Moj otac

Moj otac

Poglavlje iz knjige 1941. — Godina koja se vraća

Kad je prvi dio ove knjige već bio napisan, iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice iznenada me potresla vijest: voditelj Zbirke rukopisa i starih knjiga, Ivan Kosić, javlja, da je arhivist Drago Pažin, sređujući ostavštinu Vinka Nikolića, pronašao dvije stranice pisma koje je meni iz zagrebačkog zatvora 1941. napisao moj otac. Šalju mi slabo čitljivu fotokopiju: da, to je očevo pismo, njegov rukopis. U gornjem desnom uglu jasno se vidi nadnevak »Zagreb — zatvor 2. V. 1941.«, a pismo je naslovljeno »Dragi Slavko!« Do mene je putovalo pune šezdeset četiri godine, a na mene djeluje kao da mi otac piše iz velebitske jame koja je njegov grob.

Narednog dana u trezoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice u ruci držim veliki list požutjelog papira, s obje strane ispisan olovkom, uredno lijepim rukopisom mojega oca. Papir je osam puta pomno presavinut na jednake manje površine, na način koji je uobičajen za pisma što ih uznici iz zatvora i logora kradom šalju svojim obiteljima. Tanka zatvorska olovka s vremenom je izblijedjela, riječi su mjestimično teško čitljive, ali uz pomoć povećala i skenera cijeli se tekst može pročitati. Vidi se da je pisan bez žurbe i nervoze, jer rukopis je od prvog do zadnjeg retka kaligrafski pravilan i ujednačen. Ujednačeni su i razmaci među recima: na prvoj stranici 30 redaka, na drugoj 31. Na kraju druge stranice misao nije dovršena — prekinuta je usred rečenice. Kamo je nestao nastavak pisma? Otvara se niz neodgovorivih pitanja. Kako je pismo, namijenjeno meni, dospjelo do Vinka Nikolića, dužnosnika u promidžbenim službama ustaškog pokreta i oružanim snagama NDH do 1945. i urednika Hrvatske revije u emigraciji od 1951. do 1990. godine? Što mu je trebalo to pismo i zašto ga je pola stoljeća držao u svojoj arhivi i vukao sa sobom po izbjegličkim stazama i bogazama do Buenos Airesa i Barcelone i opet natrag u Zagreb, a meni nikad nije ni spomenuo da ga posjeduje, iako smo se više puta vidjeli i o mnogočem razgovarali?

Moj mi je otac pisao:

Dragi Slavko!

Zagreb — zatvor, 2. V. 1941.

Od Muti sam čuo da si prošle subote plakao, jer sam ja u zatvoru. Ta me je vijest više rastužila nego obradovala. Znadem da nisi plakao od stida, što Ti je otac u reštu! Znade, naime, biti takvih vremena, kad je veća čast biti u zatvoru nego izvan njega. Možda si plakao, jer se Tvom fati–ju nanosi nepravda. Bolje je podnositi nepravdu, nego činiti je. Ili si možda plakao, jer žališ mene u mojem sadašnjem položaju. Istina da nije lijepo ni ugodno biti bez slobode, ali nije moj položaj takav da me moraš sažaljevati. A kada bi i bio mnogo teži nego što zapravo jeste, Tvoje suze ne bi bila ispravna reakcija. Ti si već u trinaestoj godini, a ja sam uvijek želio da postaneš — junak od mejdana. Kada si bio malih godina, predočavao sam Ti to junaštvo u fizičkom smislu (bolji boksač od mene, jači i od Kraljevića Marka), ali kasnije sam Ti nastojao prikazati drugu vrstu junaštva. Kolikogod me vesele Tvoji športski i školski uspjesi, volio bih da budeš i u onom drugom smislu, i to prije svega u tom smislu — junak. Nije tu riječ samo o jednoj, nego o mnogim duševnim osebinama. Ja Ti ih tu neću nabrajati, jer se ne bih niti sjetio svake, ali sam Ti već na svaku prigodomice ukazao.

Ovakvi junaci i nejunaci najbolje se razotkriju u ćeliji. O tom ću Ti — šaljivog i ozbiljnog — mnogo moći pripovijedati, pa ćeš me bolje razumjeti, kakav bih htio da budeš. Na primjer. Imademo u sobi među ostalima tri Slovenca; debeli su, rumeni i imućni. Dobivaju pune košare hrane. Zaposjeli su najbolje mjesto u ćeliji — pričnu do prozora. Moraš znati da nas većina ležimo na podu (beton), a nestašica svježeg zraka je najteža od svih oskudica koje podnosimo. (Da se Muti ne rasplače: sada je mnogo bolje, jer nas je ispod četrdeset, ali nas je bilo do šezdeset u sobi.) Ova trojica se ne miču ni danju ni noću od svog ležišta, ne dijele svoju hranu ni cigarete s nikim, pa niti sa svojim siromašnim zemljacima, kojima nitko ne šalje jelo. Moraš znati da se od zatvorske hrane ne bi moglo živjeti, jer ona se dijeli samo jedan put na dan, a sastoji se od četvrtine hljeba (oko 200 grama), uz koji se samo svakog drugog dana dobije zdjela loše priređenog bezmasnog jela. Zato je ovdje, a sigurno i u svim drugim sobama, običaj da oni koji dobivaju hranu »izvana« nju dijele s onima koji bi bili inače upućeni samo na zatvorsku hranu. To čine svi, bez razlike vjere i uvjerenja, pa je to jedan od najljepših dojmova koji čovjek doživi ovdje. Ali ta trojica to ne čine. Ali oni još nešto ne čine, što im ja pripisujem u teži grijeh. Nikome i nikada ne progovore vedru ni utješnu riječ, a ona je u stanovitim momentima pojedinim ljudima potrebnija od hrane, pa i od svježega zraka. (Jedne večeri sam tješio i podizao jednoga čovjeka vidjevši da je vrlo potišten. On je nakon toga zaplakao i priznao mi da se one noći, dok bi mi spavali, htio objesiti.) Ne pomažu ova trojica da se općenito održi raspoloženje i ispuni vrijeme u ćeliji. Nazivamo ih »Kranjci«, a jedan od njih nekoliko puta na dan čita Sveto Pismo. Naravno da se u sobi mrmlja, a kojiput i njima u lice dobaci, da su svi Kranjci sebični, država u državi itd. Ti znadeš da je ovakva generalizacija za sve Slovence isto tako ispravna kao kad se napada sve Židove zbog pojedinih. Ali eto vidiš, koliko je štetno ovakvo nejunaštvo pojedinaca za njihovu okolicu, širu i užu, a i za njih same. S druge strane, imademo jednog Židova koji je nesretan i uzrujano viče i psuje, ako se nitko ne javi da pojede s njime i zadnji zalogaj hrane, da popije i zadnju čašu čaja (iz termosice), da popuši zajednički i posljednju cigaretu. Zar to nije junak? — Imademo jednog Austrijanca, zovemo ga Švabo. Vršio je opasnu špijunsku službu u korist Njemačke. Zatvoren je, jer nije imao kod sebe legitimaciju (veli on), a nama mo–...

Posljednja je riječ prekinuta na dnu druge stranice, a treće stranice nema. Što mi je otac još htio reći nakon ovih posljednjih redaka? Gdje je nestao nastavak pisma? Ili ga, možda, otac nije uspio ni napisati, jer je nečim u zatvoru bio spriječen?

Sričem izblijedjele slogove i čitam riječi ponovo, i opet ponovo, i zastajem iza svake rečenice. Vidim oca u polumraku prenapučene ćelije, pod slabašnim svjetlom škrtog zatvorskog prozora, nagnutog nad dasku zatvorske prične na kojoj piše ovo pismo, jer stola u ćeliji možda nisu ni imali. U svakom retku, u svakoj očevoj rečenici, čitam mu želju da djeluje smireno i umirujuće, što pismo danas čini još tužnijim. Ali zar je otac tada zaista bio tako smiren, kao što ovim pismom to želi pokazati, tako nadmoćan situaciji u koju je bio bačen? Zar još nije bio ni ozbiljno zabrinut? Sjećam se kako mi je sa smijehom jednom objašnjavao da nekad treba čitati i između redaka, ali ni takvim čitanjem u očevom pismu ne nalazim usiljeno tješiteljstvo ni samotješiteljstvo. Možda mu ipak osjećam grč? Ili ga samo zamišljam? Čovjek iz zatvora piše pismo sinu kojem želi mnogo toga reći, a razgovor mu je uskraćen. Sluti da njemu i sinu predstoje još teža vremena, pa inzistira da »suze nisu ispravna reakcija« i treba biti »junak od mejdana«. Što mi je još rekao ili htio reći u nestalom nastavku pisma? Hapšenja su u to vrijeme po cijeloj zemlji već uzela velikog maha, ali ubijanja još su rijetka, tek su počela. Možda se o njima ipak nešto već znalo i u ćeliji broj 15. Zar je moguće da se moj otac već pobojavao da možda sinu piše posljednje pismo i da mu upućuje posljednje poruke?

Koliko god zamjeram Vinku Nikoliću što mi za života nije dao očevo pismo, zahvalan sam mu što ga je kroz svoju emigrantsku Odiseju ipak sačuvao. Omogućio mi je da ga sada čitam, uzbuđen što poslije tolikih godina opet slušam očeve riječi, koje me vraćaju slikama iz davnine, zatomljenoj boli i tužnoj spoznaji kakvog sam oca prerano izgubio. »Ihr naht euch wieder, schwankende Gestalten« (»I opet tu ste, lelujave sjene«) — prvi je stih u »Faustu«, iz kojeg je otac volio citirati, kad bi htio ljepše izraziti vlastiti osjećaj ili misao. Zadržavam se na samome početku, na »Posveti«. Posuđujem iz prijevoda Tita Strozzija, a malo i prerađujem da bih bio bliži svojem osjećaju nad očevim pismom:

Gle, tu ste opet, lelujaste sjene,

Što odavna vas tužan pogled zna...

