Sjećanje na Roberta W. Binghama (1966–1999)

Sjećanje na Roberta W. Binghama (1966–1999)

Od većeg broja američkih pisaca, urednika, kritičara i slikara s kojima sam intenzivno surađivao devedesetih godina prošlog stoljeća, dvoje su ostavili možda najsnažniju impresiju od svih umjetnika koje sam ikad upoznao. Naravno, ako izuzmem poznanstvo s francuskom Hrvaticom, nadrealističkom fotografkinjom i slikaricom, Picassovom muzom Dorom Maar (1907–1997) koju sam upoznao 1989. godine u Rijeci. Te dvije osobe su Deborah Treisman, devedesetih urednica časopisa Grand Street (New York) a danas fiction editor u The New Yorkeru — na jednoj od deset najznačajnijih uredničkih pozicija u Americi — i Robert W. Bingham (1966–1999), pisac i urednik časopisa Open City (New York). S Deborah me vezuje puno više suradnje, intimnih razmišljanja, nadrealnih snova i njihovih ostvarenja u realitetu, oniričkih doživljaja i virtualnog kretanja po marginama literarne osjećajnosti, koje nas je vodilo do metafizičkog. Zatim i puno veći broj pisama, razmjene literature i iskustava, znatan broj sačuvanih e–mailova, često vrlo dugih i analitičkih, dok je suradnja s Robertom bila konciznija, sažeta vrlo često na ono najbitnije, ali ne zato i manje srdačna, iskrena i neposredna.

Danas, 14. studenog 2005, kada počinjem zapisivati ova sjećanja, više je od deset godina prošlo otkako sam upoznao Roberta Binghama. Nažalost u svojoj korespondenciji imam svega pet pisama koji se odnose na našu suradnju. Jedno je njegovo i četiri su moja. Žao mi je što sam ostala izgubio, ali imam dobar izgovor; za to vrijeme kao urednik u književnom časopisu Rival promijenio sam tri adrese redakcije, prije pet godina zaposlio sam se u Državnom arhivu u Rijeci na četvrtoj i privatno sam se također selio. Uzaludno sam pretraživao po svim džepovima sjećanja, nakon njegove prerane smrti, gdje su ona mogla završiti, ali više od tih pet nisam mogao pronaći, iako ih je bilo puno više. Ne isključujem mogućnost da će, jednog dana biti pronađena u nekoj gomili prijevoda i tekstova koje sam pripremao za knjige i časopise ili će slučajno ispasti iz neke knjige koju budem listao u kućnoj/obiteljskoj knjižnici. Do tada, neka ova rekonstrukcija bude podsjetnik na pisca koji je na američkoj književnoj sceni, u njezinoj novijoj povijesti ostavio fascinantan trag.

Za sačuvana pisma važno je reći da se mogu posložiti sljedećim kronološkim redoslijedom; prvo (bez datacije, ali kronološki sigurno prvo koje mi je poslao) je Roberta Binghama upućeno meni, a ostala četiri, koja i nose dataciju, moja su upućena Binghamu. Što se tiče njegova pisma meni, ono je poslano kao telefax poruka i to sigurno nekoliko dana prije 5. prosinca 1995. kada sam mu odgovorio pismom s tim datumom. Međutim, nakon toga sam mu u telefonskom razgovoru rekao kako je ta njegova poruka na nekim mjestima nečitka, potom mi je iz New Yorka u Rijeku poslao veliki paket s mnogo kopija Open Cityja i u tu je pošiljku dodao originalno pismo već poslano kao telefax poruku. Tako i imam njegovo pismo s originalnim potpisom. Ostala četiri moja sačuvana pisma Robertu Binghamu (napisana 5. prosinca 1995, 18. siječnja 1996, 15. veljače 1996 i 6. lipnja 1996) odnose se na našu korespondenciju glede objavljivanja kratkih priča Janka Polića Kamova u Open Cityju.

Ali, od nečega se mora početi pa je možda najbolje od njegove biografije. Postao je legenda, mistična legenda, još za svoga prekratkoga života. Studirao je, diplomirao i magistrirao književnost na Columbia University (New York). Zatim je objavljivao u svim značajnijim američkim časopisima, a naročitim se uspjehom smatra objavljivanje njegovih radova u The New Yorkeru još za života, čemu sam, jednom prilikom, po dolasku Deborah Treisman u uredništvo i osobno posredovao. Potom slijedi, od kritike izvrsno dočekana, zbirka kratkih priča Pure Slaughter Value (1997). Zbog višegodišnjeg boravka u Kambodži gdje je radio kao dopisnik dnevnoga lista bio je izoliran od literarnih krugova i zbivanja u svojoj domovini. Zbog toga i nije ostvario širi i raznolikiji raspon poznanstava i suradnika koji su ostvarili njegovi kolege. Pomalo i ponekad distanciran od kolektivnih druženja, s jakom željom da preko svog časopisa Open City bitno djeluje specifičnom uređivačkom koncepcijom na suvremenu američku književnu scenu, u javnosti je smatran underground jet–set elitistom. I to ne bez razloga, naime njegova obitelj je jedna od najpoznatijih i najznačajnijih u Americi. Jedan od njegovih direktnih pra–pra djedova potpisnik je američke deklaracije o nezavisnosti, obitelj je dala deset američkih kongresmena, tri senatora, jednog državnog tajnika, više gradonačelnika i diplomata. Dakle, sam vrh WASP–ovaca (čitaj White Anglo–Saxon Protestants). Majka je i danas vlasnica dionica ogromnog dijela američkog dnevnog tiska, itd, itd. Navedeno o njegovoj obitelji nisam sam istraživao, već su mi prenijeli moji američki prijatelji Pablo Conrad i Želimir Galjanić, urednici i literarni agenti iz drugih književnih časopisa i to za vrijeme dok je Robert bio živ. Zbog velikog broja suvremenih pisaca, Bingham se nije mogao odmah istaknuti kao jedan od najznačajnijih, ali je već vrlo rano prepoznat kao jedan od najznačajnijih književnih urednika; kombinacijom nevjerojatne i nesvakidašnje literarne intuicije i liberalnih pogleda na hijerarhiju formiranja uredničkih cjelina (talentirani i neafirmirani pored afirmiranih) uspio je pokrenuti časopis Open City (vidi www.opencity.org). A u tom poslu nije bio sam, Open City je pokrenuo zajedno s dvojicom također istaknutih i značajnih pisaca tada mlađeg naraštaja. To su bili Daniel Pinchbeck i Thomas Beller, ali i drugi, vrlo važni članovi uredništva: Elizabeth Cohen, Carol Greene, Sharon Guskin, Ken Jordan, Kip Kotzen, John Reed, Lee Smith, Alex Tolk, Jennifer Anderson, Caitlin Findleyson, Nile Southern, Jon Tower, Adrian Dannatt, Meg O’Rourke, Erika Lederman, Meredith Kahn i dizajneri Jill Wolser i Robin Helman. Kasnije su se pridružili i drugi ali spomenuo bih samo Joanne Yas i Nicka Stonea. Za Binghamova uređivanja tiskano je dvanaest brojeva Open Cityja. Svi su stekli kultni status još za njegova života. Osobno, najviše su me impresionirali projekti Open Cityja — fotografsko/tekstualni tematski blokovi o pojedinim umjetnicima objavljivani kao zasebne cjeline (akvareli Jacqueline Humphries, crteži barokne mješalice za beton Wima Delvoyea, fotografije magičnosti realiteta Christophera Müncha i mnogo, mnogo drugih imena, pisama, kolaža i optičkih persiflaža) pored drugih blokova; poezije, proze, eseja i drugog. Eksperimentiranje je obilježilo Open City i dalo toj riječi novu dimenziju, novi pogled na umjetnički čin i novi doživljaj američke i globalne stvarnosti. Pa, kako sve značajne književne i umjetničke pojave još desetljećima prate legende i priče, tako se uz ovaj časopis veže priča o njihovim prezentacijama i javnim nastupima. Zna se da je Bingham organizirao parties koji su bili nezaboravni. Na njima je bilo sve najelitnije, ali posjetioci nisu pripadali tako visokom rangu zabave. Jedini uvjet da bi neki književnik mogao doći na zabavu Open City Magazina bio je kupljeni primjerak časopisa i ništa više. Poetske večeri, čitanje uradaka, razgovori i polemike uz gastronomsku ponudu visoke razine iznjedrili su jedan od najznačajnijih književnih krugova Amerike. Začudo, na tim zabavama nikada se nije pojavljivao i sam glavni pokretač, organizator i vlasnik časopisa, pisac Robert W. Bingham. Mnogi, odnosno velika većina, nikada ga nisu upoznali! U početku jer nije bio značajan, a kada je to počeo postajati onda je tragično nestao. S druge strane pripadao je određenom intelektualnom i umjetničkom, vrlo uskom krugu ljudi s kojima je vodio vrlo buran život. Skrivao je od svoje obitelji i većine prijatelja da je narkoman, to ni ja nisam znao. Umro je naglo, od predoziranja, revoltiran nakon jedne svađe.

