispasti iz Prirode postajući samostalnim otokom koji nastavaju samo mrzovolja i neobjašnjive tlapnje.

Zagreb, 21. studenoga 2001.

Bolest

Bolest je promijenila ime, stan i agregatno stanje, ali je narav zadržala istu. Tobože vršeći svoju dužnost, i lijekovi potajice šuruju s njom. Zatečeno i zadivljeno njezinim tajnim vezama, a u strahu za sebe sama, ulaguje joj se i vrijeme. Pri kraju svega preostalo je tek sramotno čekanje i tugaljiva slutnja.

Zagreb, 22. studenoga 2001.

Hrpa ispred nove stare, stare kuće u žutom

Ispred netom obnovljene stare, vrlo stare kuće na Pantovčaku stvorio se je golem krug istovarenih stvari. Ništa ga ne pitajući, nekako su znatno više toga izbacili nego ponovno ubacili u to šutljivo čudovište. Ima tu svega. I predaka i psovki, i posljednjih pohotnih jauka, i oštećenih osmijeha svih vrsta, i stvorova koji još nisu izabrali konačan oblik pa se neprestano prelamaju iz jednoga u drugi, i željeznih, još neostvarenih akorda čiji dani tek dolaze, i lijekova za vječan život koje još nitko nije zaželio iskušati, i slomljenih stupica za jalove dane, i neotvorenih ljubavnih poruka, i ljepljivih pohvala, i ledenih obećanja, i umjetnih konjskih zubala, i mušica koje nikad nisu poletjele, i knjiga s rupama umjesto slova, i žalobno–trijumfalnih boja koje mogu raspoznati isključivo same sebe. Da mognem stupiti u takvu kuću, morao bih se ponovno sjetiti one prve riječi iz rječnika stvari koju sam tako davno zaboravio.

Zagreb, 23. studenoga 2001.

Taj zvuk ili Koncert za glasovir i orkestar

Taj zvuk ima stotinu nogu, a na svakoj je drukčija cipela. Otkada je otpao s neba, ostavio je tamo za sobom neugodno dubok, tamnoplavi ožiljak. Njegova je majka starija sestra Prirode koja, odvajkada nepokretna, nijemo sjedi iznad najviših visina, u munjama napunjenome, užareno–nevidljivome naslonjaču/prijestolju vječnosti. Hujeći pokraj mene, taj golem zvuk prolazi naduto i bez pozdrava, a ne zna da sam ga u trenutcima najvišega straha i očaja upravo ja začeo/stvorio.

Zagreb, 24. studenoga 2001.

Tajanstvena proslava

Vrt je otišao neobrijan u grad; još izdaleka se od tamo čuju smijeh i pucnjava. Odasvuda bliješte stakla, uslijed bolesti ukočeni ili nesrećom smrznuti najljepši glazbeni trenutci. Natječući se s vremenom i ovdje postavši nečujne, ptice su odmodulirale u tonalitete drugih planeta. Zrakoplovi, glasnogovornici oblaka, navrćući za sobom klupka otpisanih događaja, utrkuju se sa Zemljom koja ih, iako trupkajući na mjestu, prestiže i nadigrava.

Zagreb, 25. studenoga 2001.

Posjet gospođi s livriranom domaćicom

Sjedeći na čamcu svoje šutnje odsutno ulazim u goleme zaljeve njezinih riječi. Oni su još vrući od Ijeta i ljubavi. Ali, poput nasađenih kokoši, sjede nepopravljivo nasukani na vlastite plićine.

Zagreb, 26. studenoga 2001.

Mrtav sat

Shvativši kakvim ga smećem od vremena hranim, stari je sat zaustavio sve svoje otkucaje i zauvijek ušao u legiju onih mrtvih stvari kojima više ništa ne znači gibanje ili mjera.

Zagreb, 27. studenoga 2001.

Ubitačna praznina

Nevidljiva nebeska krmača sveudilj doji dane bez imena. U njihovu govoru nema ni događaja ni slika. Tako je golema, pobjednička bahatost svemira ponovno došla na svoje.

Zagreb, 28. studenoga 2001.

Noćni radovi

Zgrčen kao embrio, cijele noći ležim umotan u vatu tvojih riječi. Glazba je samo lozinka, početno sredstvo našega tajnog sporazumijevanja. Odsutno ju upijajući, postupno poprimam njezinu mekoću i gumene oblike. No, to je tek početak dragocjenoga procesa. Do jutra ću zasigurno postati prvom najbližom inačicom tebe.

Zagreb, 29. studenoga 2001.

Tramvaj na zaokretu

Kotač nijemo preuzima na sebe svu težinu i krivnju kola i putnika u njima. Spreman je beskrajno dugo trpjeti njihov izbor koji smatra konačnim. No, na svakome zavoju on histeričnim vriskom protestira protiv i najmanje promjene njihova ideološkoga usmjerenja.

Zagreb, 30. studenoga 2001.

