Dvije proze

Dvije proze

Sluz

— Pogledaj, sjaje samo za nas — rekao je Domagoj. Ruka mu je bila mlaka dok mi je milovao zapešće, nesigurno, kao da u mraku pokušava pronaći prekidač kojim će upaliti stropnu svjetiljku.

Ležali smo na travi. Trava je bila vlažna. Kao ljetna noć nakon prekratkog pljuska. Vlaga mi se uvlačila u odjeću, u kosu. Mirisala sam na otkos, na nekoliko piva koje smo popili prije no što smo otišli u park, prije no što smo legli na travu u parku, ispod neba bez ijednog oblaka.

— Pogledaj zvijezde, Marija — ponovio je Domagoj. Uvjeren da ga nisam čula, okrenuo je lice prema meni. Zapuhnuo me je alkoholni zadah iz njegovih usta.

Bio je patetičan. No, tad na to nisam tako gledala. Domagoj je bio lijep kao hollywoodski glumac. Mogao je popiti gajbu piva, pljuckati kroz zube, psovati kao kočijaš, pričati nevjerojatno proste viceve i vrtjeti ženska bića oko malog prsta.

Nekad je bio šarmantan, a sad je jednostavno glup. Ostario je i ostao je bez svega onoga za što se nekoć držao kao pijan plota. Izgubio je kosu, a i ono malo kose što mu je ostalo odavno već nema boju kestena. Dobio je trbuh, mješinu, a guzovi su mu se raširili i razvalili kao jutene vreće pretrpane krumpirom. Zato mi je i najgore kad ponekad u donjem rublju hoda stanom i kad se češe po stražnjici. Tad bih ga najradije ugušila jastukom. Trudim se ne gledati ga, izbjegavati dnevni boravak u kojem na trosjedu leži kao nasukani kit i zuri u vječno uključeni televizor.

Nemoćna sam, jer osjećam kako u meni raste nešto što teško mogu nadzirati. Škrgućem zubima i brišem posuđe. Trudim se čitati, ne gledati ga, gledati bilo što, samo ne njega. Sve, baš sve me na njemu razbjesni, čak i ono što mi se nekoć, Bože, kako davno, činilo simpatičnim. Kad podrigne, poželim mu iščupati jednjak, izbušiti mu oči kad mi onako, valjda misli, zavodnički namigne i kad mi kaže: »Što je, stara?« Užasavam se same sebe. Ne mogu si pomoći.

Zato se valjda toliko često i vraćam u onu noć, gdje stojim ispod neba popljuvanog zvijezdama. Točnije: ležimo na travi, on i ja. I on mi opet govori one ljigave riječi o zvijezdama, nama, smrdimo na pivo i odjeća nam je vlažna od trave, od svježe pokošene trave na kojoj se počela nakupljati rosa kao znoj. Samo, više se ne cerim samozadovoljno, nije mi toplo oko srca, već ustajem, skačem na noge. On zabezeknuto leži i gotovo me prestravljeno gleda. Hvatam bocu piva. Polupraznu ili polupunu. Svejedno je. Snažno njome zamahujem i udaram ga u glavu. Posred čela. U snu nema krvi. Samo zadovoljstvo što ga vidim kao popišanog pivom. Poniženog. Zatim mu kažem, vičem:

— Što sereš, majmune jedan! Kakve zvijezde! Sjaje za nas kao štu su sjajile i za onih petsto pedeset pet cura s kojima si ovako ležao na travi. Seronjo!

Svašta mu još kažem. Osjećam se kao super — žena. Kosa mi oko lica paluca kao plašt. Osjećam se moćno, pobjednički. Nakon takvog sna uvijek mi bude lakše. Lakše podnesem ono: »Marice, ovo ni svinja ne bi pojela!« ili »Glupa si k’o guzica«. Bude mi lakše zato što umjesto njegova ljutita lica koje se nad tanjurom s punjenom paprikom nadvija kao nad gnojnicom vidim zaprepašteno lice poniženog Domagoja. Umjesto da zaškrgućem zubima, tad se samo nasmijem, potiho, iznad sudopera. I ne uzvratim mu pitanjem koje se pretvorilo u poštapalicu: »Zašto si onda tako debeo, svinjo?«

Domagoj nikada nije volio reći, izgovoriti ono »volim te« za kojim sam nekoć silno žudjela. Istina, rekao mi je da me voli, dva puta. No, i to se dogodilo kad je bio pijan, a ja srdita. Valjda je za njega nježnost bila iskakanje golorukog muškarca iz bastiona muževnosti. Nešto u čemu bih ga skršila, polomila i uništila. Uvijek sam morala pitati: »Voliš li me?«, a on bi progunđao: »Znaš valjda.« Tu bi razgovor bio gotov.

