Posljednji odjek

Katja Bakija: Knjiga o »Dubrovniku« 1849–1852.

Pretisci časopisa Dubrovnik cvijet narodnoga knjižtva sv. 1–3

Pretisci almanaha Dubrovnik zajedno s knjigom autorice Katje Bakije u ediciji Erasmus naklade dobro su došli iz više razloga.

Kao prvo, riječ je o rijetkom i specifičnom periodiku koji nam u pretisku postaje dostupan, a Bakijina će mu studija, kao biobibliografski priručnik i svojevrsni vodič za čitatelje i istraživače različitih struka i interesa, poslužiti kao vrijedna dopuna.

U središtu je autoričina interesa književna i kulturnopovijesna analiza godišnjaka Dubrovnik, raščlamba njegova kompleksnog sadržaja i djelovanja urednika i suradnika časopisa u sklopu širih književnih, jezičnih i ideoloških gibanja u Dubrovniku, Dalmaciji i Hrvatskoj polovicom 19. stoljeća. Sama činjenica da je riječ o prvom dubrovačkom književnom almanahu, tiskanom na hrvatskom jeziku, prosudbama u ovoj monografiji daje karakter svojevrsne sinteze.

Važnost ove knjige je i u tome što će, zajedno s pretiscima časopisa, olakšati historiografski rad na temama iz dubrovačke i hrvatske povijesti 19. stoljeća. Osim temeljnoga književnopovijesnog sadržaja što ga nudi, ona će — iako joj to nije osnovna svrha — naprosto pružiti gradivo za relevantnu raspravu o specifičnim ideološkim i identitetskim pozicijama dvojice urednika časopisa. Riječ je o stanovitom »ilirstvu s naglaskom na srpskom imenom« kod Matije Bana i Meda Pucića. Po toj su ih poziciji kasniji protagonisti naoko slične, no u bitnom političkom sadržaju ipak različite ideološke orijentacije, smatrali svojim pretečama. (Ovdje, dakako, mislim na krug tzv. dubrovačkih »Srba katolika« koji su od osamdesetih godina 19. stoljeća predstavljali neobičan odvjetak modernoga srpskoga nacionalizma.) Načinjući i tu temu ova knjiga uz pretiske Dubrovnika potvrđuje zrelo ozračje u hrvatskoj znanstvenoj zajednici (i javnosti) u kojoj je danas, bez opterećenja i političkoga diktata, moguće razumijevanje i tumačenje svih ideoloških rukavaca u kompleksnom procesu hrvatske nacionalne integracije pa tako i književne povijesti i povijesti ideja. Štoviše, kako je to razvidno i iz ove edicije, ta se pitanja mogu ispravno interpretirati samo u okviru hrvatskoga nacionalnointegracijskog procesa, dakle prije svega kao dio hrvatske političke i kulturne baštine. Na svoj način to je istaknuto i u Riječi urednika (Srećka Lipovčana) na početku Bakijine knjige.

Osnovni sadržaj studije podijeljen je u pet cjelina. U poglavlju Časopis kao činjenica književnoga života autorica je na temelju literature pružila teorijski i kulturnopovijesni okvir za zaključke o razvoju i bitnom značenju periodikâ u povijesti hrvatske književnosti.

U drugom poglavlju, Dubrovnik i Hrvatska sredinom 19. stoljeća, približila nam je socijalne prilike i djelovanje dubrovačkih književnih, kulturnih i političkih krugova u ilirskom i predožujskom razdoblju te tijekom 1848. Naime, ta su gibanja neposredno utjecala na pokretanje i na sadržajni profil godišnjaka Dubrovnik. Zapravo, almanah se i pojavio kao posljednji odjek četrdesetosmaških nastojanja koja su zamrla uspostavom habsburškog neoapsolutizma.