Pustolovina s tamom u sredini

Sanjao sam da izazivam i nepristojno diram noć, da se je ona nekako razblažila i odledila, zatim s uzdahom legavši rasprostrla preko mene i više nije kanila otići. Sada su mi usta puna crne tvari i neartikuliranih glasova, koža zagađena gomilom madeža i bodlji, a nutrina zatrpana znakovima nepoznatih stanja i bolesti. Kao jato skakavaca opsjeli su me i izgrickali komadići tuđih snova, u mojim mislima ostavljajući iza sebe samo izgorjeline, nered i dim. (Ne valja se šaliti ni s vidljivo a kamoli nevidljivo obojenim stvarima koje naizgled mrtvo leže pokraj puta.)

Zagreb, 1. prosinca 2001.

Fantomska posla

Kada tonskoj snimci orkestra nedostaje njegova (vizualna) slika isto je kao kada svrbi netom odrezana ruka ili kad oko svježega groba odjekuje smijeh sahranjenoga. Ono što nedostaje više smeta kada ga nema nego koristi kada jest.

Zagreb, 2. prosinca 2001.

Neprimjetna zamjena

Taj je zvuk proizišao iz slike i time nehotice suzio vidokrug anđela. Doduše, u svojoj veličanstvenoj rastresenosti nebo to nije ni primijetilo.

Zagreb, 3. prosinca 2001.

Ti i ja ili pismo za tebe

Imam pismo za tebe (a koliko ih ti nisi poslala meni?). Ono sadrži samo jednu jedincatu riječ, ali je ona toliko teška da ga nikako ne mogu podići i odnijeti na poštu. Zato sada, konačno prestavši razmišljati, po cijele dane samo sjedim na njemu kao na prijestolju i zamućena pogleda gledam u tvojem smjeru.

Zagreb, 4. prosinca 2001.

Opsada nevidljiva zlotvora

Hladnoća poput nesnosne zubobolje opsjeda vrt. Zgrčenih tijela i unakaženih lica biljke zdvojno mašu rukama preklinjući zemlju da ih skrije ili zazivajući nebo da im što prije vrati spasonosno zagrijanu deus–ex–machinu proljeća. Zrakom lepeću u svim smjerovima razbacani, jedva vidljivi bijeli konopci, smrznuti ostatci ljetnoga ptičjeg pjeva. Sleđeno nebo, poput poludjela vidokruga, dolazi sve niže; na vrhuncu će nesreće sasvim poklopiti zemlju i više ih nitko ne će moći rastaviti.

Zagreb, 5. prosinca 2001.

Predvidljiva, ni od koga zapažena grješka

Pri rutinskome fotokopiranju dana Prirodi je urođenom joj nepažnjom ispalo nekoliko potpuno praznih listova... Neshvatljivo, nenormalno ravnodušni, njih upravo sada proživljavamo.

Na cesti Zagreb–Rijeka, 6. prosinca 2001.

Sumanutost ili akcija bez izlaza

Automobil želi pobjeći od sebe, ali je zaboravio trik izlaženja pa stalno i jalovo nalijeće na sebe sama. Komična upornost neuspjele akcije do besvijesti zabavlja okolne stvari, šutljive promatračke gomile od smijeha isplaženih jezika i pomodrjelih lica.

Rijeka, 7. prosinca 2001.

Kako je nastalo ono što stoji

Vjetar i val, kao predstavnici različitih, pa čak i suprotnih stupnjeva mekoće, uzmu zalet iz suprotnih kutova Prirode, a na mjestu gdje se sudare nastane trajan spomenik tvrdoće, kuća ili brdo. Strahovita pravilnost takvih otkucaja pouzdanija je mjera od sata ili pamćenja.

Rijeka, 8. prosinca 2001.

More kao žrtva nečije zaboravnosti

Čini mi se nepravednim i nedopustivim da netko po tako strašnoj hladnoći zaboravlja napolju golo i uzdrhtalo more. Već ga je odavno trebalo dići, uredno presaviti na manji format i pažljivo spremiti unutra, na neko toplo i sigurno mjesto. Kao što to rade s osmjesima i obećanjima, knjigama, biljkama i (ponekim) životinjama.

Rijeka, 9. prosinca 2001.

Drugi oblik užarenosti

Znatno je više brodova (privezano) na nebu nego na zemlji. Oni nebeski brže se kreću a lakše i nestaju. Svaki čas mijenjaju imena, ovisno o raspoloženju svjetlosti i njezinih laserskih udova. Tamo gore i hladnoća ima drugi značaj; moglo bi se radije govoriti o drugome obliku užarenosti.

Na Trsatu, 10. prosinca 2001.

Opera za gluhonijeme

Dolje je veliko zgarište koje zlokobno tinja podjarivano ciničnim napomenama i neumjerenim cerekanjem vjetra. Još je gori dojam što odozdo, s toga razbojišta posvuda razbacanih komadića unakaženih tijela, ne dopire nijedan zvuk; u golemoj bačvi (ili boci) na prijevaru zarobljene tišine odigrava se tamo posljednji čin nekakve — još neodređena naziva — jezovite opere za gluhonijeme.

Zagreb, 11. prosinca 2001.

A i ta moja ljubav

A i ta moja ljubav je krastava sva, i u nebo zraka pogledom bez milosti i značaja. Ni zrak se ne razmiče pred njom, a kamoli voda. Vrijeme ju je progutalo kao udicu i sada se davi izbačeno s njom u ozračje bez kretanja.

Zagreb, 12. prosinca 2001.

