Moj pogled na događaje

Fragment veće memoarske cjeline

Žarko Domljan

Moj pogled na događaje

Fragment veće memoarske cjeline

Prva vijest o izboru za predsjednika Sabora. Razmatranja o Gornjem gradu i povijesti Sabora. Nedjeljni doručak s Zimmermanom i pet točaka američke vlade.

Kad mi je nakon prvoga kruga parlamentarnih izbora, u proljeće 1990. priopćeno da ću postati predsjednik Hrvatskog sabora, meni su se odsjekle noge. Obično se ta slikovita (i duhovita) fraza upotrebljava da se podcrta učinak neke iznenadne i važne vijesti, ali kad mi je to na izlasku iz restorana »Monet« u Crnčićevoj ulici, gdje smo upravo održali još jedan u nizu sastanaka užega vodstva HDZ–a uoči skorog preuzimanja vlasti, onako kao usput prišapnuo Šime Đodan, mogao sam se uvjeriti da ta fraza nije bez osnova, jer sam u tom času zaista osjetio fizičku slabost u koljenima. Brzo sam se pribrao i idući kući pješke u vrijeme nakon ručka kad zagrebačke ulice opuste, razmišljao sam o svemu što se proteklih mjeseci događalo i što nas sve čeka ako se obistine predviđanja da će naša stranka u drugome krugu premoćno pobijediti. Morat ćemo preuzeti vlast a time i odgovornost za sudbinu Hrvatske u vrlo kritičnom trenutku europske, ali i svjetske povijesti, a jesmo li za to spremni, imamo li dovoljno sposobnih, stručnih i odgovornih ljudi, ljudi zauzetih za opće ciljeve koji su u stanju voditi zemlju i opravdati dobiveno povjerenje birača? Sve ove mjesece do izbora proživjeli smo kao u nekom transu, događaji su sustizali i prestizali jedan drugoga poput bujice, koja je i nas nosila, i mislili smo samo na to kako da osnujemo što više temeljnih ogranaka, održimo što više skupova i pridobijemo što više glasova. Jedva smo dospjeli razmišljati što će biti ako to čemu smo tih nekoliko turbulentnih mjeseci posvetili sve svoje misli, sposobnosti i energije uspije i ako se nađemo u situaciji da moramo donositi odluke koje traže hladnu glavu i dalekosežne uvide. Takve su mi se misli i pitanja, i još mnoga druga, rojila u glavi, dok sam makinalno koračajući prolazio ulicama, i moram priznati da na njih nisam nalazio pravih odgovora. Ali mi je iz one Đodanove primjedbe ipak bilo jasno da su vođeni neki razgovori, vjerojatno u užem i neformalnom krugu, o budućoj raspodjeli političkih funkcija i razmišljao sam kako ta ideja da budem predložen za predsjednika Sabora i ne dolazi sasvim neočekivano, jer mi je predsjednik Tuđman i prije nudio neke visoke položaje, što sam tada otklonio, jer sam držao da je razgovor o tome preuranjen, ali priznajem i zato što još nisam bio potpuno siguran do koje se mjere uopće želim angažirati u politici. Bio sam, naime, u to vrijeme zaposlen u Institutu za povijest umjetnosti, gdje sam s velikim zadovoljstvom i poletom vodio projekt Umjetničke topografije Hrvatske i upravo sam s ekipom od desetak dragih kolega i suradnika privodio kraju poslove na topografskoj obradi umjetničkih spomenika Križevaca i njegove okolice koja me je bogatstvom spomeničkog naslijeđa i ljepotom prirode očarala. A osim toga, bio sam i dodatno angažiran u mojoj staroj ustanovi, Leksikografskom zavodu, i to kao glavni urednik Likovne enciklopedije Jugoslavije, i moja je dobro uhodana i odana redakcija bila upravo tada u punom zamahu rada na posljednjem, trećem svesku edicije. Bilo mi je teško zamisliti da svemu tome — poslu kojega sam volio i suradnicima s kojima sam se dobro slagao — sada odjednom okrenem leđa i da se, kako se to obično kaže, bacim naglavačke u politiku i to je bio glavni razlog što sam u razgovoru s Tuđmanom bio suzdržan. Ali u samo nekoliko mjeseci situacija se sasvim izmijenila. Sve sam češće boravio na terenu, osnivajući stranačke ogranke i držeći predizborne skupove, postao sam u međuvremenu i predsjednik Gradskog odbora HDZ–a Zagreba, što znači da sam bio visoko pozicioniran u stranačkom vodstvu, sudjelovao sam na sastancima na kojima su se donosile ključne odluke stranačke politike i bilo je više nego očito da ću nakon što Hrvatska demokratska zajednica osvoji vlast morati preuzeti neku odgovornu političku funkciju. Prijedlog za predsjednika Sabora mi je dakako laskao, ali nije u meni izazivao strah, jer sam kao Krležin pomoćnik za redakcijske poslove — a to je podrazumijevalo nadzor nad 14 posebnih redakcija — stekao prilično iskustvo u vođenju različitih sastanaka i znao sam što znači sjediti na čelu stola i kako se barata s autoritetom predsjedatelja. Upoznao sam i mentalitet novinara, što je važno u obavljanju javnih poslova, jer smo u Zavodu od dolaska Cecića posebno njegovali odnose sa sedmom silom i dobro sam znao kako se s novinarima mora ophoditi da čovjek od njih dobije ono što želi. Moglo bi se dakle reći da sam s te strane bio dobro »tehnički« pripremljen. Ali sam prema instituciji Sabora oduvijek osjećao neku vrstu strahopoštovanja, svjestan njegova golemoga povijesnog i simboličkog značenja u memoriji hrvatskog naroda. O povijesti Sabora nisam znao mnogo, ili barem ne mnogo više od prosječnog akademski obrazovanog i nacionalno svijesnoga građanina. Znao sam, na primjer, da je Sabor stoljećima bio na braniku hrvatske državnosti i nacionalne opstojnosti i da mi Hrvati možemo biti ponosni na jedan od najstarijih europskih parlamenata; da je njegov najstariji sačuvani zapisnik iz 1273. i da je na Novu godinu 1527. u Cetingradu smogao snage da odbaci mađarsku krunu i izabere za hrvatskoga kralja Ferdinanda Habsburškog i to iz državno–pragmatičkih razloga jer je Ferdinand pružao veću garanciju da će Hrvatsku obraniti od Turaka; da je u kasnijim stoljećima zasjedao u različitim gradovima sjeverne Hrvatske, pa je tako u Križevcima, kojima sam se tada intenzivno bavio, održano više zasjedanja Hrvatskog sabora; da se u Saboru sve do sredine devetnaestoga stoljeća govorilo i zapisnici pisali na latinskom jeziku, što je unikum među europskim parlamentima i da je zazvučalo kao svetogrđe kad je Kukuljević 1843. prvi put u Saboru progovorio hrvatski; da je 29. X. 1918. donio povijesnu odluku o raskidu svih državnopravnih veza s Austro–Ugarskom i da je tim datumom nazvana ona mala i strma ulica uz Sabor (jedina takva naziva u Zagrebu) koja spaja Markov trg i Opatičku ulicu, što mi je često poslužilo da se našalim na račun mojih kolega, jer većini nije bilo poznato otkuda taj čudni datum u nazivu ulice; da je nakon onoga sramotnog odlaska delegacije u Beograd, unatoč Radićevim upozorenjima da ne »srljaju kao guske u maglu«, Hrvatski sabor te iste godine praktički prestao postojati, nakon čega su danima kamionima odvoženi u Beograd starinski namještaj i ostali vrijedan inventar. O komunističkom Saboru nisam znao mnogo, a nije me, priznajem, ni zanimao, jer u njemu nisu sjedili narodni predstavnici, nego partijski delegati, dakle ljudi bez demokratskog mandata, ljudi koji nisu dobili povjerenje birača nego partijskih komiteta, a mi ostali smo ih trebali samo potvrditi za zdrav razum uvredljivom i ponižavajućom proceduralnom farsom, koja se onda proglašavala izborima. Osim toga, svima je bilo jasno da u komunističkom sustavu Sabor ionako služi samo kao fasada, jer su sve važnije političke odluke donošene u svemoćnim partijskim komitetima i Sabor je samo bio tu da ih potvrdi, ali su one dakako stupale na snagu i proizvodile učinke u praksi i bez te potvrde. Taj potpuno zanemaren, zaturen, nevažan i marginalan položaj Sabora bio je očit i po njegovoj jadnoj i zapuštenoj unutrašnjosti, koja nas je zaprepastila izgledom kad smo konačno nakon izbora u njega ušli.

Impozantna zgrada Hrvatskog sabora, koja zauzima cijelu istočnu stranu Markova trga i proteže se do Opatičke ulice, bila mi je bolje poznata, ali samo izvana. Prolazio sam bezbroj puta pokraj nje idući u neku od gornjogradskih kulturnih ustanova i uvijek bih se prisjetio žučnih polemika vođenih oko njene gradnje nakon što je 1907. raspisan natječaj za novu Vladinu palaču, kako se tada zvala. I arhitekt Hugo Ehrlich, koji je bio tema moje disertacije, sudjelovao je na natječaju, pa sam tako znao dosta toga u vezi s gradnjom. Možda su konzervatori zaista imali pravo kada su prigovarali da je nova građevina narušila barokno mjerilo Gornjega grada, da je progutala skladnu Brdarićevu Županijsku palaču i promijenila odnos prema crkvi sv. Marka, koja je nekada dominirala trgom. Ali kako danas uopće zamisliti Gornji grad bez zgrade Hrvatskog sabora, koja nas svojim reprezentativnim pročeljem, sa svojim stupovljem i zabatima izdaleka upozorava da je tu sjedište jedne od najvažnijih nacionalnih institucija. Kao povjesničara umjetnosti dodatno me je intrigiralo i jedno važno teoretsko pitanje: tko je tu iz povijesne perspektive i u konačnici imao pravo, konzervatori ili vladin Građevni ured koji je na kraju izradio projekte, pa ta zgrada, unatoč natječaju, nema svoga autora. Čini mi se kako je današnji odgovor na to pitanje nedvosmislen i da on nije tek određen svršenim činom i sviješću da nema povratka na staro stanje. Da sam se našao među kolegama konzervatorima u ono doba, siguran sam da bih bio među onima koji su podupirali gradnju nove i reprezentativne palače Hrvatskog sabora, jer se naprosto radilo o zahtjevu višega reda, pred kojim stručni argumenti moraju katkad ustuknuti. Razmišljao sam i o tome kako sam s tim Gornjim gradom, na kojemu ću možda uskoro provoditi više vremena, bio stjecajem okolnosti cijeli život na poseban način povezan. Obje su moje sestre polazile gimnaziju na Gornjem gradu, koja je bila poznato rasadište zgodnih djevojaka i mi smo ih kao srednjoškolci svaku večer dočekivali i sklapali zanimljiva poznanstva, moja je dugogodišnja djevojka i zaručnica stanovala u Matoševoj ulici, studij povijesti umjetnosti je također bio na Gornjem gradu, a zatim sam jedan puni mandat bio »gradski otac«, a to znači član Gradske skupštine, koja je svoje sjednice održavala u redutnoj dvorani staroga kazališta na Gornjem gradu, u istoj onoj dvorani u kojoj su održane i povijesne sjednice Hrvatskog sabora. U mom profesionalnom životu putevi su me također vodili na Gornji grad, jer je tu koncentriran znatan broj arhiva, muzeja i galerija, a zatim sam u doba slavnog samoupravljanja u kulturi i znanosti bio u nekoliko navrata član republičke skupštine takozvanih »davatelja usluga« i raznih komisija koje su zasjedale u nekadašnjoj zgradi bogoštovlja i nastave u Opatičkoj ulici, zgradi koju je podignuo Izidor Kršnjavi, uredivši u njoj i čuvenu Zlatnu dvoranu s najvećim ciklusom slika iz hrvatske povijesti. Upravo su mi ta dvorana i ciklus povijesnih slika lebdjeli pred očima kad sam poslije mnogo godina započeo s obnovom Sabora.

Sve mi je to prolazilo kroz glavu dok sam išao prema kući, ali me je jedna misao posebno kopkala i nije mi dala mira: kako to da je predsjednik vodio razgovore o meni bez mene i zašto mi to nije sam priopćio, nego sam za prijedlog morao doznati od Đodana i to na vratima restorana. Mjesto i način na koji mi je to Tuđman konačno priopćio toliko je bizaran da taj događaj moram posebno opisati.