U trećoj cjelini, Tri sveska časopisa, napose je analizirala sadržaj sva tri sveska godišnjaka Dubrovnik cvijet narodnog književstva (knjištva) za 1849, 1850. i 1851. godinu. Iz sadržajne strukture iščitava se koncepcija i zadaća časopisa. Promicanjem hrvatskoga, narodnoga jezika, u varijanti Gajeva pravopisa potvrđuje se potpora kruga oko Dubrovnika ilirskoj ideji a napose i ujedinjenju hrvatskih zemalja. U još širem smislu, što se osobito ogleda u prijevodnim i jezikoslovnim prilozima, osjeća se snažan utjecaj panslavističkih teza i Kollárove ideje slavenske uzajamnosti.

U koncepciji Dubrovnika, pak, autorica otkriva dubrovačke književne, povijesne i političke sastavnice koje su urednici i suradnici smatrali bitnima za širi kulturnointegracijski proces u koji su se nastojali uključiti. U toj se koncepciji, dakako, očituju i njihovi osobni nazori. Dubrovnik tako slijedi domoljubnu tradiciju koju je već potkraj 18. stoljeća oblikovao prosvjetiteljsko–klasicistički krug dubrovačkih intelektualaca okupljenih oko braće Miha i Lukše Sorga i njihove Akademije. U jezičnom i folklornom smislu (dakle — odbacivanjem latinskoga i afirmacijom hrvatskoga te romantičarskim osloncem na narodne i folklorne motive) dio je te tradicije do Bana i Pucića prenio predilirski i ilirski krug Dubrovčana predvođen Markom Bruerovićem i Antunom Kaznačićem. Odatle u Dubrovniku i njihovi prilozi. Odatle i časopisni blok »Narodno stvaralaštvo« i etnografski prinosi Petra Franasovića i Petra Marinovića te u duhu Montesquieua pisan Banov članak »Domoljubje, narodoljubje i čovjekoljubje«. Obzor proširuju njegove »Iskrice povjestničke« s domoljubno patriotskom potkom iz ruske, poljske i dubrovačke povijesti. O jeziku kao ključnom mediju prenošenja tradicije za potrebe novog oblika kolektivne identiteta, tj. nacionalne ideologije, svjedoče i prijevodi životopisa znamenitih Dubrovčana koji su na talijanskom tiskani 1841. u Martecchinijevoj ediciji Galleria di Ragusei illustri (Getaldić, Ranjina i Baglivi). Istu svrhu imaju i Banovi prilozi o sveslavjanskom jeziku i o kovanicama koje se javljaju u prva dva sveska časopisa. Ulogu književne baštine u tom kulturnopovijesnom ključu potvrđuje odabir dubrovačkih književnih velikana koje u bloku »Staroga književstva« poezijom predstavljaju Ivan Bunić Vučić (Plandovanja) i Junije Palmotić, a o kojima suradnici objavljuju i popratne članke. Sam Matija Ban u programskom Uvodu drugoga sveska piše da je svrha tiskanja stare dubrovačke književnosti: »da se od propasti sačuvaju, sredstvom pečatnje, pjesnički sastavci starih Dubrovčanah...« ali i »...da se mladim našim spisateljima otvori jedno polje djelovanja, kroz koje bi se narodnost slavljanska u ovim stranama konačno utvrdila«. U skladu s tom idejom, kao poticaj mladima, blok »Novo književstvo« svojom poezijom i esejističkim tekstovima popunjavaju Dubrovčani Matija Ban, Medo Pucić, Antun i Ivan August Kaznačić, Mato Vodopić i Luka Svilović, te kao jedini nedubrovčanin Petar Preradović sa svojom Piesmom Dubrovniku.

Znakovit je i blok prijevodne literature, označen utjecajem risorgimenta te panslavenskih poljskih i ruskih, mahom junačkih tema (Manzonijevo Uskrsnuće, Berangerova, Puškinova i poezija Bogdana Zaleskog). Proplamsaj staroga klasicističkog Dubrovnika u novim okolnostima predstavlja Pucićev prijevod prvoga pjevanja Homerove Odiseje s grčkoga.

Banove i Pucićeve (Mljetski statut) povijesne rasprave autorica je uklopila u vlastiti slijed analize, ovdje ih spominjem na kraju jer zaslužuju poseban i širi osvrt. Ovom prilikom valja istaknuti samo činjenicu da je Banovo Zrcalo povjesnice dubrovačke u četiri razdjeljka, zapravo, prva politička i kulturna povijest Dubrovnika pisana i tiskana na hrvatskome jeziku.

