Šetnja hrvatskim književnim krajolicima

Branka Brlenić–Vujić: Orfejeva oporuka: od moderne do postmoderne; Matica hrvatska, Ogranak Osijek, Osijek, 2004.

Radovi profesorice Branke Brlenić–Vujić dobro su poznati među znanstvenicima čiji je interes usmjeren na kroatistička pitanja, a nerijetko njezine tekstove navode i stručnjaci koji književnim djelima pristupaju s komparativnog stajališta. Znanstvene radove sustavno objavljuje od 1965. u uglednim časopisima (Croatica, Umjetnost riječi, Forum, Republika, Književna smotra, Dubrovnik, Radovi za slavensku filologiju, Kronika — HAZU, Anali HAZU), a do sada je objelodanila i niz zanimljivih i inspirativnih knjiga (Hodočašće izvorima, 1994; Povratak hrvatskoj baštini, 1998; Kroatističke teme, 2000). Najnovija autoričina knjiga Orfejeva oporuka: od moderne do postmoderne kruna je dugogodišnjih znanstvenih istraživanja i promišljanja o književnim činjenicama. U njoj je pohranjeno — iznimno lapidarno, ali i znanstveno egzaktno — golemo književnokritičko iskustvo. Iz retka u redak, iz stranice u stranicu, iz studije u studiju samo se potvrđuje da je primijenjeni instrumentarij konzistentan, ali i da je znanstveničina osobnost, njezino raznorodno iskustvo ostavilo specifičan trag, da je utisnulo pečat prepoznatljivosti, izvornosti.

Knjigu čini dvadesetak studija i eseja organiziranih u sedam poglavlja pod nazivima Tragom tradicije, Fin de si#cle hrvatske moderne, Vladimir Lunaček i »Hrvatska mlada lirika« (1914), Avangarda (I. Ekspresionizam, II. Prema socijalnom angažmanu, III. Dadaizam, IV. Nadrealizam), Kasni modernizam, Prema egzistencijalizmu i Poetički međuprostor između modernizma i postmodernizma. U zahvaćenom dijakronijskom rasponu od početka pa do kraja dvadesetog stoljeća pozornost se ponajprije pridaje ključnim pojavama na književnoj sceni. Pojava modernizma u hrvatskoj književnosti, njegova dominacija i evolucija prema postmodernističkom načinu pisanja u ovoj su knjizi okvir: okvir koji ne omeđuje prostor znanstvene znatiželje, nego otvara mogućnost za slobodu u interpretaciji upravo onih književnih činjenica koje su presudne za poimanje navedenih književnopovijesnih procesa. U analizi raznorodnih segmenata književnog života istodobno je poštivano temeljno znanstveno nastojanje za ostvarivanjem cjelovitosti i sustavnosti. Kamenčić do kamenčića u mozaičnoj slici kulturnog života dvadesetog stoljeća. Svjesno izdvojeni i nužno povezani. Svaki dio knjige daje podatak više o cjelini, a cjelina uvijek iznova govori o svakom svom zasebnom dijelu.

Motreći taj vremenski odsječak koji omeđuju fin de siccle i fin de millénaire, autorica u svakom trenutku ima na umu da se novo tumačenje umjetničkog djela nadovezuje na prethodna tumačenja u slijedu jedinstva kulture (12). Dijalog koji se uspostavlja između djela i kritičkih osvrta na nj, a na koje upozorava ova knjiga još su jedno bogatstvo i nepresušno vrelo inspiracije za novo čitanje. A upravo iz tih novih čitanja nastaju minijature koje i same s uvažavanjem stupaju u ravnopravan dinamični, nerijetko samozatajni razgovor s umjetničkim djelom i njegovim kritikama iz kojega se kristaliziraju lucidni zaključci. Dakle, podaci iz stručne literature o književnim pojavama koje su temom rasprava polazišna su točka ovih interpretacija, koje redovito se krećući tragom tradicije, time ni najmanje ne gubi na izvornosti. Dapače. Tako je tradicija, taj muzej naslijeđenih i ponovno nađenih stvari, podvrgnuta dobronamjernom pogledu/pregledu. Analitički je znanstveni um nošen emotivnošću iznova zaintrigiran: pronašao je u njoj i impulse za novo proučavanje.