Nedjeljni doručak sa Zimmermanom

Nedugo nakon ručka u »Monetu« primio sam od Tuđmana poruku da smo pozvani na radni doručak s američkim ambasadorom Warrenom Zimmermanom i to u nedjelju u 7.30 ujutro i da ćemo se naći nešto prije pred rezidencijom generalnoga konzula na Tuškancu. Zimmerman je stigao iz Beograda i želio se susresti s predstavnicima stranke koja je već u prvom izbornom krugu odnijela premoćnu pobjedu i koja je imala velikih izgleda da poslije izbora preuzme vlast u Hrvatskoj. Poznavao sam otprije generalnog konzula Michaela (Majkla) Einika i bio u raznim prilikama više puta pozivan u njegovu tuškanačku rezidenciju. Upoznao sam i njegovu atraktivnu ženu za koju se po Zagrebu govorilo da je visoki agent CIA–e, ali se to iz njezina uljudnoga domaćinskog ponašanja nije dalo naslutiti. Znao sam i druge podatke o Majklovoj obitelji, na primjer da imaju dvoje djece i da su ortodoksni Židovi, jer sam ih viđao kako se na židovske blagdane s crnim kapicama na glavi mole ispred Mojsijeva spomenika na Mirogoju. Otkad sam se angažirao u politici, imao sam dojam da su pozivi iz konzulata učestali, što me nije iznenadilo, ali sam i dalje nastojao naše odnose održavati na postojećoj distanci. Majkla sam susretao i u gradu, najčešće na Zrinjevcu, gdje su nam obojici bila radna mjesta, pozivao me da igramo tenis, što sam pristojno otklonio, a nekoliko smo puta zajedno popili kavu u nekom od obližnjih kafića. Razgovarali smo najčešće o aktualnim političkim zbivanjima u Jugoslaviji, Majkl je uglavnom pitao, a ja sam, znajući da američka administracija podupire tadašnju jugoslavensku vladu i Markovićeve reforme, oprezno odgovarao, nastojeći mu približiti hrvatska stajališta. Jednoga se razgovora osobito sjećam. Sjedili smo ispred kavane hotela »Palace« i u jednome trenutku obratio sam se Majklu: »Vi političari često mislite.....«, ali me je on prekinuo rekavši vrlo ozbiljno: »Ja nisam političar, ja sam diplomat i državni službenik«. Zastao sam iznenađeno, ali sam odmah shvatio što je želio reći. Političari se mijenjaju s izborima, a državni službenici (civil servants) preživljavaju jer služe državi bez obzira na to koja je politička opcija na vlasti. Ali u državi u kojoj se pedeset godina, s izborima ili bez njih, ništa nije mijenjalo, jer su uvijek isti držali vlast, izgubila se fina distinkcija između tih politoloških pojmova. Zapamtio sam taj razgovor ne samo zato što sam morao korigirati svoju predodžbu o političarima nego i zato što sam shvatio do koje smo mjere u doba komunističke vladavine bili izolirani od svijeta, pa su nam bili strani i nerazumljivi neki temeljni pojmovi koji su činili sastavni dio političke kulture demokratskog Zapada.

Toga sunčanoga nedjeljnog jutra, koje je najavljivalo lijep dan, našli smo se, dakle, Tuđman, Antun Vrdoljak i ja nešto prije 7.30 pred vratima američke rezidencije na Tuškancu. Osjećali smo se pomalo nelagodno s obzirom na nedjelju i rano vrijeme u koje smo pozvani i ja sam se na tu temu našalio, da stojimo pred tim crnim željeznim vratima kao đaci školarci pozvani na bukvicu, što je vicasti Vrdoljak odmah prihvatio, ali je Tuđman ostao hladan, ozbiljan i zamišljen. Neočekivano, Vrdoljak me počeo oslovljavati s »Priga«, što je moj davni nadimak dok smo se još kao djeca naganjali po Imotskom, i Vrdoljak je bio jedini čovjek na svijetu koji me katkada tako zvao. Pokušao sam začuđenom Tuđmanu objasniti da tim povratkom u djetinjstvo Vrdoljak možda liječi svoju nervozu pred važan susret, ali bilo je uzalud, ništa ga nije moglo trgnuti iz njegove zamišljenosti. Bilo je jasno da nas Zimmerman ne zove da vidi naša lijepa lica, nego da nam želi nešto priopćiti. To je unosilo stanovitu nervozu, ali nam je davalo osjećaj važnosti, jer smo do jučer nepoznati i progonjeni kao »stranka opasnih namjera«, odjednom postali sugovornici najmoćnije države svijeta.

Ljubazna domaćica pustila nas je u sobu s postavljenim stolom za doručak i ubrzo se pojavio Zimmerman u pratnji generalnoga konzula Einika. Upoznavanje, par konvencionalnih ljubaznosti i doručak je počeo. Ambasador Zimmerman se držao pristojno, promatrao nas je sa zanimanjem kroz svoje kirbijevske naočale koje su njegove velike oči činile još većima, a konzul Einik se kao domaćin trudio stvoriti opuštenu i srdačnu atmosferu, u čemu smo mu nastojali pomoći, ne bez stanovite nervoze u ponašanju, znajući da nakon uvoda slijedi lekcija. Razgovarali smo miješano hrvatski i engleski, jer je Zimmerman, koji je proveo više godina kao diplomat u Beogradu, dobro razumio hrvatski, pa s konverzacijom nije bilo problema. Doručak je bio bogat, lijepo serviran, kroz prozor se vidio vrt odjenut u svježe proljetno zelenilo. Ali nama nije bilo do jela niti do proljetnih izazova, napeto smo očekivali što nam to želi reći veleposlanik Zimmerman.

Razgovor je počeo tako da je Tuđman najprije predstavio svoje suradnike, koji, eto, stjecajem okolnosti obojica dolaze iz jednoga malog mjesta siromašne Dalmatinske zagore. Ne sjećam se više je li Tuđman još nešto dodao u vezi s našim podrijetlom, ali smo se Tonči i ja, sjedeći lijevo i desno od Tuđmana, pogledavali i obojica mislili na čudnu situaciju u kojoj su se našla dvojica nekadašnjih imotskih mangupa da sada sjede nasuprot američkim diplomatima. Dobro se, međutim, sjećam trenutka kada je Tuđman predstavljajući mene dodao kako između ostaloga imaju pred sobom i budućega predsjednika Hrvatskog sabora. Ostao sam zaprepašten i priznajem da sam tu Tuđmanovu izjavu doživio kao netaktičnost, jer ju je dao onako usput, obraćajući se Zimmermanu, a ne meni i osim toga na teritoriju druge države (diplomatska su predstavništva, kao što je poznato, izuzeta od domaće jurisdikcije), što sam često poslije koristio da se našalim na račun njegove nespretnosti. Prgav kakav već jesam, nisam mogao preko toga prijeći bez riječi, pa sam dobacio Tuđmanu kako sam malo iznenađen što tu vijest upravo ovdje prvi put čujem, na što je ambasador Zimmerman samo podignuo obrve, ali ništa nije rekao. U svojoj knjizi Izvori jedne katastrofe Zimmerman je zabilježio taj detalj razgovora i moje iznenađenje, iskoristivši ujedno priliku da dade negativnu karakterizaciju Tuđmana kao političara.1

Ubrzo je Zimmerman otvorio karte. Iz džepa je izvadio papirić, stavio ga na stol i rekao da nam želi prenijeti poruku američke vlade i da nas moli da tu poruku najozbiljnije shvatimo. Poruka se sastojala od 5 točaka koje je on pročitao bez ikakva komentara. Poruka je glasila da američka vlada podupire: 1. Cjelovitu Jugoslaviju, 2. Demokratizaciju Jugoslavije, 3. Uvođenje tržišne ekonomije, 4. Poštivanje ljudskih prava i 5. Zaštitu i poštivanje prava nacionalnih manjina.

Nastala je kratka i nelagodna šutnja, Zimmerman nas je napeto promatrao pokušavajući na našim licima pročitati kako nas se ta poruka dojmila. Tuđman je počeo naširoko govoriti o hrvatskoj povijesti, koliko su Hrvati pretrpjeli, osobito u prvoj i drugoj Jugoslaviji i koliko je snažna u hrvatskom narodu želja za vlastitom državom. Jugoslavija je izgrađena na iluziji da različiti narodi kao što su Srbi, Hrvati i Slovenci, koji su proizvod različitih civilizacija i različitih kultura, mogu živjeti u skladnom zajedništvu, a onda se pokazalo da što su duže živjeli zajedno to su njihovi odnosi postajali lošiji. Jedina stvar koja je održavala zemlju na okupu bio je jednopartijski totalitarni komunistički sustav, a to je ono što Amerikanci ne razumiju. Tuđman je govorio o tržišnoj privredi, o diskriminaciji koju su Srbi provodili prema Hrvatima, o konfederaciji koja bi za Hrvatsku bila prihvatljiva, ali je potreban novi dogovor s ostatkom Jugoslavije, a ako do njega ne dođe, Hrvatska će biti prisiljena krenuti vlastitim putem. Kad ga je Zimmerman upitao za objašnjenje njegove izjave, koja je u predizborno vrijeme često citirana, kako je sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka i kako su od sedam urednika na hrvatskoj televiziji šest i pol od njih Srbi, Tuđman je povisio glas i dugo objašnjavao da su te izjave izvučene iz konteksta i da su tvrdnje o antisemitizmu u Hrvatskoj podvale srbijanske propagande. Na upit o Bosni Tuđman je dugo objašnjavao povijesne veze Hrvatske i Bosne, tumačio je zabezeknutom Zimmermanu genezu i položaj Muslimana, koje se želi učiniti posebnom nacijom, iako su se oni prije velikom većinom izjašnjavali kao Hrvati i ustvrdio kako Hrvatska ne može odustati od svoga prava i obveze da štiti Hrvate u Bosni i Hercegovini. Rekao je da Srbi žele prigrabiti veći dio Bosne i Hercegovine i ako oni ne odustanu od takve politike da će Hrvatska morati braniti svoje interese, jer je Bosna oduvijek bila u hrvatskoj geopolitičkoj sferi. Tuđmanova preopširna izlaganja Zimmerman je slušao prilično nezainteresirano, sumnjičavo ga je promatrao i činilo se da o hrvatskoj povijesti ne zna mnogo, a niti ga ona previše zanima. Nije postavljao dodatna pitanja, nije tražio obrazloženja niti je s tezama koje je iznosio Tuđman polemizirao, iako je bilo očito da se s mnogo toga ne slaže. Na kraju je Tuđman pružio i nama šansu. Ja sam svoju iskoristio tako što sam rekao da smo dobro razumjeli poruku američke vlade, ali da su prve dvije točke u kontradikciji, to jest one su svojevrsni contradictio in adjecto, jer je cjelovita Jugoslavija moguća samo kao diktatura, što je bila prva i druga Jugoslavija. S druge strane demokracija znači uvažavanje volje naroda, a tada više nema Jugoslavije.2 Zimmerman me je dugo i pronicavo gledao, ali nije ništa rekao. Vrdoljak je govorio duže, uz mnogo emocije i gestikulacije o tome kako je za ovaj razgovor s prestavnicima najmoćnije države svijeta obukao svoje najbolje odijelo i s kolikim je uzbuđenjem išao na sastanak. Nastojao je prostodušnošću i neposrednošću proizvesti dojam i probiti hladnu diplomatsku pozu američkog veleposlanika. Nije u tome, kao uostalom ni mi ostali, uspio, što se može razabrati iz Zimmermanove knjige u kojoj detaljno bilježi ovaj susret. Doručak je završio nešto prije devet sati, Zimmerman je nekamo žurio pa se tako objasnio razlog za neobično rano zakazan termin susreta.3

Pet točaka iz poruke američke vlade, koje su nam prvi put priopćene, poslije su u tisku i govorima političara često ponavljane. Trebala je proći gotovo godina dana prije nego što je američka politika prihvatila zamjenu prvih dviju točaka, tako što je na prvo mjesto došao zahtjev za demokratskom Jugoslavijom. Mnogima je ta mala, gotovo kozmetička promjena promaknula, ali za nas je to bio siguran znak da je došlo do bitne promjene u stavu američke vlade prema krizi u Jugoslaviji, koja će za sve nas imati dalekosežne posljedice. Od toga trenutka počelo je klizanje Jugoslavije prema njezinu konačnom raspadu, ali toga se trenutka istodobno upalilo i malo svjetlo buduće hrvatske nezavisnosti.

.........................

Eskalacija srpskog nacionalizma i izostanak hrvatskog odgovora. Promašaj Enciklopedije Jugoslavije. Razgovor sa srpskim urednikom Kolarićem o Miloševiću i jeziku. Početak višestranačja, program HDZ–a jedini odgovara na bitna pitanja hrvatskog naroda.