Može se reći, kako je pojava časopisa Open City imala i svoje odjeke u Hrvatskoj; nekoliko duplikata primjeraka koje mi je Bingham poslao, poklonio sam mladom piscu i uredniku Milanu Zagorcu (1976), tada studentu književnosti u Rijeci i glavnom uredniku studentskog književnog časopisa Iže (izlazio 1997–1998). On i njegovi suradnici bili su toliko inspirirani časopisom Open City, te su, ne samo pokušali prilagoditi svoju uređivačku politiku tome časopisu, uzevši ga kao uzor, već je i urednik Milan Zagorac u više javnih nastupa i intervjua (recimo u riječkom dnevnom listu Dnevnik, 1997) apostrofirao Open City kao jedan od najznačajnijih časopisa današnjice.

Posebno je Robert Bingham bio poznat kao donator i podupiratelj kulturnih i književnih projekata. Do tada sam vjerovao kako u tome primat drži Jean Stein, glavna urednica i vlasnica Grand Streeta s kojom sam dugo surađivao, a ona mi se zahvalila objavljivanjem prijevoda hrvatskih književnika u Grand Streetu i jednim tiskanim priznanjem s memorandumom svoga časopisa. U toj plejadi znamenitih američkih nakladnika, ne bih nikada zaboravio spomenuti Williama Phillipsa (1907–2002), osnivača i nakladnika Partisan Reviewa (New York/Boston, 1934) s kojim sam realizirao objavljivanje u Partisanu priča Janka Polića Kamova i Ive Andrića. Priča se da je Robert Bingham jednom potpuno anonimnom njujorškom redatelju nakon razgovora napisao ček na iznos od deset tisuća dolara da bi ovaj pokušao snimiti svoj dokumentarno–avangardni film. Kada sam to čuo, znao sam da mora biti istina, jer je i meni jednom prilikom poslao ček na tristo i pedeset dolara, a da ga uopće nisam pitao niti aludirao na nekakvu oskudnu materijalnu situaciju. Bio je pisac s velikim srcem, bez trunke malicioznosti ili napuhane taštine. Mislim da mu do velike i brze afirmacije uopće nije bilo stalo, bio je zainteresiran za suradnju s časopisom Rival što sam ga tada uređivao, ali od toga dalje se nismo makli. Književne teme i razmjena uredničkih iskustava preuzele su glavnu riječ u našem telefonskom i pisanom ažuriranju stvarnosti.

Amerikanci ne mogu izgovoriti ni pročitati ime Mladen pa je to kod njih često Maladen. Tako sam Robertu bio Maladen Jurem i kad bih podigao nakon zvona telefona slušalicu i s druge strane oceana čuo upitno Maladen?, znao sam da je on na liniji. U početku je komunikacija bila oprezna, iščekujuća a kasnije se pretvorila u opušteni razgovor i smijeh. Vrlo je bio zainteresiran za hrvatsku kulturu, gotovo se ispričavajući, s žaljenjem je znao konstatirati kako bi nas volio bolje upoznati. Kultura Europe ga je jako fascinirala, vjerojatno zbog toga što je zbog dugotrajnog boravka na Dalekom Istoku nije uspio dobro upoznati, a znao je da to može bez problema, ali sudbina i prioriteti koje je sebi zadao odvukli su ga daleko od nje. Druga njegova velika fascinacija 1996. bilo je upoznavanje s djelom (kratke priče, pjesme i dijelovi romana Isušena kaljuža) Janka Polića Kamova kojeg je pročitao u tada novom i još neobjavljenom prijevodu Ljiljane Šćurić, Damira Biličića i Suzane Zorić kojeg sam mu poslao. Godinu kasnije pisao mi je kako su određeni dijelovi priča Sloboda, Žalost, Žena i Katastrofa Janka Polića Kamova u potpunosti promijenili njegov pogled na gradnju fabule i introspektivnost subjekta/aktera/nositelja radnje. Kritika će kasnije prikazati djela Roberta Binghama u svjetlu pripadnosti ozračju djela pisaca Josepha Conrada, Roberta Stonea i Grahama Greena. Glavni lik njegova romana Bezbrižan na suncu kojeg upoznajemo smo po prezimenu Asher, Amerikanac je koji boravi u Kambodži. Dezorijentiran, pati od krize identiteta, poremećenog sustava vrijednosti i percepcije svijeta, zapadajući u nihilizam i mračni bijes, želi se vratiti kući, ali to ne može jer je bez novca. Pored toga nije prebolio voljenu ženu s kojom više nije u vezi. Potom pokušava doći do novca mutnim poslovima s drogom, ali sve kreće po zlu i on sve više zapada u teška fantazmagorična stanja, u pakao na suncu. Nepotrebno je tražiti samo autobiografske elemente u njegovoj prozi, mislim da je on prema tome imao stvarno veliku distancu. Možda, neke opće odrednice jesu prisutne, ali samo na razini fabularnog, dok je na razini sadržajnog, Bingham veliki rekombinatoričar koji nevjerojatno duboko ponire u psihologiju suvremenog čovjeka i svijeta u kojem živimo. Ali, rekao bih kako je njegov rad suviše samosvojan i nastao u jednoj konvulzivnoj napetosti i razbarušenom zanosu, s ostavljenom mogućnošću za brojna nova čitanja i reinterpretacije, pa se ne bih sveo samo na isticanje njegova smisla za crni humor i mračnu stranu human society. Složio bih se s mnogim kritičarima koji su napisali da je začuđujući pripovjedač. Nakon njegove smrti osnovana je Foundation Robert Bingham pri American PEN Centru u New Yorku. Ta fondacija svake godine dodjeljuje književnu nagradu u obliku priznanja, te u respektabilnom financijskom iznosu mladom piscu za najbolji neobjavljeni roman. Možda je to najbolji hommage jednom tako značajnom meteoru na nebu američke književnosti, čiji se blistavi trag nazire i odavde, iz Europe!