Sad s vama slika sretnih dana sviće,

I dragih sjena dug se javlja red,

I poput neke zamrle već priče,

Djetinjstva oduzetog mi svijet;

Plač obnavlja, dok bol mi opet niče,

Života ovog labirintski splet

I broji dobre, pretvorene u sjene,

Što smrt ih uze, davno prije mene.

Iako je otac sa mnom i s mojim bratom provodio prilično mnogo svog slobodnog vremena, ne mogu tvrditi da sam ga sasvim dobro poznavao: dječak u trinaestoj godini jedva tek počinje naslućivati muke i dileme odraslih. Mislim da sam oca počeo bolje razumijevati tek kad sam se približio godinama koje je i on doživio i tada čitao njegove objavljene literarne i putopisne tekstove, neobjavljene bilješke i pisma koja su nekim čudom ostala sačuvana.

Neka očeva pisma mojoj mami bila su lijepa građa za literaturu, mjestimično misaona, a onda opet samoironična i duhovita ili prisna i nježna. Kao student u Beču, otac je u zagrebačkim i sarajevskim židovskim časopisima objavljivao zanimljivu prozu: neki njegovi tekstovi bliski su onima Hasana Kikića, iako se Kikić prvi put javio nekoliko godina kasnije. Za glavni lik i toplo dočaranu atmosferu u očevoj noveli »Reb Moše«, u literarnom časopisu Gideon iz 1924. godine, čitalac bi mogao pomisliti da je iz pera Isaka Samokovlije, iako je Samokovlija svoju prvu zbirku proze objavio tek tri godine kasnije. Mnogo su manje dojmljivi očevi putopisi i novinski dopisi iz Palestine, često nabijeni usiljenim aktivizmom i optimizmom, koji nije uvijek uvjerljiv. U tjedniku Židov iz veljače 1927. objavljeno je šest očevih pjesama pod velikim zajedničkim naslovom »Palestinski prvijenci«. Suprotno urednikovim pohvalama u uvodnoj glosi o pjesmama, držim da je očev pjesnički dar daleko zaostajao za darom neostvarenog proznoga pisca, ali poezija, kad i nije osobito dobra, dosta toga intimnog govori o svom autoru, obično više nego dobra proza.

Pjesme objavljene u Židovu datirane su s godinom 1925, dakle u doba kad je otac tek stigao u Palestinu, pun entuzijazma da gradi novu židovsku domovinu, ali se već susreo i s prvim nevoljama i razočaranjima. O tom rasponu raspoloženja govore i sami naslovi pjesama: »Sanjarenje« i »Rane«, »Polet« i »Pad«, »Uspon« i »Fantazija«. U pjesmi »Rane«, s prizvukom Matoševa »Notturna«, nostalgičan je za starim domom i domovinom, osamljen u novoj sredini:

Šakal plače u daljini,

Glas mu zamire.

Ja sam samac u tišini,

Noć me zastire.

U »Sanjarenju« već sanja o djevojci, mojoj budućoj majci (»svladala me duša njena«), a u ostalim pjesmama stalno se isprepliće aktivistički entuzijazam s bolnom rezignacijom.

Ti ne kloni, sij i sadi,

Kuću diži, cestu gradi,

Čvrstom vjerom sebe snaži,

Nove pute k Bogu traži!

Ali gotovo istovremeno:

Laž i mržnja, svako zlo,

Gdje mi stopa takne tlo...

Bič i plač i laž i mrak,

Ne vidi se svjetla znak.

Dugačka završna pjesma već svojim prvim strofama opet se vraća poletu i aktivizmu, ali ipak relativiziranom, već i samim naslovom »Fantazija«:

Dođi, da gradimo hram,

Bogu i ljudima dom.

Dođi, da ne budem sam,

Ustani, ne budi trom!...

Čvrsti ko alemov kam

Moraju temelji bit.

Dođi, da gradimo hram,

Pravdi i istini štit!

Ali tome je prethodila krajnja dešperacija u pjesmi »Pad«:

Dadoh vam srce i dušu i sve,

Pa ipak do mira mi ne date, ne...

Dajte mi mira, u miru da mrem,

Jednom da nesmetan sanak ja snem.

Prisjećajući se ovih očevih stihova iz Palestine i njihove isprepletenosti entuzijazmom i dešperacijom, uvjeren sam da je 2. svibnja 1941. u zagrebačkom zatvoru otac bar jednim dijelom svoje svijesti slutio da svome sinu možda piše posljednje pismo. Zato mu poručuje da bude »junak od mejdana«. Ali drugim dijelom svoje svijesti otac još uvijek vjeruje, ili se barem nada, da će se jednom možda još vratiti svojoj obitelji. I zato, kad obećaje da će mi o životu u zatvoru »moći još mnogo pripovijedati, šaljivog i ozbiljnog«, to ipak nije samozavaravanje ni lažno tješiteljstvo, već izdanak aktivističkog optimizma, koji ga možda do posljednjih trenutaka nije napuštao.

Slutim napor, slutim muku kojom je pisano ovo pismo. Priznati zabrinutost, ali ne pokazati strah ni zebnju. Pisati umirujuće, bez patetike i dramatike, iz procijepa koji je više nego dramatičan. Crne misli prikriti, ne prenositi ih na sina, a ipak mu odaslati poruku koja iz crnih misli izvire. Propustiti tračak humora i nade da prostruji kroz pismo, ali suzdržljivo i odmjereno, da ne djeluje lažno i usiljeno. Bolno je pisati takva pisma, tužno da ga je otac morao pisati, divno da ga je ipak napisao.

* * *

Uz original nepotpunog očevog pisma u arhivu Vinka Nikolića bilo je priključeno još pet stranica ispisanih razvučenim Nikolićevim rukopisom: doslovni prijepis očeva pisma, od riječi do riječi vjeran nepotpunom originalu, popraćen sažetim podacima o mojem ocu, majci, bratu i meni. Iz tih se bilježaka može ponešto zaključiti o okolnostima pod kojima je ustaški promidžbeni dužnosnik Vinko Nikolić došao do tog pisma i o razlozima zbog kojih ga je tako dugo držao u svom arhivu.

Iznad prijepisa očeva pisma Nikolić je zabilježio:

Pismo jednog Židova sinu Slavku, 14–godišnjaku, iz zatvora u Zagrebu, sin s majkom u Karlovcu:

A na kraju prijepisa svojeručno je dodao, doslovce:

Ing. Ivo Goldstein, inžinjer agronomije, imao knjižaru u Karlovcu »Reich« (po tastu). Cionista. 1941. uhićen i odveden u Zagreb, oko srpnja 1941. iz Zagreba u logor »Danica«, privremeni sabirni logor u Koprivnici. Nestao.

Žena u Karlovcu imala kozmetički salon, rumunjska Židovka, sina Slavka i još jednog sinčića u Tuzli. Početkom kolovoza uhićena i žena Lea. Sina uzela Bogoš. obćina, smjestila ga kod jednog Židova. Žena u listopadu puštena, vratila se u Karlovac, svoje stvari pospremila kod prijatelja, nežidova, i sa sinom Slavkom otišla u partizane. Tamo je bila bolničarka. Sin Slavko kurir. 1943. kod Ogulina, u proljeće, uhitili ga Talijani s vrlo važnim dokumentima. Talijani ga odveli pred vojni sud na Rieku.

Prije 1930. Goldstein bio u Palestini kod jugosl. židovske kolonije, radio na poboljšanju tla i života, organizirao život jug. Židova. U dnevniku je pisao, da je razočaran. Cionizam je prevara. Ne će da rade. Ne vjeruje u mogućnost Židov. države. Nitko ne će da radi, to je sve hohštapleraj. Hoće samo trgovati. Zato se on — vraća.

Nisam Maigret ni Poirot, i nikad neću razriješiti sve zagonetke koje iskrsavaju oko očeva zatvorskog pisma, ali podaci u Nikolićevoj bilješci i način kako su plasirani omogućuju mi dosta toga naslutiti. Podaci o mojoj obitelji potječu iz proljeća 1943. godine. Već u ljeto iste godine dio podataka bio bi drukčiji: Italija je kapitulirala, Vojni tribunal na Rijeci nešto prije toga prestaje djelovati, i ja do Tribunala nikad nisam dospio. Točno je da sam tog proljeća bio zarobljen kao partizanski »terenac« nedaleko Ogulina i da sam kod sebe imao nekakve propagandne okružnice Kotarskih komiteta KPH i SKOJ–a za kotar Ogulin koje ne bih baš nazvao »važnim dokumentima«. Nakon višednevnih saslušanja u ogulinskoj kuli, talijanski karabinjeri su mi najavili da će me otpremiti pred Vojni tribunal u Rijeku. Moj istražitelj, tenente Giustini, još me tješio da — iako sam zarobljen »kao bandit pod oružjem« i po tome bi me čekala smrtna kazna — ipak neću biti suđen na smrt, jer mlađima od 15 godina po njihovom se tadašnjem zakonu smrtna kazna automatski pretvarala u dvadesetogodišnju robiju. Da mi potvrdi svoju naklonost, Giustini mi je još poklonio mali talijansko–hrvatski rječnik i knjigu Benita Mussolinija La Dotrina del Fascismo, koja je pisana na »lijepom talijanskom jeziku«, pa će mi biti od pomoći da poboljšam svoje oskudno znanje toga jezika dok u zatvoru čekam na svoj red da budem otpremljen pred Tribunal u Rijeku. Dok me saslušavao, Giustini svojim žbirima nije dopustio da me muče i tuku, iako su oni dva–tri puta pokazali takve namjere. Dao mi je da pijem vode koliko sam htio, ali mi nije dao ništa jesti. Mislio je da će izgladnjivanjem iz mene istisnuti razne podatke koji su ga zanimali, o kojima ja nisam baš mnogo znao, a ako sam ponešto i znao, to sam poricao i izbjegavao reći. Desetak dana, dok je trajala istraga, Giustini me držao u samici ogulinske kule, s kratkim izlaskom u dvorište jednom dnevno, tek toliko da iznesem i operem »kiblu«, da se umijem i udahnem malo svježega zraka, ali bez uobičajenih obroka oskudne zatvorske riže ili makarona. Nije ni slutio da je pritisak glađu uzaludan, jer ja gotovo uopće nisam bio gladan.

