Svečanosti

Svečanosti

Tragikomična igra u sedam prizora

Dramska groteska Svečanosti završni je dio Zagrebačke trilogije. Tematski problematiziraju vrijeme kraja devetnaestog, sredinu dvadesetog i kraj dvadesetog stoljeća. Dosad su izvedena dva dijela Trilogije: Ostavka (1986); Atelier (2001). Oba na sceni zagrebačkog HNK.

»Svečanosti« dosad nisu ponuđene ni jednom kazalištu. Razlozi autorske suzdržanosti pomalo su neobjašnjivi. A što je neobjašnjivo o tome je bolje šutjeti.

Kolokvijalni (slang) govori nisu standardizirani, i zbog toga su u njima moguće normativne pogreške. Ali, — one su autorske prirode. Lektorska intervencija učinila bi ih lektorski standardnim i normativnim. Ipak je bolje neka ostanu samo autorski s mogućim pogreškama.

Lica i pojave

FILIP POLAJNER, vlasnik zbirke odličja

ANICA POLAJNER, Filipova supruga

KRISTINA POLAJNER, njihova kći

MATILDA PONGRATZ, plemenita Gašparić

BARBARA PONGRATZ, Matildina kći

LEOPOLD PONGRATZ, Matildin sin

MAKS GUBEC, šetač s odlikovanjima

PABLO ŠPANJOLAC, pričuvni borac iz više ratova

DAMIR SOLDO, šef protokola u državnom institutu

LUKA ČAPLJA, ravnatelj državnog instituta

RUŽA PODGORSKI, Matildina prijateljica

IVANA PODGORSKI, Ružina kći

PETAR GAL, teolog i kršćanski sociolog

JOSIP STUDEN, konobar u klubu državnog instituta

POLICAJAC I, pozornik u Polajnerovu kvartu

POLICAJAC II, pozornik u Polajnerovu kvartu

MASKA 1, nepozvani gost

MASKA 2, nepozvani gost

Statisti u predstavi

Radnja se događa zadnje godine dvadesetog stoljeća

Rukopis dovršen 2003.

Prvi dio

Lica u prizoru: Maks Gubec; policajci pozornici I i II.

Maks u redovitoj šetnji ispred kuće Filipa Polajnera. Vidi se: na tabli ponad ulaznih vrata piše ZBIRKA STAROG ORUŽJA, NOVCA I MEDALJA — MUSEION MAGISTER VITAE EST vlasnik Filip Polajner. POSJETA PREMA DOGOVORU, na telefon 5005000.

Maks Gubec je u »kostimiranom kolažu« vojničke odjeće minulih ratova i političkih režima. Primjerice: na domobranskoj bluzi znakovi NDH; na glavi kapa »partizanka« bez petokrake; vojničke hlače vojske kraljevine Jugoslavije, ogrtač postrojbi Republike Hrvatske. Dakako, moguća je i druga kombinacija.

Na prsima su mu odličja svih armija i režima koje je služio. O vratu mu tri kolajne. Tako živopisan i trofejan, reklo bi se: počasno šeće kosim platoom ispred Polajnerove kuće.

Salutirajući vojnički, pozdravlja prolaznike, između kojih neki zastanu, smješkajući se, poneki samo odmahnu rukom, a potom se žurno udaljuju. To nimalo ne ometa trofejnog šetača Maksa Gubeca.

Nailaze dvojica policajaca–pozornika. Očito je da je to njihov sektor kontrole, i da im je Maks dobro poznat. Maks zastane i salutira policajcima.

POLIC. I: Opet si tu, a?

GUBEC: Opet.

POLIC. II: A što smo ti zadnji put rekli, a?

GUBEC: Dužnost je dužnost, kaj drugo?

POLIC. I: Kakva vražja dužnost, je li?

GUBEC: Zna se: Za dom spremni, kaj ne?

POLIC. I: Zajebavaš li nas, je li?

POLIC. II: U šali pa podvali, a?

GUBEC: Ja to najozbiljnije. »Dramatično«, kak bi rekel moj prijatelj Kukec.

POLIC. I: Bit će još jedan kao ti, je li?

GUBEC: Mudar je, gospodo pozorniki, upoznat ću vas jednog dana...

POLIC. II: Zahvaljujemo.

GUBEC: Ne zahvaljujte mi. Prekriven sam zahvalnicama. Poglejte.

Prstom pokazuje na medalje i kolajne.

A doma ih je još toliko. O, ho, i koja više.

POLIC. II: A na kojem si to smetištu pokupio, a?

GUBEC: Na smetištu povijesti, gospodo pozorniki.

POLIC. II: Stvarno si lud.

GUBEC: Ako sam lud, onda je i povijest luda.

POLIC. I: Čuješ li ti njega. Povijest i on dva brata blizanca, je li?

GUBEC: Sestra i brat, prosim lepo. Povijest je imenica ženskog roda, gospodo...

POLIC. I: A ti si kao muška imenica, hvalisavče, je li?

GUBEC: Tak je!

POLIC. II: A kojeg je roda onaj koji te okitio tolikim odličjima, a?

GUBEC: Odlikovali su me, gospodo pozorniki: i jedan car, i jedan kralj, i jedan predsednik, i jedan vrhovnik i poglavar. I trojicu sam već nadživel.

POLIC. II: Nešto si dugovječan, odličniče, a?

GUBEC: To vam se tak čini, kaj ne?

POLIC. II: Što nam se čini, a?

GUBEC: Morti su oni bili kratkovečni, pa vam se tak čini...

POLIC. I: Bog i bogme, ti si neki zadrti Zagorec, je li?

GUBEC: Kak znate, prosim vas?

POLIC. I: Dok si zinuo, već sam znao.

GUBEC: To je neki tvrdi i grubi kraj i jezik odakle ste vi, kaj ne?

POLIC. II: Sav si zvuzlan, kako vi Zagorci kažete. Al nas ne buš prešel bogca ti tvog zvuzlanog, gospon Gubec, ak treba i ja se snajdem po vašem, kaj ne?

GUBEC: Po svačijem se vi dobro snajdete, gospodo pozorniki.

POLIC. I: Što ti to sad opet znači, je li?

GUBEC: Pak moram iti dalje, kak bi rekel Titek, naš prvi predsedatelj.

POLIC. II: Svašta ti pada na pamet, Gubec, a?

GUBEC: Onda, bok dečki, moram iti.

Salutira.

POLIC. I: Nismo ti dozvolili otići, gospon Gubec. Čekaj...

GUBEC: Poglejte, prosim vas, v samom donjem vuglu moje obleke, komadić šajkače srpske, kraljevske vojske... Dobro poglejte, prosim.

Pozornici se pogledaju. Šute.

A tu je, v samom središću moje obleke priheftan lepi, okrugli komad titovke, a na njemu, opet v središću zadenuta črljena petokraka i orden bratstva i jedinstva kaj je osobno mu, našem budućem vrhovniku i predsedatelju prikopčal naš prvi predsedatelj Joža...

Pozornici se pogledavaju. Šute.

Je, a sad poglejte tu (upre prstom) tu su najbolše i najlepše krpe moje obleke, bog i bogme, kakve samo boje, a još mirišu po generalskom i maršalskom mirisu, joj, još uvek tak diši; a tu sam priheftal i najviša moja odličja, iz poslednja dva rata, tak strašni i krvavi Marijo naša Bistrička nas su domobranske vojske uvek prefrigali, i malo nas je preživelo, bog i bogme, kaj se tu more, rat je nekom tat, nekom brat, nekom prazan grob, nekom prepun drob, od sudbine nemreš nikam pobeći, tak je kak je i možeš, kad sve zlo rata završi gledati prazna želuca i tužne glave ispred tribine, na starom trgu slušati paradu pobednika...

POLIC. I: Ni riječi više. Inače...

GUBEC: Joj, ne volim tu reč, prosim...

POLIC. I: Dosta! Nas si našao...

GUBEC: Našli ste vi mene, prav za prav, gospodo pozorniki. Bog mi je svedok da vas nisam tražil...

POLIC. I: Opet lupetaš. Gubi se. Inače...

GUBEC: Salutirajući polako odlazi. Ipak, malo zastane:

Je, znate kaj?... Za mene je, bogibogme, prava mala svečanost za moju dušu, spominjat se zvami, gospodo pozomiki...

POLIC. I: Gubi se!...

GUBEC: Je, kaj je, je... Bok dečki.

Odlazi. Zastor.

Prizor 2.

Lica u prizoru: Filip, Ankica i Kristina Polajner, Matilda Pongratz, dvojica posjetitelja.

Scena: Dnevna, ujedno i izložbena soba Polajnerove zbirke: oružja, kolajna i medalja, raznovrsnih trofejnih odličja i numizmatičkih eksponata, između stari (džepni) satovi, broševi, narukvice, naušnice, oslikani tanjuri, dva stara zidna sata, nekoliko keramičkih petrolejki.

Filip vješa dvije kolajne, držeći u zubima mali »kolt«. Zatim »kolt« stavlja tamo gdje je pokušao smjestiti kolajne, a kolajne vješa o ruku. Pjevuši »kroz nos« svoju omiljenu melodiju, koju će tu i tamo povremeno ponavljati »Beži Jankec, beži Jankec, cug ti bu pobegel...«

Ulazi Kristina.

KRISTINA: Tata, molim te, reci mami...

Filip radi i pjevuši svoje.

Tata, žuri mi se.

FILIP: se okrene prema Kristini, oslobodivši se medalje iz usta.

FILIP: Ti si, Kristina?

KRISTINA: Pa nije valjda medvjedica, zaboga. Molim te...

FILIP: No, no.

KRISTINA: Opel kitiš?

FILIP: Da, opet. Smeta te?

KRISTINA: Ne, zaboga. Samo kažem.

FILIP: Ne vjerujem da si došla da mi to kažeš.

KRISTINA: No, dobro. Molim te, ako me mama bude tražila, reci joj da sam morala otići.

FILIP: Poznavajući tvoju mamu, zapitat će...

KRISTINA: Reci joj da je Jasna pred porođajem. Moram do nje.

FILIP: Šestinska Jasna?

KRISTINA: Nije valjda filipinska.

FILIP: No, napokon se udala?

KRISTINA: Nije se udala i ne porađaju se samo one koje se udaju.

FILIP: Nije lako živjeti kao kopile, Kristina...

KRISTINA: Stidjela bih se kad bih tako osjećala... Bok.

Kristina prema vratima. Filip zakorača za njom. Zastane.

FILIP: Kristina...

Sliježe ramenima. Vraća se natrag izložbenoj plohi. Pjevuši svoju melodiju. Smješta kolajnu i »kolt«. Naglo se otvore izlazna vrata. Kristina pomalo bijesno:

KRISTINA: Ako ovog šarenog i trofejnog idiota još jedanput zateknem ispred naše kuće, nogom ću ga ravno među noge. Bez pardona. Kunem se, tata. Bok.

Zalupi vratima. Filip prema vratima.

FILIP: Kristina. Kristina!...

Telefon. Filip do telefona, podiže slušalicu. Dobro će se razaznati i glas iz slušalice.

GLAS: Kad god zovem nema vas.

FILIP: Pa zovite kad me ima.

GLAS: A kad vas ima?

FILIP: Na primjer, sad me ima.