Kada su započela politička previranja u Hrvatskoj 1989. godine, dočekao sam to s velikim olakšanjem. Bilo je naime očito da Hrvatska kasni s formuliranjem svoga političkog i nacionalnog programa nasuprot agresivnom velikosrbizmu, koji je od sredine osamdesetih godina, a osobito nakon što je 1986. objavljen zloglasni Memorandum SANU, bio u neprekidnoj ofenzivi. Moćni beogradski mediji, koji su velikim nakladama pokrivali cijelu državu, tih su se godina razmahali donoseći gotovo svakodnevno bombastično intonirane članke o kulturnoj i demografskoj ugroženosti srpstva, o gospodarskom zaostajanju Srbije, o nepravdi koja je učinjena Srbiji zato što je svedena na »užu Srbiju« (UŽAS) i što mora dijeliti vlast s pokrajinama. Trebalo je naći krivce takva stanja u kojem je Srbija bila kao »nikad do tada« razvlaštena i ponižena, pa su ih srpski mediji pronalazili u arbitrarnim i nepravednim avnojskim granicama koje su povučene na štetu Srbije, u Titovoj politici ravnoteže kojom je uspijevao obuzdati srpsku dominaciju, a osobito se na udaru beogradske propagande našao Ustav iz 1974. koji je republikama dao atribute državnosti, a pokrajine Vojvodinu i Kosovo u autonomnim pravima gotovo izjednačio s republikama. Bilo je više nego očito da medijska ofenziva koja je krenula iz Beograda uživa potporu srpskih političara i da joj je krajnji cilj ponovna uspostava centralizirane države, u kojoj će se sve najvažnije političke i gospodarske odluke donositi u Beogradu, dakako u skladu s dugoročnim srpskim nacionalnim interesima. Hegemonistički apetiti sve se češće i sve otvorenije usmjeravaju i prema područjima izvan Srbije, napose prema Hrvatskoj. Ponovno je oživljena stara teorija o zajedničkom jeziku, koji bi trebalo dogovorno urediti, traže se jedinstvene programske jezgre u školama, zajednički političko–informativni program na televiziji, ponovno su oživljene teorije o srpskom karakteru dalmatinske, napose dubrovačke književnosti, kroz kazališne predstave, koje gostuju diljem zemlje, evociraju se strahote ustaških zločina (drama Golubnjača), srpski akademici predvođeni neumornim Vasilijem Krestićem »znanstveno« elaboriraju tezu o urođenoj genocidnosti Hrvata, a beogradski politolozi i ustavni stručnjaci zasukali su rukave da dokažu kako je ustavno pravo republika na »samoodređenje do otcjepljenja«, zapisano u Ustavu iz 1974, konzumirano još davne 1943, na zasjedanju AVNOJ–a. Zanimljivo je da predvodnici toga velikosrpskoga hegemonističkog zamaha nisu bili u početku političari, nego intelektualci, pisci, povjesničari, politolozi, ustavni stručnjaci, pravoslavni teolozi, novinari, kojima su se političari tek poslije priključili i preuzeli vodeću ulogu i to onda kad se činilo da su sazreli uvjeti za realizaciju političkog programa koji su njihovi prethodnici iznosili. Za svakoga iole politički pismenog čovjeka nije moglo biti sumnje da Srbi sistematski i na svim područjima od kulture, znanosti i vjere do politike pripremaju teren za velike i dalekosežne promjene koje bi, uspiju li u svojim namjerama, na duže vrijeme odredile i sudbinu hrvatskog naroda u posttitovskoj Jugoslaviji.

U doba najjače eskalacije političkih napetosti u zemlji, pa i otvorenih sukoba poput onih na Kosovu, bio sam u stanovitom smislu udaljen od svakodnevnih događaja, jer sam, kao što je već rečeno, početkom 1987, nakon dvije godine partijskog šikaniranja, bio prisiljen napustiti Leksikografski zavod i prijeći u mirnije vode Instituta za povijest umjetnosti. Ostao sam međutim i dalje glavni urednik Likovne enciklopedije Jugoslavije, pa sam dolazeći i po nekoliko puta tjedno u redakciju mogao, iako posredno, pratiti kako se razvija odnos s Beogradom i kako se on reflektira na daljnje odvijanje glamuroznoga političkog projekta drugoga izdanja Enciklopedije Jugoslavije. To je izdanje bilo zamišljeno kao izdavački pothvat bez presedana, u obliku šest paralelnih enciklopedija na jezicima i pismima »naših naroda i narodnosti« i po mojem je mišljenju od samoga početka, zbog pogrešne osnovne koncepcije i još gore provedbe, bilo osuđeno na propast. Ako su u početku rad usporavali prestižni i politički razlozi i sukobi oko toga kojoj će od 11 redakcija pripasti koji uglednik ili kako će biti obrađena neka tema iz nacionalne povijesti — pri čemu je beogradska redakcija uvijek prepotentno nametala svoje stavove — potkraj osamdesetih godina Jugoslavika je počela ostajati bez kisika, jer su pojedine republike počele gubiti interes za to izdanje i postupno su prestajale uplaćivati doprinose u zajedničku blagajnu. Bilo je očito da je samo pitanje vremena kada će glomazna i skupa mašinerija Jugoslavike stati i kada će svima postati jasno da je taj megalomanski zamišljen projekt osuđen da ostane vječni torzo i ujedno najveći izdavački promašaj nekad uglednog Leksikografskog zavoda.4

Ovih par riječi o drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije bilo je potrebno ne samo zato što je ona bila paradigma urušavanja sveukupnih političkih odnosa u bivšoj federaciji nego i zato što sam i sam bio dio složene administrativne piramide Jugoslavike i to kao urednik struke likovnih umjetnosti i urednik ilustracija na razini Centralne redakcije. A osim toga i moja Likovna enciklopedija Jugoslavije, iako formalno odvojena, u administrativnom je smislu bila naslonjena na republičku i pokrajinsku infrastrukturu Jugoslavike, pa sam se opravdano pribojavao da će se problemi Jugoslavike preliti u moju redakciju, a tada ću se naći u situaciji da sam snosim odgovornost za donesene odluke. Naime, sve one odluke koje su teškom mukom postignute u Jugoslavici, na primjer pitanje jezika ili broja redaka za pojedine natuknice, donosio sam u LEJ–u potpuno samostalno. Tako sam što se tiče jezika odlučio da se članci iz Slovenije, Makedonije i Kosova prevode na hrvatski književni jezik, da se članci iz Bosne i Hercegovine jezično i terminološki prilagođuju hrvatskom standardu, a da se članci iz Srbije i Vojvodine ne diraju, nego ostaju u obliku u kojem ih dostave republički urednici. Ali kad je tiskan prvi svezak LEJ–a, netko se u Beogradu dosjetio da prebroji retke po republičkom ključu, pa je ispalo da više od 55% otpada na Hrvatsku, a oko 45% na sve ostale republike i pokrajine. Nastao je ozbiljan politički problem i dugo mi je trebalo da objasnim kako u tome nije bilo zle namjere i da je o takvog nerazmjera došlo zbog golemoga spomeničkog fonda u Hrvatskoj i zbog njegove bolje obrađenosti u odnosu na ostale dijelove zemlje. Ali je u komunikaciji s republičkim urednicima bilo i veselih zgoda, od kojih ću jednu ispripovjediti. Moji su mi urednici došli s pitanjem što da rade kad se u člancima koji stižu iz Beograda javljaju dva različita oblika za žensko zanimanje, na primjer vajarka i vajar, slikarka i slikar, dizajnerka i dizajner. Bilo je jasno da tako ne može ostati i da se treba odlučiti za jedan oblik. Pitanje sam proslijedio uredniku za Srbiju, dr. Kolariću, nije znao odgovor, konzultirao je Filološki fakultet, oni su konferirali i konačno je stigao zapanjujući i to pismeni odgovor: u srpskom jeziku za oznaku zanimanja postoji samo muški oblik, jer ženski oblik označava ženu dotičnoga, što znači da je vajarka žena vajara, slikarka je žena slikara, doktorka je žena doktora itd. Taj je odgovor izazvao veselo raspoloženje u redakciji, smijali smo se i zbijali viceve na račun stanja u srpskom jeziku i došli do zaključka da se on razvojno nije pomaknuo od doba Nušićeve Gospođe ministarke. Dao sam nalog svojim urednicima da se odsada uz svako srpsko žensko ime stavlja čvrsti muški oblik.

Uz redakciju Likovne enciklopedije Jugoslavije vezan je i jedan razgovor o čovjeku koji je pokrenuo lavinu političkih sukobljavanja u Jugoslaviji i koji je donio toliko zla svojemu, ali i ostalim narodima koji su živjeli u zajedničkoj državi. Prvi sam put vidio Slobodana Miloševića jedne večeri na televizijskom ekranu dok je govorio Srbima na Kosovu, kad je izgovorio i onu svoju poznatu rečenicu: »Ovaj narod niko ne sme da bije!...«. Nisam znao tko je taj čovjek, ali sam dobro zapamtio njegovu fizionomiju i gestikulaciju. Govorio je u kratkim, odsječnim rečenicama, držao se samosvjesno, ali je nekako čudno okretao i zabacivao glavu, isturujući bradu i cijelo me je vrijeme neodoljivo podsjećao na Mussolinija. Idućega jutra, u redakciji Likovne enciklopedije Jugoslavije, u opuštenom razgovoru uz kavicu s urednikom za Srbiju dr. Kolarićem, koji je stigao noćnim vlakom iz Beograda, oprezno sam iznio svoj dojam o Miloševiću. Nisam dakako spomenuo Mussolinija, ali sam pokretima glave dao jasno do znanja na koga mislim. Kolega Kolarić se uozbiljio i gotovo uvrijeđenim glasom rekao: »Nemojte tako kolega Domljan, on je jedan veoma sposoban i pametan čovek i pravi demokrata. A osim toga, veoma je naobražen...«. Prekinuli smo razgovor o toj temi, ali sam se idućih godina često prisjećao toga našega jutarnjeg susreta u redakciji i razmišljao o reakciji toga inače kulturnog i odnjegovanog Vojvođanina, koji je volio nositi šešire Eden i rukavice od najfinije kože, i koji mi je sa zanosom govorio kako se osjeća Europljaninom kad se izjutra iskrca na zagrebačkom kolodvoru, prošeta urednim Zrinjevcem, a zatim popije Kapuziner uz obavezni Apfelstrudel u hotelu Palace.

Pitao sam se je li moguće da je odnjegovani dr. Kolarić bio srpski nacionalist ili je bio tek jedan od onih koji unatoč svom obrazovanju, manirama i proeuropskoj orijentaciji nije imao izbora. Zaista, u atmosferi velikosrpske nacionalističke euforije koja je kroz nekoliko godina zahvatila sva područja društvenog života, kada su politika, intelektualci, umjetnici i crkva svi zajedno puhali u isti rog, patetično lamentirajući o nebeskom narodu koji je ponižen kao nikada u svojoj povijesti, malo je bilo pojedinaca koji su se toj moćnoj orkestraciji uspijevali othrvati i sačuvati duhovnu ravnotežu. Mogle su to samo ličnosti visokog osobnog integriteta i intelektualnog poštenja, ali su to platili bilo svojevoljnim izgnanstvom poput Bogdana Bogdanovića, Jevrema Brkovića, Mirka Kovača i drugih, bilo gubitkom života poput Ivana Stambolića ili Slavka Ćuruvije.

Kada je u prvim mjesecima 1989. postalo očigledno da su na pomolu velike i presudne promjene na političkoj karti Europe i kad su se oglasila zvona koja su komunizmu u istočnoj Europi pretkazivala skori kraj, a time i ispunjenje onoga četvrtoga (tajnoga) fatimskog proročanstva, pozvao sam na razgovor prof. Gamulina i dva smo sata jednoga sunčanog ožujskog jutra šetali Zrinjevcem razglabajući političku situaciju u Europi i njene moguće reperkusije na Hrvatsku.5 Znao sam da prof. Gamulin održava veze s političkim disidentima i želio sam doznati što oni poduzimaju da spremno dočekaju političke promjene i izazove pred kojima će se Hrvatska neizbježivo uskoro naći. Izrazio sam svoju bojazan da Hrvatska kasni s pripremama, napose u odnosu na Srbiju, koja već pruža svoje prste prema Hrvatskoj, da nema jasno formuliran nacionalni program, da hrvatska javnost nije dovoljno informirana i da će je događaji zateći i zatražio sam od njega da pokuša potaknuti naše političke istomišljenike neka što prije istupe u javnosti s određenim programom i političkim smjernicama, koje će razbiti zlokobnu hrvatsku šutnju i izbaviti nas iz političke letargije što je godinama vladala hrvatskim javnim životom. Rekao mi je da postoje neke inicijative i spomenuo Tuđmana i februarski nastup u Društvu književnika, koji je u javnosti uglavnom bio prešućen, ali me je odmah upozorio neka se Tuđmana čuvam jer da ima generalske alire, želi da ga se bespogovorno sluša i sklon je poslužiti se ljudima za svoje ciljeve. Čudno mi je bilo to upozorenje i neprekidno mi se vrtjelo po glavi sljedećih mjeseci, jer je govorilo da postoje stanovita neslaganja u krugu hrvatskih proljećara, ali nisam tada mogao naslućivati da bi ona mogla dovesti do razdora, pa i do otvorenih sukoba između nekadašnjih istomišljenika.