Dvadeseto stoljeća znanstvenica promatra kao poprište povijesnoga kretanja između tradicije i inovacije. Promjene umjetničkih paradigmi i njihovo očitovanje u konkretnim književnim i kritičkim tekstovima suvremenika, ali i u opusima različitih umjetnika u europskom kontekstu, predmet su njezina interesa. I nit su koja u ovoj knjizi povezuje tekstove o raznim temama ispisane vrsnom akribijom. Ipak, raznorodno koncipiranim znanstvenim medaljonima o mnogobrojnim temama iz hrvatske književnosti dvadesetog stoljeća zajednički je pristup umjetničkom djelu koji je primarno književno–estetski. Redovito je književno djelo u središtu analize — od umjetnine se kreće prema autoru, prema prostorno–vremenskom kontekstu, prema njegovu dijakronijsko–sinkronijskom kontekstualiziranju u okvire hrvatske, a i europske kulturne baštine. Fasciniranost djelom, ali i trezvenost u njegovu vrednovanju, u svakom odmjerenom retku.

Izmjenjivanje panoramsko–sumarno i egzemplarno–kazuistički organiziranih znanstvenih napisa u ovoj knjizi pridonosi dinamičnosti i živosti Orfejeve oporuke. Iz sumarnog se pregleda nadaju teme koje traže elaboraciju, a svaka analiza ponovno upućuje sintezi. Podastiru se tako panoramske slike pod nazivom Vladimir Lunaček i »Hrvatska mlada lirika«, ili Josip Bogner i ekspresionizam, analitički istančano pristupa se zasebnim književnim strukturama, pri čemu se uvažava njihov kontekst (odabrana djela A. G. Matoša, B. Vodnika, J. Benešića, J. Kosora, I. Gorana Kovačića, M. Krleže, I. Andrića, J. Kaštelana, I. Slamniga, S. Mihalića...). Najčešće su ti tekstovi komparatistički orijentirani.

Krećući se kulturno–književnim horizontima dvadesetog stoljeća, autorica se zaustavlja nad egzemplarnim, ali reprezentativnim uzorcima različitih estetskih iskustava. Ta potraga za reprezentativnim umjetničkim dostignućima nije se ograničavala ni stilskom ni žanrovskom odrednicom. Uvid u cjelovitost kulturnog i književnog života dvadesetog stoljeća autorica nudi osvjetljavanjem stilski i žanrovski raznovrsne produkcije. Na stranicama Orfejeve oporuke izmjenjuju se napisi o kritičkim diskursima naših prethodnika (T. Matić, D. Prohaska), dotiče se i putopis (N. Andrić), uspoređuju se dva romana (Desničin Proljeća Ivana Galeba i Kosmačev Pomladni dan), analiziraju se novele (Vodnikova Razbacana uda i Marinkovićeva Samotni život tvoj), drama (Krležin ekspresionistički teatar, Kosorova Rotonda, Kaštelanov poetski teatar, Matkovićev Vašar snova) i poezija u dvadesetom stoljeću (pjesme Matoša, Slamniga i tragikomedija Orfejeva oporuka S. Mihalića). Znanstveni instrumentarij odgovara zahtjevima svakog djela posebno, prilagođavan je specifičnostima svakoga literarnog univerzuma koji je postao predmetom autoričina istraživanja, čime se još jednom potvrđuje znanstvena senzibilnost za raznorodne umjetničke ostvaraje. Ali i njezina spremnost da odgovori na intertekstualni, interdisciplinarni i intermedijalni izazov.