Listajući američku periodiku nakon njegove smrti, tražio sam po sjećanjima prijatelja, suradnika i slučajnih poznanika podatke o čovjeku koji je u meni potaknuo nevjerojatnu motiviranost i izazvao možda najznačajniji kulturni i nakladnički impuls, a kojega za života, zbog niza okolnosti nisam uspio još bolje upoznati. Ta potraga mi je zaista pomogla da u potpunosti zaokružim sliku o ovom značajnom piscu suvremene Amerike.

Živio je fantastičnim životom literarnog zločestog dečka; karizmatičan, arogantan, basnoslovno bogat, umro je neposredno pred izlazak iz tiska njegovog dugoočekivanog prvog romana. Tijekom posljednjeg popodneva svog života, dva dana nakon Dana zahvalnosti, u studenom 1999, Robert Worth Bingham IV igrao je tenis u Midtown Tennis klubu u Chelsei. Tridesetrogodišnji pisac bio je strastveni igrač — osjeti bol bila je jedna od uzrečica koje je često koristio udarajući as udarce preko mreže sa svojim Yonexom. Nadmašivši svog protivnika, Bingham je nabacio svoju pohabanu antilop jaknu i krenuo prema centru podzemnom željeznicom. Sišao je na stanici Canal Street i u ulici White Street popeo se na četvrti kat u svoje neuredno potkrovlje, sa nekoliko komada pokućstva koji su štedjeli mjesto za biljarski stol, spravom za veslanje na suhom, hrastovim policama za knjige koje su dosezale do stropa, stotinama fotografija, te nekolicinom velikih apstraktnih platna koja su grbavo visjela sa zidova. No, ne tako davno, njegov je stan bio poprište cjelodnevnih aktivnosti. Danju je služio kao zaposleno uredništvo književnog časopisa Open City. Noću, postajao je sastajalište bivših polaznika Grotona, mladih pisaca s Manhattna, odabaranih slavnih i polu– slavnih ljudi, pouzdanih dilera droge te većeg broja zgodnih djevojaka. Stephen Malkmus, pjevač i gitarist alternativne rock grupe Pavement navraćao je svaki put kada je bio u New Yorku.

Tijekom posljednjih mjeseci, stvari su se znatno usporile. Svibnja 1999, Bingham se oženio svojom dugogodišnjom djevojkom Vanessom Chase, doktoricom filozofije na sveučilištu Kolumbija. Na njeno inzistiranje, Bingham, koji je, uz povremene prekide, bio na heroinu tijekom posljednjih šest godina, prekinuo je s drogiranjem te započeo borbu da ostane čist. Bez svojih partnera, dilera i prijatelja s kojima je pio, bacio se na pisanje knjige Lightning on the Sun, koja je konačno, nakon nekoliko uzastopnih revizija, bila spremna za izdavanje sljedećeg proljeća. Prema riječima njegove agentice Jennifer Rudolph Walsh, nekolicina filmskih producenata već se zainteresirala za rukopis. Čak je i Brad Pitt pokazao zanimanje za glavnu ulogu u budućem filmu.

Ali, u šesnaest sati, te kišne subote, dosađivao se sam. Nakon proslave Dana zahvalnosti u kući svoje majke na Manhattnu, Bingham je odbio provesti ostatak praznika uz obitelj svoje supruge u Princetonu. Nakon svađe, Vanessa je odlučila otputovati sama. Sjedeći za svojim kompjutorom, Bingham je provjerio kotiranje dionica te odaslao nekoliko e–mailova prijateljima. Sjeo je u fotelju okružen knjigama i snopovima papira; bio je poznat po tome što je čuvao sve verzije svojih rukopisa. Natočio si je uzastopce nekoliko pića dok se vukao po stanu: dijetnu Colu, čaj, Maker’s Mark. Popušio je i nekoliko cigareta. Zatim je u krilo stavio svoj roman i pročitao ga još jednom, praveći usput sitne zabilješke.

Završio je peto poglavlje kada je krenuo prema multimedijalnom centru Knitting Factory, oko osam navečer, sa svojim tenis partnerom, glazbenim producentom i piscem Samom Brumbaughom (potomkom čuvene žene Divljeg Zapada Annie Oakley, 1860– 1926), na koncert Evana Dandoa, pjevača Lemonheadsa i starog prijatelja. Dando je bio mrzovoljan te večeri i odsvirao je samo pet pjesama prije nego li je nestao s pozornice. Razočaran, Bingham je popio nekoliko piva i naglo otišao, bez pozdrava, kao što je ponekad i bila njegova navika. Konačno se našao u Baby Doll Lounge. Ozloglašen striptiz bar u prizemlju njegovog stana postao je manje zabavan otkad su djevojke bile prisiljene plesati u bikinijima, te su stražnje sobe odijeljene zavjesama za goste koji su tražili više uzbuđenja; ali izbacivač Kevin i dalje je bio prijateljski raspoložen, a dvije hostese Cindy i Sapphire, napisao je, »brinule su se o mojim potrebama«. Postalo je kasno i njegov nekadašnji diler pojavio se na ulici. U jednom je trenu, prema kazivanju prijatelja, Bingham kupio dva paketića heroina koje je ušmrkao kod kuće. Neki nagađaju da, obzirom na činjenicu da je bio čist već duže vrijeme, njegov organizam nije bio u stanju podnijeti dozu koju je inače normalno konzumirao. Umro je u svojoj kupaonici, licem uz klizna staklena vrata. Našla ga je njegova žena kada se vratila iz Princetona u nedjelju tijekom noći. Do ponedjeljka popodne, vijest o njegovoj smrti proširila se gradom.

Prerana smrt nije bila veliko iznenađenje za čovjeka koji je živio svoj život poput likova iz Fitzgeraldovih romana. Do kraja tjedna o njegovom se životu pisalo u mnogim časopisima, uključujući i The New York Times koji mu je posvetio tri članka tijekom jedanaest dana. Sva ta pažnja nije iznenađujuća. U jednom rastućem gradu, Robert Bingham bio je iznimna osoba (oversize character) čiji je život nalikovao mitu. Bio je, zasigurno, basnoslovno bogat, potomak znamenite Loiusvillske izdavačke obitelji koja je zgrnula skoro pola milijarde dolara. Po općoj ocjeni, zgodan, s tamnom kosom iznad smeđih očiju i Brooks Brothers kravatom koja mu je služila kao remen za njegove chinos, Bingham je ponekad izgledao kao dokoni dandy, ali je usprkos tome postigao nevjerojatno mnogo u svoje 33 godine života. Radio je kao novinar u Kambodži i bio reporter iz Nashvilla; vjeran rocku, web poduzetnik, dobrotvor mnogih mladih umjetnika i pisaca. Novac mu je omogućio da mijenja zanimanja, napuštajući ljude i projekte čim bi ih se zasitio.

»Za razliku od drugih koji su naslijedili veliko bogatstvo Robert se nije sramio svog bogatstva«, rekao je jedan prijatelj, »...iako je prezirao neiskrenost i lažnost visokog društva iz kojeg je potekao«. Priča koju je Robert volio pričati bila je o prijatelju koji je vozio taksi. Jedna otmjetna prijateljica Robertove majke ušla je u taksi i zamolila za vožnju do njenog stana uz jednu stanku usput. Taksist je čekao pola sata, a zatim se gospođa pojavila i prošla pokraj njega ne gledajući ga. Robertu se nije sviđalo to licemjerstvo, odnosno kako pripadnici visokog društva mogu prijeći malog čovjeka bez da trepnu.

