Trpimir Macan

Trpimir Macan

U povodu posebnog broja Kola o Trpimiru Macanu

Trpimir Macan je potomak roda čije ishodište pokoljenjima svoje korjene održava i razvija na Dubcu t. j. prilazu staroj gradskoj jezgri koja je bila glavna spona Dubrovnika sa svojom istočnom okolicom (dubrovačkog područja). Odgoj i svjetonazor stječe u obitelji u kojoj je otac plodni i talentirani kroničar, te spontani pisac, a time i čuvar povijesnih vrijednosti vlastitog zavičaja, čime je dao vrijedan doprinos za upoznavanje i štovanje naše prošlosti. U tom ozračju Trpimir stječe svoj početni poticaj za izbor zanimanja. Razdoblje svojeg dječaštva i osnovne školske naobrazbe doživljava unutar zidina starog grada i u blizini zvonjave zvona brojnih gradskih crkava i to u razdoblju drugog svjetskog rata, s tim da upravo tijekom razdoblja poraća Dubrovčani stječu iskustva olovnog razdoblja, koje je ostavilo svoje neizbrisive tragove u svijesti i savjesti mnogim generacijama, i to u vremenima, kada se o podnesenim žrtvama nije smjelo ne samo pisati, nego ni govoriti.

Jedini izbor za sveučilišnu naobrazbu za pripadnike dubrovačke sredine toga razdbolja je bilo sveučilište u Zagrebu, s tim da su studenti zadržavali intenzivne odnose sa vlastitim zavičajem. Svoje ljetne praznike redovno su provodili na moru u svom rodnom kraju, ali i božične blagdane, iako to službeno nisu bili praznici, većina studenata provodila je također u Dubrovniku u okrilju vlastitih obitelji. Međutim, osim obiteljskog svetkovanja Božića u crkvama i sa svojim najbližim srodnicima u vlastitim domovima prijateljstva koja su se obogaćivala i njegovala sa svojim susjedima, školskim kolegama i studentima, slavljenje Božićnih blagdana je bio poticaj da se upravo prijateljstvo i zajedništvo izgrađivalo međusobnim posjetama i kolendama brojnim sugrađanima, pri čemu spontano pjevanje božičnih pjesama nije bilo ograničeno samo za vrijeme boravka u crkvama i domovima, nego bi se odsjaj oduševljenja u tim mladenačkim srcima i na njihovim obrazima jasno manifestirao i pjesamama na javnim mjestima. Studenti toga vremena upravo su i božićna raspoloženja doživljavali kao svojevrsne brucošijade u razdoblju totalitarnog komunizma, proleterskog internacionalizma i ponovno nametnutog jugoslavenstva.

O Božiću 1953. godine Trpimir je bio student — brucoš i nakon brojnih posjeta u privatnim domovima naših prijatelja na čestitanju Badnjaka i večere u vlastitim obiteljima, okupljali smo se razdraganim pjesmama na gradskim ulicama radi pohoda na sv. Misu ponoćku u crkvu »Male Braće« na Stradunu. Nakon završetka ponoćke u mladenačkom oduševljenju nastavili smo zagrljeni pjevati božićne pjesme Stradunom. U takovom raspoloženju glasno pjevanje je obasjavalo cijeli Grad veseljem, ali bilo je i uzrok da se upravo na našu grupu studenata, koncentrirao veliki broj uniformiranih milicionera, koji su nas počeli opkoljavati, tako da smo shvatili da se oni pripremaju za intervenciju da zaustave mladenačko raspoloženje i pjevanje božićnih pjesama na javnom mjestu. Da bi parirali tim namjerama službenih organa tadašnjih vlasti sredinom Straduna zapjevali smo iz svih grla i pjesmu — koračnicu »Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska.........«, koja je tadašnjim Skojevcima ta koračnica bila pjesma vodilja. Za vrijeme pjevanja ove pjesme milicioneri su se počeli udaljavati, te su se razišli, ali budući je to već bilo doba od oko 2 sata poslije pola noći, mi nismo nastavili pjevati na javnim mjestima, nego smo se razišli i krenuli vlastitim domovima.