GLAS: Ali jučer vas cijeli dan nije bilo. s

FILIP: Onda niste trebali zvati.

GLAS: Blago rečeno, vi me pomalo vlečete za nos, kaj ne?

FILIP: Za neku drugu stvar, prosim lepo.

GLAS: Mogli biste se malo Ijepše izražavati, gospon Polajner.

FILIP: To ovisi o sugovorniku, razmete?

GLAS: Zdošli ste se, kaj ne?

FILIP: A kaj ste onda šteli od mene?

GLAS: Sad, nikaj.

FILIP: Onda, ote lepo vrit.

Malo oštrije spušta slušalicu.

Prokleti prostak.

Anica ulazi s velikom đezvom kave na poslužavniku.

ANICA: Opet se ljutiš, Filipe.

FILIP: Prostaci me naljute, pa i sam prostačim... Jutros turska?

ANICA: Ponekad se zaželim.

Rastače kavu.

Izvoli, Filipe. Nemoj da se hladi.

FILIP: Sjeda za stol. Čujno srče kavu.

Znalci tvrde: sami Turci nemaju pojma o nekoj turskoj kavi. Poput Engleza obožavaju čaj.

ANICA: Baš me briga imaju li pojma ili nemaju. Sinoć je nazvala gospođa Matilda.

FILIP: Matilda Pongratz?

ANICA: Koliko ja znam, samo gospođa Matilda dolazi u našu kuću?

FILIP: Istina je.

ANICA: A morti i neka druga Matilda, za koju ja ne znam?

FILIP: Ni ja, bog i bogme... I kaj je rekla?

ANICA: Doći će, morti svaki čas.

FILIP: Mogli smo pričekati s kavom?

ANICA: Gospođa Matilda u našoj kući uvijek pije lipov čaj s medom.

FILIP: I to je istina.

ANICA: Žuri mi se Filipe. Nikad kraja s poslom.

Podiže se da će otići.

FILIP: Prosim te, samo malo. Moraš nekaj zgodno čuti. Jako zgodno.

Anica ponovo sjedne.

Opet neka tvoja izmišljotina.

FILIP: Ruska je, nije moja. To moraš čuti, Anice.

ANICA: Kako su ti Rusi odjednom pali na pamet, zaboga Filipe? Idem...

FILIP: Čekaj, prosim te.

ANICA: Anica se nervozno pridigne.

Ne spominji mi više, te Ruse Filipe, prosim te lepo...

FILIP: Zakaj ne?

ANICA: Čim čujem to ime, kosa mi se diže na glavi.

FILIP: Zakaj?

ANICA: Zakaj, zakaj... Kaj si ti fest zaboravil vreme Rusa, Filipe?

FILIP: Bolševika, misliš?

ANICA: No, dobro, zna se.

FILIP: Ali, to se vreme zdošlo, i sad smo kvit.

ANICA: Ak je to pak istina, Filipe?

FILIP: Nego kaj je?

ANICA: Strah me je da se ne vrneju, kaj bumo onda?

FILIP: Prav za prav, pravi Rusi tu nikad nisu ni bili.

ANICA: A domaći Rusi, Filipe, kaj bumo s njima?

FILIP: Koji domaći, prosim te?

ANICA: Koji domaći? Zna se.

FILIP: Kaj se zna?

ANICA: Kaj si slep pri zdravim očima, Filipe, kaj ne vidiš da se opet vraćaju?

Osvrće se uokrug. Tišim glasom.

Bog s tobom, to si sad rekla i kao da nikad nisi rekla, si me razmela?

ANICA: Pa to svi vide i o tome govore.

FILIP: Neka vide i neka govore. Ti jezik za gubec, razmeš me?

ANICA: Opet prostačiš. Filipe.

FILIP: Vrijeme je prostačko, Anice.

ANICA: Pa vsak o tome govori. Jučer tak Štefa Funtekova...

FILIP: Nisam siguran da ne dela za policiju. Čuvaj se Štefe!

ANICA: A kak da se čuvam kad me lepo pita...

FILIP: O čemu te pita?

ANICA: O vsemu, za boga dragega. Eto jučer, čekaj da se setim...

FILIP: No, o čemu?

ANICA: A, ha... Kaj ti misliš, pitala me, budemo li izdržali vse ovo kaj se toliko toga spelava u nas?

FILIP: I?

ANICA: Kaj, i?

FILIP: Pa kaj si joj odgovorila?

ANICA: Nekaj jesam.

FILIP: Nema tu nekaj, Anice. Ak te i dalše bu pitala tak nekaj moraš joj reći: Delamo po svome i živimo po svome, si me razmela?

ANICA: Ak je to istina, Filipe?

FILIP: Kaj opet, ak je to istina?

ANICA: Kaj je pak s tim sanjama, Filipe?

FILIP: Ne razmem?

ANICA: Kaj to znači da smo sanjali tisuću let. Kaj se tak dugo more sanjati?

FILIP: Bedaček moj politički. Pa deželu, državu smo svoju sanjali, Anice. Razmeš?

ANICA: Ne razmem, Filipe.

FILIP: Kak sad ne razmeš, prosim te lepo?

ANICA: Ne razmem. Ak tak dugo sanjaju, zakaj je sad budni tak fest pljačkaju. To ne razmem, Filipe?

FILIP: Ti znaš kaj si sad rekla?

ANICA: To, kaj svi naši susedi o tome tak misle, a govore nekaj sasvim drugo.

Telefon. Filip do telefona.

FILIP: Da, ja sam, i kupujem i prodajem. Prosim? To vas za istinu zanima? Je, i deda mi se bavio time, kad već pitate. Da, najstarša firma, s početka ovog veka, kaj je fest pri kraju.

Polajner, da. Ma ne Kolajner, mladi gospon. To mi je pak malo prebedasto; pa to, prosim: ne znate ni pravo ime, a pisali biste... Jednom sam se opekel, i nikad više. Kao da je moj deda izmislil kolajne i odličja i taj fakin ga je gotovo optužio da čuva medalje zločinačke vlasti. Ne, ne, hvala lepa, u novine nikad više, kao i s dedom; sve bi završilo u nekakvoj politici. Tak bedak i pokvarenjak nisam, razmete me mladi gospon. Bok.

Spusti slušalicu.

Si mene mislil vleći za nos, mulec pokvareni.

Ponovo telefon.

Da, Polajner zbirka. Je, ovisi o tome kaj vi imate, a kaj ja nemam. Da, i kupujem i prodajem.

Prosim lepo.

Spušta slušalicu. Srče kavu.

ANICA: Samo zovu i gnjave, a od penezi niš.

FILIP: Bude Anice, bude jednog dana. »O, jednog dana...« pjeva jedan stari horvaški pjesnik. Znaš li, Anice, koji pjesnik?

ANICA: Ne znam, Filipe. Od takvog znanja se ne živi...

Filip pojačano srče kavu.

Već četrdeset let tako srčeš, i četrdeset let ti govorim: ne srči Filipe, zaboga dragoga.

FILIP: Imaš prav, Anice. Od sutra nema srkanja. Kunem se...

ANICA: Podigne malo novine, pročitavši naglas jedan naslov.

»Dvadeset tisuća odlikovanih... u prošlom mjesecu...« Bože moj, je li to moguće?

FILIP: Znači, pala je proizvodnja. Jako je pala.

ANICA: Što reče?

FILIP: Jos prije dva mjeseca bilo ih je četrdeset i pet tisuća odlikovanih... Pala je, fest je pala.

ANICA: Morti pretjeravaš, Filipe?

FILIP: Pretjeravaju oni, Anice.

Zvono od ulaznih vrata.

Prosim te, vidi tko je.

Anica ide prema vratima. Kako zatvori vrata, Filip strasno srče ostatak kave.

Anica kroz poluotvorena vrata.

ANICA: Opet!

FILIP: Rekel sam. Od sutra. Kunem se.

ANICA: Lažljivec. Četrdeset let tak srčeš, i četrdeset let se kuneš.

Zatvara vrata. Zatamnjenje.

Prizor 3.

Lica u prizoru: Filip, Matilda, Anica, Kristina.

Filip razmješta medalje i kolajne. Usput srče svoju kavu. Jedna kolajna mu je ovješena na prstu ruke. Zagledava je. Kucanje na ulaznim vratima.

FILIP: Da. Slobodno

Ulazi Matilda Pongrazt

O koje li časti i radosti za mene, gospođo Pongratz.

Pridržava joj lagani ogrtač. Vidi se: stara, uščuvana roba.

Dopustite...

MATILDA: Dopuštam, dragi moj Filipe, samo bez tih paradnih riječi i gesta. Uostalom ne smijete zaboraviti da su dva grozna i ponižavajuća rata poharala ovaj svijet, otkad se mi poznamo... Kako ste?

FILIP: Odlažući ogrtač na vješalicu:

Hvala na pitanju, dobro. Što više, vrlo dobro.

MATILDA: Za današnje vrijeme zvuči raskošno, Filipe.

FILIP: Za svako vrijeme, gospođo Matilda, ali svakom vremenu usprkos.

MATILDA: Divno. Zvuči ohrabrujuće za moj nemogući pesimizam. ne mislite Filipe?

FILIP: Milostiva gospođo Pongratz...

MATILDA: Ma zaboravite to »milostiva«, molim vas, to su svi u ovo demokratsko i prostačko vrijeme zaboravili...

FILIP: Ali, milo... oprostite.

MATILDA: Uostalom, zar se nismo kao djeca zajedno igrali i brali ciklame i jagode u šumi mog dede Krištofora. Nadam se, Filipe, da te divne dane niste zaboravili?

FILIP: Vraća svom govoru »sjaj« »višeg« jezičnog standarda kloneći se (ne sasvim i uvijek) svoje kajkavske sintakse.

Te šume i vinograde grofa Krištofora, dede vašeg, draga gospođo Matilda... To se ne zaboravlja...

Ulazi Anica sa čajnikom i šalicama na poslužavniku.

Gdje ste napokon, draga Anice, mi se zabrbljali o davnoj prošlosti. Lipov čaj. Jesam li pogodila?

ANICA: U našoj kući uvijek ste pili samo lipov čaj s medom, gospođo Matilda.

MATILDA: U zadnje vrijeme sve više zaboravljam. A eto, na čaj nisam.

ANICA: Neka vas to ne brine, gospođo Matilda. Meni se nedavno dogodilo u općinskom uredu da nisam znala ime rođenog oca. Nisam. Strašno, ali nije bilo pomoći...

Rastače čaj.

Med ćete dodati po vlastitoj želji. Ja ću vas nakratko napustiti. Moram, kuća ne da stati, oprostite...

Anica odlazi.

MATILDA: Sjajno izgleda Anica. Kao da uopće ne stari. Bože moj dragi, tako se brzo stari, a običan jedan dan se oduži kao godina... Ah, pustimo to, u vrijeme je bolje ne dirati.

Pije i miriše čaj. Dodaje još meda. Filip kao da nešto traži među eksponatima.

Raskošan je. On naprosto liječi od suvišnih riječi.

Zagleda kolajnu na stolu. Objesi je na kažiprst.

Očito je pobudila jaku znatiželju.

Čudesan uzorak.

FILIP: Nije čest.

MATILDA: Ako ste ga kupovali, skupo ste ga platili?