Počeo je pisati kao dijete, a svoju prvu kratku priču objavio je u The New Yorkeru kad mu je bilo 26 godina. Većina njegove fikcije fokusirala se na deziluzioniranje elite svog okruženja, muškaraca i žena koji su se ravnodušno kretali po Manhattnu i Nantucketu i provodili vrijeme u krstarenjima grčkim otocima. Njegov omiljen pisac bio je svjetski putnik, skitnica i egzistencijalist Robert Stone; divio se također i Grahamu Greenu, Denisu Johnsonu i, naravno, Ernestu Hemingwayu koga je zvao ’Papa’. Najpoznatija Binghamova priča The Other Familiy uključena u zbirku Pure Slaughter Value (1997), govori o pogrebu rođaka koji je umro od predoziranja. »Priča nije došla do mene nekim »insajderskim« kanalima, naišla sam na nju u hrpi »Dragi uredniče« pisama«, sjeća se Deborah Garrison, u to vrijeme 27–godišnja pomoćnica urednika u The New Yorkeru« Bila sam ponosna pokazati tu priču starijim kolegama i reći: Ovo smo mi, moja generacija koja progovara na zaista zanimljiv način.«

Uvijek je bio liberalan, filantrop koji nije prekinuo s tradicijom. Bio je poznat po velikodušnosti i tijekom godina je pomogao mnogima, često potpunim anonimcima. Potiho je potpomagao i financirao Thread Waxing Space galeriju, fotografski arhiv kambodžanskih ratnih civilnih žrtava i The Minus Times. Osnovao je zakladu za darovite mlade redatelje i autore likovnih djela koji su tek započinjali s karijerom. »Rob nikada nije zatražio uvid u planove, budžet ili projekte«, rekla je konceptualna umjetnica Alix Lambert u čiji je dokumentarni film o tetoviranju ruskih zatvorenika Bingham uložio, te dodala, »Jednog je dana odlučio povući iz optjecaja dionice kojima je raspolagao. Očekivao je da će postići dobru cijenu. Ako se to dogodi, namjeravao je uložiti sav novac u moju filmsku tvrtku. Kako je predvidio, tako je i bilo.«

Nagao, zabavan i velikodušan, Bingham je često bio duša raznih partyja, okružen prijateljima, pomoćnicima, i usputnim posjetiteljima koji su pažljivo slušali dok im je pričao neobuzdane priče i zahvalno se smiješili dok je plaćao ručkove za desetero u Odeonu. Kada su prijatelji trebali novaca, posuđivao im je naveliko i nije ih dovodio u neugodnu situaciju ispitujući ih kada će novac biti vraćen. Još k tome šarmantan kakav je bio, Bingham je bio i cinik koji je nagonski uzvraćao udarce. Izbacivali su ga iz barova zbog nedoličnog ponašanja, znao se neukusno šaliti na račun ženske anatomije, te maliciozno ismijavati ljude koji nisu odgovarali njegovoj razini i standardima. »Život kojeg je Rob vodio bio je smeten, zamršen ali i inspirativan jer se Robert borio za istinu o društvu i o sebi samom«, rekao je njegov prijatelj i kolega pisac Thomas Beller na komemoraciji. Ljubav i srdžba u njegovom dinamičnom i nepredvidljivom temperamentu mogli su isplivati na površinu u svakom trenutku.

Većina njegova bijesa, kažu prijatelji, imala je veze s njegovom obitelji. Kao i Kennedijevi, kojima su sličili, Binghamovi su mnogo propatili. Amerikanci kažu; Ono što su Kennedijevi za Sjever SAD–a, to su Binghamovi za njegov Jug. Robert se znao nervozno šaliti oko njihovog obiteljskog prokletstva. Njegovog strica Johna Binghama, harvardskog učenika profesora i pisca Timothyja Learya (1920– 1996), ubio je 1964. godine električni udar u staji u Kentuckyju u dobi od 36 godina. Dvije godine poslije, 1966. njegov je otac Robert Worth Bingham umro neočekivano kada je Robert bio samo tri mjeseca star. On je bio sin rastrošnik obiteljske dinastije Bingham; zgodan, ragbi zvijezda, party–boy koji u 16 godini je bio izbačen sa Extera radi pića. Jednog ljetnog jutra dok je tijekom praznika s obitelji boravio u Nantucketu, odlučio se odvesti do plaže radi surfanja; položio je dasku vodoravno preko stražnjeg sjedišta svog kabrioleta. Kada je jedan kraj daske udario u parkirani auto, cijela se surferska daska zaljuljala i slomila mu vrat. Robert Worth Bingham III je 1964. nakon bratove smrti preuzeo obiteljske poslove, carstvo koje je posjedovalo louisvillski Courier–Journal, Times, TV i radio te izdvačku kuću. Kasnije, u konfuznoj borbi oko obiteljskog bogatstva, Sallie Bingham, sestra dva tragično poginula brata, prislilila je obitelj da 1986. proda novinsko carstvo (vidi naslov William E. Ellis: Robert Worth Bingham and Southern mystique: from the Old South to the New South, 1997).

Iako je ostala na čelu louisvillske kompanije, Robertova majka Joan Bingham se nakon smrti muža Wortha preselila sa svojim malim sinom i njegovom sestrom Clarom u stan u potkrovlju u Dakoti. Priznata fotografkinja, danas izvršni izdavač (executive editor) Grove Atlantic Pressa, Joan je nastojala ostati u dobrim odnosima sa svojima pa je čitava obitelj provodila ljeta u Patmosu te se okupljala na Božić u Louisvillu na imanju kojeg su zvali Velika Kuća (Big House). Joan je ponosno promatrala svekrvu Mary Bingham, obiteljsku poglavaricu koja je održavala natjecanje u predstavama svojih unuka: Robert je jednom prilikom osvojio 350 dolara za svoje izvođenje Once More Unto the Breach iz Henrika V.

Robertov djed George Barry Bingham (1906–1988) bio je poznati nakladnik i milijarder, dobitnik nekoliko Pulitzerovih nagrada. Brinuo se za umjetnost, konzervatorstvo i ljudska prava. Zajedno sa svojom ženom Mary donirao je skoro šezdeset milijuna dolara putem svog privatnog fonda raznim skupinama i organizacijama (vidi naslove Susan E. Tifft & Alex S. Jones: The Patriarch: The Rise and Fall of the Bingham Dynasty. 1991; Sallie Bingham: Passion and Prejudice: A Family Memoir, 1989; David Leon Chandler & Mary Voelz Chandler: The Binghams of Louisville: The Dark History Behind One of America’s Great Fortunes, 1988).