Već jedne od prvih zatvorskih noći iz mraka je nenadano iskrsnuo Anđeo–čuvar, moj neočekivani spasitelj. Kroz četverokutnu »špijunku« na samici probudio me talijanski vojnik, stražar u noćnoj smjeni, i kradom mi doturio kruha, sira, nekakve salame i uski grlić boce iz koje sam pio koliko sam htio. To se ponovilo i naredne noći, popraćeno prenesenim pozdravima zatočenika iz susjednih ćelija koji su me hrabrili »neka se samo dobro držim, pa gladi neće biti«. Zatim je jedne noći istim putem već stiglo i pismo moje mame iz partizanske Drežnice, a nekoliko dana poslije, kada sam već bio u skupnoj ćeliji, moj Anđeo–čuvar prenio mi je poruku Mace Gržetić, tadašnje sekretarice Okružnog komiteta KPH za Gorski kotar: da imaju zarobljenog talijanskog oficira i četiri vojnika, da su ih ponudili u zamjenu za nekoliko zarobljenih partizana, među kojima traže i mene.

Do zamjene nije došlo, vjerojatno zbog nekih neslaganja između nadležnih talijanskih zapovjedništava i službi, ali već i sami pregovori o toj zamjeni dovoljno su odgodili moje otpremanje pred Tribunal u Rijeku. Moj Anđeo–čuvar, koji me prehranio u danima samice, nastavio mi je u mnogome pomagati. Zvao se Vinci, bio je tamnoput i vižlast Sicilijanac niska rasta, a u stražarskoj je četi imao bliskog prijatelja, također Sicilijanca, s kojim je zajedno održavao veze s potajnim partizanskim obavještajcima u Ogulinu i preko njih s partizanima. Jednoga vrućega ljetnoga dana, za vrijeme dozvoljene šetnje, prišao mi je Vincijev prijatelj (kojem sam nažalost zaboravio ime) i tiho mi povjerio: »Vinci je karabinjerima postao sumnjiv, pratili su ga, morao je pobjeći u partizane. Veza ide dalje preko mene.«A na prve vijesti o kapitulaciji Italije, 8. rujna 1943. ujutro, taj Vincijev prijatelj otključao je vrata naših zatvorskih ćelija u ogulinskoj kuli i pomogao nam da se kroz stražnji izlaz domognemo predgrađa Žegar, pa kraj velikog bunkera i zbunjene straže do brda Krpelj i dalje u partizane.

Sve to nije mogao znati Vinko Nikolić kad je u proljeće 1943. preuranjeno zapisivao da sam otpremljen pred talijanski Vojni sud u »Rieku«. Nikolić je u to vrijeme bio nastavnik hrvatske književnosti na Prvoj realnoj gimnaziji u Zagrebu i istovremeno istaknuti djelatnik ustaškog pokreta, na dužnosti u Promičbenom odjelu zapovjedništva ustaške mladeži sa činom stožernog pobočnika.1 U travnju 1943. iz Rima je navodno zatraženo da se Nikolića ukloni s te dužnosti i primjereno kazni, jer je na Radio Zagrebu kroz neke pjesničke metafore izrazio nezadovoljstvo što su njegov rodni grad Šibenik i Dalmacija otuđeni od Hrvatske. Ipak je i tada ostao na svojoj dužnosti, iako je zbog talijanskih protesta imao teškoća, što Nikolić podrobnije objašnjava 1949. godine u jednoj polemici sa četničkim listom Protest u Buenos Airesu, ističući da je i tada »s ponosom bio dužnostnik u službi svoga naroda«.

Kao promidžbeni »dužnostnik« Vinko Nikolić je u proljeće 1943. godine morao biti upoznat s okružnicom koja je bila razaslana iz Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost. S potpisom predstojnika novinskog odjela GLAVSIGUR–a, nekog Ivančevića, okružnica je sadržavala uputu kako je »potrebno ovih dana da se opet počne pisati o Židovima... U tu svrhu bit će uredništvima u početku drugog tjedna dostavljeno gradivo s točnim podatcima...« itd. Ta obnova protužidovske propagandne kampanje bila je policijski dirigirana u sklopu priprema za veliku deportaciju preostalih Židova iz NDH u Auschwitz. Deportacija je dogovorena na sastanku u GLAVSIGUR–u 19. siječnja 1943. na kojem je opunomoćenik nacističkog SS–a Franz Abromeit s vodećim ljudima redarstva NDH utvrdio sve pojedinosti o suradnji dviju policijskih službi u organizaciji i provedbi te akcije. Nakon pedantnih priprema, koje su obuhvatile i sinkroniziranu protužidovsku propagandu, ta posljednja velika deportacija izvršena je 3. svibnja 1943. godine. U Auschwitz je otpremljeno oko 1.600 Židova, najviše iz Zagreba, među njima znameniti nadrabin Miroslav Šalom Freiberger, popularna mlada umjetnica Lea Deutsch i predsjednik Židovske općine Zagreb Hugo Kohn. Koliko je poznato, iz Auschwitza se poslije rata iz te grupe nitko nije vratio.

Sve što sam tako svojim amaterskim istraživanjem uspio utvrditi, držim, dozvoljava mi argumentiranu pretpostavku da je očevo zatvorsko pismo bilo dostavljeno Vinku Nikoliću u proljeće 1943. godine u okviru uputstva o sinkroniziranoj kampanji u kojoj je »potrebno ovih dana da se opet počne pisati o Židovima«. Pismo je dotad dvije godine čamilo u nekom policijskom dosjeu, vjerojatno u dosjeu o obitelji Goldstein u gradskom redarstvu u Karlovcu. Policija ga se domogla kad je u svibnju 1941. moj otac pokušao meni dostaviti pismo po jednom od uobičajenih kanala kojima su zatočenici potajno saobraćali sa svojim obiteljima — uslugom nekog dobronamjernog ili podmićenog stražara, putem nekog od otpuštenih zatočenika ili skriveno na dnu vraćenih posuda za jelo. Veza je negdje pukla, a može biti da pismo nije bilo ni do kraja napisano ni otposlano, jer je otac bio preduhitren nekom premetačinom u ćeliji. U svakom slučaju, umjesto do moje mame i mene, pismo je dospjelo do ustaškog redarstva, a zatim do Vinka Nikolića, u Promidžbeni odjel Zapovjedništva ustaške mladeži.

U skladu s najavom iz GLAVSIGUR–a, uz pismo je dostavljeno i »gradivo s točnim podatcima«, koje je Nikolić sažeo u svojoj popratnoj bilješci. Kao što sam na jednome primjeru već pokazao, »podatci« su zaista djelomično točni, djelomično nepotpuni ili netočni, a posljednji pasus bilješke sadržava i smišljeni falsifikat. Nije mi bilo previše teško doći do čvrstog zaključka da podaci potječu od Franje Družaka, tadašnjeg ravnatelja Gradskog redarstva u Karlovcu. Neke od podataka samo je on mogao znati, za neke od prešućenih njemu je bilo stalo da se prešute.

Jednog jutra početkom kolovoza 1941, kada sam u stanu već bio sam, jer mi je otac bio u logoru Jadovno, majka i naša Jaga u karlovačkom zatvoru, a brat na skrbi kod prijateljske obitelji Trontl, na našim je vratima zazvonio čovjek srednjega rasta, prilično vitak, nepunih tridesetih godina, obučen u pristalo ljetno odijelo, koji se predstavio kao Franjo Družak. Prije nego je prešao preko praga, pokazao mi je papir po kojem je njemu dodijeljen naš stan. Ne mogu reći da je bio osoran ili grub. Naprotiv, kad se danas prisjećam te scene na našim kućnim vratima, čini mi se da se Družak osjećao bar malo nelagodno što na takav način prisvaja tuđi stan i što nedoraslog dječaka izbacuje iz njegova stana. Da malo ublaži situaciju, odmah mi je rekao da će se za mene brinuti Židovska bogoštovna općina i da je to s predsjednikom Općine već dogovoreno. Dodao je da s iseljenjem ne moram žuriti, da imam tri–četiri dana vremena, jer njemu će trebati stan tek kad njegova supruga dođe s djetetom iz Samobora. Međutim, kad je krenuo razgledavati sobe, bez kolebanja mi je rekao neka u stanu ostavim sav namještaj, ionako nemam kamo s njim. Neka odnesem sve lične stvari mojega oca, majke, brata i moje, svu krevetninu također, ali tepihe neka ostavim. Kolebao se oko knjiga i slika i napokon rekao da ih mogu ponijeti, a mogu ih i ostaviti ako ih nemam kamo pohraniti: »Ako ćeš trebati koju od knjiga, uvijek možeš po nju doći«, zaključio je Družak.

Tako su slike i knjige ostale Družaku i mi smo ih opet zatekli, zajedno s našim namještajem, kad je Družak već bježao preko Austrije za Argentinu, a mama, brat i ja, okrnjena obitelj bez oca, vratili se iz rata kao partizani u naš karlovački stan.