Pratio sam pojavu prvih hrvatskih političkih stranaka i programa s priličnom nevjericom, jer je bilo očito da se politički pluralizam nastoji držati pod kontrolom i kanalizirati unutar Socijalističkog saveza, u kojem bi kao i do tada komunistička partija vodila glavnu riječ. Nisam imao povjerenja u Goldsteinove inicijative, pa ni onda kada mu su priključio Budiša, kojega sam poznavao i susretao u Sveučilišnoj knjižnici, jer je ideja liberalne stranke, po mome mišljenju, bila promašena, budući da u Hrvatskoj nije imala tradicije, pa prema tome ni budućnosti. A osim toga programi te i drugih stranaka bili su bojažljivi, nedorečeni i nedovoljno jasni, oni su se više bavili formalnim i teoretskim nego bitnim pitanjima za budućnost hrvatskog naroda. U međuvremenu me je prof. Gamulin nekoliko puta nazivao da me informira kako napreduju razgovori, a onda mi je priopćio da će sredinom lipnja biti održana osnivačka skupština jedne nove stranke izrazito hrvatske orijentacije, koja programski odgovara onome o čemu smo razgovarali. Vratio sam se ranije sa Silbe, javio se Gamulinu i čekao, a onda me je nakon par dana obavijestio da je došlo do nekog nesporazuma i da je osnivačka skupština odgođena. Tek sam poslije doznao što se zapravo dogodilo; da se 11 osnivača, istaknutih proljećara, sukobilo s Tuđmanom i da je umjesto redovite skupštine u hotelu »Panorama«, istoga dana (17. lipnja) održana tajna skupština na igralištu »Metalca« na kojoj je osnovana Hrvatska demokratska zajednica.

Tek sam se kolovozu upoznao s programom nove stranke. Na moje iznenađenje u njemu sam našao jasne i nedvosmislene odgovore na tri pitanja koja sam još od svoje mladosti smatrao bitnim za budućnost hrvatskog naroda. Ta su tri ključna odgovora bila: prvo, stvaranje samostalne hrvatske države, drugo, zaustavljanje pogubnog biološkog propadanja hrvatskog naroda i treće, povezanost i uzajamno potpomaganje domovinske i iseljene Hrvatske. Bio sam uvjeren da su to tri stupa na kojima se mora temeljiti svaka istinska hrvatska politika i da samo oslonom na takvu politiku hrvatski narod može s pouzdanjem i optimizmom gledati u svoju budućnost. Bez obzira na Gamulinovo upozorenje i na zakulisni način na koji je stranka osnovana, za mene više nije bilo dvojbe. Jednoga toploga rujanskog poslijepodneva otišao sam u dvorišnu baraku u Savskoj cesti, ali se nisam javio Tuđmanu. Izdiktirao sam u maloj prijamnoj sobici Perici Juriću svoje ime i prezime te, gurnuvši u džep papirić koji mi je dao, postao članom prve političke stranke u svome životu.

Događaji su se tih mjeseci u Europi ubrzavali. Gorbačovljeve reforme i njegova perestrojka pokrenuli su procese koji su se nezaustavljivo valjali Istočnom Europom, zahvaćajući jednu za drugom nekadašnje satelitske zemlje Sovjetskog Saveza. Nakon hrabrog primjera Gdazska i izbornog uspjeha »Solidarnosti« pod vodstvom karizmatičnog Walese početkom lipnja 1989, koji su pokazali da bratski stisak sovjetske vlasti više nije onako smrtonosno čvrst kao u doba Hruščova (1956) ili Andropova (1968), uslijedio je niz dramatičnih događaja koji će u nekoliko sljedećih mjeseci promijeniti političku kartu Europe: višemjesečne mirne demonstracije u Litvi, otvaranje mađarske granice prema Austriji, »baršunasta revolucija« u Leipzigu i Pragu (27. studenog), svrgavanje i likvidacija rumunjskog diktatora N. Ceauŕescua (21. prosinca) i kao kruna tih događaja rušenje zadnje nakarade sovjetske okupacije i simbola hladnoga rata — Berlinskog zida (10. studenog). Ali na drugoj strani globusa, u mnogoljudnoj Kini, kazaljka vremena krenula je obrnutim smjerom i upravo na dan kada je cijela Europa slavila pobjedu Poljaka na izborima, uslijedio je stravični masakr studenata na pekinškom trgu Tiananmen (4. lipnja 1989). Brutalnost intervencije na Tijenanmenu potresla je slobodni svijet, pokazavši da krila »carstva zla«, kako je predsjednik Reagan nazvao komunističke zemlje, još nisu polomljena, ali je istodobno još jače ujedinila reformske snage u Istočnoj Europi. Za nas koji smo živjeli u komunizmu s »humanim licem«, i koji smo godinama uvjeravani kako uživamo mnogo veće slobode od građana iza željezne zavjese,6 bilo je najveće iznenađenje činjenica da se nekad moćni sovjetski imperij raspadao na miran i gotovo bezbolan način, ali još više spoznaja da neki istaknuti europski vođe poput F. Mitteranda i M. Thatcher nisu bili oduševljeni onim što je nužno slijedilo prestankom blokovske podjele, poput stvaranja novih samostalnih država ili ponovnog ujedinjenja desetljećima nepravedno raspolovljene Njemačke. Nama je to mogla i trebala biti pouka da su putevi politike zamršeni i da ljeporječive i načelne deklaracije i pozivi na internacionalnu solidarnost prečesto ostaju u sjeni neposrednih i sebičnih nacionalnih interesa.

I Jugoslavija je bila zahvaćena valom političkih promjena, ali za razliku od Sovjetskog Saveza, gdje su reforme sazrijevale u političkom centru i širile se prema periferiji, u Jugoslaviji su procesi išli obrnutim smjerom. Rubne su države, Slovenija i Hrvatska, bile najglasnije u zahtjevu za demokratizacijom, dok je centar moći u Beogradu, u kojem su dominirali srpski kadrovi, pružao ogorčen otpor svakoj promjeni. Štoviše, tražio je ukidanje i onih sloboda koje su već bile dosegnute i upisane u ustav iz 1974. godine. Dok je komunistička Moskva shvatila da se može dalje razvijati i gospodarski napredovati samo davanjem većih sloboda i decentralizacijom, beogradska vrhuška ostala je zarobljena preživjelim komunističkim stereotipom i grčevito je nastojala ponovno centralizirati sve državne funkcije. Pokušaj premijera Markovića da problem riješi ekonomskom reformom bio je od samoga početka osuđen na neuspjeh iz jednostavnog razloga što problem u državi i nije nastao zbog ekonomskog stanja, nego zbog neriješenih nacionalnih odnosa. Bio je primijenjen pogrešan lijek, jer je i dijagnoza bila kriva, pa je razumljivo da je uspjeh morao izostati. Bilo je dirljivo gledati na televiziji ozareno Markovićevo lice dok je pobjedonosno pokazivao novi konvertibilni dinar, vjerujući da će time ozdraviti posrnulu državu. Ali Marković naprosto nije znao čitati znakove vremena i marksistički je naivno vjerovao da je ekonomija u osnovi ljudske sreće i da ona kao čarobni štapić iz bajke rješava sve društvene probleme. Potpomognut američkim zajmovima, bio se potpuno poistovjetio s Jugoslavijom, vidio je sebe kao njezina uskrisitelja i tvrdoglavo je ustrajao na toj svojoj ulozi, čak i onda kad je Savezna skupština, kojoj je odgovarao, ostala bez ustavnih ovlasti, budući joj je već odavno bio istekao mandat. Osnovao je i jugoslavensku stranku, ali je s njom na izborima u Bosni i Hercegovini doživio politički fijasko. To ga je na kraju koštalo položaja i potpune političke marginalizacije u idućim godinama. Dugogodišnji uspješni direktor »Rade Končara« postao je tako politički gubitnik i kao takav ostat će zabilježen u povijesti.

Dok je Marković spašavao Jugoslaviju, Milošević je učvršćivao svoju vlast u Srbiji. Nacionalističkim parolama i formulacijama iz Memoranduma SANU raspaljivao je srpske mase i nastojao je na sve moguće načine i kako je sam izjavio »institucionalno ili vaninstitucionalno« destabilizirati politička rukovodstva u neposlušnim republikama i pokrajinama i ukloniti s puta sve koji su se pokušali usprotiviti njegovoj rastućoj moći. Glavno su mu oružje bili masovni ulični prosvjedi nazivani »događanje naroda« i »mitinzi istine«, na kojima je masa izvikujući njegovo ime i parole »Slobo — slobodo« tražila smjenjivanje i kažnjavanje političkih neistomišljenika. Na jednom »mitingu istine« u Beogradu u studenom 1988. masa je urlala: »Uhapsite Vlasija, uhapsite Vlasija...«, Milošević se nagnuo i prislonivši ruku na uho dovikivao: »Ne čujem dobro...«, a masa je razdragano ponavljala: »Uhapsite Vlasija, uhapsite Vlasija..«. Nekoliko dana nakon toga uhićen je titov omladinac i karizmatični vođa kosovskih Albanaca Azem Vlasi i smijenjeno cjelokupno pokrajinsko čelništvo. Mjesec dana prije toga dogodilo se isto u Novom Sadu, kad je »neposlušno« pokrajinsko čelništvo najureno pod kišom jogurta, pa je ta akcija nazvana »jogurt revolucijom«. U siječnju 1989. isti se scenarij ponovio i u Crnoj Gori, pod pritiskom ulice republičko je rukovodstvo podnijelo kolektivnu ostavku, a na vlast su došla dva »mlada, lepa i pametna« Miloševićeva poslušnika, Momir Bulatović i Milo Đukanović. Činilo se da je Milošević tim smjenjivanjima definitivno zaokružio svoju moć i da mu ništa više ne stoji na putu. Ono čemu je težio cijelo vrijeme od dolaska na vlast kao predsjednik SK Srbije 1986. i likvidacije najopasnijeg protivnika I. Stambolića (smijenjen u prosincu 1987), sada mu je ležalo nadohvat ruke. Ostvario je uvjete za promjenu republičkog ustava, što je u užujku 1989. i proveo, ukinuvši i formalno autonomije Kosova i Vojvodine i, što je Miloševiću bilo možda još važnije, osigurao je na taj način četiri od osam glasova u svim političkim i partijskim tijelima na razini Federacije. Dobar poznavatelj jugoslavenske stvarnosti Paul Garde ispravno naziva ono što se u Srbiji događalo u razdoblju 1986–89. »srpskom kulturnom revolucijom«, a to po njemu podrazumijeva manipuliranje masama putem ideologizacije i propagande tako da masa počinje davati naloge vlasti da čini ono što ona želi činiti. Na taj se način totalitarna vlast uspješno rješava protivnika, često i u vlastitim redovima.7 Kulminacija nacionalističke euforije uslijedila je na Gazimestanu, na proslavi 600. godišnjice Kosovske bitke 28. lipnja 1989, gdje je Milošević u govoru pred milijunskim skupom poručio kako za ostvarenje srpskih nacionalnih ciljeva »ni oružane bitke nisu isključene«. Točno dvanaest godina poslije, na taj isti dan, na legendarni srpski Vidovdan, Milošević je izručen u Den Haag da mu se sudi kao ratnom zločincu.8