Knjigu o »Dubrovniku« zaokružuju autoričini biobibliografski tekstovi o urednicima i suradnicima časopisa te autorska bibliografija sva tri sveska Dubrovnika.

Stjepan Ćosić

Bibliografija o baštinskim ustanovama Istre, Like i Primorja autorice Katice Tadić

Na Filozofskom fakultetu u Osijeku promovirana je 14. lipnja 2005. godine monografska publikacija s naslovom Bibliografija o arhivima, čitaonicama, knjižnicama i muzejima: napisi iz Riječkih i sušačkih hrvatskih novina od 1900. do 1999. godine, na području današnjih županija Primorsko–goranske, Istarske i Ličko–senjske. Na 548 stranica zapisano je 9558 bibliografskih zapisa, što svjedoči o opsežnom i hvalevrijednom istraživačkom radu autorice Katice Tadić. Unos podataka, oblikovanje kazala, izrada uputa za korištenje, rad je suradnice Maje Ćujić. Upravo je korištenjem suvremene tehnologije omogućeno i mrežno predstavljanje bibliografskih podataka baštinskih institucija arhiva, knjižnica i muzeja navedenih županija.

Izdavač je Filozofski fakultet Osijek, 2005, no financijska potpora Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske kao i sponzorstvo Grada Rijeke i kulturnih institucija Rijeke najbolje govore o prepoznatoj vrijednosti publikacije.

Urednica Bibliografije i voditeljica projekta Organizacija, očuvanje i uporaba hrvatske knjižne baštine Tatjana Aparac Jelušić u predgovoru Bibliografije navodi »da se izradom specijalnih bibliografija pridonosi sustavnoj rekonstrukciji povijesnog razvitka knjige, knjižnica i knjižničarstva u Hrvatskoj te izgrađuje osnova za kulturološka istraživanja i znanstvene interpretacije kulturoloških pojava«.

Poznato je da pisana hrvatska baština, osobito periodičke publikacije, nisu u cijelosti bibliografski obrađene. Na nacionalnom planu najveći bibliografski pothvat obavio je Leksikografski zavod »Miroslav Krleža« popisivanjem članaka iz periodičkih publikacija.

Briga za hrvatsku kulturnu baštinu i kako je sačuvati i predstaviti javnosti danas sve je značajnija a primjena digitalne tehnologije omogućuje jednostavniju dostupnost baštini.

Uradak Katice Tadić vrijedan je pozornosti stručne i znanstvene javnosti ne samo Rijeke nego i cijele Hrvatske jer obuhvaća sto godina rada i djelovanja baštinskih ustanova: arhiva, čitaonica, knjižnica i muzeja Istre, Like i Primorja.

Ako se Bibliografijom npr. koristimo kao knjižničarski stručnjaci, ona nam svjedoči o aktivnostima knjižnica, čitaonica, njihovoj prisutnosti i značaju u društvu a svaki dokument (bibliografski zapis) s »gledišta ponašanja ima ’društveni život’, koji se stvarao za određenu svrhu i zajednicu« (C. Borgman, 2002).

U ovoj ćemo Bibliografiji pronaći mnogo dragocjenih podataka o događajima i ljudima tih regija pa kada bismo izbrojili sve reference koje se odnose na čitaonice, knjižnice i knjižničarsku djelatnost bolje bismo razumjeli vrijednost i značaj našeg posla kojim se bavimo i razvoj knjižničarstva u konkretnom slučaju na području navedenih triju županija Primorsko–goranske, Istarske i Ličko–senjske.

Zapravo, naša knjižničarska samozatajnost, a o čemu nam najbolje svjedoči rad Katice Tadić, »iznenadi« kulturnu i znanstvenu javnost nečim tako značajnim kao što je ova Bibliografija, u koji je uložen dugogodišnji stručno–znanstveni rad, veliki trud i sposobnosti autorice.