FILIP: Razmjena. Numizmatičaru iz Celja je za zbirku nedostajao serijski uzorak takozvanog »banovca«, iz doba vladavine Stjepana V, a za uzvrat takav unikat. To se događa...

Iz torbice izvadi zamotane medalje. Razmota ih i jednu kolajnu ovjesi o prst: ...poput njih.

Zanjiše kolajnu ponad glave, podižući se polako.

Filip, zanesen pomalo prati pogledom to kretanje.

FILIP: Gledajući vas, draga moja gospođo Matilda kao da vidim baruna Krištofora, gotovo na tom istom mjestu gdje vi sad stojite, a nasuprot mu je stajao moj djed Vid, prateći barunove ruke, kao što ja sad pratim pokrete vaše ruke. Kriste moj, onako visok, moćan, podizao bi se još na prste, lomeći duge noge u koljenu, uzvikujući nekoliko puta, snažnim, baršunastim glasom: »Pogodi Vide, kojeg majstora remek djelo ti donosim?...«

MATILDA: Srdačno upada u Filipov monolog:

Ali deda Krištofor je cvrkutao poput ptice, Filipe...

FILIP: Ali glas mu je zvučao doista snažno...

MATILDA: Vama se učinilo to s glasom i da je bio visok i fizički raskošan, kako kažete, kao što se i meni, uostalom, kula na rubu našeg parka doimala se poput Medvedgrada, a kasnije, Bože moj dragi, smijala sam se sama sebi, koliko je mala i sićušna, smiješno sićušna...

FILIP: Doista ga takvim pamtim, gospođo Matilda: zakleo bih se...

MATILDA: Ne zaklinjite se, Filipe, za Boga dragoga, ta moj šarmantni, nezaboravni »barunček Krištofor«, kako su ga od milja zvali...

FILIP: Je, vraga »barunček«, za mene je bil kak div, i najplemenitiji barun kaj smo ga v našem kraju imali, i moj dedek je bil ponosan kaj je svoj celi vek delal za baruna Krištofora

MATILDA: No, to je tak lepo kad se tak spominjete na mog dragog dedeka, ali istini za ljubav, drag! Filipe, moj dedek je imal fest kratke noge, i tak male rukice, ali lepo ličeko i okice, bele zubeke vrasle v belu bradu, naš buco slatkički, tak smo ga imali rad. O, kak me nekad naš dragi kaj raznježi i ponese, Bože moj dragi...

Uzdignutu kolajnu prema Filipu:

Ništa mi još ne kažete, Filipe?

FILIP: Valdečev medaljon... Možda Jagić, možda Starčević. S ove daljine nisam siguran, ali Valdečeva je ruka.

MATILDA: Bože moj dragi od vas se ništa ne može sakriti... Starčević je. Dedek, kak ti nepopravljivi pravaš u mladosti, naručio je svog Starog.

FILIP: Razočarao sam vas, gospođo Matilda?

MATILDA: Oduševili ste me, i uplašili istodobno...

MATILDA: rukom u luku prema eksponatima zbirke:

I o njima sve znate, zaboga dragoga?

FILIP: Bilo bi strašno sve znati...

MATILDA: Glas vam je, kao da sami strah iz njega izlazi, Filipe.

FILIP: Znati, koji su to ljudi što su im odličja vješali oko vrata... Strašno je to znati, gospođo

MATILDA:, strašno, a na tome se piše i urla herojska povijest.

MATILDA: Kao da sve tiše govorite?

FILIP: Tako potiskujem urlik u sebi. Često puta...

FILIP: oprezno promatra prostor, kao da otkriva nešto.

MATILDA: Zar se vi nečeg bojite u vlastitom domu?

FILIP: Šuti.

MATILDA: Možda se negdje kriju tajne uši... mislite da je...

FILIP: Moj znanac je posjećivao svog prijatelja, i uvijek, i samo u njegovu domu. Onda su ga jednog dana doveli pred isljednika. »Zašto ste posjećivali državnog neprijatelja«, bilo je prvo isljednikovo pitanje...

MATILDA: Novi rat, novi strah, nova vlast, nova medalja, nova nevolja...

FILIP: Bože moj... samo stara mržnja... Ta gledajte: Jugokraljevina je mrzila sve što je bilo u Austriji i austrijsko, u Endehaziji sve što je podsjećalo na Jugu, u socijalističkoj državi sve što je i mirisalo na endehaziju; danas si građanski drugoredaš ako si slučajno usput rođen izvan zemljice Hrvatske.

MATILDA: Oprezno, gleda po prostoru.

Osim nas, tu nema...?

FILIP: Naravno da nema...

MATILDA: Iz torbe uzimlje novu kolajnu i približi je Filipovu pogledu. Filip je prstima okreće i pažljivo razgledava.

FILIP: O ho, pa to je pravi Kerdić, bogami.

MATILDA: Spasila sam ga, slučajno... U strahu od crvenih, bacala ih je... carske, kraljevske, endehaške, socijalističke.

FILIP: Tko je bacao, gospođo Matilda?

MATILDA: Teta Elza. Moja najdraža teta Elza, i najustrašenije biće kuće.

FILIP: To je divan, i danas dragocjen medaljon.

MATILDA: Kako to nekom Likoti i Vlaju milicionaru dokazati?

FILIP: Gospođo Matilda–

MATILDA: Prosim vas, Filipe... Znate Podgorske?

FILIP: Gospodina Lava Podgorskog vrlo dobro... Numizmatičar od strasti i znanja. Često navrati.

MATILDA: Nedavno, slušajte me pažljivo dragi Filipe, njihova kći Marija, ali je svi zovu Mary, sa ipsilonom Filipe, to suludo doba amerikanizacije i engleštine. Bože moj dragi, ta naša kolonijalno–malograđanska potčinjenost i dodvornost. dragi Filipe... Dakle, naša Mary, sva obuzeta glazbom šeste Patetične simfonije, uputila se Gundulićevom ulicom na svoj diplomski koncert, sa sveskama nota Čajkovskog i Skrjabina ispod miške... i znate li Filipe gdje je napokon stigla?

FILIP: U Glazbeni, kam bi drugdje?

MATILDA: Ravno u policijsku stanicu u samom središtu našeg europskog i glazbenog Agrama, u pratnji policijskog para...

FILIP: Vi se šalite?

MATILDA: Policijski par se nije šalio, Filipe.

FILIP: Gotovo da ne povjeruješ...

MATILDA: Treba povjerovati. Našoj stvarnosti se može i mora vjerovati, ona je samo čudo od stvarnosti...

FILIP: Zašto, zaboga, u policiju?

MATILDA: Zato, jer su note štampane u Moskvi; zato, jer je ljubavni policijski par tražio objašnjenje: otkud ćirilica, pismo naših neprijatelja od koljena sedmog?...

Noseći na kažiprstu svoju kolajnu, prilazi sasvim blizu Filipovoj zbirci. U gornjem kutu su izdvojene četiri kolajne. Filip upali mali reflektor koji ih obasjava i izdvaja iz zbirke. Filip je prepušta njenom »stanju monologa«, pažljivo je slušajući, i pomičući svjetlo na mnoge medalje i kolajne zbirke. Kao da izviru iz tame svoje prošlosti i svoje sadašnjosti. I ova »igra« postaje ilustracija Matildinom govoru:

...Sad su dragocjenosti u vašem malom muzeju, divne su za oko ali su strašni i jezivi zapravo Filipe, ti simboli tobož časti i trijumfa ljudskog, pa ih ukrasiše raskošnim imenima i atributima, nekakav viteški, pa malteški red, sa lentom ili vijencem zlatnim i srebrnim, te Karađordeva, ali i partizanska, Titova zvezda, Pavelićevi redovi i veleredovi, Tuđmanovi kraljevi i vitezovi, bezbrojnih dodatak u vijencima i nizovima — sve su to svečano dobijali bojovnici, za rat, ubojstva i pokolje... Strašno!

FILIP: Zabrinutim glasom:

Ne poznajem vas tako uzbuđenu, draga gospođo Matilda, prosim vas...

MATILDA: Što je više patnje i zločina, to je sve više ovog, ovog, Filipe, tog smeća metalnog...

FILIP: Draga gospođo Matilda–

MATILDA: Oprostite mi, to sam morala reći, a kome ću, ako neću vama otvoriti vratašca pakla moje, tolikim lažima otrovane duše, Filipe, kome!?

FILIP: Ja sam počašćen vašim povjerenjem, draga gospođo Matilda, ali... Spontano se osvrne oko sebe, utišanim glasom:

U njih je bolje glasno ne dirati, razmete me, prosim, nikad se ne zna odakle sve dolaze, i s kojeg mjesta osluškuju...

Uzima kolajnu s Matildina i vješa ga na svoj prst. Slobodnije i glasnije: Ukras za svaku zbirku.

MATILDA: Uvijek ste znali kad je prava gesta potrebna, Filipe... Ah, gotovo da zaboravim čestitati vam... A šutite?

FILIP: O čemu ja to šutim, prosim vas?

MATILDA: Da vaša »Zbirka« slavi stoti rođendan.

FILIP: Pa hvala vam, all kad ste započeli o tome, ne mogu ni ja vama ne čestitati...

MATILDA: Znam, i hvala vam, all vi jednako dobro znate, što moj Leo i ja... (osvrćući se, utišava glas) što mi mislimo o toj svečanosti i Leovom odlikovanju...

FILIP: Znam.

Naglo se otvore vrata. Žustro ulaze Kristina i Anica.

Prizor 4.

Lica u prizoru: Filip, Matilda, Anica, Kristina, Španjolac.

Svjetlo na vrata u kojima se ukazuje Kristina, a za njom Anica. Vidno uzbuđena, posebno Kristina:

KRISTINA: On je lud. On je sasvim lud.

ANICA: Strah nas je tog čovjeka, gospođo Matilda. Dolazi pred kuću svaki božji dan i tko god naiđe, započinje svađu.

FILIP: Prestrogo sudiš, Anice. On se ne svađa.

ANICA: A kaj je to pak, Filipe? Kaj to je, prosim te?

FILIP: Je, kaj je? Svi nekaj propovedaju, od tržnice i birtije do crkve i Sabora, pa tak i on: svoje i po svome.

KRISTINA: Pa o čemu on to uvek s dvojicom pozornika?

FILIP: Želi da svet čuje i njegovu istinu.

ANICA: A kaj bi on znal o istini, prosim te lepo Filipe.

FILIP: A kaj drugi znaju, možemo se i tak zapitat, Anice.

KRISTINA: Gluposti, tata. On je ipak sasvim lud.

MATILDA: Govorite o gospodinu što se šeće ispred vaše kuće, oprostite?

KRISTINA: O njemu, gospođo Matilda. Ništa vam nije rekao?

MATILDA: Ne. Naprotiv, ljubazno se naklonio i pozdravio. Nešto je usput i rekao, ali to nisam razumjela.

ANICA: O, zna on o čemu i što govori, gospođo Matilda. Vrlo dobro...

Glas zvona od ulaznih vrata u kuću.

ANICA: Neko ti se najavio, Filipe?

KRISTINA: To je naš luđak, kladim se.

FILIP: Kristina, pogledaj iz sobnog prozora, prosim te.

Kristina odlazi u sobu.

MATILDA: A sad mi je vrijeme otići. Opet mi je bilo divno u vašem domu.