Rani jutarnji izlazak

Noć se, kao disonantna, tvornički neispravna zaostajalica, nikako ne uspijeva razriješiti u blesavu konsonancu jutra. (Ljudi već vrve po njoj kao crvi po napuštenoj lešini.) Time se je, izgleda, nadomak približila spasonosnome lijeku protiv svih bolesti čovječanstva, konačnome zaustavljanju vremena.

Zagreb, 13. prosinca 2001.

Susret u snu

U snu stane preda me neko strašno lice, veliko kao planina. Dolazi sve bliže. Smradno je i naborano. Iz njega nešto neugodno zuji i otkucava. Zurim ukočeno u nj, ne govoreći ništa. A trebao bih mu kazati onu posljednju riječ koju jedino ja znam, jer mi samo tako može stići spas.

Zagreb, 14. prosinca 2001.

Tajni radovi u praskozorje

Gornji divljak istrči iz stana, utakne bušilicu u nevidljivu utičnicu jutra i počne u sobu dovlačiti zvukove koji još nikada ranije nisu pohodili Zemlju. Među njima ima vampira i vukodlaka, višestrukih ubojica i demonskih nitkova, ali ima i mirišljavih cvjetića koji nježno jadikuju i cvile pa izazivaju opću brigu i samilost ostalih, ludo zaglušenih stanara.

Zagreb, 15. prosinca 2001.

Sleđeno vjenčanje

Pijano nepažljiv mladoženja nagazi na Zemlju i ona, već i tako upropaštena, prsnu pod njegovim čizmama. Mlada vrisnu i zatetura. Srebrni su duhovi, oslobođeni daha, i dalje bezglasno pretrčavali s obje strane zatrpano–zagađena nogostupa, ne obazirući se na nesreću i na nepopravljivo zlo posvuda razbacano oko njih.

Zagreb, 29. prosinca 2001.

Premetaljka

Među slovima u nazivu svakoga dana krije se tvoje ime. Međutim, kada ih malo bolje premetnem, začuđeno primjećujem da je ono zapravo moje.

Zagreb, 30. prosinca 2001.

Pada snijeg

To nebo i godina, čisteći svoje radne stolove, deru i bacaju kroz prozor svoje stare bilješke i neodaslana ljubavna pisma, to ptice odbacuju zabunom neupotrijebljene i već nevažeće putne karte, to tišina u gluhome bijesu mrvi posljednje preostale zvukove koji se samo vide ali tim više optužuju.

Zagreb, 31. prosinca 2001.

Ognjenim skandalom popraćena smjena

Koliko li je samo zla nosila/krila u sebi ta stara, pokojna godina, kada je sve do smrti rigala onoliko šarenih krikova i pogrda očeličenih vatrom, a još ih je zastrašujući broj odnijela sa sobom i na onaj svijet. A ovo pak što iza nje oprezno/nesigurno kulja iz dubina još se ne bi moglo okrstiti suvislim nazivom pa mu, u skladu s time, ni zlo ni dobro još nisu dospjeli poprimiti sebi primjerene oblike.

Zagreb, 1. siječnja 2002.

Bespomoćnost

Saslušavši samo dio nepravda koji je u posljednje doba nanesen kukcima, drveću i, ostalima, vrt je zanijemio i posijedio preko noći. Otada se iz njega dimi i tiho zuji kao iz zakopana mlina; vrti mu se u glavi i kuha u želudcu, jer zna da im do daljnjega nikako ne može pomoći.

Zagreb, 2. siječnja 2002.

Svakoga dana drugi predsjednik Argentine

Predsjednici se umnažaju kao bradavice. U minimumu demokracije buja njezin maksimum: čini se da je baš svaki stanovnik Argentine dobio pravo 24 sata se bezumno kockati sa sudbinama sviju ostalih. Je li zamisao ukradena nebu ili moru?

Zagreb, 3. siječnja 2002.

Kako se ono Katičić zove?

Zaboga, naći ćeš mu ime ispod kore prvoga drveta koje ti dolazi ususret. Ono se je, uostalom, i prvo sjetilo kako ispravno osloviti dan. (Ohrabreni nesnosnom bukom iz vlastitih podruma, neki ga nesavjesni tipovi kupuju bez da išta za njega daju.)

Zagreb, 4. siječnja 2002.

Šefica mi krati emisiju

misleći da je to manja šteta nego da nebu otme zvijezdu, knjizi slovo ili ribu moru. Ipak, emisija vrišti od srdžbe i bola, a od njezinih se krikova žare uši svima, poput zrnaca pijeska po zemlji i zraku razbacanim, slušateljima.

Zagreb, 5. siječnja 2002.

Nestalo je struje

Crno je nasilno otelo i u podrum svoje kule zaključalo sve druge boje; čuju se njihovi pozivi upomoć u obliku slabašnih, nedjelotvornih bljeskova sa strane. Odsad sve stvari stoje i svi se događaji zbivaju naopačke; vrijeme i sjećanje se prežderalo i oboljelo od mraka. Samo su bolovi još zadržali svoj pravi naziv i značaj.

Zagreb, 6. siječnja 2002.

Loše ugrađen sat

Ovaj sat iskakuje iz vremena kao riba iz mora. Stoga i vrijeme i more pate od štucavice koju ni podrugljiva nebeska mirnoća ne uspijeva zaustaviti.