Na uvrede ga nikada nisam morala podsjećati. Posljednjih godina sve manje. One su izlijetale u salvama. Ležao bi na trosjedu i prema kuhinji, u kojoj provodim najveći dio vremena, ispaljivao bi uvrede kao bestrzajni top. »Bože, kako si glupa!«, »Imaš debelu guzicu«, »Tko bi te takvu pogledao.« U početku je bio inventivan, poslije se počeo ponavljati. Ja sam, međutim, u početku plakala. Poslije sam naučila vraćati. Zato me je prozvao luđakinjom. Što i jesam — živim s ludim čovjekom.

Zato i bježim u snove. Zato što ne bih izdržala. Već bih ga odavno ubila ekspres–loncem, razmrskala bih mu glavu, ili bih mu krhotinom tanjura prerezala vratnu arteriju. Učinila bih nešto zbog čega bih zažalila. Skupo bih platila nešto što sam učinila čovjeku koji tog nije vrijedan. Koji više ničeg nije vrijedan.

Ne sanjam prošlost, jer sve ono što mi se nekoć činilo lijepim, sada je sluzavo, bljutavo i lažno, napuhano velikim srceparajućim riječima iza kojih vrebala je laž. Čovjek je svinja koja biserje riječi uvalja u blato vlastitih djela. Velike riječi i niski udarci. Zato su lijepe stvari najljepše zato što su ostale na riječima. Kakav bi, primjerice, Petrarca bio muž onoj svojoj neostvarivoj ljubavi? Da se njihovi susreti nisu svodili na nedjeljne mise? Kakvi bi jedno drugom bili da su zajedno doživjeli probavne smetnje, menopauzu, sredovječnu krizu, zlovolje, depresije, histerije?

Koliko god se trudila, ne mogu pobjeći: on gleda utakmicu i sucu psuje mater, ispušta plinove, komentira dnevnu politiku, moju hranu, stražnjicu, moje obješeno lice. Čudi se kako je mogao biti toliko glup da me oženi. Mogao je naći bolju, kaže. A ja sam mogla pobjeći. Mogla sam ne nasjesti. Mogla sam se pokupiti i otići dok sam još imala kamo. Ovako: zatočena sam u braku kao u podmornici koja davno potonula je na dno nekog oceana. Ne znam ni gdje sam točno, ni kako sam tamo dospjela. Znam samo da mi je hladno, da je mrak i da sve teže dišem. Mogu samo urlati i šakama udarati o metalne stijenke podvodnog zatvora u koji sam dragovoljno ušla. »Glupa si!« tako često zaurla prema meni. Zna da me to najviše vrijeđa. Zna da znam kako nema smisla opirati se i proturiječiti budali.

Jučer je bila nedjelja. Jučer više nisam mogla izdržati. Nešto me je gušilo kao halapljivo progutan, nedovoljno sažvakan komad suhog peciva. Stajala sam pokraj štednjaka. Kuhala sam sataraš. U pećnici se peklo meso. Iznenada, osjetila sam da smrdim, da mi svaka pora smrdi na kuhinju, na zagorenu mast, prokislo mlijeko, na užeglo ulje i ispranu spužvicu za pranje posuđa. Samoj sam se sebi zgadila. Nisam mogla izdržati. Kao bez daha, iz kuhinje sam otrčala do dnevne sobe. U ruci sam imala kuhaču koja se još parila od prevruće rajčice. Zastala sam na vratima prostorije u kojoj je bio Domagoj. Ponovo je ležao na trosjedu. Na boku. Bože, kako to da još nije dobio rane od ležanja? Valjda ga je od dekubitusa spasilo povremeno premiještanje s boka na bok. Čitao je sportske novine. Jednom mi je prilikom rekao kako više nema snage za politiku, gospodarstvo i crnu kroniku. Prešao je na sport. Isključivo.

Stajala sam na vratima. Morao me je čuti. Nije, međutim, spustio novine, niti me je pogledao. Nije me ni morao pogledati. Nisam izgledala velebno: kosa mi je bila uznojena, bila sam nenašminkana, blijeda. I debela. To je volio naglašavati.

— Ne volim te više — povikala sam prema njemu. Moj je glas novine zapljusnuo kao veliki, slani val.

Napola je sklopio novine i blijedo me je pogledao. Ništa mu nije bilo jasno: ni zašto sam napustila kuhinju u kojoj sam trebala kuhati ručak, ni o čemu govorim. Ipak, ništa nije rekao. Samo me je gledao pogledom u kojem nije bilo ničeg: ni mržnje, ni ljutnje, ponajmanje ljubavi. To i jest bilo najgore.

— Ne volim te više — ponovila sam i pljuvačka mi je izlijetala iz usta, frcala je na sve strane. — A Bog zna koliko sam te dugo voljela, ni sama ne znam zašto, čime si to zaslužio. Sad mi se gadiš, gadi mi se sve na tebi, tvoje usrane gaće, tvoje podrigivanje, zijevanje. Zgrozim se kad kišeš, kad srčeš juhu, kad duboko dišeš u snu. Poželim ti u usta ugurati perinu kad hrčeš.