Sa današnjeg aspekta naprijed iznesenu epizodu objektivno ne bi trebalo posebno ni spominjati. Međutim, kada netko u svojoj ranoj mladosti doživi lišavanje slobode, te nakon provedenog krivičnog postupka bude osuđen na zatvorsku kaznu skupa sa mnogim vlastitim prijateljima, zbog javnog slavljenja božićnih blagdana, čime su dodani određeni međusobni »protunarodni« razgovori i čitanje i komentiranje nekih određenih »neprijateljskih« publikacija, nesporno je da takav događaj sa prikupljenim iskustvima i posljedicama ostavlja neizbrisiv trag na karakter i život svakoga čovjeka koji to doživi i preživi. To je glavni i jedini razlog, da ovom prigodom bilježim spomenuti događaj. Naime, upravo događaji koji su se odvijali u Dubrovniku tijekom božićnih i novogodišnjih blagdana 1953/54. (doček Nove godine u prostorijama »Orsana«, kojemu su po zadatku prisustvovala dva poznata agenta lokalne UDBE, koji su cijelu noć sami sjedali za jednim stolom u tim prostorijama) bili su povod, da je tadašnja politička vrhuška komunističkih vlasti u Dubrovniku donijela odluku da udbaši i drugi organi progona moraju upotrebiti sva raspoloživa sredstva za spriječavanje takovog »protunarodnog« djelovanja i da se ne smije dopustiti ponavljanje takovih događaja u budućnosti.

Slijedom ustaljene prakse zbog tako manifestiranog djelovanja, koje je bilo kvalificirano kao »neprijateljsko i protunarodno« bile su iskorištene vertikalne veze, temeljem kojih su iz Zagreba i Beograda, davane instrukcije o daljnjem postupanju. Radi provođenja kaznenog postupka prva grupa inkriminiranih, među kojima je bilo troje studenata, a od kojih i najmlađi okrivljenik Trpimir Macan, lišeni su slobode 20. srpnja 1954. Autor optužnice je bio Orkužni javni tužilac Apolonio Aco Aleksandar (kasnije tj. jeseni1991. godine u okupiranom Cavtatu bio je postavljen za predsjednika vijeća sramotne tzv. »Dubrovačke republike«), i nakon dokaznog postupka, koji je trajao dvadeset dana Presudom pod br. Ko 87/54 od 5. II. 1955. osmorica optuženih je bilo osuđeno na vremenske kazne zatvora u trajanju od četiri do jedne godine. Trojici studenata među kojima je bio i T. M. utvrđena je krivnja »jer su govorili«

Navod

»........Da hrvatsko pitanje nije riješno u FNRJ, da će ono biti riješeno tek onda kada Hrvatska bude samostalna u svojim etničkim i povijesnim granicama, da bi zbog toga Hrvatska trebala biti izdvojena iz sastava FNRJ i uspostavljena slobodna Hrvatska država...«

Završetak navoda

Nastavak navoda

»...Stvar stoji isto tako i sa inkriminiranim dogovorenim proustaškim demonstrativnim posjetama u toku božićnih praznika koncem prosinca 1953.