Zagreb, 7. siječnja 2002.

Čekajući glavnoga pravnika

Gledam čovjeka kojega ne vidim. Slušam čovjeka kojega ne čujem. On je tek nedavno utekao iz mene i ja mu, unatoč svim njegovim divljim nastojanjima, ne dopuštam da se vrati.

Zagreb, 8. siječnja 2002.

Samoubojstvo u snu

Odmah su dotrčala dvojica golemih stražara i plahtom prekrila Prirodu, kao da ona ne zna kako pljušti krv. Njome su bile poprskane sve životinje, čak i bijeli slonić, naknadno ubačen u priču. Poput gljiva nicali su iz zemlje potrebni i nepotrebni svjedoci, mali borovi, stvarajući skupinu neprestano promjenjivih oblika i, pravdajući se, ponavljali jednu jedincatu rečenicu sastavljenu od šutnje. Njima zainat, još nevidljiv dan blesavo je tulio kao nenadano pokvarena sirena–budilica.

Zagreb, 9. siječnja 2002.

Sudar s glavnim ravnateljem

Tko je čekao iza ugla i, smućen nenadanim nalogom iz visine, bjesomučno pobrzao na poprište našega sudara, ti ili ja? Obadvojica? Da li se to neko čudovište sa strane, sa svemogućim magnetom u ruci, bezočno poigrava s nama kao s bezličnim olovnim vojnicima, u svakome trenutku spremnima na njegov i najmanji mig poletjeti u neizbježnu i konačnu propast?

Zagreb, 10. siječnja 2002.

Ta kola ne idu

Ta kola ne idu, jer više ne stanu u ovaj dan (koji ih je, uostalom, već ranije odbio priznati kao svoja). Ne idete ni vi, jer ste već odavno izišli iz sebe i otišli u drugome smjeru. Ne ide ni pjesma o tome, jer je zapisana crnilom koje se ne vidi čitati sa Zemlje.

Zagreb, 11. siječnja 2002.

Prerani povratak

Vraćam se prije nego li sam i otišao. Stvari više ništa ne shvaćaju, dan se je posramio i pocrnio od muke, računovođa vremena najavljuje stečaj.

Zagreb, 12. siječnja 2002.

Podilaženje

Pjesmu možeš ispraviti, no to šteti događaju (vrijedi i obratno!) iz kojega je ispala kilava i nedovršena ali vjerna. Najteže je i najpretvornije ali najefektnije u tome pronaći umjetnički najuvjerljiviju sredinu.

Zagreb, 13. siječnja 2002.

Događaj

Nebo se je pod nečijim nagovorom rastvorilo poput školjke i iz njegove je šutljive, crvenkaste nutrine provalila sablasno bijela propovijed bez povoda i razloga, bez početka i kraja. U njoj nema mjesta za ljude i njihove prateće zvukove.

Zagreb, 14. siječnja 2002.

Izgorjele su ribe,

potamnio je zrak, voda krije misli koje anđeli još zibaju u snu.

Zagreb, 15. siječnja 2002.

Spirala praznine

Vrteći se uporno kao spirala tajne i nevidljive strane svijeta, dani stižu preda me jedan za drugim, poput šupljih i prljavih kabina nekakva provincijalnoga pater nostera. Uznemiren njihovom šutljivošću i blijedom bezličnošću, ne usuđujem se/ne stižem uskočiti ni u jedan od njih.

Zagreb, 16. siječnja 2002.

Svinjski pogodak

Fatalno pogođen sramotnim mislenim ispljuvkom glavnoga pravnika, život se zatrese poput nastrijeljene patke i zapliva u obrnutome smjeru polako tonući u životvornome jezeru, već i otprije gadno zagađenome smradnim izmetom stvarnosti.

Zagreb, 17. siječnja 2002.

Krimić u srcu Prirode

Sunčani metak pogodi noć u leđa i obori ju nauznak. Cijeloga su dana životinje srkale ledenu, crnu juhu i žalostivo uzdisale za nevidljivošću i slobodom.

Zagreb, 18. siječnja 2002.

Sotonino dijete

U užasnoj tišini i smradu jutra bijelo polako izlazi na vidjelo kao sotonino dijete bez glave. Postupno postajući ponovno vidljivima, okolni predmeti, potajni sudionici zavjere, bezazleno kolutaju očima i nastoje se neprimjetno dodirivati rukama. Povremeno se začuje nečim prestravljen, istodobno i trijumfalan, dječji krik u basu.

Zagreb, 19. siječnja 2002.

Ovisnost mjerila

Pobjeda u sportu — kao i u umjetnosti ili u politici — zavisi od smjera gledanja na samu stvar (poraz ne znači bezuvjetni gubitak!), kao što i tvrdnja da se anđeli nalaze ispred ili iza nas ovisi o činjenici da li tražeći ih ležimo na zemlji ili letimo nebom.

Zagreb, 20. siječnja 2002.

Odlazi bijeli vlak

Zima se topi kao vlak na zaokretu, netko ju nevidljiv povremeno para kao stari, odbačeni džemper. Snijeg je prekršio zavjet bjeline i nečuvenom se ležernošću, gotovo bezazleno pridružio zavjereničkim snagama tamnine i kala. Na tišini se jasno vide svježe zakrpane rupe ptičjega pjeva. Na nebeskome se ekranu izmjenjuju skice radosnih obličja, ali se nijedna tamo još ne zadržava dulje.