I dalje me je gledao. I dalje je samo šutio.

— Čuješ li me? Gadiš mi se! — zaurlala sam kao, kao... zvijer.

Tad je ustao. Zatvorio je prozor. Nije htio da me čuju susjedi. Bilo ga je stid. Zbog mene.

— Stvarno si luda — rekao je tiho. Gotovo konspirativno.

Ispustila sam kuhaču iz ruke i bijesno sam dotrčala do prozora. Otvorila sam ga.

— Što je, idiote, ne želiš da me čuju susjedi? Tebi je normalno da već godinama slušaju kako ti mene vrijeđaš? Neka sad čuju i mene.

— Luđakinjo! — zarežao je i ponovo je zatvorio prozor.

Ja sam ga ponovo otvorila, on ga je zatvorio. I tako nekoliko puta. Ne znam koliko. Sve dok prozorsko staklo nije napuknulo. Tad je odmahnuo rukom i vratio se na trosjed. Htio mi je pokazati da ga ne zanimam, pa je uzeo novine i raširio ih je kao da će čitati. Htio me je ignorirati. A mene je obuzelo posvemašnje ludilo. Prišla sam mu i iščupala sam mu novine iz ruku. Zatim sam ih iskidala na komadiće. Sad je bio crven u licu i zaprepašten. No, i dalje je samo sjedio. Kao pokošen. Prokleta trava!

— Što ti misliš, čime si ovo zaslužio? — urlala sam. — Zar misliš da je normalno da ja perem, glačam, čistim, kuham, da slušam uvrede i poniženja, da nikad ništa ne kažem? Zar je ovo brak? Zar je brak debeli muž na trosjedu i zapuštena žena u kuhinji?

Imala sam osjećaj da mi se na rubovima usta nakuplja pjena. Gorka, žućkasta pjena.

— Ma, tko te drži, idi, nađi nešto bolje! — sad je i on vikao. Ipak, doimao se zbunjeno.

— Kamo da odem? Kaži! Kamo? U vražju mater! Sve sam na tebi potrošila. I živce i snagu i snove i vrijeme. Ne mogu se više prepoznati. Ostarjela sam, ali ti si me učinio ružnom iznutra. Gorkom, nezadovoljnom. Tko ti je dao pravo da mi to učiniš? Tko ti je dopustio da me pretvoriš u čudovište, u luđakinju, kako kažeš?

Domagoj je pripalio cigaretu i bijesno je otpuhnuo prvi dim.

— Nitko te nije tjerao da se udaš za mene. Nitko. A i ja sam mogao pronaći bolju — znam da je bio uvjeren da će me povrijediti s onom »boljom«. Nekoć bi tako i bilo, ali ne i jučer. U nedjelju.

— Nitko me nije tjerao. Voljela sam te. Godinama sam se trudila, davala sam sve od sebe. Pokušala sam ovaj stan i sve podstanarske stanove prije njega pretvoriti u gnijezdo, u topli dom. Ali, ne, ti se nisi trudio. Smatrao si da je savršeno normalno da te ja čekam kod kuće, da te perem i hranim, da plačem zbog tebe, da ti budem vjerna, dobra, slatka i nasmijana dok me ti vrijeđaš, varaš, ostavljaš, ponižavaš. Sve sam trpjela. Voljela sam te. Gade jedan! Da samo znaš koliko sam te voljela! Gade! Nezahvalno smeće smrdljivo! Ali više te ne volim, više se ne mogu ni sjetiti zašto sam te nekad toliko voljela. Sad više nemam kud, sad sam u zatvoru, ali neću ti više dopuštati da me vrijeđaš i ponižavaš — tu sam zastala. Samo da duboko udahnem. Nešto me je i dalje gušilo, no osjećala sam de će i to uskoro prestati. — Je si li me čuo? Nećeš me više vrijeđati!

Otišla sam zatim u kuhinju. Dohvatila sam lonac i otišla sam u kupaonicu, sataraš sam izlila u klozet. Povukla sam vodu. Pečeno meso bacila sam u koš. Svukla sam pregaču i otišla sam leći. Spavala sam kao da sam popila šaku tableta za spavanje. Ne znam koliko sam spavala. Najmanje šesnaest sati. Probudila sam se u ranu zoru. Vani je još bio mrak. U grmlju ispred zgrade pjevao je slavuj. Dugo ga već nisam čula. Još od vremena kad sam zbog Domagoja kradom bježala iz roditeljskog doma, iz svoje djevojačke sobe i vraćala se pred svitanje.

Ustala sam i prišla sam prozoru. Razblaženi mrak mlačno je mirisao na travu, na travnjak ovlažen sumaglicom. Prošli su me trnci.