Optuženi u društvu sa većim brojem dubrovačkih studenata posjećuju dne 24. XII. 1953. i kasnije izvjestan broj lica, koja su krivično suđena radi neprijateljske djelatnosti protiv FNRJ ili čiji su članovi obitelji odgovarali i suđeni za istovjetnu kriminalnu djelatnost, a zatim i određene obitelji koje smatraju kao istaknute hrvatske obitelji zbog njihovog nacionalnog stava.............«

Završetak navoda

Nakon nabrajanja imena četrnaestorice studenata odnosno srednjoškolaca, koji su se opetovano okupljali u obrazloženju presude se konstatira i slijedeće:

Navod

»Većina ovih učesnika u posjetama dolaze i prije posjeta u kontakt sa optuženima bilo u društvu bilo pojedinačno. Upravo u njihovom društvu optuženi ostvaruju svoju neprijateljsku djelatnost. Ova činjenica i daje posjetama, tom »kolndavanju«, optuženih jasan pečat demonstrativno–neprijateljski. Sve, i razgovori i posjete su samo karike u lančanom spletu neprijateljske djelatnosti optuženih........«

Završetak navoda

U obrazloženju iste presude se također ističe da

Navod

»Specifičnost krivične djelatnosti optuženih ogleda se u tome da je vršena u duljem vremenskom razdoblju, u društvu različitog ličnog sastava optuženih i svjedoka, da je izvršena u vidu razgovora o različitim pitanjima iz nacionalne, političke i kulturne povijesti hrvatskog naroda sa izvlačenjem uporedbi o današnjem položaju Hrvatske i hrvatskog naroda.............. te da ova kirv. djelatnost svih optuženih ne može se posmatrati izdvojeno van okvira suvremene društvene, ekonomske i političke stvarnosti, kako na unutrašnjem planu državnog života FNRJ, tako i međunarodnih odnosa.«

Završetak navoda

U završnom dijelu obrazloženja se navodi i slijedeće:

Navoda

»Za opt. Macana Trpimira svi optuženi se slažu uocjeni da je među njima on intelektualnoj najjači. On vodi glavnu riječ u povijesnim diskusijama o jeziku i slično. Iz tih povijesnih i jezičnih ili sličnih tema izvode se redovito zaključci, stvaraju pogledi i formiraju stavovi u odnosu na sadašnje društveno i državno uređenje.......«

Završetak navoda

Pri tome zanimljivo je navesti i ne slučajnu vremensku podudarnost ovog krivičnog postupka pred Okružnim sudom u Dubrovniku, sa kaznenom inkriminacijom studenata pred Okružnim sudom u Zagrebu, protiv Velimira Terzića i drugih, radi kako se u obrazloženju naprijed citirane Presude Okruženog suda u Dubrovniku navodi »učešće u demonstrativnoj posjedi groba A. Starčevića« u Šestinama. Povezanost ovih dvaju krivičnih postupaka potrebno je spomenuti zbog toga, što je glavni svjedok optužbe i tijekom krivičnih postupaka u Zagrebu i u Dubrovniku, bila ista osoba. To je bio tadašnji student iz Dubrovnika, koji je nakon tromjesečnog boravka u istražnom zatvoru na Zrinjevcu u Zagrebu, od optuženika prerastao u krunskog svjedoka, koji je svoje puštanje iz zatvora »kupio« odmah nakon što je pristao biti glavni i jedini svjedok optužbe o sadržaju razgovora koje je on vodio sa optuženima, ili razgovorima kojima je on bio prisutan. U obrazloženju prvostepenog suda o iskazima tog svjedoka, koji je sa organima gonjenja nakon ucjene zaključio »nagodbu« i njegovo se ime spominje u navodima 55 puta u obrazloženju prvostepene presude uz isticanje da je iskaz toga svjedoka »dragocjen«, te da se iskazu toga svjedoka »po sili logike mora pokloniti potpuna vjerodostojnost«.

U obrazloženju drugostepene presue se utvrđuje da je »prvostepeni sud na osnovu pažljive i objektivne analize iksaza toga svjedoka, kontrolirajući njegovu vjerodostojnost svima nesumnjivo utvrđenim okolnostima.......... opravdano došao do zaključka, da se njegovom iskazu mora pokloniti puna vjera, te je u pobijanoj presudi dao opširne razloge, na kojima je zasnovao takvo svoje uvjerenje. Takva ocjena vjerodostojnosti iskaza proizlazi kao pravilna, osobito kad se ima u vidu, da je tokom kriv. postupka koji je vođen protiv njega, nakon što je nekoliko mjeseci bio izoliran od društva s kojim je ranije stajao u stalnom dodiru i od utjecaja tog društva ne samo korigirao svoja ranija gledišta, nego se do te mjere pozitivno preorjentirao, kako je to sam uvjerljivo prikazao na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom«.