Zagreb, 21. siječnja 2002.

Konačan Glazbin nestanak

Sanjam da sam sramotno zaspao na pozornici, tijekom nadasve važne glazbeno–izvoditeljske prigode. U polusnu čujem pripovijedanje kako je Glazba čudesno ludovala, slobodnija i sretnija bez mene. Budim se i shvaćam da je zrak oko moje postelje pun crnoga perja i čađavih krila; ispod stropa lebdi i sporo se rasplinjava bijelo–usijana pruga, kao da je tim tragom nedavno preletio sablasni, zapaljeni zrakoplov. Sve je jasno: prepuštena samoj sebi, Glazba je planula, izgorjela i nestala zauvijek.

Zagreb, 22. siječnja 2002.

General Bibi

Korak budi zaspale, još neimenovane brojeve, plaši u dubinama okolnih stvari skrivenu jeku. Na prazno crtovlje epoleta tek predvečer slijeću još neodsvirani tonovi i pokoja neimenovana ptica. Rat šuti, ali se na svaki sumnjiv zvuk već pomiče u generalovu glasu, džepu i trbuhu. Još zamračenom šumom kose šuljaju se krikovi i pucnjevi. Strah podrugljivo viri sa strane.

Zagreb, 23. siječnja 2002.

Poguba snova

Sanjam konstrukciju sastavljenu od toliko dubioznih stvari da s lakoćom ruši san, a uskoro zaprijeti i svijetu. U glazbi koju upravo zamišljam čuju se tutnjava i krikovi unutarnjih i vanjskih faktora koji se tuku za autorsko pravo na nju, konstrukciju. Međutim, za idući se san po svim znacima već najavljuje još gora, pogubnija mogućnost propasti.

Zagreb, 24. siječnja 2002.

Bolest, dan i noć

Bolest, dan i noć ulaze bez kucanja i otvaranja vrata; ognjeni bjesovi koji su ih u djetinjstvu negdje gore podučavali ne obraćaju pažnju na takve pojedinosti/sitnice.

Zagreb, 25. siječnja 2002.

Diminucija i akceleracija

Sanjam sve smanjeno i ubrzano: godina ima glavu pribadače i trči ekranom moje svijesti kao prestravljen mrav. More je stalo u čašu za vodu; talasa se nerazgovjetnim bljeskovima: to su vjerojatno pokreti riba koje se ne mogu raspoznati ni pod mikroskopom. Predmeti i pojmovi su toliko smanjeni da na njih ne može biti navučena nijedna zamisao; a i one su sitne i toliko ubrzane da završavaju prije nego li su i počele. Svijet — kojega sam bijedno smanjena kopija — je toliko splasnuo da ga je nemoguće primiti u ruku ili čak dotaknuti; njegovo se eventualno postojanje može još osjetiti tek kao sjećanje na prelet i bezbolan dodir nevidljiva noćnoga insekta.

Zagreb, 26. siječnja 2002.

Zimsko putovanje

Tri noći sam jahao kroz Mozarta, glazba je svjetlila kao mjesečina koja ne grije, a tek onda sam saznao da je Schubert zaključan i do daljnjega ne radi. Pozajmi mi pola kile Beethovena, preklinjao sam jedinoga još živa prijatelja, a on je i dalje samo netremice zurio u visine pa se nije moglo znati stiže li nešto odozgora ili me to on više ne prepoznaje. Noćas su uhapsili Liszta, jecao je u kut bačen plavi Ciganin.

Zagreb, 27. siječnja 2002.

Mahlerova ’Osma’

Mahler plazi po nebu i gađajući odozgo vrelim clusterima rastavlja zemlju na komadiće. Vrište djeca i zmije, jeca more i kamenje, kuće poplavjelih nosova tamburaju jedna po drugoj; dreče starci i vojske odrpanaca premazane lažnim ratničkim bojama, valjaju se kukci u blatu zlih nakana. Kada se skljoka i završi Simfonija, nitko više ne će poznati nikoga, bit će nemoguće uspostaviti nekadašnji poredak stvari i zvukova.

Zagreb, 28. siječnja 2002.

Ne trebate više doći

Ne trebate više doći, sve je rečeno, u kutu čeka lav, a samilosti nema. Jutro bulazni o nekoj važnosti, dan nema gaća, stražari mu preprečuju put. Stara voda, na prijevaru napravljena od kopna, cvili od jada, uskoro će se zapaliti kao oko zvijeri. A svijet se smije, krije ruke i migajući stražnjicom odlazi u nepovrat.

Zagreb, 29. siječnja 2002.

Svemirske igre

Crne rupe i bijeli patuljci šale se kotrljajući Zemlju kao operu na zlatnim kotačima bez vidljivih poluga. Dim i maglica ne mogu se sjetiti nijednoga imena iz svoje glomazne, čudesno zamršene povijesti. Siva materija guta suze i zrači smijehom koji ubija svaku želju za novom eksplozijom. Sve u visinama stoji i sve se naginje u slatkom očekivanju da iz njega konačno otpadne beskonačnost.

Zagreb, 30. siječnja 2002.