Pošla sam u kuhinju, popiti vode. Provirila sam u dnevnu sobu. Domagoj je hrkao na trosjedu. Ležao je na lijevom boku i lice mu je bilo okrenuto prema naslonu. Ne znam jesam li bila iznenađena što ga vidim. Možda, jer mogao je otići, tjerati mi inat, vratiti se kasnije ili se nikad ne vratiti. Ostao je. Ni on više nema kamo. Baš kao ni ja.

Na prvi pogled, ništa se nije promijenilo. Danas sam skuhala novi ručak. Domagoj je čitao novine. U podne je upalio televizor, da pogleda vijesti. Premda ga ni politika, ni gospodarstvo više ne zanimaju.

Ipak, sve je nekako drukčije. Rekla sam mu sve što sam godinama skupljala. Ispovraćala sam dušu. Sad znam da i on zna. Teret mi je lakši.

Buđenja

Na dah

Muškarci su djeca, razulareni klinci koji su do smrti u stanju naklapati o nekakvim snovima, o idealima za koje su pali ili su još spremni za njih popadati. Žene su jake: one stisnu zube i pregrme svaki užas, prebole svaku bol. Muškarci možda ne plaču, teško im je pustiti suzu. Ali zato, čim ih nešto pogodi, oni padaju ispod šankova, pucaju si u glavu, bacaju se kroz prozore. Muškarcima jednostavno treba čvrsta ženska ruka. Znala je to Ljerka. Znala je da bi i Lovro ostao mlad i glup da ga nije dovela u red, da ga nije urazumila. »Budi lukava«, govorila joj je nekoć mama, »budi blaga i nježna, klimaj glavom, ali uvijek radi ono što ti želiš. Polako, ali sigurno i njega natjeraj da počne raditi ono što ti želiš.«

I doista: s osmjehom širokim kao trokrilni ormar, Ljerka je Lovri, malo–pomalo izbijala gluposti iz glave. Dopustila mu je da zadrži neke sitnice, nešto što bi mu mogla nabiti na nos u slučaju svađe i mogućeg predbacivanja. Smio je gledati utakmice, držati noge na stoliću u dnevnome boravku, svakih nekoliko mjeseci kući dovesti prijatelje i odigrati nekoliko partija belota. Zaboravio je Lovro da nekoć je silno htio imati konja, živjeti na selu, skupljati stripove i knjige, izrađivati skulpture u drvetu. Ljerka mu je blago i nasmiješeno, uz mnogo truda objasnila da konji smrde, da je selo zaostalo, a da je sve ostalo ili prljavo ili skuplja prašinu.

Lovro je odustao od svojih snova, postao je ozbiljan i odgovoran obiteljski čovjek koji je, doduše, ipak znao i prolupati (osobito na dočecima novih godina), podići je u zrak i zavrtjeti. Ona bi ga odgurivala i kroz zube bi mu procijedila neka prestane, jer ljudi gledaju i vide da je pijan, da se glupo ponaša.

S Filipom joj je bilo lakše. Sa sinovima je uvijek lakše: na njih možeš utjecati od malih nogu, naučiti ih razboru. Osim toga, za dobar odgoj sina gotovo svaka majka ima savršen antiuzor. Oca koji još nije dosegnuo razinu potpuno razborita i uljuđenog čovjeka.

— Pogledaj, sine, kako je ružno kad ljudi piju — demonstrirala bi Ljerka pokazujući Filipu oca, kojemu se, u početku, još i moglo dogoditi pijanstvo.

I tako, jednoga dana, sve je dosegnulo razinu savršenstva. Filip je završio ekonomski fakultet, zaposlio se u banci i postao je »svoj čovjek«. Ljerka je bila ponosna. Prvo zato što ju je posjećivao sin u odijelu i s kravatom, a zatim i sin koji ju je došao izvijestiti da odlazi u bolji život. U Ameriku.

Ponosnoj Ljerki preostao je Lovro koji je kao gospodin–čovjek svakoga dana s posla dolazio u čistu kuću u kojoj ga je čekao ručak, papuče pokraj vrata i nasmiješena Ljerka savršene frizure, savršeno cvjetaste haljine i tiha, odmjerena, gotovo podčinjena glasa kojim je i dalje održavala mir u kući. Njih dvoje u međuvremenu su stvorili i stekli vlastite rituale: nedjeljni ručak na stolu je bio točno u trinaest sati, u pet poslije podne pila se kavica, u osam navečer obavezno je bilo pogledati vijesti, iščuđavati se, nedjeljom poslijepodne otići u šetnju. I čekati Filipova pisma koja sve rjeđe su stizala. Kao da su ih patke na leđima prenosile preko Velike Bare.