Cvijeta Pavlović

Paul Claudel od egzegeta do ekologa

Tijekom 2005. godine cijela Europa, a poglavito Francuska, prisjećala se dramatičara i pjesnika Paula Claudela (1868–1955), dok se hrvatska kulturna javnost držala rezervirano, pa čak i indolentno, puštajući da taj, za našu sredinu poglavito dramski velikan, padne u zaborav pred obilježavanjem godine Cervantesova Don Quijotea. Tema je izazovna za hrvatsku kazališnu stvarnost, poglavito jer se Claudel u Hrvatskoj prevodio i izvodio (Blagovijest/Navještenje, Razdioba podneva, Razmjena), pa i u nedavnoj postavi amaterskoga kazališta grada Jelse (Navještenje, 2004). Paul Claudel uvršten je kao velik pjesnik u recentnu Antologiju francuskoga pjesništva (Z. Mrkonjić i M. Tomasović, 1998) pa se, nakon prijevoda dramâ i poezije, i objavljene korespondencije između Paula Claudela i Louisa Jouveta (1990), ne bi moglo reći da je Claudel danas hrvatskoj javnosti manje zanimljiv. Ipak, tek se »Glas Koncila« pridružio obilježavanju Claudelove godine i objavio reprezentativno ilustriran Claudelov Križni put (Le chemin de la croix) u prijevodu Ivana Merza s pogovorom Božidara Petrača. Nastojeći izbjeći tek prigodno slovo, na izmaku obljetnice Claudelove smrti, hrvatski je kulturni krug potrebno približiti prijeporima oko Claudela, te potaknuti na nove dijaloge, a tomu bi mogli poslužiti prijevodi nekoliko neposrednih reakcija na kulturne događaje okupljene oko Claudela protekle godine u Francuskoj, tj. svojevrsna kronologija događaja u samom njihovu središtu. Kako to pokazuju prijevodi iz novinskih stupaca kulturne rubrike dnevnika Le Monde, Claudelovo je djelo zadržalo do danas snagu i veličinu klasika, pa danas i »ideološke protivnike« izaziva da mu se približe, te postaje jednom od institucija »ispita zrelosti« umjetnika, glumaca, redatelja i drugih. Rasprave koje se danas vode u francuskom kazalištu mogle bi potaknuti nova hrvatska čitanja toga »čudesnoga« književnika, kojega možemo tumačiti kao egzegeta, materijalista, intimista ili ekologa.1

Le monde, 25. veljače 2005, 61 god., 18689, str. 25

Brigitte Salino: U kazalištu — osporavana baština Paula Claudela

Pedeset godina nakon smrti katoličkoga dramatičara, redatelji su još uvijek podijeljeni nad njegovim golemim djelom! U srijedu 23. veljače 2005, u podne, zvona crkve Notre–Dame u Parizu zvonila su na misu zadušnicu povodom pedesete obljetnice smrti Paula Claudela (1868–1955); u Francuskoj nacionalnoj knjižnici poslije podne je održan kolokvij na temu »Claudel, izazov na pozornici«. Tako je započela godina događanjâ, koju će od 24. do 26. lipnja osobito obilježiti »Susreti u Branguesu« (les Rencontres de Brangues), dvorcu na rijeci Is#re gdje »počivaju posmrtni ostaci i sjeme Paula Claudela«, kako kaže natpis na nadgrobnom spomeniku.

Na tom će mjestu Christian Schiaretti, ravnatelj TNP–a (Théâtre national populaire) iz Villeurbannea, postaviti oratorijsku inačicu Navještenja Marijina (L’Annonce faite r Marie), prije nego što u prosincu oblikuje scensku verziju u svojem kazalištu.

Slučaj Schiaretti je zanimljiv. U priči koja povezuje Claudela s ljudima današnjega kazališta, on se smješta na granicu dvaju naraštaja, onoga iz ’60–ih i današnjih tridesetogodišnjaka, koji ne pristupaju na isti način Claudelu i njegovu djelu, djelu golemom u svojim dramaturškim i ideološkim ulozima, od Razdiobe podneva (Partage de midi) do »Trilogije o Coufontaineima« (Trilogie des Coufontaine), preko Razmjene (l’Echange), Grada (La Ville) i naravno Satenske cipelice (Le Soulier de satin), koja tijekom dvanaest sati kao golema rijeka iznosi sve ono što čini Claudela, konzula, katolika, ljubavnika, građanina i pisca XX. stoljeća, koje je tada bilo u nastajanju.

Poput tolikih drugih, Christian Schiaretti (49 godina) došao je do Paula Claudela preko Antoinea Viteza, koji je odigrao bitnu ulogu, ne samo kao redatelj Razdiobe podneva 1975. i nezaboravne integralne verzije Satenske cipelice u Avignonu 1987. nego i kao lektor i komentator. Za Schiarettija, Claudel je ponajprije »mislilac pozornice i svijeta, izumitelj jezika«, u rodoslovlju kazališta obznane, kakvom je sklon.

Ono što je prirodno za Schiarettija, mnogo je manje prirodno za njegove prethodnike. Jean–Pierre Vincent postavio je Razmjenu 2001. g. No to je bilo na kraju dugog puta koji otkriva stav »šezdesetosmaške« generacije nasuprot Claudelu. »Kad smo bili mladi, bilo ga je nemoguće postaviti, jer je predstavljao drugu Francusku, katoličku i reakcionarnu, koju nismo željeli, i književnost koju smo odbacivali. Kritizirajući predstavama takvu Francusku, mogli smo se približiti Claudelu i otkriti, bez sumnje zahvaljujući godinama i iskustvu, da je postojao drugi način uporabe.« Do te mjere da danas Jean–Pierre Vincent vidi u prvoj inačici Razmjene — onoj koju je postavio — »jedan on najvećih komada našega vremena, koji pripovijeda čitavo stoljeće, poput Brechtove U guštari velegrada«!, jedne od njegovih prvih predstava. »Ne vjerujem da ću se vratiti Claudelu«, kaže on, »ali tim putovanjem nisam bio razočaran«.

Putovanjem, na koje neki iz njegove generacije neće nikada krenuti iz načela, primjerice glumac André Wilms, redatelj Euripidove Bakhe, na repertoaru Comédie–Française. »Nisam potpuno protiv Claudela. Ne čitam ga, ne idem gledati njegove komade. Za mene to miriše po tamjanu. Imam traumu djeteta crkvenoga kora, odgojenog u Alsaceu, koji je postao militantni ateist. To je možda potpuno glupo, ali sam sada prestar da se preobratim.«

Materijalist po naravi

Misa je održana. No ona je mnogo slojevitija kod Claudea Stratza, ravnatelja Akademije za dramsku umjetnost u Parizu (Conservatoire national supérieur d’art dramatique de Paris), koji je postavio Taoca (L’Otage) i Tvrdi kruh (Le Paint dur), prva dva komada iz trilogije o Coufontaineima. »Dugo sam«, izjavio je, »mrzio Claudela jer sam bio brechtijanac; držalo se da su brechtijanci nužno anticlaudelijanci. Drugi razlog bio je njegovo katoličanstvo, koje mi je smetalo. Kad sam gledao Razdiobu koju je postavio Vitez, bio sam, kao mnogi, jako iznenađen da jedan komunist postavlja Claudela. Gledao sam ga drukčije«.

Radeći na Taocu i Tvrdom kruhu, Claude Stratz je otkrio Claudela koji je »mnogo više materijalističan i mnogo manje fanatičan« nego što je mislio, »čovjeka koji se usuđuje najkontradiktornije stvari«.

Brecht nasuprot Claudelu — to je duga priča. A ipak, Bernard Sobel, brechtijanac, ako on to uopće jest, veliki je claudelijanac pred vječnošću. On čak priznaje »da se bolje osjeća postavljajući Claudela nego Brechta. Kod njega jako volim to što je materijalist po naravi i katolik po nuždi. Potrebno je imati kralježnicu, a Claudel stječe čvrstinu stava uz pomoć vjere. I ulazi u koštac s kontradikcijama svijeta u kojem živimo«.

»Claudel se vrti oko osnovnog pitanja: čemu služiš? Nikada nije napisao Dobroga čovjeka iz Sečuana, kao Brecht, jer u njemu nema nostalgije za Kristom, dok u Brechta postoji nostalgija za dobrotom. On govori materijalistički o religioznom činu. Po tomu je jedan od istinskih pjesnika našega doba.«

Didier Bezace nikada nije postavio Claudela. Kad je bio posve mlad glumio je u Paraboli gozbe (La Parabole du festin) u režiji Victora Garcije, koja je okupila pedesetak glumaca, među kojima je bila i Chantal Ackerman. Godine 2002, kad mu je Bernard Faivre d’Arcier predložio da ga postavi u Svečanom dvorištu (Cour d’honneur) u Avignonu, razmišljao je najprije o Zlatnoj glavi (Tete d’or); sjećao se veličanstvene interpretacije toga komada u izvedbi Alaina Cunyja i Laurenta Terzieffa.

»Ciljao sam na svetkovanje nadčovjeka, koje nisam opazio u prvom slušanju«, rekao je Bezace. »Exit Claudel«. Ravnatelj Kazališta Općine Aubervilliers postavio je te godine Moli#rea i njegovu Školu za žene. Ipak, njegovo uvjerenje nije konačno: »Teško je ostati neosjetljiv na Claudelov glas. Kod njega se radi o vjerovanju u nešto izrazito snažno, a kazalište ima potrebu vjerovati u nešto, sada više nego ikada. Iza Brechta je postojao društveni nacrt, kojemu sam sklon. On postoji i iza Claudela, on nije kao moj, ali barem postoji.«

Intimno i čudesno

Ta su pitanja lanjski snijezi za većinu glumaca i redatelja »nove generacije«, one tridesetogodišnjaka. Ponajprije je tu naravno Olivier Py, gorljivi katolik, do te mjere da je dodao molitvu integralnoj Satenskoj cipelici u postavi 2003. Drugi, koji ne dijele takvu vjeru, kao Arthur Nauziciel, ne vide kočnicu u Claudelovu katoličanstvu: »Ne uspijevam ga čuti kao dogmu, nego kao intimnu avanturu. Njegov odnos prema vjeri je u redu čudesnoga.«

Arthur Nauziciel je jedan od onih koji su pristupili Claudelu s Vitezom, na Akademiji. Radio je Razmjenu, glumio je Louisa Lainea, a Fejria Deliba glumila je Marthe. »Muslimanka i Židov za katolike, nije loše«, sjeća se s osmjehom. »Ali prije svega, spoznao sam nešto osnovno za glumca: osjećaj očitovanja. Dovoljno je reći »Claudel«, da bi se osjetilo fizičko uzbuđenje. To otkriće je razlog što sam poslije uživao radeći s glumcima Kolt#sa, i Berharda«, od kojega je postavio Trg velikana (Place des héros), u Comédie–Française.

Arthur Nauziciel ima plan: postaviti Razmjenu u Sjedinjenim Američkim Državama ili u Kini, da bi Claudela prikazao kao građanina svijeta, kakav je htio biti. Julie Brochen čeka: »Potrebno je mnogo iskustva, jer je to golemo dramatičko izgaranje.« Mlada ravnateljica Kazališta Aquarium o tome nešto zna, budući da je glumila Marthe u Razmjeni u postavi Jean–Pierrea Vincenta, a nakon što je radila na Claudelu na Konzervatoriju s njegovom najvećom »pronositeljicom«, glumicom Madeleine Marion.

»Ako ga se ne prihvatite, ne možete procijeniti snagu koja je za to potrebna. Na kraju prikazivanja Razmjene, automobilom sam triput kružila po periferiji izgovarajući na glas tekst, da bih ga se oslobodila. To je bilo kao da sam nastupila na Olimpijskim igrama.«

Evo prizora koji bi bio rado viđen na filmu: mlada žena koja urliče Claudela u automobilu na periferiji. Lijepa počast za onoga za kojega su zvonila zvona crkve Notre–Dame, zar ne?

Patrick Kéchichian: Beskonačan tumač Biblije

Paul Claudel uronjen u Sveto pismo, koje ga poučava, vodi, prosvjetljuje... To je poglavlje njegova djela i osobnosti uglavnom nepoznato i zanemareno: već imamo toliko posla s Claudelom pjesnikom i dramatičarem, s veleposlanikom, vatrenim i borbenim katolikom! Ipak, počevši od 1927–1928, pisac–diplomat (u mirovinu će iz Ministarstva vanjskih poslova otići 1935. g.) najsjajnije trenutke posvećuje tom pobožnom i učenom djelovanju, toj strasti koja ga doslovno ushićuje: čitanju i tumačenju različitih knjiga Biblije.

Od prvoga eseja, Usred vitraja Apokalipse (Au milieu des vitraux de l’Apocalypse), nastalog 1927, no objavljenog postumno, do drugoga komentara Knjige proroka Izaije (»l’Evangile d’Isade«), u redakturi kojega ga je prekinula smrt, u veljači 1955. godine, ostalo je više od 3000 grozničavo zacrnjenih stranica.