Iz razgovora sa samim sobom

Ako te ne zadovoljava namjerno dobro pisanje, pokušaj s namjerno lošim. Valja samo paziti da ono ne pogine od vlastita ritanja i da mu se na goropadno razvaljene stijene ne nametne odveć velik broj prozora i rešetki. Drugi te mogu uspješno koriti tek ako sam — korektno ali mudro — prevodiš njihove riječi.

Zagreb, 31. siječnja 2002.

Raskorak (opći)

Doista, još nikada ništa nije doprlo do sebe. Dapače, sve je sve više izvan sebe, tek linijom lakšega otpora, s pogrješne strane, sa sva manje šansi, ponovno i ponovno pokušava doprijeti do sebe.

Zagreb, 1. veljače 2002.

Orgulje u noći (s BBC–a)

Elektroničke orgulje tutnje i naviru kroz noć poput usijano–bornih kola koji svojim čelično–clusterskim gusjenicama mrve i uništavaju sve još čudom preživjele pupove i cvjetiće staromodnih melodija naše mladosti. Užasna se crna tutnjava provuče kroz nas kao leden dah smrti, a iza nje ostane razbijeljena tišina posuta bolno–šarenim mrljama od krikova i krvi posljednjih, okrutno pobijenih zvukova, djece plemenitih visina.

Zagreb, 2. veljače 2002.

Tema i djelo

Tema ne tvori djelo; obratna je situacija nužan uvjet njegove kakvoće. Bolje je da se društvena materija/sredina prilagodi temi nego da bude obrnuto. Osobito je opasno kada tema postaje temom bez gradiva, ili gradivo gradivom bez teme. Djelo je tek pretpostavka, prezime; ono ne znači, ne pomaže mnogo bez dodanoga imena.

Zagreb, 3. veljače 2002.

Mali stari pričatelj na bazenu

Kao iz slavine kapaju njegove priče, u svakoj po jedna godina, zvijer koju ne dostiže zaslužena kazna. Tako malen stvor, a tako veliko sjećanje. Drhturi sleđeno leglo zmija, u svakoj brojci čuči neotkriven zločinac, kalendari sviraju zaboravljene himne, svlače se zaplakane Ijepotice, kriče prestravljena djeca, veliki umjetnici skaču s nebodera, nitko ne odlazi iz priče čist i posvećen. Na kraju termina maloga staroga pričatelja odvode s bazena u lisičinama, on se sretno smiješi, dobiva pljesak sa strane, barem je jedan slučaj — onaj izvan njegovih priča — razriješen.

Zagreb, 4. veljače 2002.

Onaj koji pada s nebodera

Postaje li u zraku življim ili mrtvijim, sretnijim ili nesretnijim, onaj koji pada s nebodera? Raduje li mu se, privlačeći ga, zemlja ili očajava? Uklanja li mu se vrijeme ili mu se još i ono u letu nabacuje na leđa? Na koga se prenose i tko poslije raznosi prostorom njegove posljednje misli? Dokle najdalje može stići jeka njegova udara i ostaju li od nje zapisi/oštećenja po okolnim zidovima? Ako ga već ne može zaustaviti, može li netko/nešto barem usporiti ili postupno čak preusmjeriti (i do kojega stupnja?) njegov užasan let?

Zagreb, 5. veljače 2002.

Nestala, možda mrtva starica

Noću nestala, možda mrtva starica hoda iznad mene, pjeva i razlijeva vodu proizvodeći zvukove kojima su izvađeni svi unutarnji organi. Od takvih se zvukova ne možeš rastati jer raspršeni lebde posvuda u zraku; da nema tame vidjelo bi se da ih po sebi kao ukrase nosi anđeo, brat–blizanac jučer ubijenoga dječaka crvenih očiju i duge, zlatno–natapirane kose.

Zagreb, 6. veljače 2002.

’Pođimo sad a ti ija’

Pođimo sada ti i ja i nemojmo se zaustavljati u ljubavi prije negoli to, praćeni od nas, ne učine Sunce i vrijeme. Pođimo sada ti i ja na put koji se gasi i propada čim ga netko pokuša objasniti. Pođimo sada ti i ja spleteni u jedno, tvrdi i šutljivi kao najstariji planet kojemu se više nitko ne sjeća mjesta, imena i svrhe.

Zagreb, 7. veljače 2002.

Osramoćeni ’Likovi i plohe’

Zakukurikao je plavi Mjesečev pas, a sa Zemlje mu se odazvalo samo moje osramoćeno djelo. (Nebo je, kažu, bređe, no trbuha više nema.) Tišina žmirka kao slabo probuđen zombi: nijedan ranjeni zvuk više se ne može skriti u njoj. Možda su i događaji, posuti ljudima i šumovima, samo zijevnuli u snu.

Tek nakon što su — tako skandalozno — bili odsvirani, oglasili su se pravi Likovi i plohe i njihov duboko uvrijeđen plač i lelek ne će se više nikada, ne znam koliko bio usitnjen, moći zaustaviti.

Zagreb, 8. veljače 2002.

Zvukodan, čudo

Dan leži kao partitura na praznome stolu. I kada se otvori, ne čuje se zvuk. Čudo zvuka mogu eventualno izazvati neke sasvim druge stvari.

Zagreb, 9. veljače 2002.