Za one koji se nikada nisu bavili izradom bibliografija tvrdim da je to vrlo stručan i odgovoran posao; poznati francuski teoretičar L. N. Malcles navodi da je »Bibliografija stručno–znanstvena djelatnost« a njezina povijest seže u daleku prošlost. U Grčkoj u 5. st. pr. Kr. bibliografija je značila vještinu prepisivanja kao i samo pisanje knjiga.. Već je pjesnik i znanstvenik helenističke epohe Kalimah radeći u Aleksandrijskoj knjižnici prepoznao važnost bilježenja djela pa je napisao Pinakes tablice.

Europski Zapad već u 15. i 16. st. sastavlja popise u trgovačke svrhe. Šesnaesto stoljeće ima i znanstvene pobude a poznata je Gesnerova Bibliotheca universalis, tiskana u Zürichu 1545. godine.

Različiti su bili nazivi bibliografije u prošlosti (catalogus, index, inventarium, bibliotheca, registrum, repertorium, thesaurus, a dijelom se rabio i izraz historia literaria) sve do 1633. godine, kada joj Gabriel Naude daje naziv Bibliographia politica, naziv koji i danas ima, ali tada ne označuje popis knjiga, već logično vođenje prema njihovu pronalaženju.

U to vrijeme bibliografija se nije shvaćala samo kao sredstvo za upućivanje i obavještavanje o knjigama, ona je uključivala i tumačenje i razumijevanje knjiga, razvojnih pravaca pisama i tiskarstva i knjižničarstva, te se od 19. stoljeća uključuje u područje knjižnične znanosti.

Sve enciklopedije navode da se do 18. st. bibliografiji pridavalo vrlo široko značenje znanosti o knjizi, što se u romanskim i anglosaksonskim zemljama održalo do danas. Predmet bibliografije u klasičnom smislu ograničava se na tipografski umnožene tekstove, tj. na knjige, brošure, periodiku i njezin sadržaj, a od 20. stoljeća u nju se uključuju i spisi umnoženi različitim tehnikama do današnje elektroničke građe.

Vrste bibibliografija određene su pojedinim aspektima pri izboru i obradi bibliografske građe pa tako mogu biti opće, stručne, specijalne, nacionalne, lokalne osobne, iscrpne, predmetne i dr.

Počeci regionalnih bibliografija Hrvatske pripadaju 17. stoljeću kao odraz zanimanja za prošlost i sklonost da se sabire znanstvena građa, a u tome prednjači Dubrovnik i dominikanac Ambrozije Gučetić svojom knjižicom Catalogus virorum... tiskanom 1605. u Veneciji. Prva je prava bibliografija ona koju je sastavio Dubrovčanin Anselm Bandur pod naslovom ’Bibliotheca nummaria’(1718). Bila je to jedna od prvih numizmatičkih bibliografija u svijetu. Splitski polihistor Julije Bajamonti skupljao je podatke za prvu retrospektivnu bibliografiju knjiga dalmatinskih pisaca i djela o Dalmaciji (oko 2500 jedinica), ali nije djelo završio (Hrvatska bibliografija, 2000).

Hrvatska nacionalna bibliografija pojavljuje se 150 godina kasnije od prvih početaka hrvatske bibliografije, dakle sredinom 19. stoljeća. Najveći pothvat na polju bibliografije poduzeo je Ivan Kukuljević Sakcinski svojom retrospektivnom Bibliografijom hrvatskom (1860) i Dodatkom (1863). Za vrijeme II. svj. rata počinje izlaziti Hrvatska bibliografija, koja s prekidima i različitim izdavačima izlazi pod istim naslovom i danas.

Bibliografija časopisa izrađuje se u 18. stoljeću, a naša hrvatska bibliografija časopisa sredinom 19 stoljeća. M. Bogović u svojem Kratkom pregledu naše književnosti od god. 1835 do najnovie doba (Kolo, IX, 1853) navodi časopise i novine.

Bibliografijom priloga u periodici započinje Vatroslav Jagić u Književniku (Zagreb, 1866) Znanstvene radnje dosadanjih gimnazijalnih programa u Hrvatskoj i Slavoniji.

Najznačajnijom specijalnom bibliografijom svakako smatramo Bibliografiju rasprava i članaka, koju od 1956. izdaje JLZ, danas Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«.