ANICA: Uvijek se radujemo vašoj posjeti, gospođo Matilda.

MATILDA: Znam, i na tome vam hvala, draga Anice.

ANICA: Mogli ste još jedan čaj?

MATILDA: Ostavimo za drugi put. Ako ni zbog čega drugog, to je dovoljan razlog za moju posjetu.

FILIP: Zaboravili ste možda važniji razlog, gospođo Matilda?

MATILDA: Brzo se dosjeti.

Medalja Sent Ištvana?

FILIP: Tako je: zaslužili ste dobru nagradu.

MATILDA: A nagradu za to uzela bih tek onda kad bi me glad za vitaminima natjerala zaviriti pod klupe zelene tržnice... Vitamini s tržnice su jako skupi za moj džep. A i ne samo vitamini...

FILIP: Zaboga, gospodo Matilda...?

MATILDA: Ali, nadajmo se najboljem i kad nam je najgore... Zbogom, dragi moji. Uvijek mi je divno s vama.

FILIP: Čekamo vas. Zbogom.

MATILDA: odlazi. Prati je Anica. Iz sobe ulazi Kristina.

FILIP: No, tko je?

KRISTINA: Nije on.

FILIP: Ali netko je zvonio?

KRISTINA: Pred vratima je neki metuzalem.

FILIP: Kakav metuzalem, zaboga?

KRISTINA: Kakav, kakav?... Vidjet ćeš, kakav...

Kristina žustro odlazi.

Filip pažljivo razgledava Matildinu kolajnu. Traži za nju mjesto u središtu zbirke. Ulazi »Metuzalem«, odnosno Španjolac. Na suvratku kaputa mnogo »špangica« — simbola odlikovanja.

Nekoliko i pravih odličja (medalja). Ne tako nakinđureno, ali slično odjeven poput Maksa.

ŠPANJOLAC: Želim vam dobar dan

FILIP: I ja vama želim.

ŠPANJOLAC: Ne smetam li?

FILIP: A smetam li ja vama?

ŠPANJOLAC: Ne razumijem?

FILIP: Piše li na ploči iznad vrata vrijeme posjeta, od — do?

ŠPANJOLAC: Piše.

FILIP: Sve je dakle u redu s vašom posjetom, gospodine...

ŠPANJOLAC: Pablo.

FILIP: Španjolac ste?

ŠPANJOLAC: Otac se borio u Španiji. A u paklu Guernice y Luno sam i rođen.

FILIP: Koliko ja znam, u hrvatskom se jeziku piše i izgovara: Španjolska kao zemlja, i Španjolski kao jezik. Oprostite...

ŠPANJOLAC: Mnogima sam već oprostio taj prigovor, seńor, tako pišemo i izgovaramo: Espańa es Španija, per favor seńor...

FILIP: Filip. Slobodno recite Filip, seńor Pablo. Prezimena mi uvijek zvuče naredbodavno.

ŠPANJOLAC: Meni su uvijek uglavnom naređivali, pa sam navikao na prezimena.

FILIP: Znatiželjan sam gospodine Pablo: Kojim dobrom dođoste do mene?

ŠPANJOLAC: Prodati ovo znamenje, gospodine Filipe.

Prstom pokazuje na odličja.

Za ratne zasluge nitko ne pita u doba mira, a vremena su takva...

FILIP: Antiherojska?

ŠPANJOLAC: Jos gore: mrziteljska, seńor.

FILIP: Teška jesu. A jeste li sigurni da su i mrziteljska?

ŠPANJOLAC: Ako se pljuje i gazi po svemu što je za mene, ne tako davno, bila svetinja — kako to nazvati, gospodine Filipe?

FILIP: Mogu li ja vas nešto zapitati, gospodine Pablo?

ŠPANJOLAC: Vjerujte mi: odavno me nitko nizašto, i niočemu nije pitao.

FILIP: Vi doista tako mislite, da bih ja trebao kupovati odličja i priznanja po kojima danas pljuju, seńor Pablo?

ŠPANJOLAC: Možda nisam tako mislio. No hay de quĐ, gospodine Polajner. Oprostite...

Malo zbunjeno prilazi izložbi zbirke.

Brzo je popunjavate, nema što. Ove četiri kolajne u desnom kutu nisam zapamtio.

FILIP: Vi ste već bili ovdje?

ŠPANJOLAC: Dva puta.

FILIP: Ne sjećam se.

ŠPANJOLAC: Bila je vaša supruga, a vi ste putovali, rekla je.

FILIP: Ponekad se mora i putovati.

ŠPANJOLAC: Sasvim, gospodine Filipe. I ja bih tako živio kad bih imao što prodavati i kupovati, kad bi me netko za tako nešto trebao. Ovako, stojim na mjestu, pomaknem se ponekad da ću nešto otkriti, važno zapaziti, a možda i biti zapažen ali ništa od svega toga, vratim se na mjesto nepomičnosti, i tu u mjestu, nakratko, koračam sim–tam, tam–sim, kak to čini i moj prijatelj Maks

GUBEC: ...

FILIP: Maks Gubec? Nije li to?...

ŠPANJOLAC: Jest. To je. On često šeće ispred vaše kuće. Zašto baš ispred vaše kuće, ja to doista ne znam.

FILIP: Pa to je lud čovjek, gospodine Pablo.

ŠPANJOLAC: On pak tvrdi da je lud svijet u kojem živi.

FILIP: Pa to svi luđaci tvrde.

ŠPANJOLAC: Zar i vi, gospodine Filipe?

FILIP: Što to ja, gospodine Pablo?

ŠPANJOLAC: Zar i vi upirete prstom na ljude koji su sve izgubili, da bi drugi sve dobili?

FILIP: Što sam ja to dobio, a vaš prijatelj Maks izgubio, prosim vas lepo, gospon Pablo, kaj!?

ŠPANJOLAC: Doslovno ste me razumjeli, gospodine Filip?

FILIP: A kako bi to trebalo razumjeti, sezor Pablo?

ŠPANJOLAC: Španski jezik bi vam dobro pristajao.

FILIP: Ali ne i španjolska revolucija, sezor Pablo; i ne zaobilazite odgovor na moje pitanje.

ŠPANJOLAC: Nisam ja taj koji može dati odgovor na vaše pitanje, gospodine Polajner?

FILIP: Tko je taj, prosim vas?

ŠPANJOLAC: Prije svih, oni što vode svoje dobermane, hrtove i doge, pišati i srati u parkove za djecu i treću životnu dob, kojima uostalom i ja pripadam. Ljudi kao što je Maks Gubec, kao što sam, uostalom, i ja, a sve nas je više takvih. Umnožavamo se poput kukaca gospodine Filipe... mučno mi je dalje ovako govoriti i uopće biti, ali što mi je drugo preostalo, molim vas...

FILIP: Odlazi malo ustranu.

Prilazi Španjolcu.

Možda vam nije dobro?

ŠPANJOLAC: Dobro mi je, sasvim dobro.

FILIP: Evo, tu je još lipova čaja. Možda jedan čaj s medom?

ŠPANJOLAC: Pa kad je tu, pri ruci, vrlo rado...

Pije čaj što ga je Filip nalio i zamedio:

Unatoč svemu, sretan sam što sam ovdje, i što sam vas napokon upoznao, vrlo sam sretan...

FILIP: Drago mi je da se tako osjećate, gospodine Pablo, ali bih napokon volio znati razlog vašoj posjeti?

Ili je samo tako, od do...

ŠPANJOLAC: Nije samo tako, gospodine Filipe, i nije samo od do, već evo...

Iz džepa vadi dva ordena:

Evo, to su dva najviše očeva odlikovanja Republike Španije... Nerado to činim, ali ćete možda razumjeti...

Filip razgleda ordenje.

FILIP: Prodajete ih?

ŠPANJOLAC: Gladan sam...

FILIP: Gladni ste?

ŠPANJOLAC: U gladi ću se snaći, gospodine Filipe. Imam silno iskustvo, ali, ako ne kupim lijek za...

FILIP: Zar je dotle došlo?

ŠPANJOLAC: Molim vas...

FILIP: Ja vas molim: ne molite me više, zaboga.

Izvadi nekoliko novčanica daje ih Pablu.

To možda vrijedi više, ali ja nemam više.

ŠPANJOLAC: Koleba se uzeti. Nešto promrmlja.

FILIP: Da ne biste opet postali revolucionar, sezor Pablo, sad ja vas molim... Uzmite.

Španjolac uzimlje novčanice.

Pomalo furiozni ulazak Kristine.

KRISTINA: Onaj se luđak srušio pred samim vratima...

Glazbeni tuš; mrak; zastor.

KRAJ PRVOG DIJELA

Drugi dio

Prizor 5.

scena: Prostor je kao i u prvom dijelu igre, ali nešto izmijenjenog scenografskog izgleda, s obzirom na jubilarni datum Polajnerove zbirke. Nad proscenijem transparent: — 100–ta obljetnica Polajner Zbirke, a pod visokim pokroviteljstvom Instituta za dodjelu državnih odličja — Sasvim na desnoj strani scene oduži stol aranžiran poznatim i konvencionalnim načinom: suhi »kolonijalni« plodovi, sokovi, pivo, čaše, tanjuri, pokoja butelja kisele vode i vina, dvije vaze sa cvijećem. Sa strane su stolice i nekoliko manjih fotelja.

Desno od ulaznih vrata u stambeni prostor obitelji Polajner, ukazuje se široki rastvor staklenih vrata koja se, očito, otvaraju samo u povodu važnih, javnih datuma Zbirke. Otkriva se i dio polukružnog stepeništa ispred Polajnerove kuće koje uliježe u prostor malog trga. Vidi se napis:

TRG ODLIKOVANIH

lica na sceni: Filip, Anica i Kristina Polajner; Matilda, Barbara, Ruža i Ivana Podgorski;

nadbiskup Petar Gal, Juraj Čaplja, ravnatelj Instituta za dodjelu državnih odličja, Damir Soldo,

šef protokola Instituta; Josip Studen, brodarski inženjer i konobar.

Povod za ovakav skup: obljetnica Zbirke Polajner.

Dame su više zajedno, njihove kćeri razgledavaju Zbirku, a povremeno se uključuju u »damsku« konverzaciju. Nadbiskup i ravnatelj su duboko otraga pred portretima Polajnerove »galerije«.

RUŽA: Ne sjećam se kad smo zadnji put bili zajedno? Još malo pa više nikad. Bože moj...

ANICA: Mislim, prošlog proljeća kad je tvoj muž primao odlikovanje?

MATILDA: Ne trebaš misliti. To je doista bilo u svibnju mjesecu... Je li tako, gospodine Soldo?

SOLDO: Oprostite, nisam vas slušao?

MATILDA: Kažem, prošle godine u vašem Institutu za dodjelu državnih nagrada, gospodin Podgorski je primio, osobno iz ruku ravnatelja, gospodina Čavke...

SOLDO: Pardon, milostiva Pongratz, Čaplje, gospodina ravnatelja Čaplje, molim vas.

KRISTINA: Dođe vam na isto, gospodine od protokola.

SOLDO: Kao prvo, ja imam svoje ime, a kao drugo, gospođice, što vam to znači: »...dođe vam na isto«?

KRISTINA: I Čaplja i Čavka su ptice...