Zlovoljni vozač i posljedice

Vozač na ulazu prebire i sortira Ijude: vodoravni desno, okomiti lijevo. Svatko već na ulazu mora ostaviti svoj pogled i miris. Unutra su dodiri ticalima, razmjena skrovitih dobara, razmišljanje ili zla slutnja strogo zabranjeni. Razgovori se, otrovani, grče u mukama, tišina (nedoumice) šišti kao plin. Kada autobus krene, svakidašnjica se u panici uklanja pred staklima i ona, poput zastrtih zrcala, jure ogrnuta sivom nerazgovjetnošću nepostojanja.

Zagreb, 10. veljače 2002.

Češljaš se

u suprotnome smjeru od noći, zvukovi plove oko tebe kao jutarnji oblaci, svjetlo se rastrčalo vukući te s mukom kao utopljenika prema obali, netko još spava u zidovima i viče u snu, tražeći se u vlastitome trbuhu stvari su se čudno pogurile i više nikako da se isprave.

Zagreb, 11. veljače 2002.

U potrazi za šutnjom

Strepiš od tih zvukova, jer si skidanjem ritmičke kabanice zauvijek izgubio imunitet na njih. A oni, što su Ijepši, to su otrovniji ubojice svega što šuti. Poput nepopravljivo zalutala noćnoga leptira, svaka sekunda tišine nosi ne leđima po jedan njihov odjek. Doduše, najdublje zone još nisu dosegnuli, pa ono najgore s njima još nije poduzeto.

Zagreb, 12. veljače 2002.

Osuđeni na tišinu (koje nema)

Poput svjetla u crnoj rupi Miles Davis ostaje do daljnjega zatočen u trublji koja se ne odaziva ni smijehu. Istodobno, zvonima je zabranjeno buditi planete, a gradovi su ostali bez glasa. Prepuštena slučaju, glazba se najvjerojatnije više ne će znati vratiti.

Zagreb, 13. veljače 2002.

Odurna pjesma

Ciklona truje pjesmu koja poput šmrkave magle visi nebu iz nosa. Potreseni ljudi izlaze iz poremećenih imenica i, ne znajući što rade, zdvojno gutaju vlastite dijelove. Zemlja mumlja kao sito govedo: unatoč svim pretrpavanjima njezina se težina bitnije ne mijenja.

Zagreb, 14. veljače 2002.

Stojeći u zrakoplovu

Stojeći u zrakoplovu odjedanput se sjećam svih dosad napisanih knjiga, znam svirati sve dosad izmišljene glazbe, a i nesumnjivo se brže probijam kroz vrijeme nezaustavljivo jureći prema (svojemu?, njegovome?) kraju.

Zagreb, 15. veljače 2002.

ČMK (Čeka me kombi)

Još samo jedna riječ pa bih te, Danijele, dokrajčio, no čeka me kombi. Jutru bih pokazao na primjerima zašto ga ne puštam u kuću, no čeka me kombi. Snovima bih morao uzvratiti na sve cjelonoćne gnjavaže, no čeka me kombi. Sve bih tuđe zvukove dotukao samo jednim svojim, no čeka me kombi. Sada nemam odijela za izlazak, kuća nema ni ulaza, a čeka me kombi. Mogao bih probiti zid i zauvijek uteći, no na ulici, tik samoga zida stoji kombi već otvorenih vrata, dimi se od strašne želje da krene, a za volanom kombija, s pištoljem u ruci, sjedim — ja.

Zagreb, 16. veljače 2002.

Veliko žderanje

Knjiga skine cipele i čarape, navuče kućni haljetak, sjedne za kuhinjski stol i počne blagovati vlastita slova. Svaki se čas zakikoće od škakljanja sve veće unutarnje praznine. Nova slova napolju grebu nožicama i sve glasnije kucaju na vrata. No svjetlo se postupno gasi, a ona sumanuto se prejevši i dalje nastavlja s istim poslom, postajući sve bjeljom i sve manje prisutnom na ovome svijetu.

Zagreb, 17. veljače 2002.

Teror

Zavoji i uzvici su zabranjeni, pa s njima i krug, glazba, šala. Preostali su ravno, bolest, šutnja i strah.

Zagreb, 18. veljače 2002.

Prezime

Prezime ti je eksplodiralo i izgorjelo na prvoj borbenoj liniji. Još samo najmanji — ali uvijek prisutan — oblak sablažnjiva oblika podsjeća na njega. A da, katkada i ruže zamirišu na njega kada ga se sjete u svojim tihim jutarnjim razgovorima.

Zagreb, 19. veljače 2002.

Made by Gospodnetic de Dominis

Prije ćeš sve brojeve izbrojiti nego se svih žena dosjetiti koje si taknuo u snu. Načelo je Prirode slabo pamćenje, jer bi se u protivnome već davno zaustavila uvijek ista vrtnja. Gle, odnekud se znamo... Sastanak, samo za nas, večeras u sto.

Zagreb, 20. veljače 2002.