Trpimiru je jednogodišnja kazna strogog zatvora potvrđena od strane Vrhovnog suda SRH u čijem vijeću je sudjelovao dr. Zdravko Vimpulšek, uz konstataciju da je prvostepeni sud opravdano donio tako nisu zatvorsku kaznu s obzirom na njegovu relativno mladu dob, s tim da se također konstatira da je »opt. Macan Trpimir na svoju okolinu vršio vrlo jaki intelektualni utjecaj«, dakle kao osamnaestogodišnjak.

Res ipsa loquitur, dakle i od predstavnika ortodoksnog režima totalitarnog komunizma na pragu stjecanja punoljetnosti Trpimir Macan je bio svrstan u kategoriju tzv. »unutrašnjeg narodnog neprijatelja« i doživljava priznanje o izrazitoj erudiciji i zapaženom habitusu istaknutoga intelektualca.

Potrebno je također imati u vidu da se krivično gonjenje ove grupe dubrovačkih intelektualaca, provodi više od jednog desetljeća nakon dolaska Partizana na Dubrovačko područje, kada su izvršene egzekucije velikog broja nevinih i čestitih ljudi, bez provođenja bilo kakovih postupaka, a o čemu se nije smjelo ne samo ni pisati, nego ni govoriti, ali i više od deset godina prije tzv. »Hrvatskog proljeća«.

Macan se može ponositi sa svojim djelom i ponašanjem što je doživio tijekom 1953/1955. godine. Nakon odsluženja zatvorske kazne Trpimir nastavlja studij, s tim da mu je stečeno iskustvo nedvojbeno pomoglo u njegovoj stručnoj izobrazbi i daljnjem ponašanju, radu i životu. Uz izrazitu nadarenost i izvanrednu erudiciju u znanstvenoj djelatnosti koju samozatajno obavlja izvršavajući marljivo radne zadaće isključivo u sferi vlastite struke ostvaruje rezultate izvanrednih vrijednosti. Vlastitim moralom, etikom i svjetonazorom je prihvatio i usvojio, te tijekom vlastitog života respektirao i svojom erudicijom i opusom pokazivao i dokazivao da na prošlosti moramo učiti za budućnost u skladu sa temeljnom poukom Historia magistra vitae. Povjesna istina je ne samo učiteljica života nego i preduvjet opstanka svakog anroda u vremenu ekstenzivne univerzalnosti, koja ne samo mijenja naziv nego i metode odnosno standarde djelovanjate postaje nadmoćna globalizacija.

Istina je logična i racionalna, ali mora biti i objektivna, a zbog toga je povijesna istina ovisna o vjernom i stručnom korištenju činjenica i događaja i pouzdanosti izvora odnosno prihvaćenih podataka. Macan nije žalio ni truda ni vremena u svojem istraživačkom radu i dodatnim temeljitim provjerama, i u toj svojoj djelatnosti on je velikan akribije i znanstvenog duha.

Njegovo pouzdano i opširno poznavanje povijesti i opći znanstveni vidici temeljeni na etici, moralu, odanosti svim bitnim interesima vlastite domovine, iskrenoj ljubavi i životu, i odlučnom averzijom prema svakom obliku korupcionaških, autokracijskih i apsolutističkih metoda. U tim provjerama Trpimir nije žalio ni vremena ni truda. Imperativ njegova svakodnevnog ponašanja i djelovanja bila su i ostala načela savjesnosti i poštenja i pouzdanja prema zajedništvu u okviru vlastite domovine. Ta načela ostala su za uvijek imperativ njegovog rada i znanstvenog opusa.