ANICA: Kristina!...Oprostite gospodine Soldo, nekad je tako jezikom zaigrana, nemoguća...

MATILDA: Ja sam jedino kriva, zaboga dragoga. Ispričavam se gospodine Soldo. Koje je odličje zapravo primio gospodin Podgorski, Ruža?... Kojeg kneza, kralja?

RUŽA: O bože moj, na vrh jezika mi je bila, do ovog trena...

BARBARA: Ratimira?

ANICA: Za toga još nisam čula. Neće biti.

BARBARA: Čut ćeš. I bit će.

MATILDA: Filipe, ti imaš sva nova, vrhovnikova odličja...

FILIP: Koliko me pamćenje služi, tog odličja još nemam u svojoj Zbirci.

SOLDO: Gospodin Podgorski je primio odličje kralja Tomislava sa srebrnim vijencem.

KRISTINA: A ne sa zlatnim?

SOLDO: Sa srebrnim. Tu ne smije biti greška, molim.

KRISTINA: Ironizirajuće:

Griješka... molim...

SOLDO: U pravu ste... griješka...

BARBARA: A u svemu drugom smije, mislite?

SOLDO: Ne mislim. I o tome nisam govorio, molim.

IVANA: O tome se jedino govori, piše i pjeva.

Ostalo je službeno prežderavanje na račun gladnih, ne mislite?

RUŽA: Ona danas u svemu toliko pretjerava, da je ja naprosto ne prepoznajem gospodine Soldo.

Oprostite.

MATILDA: Vi ste nezamjenjiv šef državnog protokola, gospodine Soldo.

SOLDO: Počašćen sam vašim komplimentom, gospođo Pongratz.

MATILDA: Priča se: pamtite sve odličnike, i sva odličja, sve goste vaših svečanosti. Istina?

SOLDO: Meni je čast pamtiti imena odličnika, i gostiju našeg Instituta. Velika čast, gospođo Pongratz.

MATILDA: Je li to teško?

SOLDO: Što, molim?

MATILDA: Tolika imena?

SOLDO: Što se mora nije ni teško.

MATILDA: Bilo bi zanimljivo znati imena onih koji su odbili primiti odličja. Pamtite i ta imena, gospodine Soldo?

SOLDO: Ne, gospodo Pongratz. Protokolarno, ta se imena ne zapisuju i ne pamte, molim.

IVANA: Da ste glumac, s lakoćom biste svladavali vaše uloge.

KRISTINA: Pa gospodin ih očito dokazano svladava. Možda uloga šefa protokola u ovakvim svečanostima, možda nije vaša prva uloga?

SOLDO: Najradije odgovaram na zločesta pitanja: nije gospođice...

IVA: Isto se priča da ste bili velika nada hrvatskog glumišta, gospodine Soldo?

SOLDO: I jesam, gospođice...

IVA: Ivana.

SOLDO: Oprostite.

IVA: Zašto ste onda odustali, zaboga?

SOLDO: Zapravo, odustalo je glumište.

IVA: Zašto, molim vas?

SOLDO: To biste morali pitati nekoga iz glumišta, molim.

IVA: Zar je i tamo dotle došlo, zaboga?

SOLDO: Još dalje. Otkačilo se i rasuto luta na sve strane. Molim.

IVA: Bože moj, kakva šteta. Bili biste vrstan Jago ili Polonije.

SOLDO: Krivo procjenjujete gospođice Iva... oprostite...

IVA: Zovu me i tako.

SOLDO: Za prijemni ispit sam pripremio Hamleta i Otela, ako vas to zanima?

IVANA: I?

SOLDO: Molim, što i?

IVANA: Pali ste?

SOLDO: Naprotiv.

IVANA: Sad mi baš ništa nije jasno.

SOLDO: Sve više vas je kojima više ništa nije jasno, molim.

MATILDA: Zanimljivo... Ali, ja bih sad rado nešto popila u čast vašeg »transparentnog instituta«, kako bi se izrazila naša državna televizija; o Bože moj dragi koje mi sve strahote trpimo, gledamo i slušamo...

SOLDO: Josipe, molim te posluži dame i gospodu.

Priđe gospođi Matildi, poljubi joj ruku, i udalji se prema dubini scene.

Barbara i Ivana šeću po strani središnje scene:

BARBARA: Kakav dijalog među onima koji nas vode u budućnost, a?

IVANA: Neispavana sam. Tako mi se spava.

BARBARA: Blago tebi. Jedva zaspem.

IVANA: Blago onima koji su se naspavali.

BARBARA: Kad god se probudim, ne znam kamo bi sa sobom. Ti znaš?

IVANA: Nemam pojma. Bože, koliko sam umorna.

BARBARA: Sigurno ste svu noć...

IVANA: Dugo se već nismo ni vidjeli.

BARBARA: Gotovo?

IVANA: Možda. To nije normalno koliko mi se spava, Bože...

BARBARA: Hodajući, razbudit ćeš se... Evo, dolazi.

IVANA: Od pospanosti slabo i vidim. Tko dolazi?

BARBARA: Konobar–intelektualac u službi Instituta.

IVANA: Misliš...

BARBARA: glasnije da je i ostali čuju:

Opet smo samo podanici i pokorni konobari i službenici?

MATILDA: Barbara!

BARBARA: Ali što sam to ružno učinila, Mam?

MATILDA: Opet!

BARBARA: Nikad više, kunem se.

RUŽA: Zar je doista prošla godina dana kad smo tako zajedno bili?

ANICA: Prošlo je.

RUŽA: Sjećam se Anice tvoje čudesne priče o mački i papagaju.

ANICA: Zaboravim što se pričalo i događalo jučer, a kamo li ne prije godinu dana, drage moje...

MATILDA: Nisam vam pričala što se meni dogodilo s mojom prijateljicom iz djetinjstva, nisam?...

BARBARA: Božanska Mam, unatoč tomu što sam u ovom tjednu već pet puta slušala, kako si svojoj prijateljici iz djetinjstva došla na večeru dvadeset i četiri sata ranije... oprosti, božanska Mam, morala sam ti upasti u riječi, O. K.?

MATILDA: Nisi morala, božanska kćeri. Ali kad si rekla to što si rekla, O. K., kako čuješ i ja znam reći O. K., ali me nešto drugo smeta drago dijete.

BARBARA: Smeta?

MATILDA: Ja nisam iz američke televizijske sapunice da me zoveš Mam. Nisam li ti to već jednom rekla, Barbara?

BARBARA: O. K. Mam... pardon, majko, O. K.?

MATILDA: Nije O. K. drago dijete. Iako ljubim selo i seljake, jako ih ljubim, nisam se rodila ni odrasla u seoskom štaglju da mi tu ojkaš majko, za Boga dragoga.

BARBARA: O Kriste, zašto ja ne šutim. Čim počnem, et once down.

IVANA: Odmah kontra s druge strane. Znam ja to.

RUŽA: Što ti to znaš, Ivana?

IVANA: Eto, jesam li rekla?

RUŽA: O čemu ti to, zaboga?

IVANA: Niočemu.

RUŽA: Baš niočemu?

IVANA: Baš niočemu.

KRISTINA: Sudeći prema svemu: odsad će sve teže biti glup... Kažu.

ANICA: Još je samo tvoja glupost nedostajala, pa da sve doista postane glupo, Kristina. To ne izvaljuj pred ocem, čuješ?

KRISTINA: Koliko ja znam, moj otac ima smisla za humor.

ANICA: Za razliku od mene, je li?

KRISTINA: To nisam rekla.

ANICA: Ako mi uspiješ objasniti što je u tome smiješno i duhovito, nasmijat ću se od srca. Hajde...

KRISTINA: Kažu: pametni izumiru, pokvareni i glupi se razmnožavaju, jer među njima je konkurencija sve veća.

ANICA: Među kojima?

KRISTINA: Pa valjda među glupima, mama, zaboga. Nisi toliko...

Kristina zašuti. Udalji se.

Željela sam reći sasvim nešto drugo... oprosti.

Anica do Kristine. Podigne ruku za šamar. Ipak odustaje.

ANICA: Stidi se...

Dolazi konobar Josip. Nakloni se i pozdravlja:

JOSIP: Po želji, molim: kava espresso i turska, cappuccino, čajevi voćni, ali i engleski, gruzijski i kineski, sokovi domaći, ali i uvozni... sendviči, dakako... izvolite, molim?

Pripravan za zapisivanje:

MATILDA: Niste više u »Korzu«, gospodine Josipe?

JOSIP: Nema više »Korza«, gospođo Pongratz... Drago mi je vidjeti vas.

MATILDA: Vi ste među malobrojnima kojima je to drago. Hvala vam.

JOSIP: Za vaš sam stol uvijek donosio cappuccino i Die Welt?

MATILDA: A za stol gospode pisaca: Le Monde i Times. Ne?

JOSIP: To mi je bila posebna briga... i čast, gospođo Pongratz.

MATILDA: O, Bože moj dragi, nema sad više gospode ni među piscima... Sad ste u Meduliću, pretpostavljam?

JOSIP: Žao mi je...

BARBARA: I ta su vrata zabravljena a veliki prozori na Ilicu prekriveni žutim, prljavim novinama... i seksi prizorima.

MATILDA: O kako propadamo, Bože moj dragi.

BARBARA: Vi me nekako čudno gledate gospodine Josipa?

JOSIP: Čekam da i vi naručite nešto, gospođice...

BARBARA: Barbara.

JOSIP: Barbara. Oprostite. Što vi želite, molim?

BARBARA: Ono što su u vrijeme socijalizma zvali pićem klasnog neprijatelja. Vi znate?

JOSIP: Naručivali su...

BARBARA: E, to mi donesite gospodine Josipe. U čast mrtvom socijalizmu, popit ću...

MATILDA: Barbara. Što je tebi, dijete drago?

RUŽA: Bili ste još u Korzu, kad je socijalizam odavde odlazio, gospodine Josipe?

JOSIP: Upravo tako, gospođo Podgorski.

RUŽA: Sporo je odlazio. Tako sporo da sam i sama zbog nervoze znala nešto popiti.

IVANA: Socijalizam nije to najgore što nam se dogodilo.

RUŽA: Ivana!

IVANA: Dobro, ništa nisam rekla, mama.

ANICA: A nisam baš sigurna da je i otišao. Sve manje sam sigurna.

MATILDA: Brodski ste inženjer, a već ste dugo konobar gospodine Josipe. Ima li nade za vaše brodove?

JOSIP: Ne znam. Žao mi je.

BARBARA: Još koji mjesec, ni nade neće biti...

MATILDA: Barbara, prosim te!...

RUŽA: Već su se tri vlasti promijenile, tri gradske kavane propale a vi ste jednako konobar s diplomom brodarskog inženjera, gospodine Josipe. Predugo?

JOSIP: Vlasti su kratkog vijeka, pa vam se čini predugo, gospođo Ruža.

KRISTINA: I kratkog su daha, ali teška zadaha...

Njuši u zraku:

I u zraku se to osjeća.

ANICA: Morala bi više misliti na svoju budućnost, zaboga!

KRISTINA: Ona opet seli na drugi kontinent, odakle ćemo opet čeznuti za domovinom.

ANICA: Strah me je od takvih riječi, Kristina...