Branki Brlenić–Vujić su posebno intrigantni postupci u umjetnosti koji se odmiču od tradicije. Velik je dio studija u ovoj knjizi posvećen upravo secesijskim i avangardnim kretanjima u hrvatskoj umjetnosti, pri čemu se ona motre u kontekstu europske kulture. Jedan dio tekstova iz ove kronološki koncipirane knjige nastao je, kako svjedoči sama autorica, u okvirima znanstvenog istraživanja na projektu Secesija u Hrvatskoj u suradnji s HAZU u Zagrebu. Radovi koji se bave odnosom avangardne hrvatske i njemačke književnosti produkti su aktivnosti na Međunarodnom kumulativnom znanstvenom projektu Nachavangarde am Geisteswissenschaftlichen Zentrum Geschichte unu Kultur Ostmitteleuropas in Leipzig, Njemačka. Iz svih eseja progovara i autorica–predavač: dugogodišnji rad sa studentima, tim mladim promicateljima novih afiniteta, koje znanstvenica usmjerava u bogatstvu znanstvene literature utkan je i u Orfejevu oporuku. U osobnom izboru paradigmatskih modela za razdoblje fin de sicclea Branka Brlenić–Vujić ističe Matoševo poimanje danog razdoblja, zatim egzemplarno–kazuistički pristupa Vodnikovoj noveli Razbacana uda, piše o odlikama književne moderne na Mediteranu te o Benešićevu imaginariju flore i faune. Autorica naznačava i presudnu važnost pojave Hrvatske mlade lirike, a među avangardnim stilovima najveću pozornost posvećuje ekspresionizmu. U centru interesa joj je Krležino djelo. Motri ga s različith aspekata: analizira dekorativnu secesijsku stilizaciju u njegovim dramama, stihovima i prozama, kritički tumači Cesarčeve poglede na Krležin ekspresionistički teatar, a u raspravi o poetološkim načelima estetske stilizacije kasne moderne uz Krležu dotiče se i Wedekinda i Gorenčevića. Zasebno piše i o Gorenčevićevoj ekspresionističkoj paradigmi, kao i Kosorovoj Rotondi. Prikaz ekspresionističkih ostvarenja u hrvatskoj književnosti u okviru europskih strujanja zaključuje raspravom pod nazivom Josip Bogner i ekspresionizam. Kao paradigmatski primjer kretanja književnosti prema socijalnom angažmanu analizira i pjesme Ivana Gorana Kovačića Četiri meštra. Ilustraciju dadaističkog pokreta nudi u raspravi o dadaističkoj matineji u Osijeku 1922. godine, a nadrealizma se dotiče u interpretaciji Kaštelanova poetskog teatra. Postupke kasnog modernizma opimjeruje Andrićevim legendama, a kretanje prema egzistencijalizmu iščitava u intermedijalnosti Matkovićeva Vašara snova i u usporedbi romana V. Desnice Proljeća Ivana Galeba i C. Kosmača Pomladni dan. Knjigu zaključuje sedmim poglavljem u kojem poetički međuprostor između modernizma i postmodernizma oprimjeruje analizom poetike kompozicije Marinkovićeve novele Samotni život tvoj, raspravom o Slamnigovu ludizmu i nadahnutom interpretacijom Orfejeve oporuke Slavka Mihalića.

Dakle, iako je najveći broj studija posvećen secesiji i ekspresionizmu u hrvatskoj književnosti u kontekstu europskih kulturnih kretanja, njihovo je ishodište u autoričinoj dubokoj uronjenosti u zavičajnost. Slavonski udio, udio Sjevera u hrvatskoj književnosti motren je kao element koji uz književnost na Jadranu, uz književnost Juga čini cjelinu hrvatske književnosti. Ona je, dakle, spoj srednjoeuropskog i mediteranskoga povijesnoga kruga, a Branka Brlenić– Vujić redovito uspostavlja brojne komparativne korelacije. Iz njezinih se eseja izričaj svakog autora posebno, ozračje svake epohe i stila i na koncu cjelovita slika hrvatske književnosti dvadesetog stoljeća predstavlja kao sastavnica europske književnosti i civilizacije.