Rasprodaja zime

Nekakve ofucane bjeline i ukiseljeni, napola rastopljeni ledeni dahovi vuku se unaokolo kao poludivlja, napuštena paščad. Skorjela hujanja lebde u zraku kao nemarno nabacana posteljina siromaha. Obezglavljeni i osramoćeni kristali bezvoljno se njišu po prljavim mlakama svemirskim lopatama posvud razbacana blata. Sa svih strana nadire mutna, crna vrućina i planski promišljeno proždire nekad svijetao i raspomamljen, sada očajnički prituljen, još jedva polusmrznut sjaj. Sve će biti dovršeno na znak jednoga jedinog krika šutnje, no on, prestrašen svijetom, nikako da se pojavi.

Zagreb, 21. veljače 2002.

Mala ženica

Napravljena od meda i cvrkuta, pokreta oduzetih valovima mirnoga mora. Krugovi od kojih je slijepljena vrte se svaki u svojem smjeru, ali se ne čuje buka, a ne vide se ni šavovi. Ima oči semafora koji prestrašeno bježi s mjesta nesreće. Ne trudi se biti, a ipak...

Zagreb, 22. veljače 2002.

Janica

Janica je ime zvijezde s koje smo se svi iskrcali, ali je se samo jedna osoba dolično sjeća, pa će jedino njoj, Janici, biti dopušteno da se nakon završnoga zvona poput dragocjena bumeranga na nju ponovno i vrati.

Zagreb, 23. veljače 2002.

Ljudi i zvukovi

Za razliku od ljudi, nijedan se zvuk ne dopada samome sebi. Samo ga divljenje i kolegijalna podrška drugih zvukova — opet za razliku od ljudi! — ohrabruje i održava na životu.

Zagreb, 24. veljače 2002.

Plivači

Oko svakoga se plivača pjeni njegov komadić ludosti i bjesnila. Dodirom obale bijesni se oblačić gasi, a njegova ludost i bjesnilo tada pješice nastavljaju put prema brdu, pa i dalje, sve do neba. Jednoga će se dana s kišom, kao preko mosta, ponovno spustiti do vode, i krug će se ludosti i bjesnila tako nastaviti do u nedogled.

Beč, 25. veljače 2002.

Večernja vožnja taksijem po ZOO–u

Vučemo se ulicama pokraj golemih, šutljivih i dobro zapečaćenih kaveza i škrinja u kojima se hipnotizirane magičnim svjetlom kriju bezimene spodobe nestvarnih oblika i nastranih zvukova koji nikada ne izlaze pred napola zalijepljene oči svijeta što se srami već i samoga sebe. Nebo je njihov nevjerni pokrivač koji su neshvatljive zračne struje podigle uvis i djelomice razotkrile sav užas njihova ropstva, no on će se kad–tad vratiti na svoje staro mjesto i ponovno im omogućiti slatku tjeskobu anonimnosti i nepostojanja.

Beč, 26. veljače 2002.

Noć u velegradu

Noć se poput tekućine prelila u ovdašnje Ijude i oni potpuno nevidljivi kolaju ulicama. Paralizirani dvorci i gubom obrasle palače leže kao ostatci davne nepoznate brodske nesreće razbacani na dnu oceana: to su alati i igračke divovskih idola u koje su ljudi dirljivo vjerovali a koji su ih bez razloga napustili nekoliko dana prije katastrofe. Pored razvalina svega što je zauvijek prohujalo s mukom plazi Dunav kao očajnički ravnodušna na smrt bolesna zmija. Na nebu gori samo jedno svjetlo: stari Bog je zaspao prevrćući oblake kao dječju biblijsku slikovnicu.

Beč, 27. veljače 2002.

Parfimirana prijestolnica mrtvosti

Sve je ovdje, u govoru i u kretnjama, dobro nauljeno i tapecirano. Ptice nose naočale i pjevaju pod sordinama. Osmjesi su obučeni u krzno i namirisani. Vozila plove zrakom kao labudovi po mrtvome jezeru. Parkovi spavaju pod baldahinima. Svaki zvuk ima vlastito, toplo gnijezdo.

Beč, 28. veljače 2002.

Jazz–klub ’Porgy & Bess’

Kao pace–maker ukopan je u srce Zemlje; s njim u sebi ono nikada ne će prestati otkucavati. Poput magneta skuplja na sebe sve dotadašnje Zemljine bolove, krije ih i pretvara u zvukove koji čekaju, napeti kao trkaći konji, dozvolu za izlazak. Pokraj njih mrak kao u kavezu čuva svoja crna čudovišta što zasad šute, ali će ih u tome odsudnom trenutku štititi svojim strašnim glasovima i pjesmama. Svjetlo u njemu potjeće od nedozvoljenim mislima i strašću razjarenih stijena, a hrana se sama stvara od začaranoga blata.

Beč, 1. ožujka 2002.

Kelnerice u malome restoranu

Čaše stoje poredane na polici kao četa TV–trikom smanjenih balerina kojima su zbog nekih ranijih grijeha oduzeti pokreti. Dvije su od njih uspjele pobjeći s ekrana, otmjeno lepršaju oko nas i znakovito se smiješe; netko ih potajno napuhava, one se postojano i nezaustavljivo šire i uskoro će dosegnuti — da nadoknade sve nepravde nanesene ostalim svojim družicama — sablasne razmjere. Glasovi im odzvanjaju staklenom jekom, a koraci imaju mjesečevu lakoću oduzetu snu. Ono što nam donose ne kuša se dodirima i uzimanjem nego uzdasima i razmišljanjem.