Sve je bilo idealno. Izuzmu li se, naravno, Filipova nipošto emotivna, štura epistolarna javljanja iz bijelog svijeta u kojima je njihov sin vlastiti život oslikavao isključivo financijskim uspjesima i materijalnim napretkom. Valjda je htio da se mama hvali zavidnim susjedama. Mama koja je uspjela i supruga i sina pretvoriti u odrasle ljude bez cirkusantskih, djetinjastih ispada.

Sve je bilo toliko dobro da je Ljerka nemarno zaboravila na Damoklov mač prevrata koji se uvijek njiše ponad idila velikih i malih ljudi...

— Nemam zraka, nemam zraka! — zakrkljao je Lovro usred noći. U gluho doba noći cijelim tijelom poskočio je kao opruga i sjeo je na krevet. Držao se za vrat, za Adamovu jabučicu, a glas mu je zvučao kao da govori ustima punim šećerne vate.

Ljerka ni dandanas ne zna zašto je iz sna, u mraku spavaće sobe, mahnito počela čupati gornji dio Lovrine pidžame s plavo–sivim prugama. Gumbi su frcali na sve strane. Jedan je gotovo razbio zrcalo iznad komode za koje zataknuta je bila grančica mirte s posljednje Cvjetnice. Valjda je mislila da će Lovro tako dobiti zrak. Da će prestati krkljati i da će oboje nastaviti mirno spavati do jutra. Ujutro je Lovro, međutim, potpuno ostao bez zraka, a Ljerka je, na internom odjelu Opće bolnice, samo dobila vrećicu s Lovrinom odjećom. Kući se vratila sama. S vrećicom.

Tad se probudila. Uistinu je shvatila. Prekasno, kao po običaju.

Na bijelom čupavcu, pokraj kreveta, pronašla je sedefasti gumb s Lovrine pidžame i gorko je zaplakala. Kao nikad prije gumba. Sjetila se malih stvari koje uporno gurala je ispod saga podsvijesti, sve u neprestanom i grčevitom očekivanju nečeg velikog. A toliko se sitnih stvari skupilo u njezinoj glavi da je mogla napraviti snjegovića, Kolosa s Rodosa, nešto dramatično i uzvišeno. Samo, toga, sve do Lovrina gubitka zraka, ni u jednom trenutku nije bila svjesna.

Jedno je vrijeme čučala pokraj čupavca, rukom se držala za rub kreveta, za dasku o koju se Lovro tako često znao udariti kad noću bi ustajao po čašu vode. Ispod kreveta plesala je prašina. Kao čupavac.

Ljerka je zatim ustala. Otišla je do kuhinje i sjela je za stol. Ni do čeg joj nije bilo. Samo je zurila u stvari oko sebe, u sve što je stajalo na uobičajenim mjestima, no što se sad činilo drukčijim, posve izmijenjenim. Pogled joj je pao na stol. Na stolnjak od voštana platna posut margaretama na pastelno–modroj podlozi. I taj komad nepromočiva platna učini joj se neprikladnim, odveć veselim za nevjericu u kojoj se zatekla. Zbog zraka.

A tad sve je počelo. S jabukama.

Na stolu, nasred onog neprikladnog stolnjaka počivala je bijela, porculanska zdjela s jabukama. Šarenim, rumenim, zelenim i žutim jabukama. Ljerka ju je podigla kako bi uklonila stolnjak i zapuhnuo ju je sladak, ljepljiv miris jabuka koje su u zdjeli dozrijevale i skupljale sok koji se pod zubima melje u brašno ili hruska i niz bradu curi rijedak i proziran. A Lovro je uvijek kupovao jabuke. »Neka mirišu«, govorio je polažući najlonsku vrećicu na stol. Kad god bi se odnekud vraćao, Lovro bi kupio jabuke, koje bi zajedno gulili i jeli ispred televizora, u dvorištu, za kuhinjskim stolom, od kojih bi Ljerka zimi spravljala kompot s cimetom.

Na te se jabuke nikad nije istinski obazirala. Bilo je to nešto uobičajeno, kao krepani poljski miševi nakon košnje električnom kosilicom. Prolazila je pokraj tih jabuka, prebacivala ih iz vrećice u zdjelu, gulila ih je, no nikad ispred njih nije stala i nije udahnula njihov miris. Jabuke su bile normalna, uobičajena pojava. Baš kao i Lovrina jakna prebačena preko prve stolice do vrata u blagovaonici.

— Objesi jaknu gdje joj je i mjesto — srdito bi rekla Ljerka. A Lovro bi, tih kao krivnja, blago pogrbljenih leđa jaknu svlačio sa stolice i odnosio u predsoblje, gdje bi ju objesio o vješalicu.

Ljerki je, općenito, sve uvijek moralo biti na uobičajenom mjestu. Sve je moralo biti neprimjetno. Jabuke na stolu, jakne u predsoblju, na vješalici, rublje u gornjoj ladici komode, cipele gdje je cipelama i mjesto... I Lovrine ruke. Na njezinim ramenima, njezina ruka u njegovoj ruci, njegove ruke na stolu, dok mu ona u tanjur juhu dolijeva grabljačom iz koje vise dugi, žuti rezanci. Lovrine ruke. Nikad ih prije nije gledala, obazirala se na njih.

