Sve su one iste, ali u Osijeku različite

Sve su one iste, ali u Osijeku različite

U povodu premijere — Wolfgang Amadeus Mozart: Cosí fan tutte; Opera Hrvatskoga narodnoga kazališta u Osijeku, 20. svibnja 2006.

Jubilarna Mozartova obljetnica nije, na sreću, mimoišla Operu u Osijeku. Tim povodom dogodilo se, naime, prvo osječko uprizorenje glazbeno–kazališne »škole za ljubavnike« (La scola degli amanti kako stoji na plakatu za praizvedbu 1790), koju Lorenzo Da Ponte i Wolfgang Amadeus Mozart potpisuje kao Cosě fan tutte, a mi neprecizno prevodimo kao Takve su sve (Josip Andreis, 1966) ili Tako rade sve (Nenad Turkalj, 1997) ili pak ostavljamo u izvorniku (Dinko Sirovica i Marko Fotez, 1938; Marija Barbieri, 1996; Nenad Turkalj, 1997) umjesto da se usuglasimo oko jedino ispravna rješenja s obzirom na talijansku igru riječi, koja glasi: Sve su one iste.

To je, uostalom, i poruka iskusnoga filozofa i idejnoga začetnika cijele preljubničke zavrzlame Don Alfonsa: nisu žene krive, nego je plod same prirode što su »sve one iste!« (u prizoru nakon kojega slijedi vjenčanje preljubnika).

Nego, Osijek je prvi put ugostio kazalištarca Mozarta u siječnju 1923. i potom u lipnju 1927. godine. Deset izvedbi Figarova pira bilježimo spomenute 1923. godine, a samo jednu izvedbu Bastien i Bastienne 1927. godine. No Figarov pir vratit će se u prosincu 1950. godine (8 izvedbi) i u lipnju 1963 (20 izvedaba). Proći će gotovo dva desetljeća bez osječkoga Mozarta dok se u veljači 1945. ne pojavi Otmica iz seraja (6 izvedbi). I tek u ožujku 1968. novi Mozart, Don Juan (20 izvedbi). I pretpostljednji La finta giardiniera (Lažna vrtlarica) u svibnju 1983 (16 izvedaba, ali pod naslovom Vrtlarica zbog ljubavi).

Htjeli bismo vjerovati da je današnje uprizorenje Cosě fan tutte najduhovitije uprizorenje Mozarta u Osijeku. Naime i na žalost, poznat nam je jedino ovaj osječki kazališni Mozart.

A on je doista dosjetljivim osuvremenjivanjem i vrlo logičnim nadograđivanjem priče, s potpisom iskusnih kazalištaraca Ivana Ivice Krajača i Zlatka Kauzlarića Atača, kongenijalan onomu paklenom libretističkom naumu i proizvodu Lorenza Da Pontea. (Usput rečeno: to je posljednja Mozartova opera buffa, to je posljednji Da Ponteov libreto za Mozarta. Naručitelj je bio Josip II, nek se zna! A gdje je nama danas prosvijetljeni vladar?!).

U izvornoj bečkoj predstavi Cosě fan tutte (Burgtheater, 26. I. 1790) zastor nam otkriva kavanu u Napulju, u kojoj dvojica časnika (Ferrando i Guglielmo) kuju u zvijezde vjernost svojih djevojaka (Dorabella i Fiordiligi). Ferrando će: »Moja Dorabella nije sposobna biti nevjerna«. A Guglielmo: »Moja Fiordiligi ne umije me prevariti«. Don Alfonso baca rukavicu: »Ženina je vjernost / poput nedokučiva feniksa: / da postoji, neki vele / a pak gdje je, nitko ne zna«, pa se za sto cekina kladi s časnicima da će ih djevojke prevariti. U nizu izazovnih rečenica i prizora, prva je Da Ponteova podvala u činjenici da u Cosě fan tutte dvije djevojke nisu iz nižih društvenih slojeva, kako je to bio običaj u operi buffo, nego pripadaju višim društvenim slojevima! Tim je njihov preljub prirodniji, ali i društveno alarmantniji.

U osječkoj inačici priče (koju u kazališnom programu potpisuje I. K. tj. Ivica Krajač, i kojom ćemo se ovdje služiti) »Don Alfonso je bivši teniski as, koji je za zarađen novac u profesionalnom tenisu kupio luksuzni hotel na obali mora i nazvao ga ’AMADEUS’, prema svom omiljenom skladatelju (...) U Predvorju hotela su tri modna dućana: Boutique ’Don Giovanni’, Woman’s Fashion ’Zauber and Flote’, Sport and Hunting ’Figaro’, All for Weddings. U hotel, na godišnji odmor, stižu Don Alfonsova dva stara druga s teniskih terena, Ferrando i Guglielmo, sa svojim ljubavnicama Fiordiligi i Dorabellom«.

Nakon oklade trojice muškaraca u ne/vjernost dviju dama, Don Alfonso traži pomoć svoje ljubavnice Despine, kojoj će platiti 20 škuda pomogne li mu u naumu da dokaže kako su »sve one iste«. Despina, ionako premazana svim mastima, pristaje.