Bibliografija je Katice Tadić, kako sama navodi, »retrospektivna, regionalna, specijalna, jer obuhvaća samo određene institucije kulture, te analitička, jer izdvaja pojedine napise i obrađuje ih. Sadrži samo formalni opis, koji je prepisivan onako kako je u izvoru napisan. Poneke jedinice su i anotirane, da se bolje razumije o čemu napis govori.«

Kad govorimo o bibliografskoj regionalnosti, to mjesto u bibliografiji Hrvatske pripada i starijim bibliografima, koje smo naveli, no Bibliografiju Katice Tadić uspoređujemo ne po sadržaju nego po regionalnosti s bibliografijama Jadertina croatica (1949–1954) Vjekoslava Maštrovića, Fluminensia croatica (1953) Tatjane Blažeković te Osječka bibliografija (1981, 1985) Marije Malbaše. Sve troje autora popisuju izdavačku produkciju određenog područja Hrvatske, određenog razdoblja. Na taj način sačuvali su i predstavili pisanu hrvatsku baštinu, koja nam omogućuje rekonstruiranje kulturne, privredne, političke i druge povijesti gradova, regija. Za te bibliografije kažemo da su mjesne, odnosno regionalne, opće, kronološke, a zajednički je izdavač JAZU (danas HAZU) i to u nizu C Hrvatske bibliografije što ih svrstava u nacionalni korpus.

Nezaobilazno je bibliografsko ime za Hrvatsko primorje i Gorski kotar Zlatko Keglević, kojeg autorica Katica Tadić navodi u svom motu. Bibliografija: rasprave i članci o Istri, Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru u časopisima i zbornicima SRH (1945–1970) Rijeka, 1979. te Građa za noviju bibliografiju otoka Krka (1945–1980). Rijeka, 1985.

Značenje bibliografskih referenci za sve navedene bibliografije u njihovoj informacijskoj vrijednosti za korisnika, pogotovo ako tiskana bibliografija sadrži više kazala, neophodnih za brzo i jednostavno pretraživanje informacija. Ova Bibliografija svojim kazalima: predmetnim, mjesnim i autorskim, omogućuje jednostavnu dostupnost informaciji i bez računala.

Svatko tko se bavi stručno–znanstvenim radom, navedenih regionalnih područja, mora posegnuti za tim bibliografijama. Bibliografije Maštrovića i T. Blažeković sadrže i popise serijskih publikacija koje nas samo upućuju na postojanje određenih izvora, dok Bibliografija Katice Tadić sadržajima časopisa i novina, dakle specijalnom bibliografijom, daje mogućnost vrlo decidiranih informacija iz arhivske, knjižnične i muzejske djelatnosti. Ono što razlikuje ovu Bibliografiju i daje joj prednost jest mogućnost umrežavanja jer je za izradu bibliografskih zapisa korištena programska podrška za LT EKO, zasnovana na CDS/ISIS–u. Upravo svojom suradnjom Maja Ćujić pridonijela je osuvremenjenosti bibliografskih zapisa.

Kao povjesničarka Katica Tadić prepoznala je vrijednosne sadržaje baštinskih institucija, znala ih je pronaći i odabrati, a kao dugogodišnji knjižničar (katalogizator) s lakoćom je rješavala opis bibliografskih zapisa koristeći se suvremenim međunarodnim normama za kataložno–bibliografski opis.

U čemu je vrijednost djela? Možemo li danas zamisliti bilo koji stručno–znanstveni rad bez bibliografskih referenci, bez pretraživanja? Bibliografiju možemo promatrati i kao posebno oruđe koje nam pomaže u specifičnim potrebama naših korisnika.

Ovi bibliografski zapisi usmjereni su svim korisnicima koji se bave ili proučavaju baštinske ustanove, odnosno koji proučavaju kulturnu povijest Primorsko–goranske, Ličko–senjske i Istarske županije.

Ova bibliografija poslužit će u proučavanju hrvatske kulture, posebice o razvoju knjižničarstva, arhivistike, muzejske djelatnosti kao i novinarstva.