KRISTINA: I mene. Ali i od budućnosti.

ANICA: Hoćeš li zašutjeti jednom?

KRISTINA: Već šutim, mama. Uvijek sam bila poslušno dijete...

Iz dubine scene jedva čujna glazbena kulisa novokomponirane borbene pjesme. Neki osluškuju. Drugi ne obraćaju pažnju.

ANICA: Filipe, je li to radio iz naše sobe, ili odnekud uživo?

FILIP: Što uživo, Anice?

ANICA: Ako je državna svečanost, onda je uživo.

FILIP: O Čemu govoriš, Anice, zaboga?

ANICA: Sve slabije čuješ, Filipe?

KRISTINA: To još ne prestaje. Čuješ li, Barbara?

BARBARA: I kad ih ne čujem, ja ih čujem.

ANICA: Jedina mi je uspomena na moje djetinjstvo: melodije naših Moskovljana. Stalno su slavili i pjevali sovjetske pjesme.

RUŽA: Ne baš uvijek. Malo pretjeravaš.

ANICA: No. dobro. Tri puta tjedno.

RUŽA: Ali izmjenično.

ANICA: Što izmjenično?

RUŽA: Jedanput naše, jedanput njihove.

ANICA: Ni jedne nisu bile naše. Nijedne.

MATILDA: Kako to misliš da ni jedne nisu bile naše?

BARBARA: Sve su pobjedničke pjesme iste ili slične, i pripadaju samo njima?

MATILDA: Njima, njima, zaboga dragoga! Kome to njima?

BARBARA: Pobjednicima, mam... oprosti.

MATILDA: Barbara!

Barbara zašuti. Svi šute. Kako se opet iz dubine scene javljaju iste (pobjedničke) melodije, nešto čujnije negoli prvi put, mnogi polako okreću glave prema dubini scene. Osluškivanje. Zatim, kako glasnost melodija postaje sve manje čujna, to se svi prave kao da ništa nisu čuli. Dolazi konobar Josip, očekujući nove narudžbe.

MATILDA: Nekad se u našem »Korzu« servirao najbolji cappuccino, gospodine Josipe, kaj ne?

JOSIP: Čuvali smo dobar glas kavane, gospođo Pongratz?

MATILDA: Što se zapravo dogodilo: kaj su i nju opljačkali?

JOSIP: O tome ništa ne znam, gospođo Pongratz.

(Polako se udaljava, zapisujući nešto.)

BARBARA: Kome ste čuvali dobar glas, gospodine Josipe?

JOSIP: Nisam vas dobro razumio, gospođice...

BARBARA: Barbara.

JOSIP: Gospođice Barbara. Oprostite.

BARBARA: Ni ja vas.

JOSIP: Što vi mene, oprostite?

BARBARA: Kome ste čuvali dobar glas: pljački ili cappuccinu!

MATILDA: Barbara!...

BARBARA: Nisam razumjela, mama. Morala sam pitati.

MATILDA: Da nisi jako drska, bila bi jako banalna, Barbara.

BARBARA: Što je tu banalno, mama?

MATILDA: Razumiješ staru Grčku i Sokrata, a tobož ne razumiješ Josipa, ma molim te lijepo? Barbara?

BARBARA: Stvarnost stare Grčke bila je i mudra i jednostavna, za razliku od ove današnje, bedaste i zapetljane.

Josip pažljivo sluša i tobože nešto zapisuje.

Gospodin Josip poslužuje tu stvarnost. On može potvrditi moje riječi?

JOSIP: Ne mogu, gospođice Barbara. Žao mi je.

BARBARA: Onda nemate za čim žaliti.

JOSIP: Imam... Jer ja zapravo ne živim svoju stvarnost. Ja nisam ono što bi trebao biti, a to što ovdje trenutno jesam, to uopće nisam... Razumijete li me gospođice Barbara?

BARBARA: Živite i ne živite; i jeste i niste... Opet vas savršeno ništa ne razumijem.

JOSIP: Školovali su me i pripremali za drugu stvarnost...

BARBARA: Kriste Bože, što se to događa s nama? Zar smo svi na tuđim, a drugi na našim radnim mjestima? Kao da smo sasvim nešto drugo nego što bi trebali biti?

KRISTINA: Zvučite kao da su vam sve lađe potonule, gospodine Josipe?

JOSIP: Inače sam brodarski inženjer, gospođice...

KRISTINA: Kristina.

JOSIP: Gospođice Kristina, oprostite... Ali ne gradim lađe. A to je kao da su i potonule.

IVANA: Mnogi se naši brodovi nisu vratili u svoje luke. Pljene ih još na pučini. Istina, gospodine Josipe?

JOSIP: Ništa vam o tome ne znam, gospođice...

IVANA: Ivana.

JOSIP: Gospođice Ivana, oprostite.

IVANA: Mislila sam da kao njihov graditelj pratite njihovu sudbinu.

JOSIP: To je lijepo od vas da tako mislite. Zahvaljujem vam... Vi naručujete, molim?

IVANA: Što god donesete kao da sam i sama to naručila, može?

JOSIP: Sve činimo prema želji gosta. Zahvaljujem vam.

Josip zapisuje. Ton svečanih pjesama sve bliže. Neki obraćaju pažnju, neki ne.

Između eksponata Filipove zbirke, dolaze Čaplja i Gal. Zastanu, osluškuju. Nastave svoj dijalog:

GAL: Opet neka državna svečanost, da?

ČAPLJA: To se često čuje i radnim danom. don Petre.

GAL: Uvijek iste strasti pobjednika, da?

ČAPLJA: lako bez osobita sluha, ovaj narod voli pjevati.

GAL: Mislite, to narod pjeva, ne?

ČAPLJA: I sami znate, don Petre, da se tako kaže.

GAL: To se ovako pjeva i u vašoj Čapljini, da?

ČAPLJA: Žao mi je što ću vas razočarati: U Čapljini nisam nikad ni bio, don Petre.

GAL: Oprostite mi na mojoj nesmotrenosti dragi gospodine Luka. Mea culpa est, mea maxima culpa...

ČAPLJA: Molim, molim. Niste prvi, a ni posljednji koji tako pitaju.

GAL: Nomen est omen, moja stara opsesija, gospodine ravnatelju, uvjerila me je toliko puta da je ime doista znak u našim plemenskim prezimenima: da su Guzine iz naselja Guzine, Kurdeci i Deriguze iz Kurdeca i Deriguza, Vukožderi iz Vukoždera... Očito sam vaše porijeklo i prezime zamijenio s prezimenom i porijeklom novoizabranog gradonačelnika, da?

ČAPLJA: Opet vas moram razočarati, dominuse Gal...

GAL: S onomastikom nemam danas puno sreće, ne?

ČAPLJA: Novi gradonačelnik je iz Strvina... oprostite i sam griješim: iz Prnjavora je.

GAL: I preziva se Prnjavor, da?

ČAPLJA: Točno. I preziva se Prnjavor, magister Ilija Prnjavor. A njegov je prethodnik iz Strvina. Ali se ne preziva Strvinom...

GAL: Iznimka i u onomastici potvrđuje pravilo, dragi gospodine Čaplja. A gdje su te Strvine, molim vas?

ČAPLJA: Tarn negde vriti — rekli bi naši Purgeri... Oprostite don Petre.

GAL: Odjednom ponovo tonovi dreke, urlika koji prelaze u kulisu »svečanih melodija«.

Čujete li ih?...

Tonska kulisa slabi. Svjetlo polako gasne.

Prizor 6.

Lica u prizoru: Gal, Matilda, Barbara, Kristina, Ivana, Ruža. Kasnije će se priključiti Leopold, a potom Filip. Preostala lica kruže izložbenim prostorom. Na stepeništu prema slijepoj ulici prođu, zastanu, zagledavaju prolaznici koji brzo, ali pomalo začudeno iščezavaju. Povremeno se začuje neke grube melodije. Zvučni ispadi. Leopold dolazi preko stepeništa. Matilda mu ide ususret.

LEOPOLD: Oprosti mama što kasnim. Tako je sve sporo i dosadno.

MATILDA: Čitao si svoj govor, Leo?

LEOPOLD: Nisam mama.

MATILDA: Govorio si ga napamet?

LEOPOLD: Bože sačuvaj.

MATILDA: Onda kako?

LEOPOLD: Nikako.

MATILDA: Šutio si cijelo vrijeme?

LEOPOLD: Da.

MATILDA: To ćemo skupo platiti.

LEOPOLD: Mama–

MATILDA: Morao si govoriti.

LEOPOLD: Šutnja mi je tako dobrodošla.

MATILDA: Predsjednik ti je osobno uručio odličje?

LEOPOLD: Da.

MATILDA: To je ipak nekakav nivo, a ne Institut, Soldo i Čaplja. Zar ne?

LEOPOLD: Bilo mi je sasvim svejedno.

MATILDA: Nije ti smjelo biti svejedno, Leo. Morao si govoriti...

LEOPOLD: Tekst nekakve zahvale učiti napamet, pa to je donja granica neukusa, zaboga, mama?

MATILDA: U tim granicama se društveno živi i napreduje, Leo.

LEOPOLD: Neka i dalje žive i napreduju.

MATILDA: Bojim se za tebe.

LEOPOLD: Nitko nije bez straha za bližnje.

Iz dubine izložbenog prostora dolaze: Barbara, Kristina, Iva; Barbara zagrli brata:

BARBARA: Čestitam ti, brate.

LEOPOLD: Hvala ti, sestro.

BARBARA: A gdje je tvoja mala kolajna imenom velikog kneza?

LEOPOLD: Spremljena je u pretinac slavne obiteljske povijesti. U redu?

BARBARA: Jako. Ona će ionako završiti u Filipovoj zbirci.

LEOPOLD: Kako se drži naš Filip?

BARBARA: Kao svi slavljenici u zemlji od slavlja i slavljenika. Očajno, brate.

Mitingaška kulisa završava u svečanoj pjesmi. Opet svi pažljivo i zabrinuto slušaju, a potom atmosfera se polako oporavlja: šapat–razgovori, kretanje izložbom.

Čuješ li ih najdraži brate. Sve su nam bliže?

LEOPOLD: O čemu govoriš, Barbara?

BARBARA: Kristina i Iva ti žele čestitati, Leo.

LEOPOLD: Vi to ozbiljno, drage djevojke?

IVANA: Mi obje imamo samo jednu riječ: čestitamo...

IVANA: i Kristina čestitaju.

LEOPOLD: Ali, rasplakat ćete me, zaboga.

IVA: Već vidim taj naslov u boji na prvoj stranici jednog od naših plačljivih, kič–tabloida. O Bože, koje jadno i kič doba našeg života.

KRISTINA: Misliš, kad se nositelji crvenih košulja sve više oblače u crne.

BARBARA: I masovno ulaze u crkve koje su rušili, i kleče pod razapetim Nazarećaninom.

IVANA: Zločin postaje vrlina, a vrlini se sudi kao zločinu. To ste izostavili.

KRISTINA: Oni koji tvrde da su korak ispred svih.

IVANA: I bahato potiru zemlju, ponižavaju dom u kojeg ulaze.

BARBARA: I podižu glave iznad svih, kažu: zagledani u budućnost...

KRISTINA: Ali, čiju?

IVANA: Zna se...