Upravo je Despina lijep primjer Da Ponteove književne kulture i njene primjene u pisanju libreta Cosě fan tutte, o kojoj kulturi današnji gledatelj zna malo pa ništa, jer vrijeme čini svoje. Da Ponte je, naime, Despini čak i ime posudio iz Ariosta (Bijesni Orlando), a tu su još i posudbe iz Ovidija, Marivauxa, dakako i iz Boccaccia i Goldonija, posudbe daleko prepoznatljivije i tim veselije u Da Ponteovo doba nego što su to danas. Eto, »naš« Venecijanac Goldoni ima tako u slabije poznatom komadu Ribarice prizor u kojem se dvojica ribara, kako bi provjerili vjernost svojih žena, preoblače u plemiće i maskiraju brkom!

I sad započinje zločesta igra: Don Alfonso donosi vijest da dvojica mladića iznenadno moraju u rat (to je kratka arija »Vorrei dir, e cor non ho / Htio bih kazati, ali srca nemam za to«, i tih nekoliko uzburkanih taktova jedina su solistička točka Don Alfonsova). Nakon suznoga ispraćaja (kvintet solista »Sento, o Dio, che questo piede / Ćutim, o Bože, da mi noga drhti«) eto odmah i dolaska dvojice albanskih časnika, koje Don Alfonso predstavlja kao svoje drage prijatelje. U osječkoj inačici Ferrando i Guglielmo preoblače se i vraćaju u igru kao Don Alfonsovi »prijatelji iz Arapskih Emirata, dva naftna magnata iz Dubaija: Ibn Said i Ben Ladn«! Pa kad se kolo pretvaranja i sve očitijih međusobnih simpatija između četvero zaljubljenih zavrti do klimaksa, u Da Pontea pit će Albanci »otrov« i padati »mrtvi«, a u Osijeku pit će Arapi iz »kanistara benzin«! U Da Pontea liječnik koji spašava dvojicu lažnih Albanaca bit će Despina, u Krajača i u Atača i opet je »liječnik« Despina, ali koja sada »tegli za sobom neobičnu vatrogasnu pumpu« kojom gasi ljubavni požar.

Da Ponte i Mozart išli su do kraja u svojoj priči: dvojica »Albanaca« oženit će Dorabellu i Fiordiligi! Don Alfonso dobio je okladu (u suradnji sa svojom Despinom, koja će sada glumiti notara s bračnim ugovorom). No Don Alfonso želi još jednom oprimjeriti svoju pobjedu: dvojica zaručnika vraćaju se na pozornicu, dvije udavače ostaju skamenjene, nevjera se Fiordiligi i Dorabelle razotkriva, no Don Alfonso priznaje da je on podlo smislio spletku kako bi, zapravo, u moralu i o moralu podučio bračne parove. Za njihovo dobro. Dva para mladoženja i udŕvača pjevaju u kvartetu: »Fortunato l’uom che prende / ogni cosa pel buon verso, / e tra i casi e le vicende / da ragion guidar si fa. / Sretan li je čovjek / koji svaku stvar po dobru sudi, / i koji se u zgodama i nezgodama / dade razumom voditi«.

Četvero umjetnika dijeli sve pohvale za jednoga i auditivno i vizualno atraktivnoga, dopadljivoga, rado gledanoga i do u tančine osmišljenoga buffo–Mozarta: dirigent Zoran Juranić, redatelji–kolibretisti Ivan Ivica Krajač i Zlatko Kauzlarić Atač te kostimografkinja Danica Dedijer (s dražesnim štihom francuskih 20–ih godina!).

Vokalni solisti doista ugodno iznenađuju (s obzirom na zamke Mozartova rukopisa) i stoga zaslužuju pohvale: nikada na jednom mjestu, kao sada u Osijeku, na okupu toliko glasovno ujednačenih opernih umjetnika. Sanja Toth–Spišić kao Dorabella, Vesna Baljak kao Despina (u postpremijernim izvedbama njena kreacija ne bi smjela odlutati u karikaturalno), Berislav Jerković kao Guglielmo, Ladislav Vrgoč kao Ferrando, Berislav Puškarić kao Don Alfonso. A za nijansu od njih i glasovno i glumački prezentabilnija izvanredna Valentina Fijačko kao Fiordiligi.

Iako skromna radnoga zadatka, članovi Opernoga zbora (zborovođa Dejan Čačija) i Plesna skupina (koreografkinja Branka Kolar) svejedno plauzibilni.

Istaknuti nam je šefa pozornice (Davor Molnar) i šefa rasvjete (Josip Ružička) te slikara izvođača (Branko Ambrinac), ali i oblikovatelja svjetla Antuna Benčinu — jer je naprosto sve štimalo.

I na kraju svima ispod, iza i na pozornici važna poruka: dođite nam što prije u Zagreb da vam (i opet) plješćemo na trudu i umjeteonstvu.

Tako, eto, Mozart sigurno kroči (i) k svojoj milenijskoj obljetnici!