Za ozbiljno istraživanje o problematici baštinskih ustanova ovi zabilježeni uradci neophodni su. Kako navodi Zlatko Keglević: »bez uvida u ono što je prije napisano, ne može biti dobre historiografije; bez sistematizirane građe nema pravog znanstvenog rada«.

Rad na tako velikoj bibliografiji nije bio ni lagan ni jednostavan. Profesor dr. Aleksandar Stipčević na predstavljanju Osječke bibliografije 1985. godine rekao je da je poč. 16. st. talijanski bibliograf Nevizzano napisao moto svojoj bibliografiji: INGENTI LABORE, EXIGUUM OPUS (golem posao, a skromno djelo).

Ova Bibliografija Katice Tadić nije skromno djelo, nego značajno djelo neophodno hrvatskoj stručnoj i znanstvenoj javnosti.

Vera Erl

Paradigmatičnost promišljanja

Borislav Mikulić, Scena pjevanja i čitanja, Demetra, Zagreb, 2006.

Zahvaljujući poduzetnom izdavaču »Demetrine« »Filosofske biblioteke« Dimitriju Saviću svjetlost dana ugledala je knjiga Borislava Mikulića Scena pjevanja i čitanja (a gotovo se istovremeno u Savićevoj »Faustovskoj biblioteci« pojavila od istog autora i zbirka polemičkih članaka u žanru »primijenjene epistemologije« pod naslovom Kroatorij Europe). Prevoditelj niza značajnih djela (u rasponu od Hobbesa i Fichtea do Heideggera, Kramera i Szlezaka) i odnedavno predstojnik Katedre za spoznajnu teoriju Filozofskog fakulteta u Zagrebu Borislav Mikulić afirmira se ovom knjigom kao jedan od vodećih današnjih hrvatskih filozofa.

Knjiga se sastoji od dva prividno sasvim nepovezana dijela. Prvi dio pod naslovom »Čavrljavo srce« tematizira pitanja istine i subjekta u Homera, Hesioda i u grčkom komičkom epu, dok je drugi dio (»Glasovi, znoj i diskurs«) posvećen teoriji književnosti, točnije medijskoj prezentaciji književnosti, a bazira se na najnovijoj hrvatskoj književnoj produkciji (FAK–u u prvom redu). Što uopće može biti zajedničko tako raznorodnim fenomenima poput Hesiodovih Poslova i dana i romana Miljenka Jergovića? Ništa, ili gotovo ništa, odgovorio bi prosječni (naravski, sasvim zbunjen povezivanjem naizgled nepovezivog) čitalac. A Mikulić bi na to odgovorio, među ostalime, i praktičkim dokazom primjenjivosti Aristotelovog logičkog spisa Peri hermeneias ili Platonovog Teeteta u svrhe kritičke analize medijalizirane literature, kao i Faucaltovog analitičkog aparata za promišljanje najstarije grčke (proto)filozofije. Ili, da prepustimo riječ samom autoru: »Premda predmeti analize pripadaju krajnje suprotnim vremenima zapadne književne tradicije, njihovo zajedni(č)ko ishodište ne teži toliko u primarnom književnom materijalu, niti u književno–teorijskom i, još manje, književno–povijesnom interesu... Materijal književnosti ne sastoji se samo od gotovih, više–manje definiranih i očuvanih književnih djela nego također, ako ne i više, barem iz određene epistemološke perspektive, on leži u meta–književnoj gesti subjekta književnog diskursa koji se izdaje za subjekta koji eksplicitno, a ne samo po pretpostavci, zna tko je i što radi. Ta se gesta pokazuje kao mjesto idejno–tvorbenog procesa, i u toj točki autoreferencijalnosti susreću se arhajska i posve suvremena ’scena’ književnosti, koliko god razlika u njihovoj umjetničkoj, književno–povijesnoj i kulturnoj vrijednosti ili epistemološkoj relevanciji bila na prvi pogled očigledna« (s. IX–X.).