Roberta je proganjala smrt oca Wortha Binghama, iako ga nije poznavao. »Ljudi naginju preranim smrtima, čudnim smrtima u mojoj obitelji« napisao je u jednom eseju za časopis Word. »Činjenica da sam jedini muškarac s prezimenom Bingham u cijeloj mojoj generaciji, utjecala je na nekakav teret s kojim sam se mučio. Ako se otkrije da sam impotentan ili ako umrem a da ne ostavim nasljednika, zatrt će se obiteljsko ime«. Joan Bingham bila je odlučna da Robert preuzme obiteljsko novinarsko carstvo, rekao je jedan od rođaka novinarki Marie Brenner u njezinoj House of Dreams (Random House, 1988) knjizi o obitelji Bingham. I premda nikada nije imao priliku, Bingham je bio stalno zainteresiran za novinarstvo. Radio je u Courier–Journalu preko ljeta u srednjoj školi. »Naučio sam kako napisati prve vijesti ubrzo nakon svoje prve ejakulacije« rekao je u New Yorku 1997. U kasnim osamdesetim radio je kao gradski reporter u The New York Postu, ali na radost njegove majke, otpušten je nakon tri mjeseca, ubrzo nakon što je njegova priča Pistol Packing Baby o djetetu koje rukuje pištoljem osvanula na naslovnici. Binghamov interes za značajnijom literaturom počeo je mnogo ranije; na Grotonu je u predvorju učionica pisao kratke priče po cijele noći. (»Jutrima je veslao s posadom... a noćima je pisao kratke priče«). Kolega iz spavaonice sjeća ga se dok je grozničavo čitao svoje priče naglas smetajući ostalima da zaspu. Potom slijedi dolazak na Brown University koji je svojim manhattanskim učenicima i nezainteresiranim Europejcima isprva razočarao Binghama, pa je često provodio vikende na Trinity College kojeg je pohađala većina njegovih prijatelja sa Grotona. Jednog jutra na drugoj godini studija, ručao je s prijateljima u Beef and Bunsu, kada je jedan od njih svima skrenuo pažnju na članak objavljen tog dana u Timesu. Radilo se o prodaji Binghamovog novinarskog obiteljskog carstva Gannettu za 440 milijuna dolara. Njegov je prijatelj rekao: »Robert je samo slegnuo ramenima kao ’Znate, moja je obitelj zaista zbrkana i sjebana’, uz ’ne budite ljubomorni na mene’«. Intimno je ipak bio zabrinut, obzirom na činjenicu da je propustio priliku voditi posao osobno. »Bilo je zaista jezovito« ispričao je Brennerici nakon okončane prodaje. »Malo sam se rasplakao. Izgledalo je to kao kraj mojih snova«.

Na apsolventskoj godini studija Bingham se preselio i živio sa šest novih prijatelja — uključujući Tonyja Mameta (brata glasovitog književnika Davida Mameta) i internetskog pionira Nicholasa Butterwortha — zajedno su dijelili veliku viktorijansku kuću u sklopu sveučilišnog kampusa. Prijatelji sa studija pamtili su kuću po ekstravagantnim, rasipničkim zabavama koje su se održavale u podrumu kojeg je vlasnik zaključavao, a oni ga obijali polugom. Bingham je letio amo tamo od kreveta do naslonjača u potkrovlju radne sobe krcate praznim kutijama za pizzu, polomljenim pokućstvom i TV–om koji se nikada nije gasio, pijući Jim Beam ravno iz boce.

Skoro svi koje je poznavao preselili su se u New York nakon diplome, pa tako i on, u lučki stan koji je dijelio s četvoricom prijatelja. Nakon šest mjeseci, tijekom kojih nije pronašao nikakav posao, odlučio je krenuti na Jug i izvještavati o policiji u Nashvillu za Tennessean, gdje je radio godinu dana. Bilo je to doba velike opijenosti punk–rock principima: »Pijani, gledali smo Prohujalo s vihorom uz radio koji je treštio«, opisao je jedno od svojih tamošnjih iskustava. »Spavao sam s Vanderbiltovom djevojkom koju sam zvao Trixie. U »điru« je bila i reporterka s kojom sam redovito spavao i koju sam stalno jebao u mom autu, ali za koju sam vrlo malo mario.«

Nakon tih afera, Bingham je ponovo otputovao, ovaj put prema Kentuckyju kako bi radio na kampanji za senatora Dr. Harvey Sloanea, demokrata koji je imao dugogodišnju potporu njegove obitelji. Kao i uvijek, bacio se na posao pun entuzijazma putujući sa Sloaneom mjesecima u malom dvomotornom aviončiću, privikavajući se na usnule gradove i rudarske planine države u kojoj bi živio da nije umro njegov otac. Međutim, Sloaneova se kampanja pokazala fijaskom, iako je Bingham pokušavao nagovoriti svoju baku Mary Bingham da kandidatu napiše ček. Da bi je nagovorio, čak je kleknuo pred njom u Big House dok je sjedila za čajem sa Plutarhovom The Fall of the Roman Republic u krilu. Nažalost, njena se donacija od 75000 dolara izjalovila, kad je Bingham nakon nekoliko popijenih martinija, povjerio detalje jednom novinaru. Ispalo je da su se donacijom prekršili neki od zakona financiranja političke kampanje, čak je došlo do toga da je Federal Election Commission (Savezna izborna komisija) provela petogodišnju istragu i prijetila suđenjem. Neugodno iznenađen cijelim incidentom, Bingham je napustio Kentucky i vratio se u New York, gdje se priključio Columbia’s Writing Programu. U to se vrijeme družio s klikom mladih pisaca, uključujući Thomasa Bellera i Daniela Pinchbecka, koji će kasnije postati njegovi partneri u Open Cityju. »Zaljubio se u tu scenu!«, kasnije je pričao jedan član obitelji i dodao: »Stalno je pisao. Po prvi je puta osjetio da ga ljudi cijene kao profesionalnog pisca«.

Tog ljeta, uputio se na samoistraživačko/samospoznajno putovanje kroz jugoistočnu Aziju. Godinu dana kasnije, ponovo se vratio i završio u Pnom Penu. Bilo je to 1991. i kambodžanski se glavni grad otvorio po prvi puta u mirotvornom sporazumu koji je zemlji donio 2 milijarde dolara pomoći te zajedno s pomoći i UN mirotvorce i oštre, neobuzdane mlade novinarske reportere. »Bilo je to novinarsko zlatno doba za Kambodžu sa mnogo stranih dopisnika koji su se pojavljivali jednako kao nekada ambiciozni sportaši koji su se gomilali u Alpama skoro stoljeće i pol ranije« napisao je novinar Barton Biggs.

Robert se najprije utaborio u Renkase (Kmeri za pravdu) hotelu na Boulevard de Lenin, točno preko puta Royal Palace te je započeo rad na članku o Khmer Rouge za The New Yorker. Kada nije radio, igrao je tenis s prijateljima u International Athletic Club, na terenima za koje je zgroženo primijetio, da su mjesto na kojem su pogubljivani odrubljivanjem glave vladini dužnosnici za vrijeme kmerskog režima. Jednom prilikom dok je istraživao hotel, naišao je na Bartona Biggsa koji je radio na realizaciji lista na engleskom jeziku koji se zvao Cambodia Daily. Pridružio se pun entuzijazma. Radio je, s povremenim prekidima, u Cambodia Dailyju, šest godina bez plaće privukavši prijatelje iz Amerike i potpomažući kambodžanskim zaposlenicima. »Robert je razlog zašto sam novinar«, rekao je Ek Madra, uzrujani ex–Daily novinar kojeg je gospodin Rob zaposlio kao osobnog pomoćnika pod uvjetom da počne uzimati Valium.

Binghama se obično moglo pronaći kako pijucka u baru Heart of Darkness ili za svojim stalnim stolom u Foreign Correspondents Clubu (FCC), vezi s društvenim životom. Droge i seksa bilo je u izobilju i bili su jeftini. Kupio je dvosobno potkrovlje s pogledom na rijeku Mekong, po kojem se vukao sa hrpom ostalih koje su drugi ocrnili kao sirotinjske učenike.