U njegovim intelektualnim usmjerenjima bilo je Macanu od velike koristi neizostavno, ne samo rekreacijsko plivanje, nego ugođaj u divnom krajoliku i miru uz more, pod Dubcem uz obale Lokruma, tog najljepšeg bisera svih jadranskih otoka na moru, između starih Epidaurusa i Raguse (Cavtata i Dubrovnika) i u blizini Rta Oštro prema Lovečnu i otoka Lastovo prema Apeninima. (Shodno takvim doživljajima Trpimir nije trpio u miru, nego stvarao i uživao).

Josip Botteri Dini

Migoljenje osmokrake

U povodu romana Hobotnica Nevenke Nekić

Danas u vrijeme knjiškog tsunamija, na obalu hrvatske pisane riječi isplivala je i dovukla se hobotnica, čudno morsko biće, često upleteno u legende o nestanku mornara i čitavih brodova.

Nevenka Nekić svoj doživljaj Hrvatske naših dana usporedila je s migoljenjem sluzave osmokrake životinje koja lovi svojim pipcima i zmijolikim zagrljajem svoje žrtve.

A čije smo mi žrtve zajedno s domovinom i suvremenom našom hrvatskom povijesti, nećemo još dugo moći odgonetnuti, jer krakovi zloduha koji preuzima svu stvarnost i koji stvarnosti nadijeva nova imena i nova značenja, najčešće su nevidljivi. Mi osjećamo kako nas neka moćma ruka steže i čini bespomoćnima. Umjesto našega stava, naših promišljanja i naših poruka, mi sve to svakodnevice primamo putem medija, politike i glamurozno objavljenjih idejnih novotarija kroz različite umjetnosti.

Hobotnica koja nije od danas, sila koja neprestano mijenja gospodara, virtuoznom tehnikom i nesavladivom snagom zaustavlja našu kreaciju, naše korake prema istini, ispunjenje naših plemenitih težnji za ostvaraj općeg dobra. Naša je nemoć tolika da se na kraju čini kako je sve što smo doživjeli samo jedna zbunjujuća noćna mora. Čovjek biva razjedinjen, bez uporišta, izgubljenih ideala i besmislenih zasluga koje je nesebičnošću i samoprijegorom iz kršćanske ljubavi sticao, darivajući svoje snage bez ostatka za druge i za uzvišene ciljeve slobode, demokracije, ostajući vjeran Kristovoj crkvi i evanđelju.

Borba je ovo protiv besmisla. Nije ova knjiga apologetska explicite, ali autorica izjavljuje da je u svaku dobru knjigu utkano i ime Božje. Dalje kaže: Zapis lašca ostaje prazan. Riječ se otkriva samo onome tko je voli.

Naše je doba odbacilo Riječ, odbacilo Ljubav i piše radi sprdnje.

Boravište opakosti je tajna i unutar nje postoji niz manjih tajni. Kao u Sargaškom moru trebalo bi ploviti i ne postati zarobljenikom ljepljivoga krakovitog lignjuna ili hobotnice.

I nastavlja spisateljica: »Nadnaravne su stvari neobjašnjive i nitko u njih ne vjeruje dok ih sam ne iskusi. A tada opet drugi njemu ne vjeruju.« Među tim mudrim riječima čut ćemo i ovo njeno duhovno iskustvo: »Ljubav je neugasiva energija koja nas vezuje čak i kroz banalne predmete.«

Tada će odjednom autorica citirati Unamuna najtežom konstatacijom o razvoju ljudske povijesti: »Novi svijet se rađa iz nesreće, krvi, pljačke i bahatosti, a ne iz velikih ideja.«

Nažalost ove riječi mogu se primijeniti na suvremenu hrvatsku zbilju.