Tijekom godina brojni su svesci ugledali svjetlo dana: Pjesnik motri križ (Un po#te regarde la Croix, 1938), Mač i zrcalo (L’Epée et le Miroir, 1939), Uvod u Apokalipsu (Introduction r l’Apocalypse, 1946), Paul Claudel propituje Pjesmu nad pjesmama (Paul Claudel interroge le Cantique des cantiques, 1948)...Bili su raspršeni ili ih je bilo nemoguće pronaći, svesci s nedostatnim uputnicama na biblijske tekstove — poznato je da se Claudel gnušao ponovog čitanja svojih ogleda — taj golemi korpus zahtijevao je da bude okupljen točno i promišljen u izdanje dostupnije od Sabranih djela (29 svezaka Gallimarda). Posao je već učinjen s dva povezana sveska objavljena 1998. i 2004. g. pod uredništvom Michela Maliceta, s impresivnim (i neophodnim) kritičkim aparatom: Pjesnik i Biblija I i II (Le Po#te et la Bible, Galimard, 1914 str., 59, 46 eura i 1950 str., 75 eura).

»Na koljena«

»Bibliju se ne može dobro razumjeti, ako ju se ne čita klečeći«, tvrdio je Claudel. Taj položaj nije samodopadnost bogomoljca, nego točan odraz njegova viđenja Svetih knjiga, »spomenik divne nagodbe koja ne duguje toliko ruci čovjeka koliko Milosti Božjoj, na uzvišenoj razini suparniku silama prirode. To je presveto dvojstvo, to je očinski dom. Kolika je patnja vidjeti kako se prema njoj odnosi s takvom bezobzirnošću kao prema isključivo ljudskom dokumentu, ili čak kao prema komadu čudnih ruševina među kojima svatko s kukom u ruci traži odlomak koji mu odgovara i odaje se svakoj vrsti malih bijednih konstrukcija!« napisao je u pismu P#reu Brunotu, tri tjedna prije smrti (navedeno prema Géraldu Antoineu u novom izdanju Paul Claudel ili Pakao genija, Robert Laffont, 2004).

Prema Claudelu, ne radi se, ili barem ne više, o književnosti, čak ni najvišoj: između Biblije »i djela najviše književne razine, recimo Orestije ili Božanstvene komedije, postoji ponor. Nema razlike višega i manjega, postoji razlika jedinice i ništice. To nisu vrijednosti istoga reda«.

Takva radikalnost ne treba plašiti čitatelja niti ga navesti da se iznova rastuži nad tvrdokornim značajem pisca bez nijansi. Zasigurno, iz racionalizma proizlazi čitava historijska egzegeza, »literarnost«, te zatvara riječ Božju u tijesnu koncepciju slova, protiv koje se buni. Ali, to radeći, Claudel oslobađa drugu žilu, koja konačno i nije toliko udaljena od njegova poetskoga nadahnuća, usprkos onomu što o tome govore, i koja se pothranjuje osobito neprekidnom pozornošću prema elementima prirode, prema puti i znakovima svih oblika stvaranja. U tom se smislu Claudel na mnogim stranicama pojavljuje gotovo kao ekolog.

Kad govorimo o njegovoj vlastitoj metodi čitanja i analize, objasnio ju je 1938, u svom uvodu komentaru Knjige o Ruthi jednoga drugoga prošlostoljetnog egzegeta, Tardifa de Moidreyja: Biblija je, u cjelini i u svakom od svojih dijelova, zamagljeno, »slikovito«, simboličko i pjesničko objašnjenje, pristupačno imaginaciji i senzibilnosti, koju Bog dodjeljuje ljudima da bi razumjeli prirodne stvari i povijesne događaje.

Čitati, gledati, slušati

*Susreti Brangues:

Udruga za središte kulturnih susreta u Branguesu, koja nastoji od imanja Paula Claudela na Is#rei učiniti »mjesto istraživanja i susreta posvećenih kazalištu«, organizirala je trodnevlje, od 24. do 26. lipnja, unutar kojega je Christian Schiaretti postavio Navještenje Marijino, a izveden je i oratorij Claudel uzvraća Psalme (Claudel répond les Psaumes), na glazbu Yvesa Prina.

Dvorac Brangues, Morestel (Is#re). Udruga za središte kulturnih susreta, 13, rue du Pont–Louis–Philippe, Paris–4e

*Izložbe

»Japanske pasije: Guimet i Claudel«. Veze Claudela sa slikarima iz Kyotoa koji su ilustrirali njegove knjige. Od 19. travnja, Muséum de Lyon, 28, boulevard des Belges, Lyon–6e

»Claudel u Japanu, fotografije«. Od 11. do 31. listopada, Kuća japanske kulture (Maison de la culture du Japon), 101 bis, quai Branly, Paris–15e

*Izdanja

Paul Claudel ili Pakao genija — Paul Claudel ou l’Enfer du génie (novo izdanje), Gérald Antoine (Robert Laffont, 496 str., 24 eura)

Claudel pjesnik XX. stoljeća — Claudel po#te du XXe si#cle, Anne Ubersfeld (Actes Sud–Papiers, 286 str., 14, 90 eura)

*DVD

Satenska cipelica, film, Manoel de Oliveira (od 24. travnja, 49 eura)

*Kazalište

Zlatna glava, red. Anne Delbée, Comédie–Française, Théâtre du Vieux–Colombier, Paris–6e (prosinac)

»Na našem prvom sastanku novi je predsjednik pokazao sve tri osobine koje ga prate kao političara: autoritarnost, impulzivnost i netoleranciju. Prema dvojici podređenih u svojoj pratnji ponašao se s krajnjom udvornošću. Zatim je na licu mjesta jednog od njih, Žarka Domljana, proglasio predsjednikom Hrvatskog sabora. Domljanovo očigledno iznenađenje se moglo samo pojačati činjenicom da se takva brzopotezna promidžba odigrala nad prženim jajima za stolom američkog generalnog konzula«. W. Zimmerman, Izvori jedne katastrofe, str. 92, Globus/Znanje, Zagreb, 1997.

Istu je konstataciju iznijela i jedna od najlucidnijih analitičarki događaja u bivšoj Jugoslaviji, britanska premijerka Margaret Thatcher, koja kaže: »Kad su Slovenija i Hrvatska 25. lipnja 1991. proglasile neovisnost od Jugoslavije, moglo bi se reći kako su s jedne strane poduzele korak koji je bio neizbježan od samog stvaranja prve Jugoslavije 1918. godine, ili točnije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Višenacionalne države same su po sebi nestabilne«. Govoreći dalje kako se takve države mogu održati samo kao konfederacije ili diktature, ona nastavlja: »U Jugoslaviji je bio primijenjen ovaj drugi model, najprije kraljevskom diktaturom, a zatim za komunizma. Uistinu, Jugoslavija je od osnutka gotovo neprestano bila pod autoritarnom ili pak totalitarnom vladavinom. Čim je oslabila centralna vlast, ta je zemlja doživjela istu sudbinu kao i ona druga tvorevina koju su sklepali komunisti, Sovjetski savez«. M. Thatcher, Državničko umijeće, str. 257–258, Školska knjiga, Zagreb, 2004.

Zimmerman je u svojoj knjizi ovome susretu posvetio nekoliko stranica i pritom nije skrivao svoju antipatiju prema Tuđmanu, o kojem kaže: »Za razliku od Miloševića kojeg je gonila želja za vlašću, Tuđman je bio opsjednut hrvatskim nacionalizmom. Njegova odanost Hrvatskoj bila je najuskogrudnijeg tipa i nikada nije pokazao mnogo razumijevanja, niti zanimanja za demokratske vrijednosti. Pod njegovim vodstvom su prava Srba teško kršena..... Nekoliko sam puta sjedio na ručku za Tuđmanovim stolom i slušao kako njegovi ministri kleveću Srbe najrasističkijim izrazima. On im se nije pridružio, ali ih nije ni zaustavljao. Također, gušio je neovisnost novinstva, možda čak i više od samoga Miloševića«. Zimmerman, str. 95.

Drugo izdanje Enciklopedije Jugoslavije financirano je na temelju Samoupravnog sporazuma između republika i pokrajina, a imalo je šest repuličkih, dvije pokrajinske, vojnu, partijsku i Centralnu redakciju. Centralna je redakcija rješavala političke ali i stručno–znanstvene sporove između redakcija, no nezgoda je bila u tome što je, po uzoru na političke forume, usvojen princip konsenzusa, pa je »povijesnom istinom« proglašavano ono oko čega je postignuta suglasnost, a ne ono što počiva na činjenicama. Istovremeno su trebala izlaziti izdanja na hrvatsko–srpskom, srpsko–hrvatskom (ćirilica), slovenskom, makedonskom, albanskom i mađarskom jeziku. Zbog razlike između abecede i azbuke (napr. Bizant — Vizant), ali i zbog prijevoda na druge jezike, nije bilo moguće postići istovjetnost tekstova u svim izdanjima, na što se redakcija obvezala.

Fatimska se Gospa ukazala 1934. i njeno je četvrto proročanstvo, za koje je navodno tražila da ostane u tajnosti, glasilo: »Rusija će se prije kraja stoljeća obratiti«.

Boraveći početkom 1980. petnaest dana u Kijevu kao autor izložbe »Pet stoljeća enciklopedistike na tlu Jugoslavije«, bio sam iznenađen slobodama koje su našim kijevskim suradnicima i sugovornicima bile dopuštene. Družili smo se s ukrajinskim književnicima, novinarima, posjećivali umjetničke atelijere i svuda se vrlo otvoreno i bez straha kritički razgovaralo o osjetljivim političkim temama. Ali moje su najveće iznenađenje bili »samizdati«, to jest ilegalno tiskane knjige, koje su nam kijevski prijatelji donosili na čitanje i predavali pred nosom službenih predstavnika Goskomizdata iz Moskve, među kojima je moralo biti i doušnika tajnih službi. Vrlo ozbiljni i analitički članci u »samizdatima« bili su potpisani imenom i prezimenom autora, od kojih su neki bili ugledne javne osobe. Za svaki od tih članaka autor bi u to vrijeme u Hrvatskoj bio politički, a možda i sudski sankcioniran.

Garde piše: »U razdoblju te otprilike trogodišnje ’kulturne revolucije’, političko stanje u Jugoslaviji se potpuno promijenilo. U središtu zemlje više nisu bile četiri različite savezne jedinice, već homogeni ’srpski blok’ koji je čvrsto držao na uzdi jedan jedini čovjek, Milošević. Osim toga, ta je cjelina postala pol privlačenja za sve Srbe raspršene po drugim republikama: u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj. Od ravnoteže kojoj je Tito težio nije ostalo više ništa«. Paul Garde, Život i smrt Jugoslavije, Zagreb, Ceres, 1996, str. 254.

Više je nego zanimljiva simbolika Vidovdana (28. lipnja) u srpskoj povijesti. Na Vidovdan 1389. odigrala se prema tradiciji Kosovska bitka; 1913. započeo je Drugi balkanski rat; 1914. Gavrilo Princip usmrtio je austrijskog nadvojvodu Ferdinanda u Sarajevu; 1921. donesen je Vidovdanski ustav; uoči Vidovdana (20. lipnja) 1928. izvršen je atentan na hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini; 1948. objavljena je Rezolucija Informbiroa; 1992. predsjednik Mitterand slijeće u Sarajevo i sprečava bombardiranje srpskih položaja; i konačno, na Vidovdan 2001. Milošević je izručen Sudu za ratne zločine u Den Haagu.

Grčka patrologija, 65, 88 C, u Dizionario enciclopedico di spiritualitr, E. Ancilli (ur.), Cittr Nuova Editrice, Rim, 1990, str. 918.

Plotin je govorio »pobjeći jedan k Jednomu« (Plotin, Eneade, VI, 9, 11). Za Plotina je filozofija počinjala bijegom, udaljavanjem: »Potrebno je pobjeći odavde. Kakav je to bijeg? Postati sličnima bogu« (Ivi, III, 2, 1, 1–5).

Suvremeni biolog Henri Laborit u Pohvali bijegu objašnjava kako je bijeg od svijeta neophodan stvaralačkom duhu; bijeg prekid odnosa moći »gospodar–sluga« koji uznemiruju »hipofizu i koru nadbubrežne žlijezde«: »da bi ostali normalnima ne preostaje nam drugi izbor od bijega daleko od hijerarhijskih natjecanja« (H. Laborit, Elogio della fuga, Milano, Mondadori, 1990).