Sve dok ih nije vidjela na odru. Preklopljene i bijele. Voštane.

— Nisu to Lovrine ruke — promucala je tiho, sebi u bradu.

Dodirnula ih je. I doista: nisu to bile Lovrine ruke. Ono što je očešala, kao u mraku, bilo je hladno i glatko, gotovo sklisko. A Lovro, njezin Lovro, imao je tople, počesto hrapave ruke. Od zime na kolosijecima. Imao je ruke koje mirisale su na kolomast, na metal, na ljuskice metalne boje koju kiša greca, a sunce prži. Lovro je imao lijepe ruke: široke i mekane dlanove, uvijek uredno podrezane nokte. A Ljerka nikad nije zastala, ni na tren, i nikad mu nije rekla: »Imaš lijepe ruke.« Nikad se nije nasmiješila njegovim rukama, niti ih je pomilovala. Onako, bez nekog velikog razloga.

Više se nije sjećala kad ga je posljednji put pogledala u oči. Ravno u oči. U ona njegova dva, tamnomodra zrcala. Kad je posljednji put u iskričavoj caklini njegovih očiju vidjela iskrivljenu i kugličastu sliku sebe same. Zaboravila je.

A Lovro više nije imao oči. Imao je spuštene vjeđe, kao zastore preko zamagljenih prozora. Ljerka nije znala što se iza njih krije i bilo ju je strah. Nije se plašila smrti, već praznine, onog što je Lovro iza sebe ostavio.

U mrtvačnici, ljudi su šuštali oko nje. Mrmorili su i zgražali se pred iznenadnom smrću koja silovito pogodila je njihovu susjedu, poznanicu, davnu prijateljicu. Snebivali su se nad smrću koja miriše na svijeće i plastiku vijenaca od umjetnog cvijeća, a koja pogrbila je leđa i polomila je ruke ženi u crnom, s crnom maramom preko prosijede kose i bijelim rupčićem u blijedim rukama.

Ljerka nije čula ljude. Ne razgovijetno, već kao tihi cilik violina filmske glazbene pozadine. Čula je samo svoj grozničavi glas koji po malome mozgu udarao ju je kao žezlom.

Htjela je otjerati sve one šaputave i znatiželjne ljude koji svoju sućut unosili su joj u lice, kojima iz slatkorječivih usta vonjale su zaprške kasnih ručkova, bomboni s anisom, rakije ispijene navodno za pokojnikovu dušu. Htjela je zaurlati, grozno vikati. Tako da joj žile iskoče na čelu i vratu, dok joj se lice potpuno ne iskrivi. Da ju nitko više ne može prepoznati. Nije, međutim, vikala. Samo je pognula glavu. Osjećala je stid. Zato što je shvatila kako je stvarima, onom što drugi, nebitni, mogu vidjeti, posvećivala više pozornosti nego živima koji jednom nužno moraju umrijeti.

Prašina, glupa prašina koju jednostavo morala je brisati s pokućstva tri puta tjedno. Prozori koje je prala kako susjede ne bi rekle da je nemarna. Sve te stvari po kojima su samo drugi mogli reći da je dobra žena i domaćica.

— Dođi, sjedni malo. Popijmo zajedno kavu — pozivao bi ju ponekad Lovro.

— Samo ti pij kavu. Ja ne mogu. Moram obrisati podove, pokupiti prašinu. Pogledaj kako je sve prljavo — odgovarala bi ona. Užurbana, raščupana, jedva bi ga pogledala. A on bi, kao postiđen, posegnuo za novinama ili bi uključio televizor.

Ponekad bi ju pozvao:

— Idemo leći? Hajde da jednom legnemo zajedno.

Ponekad, tako bi ju pozvao, a ona je uvijek odmahivala glavom kao da ju netko poziva u kušnju. Uvijek je morala ili glačati rublje, ili peći blagdanske, nedjeljne, rođendanske i tko će znati kakve kolače. Kolače koje će moći iznijeti pred čestitare ili slučajne posjetitelje, a koji divit će se njezinu umijeću, njezinoj predanosti.

Iznenada, Ljerka je shvatila da je sve bilo pogrešno. Iznenada, u mrtvačnici, pokraj voštano žutog Lovre, ispod kupole lažno umanjenih i suosjećajnih glasova promatrača i znatiželjnika, Ljerka je shvatila koliko je pogrešno shvatila i naučila lekciju. Onu maminu lekciju o muškarcima koji žude za preodgojem.