Franjo Družak bio je 1941–42. godine stožerni pobočnik za promidžbu u Ustaškom stožeru velike župe Pokuplje sa sjedištem u Karlovcu. Sin imućnih seoskih trgovaca iz Šišljavića, studirao je pravo i već se prije rata na Pravnom fakultetu u Zagrebu povezao sa ustaškom organizacijom. U danima uspostave NDH stekao je zasluge za ustašku stvar: poveo je oko 300 naoružanih pripadnika HSS–ovske Seljačke zaštite na pohod kroz pokupska sela prema Karlovcu, razoružavajući pripadnike jugoslavenske vojske u raspadanju i uspostavljajući novu vlast. Iako me je istjerao iz našega stana u ljeto 1941, nije mi se činilo da je Franjo Družak zao čovjek, kao što je proizlazilo iz nekih kasnijih spisa koje sam o njemu čitao. Na primjer, veliki župan Ivan Betlehem, u izvještaju nadležnim ministarstvima NDH od 3. ožujka 1944. godine, optužio je Franju Družaka da je kao ravnatelj Gradskog redarstva 1943. godine zloupotrebljavao svoj položaj za stjecanje materijalne koristi, da je seksualno ucjenjivao zatočenice i službenice te da je velikom županu Tusunu posredovao u organizaciji seksualnih avantura. Možda je to samo još jedna potvrda da svemoć nekontrolirane vlasti moralno kvari i mnoge naoko pitome ljude.

Među podacima koji su u proljeće 1943. prema uputama GLAVSIGUR–a dostavljeni Vinku Nikoliću, samo je Franjo Družak mogao znati da je mene u kolovozu 1941. »preuzela Bogoštovna općina i smjestila kod jednog Židova«, da je po mojega brata došao djed i odveo ga k sebi u Tuzlu i da je mojoj majci, kad su je u listopadu pustili iz zatvora, Družakova žena dozvolila da iz našega stana uzme »neke svoje stvari« (dokumente, očeve spise, nešto porculana i kristala, i druge sitnice), što je mama »pospremila kod prijatelja, nežidova«, tj. kod gospođe Pavice Vine. Neke od preostalih podataka mogao je kao ravnatelj Gradskog redarstva pronaći u policijskom dosjeu ili saznati od policijskih suradnika, koji ipak nisu znali da moja majka nije otišla u partizane samo s jednim sinom, jer je domišljatošću i upornošću uspjela iz Tuzle dopremiti i Danka, pa smo u proljeće 1942. u partizane otišli svi troje zajedno.

Neuspjeli boravak mojega oca u Palestini nije bio nikakva tajna u Karlovcu. Možda je Družak o tome saznao iz policijskog dosjea ili od suradnika u policiji, možda je ponešto našao i u papirima koji su među mnogim očevim knjigama ostali u stanu. Kad je uz zaplijenjeno očevo pismo trebalo dati podatke jer je »potrebno ovih dana da se opet počne pisati o Židovima«, Družaku se svakako najpogodnijim učinilo »gradivo« o Palestini: oduševljeni cionist, pionir izgradnje židovske države koji se razočarao te o cionizmu piše da je »hohštapleraj« i »prevara«, a o Židovima da »nitko neće da radi... hoće samo trgovati«. Naravno da takve riječi o cionizmu i o Židovima moj otac nije izrekao ni napisao, jer se o svojim palestinskim dilemama i razočaranjima izražavao mnogo obzirnije i suzdržljivije. Poslije povratka iz Palestine bio je aktivan u karlovačkoj Židovskoj općini i ostao je pomalo distancirani cionistički simpatizer koji svoje sinove upućuje na sportska takmičenja i na ljetna logorovanja cionističke omladine. Povremeno je davao i novčane priloge za izgradnju u Palestini, najviše kroz plavo–bijelu »škrabicu« fonda Keren Kajemet le Israel koju još i danas držim u ormaru za knjige među uspomenama na oca. Ali prije nego je postao ravnatelj Gradskog redarstva, Družak je gotovo dvije godine bio djelatnik u ustaškoj promidžbi. Prihvatio je nauk da promidžba nije robinja istine i da joj je koristan istinit podatak u polazištu, kako bi nadogradnja bolje podnijela maglu obilnih izmišljotina. U časopisu »Pokuplje« iz proljeća 1942. našao sam Družakov veliki tekst pod naslovom »Progovorila je hrvatska krv«: nevjerojatno izvrtanje činjenica o događajima na Kordunu, genocidno huškanje protiv kordunskih Srba i plitka patetika o »prvom hrvatskom Suverenu, Velikom Poglavniku«. U članku »Pred drugom revolucijom« Družak je jako zadovoljan što su Židovi »prestali biti vladajuća kasta« i što su »odstranjeni iz javnog, političkog, kulturnog i gospodarskog života«. S takvim pristupom — malo istine i puno pretjerivanja i laži — vičnom promidžbenjaku Družaku nije bilo teško nakalemiti mojem ocu anticionizam i antižidovstvo, držeći to pogodnim »gradivom« sukladno s uputom da je »potrebno ovih dana da se opet počne pisati o Židovima«.

Nikolić je »gradivo« primio i savjesno urednički pribilježio podatke za daljnju obradu. Ipak, ništa od toga nije objavio. Kao verzirani urednik morao je osjetiti da mu očevo pismo ne pruža »gradivo« za protužidovsku propagandu, a za tekst o palestinskim razočaranjima moga oca, bez citiranja zatvorskog pisma, naprosto nije bilo dovoljno podataka. A možda je pismo mojega oca, kad ga je malo pomnije pročitao, ganulo ustaškog dužnosnika Vinka Nikolića. Možda na to ukazuje vokabular u Nikolićevoj popratnoj bilješci: na početku, prije prijepisa pisma, uvodno stoji: »Pismo jednog Židova sinu Slavku«, dakle uobičajeno tvrdi način izražavanja kakvim se tada služila ustaška promidžba o Židovima (pa stoga moj otac nije ing. Ivo Goldstein, nego »jedan Židov«). Ali u zaključnom dijelu bilješke, nakon prepisanog pisma, kad se Nikolić morao malo više udubiti u pojedine rečenice koje je prepisao iz originala, Danko odjednom nije »drugi sin« ili »mlađi sin«, nego »sinčić«, a to je već terminologija empatije za koju ne vjerujem da je u odnosu prema Židovima pored Nikolića bio sposoban bilo koji drugi dužnosnik tadašnje ustaške promidžbe. U očevim rečenicama Nikolić je mogao naći impliciranu etiku drevnih tradicija kojima je i sam bio sklon. Možda ga je zazeblo pri srcu kad je u popratnim bilješkama šturo zapisao da je taj čovjek u ustaškim logorima »nestao«, a tada se već vrlo dobro znalo što je ta riječ značila za Židove u NDH.

Za sebe je Nikolić znao tvrditi da je blage naravi, »miroljubiv čovjek«, da »imade osjetljivo pjesničko srdce«. Usprkos tome, napisao je stotine huškačkih rečenica ispunjenih mržnjom protiv Srba, ali nisam našao takvih Nikolićevih protužidovskih rečenica. Uostalom, poznato je koliko se glavni financijski podupiratelj Nikolićeve Hrvatske revije Ivo Rojnica trudio da u Argentini, pa i u Izraelu, uspostavi dobre poslovne i druge veze s tamošnjim Židovima. Vjerojatno je Nikolić već za vrijeme NDH pripadao onom dijelu ustaških intelektualaca, ne baš osobito brojnih, koji su ustaški zločin nad Židovima nerado podnosili kao neizbježivu cijenu koju treba platiti Hitleru za njegov dobrohotni patronat nad uspostavljanjem i održavanjem »nezavisne« hrvatske države. S tom pretpostavkom, ako je točna, može se pokušati objasniti zašto je Vinko Nikolić brižno čuvao očevo pismo.

Arhiv Vinka Nikolića, koji je nastao u emigraciji, dopremljen je 1992. godine posebnim kamionom iz Barcelone u Nacionalnu i sveučilišnju knjižnicu u Zagrebu. Sadržava oko 20.000 pisama i oko 8.000 objavljenih i neobjavljenih članaka iz 40–godišnje dokumentacije Hrvatske revije (1951–1990) i privatne dokumentacije Vinka Nikolića iz njegovih emigrantskih godina. U toj nepreglednoj masi ispisanog papira, ujedno i povijesnoj građi velike vrijednosti, dopremljenoj iz Barcelone, nalazilo se i zatvorsko pismo mojega oca zamotano u listove starog i neidentificiranog novinskog papira, zajedno s priključenim Nikolićevim bilješkama. Arhivist Drago Pažin, koji je 2005. godine dovršio obradu Nikolićeve ostavštine i pronašao pismo mojega oca, uvjerava me: svih 20.000 pisama dopremljenih iz Barcelone nastalo je u emigraciji i nosi poslijeratne datume, poslije 1945. godine. Izuzetak je pismo mojeg oca, jedini originalni dokument između 28.000 obrađenih, koji nosi ratni datum iz doba NDH, svibanj 1941. godine. Gospodin Pažin i njegov šef gospodin Kosić, kao ni ja, ne znamo kako je to pismo iz ratnog Zagreba dospjelo u emigraciju, ali čini se da postoje samo dvije mogućnosti: ili ga je Vinko Nikolić ponio sa sobom kad je prvih dana svibnja 1945. bježao iz Zagreba u izbjeglištvo — ili se pismo nalazilo u sklopu jednog od većih kontingenata ustaške dokumentacije koja je prije sloma NDH otpremana u inozemstvo, pa ga je Nikolić negdje u emigraciji pronašao. Sačuvao ga je kao izuzetan raritet u svom arhivu, jer s tim je pismom i pribilježenim komentarima, uvjeren sam, imao neke namjere u izbjeglištvu.