K. Xanthopouli–I. Xanthopouli, Metoda, 16G, FIL IV, str. 176, cit. u: L. Rossi, I filosofi greci padri dell’esicasmo, Torino, Il leone verde, 2000, str. 327.

Sv. Grgur, Hesychia, 9 FIL III, cit. u: L. Rossi, I filosofi greci padri dell’esicasmo, Torino, Il leone verde, 2000, str. 591.

Ovaj je naziv upotrijebio L. Flaszen u tekstu Od tajne do tajne: nekoliko uvodnih primjedbi, u L. Flaszen–C. Pollastrelli (ur.), Il Teatr Laboratorium di Jerzy Grotowski 1959–1969, Pontedera, Fondazione Teatro di Pontedera, 2001.

C. Guglielmi, Le tecniche originarie dell’attore: lezioni di Jerzy Grotowski all’Universitr di Roma, »Biblioteca teatrale«, br. 55/56, 2000.

Izvorne tehnike koje zanimaju radnu grupu Grotowskoga nisu statičnog tipa poput zena, nego su naprotiv vezane za pokret i akciju. Iako hezihazam pripada statičnoj kategoriji, neke hezihastičke teme na teroijskoj razini vrlo dobro objašnjavaju rad ’grotowskijanskog’ performera.

E. Barba, La terra di cenere e diamanti, Bologna, Il Mulino, 1998, str. 64.

L. Rossi, u knjizi I filosofi greci padri dell’esicasmo, objavljuje teoriju hezihazma kao continuum i teološki razvoj grčke filozofije.

Perzijanac Jalâl ad dîn Rumî (1207–1273), osnivač sufijskog bratstva plešućih derviša, jedan je od najvećih mističkih pjesnika svih vremena.

A. Rigo, Jalâl ad dîn Rumî e l’abate di S. Caritone, u »Östliches–Westliches. Studien zur vergleichenden Geistes–und Religionsgeschichte–Hommage an Cyrill J. C. von Korvin–Krasinski«. Heidelberg, 1995, str. 173–194, i A. Rigo, Le origini delle tecniche psicofisiche d’orazione del cristianesimo bizantino, »Estética y religion. El discurso del cuerpo y los sentidos«, Barcelona, 1998, str. 257–266.

Sv. Filotej, Četrdeset poglavlja, 24, FIL II, str. 408–409, cit. u: L. Rossi, I filosofi greci padri dell’esicasmo, Torino, Il leone verde, 2000, str. 514.

E. Barba, La terra di cenere e diamanti, Bologna, Il Mulino, 1998, str. 168.

Hinduistički naziv za pustinjačko obitavalište, za osamu.

E. Barba, La terra di cenere e diamanti, Bologna, Il Mulino, 1998, str. 168.

J. Grotowski, Testo senza titolo, »Teatro e storia«, br. 20/21, 1998–1999, str. 433.

K. Stanislavski, La mia vita nell’arte, Torino, Einaudi, 1963, str. 465.

Z. Osinski, Grotowski blazes the trail: from objective drama to ritual arts, »The Drama Review«, br. 35, 1991, str. 96.

R. D’Antiga, Dizionario di mistica, Roma, Libreria Editrice Vaticana, 1998, str. 460.

P. Adncs, Hésychasme, Dictionnaire de Spiritualité, VII, 1969, str. 381–399.

L. Rossi, I filosofi greci padri dell’esicasmo, Torino, Il leone verde, 2000, str. 5.

G. Janouch, Conversazioni con Kafka, Parma, Guanda, 1998, str. 55–56.

U integralnoj verziji formula zvuči ovako: Kyrie Iesou Christé, Yie tou Theou, eleison me ton armatolon (Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku).

Sanskrtski naziv mantra znači »sredstvo #211meditativnog#212 mišljenja« ili »sredstvo uma«, i može biti jedan zvuk kao Aum ili Om, kratka formula ili dio svetog teksta. Mantra se neprekidno ponavlja radi prizivanja zaštite, blagoslova ili radi postizanja stanja blaženstva. Upotrebljava se u hinduizmu i u budizmu.

Prečka 20: Sophronios, 104: Grčka patrologija, 88, 945c; cit. u: A. Rigo, La preghiera di Gesu, »Parola, Spirito e Vita«, br. 25, 1992, str. 257.

Prečka 28, franc. prijevod od J. Gouillarda u Petite Philocalie, str. 119; cit u: J. Meyendorff, S. Gregorio Palamas e la mistica ortodossa, Torino, Gribaudi, 1976, str. 21.

E. Pontski, cit. u: T. Spidlik, La spiritualitr dell’oriente cristiano: Manuale sistematico, Milano, Edizioni San Paolo, 1995, str. 192.

G. Palamas, Obrana svetaca hezihasta, cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 129.

Nous = um, intelekt, duh. U prvom poglavlju svog Priručnika (Symboyleyltikon Encheiridion) Nikodem ga opisuje kao makrosvijet koji se nalazi unutar mikrosvijeta sazdanog od materije. Krštenje, kontemplacija stvorenog i Svetog pisma, čiste ga i uzdižu. (L. Rossi, I filosofi greci padri dell’esicasmo, Torino, Il leone verde, 2000, str. 21). Srce je sjedište nousa.

G. Palamas, Obrana svetaca hezihasta, FIL IV, str. 54; cit. u: L. Rossi, I filosofi greci padri dell’esicasmo, Torino, Il leone verde, 2000, str. 225.

P. Hezikije, Teodulu, 104, FIL I, str. 250, cit. u: L. Rossi, I filosofi greci padri dell’esicasmo, Torino, Il leone verde, 2000, str. 225.

Ibidem.

Sv. Filotej, Četrdeset poglavlja, 8, FIL II, str. 401; cit. u: L. Rossi, I filosofi greci padri dell’esicasmo, Torino, Il leone verde, 2000, str. 226.

Bilo bi zanimljivo proučiti jednu drugu formu kulta srca, obožavanje Svetog Srca Isusova. Početkom dvadesetih, u vezi sa sjedištem Paray–le–Monial, otac Anizan je osnovao Revue Universelle du Sacré–Coeur, s podnaslovom Regnabit (1921–1929). Od 1925. do 1927. s Regnabitom je surađivao René Guénon, ezoterist i stručnjak za istočnjačke tradicije. Za Guénona srce nije prosto sjedište osjećaja, već sjedište inteligencije. Moderan način razmišljanja, od Descartesa nadalje, stvorio je od mozga sredstvo i sjedište diskurzivne misli, spuštajući spoznaju na sam ljudski razum i negirajući, ili ignorirajući, čisti i nadrazumski intelekt. Odatle razlikovanje srca koje »zrači«, koje predstavlja svjetlost inteligencije i srca koje »plamti«, koje predstavlja toplinu Ljubavi. Za produbljivanje te teme vidjeti E. Montanari, Il simbolismo del cuore nella venerazione crisitana d’Oriente e d’Occidente e Eliade e Guénon u: La fatica del cuore. Saggio sull’ascesi esicasta, Milano, Jaca Book, 2001.

M. Paparozzi, Gregorio Palamas e la mistica dell’esicasmo, u Forme del mistico, Vicenza, La Locusta, 1988, str. 82.

J. Meyendorff, S. Gregorio Palamas e la mistica ortodossa, Torino, Gribaudi, 1976, str. 10.

M. Paparozzi, La spiritualitr dell’oriente cristiano, Roma, Edizioni Studium, 1981, str. 13.

Monasi su bili kršćani koji su se povlačili na osamljena mjesta kako bi vodili skroman i strog život uz molitvu. Riječ »monah« prijevod je grčke riječi ##, koja dolazi od riječi ##=sam i jedini. U odnosu na etimologiju riječi, Evagrije piše: »Monah postaje ravan anđelima s pravom molitvom/blaženi bio intelekt koji u trenutku molitve postaje nematerijalan i gol od svega/Monah je onaj koji je odvojen od svih i ujedinjen sa svima/Monah je onaj koji se smatra jednim sa svim, radi navike da se vidi u svima« (Evagrijeva poglavlja »Revue d’ascétique et de mystique«, XV, 1934, str. 34–93, 113–168, cit. u: J. Meyendorff, S. Gregorio Palamas e la mistica ortodossa, Torino, Gribaudi, 1976, str. 13); na taj način naglašava važnost samoće i odvajanja radi ostvarivanja hesychije. Monah tako postaje anđeo, duša oslobođena od tijela. U početku je uloga monaha bila rezervirana za pustinjaka (onoga koji se povlači u pustinju kako bi molio u samoći), ali se poslije situacija mijenja i za monaha se počinje smatrati monah samostanac, odnosno asket koji živi zajedno s ostalim asketima, zokupljenima istim idealom samoće.

»Bi li bilo moguće definirati Zollu hezihastom? Hezihastički je bio način na koji je umro, u stanju koje je prethodno i opisao u Misticima #211E. Zolla, I mistici dell’Occidente, Adelphi, Milano, 1997#212, odbijajući svaku kuru i potpuno svjesno se mjereći sa stezanjem srčanog mišića i s dahom koji mu je nedostajao. Bio je hezihast i zbog načina na koji je živio, uvijek u potrazi za hesychijom razuma...« (S. Ronchey, Trattenendo il respiro fra cielo e terra, »Il Sole–24 Ore«, 1. prosinca 2002).

E. Zolla, I mistici dell’Occidente, Adelphi, Milano, 1997.

»Srce je zapravo gospodin i kralj cijelog ljudskog organizma, i kada Božja milost zagospodari pašnjacima srca, kraljuje svim dijelovima i svim mislima; jer ondje je inteligencija, ondje se nalaze sve misli duše i ondje se ona okreće dobru« (Makarije, Homilija XV, 20, Grčka patrologija, vol. XXXIV, col. 589 AB; u J. Meyendorff, S. Gregorio Palamas e la mistica ortodossa, Torino, Gribaudi, 1976, str. 18.

Filokalija, vol II, G. Vannucci (ur.) Firenze, LEF, 1978, str. 16, cit. u: C. Lamparelli, Tecniche della meditazione esicasta, Milano, Mondadori, 1987, str. 187.

Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« Iv, 9, 39.

Iguman, od grč. hegemon=starješina, administrator; glavar pravoslavnog manastira.

Nepsis=budnost, pozornost, sabranost, duhovna trijeznost.

A. Rigo, La preghiera di Gesu, »Parola, Spirito e Vita«, br. 25, 1992, str. 259.

Smatra se najstarijim tekstom posvećenim psihofizičkoj tehnici molitve, iako autorstvo nije povijesno dokazano.

A. Bloom, Contemplation et asccse, »Etudes Carmélitaines«, 1949, str. 54, cit. u: J. Meyendorff, S. Gregorio Palamas e la mistica ortodossa, Torino, Gribaudi, 1976, str. 34.

Jedan od najvažnijih događaja bizantskog XIV. stoljeća bila je polemika između Palamasa i Kalabreza Barlaama iz Seminare, zahvaljujući kojoj je nastalo najpoznatije Palamasovo djelo Obrana svetaca hezihasta (1338). Samo nekoliko destljeća prije propasti Bizanta, upravo je Palamas, tim svojim djelom, uspio obuhvatiti stoljetnu tradiciju kontemplativnog monaštva pravoslavnoga kršćanstva u doktrinarnu sintezu.

G. Palamas, Obrana svetaca hezihasta, cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 126–127.

Optina je stari manastir iz XVI. stoljeća. Bio je gotovo potpuno napušten kada je moskovski metropolit Platon, zadivljen mjestom, odlučio ponovno uvesti monaški život.

Ambijent i atmosfera Optine detaljno su opisani u Braći Karamazovima Dostojevskoga, posebno u liku Aljoše Karamazov i u onome starca Zosime, kroz kojeg je autor želio podsjetiti na slavnog starca Ambrozija.

»Njihova je zadaća bila puno veća od zadaće običnih duhovnih otaca; bili su nosioci posebne karizmatične moći: prepoznati stvarnu sudbinu osoba koje su im dolazile te Božju volju u njihovim odnosima« (J. Meyendorff, S. Gregorio Palamas e la mistica ortodossa, Torino, Gribaudi, 1976, str. 90).

P. Evdokimov, Serafim di Sarov, uomo dello Spirito. Colloquio con Motovilov, Comunitr di Bose, Edizioni Quiqajon, 1996.

Slavne Priče ruskog hodočasnika (Nepoznati autor, La via di un pellegrino, Milano, Adelphi, 1972) izlaze oko 1860. Autor priča je anoniman, ali pojedini podaci otkrivaju da bi se moglo raditi o jednom seljaku iz okolice Orela. Priča govori o susretu jednostavnog čovjeka s molitvom srca. Autor nije crkveni, već svjetovni čovjek. On živim i izravnim jezikom opisuje značaj koji je u njegovu životu imalo čitanje knjige Filokalije, kupljene za dva rublja.