Za vrijeme kambodžanske talačke krize 1994. Bingham i nekolicina drugih reportera zaustavljeni su na uličnim barikadama. Vojnici koji su obično tražili cigarete u zamjenu za prolazak, ovog su puta upitali za novac. Razbješnjen, Robert je izvukao svoj novi 9 mm pištolj. Njegovi užasnuti prijatelji novinari nisu bili oduševljeni njegovim postupkom, tako da je uslijedilo pismo tužbe predsjedniku FCC–a. Ponižen, Bingham je napustio Kambodžu ubrzo nakon toga i nije se vraćao godinu dana. Međutim i dalje ga je zanimala ta zemlja. Tijekom jedne od večeri u Upper East Side French bistrou rekao je prijateljima da bi sudjelovao u ubojstvu represivnog predsjednika vlade Hun Sena. »Bio je mrtav ozbiljan« rekao je jedan njegov prijatelj. »Dodao je da bi čitav posao koštao oko 30 tisuća dolara«. Bila je to tipično Kamovljevska želja za prevratom.

Kambodžanska iskustva bila su odličan materijal za njegov prvi i jedini roman koji je započeo pisati 1997. godine. Roman Lightning on the Sun, koji u sebi ima i mnogo autobiografskih elemenata, priča je o heroinskom ovisniku u Pnom Penu koji odluči prebaciti narkotike u New York uz pomoć svoje lijepe žene s harvardskom diplomom. »Priča je kao priče Stonea, Greena čak i Josepha Conrada zaboga, a ne razbacujem se takvim usporedbama olako», rekao je njegov izdavač u Doubledayu, Jerry Howard i dodao »Ovaj momak je pravi pisac, a ne razmaženo derište!«

Iako je nastavio putovati u Kambodžu svake godine do kraja života, Bingham postaje sve privrženiji literarnim težnjama u SAD: 1992. udružio se sa Bellerom i Pinchbeckom te počeo s izdavanjem časopisa Open City, časopisa koji će pružiti priliku mladim piscima kao i onima iz prošlosti koji su to zaslužili. Bingham se dokazao kao vješt izdavač i urednik, u neprekidnoj potrazi za novim talentima. »Magazin je zamišljen kao protuteža komercijalnim, profitabilnim časopisima koji su prožimali New York« rekao je Pinchbeck i dodao: »Kretali smo se prema idealnom ’Bloomsbury stanju’, s idejom da naše knjige možda neće odmah ostvariti profit, ali će se to sigurno dogoditi u dugoročnijoj perspektivi kako ljudi budu gradili svoje karijere.« U doba u kojem je književnost izgledala nevažnom, Open City je predstavljao romantičan povratak u prošlo doba kada su pisci bili moćnici poput današnjih internetskih mogula. Ali usprkos svojim časnim namjerama, Open City je postao čuven, kako po svojim zabavama tako i po objavljivanim kratkim pričama mladih pisaca poput Mary Gaitskill, Davida Fostera Wallacea i Marthyja McPheea. Kao kuriozitet valja spomenuti pjesmu Ja sam Pizza Monice Lewinski koja je napisana kad je imala 11 godina, a objavljena u časopisu 1999. Čuvene zabave Open Cityja privlačile su osobe od Chloe Sevigny do Matthewa Modine i Katie Roiphe u prostorima kao što su kazališta u centru grada ili konzorciji alternativne umjetnosti. Često je Bingham priređivao zabave i u svom potkrovlju. »Željeli smo stvoriti okruženje u kojem bi ljudi jednostavno osjećali: Hej, ovo je pravi New York o kojem sam sanjao/la dok sam bio/la dijete, u kojem je sve moguće« kazao je kasnije Pinchbeck. Binghamov je stan također postao mjesto za raznolike antikvitete. »Pred godinu ili dvije, u zori »e–trgovine«, Robert je online putem pokušao kupiti zaleđenu patku« prisjećao se kasnije James Linville, suizdavač The Paris Reviewa. »Ali završio je s nekoliko pataka. Gostoljubiv kakav je bio pozvao je sve svoje prijatelje na ’gozbu pataka’«. Zabave Open Cityja bile su magličaste od pare od posuđa i dima cigareta; jednom su prilikom gosti, pričalo se, nizali redove kokaina uz pomoć naslovnice The Paris Reviewa. Ipak, čak i živeći na takav način, Bingham je bio poznat po neumjerenosti u piću i drogiranju i prijatelji koji su naginjali istim porocima priznali su da su izbjegavali njegov stan kada su se nastojali odvići od alkohola. Ljudi bliski Binghamovoj obitelji uporno su tvrdili da nemaju pojma o njegovoj ovisnosti. Ipak postali su zabrinuti zbog njegovog opijanja i vrlo su se trudili opametiti ga. Uvjerili su ga, konačno, 1993. da ode na rehabilitaciju u Minnesotu. Iako je smatrao 12 koraka pomalo ozbiljnim za svoj ukus, povremeno je sudjelovao na AA (Anonimni alkoholičari) sastancima do kraja svoj života.

Vanessa Chase, žena kojom se oženio, razlikovala se od mnogih Binghamovih djevojaka — plavuša zdravog lica, odrasla je u New Jerseyu, kći Rutgers profesora. »Bila je najpopularnija djevojka u školi, a svejedno je potpuno jednostavna i prijateljski raspoložena« rekao je jedan od prijatelja. Na Harvardu je diplomirala 1991, doktorirala filozofiju, bila je odlična studentica i poput Binghama nevjerojatno društven tip; stanovnica elitne stambene četvrti, konzervativne Eliot House, Vanessa je bila inventar na koktel zabavama kao i na predavanjima o srednjovjekovnim talijanskim crkvenim slikarima. Vanessa je upoznala Binghama na zabavi Super Bowla 1993. Kako je veza napredovala, prijatelji su svjedočili da ga je štitila i branila, udaljujući se od pokušaja njegovih prijatelja i obitelji da izvrše jači pritisak na njega. Nakon što su hodali pet godina Vanessa Chase se potužila da je bila djeveruša na šest vjenčanja a sedmo je značilo da postaje usidjelica. Nakon jednog vjenčanja Bingham je počeo razglabati o tome kako je vjenčanje za idiote, a on se nikada nije smatrao budalom. »Sjela je pokraj odlagališta smeća na Green Streetu i rasplakala se kao kišna godina« napisao je kasnije u jednom od eseja. »Ne mogu se boriti protiv njenih suza.«