O ustaškim postupcima prema Židovima u NDH Nikolić je imao neke dvojbe koje su se u godinama izbjeglištva u zapadnom svijetu svakako produbile. U nekim tekstovima i izjavama Nikolić je znao spomenuti riječi »kajanje« i »očišćenje« kao potreban čin. Bio je sklon patetičnim iskazima i gestama. Možda je bio potaknut slikom Willyja Brandta koji u ime Njemačke kleči u Varšavskom getu 1970. godine? Imam razloga pretpostaviti da se bavio mišlju kako bi u Hrvatskoj reviji jednom trebalo objaviti pokajnički tekst zbog ustaškog zločina nad Židovima, možda i zbog ustaškog zločina općenito. Pismo mojega oca moglo mu je poslužiti kao povod ili argument. Nikad to nije učinio. Predugo se kolebao, sasvim u duhu njegove doživotne kolebljivosti u odnosu na suočavanje s istinom o ustaškoj NDH.

Vinka Nikolića upoznao sam na Sajmu knjiga u Frankfurtu 1980. godine. Na naš štand Sveučilišne naklade Liber došetao se korpulentan i brkat vremešni muškarac u pratnji dvojice mlađih ljudi i usiljeno prisno, samodopadno, pružio mi ruku:

– Što je, Slavko, ti me kao ne prepoznaješ?

Bio je to Franjo Pavičić, stolnoteniski prvak naše gimnazije iz predratnih dana, kojeg nisam vidio od 1941. godine. Čuo sam da je postao ustaški poručnik Poglavnikova tjelesnog sdruga, da je poslije rata nekoliko puta bio u zatvoru, da je ipak diplomirao šumarstvo i zatim pobjegao u Njemačku. U emigraciji je bio politički aktivan, suradnik Kušanova mjesečnika Nova Hrvatska i član Hrvatskog narodnog vijeća pod predsjedanjem Mate Meštrovića. U tom našem susretu poslije toliko vremena nastojao je biti ležeran i srdačan, a ja sam bio iznenađen i prilično suzdržljiv. Letimično je pogledao izložena »Liberova« izdanja, kupio je dvije knjige Petra Šegedina i pozvao me da dođem na štand Hrvatske revije, pogledati njihove knjige i časopise. »Tvoji kolege, izdavači iz Hrvatske, boje se doći na naš štand, valjda se ne bojiš i ti, stari partizan« — dodao je na kraju Franjo.

Priznajem da mi taj poziv nije bio drag, ali ipak sam pošao. Nisam htio Franji priuštiti da me »kod svojih« ogovara kao plašljivca. Na njihovom štandu jedva su me dvije–tri minute pustili na miru, listati po posljednjem broju Hrvatske revije, kad mi je prišao čovjek blizu sedamdesetih godina i ljubaznim me tonom oslovio:

— Gospodine Goldstein, čast mi je i jako mi je drago da vas mogu pozdraviti na našem štandu. Ja sam Vinko Nikolić.

Pružio mi je ruku i, dok smo se rukovali, gotovo u istoj sekundi, bljesnula su dva foto–blica, svaki sa svoje strane. Jedan je vjerojatno radio za dokumentaciju neke emigrantske organizacije, drugi za dokumentaciju jugoslavenske obavještajne službe.

Nikolić je ponešto znao o nekim tadašnjim »Liberovim« izdanjima i hvalio ih, a ja sam se, ne previše radoznalo, raspitivao o njihovim knjigama i časopisu. Nismo dugo razgovarali, niti desetak minuta, uz ponovljena fotografiranja pod blicevima iz prikrajka. Upamtio sam njegovu markantno bujnu sijedu kosu, prijazne manire i ugodan prizvuk meke čakavštine u glasu. Vidio sam ga tek 11 ili 12 godina kasnije, u zagrebačkoj kavani »Dubrovnik«, kad se definitivno vratio u Hrvatsku. Mislim da je već bio imenovan počasnim zastupnikom u Županijskom domu Sabora. U kavani je sjedio sa suprugom i ljubazno mi domahivao. Izmijenili smo nekoliko konvencionalnih rečenica, on me pozvao da s njima sjednem, ja sam oklijevao, a činilo mi se da ni on baš nije inzistirao, još manje njegova smrknuta supruga. Takvi su bili i naši naredni slučajni susreti — konvencionalno pristojni, ali ne baš srdačni. Ponekad mi se činilo da bi Nikolić sa mnom želio razgovarati, možda o našoj zajedničkoj profesiji, kao dugogodišnji urednik s dugogodišnjim urednikom, ali ga je nešto priječilo — možda moja suzdržljivost. Jednom su Hloverka Novak–Srzić i Tihomir Dujmović pozvali nas dvojicu u OTV da pred kamerama raspravljamo o NDH–ziji; ja sam u zakazano vrijeme došao, Nikolić je u posljednji čas otkazao opravdavajući se naglim nastupom neke fizičke slabosti. Danas pomišljam, iako to ne mogu tvrditi, da mu je možda bilo neugodno suočavati se sa mnom, dok u arhivu drži pismo mojega oca upućeno meni — o kojem mi nikad ni riječi nije rekao.

Možda ipak nepravedno sudim o Vinku Nikoliću. Stanko Lasić, koji ga je poslije 1991. upoznao mnogo bolje nego ja, misli da je možda Nikolić u svojim posljednjim godinama, u devetom deceniju života, naprosto zaboravio da u njegovom nepregledno golemom arhivu postoji i to zatvorsko pismo mojega oca. Stanko ne drži mnogo do Nikolićeve poezije, još manje do njegovih književno–teoretskih i programatskih rasprava u kojima književnost tretira kao službenicu nacionalističke politike, ali visoko cijeni njegove memoarske i putopisno–memoarske tekstove i smatra da je Nikolić, uređivanjem Hrvatske revije, stvorio novo i važno poglavlje u hrvatskoj memoaristici. U vrlo teškim okolnostima, uredničkom upornošću i strašću, uspio je 40 godina izdavati i održati Hrvatsku reviju, taj najbogatiji i najvažniji izvor za političku i kulturnu povijest nacionalistički orijentirane hrvatske emigracije poslije Drugog svjetskog rata. Po Stankovu zapažanju, Nikolić je bio vrlo načitan čovjek lijepih manira, blage naravi i ljudske finoće.

Otkad je očevo pismo pronađeno u Nikolićevoj ostavštini, nastojao sam malo bolje upoznati tog čovjeka, čitajući ponešto iz njegove publicistike i poezije. Uglavnom se slažem s Lasićevim mišljenjima. Vinko Nikolić je bio plodni pjesnik slabašne rodoljubne i sentimentalne lirike, a njegove koncepcije o smislu i funkciji književnosti u doba NDH beznadno su zaražene fetišizmom države i nacije (»... mi moramo novoj Hrvatskoj stvoriti i novu književnost... Nova nacionalistička književnost za novu Hrvatsku...«). U suštini, sasvim nalik na teoriju o »partijnosti u književnosti« iz staljinističkih godina poslijeratne Jugoslavije (1945–1950) koju su s drukčijim predznakom i malo sofisticiranijom argumentacijom simbolizirali Radovan Zogović i Marin Franičević. Međutim, kao urednik po profesiji, mislim da još više od Stanka cijenim Nikolićevu uredničku poduzetnost, marljivost, upornost i strast, koju smatram zadivljujućom.

Pokrećući Hrvatsku reviju u Buenos Airesu ranih pedesetih godina, Nikolić je uredničkim instinktom vjerojatno naslutio najvredniju moguću misiju svoga časopisa: preispitivanje fenomena NDH, suočavanje hrvatske ustaške i proustaške emigracije s punom istinom o katastrofi koja im se dogodila i zašto im se dogodila. Činjenicama suzbiti samotješiteljske fabule, krivotvorine, mitove, proizvoljne optužbe po kojima su krivci svi drugi, samo ne mi koji izbjegavamo pogledati sebe u ogledalo. Potaknuto Nikolićevom uredničkom inspiracijom, u 40 godišta Hrvatske revije niknulo je tisuće stranica memoarske i historiografske literature o NDH. Pored nekritičkih slavopojki i tužaljki, bilo je tu i mnogo historiografski relevantnih podataka i tekstova koji su težili istinoljubivosti, pa i kritičkom razmišljanju: analize ideoloških strujanja unutar ustaškog pokreta, konflikti unutar vlasti i vanjsko–političke slabosti NDH, preispitivanje uloge Ante Pavelića i pogrešnih koraka u unutrašnjoj politici države. U velikom svečarskom razgovoru za Šibenski list 1997. godine, Vinko Nikolić ipak jako pretjeruje pohvalom kad kaže da je »Revija nacionalno i odgojno usmjerila naše ljude za jedno demokratsko usmjerenje, za poštivanje čovjeka i ljudskog dostojanstva.« Poslije osamostaljenja Hrvatske neočekivano se malo suradnika i čitalaca Hrvatske revije vratilo u zemlju, a među njima samo vrlo rijetki s »demokratskom usmjerenjem« (npr. Boris Maruna, Jakša Kušan, pa donekle i sam Vinko Nikolić). Većina je stigla s poputbinom starih predrasuda, kao zagovornici autoritarnog režima i političke i nacionalne netolerancije, po onoj Hercenovoj da politička emigracija ništa ne zaboravlja, ali ne zna ni naučiti.