Polazeći od antiteze Nietzscheove i aristotelovske filološke i filozofske slike predsokratovskog misaonog nasljeđa (opredjeljujući se pri tome za Nietzscheovu rehabilitaciju filozofske relevantnosti Homera i Hesioda), Mikulić afirmira tezu da ranogrčka filozofija prirode stoji u izravnom kontinuitetu s intelektualnim nasljeđem svog vremena i prostora (a u to nasljeđe uključena su svakako i bliskoistočna kozmogonijska shvaćanja). Usredotočivši se na pitanje o filozofskom značenju Hesiodove Geogonije, on u prvi plan stavlja tematiziranje istine, pokušavajući odgovoriti na pitanje u kojem se smislu u Hesioda radi o istini i o istinitome. Na to pitanje ne može se odgovoriti izlaganjem Hesiodovih kozmogonijskih priča nego preradom i uzdizanjem mitsko–političkih sadržaja Hesiodova kozmogonijskog i kozmološkog učenja na apstraktniju razinu logike ideja — dakle, usredotočivanjem na momente koji su formalne naravi. Istina je u Hesioda ponajprije istinito pripovijedanje (po čemu se Hesiod uopće ne razlikuje od Homera). Tu je na djelu uvođenje distinkcije između dva tipa govora unutar epskog književnog žanra, između fikcionalnog govora (koji može bit! lažan, all i istini sličan) i istinitog govora: nasuprot proizvoljnom odabiru istine, Hesiod inzistira na zahtjevu za istinom ili odluci za istinu, subjektivna namjera preobražava se u Hesioda u objektivnu pretenziju na istinitost.

Tradicionalno znanje o načelnoj otvorenosti jezika za istinito, lažno i istini slično govorenje postavlja se u Teogoniji u obliku etičkog pitanja odgovornosti za istinu (što Mikulić imenuje scenom subjektivacije). Pretpostavka odgovornosti za istinu sastoji se u procesu individualizacije mišljenja, ali se nipošto ne iscrpljuje na individualnom planu. Kroz pitanje istinitosti postavlja se pitanje o formalnim i sadržajnim uvjetima pripovijedanja. Sam Hesiod se svojom autohistorizacijom postavlja kao nosilac etičke subjektivacije, kojom pokušava razriješiti zagonetku polivalencije govora. Hesiodovo reflektirano epsko ja crpi svoju ontološku supstancu iz isto tako reflektiranog historiziranog svijeta, a epski subjekt je kolateralni učinak volje za pripovijedanjem. Na kraju se u Hesioda pokazuje da ne postoji istinit govor koji ne pada natrag u trodiobu istinitog, lažnog i istini sličnog govora, nema metanarativnog govora koji se može prikazati izvan svijeta naracije, niti metajezika koji ne bi bio objektni jezik. Stoga pripovjedaču ne preostaje ništa drugo nego da preuzme odgovornost za istinu.

U svijetu pak Homerove Odiseje postavljeni su svi važni predlošci za preskok prema metapripovjednom postupku koji omogućuje uspostavljanje mosta prema stilistički i sintaktički strogo reguliranoj proceduri zazivanja Muza. U Odiseji istina ostaje nerazlučena od laži i istinolikosti, iako se mora priznati da je tu na djelu volja za istinom. Tek je Hesiod oslobodio istinu od njene

zatočenosti u nevidljivom zagrljaju s laži i koji se u svom zahtjevu za istinitošću teogonijskog izlaganja oslanja jedino i isključivo na sebe (tj. na sredstva kojima raspolaže da bi Muze prisilio na pjevanje onoga istinitoga). I upravo se tu mukotrpno rađa filozofija. Filozofsko pitanje mora, prvo, imati jezični oblik pitanja i ticati se sadržajno istine, ali to nije dovoljno: ono mora pitati i o samim uvjetima istinitosti. Arhajska epska formula ne dospijeva do toga, ali njeno ekskluzivno važenje postaje predmetom revizije unutar istog jezičnog svijeta, ono se demokratizira posredstvom mobiliziranja rasudne moći svih sudionika određene stvarnosti, a ta moć (moć višeg epistemičkog uvida u stanje stvari) oblikuje se kao sposobnost mijenjanja ograničenosti prirodnog epistemičkog stava običnih ljudi. Arhajska tradicija ne nudi nikakvo uporište za to da se subjektivna perspektiva neke individualne slobodne odluke prikaže drugačije osim kao uhvaćena u shemi božanski zajamčene nužnosti. Odisej je jedini koji pokušava iskoračiti iz poretka božanske nužnosti, što se može prepoznati i u Heraklitovim fragmentima.