Trideset pet godina živjela je uz Lovru. Ali samo formalno, jer cijelim se bićem trudila dosegnuti ideale kojima će se drugi diviti: postati savršena kućanica, imati savršenu obitelj, dijete, savršen vrt, pročelje, prozore, sve što drugi mogu vidjeti. Živjela je s Lovrom kao pokraj porculanske figurice koju povremeno treba očistiti od prašine. Živjela je s čovjekom kojeg nije poznavala, koji ju nikad nije upoznao.

Ništa više nije imalo smisla. Upravo to, kao žarulja je sinulo Ljerki u mrtvačnici. Tko je uopće bio Lovro? Budalasti devetnaestogodišnjak koji je maštao o konjima, preskakao tarabe susjednih vrtova kako bi joj nabrao kiticu cvijeća, zaljubljeni lupež koji je o prozor njezine djevojačke sobe nekoć bacao kamenčiće samo da ju vidi na tren? Ili smiren i tih, pokunjen čovjek u kakvoga ga je pretvorila? U što se uopće zaljubila: u onog Lovru iz »pretpovijesti« ili u ono u što ga je pretvorila?

Ništa više nije znala. Samo se osjećala kao lakrdijaš, kao komedijaš koji se uvijek, tvrdoglavo postojano svemu smiješi, koji čak i kad padaju sjekire, kad mu nešto grči želudac jednostavno mora biti savršen. Neiskren, prikriven, ali savršen.

Tjeralo ju je na povraćanje. Ne zbog ljiljana koje je položila u Lovrine sklopljene ruke, ni zbog tamnim zastorima zastrte prostorije koja je vonjala na smrt, već zbog sebe same. Zbog svoga savršenog vremenskog rasporeda u koji se Lovro uklapao koliko i mrlja na sagu.

Prije tri dana, bez zraka je ostao čovjek o kojem ništa nije znala. Nije znala »ono nešto« zbog čega je on bio on, a ne netko drugi. Znala je broj njegovih cipela, dioptriju njegovih naočala, broj košulje, gaća, čarapa... Nije znala o čemu je sanjao, koju boju je volio, što ga je to ponekad tjeralo da zastane pokraj prozora i zagleda se u daljinu, zašto je ponekad bio šutljiv. Zašto je toliko volio jabuke.

Možda ljude ipak treba pustiti da budu blesavi, pomislila je. Spustila je ruku i zavukla ju je u džep kaputa. Pod prstima joj je zašuštao papir brzojava kojim je Filip javio da ne može doći ocu na pogreb. »Neodgodive obveze. Dolazim možda za Uskrs«, napisao je. A tek su se bližili Svi sveti.

Ljerka je ruku brzo izvukla iz džepa. Kao da je prstima napipala promočen i posve vlažan rupčić. Vratit će se kući. Ulaštenoj, urednoj i pospremljenoj kući, uredno posloženim ormarima i kuhinji bez masnih mrlja. Sama će iščekivati pisma na leđima sve umornijih patki.

Zastenjala je. Svi prisutni su utihnuli. Mislili su da je to njezina tuga koja uštimava glas za finale posljednjeg ispraćaja.

Cecilija

Sjedila je pokraj prozora. Kao da čeka. A iz daljine valjali su se samo oblaci, vedrine, kiše i studeni. O prozor ponekad češljao se vjetar, mrk od sjevera i kiše ili blag kao čaj od lipe kad putovao bi rijekom i provukao se kroz perivoje.

Cecilija je čekala, a sve je bivalo isto. Samo gušće. Gušća tuga: opipljiva i skliska, gušća samoća. Ona, obnažena do samoće, stoji ispred sebe same kao ispred zrcala. Sebe, blijede i tužne. I oči su joj velike, prazne kao propuh napuštene i razvaljene kuće, kao zdenac iz kojeg već dugo nitko nije došao zagrabiti vode, ruke hladne i bijele.

Cecilija je čekala. Da sve prođe, stane. Da minu šutljivi dani, da ponovo preko usana prevali riječi koje poput vesla razgrnut će mutnu i ustajalu vodu tišine. Jer više nije znala što je najgore: ono dok je još uistinu čekala ili trenutak kad doznala je da čekanju više nema mjesta, da sve je umrlo i da nadu morat će pokopati u dubok glib i grob bez imena.

Ceciliju nikad nitko nije učio kako pokopati djecu, kako preživjeti smrt koja preko noći uvukla se u ljude. Kako zaustaviti ono što u jednom jedinom trenu susjeda u ulici pretvorilo je u čovjekova kljastog i goropadnog brata blizanca.