Roman Hobotnica svjedoči nam duboko promišljanje hrvatske zbilje koju spisateljica analizira u potrazi za oslobađajućom istinom i svjetlom te istine koja mora pružiti sigurnost i mornaru u Sargaškom moru u kojem vlada zastrašujuća moćna morska mora, krvoločna hobotnica.

Ali vjerujući u Ljubav čovjek vjeruje u Riječ, vjeruje u nadnaravno iskustvo doživljaja nadnaravnog — iskustvo doživljaja Riječi, iskustvo doživljaja same Ljubavi, ne dopušta odustajanje od odanosti. Nadnaravno jednom otvoreno u nama želi nas prožimati vječno. Riječ koja nam se objavila, ne dopušta sumnju. Ta ona je Istina, Ljubav, zar može biti iznad Ljubavi moguća druga?! Ljubav traži potpuno predanje bez pridržaja.

Romanom Hobotnica spisateljica Nekić dovela nas je na ispit savjesti do najdubljih pitanja egzistencije, do samog smisla našeg života, do vratiju jedine tajne, na koja svi mi pojedinačno možemo i moramo kucati. Jer ta vrata za sva vremena i za svaku dušu ostaju onaj mogući svečani prolaz iz neprobuđenosti bića u Svjetlost nadnaravnog vječnog sklada. Trajnim kucanjem čovjek ih odškrinjuje i već u ovoj stvarnosti prima slutnju nadnaravnog. Čudesnost nadnaravnosti duši daje onaj duhovni mir koji smo ponekad u životu imali. To je poljana zelena na kojoj nam vječni Pastir daje odmora i krijepi dušu moju.

Knjiga Nevenke Nekić je apokaliptička vizija suvremenog duhovnog trenutka svijeta. Nije to samo slika Hrvatske. Hrvatska je samo jedna od žrtava »u uzdušnim visinama«. Ali, naravno, mi kao Hrvati i kao katolici posebno smo zabrinuti i dužni smo svoje snage založiti u obrani svete baštine duhovnih vrlina i navještaja Blage vijesti. Ta mi smo kršćani. Kršćanstvo je univerzalno. Zato i ova knjiga može biti univerzalno zanimljiva. Kršćanstvo je plemeniti, globalni, duhovni, vjernički savez Kristovih učenika.

Nevenka Nekić jedna je od tih apostolskih spisateljica u našem vremenu XXI. stoljeća. Založio bih se da ova knjiga bude prevedena na svjetske jezike. Njena poruka stiže u kasni, možda ne zadnji, čas prije velikoga mraka umornog Zapadnog svijeta.« Čovjek je izložen pritisku inkarniranoga zla«, kaže autorica. Evo opisa tog zla koje joj se pričinilo hobotnicom — zvijeri: »Život hobotnice počinje noću, nečujna je i teško uhvatljiva, uvlači se u malu udubinu, pruža pipke i prianja uz kožu žrtve dok je ne ubije, ne isiše joj životne sokove.«

Oblikom ovaj roman blizak je scenariju moderne drame. U više kratkih nastavaka radnja drži čitatelja napetim, upozoravajući ga mudrim riječima u zaglavljima, na smisao sljedećega poglavlja. Uopće, roman je potpuno nekonvencionalne forme, a životno uvjerljiv. Scene su u romanu stvarne, a likovi potpuno mogući, uzeti iz života. Radnja se odvija na prekide, dinamično i u nekoliko završnih slika prelazi u transcendentnu snovidnu nadstvarnost. Ono što nazivamo slutnjom u romanu postaje doživljajno moguće.

Roman prati sigurni filozofsko–religiozni stav spisateljice. Njezin književni izričaj, koji je već odavna čvrsto oblikovan, u ovom romanu teče bistrim tokom i čini još jedno izvrsno djelo Nevenke Nekić u njenoj književnoj girlandi, kojom obogaćuje hrvatsku umjetničku književnu baštinu u našem vremenu i za budućnost.