Oženili su se pred povijesnom princetonskom palačom jednog sunčanog svibanjskog dana 1999. godine. Bilo je to relativno maleno vjenčanje uzevši u obzir broj prijatelja koje je svatko od njih imao, ali je najmanje dvadesetak ljudi bilo na svadbenoj večeri. Mameći muške poglede, djeveruše su nosile svjetlucave nebeskoplave haljine. Među gostima bilo je i onih iz južne Azije koje je Bingham predstavio kao »moji ruski prijatelji iz Saigona koji se bave oružjem«. Nakon vjenčanja slijedilo je primanje u velikom šatoru, zabava se premjestila u praznu staju na rubu imanja gdje je nastupila grupa Pavement; Thomas Beller je svirao bubnjeve, a Bingham je presretan pjevao pijanu i šaljivu verziju pjesme You’re So Vain. Oko ponoći, Vanessa i on helikopterom su odletjeli na aerodrom s kojeg su prvo otputovali u Italiju na medeni mjesec, a na kraju su završili u Kambodži. »Bila sam vrlo žalosna kad je Rob odletio« rekla je Nancy Begley, fotografkinja, urednica Washington Lifea i nasljednica bogatstva Reynolds Wrapa. »Čini mi se da smo se svi osjećali kao: ’Ako tebe nema tu, čemu onda sve?’« Kratko vrijeme nakon vjenčanja, Bingham je smanjio alkohol i drogu. Nije više odlazio u barove niti je izbacivan iz njih. »Robert je znao biti nezgodan i nasilan kad je bio pijan« rekao je jedan poznanik. Prava tragedija bila je da su njegovi prijatelji, čak i oni koji nisu bili ovisnici, smatrali da je bilo cool što je Rob bio tako zeznut, fucked–up, tako blizu vatre života, tako sirov i tako stvaran. Zadovoljan brakom i skorim izdavanjem svoje knjige, Bingham je poduzeo herkulanske napore da ostane čist. Prijatelj blizak obitelji rekao je da je Joan Bingham govorila o sinovljevom napretku. »Izgleda da mnogo manje pije« rekla je. »Otišao je i na razgovor sa svojim psihijatrom, izgleda mnogo zadovoljniji i produktivniji. Stvari se konačno popravljaju. Izgleda da je još jednom morao probati i dodirnuti plamen.«

U srijedu, nakon što je umro, Bingham je pokopan u Louisvilleu, pokraj svojeg oca. Tri dana nakon toga održana je komemoracija u Cavalry Episcopal Church na Park Avenue South jednog neočekivano toplog popodneva. Skupilo se skoro 700 ljudi, među kojima i Caroline Kennedy, Sid Blumenthal, Charlie Rose, koji su predstavljali presjek posve različitih svijetova koje je Robert Bingham susreo tijekom svog kratkog i neumjerenog života. Tri su sata gosti tužno sjedili dok su slušali devetoricu govornika. Njegova starija sestra Clara Bingham održala je govor jasnim i čvrstim glasom: »Rob je dosegao granicu. Bio je progonjen očevom smrću i vlastitom borbom za odanošću i privrženošću«. Nakon stanke rekla je: »Žao mi je što te nisam uspjela spasiti, Robbie! Život bez tebe je dvodimenizonalan. Zamrla su svjetla New Yorka.«

Nakon što je održana komemoracija, automobili s registarskim tablicama Connecticuta i turistički autobusi počeli su prevoziti goste na primanje u New York Racquet Club gdje su se svi uspeli mramornim stepenicama u dnevni boravak na drugom katu obučen u tamnozelenu oplatu i s hrastovim pokućstvom. Vatra je gorjela u biblioteci gdje je poslužena kava među policama s knjigama, složenim po kategorijama poput ’špijunski’, ali usprkos svemu soba je ostala skoro potpuno prazna. Umjesto toga, stotine gostiju okupilo se u sobi s tri bara pričajući sa starim prijateljima i kolegama, smijući se uspomenama na Roberta, pijuckajući konjak, pušeći cigarete i pokušavajući naći neki smisao njegove prerane smrti. »Bio je majstor taktike i kocke« rekao je njegov prijatelj Hunter Kennedy, »Nikada ne bih pomislio da će ga uništiti neslaganja!«.

Bila je to, kao što je jedan prijatelj kasnije primjetio, vrlo uspješna zabava. Robert ne bi želio da je bilo drugačije.

Epilog slučajnosti, konačna afirmacija u Hrvatskoj...

Nemalo sam se iznenadio kada sam, sasvim slučajno i sa zakašnjenjem, pročitao tekst Hrvoja Božičevića »OPEN CITY« — Kultni časopis mlađe generacije umjetnika (Nedjeljni Vjesnik, Zagreb, 26. listopada 2003, str. 21) posvećen inozemnim literarnim časopisima. Koja koincidencija! S Binghamom i s Božičevićem sam radio na objavljivanju prijevoda djela Janka Polića Kamova na engleski. S prvim sam dogovorio objavljivanje Kamova u New Yorku (igrom slučaja prijevod Kamovljeve pripovijetke Sloboda/Freedom objavio je njujorški Grand Street pretekavši Open City, te je Bingham odustao od ponovljenog objavljivanja), a s drugim sam realizirao u sunakladništvu knjigu Janko Polić Kamov: Selected Short Stories and Poems (CDM Rijeka & Nakladni zavod Matice hrvatske Zagreb, Rijeka/Zagreb, 1997). Kako sam znao da Božičević nikada nije upoznao Binghama, pitao sam se kako je od gotovo tisuću literarnih časopisa koji izlaze u Americi došao upravo do Open Cityja!? Ali nikako preko informacija nisam mogao doći do njegovog telefonskog broja da mu kažem kako sam poznavao Roberta Binghama. Sredinom ove godine surađivao sam s Lucy Hughes Hallett (1953), jednom od najznačajnijih britanskih povjesničarki (vidi njezin posljednji naslov Heroes) ona me je nekim poslom oko prevođenja uputila na internetske stranice nakladnika Harvill Press iz Londona, i opet koje li koincidencije, na njihovim stranicama pronađem adresu Edicija Božičević iz Zagreba.

Ova oslabjela i pomalo sentimentalna prisjećanja stavljena na papir i objavljena, dug su prema piscu Robertu Binghamu, kojeg sam, usprkos brojnim njegovim proturječnostima, zaista, kao rijetko kojeg cijenio.

Kako bilo, Edicije Božičević prve su u Hrvatskoj (i drugi u Europi!) objavile prvi i jedini roman (sudbinska korelacija s Kamovom i Isušenom kaljužom se nameće sama po sebi) Roberta Binghama: Bezbrižan na suncu (Lightning on the Sun) u prijevodu Nade Karlović–Blažeković (Zagreb 2004). Zajedno s već objavljenim tekstom u Nedjeljnom Vjesniku (26. listopada 2003) bila je to pretpostavka za objavljivanje ovog okašnjelog nekrologa.

Rijeka, 14. studenog — 14. prosinca 2005.

Pismo Roberta W. Binghama koje mi je poslao nekoliko dana prije 5. prosinca 1995. (kronološki prvo pismo koje mi je poslao) glasi u slobodnom prijevodu:

Mladen Urem, urednik

Rival časopis

Korzo 2a/II

51000 Rijeka

Dragi Mladene Ureme,

Primili smo pune vreće pošte ovdje u Open Cityju, nažalost, većinom iz Sjedinjenih Država, tako da sam s velikim zadovoljstvom otvorio tvoj veliki paket i pronašao Rival. Čestitam na izdavanju časopisa u okolnostima o kojima jako malo osobno znam, ali koje mi se čine zaista teškim i složenim.

Kako nažalost ne govorim hrvatski, samo sam pregledao kolekciju (zbirku pjesama) Andreja Urema. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi, ali Ozvučeno srce mi dobro zvuči.

Mi se tu u New Yorku borimo oko izdanja četvrtog broja Open Cityja. U redakciji rubrike kratke priče ne odvija se sve po planu; zasigurno vrlo bismo voljeli pobliže proučiti i upoznati se sa radom Janka Polića Kamova i Andreja Urema. Problem je, pogotovo kod poezije, prijevod. Balada o Žutom nožu zvuči obećavajuće.

Zajedno s više primjeraka Open Cityja šaljem ti poštom i nešto novca. To je ček na iznos od tristo i pedeset dolara. Ne znam kome će ček biti isplaćen, ali se nadam da će pokriti troškove prijevoda i otpremu Kamovljevih i Uremovih najboljih radova. Možda bi nam faxom mogao poslati kratki opis radova, obzirom da se bliži rok za izlazak časopisa iz tiska.