Pojava je knjige Orfejeva oporuka Branke Brlenić–Vujić na hrvatskoj književnokritčkoj sceni dobrodošla novina. Za njom će posezati i stručnjaci i studenti, ali i svi ljubitelji književnosti i umjetnosti. Relevantne i provjerene podatke pronaći će u osebujnom diksursu koji znanstvenu dimenziju oplemenjuju izrazitom sklonoću prema interdisiciplinarnom i intermedijalnom pristupu. Pažljivo odabrane ilustracije (bilo da je riječ o reprodukciji slika primjerice Trijumfa nevinosti Bele Csikosa Sessije ili Uznemirujuće muze Giorgia de Chirica; plakata za kazališne predstave naprimjer, plakat za predstavu Zastave Zlatka Boureka; naslovnica časopisa kao što su Plamen, Dada, Der blaue Reiter) još jednom unutar same knjige govore o samoj knjizi. Ilustracija se ogleda u sadržaju knjige, a sadržaj se knjige zrcali u ilustraciji. Interdisciplinarni dijalog. Odabrani motto, najčešće za svaku studiju posebno, na specifičan način dovodi do ulančavanja smisla: nuka na daljnje čitanje, na kretanje naprijed, ali i poziva na povratak na početak — jer tada se početak pokazuje drugačijim. Kao i romani iz korpusa tradicije, tako se i ova moderna knjiga kritika koristi eksordijalnim formulama na početku svakog poglavlja. Unutar svojih korica ova knjiga upućuje sama na sebe, na svoja ishodišta. Još jedan pokazatelj: tradicija živi u biti sadašnjosti.

I zato se ova knjiga o kroatističkim temama koje su nerijetko motrene i naspram povijesti europske kulture ne čita od početka prema kraju. Šetnja ovim kritičkim hrvatskim književnim krajolicima o dvadesetostoljetnoj produkciji u Orfejevoj oporuci nepredvidljiva je smjera: čest je povratak u već viđene predjele koji se u novom osvjetljenju nadaju kao potpuno nova odredišta.

Sanja Tadić–Šokac

Sjećamo li se Vukovara?

Tomislav Mišir: Kronika jednog Vukovara; Izdanje Matice hrvatske, Ogranak Osijek, 2004.

Vukovar (a vjerojatno i svaki grad) postoji danas na više razina. Postoji kao grad, postoji kao povijest, postoji kao sjećanje, postoji kao zamisao i ideja, kao projekt budućega grada, i postoji na tko zna koliko još razina i načina. Mogli bismo sve te »Vukovare« (a isto tako i analogne gradove kojima bi Vukovar — ako je to uopće moguće u ovom slučaju — bio prototip) podijeliti na stvarne i virtualne.

Stvarni grad uvijek potiskuje onaj virtualni (koji je osoban i mnogostruk) gotovo do nepostojanja. Kada posjetilac posjeti grad koji mu je u svijesti postojao kao virtualna iluzija, iluzija nestaje i zamjenjuje ju činjenica. Fizički postojeći, živi grad. Virtualni blijedi i iščezava u nestvarnom prostoru imaginarnih i konačno potrošenih iluzija.

Vukovar je iznimka.

Vukovar je danas mit. Mit toliko snažan da njegovo zračenje potiskuje u svijesti većine nevukovaraca (a i dobrog dijela građana Vukovara) u sjenu indiferentnih i dvojbenih izvješća sve obavijesti o tome kako Vukovar danas živi. Bitnije nam je postalo što Vukovar znači nego što Vukovar jest — a to je stanje opasne pojmovne kontroverze. Mi smo, naime, doveli sami sebe (ili nas je povijest do toga dovela?) do svojevrsnog apsurda — da grad o kojem najviše mislimo — najmanje poznajemo.

Kakav je Vukovar bio prije no što ga je užas — i njegov otpor užasu — pretvorio u mit? I gdje se krije korijenje one bitke za samoodržanje grada koje je grad lansiralo iz povijesne stvarnosti sve do obala novopovijesne mitologije?

To je (za Vukovarca — duboko osobno) pitanje potaknulo pisca Tomislava Mišira da pokuša onaj izvorni, danas već gotovo sasvim iščeznuli Vukovar, spasiti od zaborava.