BARBARA: Govor si zatajio, zaplašeni moj brate. Bojao si se?

LEOPOLD: Jesam. Bojao sam se.

BARBARA: Da te ne povrijede?

LEOPOLD: Još gore. Da me ne učine sebi sličnim.

IVANA: O jadno i sramno doba našeg života.

Obraća se don Petru Galu koji je u društvu dama:

Vaša Predivnosti...

GAL: Kriva titula, ali molim?

IVANA: Oprostite. U moru bezveznih titula i sama postajem bezvezna... Oprostite mi vaša Božanstvenosti...

KRISTINA: Ne griješi zaboga Ivana. Bar don Petar Galo zaslužuje da ga se oslovljava Dominusom.

Malo je gospode među tolikim titulama.

IVANA: Od umora sam malo zbunjena. Molim da mi oprostite Dominuse Galo.

GALO: Ništa nije loše učinjeno da bi trebalo praštati. I vjerujem da ste sve tri dobre i iskrene kršćanke?

KRISTINA: U istoj mjeri koliko je kršćanstvo iskreno i dobro prema nama, don Galo.

GALO: Nisam posve siguran što ste time željeli reći, gospođice Kristina?

KRISTINA: Što sam željela, Dominuse Galo, to sam i rekla.

GALO: Mnoge su stvari i odnosi sadržane u vašim riječima, da?

KRISTINA: Ta vi bar znate, Dominuse, kakvi su zapravo odnosi između crkve, dobrote i iskrenosti, farizeja i trgovaca, pastira i stada...

ANICA: Kristina!... Oprostite joj don Petre, ona doista ne zna što govori.

GALO: Jeste li u to sigurni, gospođo Anice, kako vaša kćer ne zna što govori?...

Stanka. Šutnja. Kao da su i ostali čuli to Galovo pitanje.

Jeste li sigurni, da?

Scena zatamnjuje. Kakofonija mitingaških glasova.

Prizor 7.

scena: Isti prostor. Staklena panorama prema slijepoj ulici prekrivena zavjesom. Otkriven je manji dio kroz kojeg se vidi ulična svjetiljka i tabla s imenom ulice.

lica na sceni: Filip, Anica, Kristina, Matilda, dvojica s maskom.

Filip se bavi »Zbirkom«, Anica posprema. Povremeno se začuju prolazni koraci ulice. Osluhnu, ali ne posvećuju tome osobitu pažnju. Anica ipak nešto više.

ANICA: Pažljivo osluškuje:

Opet, oni isti, Filipe.

FILIP: Koji isti?

ANICA: Koraci, zaboga.

FILIP: U zadnje vrijeme ti se sluh jako poboljšao, Anice?

ANICA: To nisu koraci susjeda Jakova. U to sam sigurna.

FILIP: A zašto bi i morali biti? Osim Jakova i drugi ljudi pokatkad prođu našim odvojkom.

ANICA: Susjed Jakov prolazi ranije, a zaljubljeni parovi mnogo kasnije.

FILIP: Zar ih još ima?

ANICA: Nekad ih je bilo. Zar si zaboravio?

FILIP: Istina je. Šumu iza nas zvali su šumom ljubavnika.

ANICA: Nekad bilo, sad se spominjalo, dragi moj Filipe.

FILIP: A sad se sve više tamo zatiču narkomani i ubojice.

ANICA: A ti često puta zaboraviš ulazna vrata zaključati. Opasna nebriga, Filipe.

FILIP: U djedovo, pa još i u očevo doba — ti još nisi bila u ovoj kući, Anice, u vinograde i šumu zalijetale su se uglavnom ptice i ti ljubavnici. Vrata se nisu zaključavala.

ANICA: Toliko je zla oko nas. Ponekad se uplašim,

Ulazi na kućna (a ne na »galerijska« vrata) — Kristina.

Pomalo nemirna i zbunjena:

KRISTINA: Bok... Je li maloprije netko zvonio?

FILIP: Nije. A zašto tako nemirno pitaš, Kristina?

KRISTINA: Već je drugi dan da je svečanost završena, tata.

FILIP: Ali, za javnost »zbirka« je otvorena do devetnaest sati, Kristina.

KRISTINA: O divni moj oče, ti živiš više u doba svoga oca nego li svoje kćeri.

ANICA: Ma dosta više... Nego, što je sa Silvom, Kristina?

KRISTINA: Točno u dan kad je zapisala da će se poroditi, rodila je.

ANICA: Ti bi to skoro prešutjela, zaboga?

KRISTINA: Jurila sam doma da vam to kažem.

ANICA: I?

KRISTINA: Što. i?

ANICA: Ti znaš da od svih tvojih prijateljica najviše volim Silvu?

KRISTINA: Znam.

ANICA: Pa kad znaš, najprije si nam to morala reći.

KRISTINA: Morala sam, ali nisam, mama. Udar straha poništio je vijest o Silvi.

ANICA: Straha, zaboga?

KRISTINA: Prilazeći kući, dvije crne maske su mi presjekle put. Toga se jedino dobro sjećam.

ANICA: Kriste Bože, svakim danom sve gore...

KRISTINA: Umorila sam se malo od te male tvornice plača i krikova.

ANICA: Jako je željela curicu. Je li curica?

KRISTINA: Dva su sina, ćelavi, s krupnim, zaplašenim očima.

ANICA: Kriste!

KRISTINA: Ne uzvikuj mama. Danas sam dosta uzvikivala i straha se nagutala.

ANICA: Ni sanjati nisam mogla, da ćeš tako govoriti. Željela sam samo da budeš sretna.

KRISTINA: Unatoč svemu, ja još nisam nesretna, mama.

ANICA: Strašno si nemirna danas, Kristina. Zabrinuta sam.

Kristina Polako prema izlaznim vratima »Zbirke«.

I ja, mama. Brinu me oni...

Razmakne malo zavjese. Zagleda kroz stakla:

FILIP: Koji, oni?

KRISTINA: Što večeras kruže oko naše kuće.

ANICA: Mrak je, i pričinja ti se Kristina. I kao maloj uvijek ti se nešto pričinjalo.

KRISTINA: Više bih voljela da si ti u pravu, mama.

FILIP: Ljudi pokatkad zalutaju u donji odvojak.

Pogledava na sat.

Bilo bi dosta za danas. Još malo i zatvorit ćemo.

KRISTINA: Poslije dvodnevnih, zamornih svečanosti, valjalo bi na kraće vrijeme sasvim zatvoriti.

Da malo predahneš, tata. A i mi, skupa s tobom.

FILIP: Razmislit ću o tome, Kristina. Dani su ionako sve kraći i tmurniji.

ANICA: Zvao je šef protokola, gospodin Soldo.

FILIP: Molim, Anice? Tko je zvao?

ANICA: Šef protokola. Gospodin Soldo.

FILIP:? Što je rekao?

ANICA: Kako žali što neće moći doći i gospodin ravnatelj Čavka...

KRISTINA: Čaplja, mama.

ANICA: Ta prokleta imena po pticama i zvijerima slabo pamtim i razlikujem.

Zvono

FILIP: Malo smo i umorni od svega ovog. Ali smo izdržali.

ANICA: Gospoda Soldo i Čavka...

KRISTINA: Opet!

ANICA: Ptice su iz istog jata, Kristina, i jedna i druga, lete i zoblju gdje god stignu, i tako su se spustili i na naš krov i natovarili nam samo brige i izdatke. I svejedno mi je, kažem li Čaplja ili Čavka, Vukoder ili Vukožder, dođe na isto u životu: umoriš se, istrošiš se... Zašto me oboje tako čudno gledate?

Kristina koja je iz dubina scene, uz panoramu »staklena zida«, slušala ovaj monolog:

Nešto ti se morale dogoditi, mama? Ja tako malo znam o svemu ovom, ili ti previše k srcu uzimaš to što nam se događa?

FILIP: Nismo to željeli, takav život, nitko od nas. Ali tako naiđe i moraš, jednostavno moraš činiti, kažu: za svoje dobro činite, e jest, za onu stvar činimo, ali ponekad ne možeš ništa drugo i ideš dalje, kao što nasmrt umoran čovjek ide dalje, jer zastane li, ruši se... Kako da ti objasnim sve što i sam o tome znam i rnislim, umorna moja Anice, hodam, pokušavam dalje skupa s vama... razmeš me?

ANICA: Uvijek sam te dosad razumjela, i bez puno riječi Filipe, a eto, ovaj put pritisle su nas, pa smo valjda morali; i bolje je s njima van, neka lutaju, možda će stići neka do ušiju onih kojima su zapravo i upućene... Je li moguće da gospodin šef protokola toliko kasni?

FILIP: Ali ne toliko da ne bi stigao...

KRISTINA: Uznemireno, između zavjesa na prozorima:

Tata, priđi sim, molim te... Samo brže?

Filip do Kristine. Razmakne zavjese, gleda lijevo–desno.

Zamakli su iza naše lipe. Na desnu stranu će izaći. Dobro pazi.

FILIP: Tko je zamakao?

KRISTINA: Kad bih znala, rekla bih ti, oče, tko?... Eno ih, desno izmiču. Crne sjene na kamenoj bjelini. Vidiš li?

FILIP: Samo kamen i deblo lipe. Kakve sjene, Kristina?

KRISTINA: O, tata. Vid ti je doista oslabio.

ANICA: Možda ti se Sveti Franjo ukazao Kristina, kao mala ionako si najviše voljela njegovu sliku u pustinji sa pticama.

KRISTINA: U Krista i Svetog Franju ja doista vjerujem, majko.

ANICA: Kristina, dušo mamina. Ja sam se samo šalila, jer danas nad svakim selom Djevica se javlja, pa svijet hrli, a domaći meštri hotele podižu i sve bolje žive pod pokroviteljstvom Djevica.

Neka žive. Da se netko sjetio Svetog Franje, još bolje bi živjeli, i odbjegle ptice vratile bi se u svoje zavičaje...

Zvono u stambenom dijelu kuće. Šutnja. Osluškivanje.

Kristina pođe otvoriti.

FILIP: Čekaj. Ja ću.

Odlazi

ANICA: Kad pođeš Silvi ponijet ćeš joj moj dar, Kristina. Draga je ona djevojka.

KRISTINA: Još večeras bi morala do Silve. Telefonirat ću joj.

ANICA: Strpi se dijete moje. I sama govoriš o nekakvim sjenama, a istina je da naš Odvojak osvjetljavaju sve dvije žarulje s dva stupa. A jedna je odneki dan i zgasla. Strpi se bar dosutra.

KRISTINA: Ne podnosim te našminkane figure vlasti, mama.

ANICA: A ja kao da sam sretna gledajući ih? Ali zbog oca ne možeš odmah otići. Još to večeras i s njim smo završili, hvala ti budi Bože.

Ulaze Filip i Soldo. Soldo utegnut, u crnom odijelu, sa cmim kuferićem u ruci.

SOLDO: Moj naklon gospođo Polajner. Ispričavam se što malo kasnim, molim.

Okrene se i nakloni prema Kristini.

Srdačno vas pozdravljam gospođice...

Zastane. Šutnja.

KRISTINA: Kristina.

SOLDO: O da, oprostite. Prije dva dana ovdje ste bile tri vrlo šarmantne dame, i jednostavno sam...