Uza sva Nikolićeva nastojanja s Hrvatskom revijom, kritička preispitivanja fenomena NDH na njenim su stranicama išla samo do jedne točke, do čvrsto omeđene granice. S onu stranu te granice ostale su nedirnute bitne teme: fetišizam nacije i države, totalitarna bit ustaške ideologije, genocidni karakter i razmjeri počinjenih zločina, zločinački karakter režima. Od istih ograničenja i nedorečenosti patila je i kritička misao urednika, pa se to reflektiralo i na izbor autora, na njihove tekstove i cijeli časopis. Doduše, urednik je bio sposoban deklarativno i površinski dirnuti u neke od tih tema, ali nikad u neprikosnoveni idol, u državu; točnije, u NDH kao pojam države hrvatskog naroda. Pred tim je idolom doživotno klečao i ničice padao, u plićaku sputane misli.

U spomenutoj polemici s četničkim Protestom 1949. godine Nikolić je napisao da je »uviek bio protiv svih nasilja, ma tko ih činio«. Tijekom narednih gotovo pola stoljeća njegova je misao donekle evoluirala, pa je u spomenutom razgovoru za Šibenski list bio nešto malo određeniji: »Na obranu smo imali pravo, ali neke se granice ne smiju preći. Međutim, zločini su se počinili i na našoj strani (misli se na ustašku NDH — op. S. G.). Zločin se treba osuditi ma tko ga počinio. Moramo imati snage priznati svoje grijehe. Tko nema snage da prizna, ne može se očistiti, ne može se ni uzdići.«

U povodu vijesti o atentatu na Vjekoslava Maksa Luburića u kolovozu 1969. godine Nikolić je napisao: »Jasenovac je ipak velika hrvatska rana, i još veća sramota, i radi njega i danas duša nas boli i obrazi nam izgaraju od stida.« U svojim je izjavama i tekstovima znao spominjati riječi »kajanje« i »očišćenje«, ali do pravog kajanja i očišćenja nikad nije dospio. Ostao je samo na tih nekoliko općih fraza i dalje nije ni pokušao zakoračiti. Za kajanje je trebalo imati posebnu dodatnu snagu, koja nije krasila Vinka Nikolića. Bio je traumatiziran i osobnom ranom: jednog su mu brata mučki ubili četnici, drugog mu na smrt osudili i strijeljali partizani (»a to za nas znači Srbi komunisti« — dodaje Nikolić). Ispisao je stotine stranica o zločinima koje su nad Hrvatima počinili Srbi, četnici, komunisti, Talijani, Englezi, Rusi, pa i Nijemci, ali ništa o tome što je to zapravo bio Jasenovac i što su to i kakvi su to bili »zločini počinjeni s naše strane«. Njegovo »osjetljivo pjesničko srdce« mnogo puta je reklo koliko suosjeća s nevinim žrtvama na svojoj strani, ali ne i s jednako nevinim žrtvama s one »druge strane«. Za njega je Jasenovac »velika hrvatska rana«, a zaboravlja reći da je barem tolika rana i Srbima, Židovima, Romima. Živio je u trajnoj podvojenosti između etičkih osjećaja i fetiša države koji neumoljivo guši etiku.

Među suradnicima Hrvatske revije jedan od miljenika Vinka Nikolića bio je Eugen Dido Kvaternik. Možda je to donekle razumljivo, ako se promatra samo s najužeg profesionalno–uredničkog stanovišta: Dido je bio jedan od najpismenijih i daleko najobrazovanijih Revijinih autora. Urednik s njegovim tekstovima nije imao redaktorskog ni lektorskog posla, mogli su odmah ići u tisak, a čitali su se sa zanimanjem. Didi su bile poznate neke od najvećih tajni NDH, pa je u Reviji ponešto od toga znao i otkriti. Ali među svim suradnicima Nikolićeve Hrvatske revije Dido Kvaternik bio je i daleko najveći ratni zločinac, neposredni naredbodavac prvih genocidnih i masovnih ubijanja u travnju i svibnju 1941. godine, začetnik sustava logora smrti od Paga i Jadovna do Jasenovca, glavni zapovjednik sveukupnog ustaškog i državnog redarstva u razdoblju najžešćeg političkog i genocidnog terora.

Po onoj staroj maksimi da su najveći zločinci ponekad sposobni i za najveća pokajanja, Dido Kvaternik je u nekoliko navrata, počevši već od 1952. godine, u Hrvatskoj reviji napisao riječi kajanja radikalnije od svih drugih suradnika Nikolićeva časopisa, radikalnije i od samoga Nikolića:

»Naš narodni pad tako kratko vrijeme nakon uspona 1941. uzrokovan je stalnim i opetovanim kršenjem osnovnih etičkih i moralnih zasada... Notorna je činjenica koju ne možemo nijekati, da je za vrijeme prošloga rata i sa hrvatske strane učinjeno teških izgreda, koji s moralnog stanovišta sačinjavaju grijeh, sa pravnoga zločin, a s političkoga ludost... Zato našu odgovornost pred poviješću ne će nitko moći izbrisati...«

U čemu se sastojao taj »grijeh«, »zločin« i »ludost« Dido Kvaternik nigdje ne kaže ni riječi. Za sve okrivljuje jednog jedinog čovjeka, »duševno neuravnoteženog Balkanca«, dr. Antu Pavelića, koji je po Didi glavni i praktički jedini uzročnik svemu što se u NDH lošega dogodilo. O svojoj ulozi u tom zlu Dido je u svojim fascinantno kontradiktornim tekstovima napisao samo tri vrlo općenite i sasvim nedorečene rečenice:

»Nema sumnje, da je i pisac ovih redaka kroz 17 mjeseci bio kugla despota prenašajući njegove naloge. Bio je to grijeh uzrokovan mojom mladenačkom i neograničenom vjerom u rodoljublje i sposobnost dr. Pavelića. Ali baš zato jer nisam više htio ni mogao biti ta kugla, došlo je do našeg razlaza...«

Za Vinka Nikolića to je bilo dovoljno da nad grobom Eugena Dide Kvaternika, na pogrebu u Buenos Airesu 1962. godine, pokojnika nazove »prvoborcem« koji se »sav založio i izložio za dobro svoga naroda« te će jednom »u oslobođenoj Hrvatskoj... doživjeti zasluženu počast« jer —

»...O svojim grijesima i zabludama u životu sâm je najstrože sudio, i patnja i kajanje očistili su dušu njegovu, koja je živjela samo za domovinske ideale. Ako je u toj ljubavi i griješio, kao svaki od nas, jer je puno ljubio, puno mu se i prašta...«

Upravo u tom aforističkom kvazimudroslovlju — »tko je puno ljubio, puno mu se i prašta« — sublimirana su sva misaona, politička i moralna ograničenja Vinka Nikolića. Ako si puno ljubio Hrvatsku, mora ti se i puno oprostiti što si u njeno ime, u ime njene države, ljude progonio, tjerao u zatvore i logore, masovno ubijao ili naređivao da ih se masovno ubija. Ako si s nekoliko općih fraza izrazio kajanje, postigao si »očišćenje« i doživjet ćeš »zasluženu počast«. Ta nakaradna logika izvire iz fetišizma države i fetišizma nacije, iz bolesti koju nisu znali preboljeti ni Vinko Nikolić ni suradnici njegove Hrvatske revije. Te se bolesti nije oslobodila ni suvremena Hrvatska i tek se posljednjih godina od nje počela liječiti. Ali čini se da je u pravu bio Albert Einstein kad je ustvrdio da je teže razbiti ljudske predrasude nego atom.

Vinku Nikoliću ipak ne želim poricati da je bio miroljubiv čovjek blage naravi i dobrih namjera. Zato i vjerujem da ga je dirnulo pismo mojega oca i da mu je bilo jedno od povoda za razmišljanje o pravom pokajničkom tekstu u svome časopisu. Nažalost, nije smogao potrebnu snagu za taj teški čin.

Ja sam mu ipak zahvalan što mi je sačuvao pismo.

Josip Lisac

Josip Pupačić i stari pisci hrvatski

Istaknuti hrvatski pjesnik Josip Pupačić bio je i književni kritičar i povjesničar književnosti, najtješnje povezan s hrvatskom pjesničkom baštinom, pa i s njemu suvremenim književnim stvaralaštvom. Kako sam, među ostalim, uvjeren da je poznavanje stare hrvatske književne baštine važno pri proučavanju Pupačićeva pjesničkog djela, ovom ćemo prigodom promotriti njegovo bavljenje starim piscima hrvatskim; ujedno ćemo vidjeti kako naša stara tradicija živi u njegovu pjesničkom djelu. Dakle, pregledat ćemo književnopovijesni rad Pupačićev, svakako vezan za njegov asistentski položaj na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1959. do 1971, kao i status naših starih u nekim njegovim pjesmama. Uvid u cjelokupnu književnu baštinu, kao i u svu problematiku hrvatske kulture, bitno je odredilo barem posljednje desetljeće njegova života.

Još kao student Pupačić 1954. piše uz 250. godišnjicu rođenja Andrije Kačića Miošića u Matici, listu iseljenika Hrvatske, god. IV, br. 4, str. 86–87. To je godina u kojoj je u Krugovima objavio pjesmu More, u Republici pjesmu Tri moja brata, svakako antologijska ostvarenja sveg dosadanjeg tijeka hrvatske poezije. Poznato nam je iz literature (Mate Šimundić 1981: 153) da su narodne i Kačićeve pjesme bile prvo Pupačićevo štivo. O Kačiću piše informativno i prigodno, upućeno i dobro. Govori o Kačićevim utjecajima i među Hrvatima i među drugima. Vrijedno je istaći poglede koje bismo danas zvali sociolingvističkima, a oni će biti naglašeni i poslije u Pupačićevu pisanju o baštini. Zanimljivo je da je Pupačiću Kačićevo djelo »bilo najbolji učitelj narodnog govora. Kačić je svojim djelom utjecao na mnoge hrvatske i srpske pisce u doba preporoda i stvaranja književnog jezika« (str. 87); »njegovo je djelo u narodu još živo i uspomena na nj nije se ugasila« (str. 87). Kačić u Pupačićevim očima pripada »među najsvijetlije ličnosti naše bogate književne prošlosti« (str. 87). Pupačić u članku o Kačiću vrlo jasno iskazuje hrvatsku nacionalnu svijest, kako je već uočeno (S. Mijović Kočan 1998: 179).