I tako je nastala knjiga pripovijedaka Kronika jednog Vukovara.

Kronika — ili pripovijetke? Beletristika — ili etnografija? Književnost — ili znanost?

Možda je u osnovi logična jedna zbunjujuća nelogičnost: da pisci koji nisu književnici po svom primarnom profesionalnom opredjeljenju unose inovacije u područje u kojem su, prema formalnoj kategorizaciji, »autsajderi«. Zašto ne? Oni su spontani igrači koji slobodno igraju izvan igrališta. Zašto bi ih se ticali zvižduci suca? Igra se ne stvara prema pravilima, nego igra sama stvara pravila. Nije li svaki početak bilo čega bivao upravo takav?

Tako će i Miširova knjiga zbuniti sve disciplinirane klasifikatore žanrova i žanrovske pripadnosti književnih djela. Nju je, pa i njen neortodoksni oblik, na izvjestan način stvorio također onaj Vukovar koji autor — Tomislav Mišir — doziva iz zaborava.

To je Vukovar koji nikada nije priznavao urbanizacijska pravila. Sam je stvarao svoja. Gradovi koji se od svoga začetka otmu planerima i programerima njihove državne, regionalne, privredne ili strateške (ili bilo koje druge zajednici nužne) funkcije oblikuju i svoju urbanu strukturu i svoj život organski. I nepredvidivo — mogli bismo dodati.

Vukovar je takav grad.

Autor je toga ne samo svjestan nego je u spoznaji toga organskoga karaktera samostvaranog života u njemu našao, spontano, poticaj i ohrabrenje za stvaranje jedne knjige organski samostrukturirane proze.

Začudnost jedne urbano–periferijske životne svakodnevice koja nestaje i koje se sve manje ljudi sjeća bila mu je pripovjedačka preokupacija. Možda je još samo on preostao od onih koji ju mogu riječju oživiti?

Osjetio je pisanje ove knjige kao vrstu misije koju je njegovu pripovjedačkom peru povjerilo njegovo sjećanje.

I napisao je knjigu pripovjedaka.

No, to su pripovijetke tek prema formalnom određenju. Dvadeset proznih cjelina okupljenih u zbirku svoju tematizaciju ne zasniva na fabularnoj koncepciji, nego na izdvajanju i artikulaciji fenomena u životu »tinejdžera« jedne provincijalne gradske periferije. Svrha je knjige stvaranje jedne vrste »grupnog portreta« jedne generacije u jednom — prijeratnom — razdoblju. I to portreta naslikanog u posljednjem trenutku prije iščeznuća.

Naime, rat je uvijek kraj jedne epohe. On je organski nametnuto civilizacijsko razmeđe. Autor piše ovu knjigu pod snažnim pritiskom toga osjećaja spašavanja jednog vremena koje već blijedi u svijesti posljednjih sudionika.

Zato je njegova »beletristika« izrazito podčinjena posve nebeletrističkim zahtjevima. Naracija je u službi izvannarativnih principa — dokumentacijskih, antropoloških, sociopsiholoških, ali i osobno–memoarskih... Taj memoarski potkarakter — mogli bismo reći — opravdava naslovljavanje knjige kao »kronike« — iako joj, kao kronici, nedostaje jedan od osnovnih preduvjeta — kronologija!

Autorska odgovornost nije odgovornost naratora, nego svjedoka. Uz to, taj je svjedok svjestan znanstvene — antropološke — relevantnosti svoga svjedočenja. Ona je još intenzivnija stoga što suvremena antropologija zanemaruje ispitivanje relativno nedavnog (i prividno trivijalnog) života i fenomena urbano–provincijske periferije.

Vukovar je, stoga, ovom prozom uzdignut do značenja prototipa cijele jedne vrste gradova analogne prirode. Autor ga je svojim djelom učinio egzemplarnim obrascem.

Stoga je razumljiva (i vrlo djelotvorna) sinteza autobiografije i etnografije, kronike i pripovjedačkoga kolaža, anegdote i dubinskog poniranja u život i ljude.