Tvoj,

Robert W. Bingham

Executive Editor: Open City

Fax: 212–343–1484

Tel: 212–334–9371

Open City

38 White St. #4

New York, NY. 10013

Opaska: Bingham spominje dvije zbirke pjesama Andreja Urema koje sam mu poslao: Balada o Žutom nožu i ostale pjesme (Rijeka 1991) i Ozvučeno srce (Rijeka 1993).

Moje pismo Binghamu od 5. prosinca 1995.

Rijeka, 5. prosinca 1995.

Dragi Roberte W. Binghame,

Tvoja nas je telefaks–poruka ugodno iznenadila. Tvoj časopis u našem je uredništvu izazvao veliko zanimanje. Svako malo netko od naših urednika i suradnika posuđuje ga, odnosi kući i čita.

Bilo bi nam iznimno drago kad bi nam poslao nekoliko tekstova (bez obzira na žanr i područje) koji bi po tvojem mišljenju mogli biti zanimljivi hrvatskim čitateljima. Prevest ćemo ih na hrvatski i objaviti u našem časopisu. Osim samog teksta, bilo bi vrlo zgodno kad bi nam mogao poslati i osnovne informacije o autorima, kako bi naši čitatelji doznali i nešto više o njihovu radu.

Kada je riječ o dogovoru za 26. prosinca 1995. godine, poslat ćemo ti:

1. Priču »Sloboda« J. P. Kamova (30 stranica)

2. Priču »Katastrofa« J. P. Kamova (12 stranica, približno 4000 riječi)

3. Priču »Žena« J. P. Kamova (10 stranica, približno 3500 riječi)

4. 10 pjesama J. P. Kamova

5. Esej Mladena Urema o J. P. Kamovu (20 stranica, približno 8000 riječi)

6. 10 pjesama Andreja Urema

Najljepše molim da nas, po primitku materijala koje šaljemo, izvijestiš o tome što točno kaniš objaviti, kako te tekstove ne bismo nudili drugim časopisima. Tebi prvom šaljemo navedeni materijal, a voljeli bismo ga objaviti na jednome mjestu i time izbjeći (to je naša praksa i ovdje, u Hrvatskoj) mogućnost da identičan tekst objavimo u dva različita časopisa.

Hvala na novcu koji si nam poslao. Njime ćemo pokriti prevodilačke honorare.

Uz najbolje želje,

Mladen Urem

Glavni urednik

Moje pismo Binghamu od 18. siječnja 1996.

Rijeka, 18. siječnja 1996.

Dragi Roberte W. Binghame,

Ispričavam se što nisam poslao obećane tekstove. Do kašnjenja je došlo zbog okolnosti na koje nikako ne mogu utjecati. Pošiljku šaljem najkasnije za dva tjedna, DHL–om. U nadi da ćeš prihvatiti moju ispriku,

S poštovanjem,

Glavni urednik

Mladen Urem

Moje pismo Binghamu od 15. veljače 1996.

Rijeka, 15. veljače 1996.

Dragi Roberte W. Binghame,

Ispričavam se na kašnjenju materijala. Uvjeren sam da znaš kako se u našoj profesiji neprestano javljaju nekakve nepredviđene promjene i dodaci: u posljednji trenutak odlučio sam dati na prijevod priču Žalost — budući da je po mojem mišljenju ključna za razumijevanje J. P. Kamova.

Sad napokon imam sve prijevode i šaljem ih na disketi, kao i u otisnutom obliku. Poslani materijal obuhvaća sljedeće naslove:

1. Esej »Uvod u čitanje Janka Polića Kamova« autora Mladena Urema

2. Sloboda J. P. Kamova

3. Žalost J. P. Kamova

4. Žena J. P. Kamova

5. Katastrofa J. P. Kamova

6. Osam pjesama J. P. Kamova

Još jednom htio bih naglasiti da je riječ o prvom predstavljanju Kamovljeva djela u Sjedinjenim Državama (zapravo u zemljama engleskog govornog područja). Molim te da me izvijestiš jesi li zainteresiran za objavljivanje priloženih tekstova. Bit ću zahvalan i na svim opaskama i savjetima.

S poštovanjem,

Mladen Urem

Glavni urednik časopisa Rival

Moje pismo Binghamu od 6. lipnja 1996.

Dragi Roberte,

Sredinom veljače ove godine poslao sam ti prijevode pojedinih djela Janka Polića Kamova. Možeš li me, molim te, obavijestiti jesi li ih dobio i bi li te zanimalo objaviti neke od tih tekstova. Nas bi zanimalo objavljivanje tekstova koje bi ti eventualno volio objaviti u Hrvatskoj. Mi bismo se pobrinuli za prijevod.

U iščekivanju odgovora,

s poštovanjem tvoj,

Mladen Urem

Mladen Urem je književni kritičar, publicist i urednik, rođen 1964 u Rijeci, gdje je diplomirao radiologiju na Medicinskom fakultetu, te hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Bio je pjevač i gitarist new wave rock grupe Istočni izlaz (1980–1982). Zastupljen je u Maloj enciklopediji hrvatske pop i rock glazbe (1994). Urednik za književnost u listu Val (1985–1989), osnivač te glavni i odgovorni urednik književnog časopisa Rival (1988–2000) i Biblioteke Val–edicije autorskih knjiga (od 1987). Suosnivač je filološkog časopisa Fluminensia (1989), glavni urednik časopisa za kulturu Sušačka revija (1993–1995) i Dometi (1996). Objavio je knjige Riječki krug redom (1987), Pogledom u riječ (1987), Janko Polić Kamov Selected Short Stories and Poems (1997), Dan velikih valova (proza i poezija Rivalova naraštaja s bibliografijom časopisa 1988–2000 i biblioteke 1987–2001, koautorstvo s Goranom Ušljebrkom i Milanom Zagorcem, 2001), Pavica Julija Kaftanić (koautorstvo s Borisom Zakošekom, Lovorkom Ruck i Igorom Žicom, 2005) i Southerly Thoughts and Other Stories (An Antology of Croatian Short Stories by Ksaver Šandor Gjalski, Janko Polić Kamov, Miroslav Krleža, Vladan Desnica, Ranko Marinković, Slobodan Novak, Ivan Aralica, Ivan Slamnig, Antun Šoljan and Nedjeljko Fabrio; Selection By Mladen Urem, Damir Biličić and Želimir Galjanić, 2005). Objavio je u hrvatskoj i američkoj periodici veći broj eseja i studija iz novije hrvatske književnosti, a poglavito istraživanja života i djela Janka Polića Kamova. U suradnji s Dolores Čikić i Borisom Zakošekom istraživao je genealogiju Dore Maar za francusku kuću Andriveau iz Pariza i o tome objavio radove u Večernjem listu i u pogovoru knjige Dora Maar — zatočenica pogleda Alicije Dujovne Ortiz (Zagreb 2004). Suradnik je američkih časopisa za književnost Grand Street (New York), Partisan Review (Boston), World Literature Today (Norman, Oklahoma), Corner (Oakland, California) i drugih u kojima je objavio djela hrvatskih pisaca Janka Polića Kamova, Miroslava Krleže, Ive Andrića i Ivana Gorana Kovačića. Član je hrvatskog PEN Centra u Zagrebu. Zaposlen je u Državnom arhivu u Rijeci kao voditelj Odjela arhivske čitaonice, knjižnice i nakladničke djelatnosti.