Pupačić je u Matici 1954. (god. IV, br. 2, str. 34) pisao i o Hanibalu Luciću kao pjesniku hrvatskoga humanizma, u povodu 400. godišnjice smrti. Taj je članak očito skromniji od onoga o Kačiću, a zanimljivo je da upozorava na značenje Lucićeve Robinje »u historiji evropske književnosti uopće«.

»Krugovaši« su i inače imali fin osjećaj za stare hrvatske autore; sjetimo se npr. Slamnigova i Šoljanova članka o Matiji Divkoviću objavljena u 2. broju časopisa Međutim 1953, kao i drugih priloga te dvojice pisaca o materijalu iz tradicije. Sljedeći Pupačićev članak o starim hrvatskim pjesnicima jest prilog »Za suvremeniju ocjenu Šiška Menčetića«, Krugovi, VII, 1958, br. 7–8, str. 506–514. Već se tu vidi samostalnost Pupačićeva; on korigira niz starih ocjena, ne prihvaća podcjenjivanje toga autora važna u svoj povijesti hrvatske književnosti. Prvi stih pjesme Ljubica i dub sliči mu na početak Matoševe Srodnosti. Misli da »neposredne začetke i izvore naše umjetničke poezije ne bismo trebali tražiti isključivo s onu stranu Jadrana« (513), a Šiško Menčetić je »naš prvi pravi, lirski pjesnik« (514).

Godine 1965. (25. travnja) u Vjesniku Pupačić piše o pjesmi Odiljam se kao o djelu Džore Držića, a ovdje nam je važno uočiti da je ta pjesma kao bugarštica, a takvih ćemo pjesama naći i u našeg pjesnika. Spomenimo npr. Pupačićevu pjesmu Majko strašna i blaga objavljenu u Republici 1967, napisanu možda pod utjecajem Barakovićeva djela. I o Džori, kao i o Šišku, govori Pupačić izrazito afirmativno.

Članak »Jedan od mogućih pristupa hrvatskoj književnosti« referat je iz 1966. (međunarodni znanstveni skup Zagrebački književni razgovori) objavljen 1967. u Kolu, god. V, br. 7–8, str. 3–9. To je izvanredno važan tekst koji bi bilo korisno opširno interpretirati. Pogled je to na čitavu hrvatsku povijest, na hrvatsku književnost, na hrvatski jezik, na mali narod. Evo kako govori o temi malog naroda: »Samo, nikad ni ne pomišljamo da u veličinu, tj. u brojčano stanje jednog naroda ubrajamo i njegove mrtve. (...) Ubrojimo li, dakle, i mrtve u ukupan broj hrvatskoga naroda i usporedimo li taj broj s brojem živih i mrtvih nekog drugog naroda — vidjet ćemo da je pojam malog naroda u našem slučaju vrlo relativan« (str. 4). Dok jednim pogledom Pupačić pregledava cijelu hrvatsku povijest, govori i ovo: »Ove činjenice pokazuju koliko je značenje za hrvatski narod i njegovu kulturu imao onaj komadić samostalne i relativno mirne i slobodne zemlje što ga nazivamo Dubrovnikom« (5). Govori se tu o Bosni, o ekonomskoj emigraciji, o jeziku: »Sve ono što smo već kazali o značenju književnosti za opstanak i povezivanje naroda u jednu duhovnu zajednicu odnosi se, dakako, i na jezik, i to u prvom redu na jezik« (6–7). Jezična situacija kroz povijest prikazuje se sasvim točno, npr. ovako: »Činjenica što su ilirci, odnosno Gaj (...), bez poteškoća i otpora, usprkos tada već dugoj i bogatoj kajkavskoj književnoj tradiciji, gotovo preko noći uveli u kajkavski Zagreb književnu štokavštinu i tako priveli kajkavce zajedničkom književnom jeziku ostalih Hrvata upućuje nas na zaključak da je proces kulturne pa i jezične integracije na cijelom hrvatskom teritoriju bio već davno u osnovi završen« (str. 8). Godine 1966. govori Pupačić o hrvatskoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti poput npr. Vinka Nikolića u Hrvatskoj reviji toga doba (mogli bismo navesti i koje drugo ime i koji drugi list), uz tu razliku što je Nikolić govorio i pisao »Mi smo protiv svake Jugoslavije« (Hrvatska revija, XI, 1961, 1–2), a Pupačić, član SKOJ–a od 1944. a SK od 1957, to nije govorio, barem ne javno. Kao potpisnik glasovite Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine doživio je kažnjavanje, tj. posljednju opomenu (Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Građa za povijest Deklaracije, MH, Zagreb, 1997, str. 35, 45, 93). Poginuo je prije sankcija koje bi ga bile vjerojatno stigle nakon Karađorđeva 1971. Prilikom Pupačićeve smrti npr. u Hrvatskom tjedniku objavljuje se tekst in memoriam Društva književnika Hrvatske, Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Matice hrvatske, objavljuju se pjesme u spomen Josipu Pupačiću autorH Slavka Mihalića (br. 7 od 28. svibnja 1971), Drage Ivaniševića (br. 9), Vlade Gotovca i Nikole Milićevića (br. 13). U zbirci iz 1971. Moj križ svejedno gori posljednji stih jedne od pjesama (Sa Supilom u Londonu) ivaniševićevski glasi Londonom u mom biću zamuknu ime Hrvatska. Očito je važno reći da je ta pjesma nastala tijekom Hrvatskoga proljeća i moramo ju tumačiti u kontekstu toga vremena.

Vratimo se Pupačićevim književnoznanstvenim prilozima iz 1967. Slijedio je »Pogled na društveno–političke i kulturne prilike u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 17. stoljeća« (Republika, 23, 1967, br. 7–8, str. 324–326), koji je pokazao kako se Pupačić ozbiljno bavi pitanjima književnog rada Zrinskih i Frankopana, kako samostalno i autoritativno rasuđuje pitanja hrvatskoga književnog i jezičnog razvoja. Pišući o Dubrovniku i o Zagrebu, Pupačić kaže i ovo: »Između ta dva najsnažnija kulturna žarišta, prvog na krajnjem jugoistoku, drugog na krajnjem sjeverozapadu, prvog na zalazu, drugog na pomolu, stvorena je već krajem sedamnaestoga stoljeća baza kulturnom i književnom jedinstvu, koje će samo zbog nesretnih političkih prilika trebati još stoljeće i po da se i formalno ostvari« (str. 325). Dakle, govori Pupačić ono što su prije njega ili paralelno s njim rijetki govorili.

Opsežan rad »Život i djelo Petra Zrinjskoga« referat je sa znanstvenog skupa Sigetska bitka u hrvatskoj povijesti, književnosti i glazbi iz 1967; objavljen je iste godine u dva nastavka u Kolu (V, 1967, br. 9, str. 152–165; br. 10, str. 332–346). Očito se vidi da je taj tekst u svezi s pripremom disertacije ili je njen dio. Opsidu sigecku Petra Zrinskoga Pupačić veoma cijeni: »Pa ako njezine pjesničke vrijednosti i nisu velike, uvjereni smo da ona nema samo književno–historijsku i nacionalnu vrijednost ni isključivo književno–historijsko nego i književno–umjetničko značenje« (346). Nekoliko Pupačićevih radova o dopreporodnoj hrvatskoj književnosti jasno pokazuje kako se je naš autor ozbiljno pripremao za znanstveni rad; sigurno je njegovom preranom smrti mnogo izgubio hrvatski književnopovijesni rad. Zapravo bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi se Pupačić kao povjesničar književnosti dalje razvijao, a svakako je utjecao na istraživače koji su se uskoro javili; na Pavla Pavličića, na Dunju Fališevac, na Zorana Kravara, na S. P. Novaka itd.

Već u članku o Šišku Menčetiću spominjao je Pupačić veličinu Marina Držića, a o njemu je posebnu studiju objavio 1969. u Zborniku radova o Marinu Držiću, str. 166–206. Okupio je taj zbornik doista reprezentativnu suradnju (Cvito Fisković, Josip Torbarina, Marin Franičević, Milan Ratković, Franjo Švelec, Milan Moguš, Živko Jeličić, Rafo Bogišić, Frano Čale, Nikica Kolumbić itd.), s time da je najopsežniji prinos napisao upravo Pupačić. Njegov prinos nije znatan samo brojem stranica, on je također izvrstan, jedan od najboljih u zborniku uopće. Pupačiću je Držić jedan »od prvih komičkih pjesnika evropske renesanse« (166). Članak »Pjesnik urotnik (o političkim planovima Marina Držića)« bitno mijenja dotadanja viđenja Držićevih političkih planova. Govori Pupačić »o Držićevu snažnom osjećaju patriotizma, patriotizma dubrovačkog, da ne kažem hrvatskoga« (189), poričući razne druge kombinacije, nerijetko sasvim pogrješne. Koliko je intenzivno čitao i doživljavao Držića, to lijepo vidimo i iz pjesme Tu je blizu i ljeto iz zbirke Moj križ svejedno gori, gdje se citiraju riječi Dugog Nosa, negromanta od velicijeh Indija iz Dunda Maroja. Naravno, ljude nahvao i ljude nazbilj interpretirao je i sam pridonoseći držićologiji u vrlo osjetnoj mjeri. Pupačićev rad referat je sa znanstvenoga skupa održana 1967, 400 godina nakon Držićeve smrti.