Lokalni idiom kao primarni duhovni zavičaj

Postoji jedna književno–jezična istina koju nerado priznaju i, dapače, ignoriraju jezikoslovci. Ona se tiče odnosa standardnog i kolokvijalnog idioma i njihovih komplementarnih funkcija u književnoj reinterpretaciji zbilje.

Književnojezični standard nije živi idiom. On je kulturna tvorevina. Kao takav on je obilježen neizbježivom artificijelnošću. U govornoj praksi pojedini su mu sociokulturni krugovi u njihovoj svakodnevnoj realizaciji jezika bliži, neki drugi dalji — i nije uopće nemoguće načiniti preglednu sistematizaciju neizbježivih otklona od jezičnog standarda, obrazložiti ju opisom sustavnih uzročnika takvih otklona, opisati ih, objasniti i njihovu genezu (kako su se i zašto formirali — pa i dezintegrirali), njihovu specifikaciju karakterističnu za svaki ambijentalno, profesionalno i kulturno definiran krug, pa i načiniti radni (uvijek nepotpuni) rječnik lokaliteta (kolokvijalizama) simptomatičnih za pojedine kulturno–jezične grupacije.

Međutim, kada pisac želi neku određenu sredinu autentično predstaviti svojim djelom — što, nužno, podrazumijeva i autentičnost govornoga idioma (psihologija sredine jedino se njime može izravno dati), suočen je s gotovo nepremostivim preprekama.

Lektorski filtar neumoljivo će iz će njegova teksta ukloniti gotovo svaki trag jezične autentičnosti i pretočiti jezik djela u životu, u realnoj komunikaciji opisane sredine nepostojeći — ali jezičnim standardom strogo protokolirani — književno–jezični idiom.

Ako se autor ne uspije othrvati tom pritisku, djelo će biti uništeno. Jezik će djela možda biti standardno ispravan — no bit će lažan.

Možemo biti sretni što je autor vukovarske kronike obranio Vukovar od te vrste nasilja.

Što je sve spašeno tom obranom možemo ilustrirati s nekoliko primjera, ali i obrazložiti i načelno i teorijski ničim zamjenljivu funkcionalnost autentičnoga kolokvijalnog idioma.

Već u drugoj priči, priči Balavci, spominje se »krpenjača«. Njoj je posvećena posebna — treća — priča.

Čitamo podroban opis pravljenja »krpenjače«. Bitan je pritom predmet tada zvan »štrumpandla«. Čitamo, potom, o šparnim domaćicama koje će stare krpe izrezati na »pantljike« i...Ukratko, od tako skupljenog materijala nastat će lopta čiju će valjanost uskoro isprobati prokušani »penaldžija«...

Pišem ove retke, naravno, pismenim računalom koje spremno reagira na nedopustive riječi podvlačeći ih vijugavom crvenom linijom. No uklonimo li izraze kao što su »štrumpandla«, »penaldžija«, pa zatim, na primjer, »skaklja«, »piljak«, »ganjak«, »durhšlag«, »furman«, »rabadžija«, »ćuprija«, »jendek«, »jendečara–gara«, te niz drugih — uklonit ćemo ne samo cijelu jednu autentičnu (i danas tek zahvaljujući ovakvim zapisima sačuvanu) kulturu nego — načelno — i samu mogućnost da o bilo kojoj kulturi svjedočimo.

A kultura upravo jezikom gradi i svijest i svijet. Ako jezik uklonimo, svijet uklanjamo.

Cijela je Miširova knjiga neposredno svjedočenje o jezičnom — a tek potom i inom — stvaralaštvu.

Jezik je ugrađen u sve oblike života. Dapače, on ih oblikuje. Stoga su opisi igara, zabava i za psihologiju periferije indikativnih uličnih zgoda u neraskidivom sinkretizmu s lokalnim idiomom. Cijela bi se jedna poetika pučke anegdotalnosti mogla ekstrahirati iz brojnih — gotovo bezbrojnih — primjera kojima obiluje Miširova bogata panorama malovaroške periferije. »Cirkus — komedi — magarac ko gledi« — jedna je od karakterističnih uzrečica u grotesknim zgodama ulice. Podvrgnemo li ju lektorskoj korekciji jezičnih oblika — uništili smo ne samo autentičnost nego i bogate konotacije koje autentični izričaj u sebi sadrži.