U drugoj polovici XX. stoljeća počele su se pojavljivati antologije Filokalije na engleskom, francuskom, talijanskom, rumunjskom i španjolskom. Ware drugu polovicu XX. stoljeća zove »Doba Filokalije«.

Simeon, Metoda svete molitve i pozornosti, cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 38.

»Neki oci hesychiju zovu hesychia srca, drugi pozornost, treći straža srca, ili trijeznost i oprečnost, ili ispit misli i straža uma. Svi su jednoglasno obrađivali zemlju svojih srca i zahvaljujući njoj uspjeli su se hraniti božanskom manom« (Simeon, Metoda svete molitve i pozornosti, cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 42.

Ivan Klimak, u 27. stupnju svojih Ljestava piše: »Djelo hesychije je odsutnost briga (amerimnia) u odnosu na sve, bilo racionalno bilo iracionalno«, cit. u: J.–P. Migne, Patrologiae cursus completus. Series graeca, Paris, 1857.

Simeon, Metoda svete molitve i pozornosti, cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 43.

Ibidem.

N. Atonski, Rasprava o straži srca, cit. u: A. Rigo, (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 47–48.

Riječ je o zbirci patrističkih savjeta koje je autor predstavio u svojoj raspravi u želji da novacima pomogne pobijediti duhovnu nestabilnost.

Ovi redci nisu prisutni ni u Filokaliji ni u Grčkoj patrologiji, već ih nalazimo u Vatic. Gr. 710, Vatic. Gr. 730 i u drugim rukopisima (usp. Méthode, 130); cit. u: A. Rigo, Le tecniche d’orazione esicastica e le potenze dell’anima in alcuni testi ascetici bizantini, »Rivista di Studi Bizantini e Slavi«, br. 4, 1984, str. 90.

Filokalija, IV, 27; cit. u: A. Rigo, Le tecniche d’orazione esicastica e le potenze dell’anima in alcuni testi ascetici bizantini, »Rivista di Studi Bizantini e Slavi«, br. 4, 1984, str. 91.

Ibidem.

Catéchcses, t. 2, B. Krivochéine (ur.) — J. Paramelle, Paris, 1964 (Sources Chrétiennes 104), br. 16, 86–91; cit. u: A. Rigo, La preghiera di Gesu, »Parola, Spirito e Vita«, br. 25, 1992, str. 263.

G. Sinajski, Točna vijest u 10 poglavlja..., cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 77.

Jedan pedalj su dvadeset i pet centimetara.

G. Sinajski, O hesychiji..., cit. u: A. Rigo (ur.) I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 84.

Ivi, str. 85.

Filokalija, IV, 71, cit. u: A. Rigo, Le tecniche d’orazione esicastica e le potenze dell’anima in alcuni testi ascetici bizantini, »Rivista di Studi Bizantini e Slavi«, br. 4, 1984, str. 93–94.

Xanthopouloi, Metoda i točni kanon..., cit. u: A. Rigo (ur.) I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 185.

Ivi, p. 184.

Zbog zajedničkih točaka s hezihastičkom molitvom, voljela bih podsjetiti na treći način moljenja Ignacija Loyole: »U trećem načinu molitve se pri svakom udisaju mora mentalno moliti, izgovarajući po jednu riječ iz Očenaša ili iz neke druge molitve, na način da je samo jedna riječ izgovorena između dvaju udisaja i da riječ traje onoliko koliko traje vremenski interval između dvaju udisaja, neka se misli o značenju riječi ili na osobu kojoj je molitva posvećena, ili na vlastitu niskost, ili na razliku između tako velike visine i naše niskosti; i s istom snagom i pravilom neka se proslijedi sa sljedećim riječima Očenaša, a s ostalim molitvama kao što su Ave Maria, Anima Christi, Vjerujem i Zdravomarijo neka se moli kao i obično« (I. de Loyola, Esercizi spirituali, Milano, SE, 1998, str. 86). Opširnije vidi I. Hausherr, Les Exercises Spirituels de Saint Ignace et la méthode de Saint Ignaceet la méthode d’orasion hésychastique, »Orientalia Christiana Periodica«, br. 22, 1956.

Filokalija, IV, 224; cit. u: A. Rigo, Le tecniche d’orazione esicastica e le potenze dell’anima in alcuni testi ascetici bizantini, »Rivista di Studi Bizantini e Slavi«, br. 4, 1984, str. 96.

Anonimni autor, La via di un pellegrino, Milano, Adelphi, 1972, str. 146.

J.–Y. Leloup, L’esicasmo. Che cos’c, come lo si vive, Milano, Gribaudi, 1992, str. 183.

A. Rigo, Ancora sulla preghiera di Gesu nell’Esicasmo bizantino dei secoli XIII–XV, »Studi e Ricerche sull’Oriente Cristiano«, br. 10, 1987, str. 172.

Onfaloskopija znači usmjeriti pogled, usredotočiti se na pupak.

G. Palamas, Trijade u obranu svetaca hezihasta I, 2, 3; cit. u: A. Rigo, L’epistola a Menas di Palamas e gli effetti dell’orazione, »Cristianesimo nella storia«, br. 9, 1988, str. 68.

Grgur Sinajski govori o »shizofreniji« i o rascjepu memorije. Slične je ideje već izrazio Dijadoh: »nakon Adamove neposlušnosti, ljudska se memorija dijeli kao u podvojenu misao« (Ouvres Spirituclles, Paris, E. Des Places, 1966, str. 148; cit. u: A. Rigo, L’epistola a Menas di Palamas e gli effetti dell’orazione, »Cristianesimo nella storia«, br. 9, 1988, str. 69).

Filokalija, IV, 52; cit. u: A. Rigo, L’epistola a Menas di Palamas e gli effetti dell’orazione, »Cristianesimo nella storia«, br. 9, 1988, str. 69.

Xanthopouloi, O našim Ocima, cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 204–206.

M. Mauss, Le tecniche del corpo, u: Teoria generale della magia e altri saggi, Torino, Einaudi, 1972, str. 383–409.

Radi produbljivanja tog komparatističkog proučavanja vidi G. Vannucci, Lo Yoga cristiano, Firenze, Libreria Editrice Fiorentina, 1978. i F. Poli, Yoga ed esicasmo, Bologna, EMI, 1981. Što se tiče odnosa hezihazma i sufizma vidi G. C. Anawati — L. Gardet, Mistica islamica, Torino, SEI, 1960. Usp. nedavno izašlu E. Montanari, Esicasmo e sufismo, u: La fatica del cuore. Saggio sull’ascesi esicasta, Milano, Jaca Book, 2001.

L. Gardet, Un problcme de mystique comparée; la mention du Nom divin — dhikr — dans la mystique mussulmane, »Revue Thomiste«, br. 3, 1952, str. 642–679, cit. u: J. Meyendorff, S. Gregorio Palamas e la mistica ortodossa, Torino, Gribaudi, 1976, str. 35.

J. Meyendorff, S. Gregorio Palamas e la mistica ortodossa, Torino, Gribaudi, 1976, str. 35.

U jednom od pisama Barbi Grotowski piše: »Vjerujem da istraživanja posljednjeg razdoblja (autoanaliza, psihička anatomija, psihoanaliza «ne osobnog"), ako budu dodatno razvijena, mogu otkriti nepresušne mogućnosti i vidike... Riječ je o potpuno stvarnoj spoznaji gdje je moguće učiti i proučiti vlastiti organizam" (Treće pismo Grotowskoga Barbi, cit. u: E. Barba, La terra di cenere e diamanti, Bologna, Il Mulino, 1998, str. 147).

C. Guglielmi, Le tecniche originarie dell’attore: lezioni di Jerzy Grotowski all’Universitr di Roma, »Biblioteca teatrale«, br. 55/56, 2000, str. 15.

G. Palamas, Trijade u obranu svetaca hezihasta, cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 132.

Xanthopouloi, cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 197.

J. Grotowski, Esercizi, u: L. Flaszen–C. Pollastrelli (ur.), Il Teatr Laboratorium di Jerzy Grotowski 1959–1969, Pontedera, Fondazione Teatro di Pontedera, 2001, str. 198.

Doer (od eng. do=raditi, činiti) riječ je koju Grotowski upotrebljava za onoga koji radi, za onoga koji čini, za glumca–performera, u fazi umjetnosti kao vozila (J. Grotowski, Dalla compagnia teatrale a L’Arte come veicolo, u: T. Richards, Il lavoro con Grotowski sulle azioni fiscihe, Milano, Ubulibri, 1993).

Narcisoidnost, emocije.

100

Priviđenja, maštanja.

101

C. Xanthopouloi–I. Xanthopouloi, Metoda, 25, FIL IV, str. 189, cit. u: L. Rossi, I filosofi greci padri dell’esicasmo, Torino, Il leone verde, 2000, str. 245.

102

G. Palamas, Trijade u obranu svetaca hezihasta, cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 133.

103

F. Ruffini, La stanza vuota, La stanza vuota, »Teatro e Storia«, br. 20/21, 1998–1999.

104

Usp. J. Grotowski, Per un teatro povero, Roma, Bulzoni, 1970.

105

F. Ruffini, La stanza vuota, La stanza vuota, »Teatro e Storia«, br. 20/21, 1998–1999, str. 459.

106

Main Action je ime Akcije odnosno veoma precizne performativne strukture, koja je stvorena u Irvinu, U. S. A., između listopada 1985. i lipnja 1986.

107

T. Richards, Il punto–limite della performance, Pontedera, Fondazione Pontedera Teatro, 2000 (1997), str. 37.

108

G. Palamas, Trijade u obranu svetaca hezihasta, cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 148.

109

J. Chaikin, La presenza dell’attore, Torino, Einaudi, 1976, str. 48–49.

110

Intervencija Domenica Castalda tijekom tečaja održanog u sklopu seminara Semiologija kazališta na Fakultetu glazbenih, filmskih i kazališnih disciplina (DMS) u Bologni, 5 svibnja 2003.

111

T. Richards, Il punto–limite della performance, Pontedera, Fondazione Pontedera Teatro, 2000 (1997), str. 15.

112

Unutrašnja akcija (inner action) riječ je koju upotrebljava Thomas Richards kako bi izrazio unutrašnji proces transformacije energije, iz grube u tanku i obrnuto. Vibracijske pjesme su jedno od sredstava koja pomažu organizmu u tom procesu.

113

G. Palamas, Trijade u obranu svetaca hezihasta, cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 130.

114

J. Grotowski, Cin che c stato, u: L. Flaszen–C. Pollastrelli (ur.), Il Teatr Laboratorium di Jerzy Grotowski 1959–1969, Pontedera, Fondazione Teatro di Pontedera, 2001, str. 237.

115

E. Barba, La terra di cenere e diamanti, Bologna, Il Mulino, 1998, str. 157.

116

F. Ruffini, La stanza vuota, La stanza vuota, »Teatro e Storia«, br. 20/21, 1998–1999, str. 474.

117

J. Grotowski, Tecniche originarie dell’attore, L. Tinti (ur.), Svesci iz Istituto del Teatro e dello Spettacolo, Rimsko Sveučilište »La Sapienza«, ak. god. 1982–83, str. 203.

118

Ivi, str. 88–89.

119

Ivi, str. 138.

120

Cieslak–Princ Konstant je često opisivan metaforama svjetla: »neka vrsta psihičke svjetlosti«, »prosvijetljenost iznutra«, »svjetlost doslovno neizmjerljiva«, »stanje milosti« (J. Kelera, Monologhi di Ryszard Cieslak nella parte di Principe Costante: verso l’apoteosi, »Odra«, br. 11, 1965, cit. u: J. Grotowski, Per un teatro povero, Roma, Bulzoni, 1970, str. 127), »čini se kao da je tijelo prozirno« (F. Taviani, Cieslak promemoria, »Teatro e storia«, br. 10, 1991, str. 194).

121

Interview: M. Ahrne i J. Grotowski, »Teatro e Storia«, br. 20/21, 1998–1999, str. 432.

122

G. Palamas, Homelija o prikazanju Svete Djevice u Hramu, 175–177, cit. u: J.–Y. Leloup, L’esicasmo. Che cos’c, come lo si vive, Milano, Gribaudi, 1992, str. 172.

Prijevod je nastao uz veliku pomoć akademika Nikole Batušića

Navigacija

Kolo 2, 2006.

Ogledi

Žarko Domljan

Moj pogled na događaje

Fragment veće memoarske cjeline