»Pristup pjesničkom djelu Franje Krste Frankopana« članak je objavljen već kad je Pupačić bio mrtav, u časopisu Dubrovnik 1971. (14, br. 3, str. 54–61), djelomice i u tjedniku Hrvatsko sveučilište, br. 9 od 13. svibnja 1971. Pupačić je tada vjerovao da »doživljavamo punu afirmaciju nacionalnog duha« (55), napisao je vrstan tekst, a Frankopana je držao jednim od najznatnijih hrvatskih lirika prije preporoda. Za kolekciju »Pet stoljeća hrvatske književnosti« pripremao je Pupačić djela Zrinskoga, Frankopana i Vitezovića, ali posao nije dovršio (Strčić 2002). Nakon što je Milan Ratković odustao od pripreme Hektorovićevih djela (taj posao je djelomično obavio Stjepan Ivšić), taj je posao Akademija povjerila Pupačiću. Tom prilikom Blaž Jurišić je u dnevnik zapisao: »Mislim, da mu se kao solidnu radniku može taj posao povjeriti« (Jurišić 1994: 424). Dakle, očito je da bi Pupačić, da je poživio, stvorio oveći opus osobite kakvoće o starim piscima hrvatskim. Napominjem da je nedavno pod Pupačićevim imenom objavljena antologija I gledam more (Zagreb, 2005) i da su u nju uvršteni stihovi četvorice dopreporodnih hrvatskih pjesnika: Džore Držića, Petra Hektorovića, Dinka Ranjine i Ivana Gundulića.

U časopisu Dubrovnik objavio je Pupačić 1971. (br. 2, str. 104–113) i članak »O aktualnom stanju u hrvatskoj kulturi (teze)«, gdje je donesen tekst iz 1968, a izrazito je kritički intoniran, uz to važan i za našu temu.

Josip Pupačić pisao je o proučavateljima hrvatske književnosti, o Antunu Barcu (Telegram, VI, 1965, br. 290, str. 11), o Mihovilu Kombolu (Telegram, VI, 1965, br. 289, str. 11), više puta o Tomi Matiću. Matićevu knjigu Iz hrvatske književne baštine (Zagreb — Slavonska Požega, 1970) Pupačić je priredio; tu je i njegov predgovor te bibliografija Matićevih radova. Pupačić je u Matici hrvatskoj uređivao »Knjižnicu studija i monografija o hrvatskoj kulturnoj baštini«; glavni urednik bio je Vlatko Pavletić. Riječ je o nizu dragocjenih knjiga.

Evokativno ili kako drugačije posezali su za starom hrvatskom baštinom mnogi hrvatski pjesnici, npr. Tin Ujević, Miroslav Krleža, Srećko Diana, Zvane Črnja, Nikola Milićević, Joja Ricov, Tonči Petrasov Marović, Alojz Majetić, Ante Stamać, Luko Paljetak, Zoran Kravar itd. U tom smislu divan je primjer pjesma bogate intertekstualnosti Zemlja i ja gdje se Pupačić obratio »dragom kamenu hrvatskoga jezika« (Stjepan Ivšić), »Bašćanskoj ploči«. Ono što citira Pupačić donosi u kurzivu:

Az opat Držiha pisah se o ledine juže

Az opat Držiha

Az poet

Az človek.

Nije uvijek tako, tj. uz crkvenoslavenski lik (Az) javlja se i hrvatski:

Ja opat Držiha

Ja poet

Ja človek.

Pita se ta pjesma o cijeloj ljudskoj povijesti, pita se pjesnik o sebi na zemlji, a Pupačić unosi u nju i druge zanimljive hrvatske nestandardne elemente (Preko ovijeh grobova; Priko ovijeh rijeka, prek bregov, tam do Dunaja; S kamenom u srcu što ga valjahu puci). »Bašćanska ploča« očito je potakla Josipa Pupačića da 1967. stvori važnu pjesmu. Impresivno ju je interpretirao Eduard Hercigonja (1983: 286).

Kako smo već rekli, pjesma Tu je blizu i ljeto donosi citate iz Držićeva Dunda Maroja, ako i nisu redovito najtočniji:

Sjene obraza od žaba

Oslastijeh, kozijeh i na svaki način

Sjene obraza od mojemuče

Od papagala, od žvirata, od barbaćepa

Uz to:

Dotječe veselo i slatko brijeme od prolitja

Nit ove slatke vode bistre studene.

Nadovezuje se tu Pupačić na ljude nahvao, možda i predviđa brzu smrt:

A mjesec poput golemog krvavog diska

Pada na tvoje tjeme.

Kako se zna, Pupačić je rođen 1928. u Slimenu, u zaleđu Omiša, poginuo 23. svibnja 1971. u Omišlju na otoku Krku.

Dijalekatne elemente uključivao je Pupačić u niz pjesama, tako i u čuvenu Spavaj mi, miljeno moje (u bilu gradu nad morjem; U bilu selu na bregu; U bilu selu Slimenu; U ovom gradu rvackom pod našom gorom Slemenom). Kao da je lektira pisaca ozaljskoga kruga tu svakako bila važna, kao da je jezik starih pisaca imao lijepo mjesto u njegovu stvaralaštvu i u njegovu jezičnom osjećaju. Prema tomu, moguće je da su se »neki stihovi kod Pupačića izvorno javili u ikavskom obliku« (A. Šoljan 1979: 701), kako je to slutio i dokazivao Ivan Slamnig. Dakako, Pupačić je rodom iz ikavske novoštokavske Dalmatinske zagore.

Naravno, utkivao je Pupačić u svoje pjesme mnogo hrvatskih stihova ili njihovih dijelova, Matoševih, Nazorovih, Ujevićevih, Krležinih, Šimićevih itd., iskreno i plodonosno, a ima i mnogo drugih poticaja. Plodni su bili i njegovi doslusi sa starim piscima. Ovdje bih još samo spomenuo kako je jedan od njegovih predaka, također Pupačić, bio pisac (Šimundić 1981: 148), pa bi bilo potrebno da bude i objavljen, ako nije zagubljen. Naravno, i Pupačićev književnokritički i književnopovijesni rad bilo bi potrebno prikupiti i ponovno objaviti.

Literatura

Rafo Bogišić 1971: »Josip Pupačić«, Croatica, god. II, sv. 2, 316–318.

Dunja Detoni Dujmić 1995: Krugovi, Zagreb

Ivo Frangeš 2005: Riječ što traje, Zagreb

Eduard Hercigonja 1983: Nad iskonom hrvatske knjige, Zagreb

Blaž Jurišić 1994: Dnevnik Blaža Jurišića, Zagreb

Josip Lisac 1981: »Novi i stari«, Istra, 19, 3–4, 108–117.

Stijepo Mijović Kočan 1998: Josip Pupačić u književnosti i novinarstvu, Zagreb

Cvjetko Milanja 1997: »Pupačićevo pjesništvo između antropološkog mita harmonije i ontologizacije esencije«, Republika, 53, 1–12, 21–35.

Vlatko Pavletić 1988: Kako čitati poeziju, Zagreb

Pavao Pavličić 1999: Moderna hrvatska lirika. Interpretacije, Zagreb

Ivan Slamnig 1981: Hrvatska versifikacija, Zagreb

Petar Strčić 2002: »Pupačićeva rukopisna ostavština o F. K. Frankopanu«, Republika, 58, 1–2, 207–216.

Mate Šimundić 1981: »Moj prijatelj Josip Pupačić (Prilog pjesnikovu životopisu)«, Dubrovnik, 24, 1–2, 147–164.

Drago Šimundža 2004: Bog u djelima hrvatskih pisaca. Vjera i nevjera u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća, svezak prvi, Zagreb

Antun Šoljan 1979: »Nad otvorenim Sabranim pjesmama Josipa Pupačića«, Forum, XVIII, 4–5, 700–712.

Miroslav Vaupotić 2002: Tragom tradicije, Zagreb

1

Vinko Nikolić (1912–1999) pristupio je ustaškom pokretu 1935. godine. Od 1939. do travnja 1945. bio je nastavnik književnosti na srednjim školama u Zagrebu. Godine 1941. kraće je vrijeme stožerni pobočnik za uljudbu u ustaškom stožeru za Zagreb, zatim 1942–1943. u Promičbenom odjelu Zapovjedništva ustaške mladeži. U srpnju 1943. imenovan je pričuvnim ustaškim poručnikom u Ministarstvu oružanih snaga NDH, gdje postaje nadstojnik trećeg odsjeka (Odgojno–promidžbenog) u Odgojno–nastavnom odjelu MINORS–a. U listopadu 1944. unaprijeđen je u čin pričuvnog ustaškog nadporučnika, u siječnju 1945. u čin pričuvnog ustaškog satnika. Za vrijeme NDH objavio je dvije knjige pjesama, jednu knjigu književno–programatskih tekstova i uredio je pet antologija hrvatskog pjesništva, pretežno rodoljubnog karaktera. U Buenos Airesu 1951, zajedno s Antunom Bonifačićem, pokreće Hrvatsku reviju, koju od 1955. do 1990. uređuje i izdaje sam i pretvara je u najvažnije kulturno–političko glasilo nacionalistički orijentirane hrvatske političke emigracije. Nikolić je u emigraciji i plodan kao pisac (pet knjiga pjesama i šest knjiga političkih tekstova). Po povratku u Hrvatsku 1991. godine Franjo Tuđman imenovao ga je počasnim zastupnikom u Županijskom domu Sabora u jednome mandatu. Bio je kraće vrijeme i predsjednik Matice iseljenika i uredio je više brojeva Hrvatske revije u Zagrebu.