Autentični je jezik dokument i činjenica. Djelo može ostati istinitim tek ako zadrži pravo amnestije od podvrgavanja steriliziranom standardnom idiomu.

Zadivljuje memorija autora kojom je već izgubljene jezične i životne situacije sačuvao i iznio ih pred čitaoce. Njegova je memorija daleko šireg značenja od osobnoga. To je memorija cijela jedne kulture u zadnji tren spašene od iščeznuća.

Dubinski prodor u moralnopsihološke tekovine trivijalnoga

Svakodnevica periferijske ulice jednoga provincijskog trgovišta — to je formalni tematski okvir kojim je potaknuta ova knjiga. Uz to, ona ima i svoje vremensko i generacijsko određenje. Vrijeme je to međuratno (a čak i nije posve bitno mislimo li pritom na međuratno razdoblje između dvaju svjetskih ratova ili na vrijeme između Drugog svjetskog i Domovinskog rata), a svijet je promatran iz aspekta onih koji odrastaju — djece i »tinejdžera«.

Ova vremenska i generacijska odrednica ima, međutim, svoj smisao koji je daleko dublji od formalno–tematskoga. Autor prati moralno–psihološko sazrijevanje mladih koji su već svojim rođenjem potisnuti na rubove društva. Ulica im je prirodna životna škola. Čak i više od toga: ulica je primarna, jedina njima dostupna, minijatura svijeta. Ulica ne vodi u grad, nego u život. Time trivijalni »ulični« odnosi postaju egzemplarnim obrascem odnosa koji ih očekuju u svijetu odraslih, a ulični »tipovi« u biti su prototipovi različitih osobnosti s kojima će se svaki dječak morati susresti — i vjerojatno sukobiti — kad jednom odraste. Isto tako, svaka dječja igra sa svojim striktno kodiranim pravilima postaje model iznenađujuće dalekosežnih domašaja. Igra loptom otvara put koji vodi od »krpenjače« — do igre u »Hajduku«. (Čak jedna četvrtina pripovjedaka — pet od dvadeset — posvećena je zgodama oko nogometa, što već samo po sebi upućuje na odgojni podtekst iskušavanja osobnih sposobnosti u toj minijaturnoj areni života kakvu predstavlja sportska igra.) Ulična igra, ulična zabava, ulično sukobljavanje, stvorilo je svoje obrasce ponašanja, čak svoje anegdotalne oblike diskursa, svoje idiome, pošalice, čitavu supkulturu pučkoga jezičnog stvaralaštva koja je ne samo i za mlade stvaralački poticajna nego im oslobađa duhovnu kreativnost kao oblik međusobnog odmjeravanja sposobnosti. Svi, čak i prividno posve trivijalni oblici zabave u biti su skriveni oblici odrastanja. I uz to, svi su ti oblici, zapravo, oblici jedne zanemarene i prezrene, a ipak iznimno značajne kulture. Autor ju opisuje, istina, anegdotalno — no vrlo sustavno, vrlo dokumentirano (čak s popratnim crtežima — ako je potrebno) i s velikim osjećanjem odgovornosti. On zna — kultura je istinska povijest. A kultura svakodnevice osnovna je kultura.

Knjiga, dakle, ima moralni i psihološki podtekst. Zbog njega je i nastala. Ona, u biti, revalorizira zapostavljene i prezrene vrijednosti. Ona otkriva primarno tlo i primarne uvjete unutar kojih se izgrađuje društvena zajednica (ulična zajednica, zajednica dječje igre, prirodni je početni obrazac), druževnost, osjećaj pripadnosti, samosvijest, smisao za moral i vrijednosne odnose, borbenost... ništa u životu nije darovano i sve se mora s naporom — često udruženim naporom — izboriti.