KRISTINA: Ne ispričavajte se uvijek, zaboga gospodine. Naša imena nisu protokolarna i ne moraju se pamtiti.

SOLDO: O ne, molim vas. Naprotiv, gospođice... Kristina, Kristina, ne?

KRISTINA: Savršeno ste zapamtili i izgovorili. Savršeno.

SOLDO: Zahvaljujem vam. I nadam se da vas svojom nespretnošću nisam povredio, molim?

KRISTINA: Što se tiče toga ugodno se osjećajte u našem domu.

SOLDO: Zahvaljujem vam, najiskrenije. Molim.

Prema Anici.

Nadam se da nisam narušio vašu obiteljsku atmosferu, gospođo Polajner, molim?

ANICA: Mi smo još u svečanom raspoloženju, gospodine Soldo. Taj divni i uzbudljivi dan s vama i našim gostima, ne zaboravlja se samo tako.

Namigne i kimne glavom prema Kristini:

KRISTINA: i njene dvije prijateljice... Sjećate ih se, gospodine Soldo?

SOLDO: Nezaboravne su gospođo Polajner, molim.

ANICA: Još su ushićene. Osobito s vašom ulogom u našoj nezaboravnoj svečanosti. Vjerujte mi.

SOLDO: Dakako da vam vjerujem. I Zahvaljujem vam od srca, gospođo Polajner. Ali moja uloga u svemu tome bila je sasvim skromna i nebitna naspram značenju jubileja »Zbirke«, koja podiže ugled našem gradu. Molim, ja to najiskrenije mislim.

ANICA: Za vašu iskrenost...

Diskretno pogleda u Kristinu, a zatim prema Filipu koji nosi bocu Whiskyja i čaše s ledom: ...o, bit će najbolja naša kućna i obiteljska zahvala jednom čašom whiskyja, što ga vi obožavate, kako smo to čuli od vašeg dobrog znalca i prijatelja. Istinu sam rekla, Filipe?

FILIP: Istinu, i samo istinu, ti jedino i govoriš Anice.

SOLDO: Originalno, sasvim originalno, gospođo Polajner, zahvaljujem vam. I ja sam nešto čuo, gospodine Polajner, ako mi dopustite to izreći, molim?

FILIP: Pa za tako nešto vam zbilja ne treba naše dopuštenje.

SOLDO: Da nema sretnijeg i starijeg bračnog para od vašeg...

FILIP: Na Gomjem odvojka sigurno, gospodine Soldo. Pa u ime najstarijeg i najsretnijeg bračnog para na Gornjem odvojku...

SOLDO: Oprostite, molim vas. Trenutak samo.

Vadi iz svog crnog kuferića bijelu, nabreklu kuvertu.

Popravlja mašnkravatu, kosu, kaput, zauzima svoju svečanu rutinsku pozu.

Gospodine Polajner, Poglavarstvo našeg grada, a posredstvom Instituta za dodjelu državnih nagrada i odličja, kao izvršnog pokrovitelja jubileja stole obljetnice vaše »Zbirke« — MUSEION MAGISTER VITAE EST — nagrađuje vas novčanim iznosom od stopedeset tisuća kuna, kako biste čim prije, a nadamo se do Dana gradskih muzeja, uspješno završili predviđeno proširenje ugledne »Zbirke«, koja je bila, jest, i ostaje na čast i ugled, ne samo — vašoj cijenjenoj obitelji, već i svim stanovnicima našeg grada... Dakako, slijedit će i druga priznanja i odličja...

Predaje kuvertu Filipu Polajneru.

Od srca vam čestitam, molim.

FILIP: Stara je izreka: Neočekivano je dvostruko vrednije. Zahvaljujem Poglavarstvu, naravno, i vama gospodine Soldo.

Izvana: koraci, protrčavanje. U prozorskoj panorami, gdje su zastori razmaknuti, pojave se pa iščeznu dvije sjene.

KRISTINA: Tata, vrata!... Jesu li vrata zaključana?

Filip s kuvertom u ruci žurno do vrata. Pažljivo ih otškrine. Na brzinu zagleda lijevo i desno.

Hoće ih zatvoriti i zaključati, snažni udar u vrata. Filip posrne, ulete dvije crno maskirane osobe, »elegantno« pridignu Filipa, jedan zatvara i zaključava vrata, ključ sprema u džep, a drugi opet »elegantno« uzima kuvertu s novcem iz Filipovih ruku. Kristina žurno pode prema ocu. Maska 1 je presretne.

MASKA 1: Mirni budite gospođice. Vratite se na svoje mjesto. I nitko da se ne miče sa svoga mjesta. Odmah da se razumijemo. Inače...

S pištoljem mahne nekoliko puta ponad glave.

Ovaj ne promašuje.

MASKA 2: Pošto je zagledao u kuvertu, kimajući glavom kao odobrio sprema kuvertu u džep —

Filipu:

Sve je kako treba, i bez nesporazuma, gospodine Polajner...

FILIP: Otkud vi znate...

MASKA 2: Mi sve moramo znati prije nego što nepozvani pođemo u posjete. Možda vas zanima što sve znamo?

Filip šuti.

Zasad toliko gospodine Polajner: I u najodanijim institucijama režimu, poneki su i nama sasvim odani... Ne vjerujete?

Filip i dalje šuti.

Neće biti slučajno da smo vas u isto vrijeme posjetili, kad i ovaj uštirkani gospodin iza vas; da smo točno znali kolika će vam suma novca biti uručena... o, potvrđuje se zločesto i nepravedno pravilo da nije pripala onome kome je namijenjena, već kome je suđena, gospodine Polajner...

žao nam je...

FILIP: Ne serite više!

Pljune pokraj nogu Maske 2. Maska 1 zaleti se prema Filipu.

Anica se ispriječi između Filipa i Maske 1.

ANICA: Fuj! Pljačkaš i još bi tukao...

MASKA 1: odgurne Anicu:

MASKA 1: Kravo! Natrag u stado... Jesi li me čula, a?

Iz pištolja opali uvis. Anica se povuče na staro mjesto: između Kristine i Solde. Maska 1 izvadi iz džepa kazetofon: korska izvedba svečane pjesme »Lijepa naša...«

Ustanite! Kad himna svira ni ptice ne pjevaju, već na granama mimo stoje i to na jednoj nozi... Vi možete stajati i na dvije. Mi smo demokrate... Glavu gore, ruke uvis. Jeste li me dobro čuli gospodo numizmatičari i nostalgičari... Kolega, prošetaj i pregledaj. I za uspomenu na ovaj svečani dan, uzmi što ti se sviđa... Samo mirno, jer dok himna svira i ptice na grani stoje na jednoj nozi. Naspram pticama vi ste privilegirani...

Dok Maska 2 premeće džepove, vadi lisnice i štošta drugo, dok se Lijepa naša i dalje čuje, a zatim melodija prelazi u novu (borbenu) novokomponiranu pjesmu. Maska 1 probire među eksponatima »Zbirke«, usput otvarajući i pokoju ladicu zavirujući u njemu »sumnjiva« mjesta...

Zvono iz stambenog dijela kuće; stanka, šutnja; opet zvono.

Anica Da će poći otvoriti. Maska 2 je rukom zaustavi.

ANICA: To je...

MASKA 2: Nije važno, tko je. Ja sam zasad domaćin, gospodo.

ANICA: Ali...

MASKA 2: Nema ali... Kolega, dok ne dovedem novog gosta, pripazi...

Maska 2 odlazi po »gosta«. Sad zvono na vratima od »Zbirke«.

Maska 2 prema vratima; otključava ih. Ulazi Matilda.

Dakako, iznenađena i zbunjena:

MATILDA: Tko ste vi, za boga dragoga?... Filipe, Anica...

MASKA 2: Bez pitanja i čuđenja, gospođo. Priključite im se i budite mirni. Jeste li me dobro razumjeli, za vaše dobro gospodo?

MATILDA: Vi to meni govorite, i još s maskom na licu?

Maska 1 Opali iz pištolja.

Ovo ćete bolje razumjeti, gospođo.

MATILDA: Bože moj!... Kaj je ovo, Filipe? Pa ovo je... Kriste!...

FILIP: Pljačka, Matilda. Svečana pljačka.

MATILDA: Pa tu smo plačljivu pjesmu slušali na svečanosti, ovdje?

FILIP: Ali samo slušali. Sad je i gledamo...

MASKA 1: Jesi li završio kolega?

MASKA 2: Gotovo.

MASKA 1: Izabrao si?

MASKA 2: Da.

MASKA 1: Svih šest i Kolajnu?

MASKA 2: I više.

MASKA 1: Ne trebam više. Dođi.

Maska 2 nosi torbu, i na malom jastučiću šest odličja i kolajnu koje položi na stol. Iz kazetofona »Bože čuvaj Hrvatsku«.

Maska 1 uzima odličje. Prilazi Matildi. Prikapča orden.

Plemenita gospođo Pongratz, pripada vam plemeniti carski orden. Pongratzi su u carstvu nikli, i carstvu pripadaju. Zato vam i krasno stoji... Zar ne? Uostalom gospođo Pongratz, poznato je, koji ste samo strah zbog njih pretrpjeli...

MATILDA: Kaj se to vas tiče?... Mulec kradljivi.

MASKA 1: Metne dlan na Matildina usta.

Ne budite prosti gospođo Pongratz. Ja vama komplimente, a vi?...

Skine dlan s Matildinih usta. Matilda opet hoće nešto reći.

Soldo opet pokušava. Maska 1 ga udari po ruci.

Ruke dolje, i mirno stojte, gospodine šefe protokola. Po mom protokolu stanite mirno, i na jednoj nozi. Ni makac više.

Soldo ne izvršava zapovijed. Maska 1 ga nogom udari u gležanj lijeve noge.

Soldo jaukne.

Čuli ste što sam rekao?

Soldo brzo staje samo na desnu nogu.

MASKA 2: Ovo ćemo im ostaviti za uspomenu, kolega?

Maska 2 stavlja kazetofon na stol.

Možda će nastaviti sa svečanošću. Oni to vole.

MASKA 1: Vrijeme je kolega, idemo!

Žurno se natraške povlače prema izlaznim vratima. Maska 2 demonstrira tehniku držanja pištolja.

Maska 1 otključava vrata. Ključ baci prema Filipu:

MASKA 1: Rado bih još ostao s vama, ali nam se na žalost jako žuri. Za jedan sat imamo gala. večeru s dvojicom visokih dužnosnika.

Izlaze obojica. Maska 1 otškrine vrata:

I moj vam je savjet gospodine Polajner: na vrijeme zaključavajte vrata. Živimo u opasnim i lopovskim vremenima.

Vrata poluotvorena, škripe. Iz tranzistora fragmenti svečanih pjesama. Trenutak nepomičnosti.

Potom Filip naglo počne skidati odličja: najprvo sa sebe, zatim redom sa sviju što im je Maska 1 stavila na prsa. Baca ih u košaru. Prilazi eksponatima »Zbirke« i stavlja ih u košaru. Svi su još uvijek zatečeni i zbunjeni i nepomični. Odjednom:

ANICA: Filipe!....

KRISTINA: Tata!...

Filip se ne odazivlje. Trpa odličja u košaru.

FILIP: Napokon, i moja svečanost.

Zastor. Iz tranzistora završno pjevanje.

kraj