Hesiodovo okolišanje govora evocira sam rasjed u govoru, moment zastoja u kome se subjekt kazivanja pojavljuje samome sebi osoba i u kome se odvijaju temeljni afektivni i epistemički procesi u jeziku. Odbacujući dvojnost govora kroz htijenje istine, Hesiod otvara pitanje utemeljenosti ili pouzdanosti jamstava što ih je on autonomno preuzeo: pjesnik sam jest onaj koji izvana jamči za istinitost svojega pjevanja. Istina je, dakle, zadaća subjekta, ali njeno jamstvo ipak nije u subjektu nego ono leži između subjekata. I u Teogoniji Đ u Poslima i danima subjekt (ja evocira vlastiti odnos sa samom moći kazivanja, što se pokazuje kao scena okolišanja, kao ime praznog hoda naracije. A svojom formulacijom pitanja o genezi Hesiod dospijeva do lika onoga krajnje prvotnog (tj. kaosa), te tim odgovorom imenuje početak novog diskursa istine. I tu, na prijelazu iz kasnog arhajskog u rano klasično doba otvara se put fllozofije, koji se probija iz inzistiranja na ponavljanju početaka uvijek novog mita i kruženja oko onoga prvotnoga.

Drugi dio Mikulićeve knjige pod naslovom »Glasovi, znoj i diskurs« problematizira festivalski način prezentacije književnih djela, čiji korijeni sežu do sportsko–sajemskih svetkovina u drevnoj Olimpiji. No, Mikulić se u pristupu tom fenomenu (u nas nedavno objelodanjenom djelovanjem FAK–a) ne zadovoljava ni sociološkim problematiziranjem književne produkcije, a još manje znanošću o književnosti (koja književno djelo uzima kao estetički i semiotički objekt) nego polazi od sinkretičkog stanovišta jedne socijalno–semiološke epistemologije medija, koja u književnom fenomenu vidi najmanje dvije stvarnosti (a i one su same dvostruke ili višestruke): prvo, književnost je društveni predmet koji se sastoji od estetskog djela i od akta njegove reprezentacije u široj javnosti; drugo, književnost je i medijski objekt u smislu tvarne instance posredovanja koja je i sama posredovana. Tematizirajući FAK–ovsku književnost kao medijsku tvar — formu u kojoj se književnost u užem smislu javlja kao sadržani medij, Mikulić će posvetiti posebnu pažnju ideološkoj dimenziji tog fenomena: FAK imade ideološki regresivne kulturne učinke ne zbog samog sadržaja prezentiranih književnih djela nego zbog medijske forme, tako da je tu na djelu tzv. regresivni napredak. Analizirajući suspenziju retoričkog, estetskog i scenskog obilja izvedbe kao pitanje ne samo umjetničko–estetske nego i moralne naravi, autor uočava podvojenost etičkog i estetskog, te glumljenog i autentičnog, zaključujući da se pisac–čitač rađa iz podloge na kojoj je nastupila smrt estetskog ili iz progresivne suspenzije aparata reprezentacije. Na djelu je i paradoks koji je dat u samoj asketskoj formi medijalnosti kao kontejneru porečenog bogatstva medijalnosti, čiju bit čini rad nesvjesnog. Poruka je tek medij sadržaja koji nije reprezentiran u njoj. Bilo bi zanimljivo da se eksplicitno izvedu konzekvencije analize dotičnog fenomena glede pojma istine i istinitosti. Mikulić je što se toga tiče ostao ipak na nivou implicitnog. No, to ne umanjuje paradigmatičnost njegovih promišljanja.

Borislav Mikulić suvereno je prekoračio u ovoj svojoj knjizi granice što epistemologiju dijele od historije i teorije književnosti, retorike, estetike i kritike ideologije. Rezultat je jedno inspirativno i vrijedno djelo, važno koliko filozofima, toliko i filolozima, teoretičarima književnosti i teoretičarima medija.

Zvonko Šundov