Konačni smisao ove vukovarske storije o odrastanju na periferiji jednoga periferijskoga grada na periferiji civilizacije otkriva nam lapidarni epilog — jednostranični »Pogovor pisca«. Vrijedi ga, makar u odlomcima, citirati:

»Vukovar nisu samo ulice i kuće. Vukovar su ljudi. Vukovarci oduvijek pomalo uvrnuti« i »na svoju stranu«, bitno su različiti od svojih susjeda Vinkovčana, Iločana, Osječana...

i na kraju:

»Ovu knjigu doživljavam kao dokumentarnu prozu. Nastojao sam ne dodati ništa svojega, jer ti ljudi koje volim zaslužuju da knjiga bude njihova.«

»Osjećao sam da je važno zapisati. Jer... ako nije zapisano, onda Vukovara kao da nije ni bilo.«

Je li postojao Vukovar? Ili ga tek zamišljamo?

Što je danas Vukovar? Je li Vukovar i danas ono što je i prije bio? Ili je današnji Vukovar tek poricanje sebe sama? A ako Vukovar više nije Vukovar — što je?

Ta pitanja lebde nad svim riječima koje o Vukovaru izgovaramo. Ona titraju i ispod riječi, pa i kad su neizrečena, ona riječi potiču, usmjeravaju, i u njih se svaki razgovor o Vukovaru ulijeva.

Vukovar je postao nacionalni simbol, njegova patnja prerasta u nacionalnu traumu i postaje nacionalni mit, te se događa s njim nešto što se rijetko kojemu gradu u povijesti dogodilo: stvarni je Vukovar gotovo iščeznuo u našoj svijesti, otplovio u područja sve nejasnijih prisjećanja, a tragična epopeja vukovarske borbe za život, dakle — iskustvo nepojmljive i sada već pomalo iracionalne boli popunilo je njegovo mjesto. Sam pojam Vukovara doživio je unutarnju preobrazbu u kojoj je iracionalni naboj zasjenio današnju — ali i nekadašnju — realnost Vukovara.

Vukovar plovi u iracionalno. Kao brod otkinut s veza on iščezava pred našim očima.

Veličina je knjige Tomislava Mišira u tome što nam spašava istinu. Pa čak i više od toga. Ona pokušava — rekao bih: vrlo odgovorno i vrlo uspješno — spojiti dva Vukovara. Nekadašnji — koji nestaje — i onaj rođen u stradanju koji je herojskom borbom za opstanak ne jednoga grada nego jedne kulture života postao simbolom nacije, i tako jednu epopeju učinio trajnim supstitutom stvarnosti i onda kada nam nije mila.

On je osjetio da su drama i veličina Vukovara izazvali paradoksalno cijepanje istine o gradu. Grad koji se uzdigao iznad samoga sebe svojom moralnom veličinom, odvojio se time od sebe sama.

Postoji jedan Vukovar u našoj kolektivnoj svijesti. Postoji jedan drugi koji se, danas, trudi, uz goleme poteškoće, stvoriti iznova svoj oblik postojanja. Postoji — ili je postojao — i jedan treći koji je prvi po vremenskom slijedu, a posljednji u našoj svijesti. To je svojevrsni Vukovar svoje vlastite geneze. No taj izvorni Vukovar nepovratno se gubi u našem sve nesigurnijem sjećanju.

A osim starih, izvornih Vukovaraca — tko bi ga se i mogao sjetiti?

Tomislav Mišir svojom je knjigom ne samo spasio taj Vukovar od iščeznuća nego je spojio rascijepljene istine o gradu koji je postao sinonimom nacionalne veličine.

Učinio je to bez patetike, pričajući o svom djetinjstvu, o djetinjstvu svoga grada, a posredno i o našem djetinjstvu i djetinjstvu svih Vukovaru srodnih gradova.

Vukovar je time učinio gradom svih naših gradova. »Prototipom« — rekli bi analitičari.

Postoji li grad kojemu to pravo više pripada?

Bogdan Mesinger