Cijelog života učili su je i ona se trudila naučiti, ljubavi, strpljenju, trudu i brižnosti. Baka ju je naučila kukičati debele čarape za dane kad zima prozorska stakla okuje kao paravan. Učila ju je kako štirkati stolnjake, kako potpaliti peć na drva i na njoj ukuhati pekmez. Majka ju je učila kako rukama umijesiti kruh, kako se prekrižiti u crkvi, kako pisanice o Uskrsu šarati voskom. Učila ju je kako godinama pridržavati tri ugla kuće, kako biti majka. A otac, tata ju je učio trudu. Učio ju je kako pošten čovjek može sjesti i rukama prelomiti kruh tek kad je te iste ruke podario danu koji neprimjetno izlio se u sumrak. Svi njezini, šutljivim strpljenjem vlastitih djela godinama su je učili da kuću u topli dom ne pretvara rasplamsana vatra potpaljenih cjepanica, već ljubav, poštovanje, vjera da dobro se dobrim vraća. Učili su je njezini, i ona je naučila da mali Isusek dopustrio je da ga razapnu kako bi postao Spasitelj.

A sad joj se čini da ništa od tog ne vrijedi. Srušili su joj kuću te joj se čini kako svijet u kojem se našla nikada nije ni čuo za ono od čega je sazdana. Jer nikad, baš nikad prije u očima ljudi nije vidjela ono što u njezin dom nikad nije smjelo kročiti. Mržnju. Zlo koje nepozvano je došlo, protutnjalo njezinom ulicom, a koje nije bilo plaća ničemu. Jer, znala je Cecilija da nikog nije ubila, da nikomu kuću nije zgazila. Baš kao ni Stjepan, Domagoj, Zlatko, Marija, Marta, njezini susjedi pokraj čijih blatnih i zgrčenih tijela je prošla kad pao je Grad. Ničim oni zaslužili nisu da ih netko poubija kao pse. Na pragovima davno mrtvih kuća. Zidovi kuća još su uspravno stajali kao gubavci na samrti koji prose vodu, a oni su ispred njih ležali kao mrtva djeca.

Marija je, na primjer, bila poluslijepa, pogrbljena i, oslonjena o štap, na plećima je teglila svojih sedamdeset osam dobroćudnih godina. Sve do rujna sjedila je ispred kuće, na klupčici ispod oraha i drhtavim je rukama kukičala stolnjake od konca boje bjelokosti. Onda, u rujnu, kad dozrijevale su dunje i kad poljski miševi sa strništa počeli su se seliti u hambare, netko je odlučio osloboditi grad. Srušiti ga. Prisvojiti si ga. Marija se preselila u podrum. U tinjavu svjetlost između svjetova. Bila je sama. Bez ulice i prolaznika, bez susjeda koji upitali bi ju za zdravlje, za artritis koji grčio joj je ruke kao što je ona nekoč grčevito cijedila bijele plahte. Nikog više nije imala. Njezin Jozo, pokoj mu duši, davno se preselio pod ledinu, a tjedan dana nakon početka pakla granata joj je ubila psa. Bezimenog mješanca žute dlake, lajavog i obijesnog. Jedino biće koje još čuvalo ju je od straha, od zebnje kad noć bi se, bez oblog dukata mjeseca, pretvorila u avet i kad bi neka nevidljiva ruka protresala krošnje trešnji i šljiva u njezinu dvorištu.

Tjedan dana od dana kad kiša je prestala biti voda koja škropi iz oblaka, Cecilija je otišla po Mariju. Od tog trenutka njih su se dvije zajedno počele ljuštiti u duhove. U dvije sablasti koje čekaju. Cecilija sina i supruga, a Marija povratak u svoju kuću. Dugo je već grmjelo i dugo su već kuće izbacivale svoje utrobe, no kad god bi granata srušila nečiji svijet, i Cecilija i Marija bi poskočile. Jednostavno se nisu mogle priviknuti, prihvatiti novu stvarnost protivnu svemu onom što do tad su živjele.

— Kako li samo Bog dopušta ovo? — prošaputala je jednom Marija, umotana u nekoć smeđu deku, kojoj sad prašina davala je jedinu boju, pogrbljena i bljeđa od aveti. Žuta.

— Nije to Bog, to pucaju oni koji su se od Boga odmetnuli — uzdahnula je Cecilija.

— A zašto im On to dopušta — dugo se u nju zagledala Marija. Očima koje samo napola mogle su vidjeti. Osobito u mraku. U podrumu u kojem ljudi nikad ništa nisu čekali. U kojem nekoć gomilao se samo ugljen i drva za ogrjev, krumpir i mrkva u trapu, jabuke umotane u novine — da izdrže zimu.

— Nisu kuće, a Boga mi ni životi sve što imamo. Valjda imamo i dušu. Ako smo ju sačuvali — zvučala je Cecilija gotovo ratoborno. A u sebi, potajno se nadala, da jednoga dana samu sebe neće morati uvjeravati u to. Da to neće biti sve što će joj preostati. Jer i sin i suprug bili su negdje. U grotlu pakla, kako novinari nazivali su grad koji umirao je i stenjao. A ona ih nije mogla zaštititi. Nije više Marka mogla priviti uz grudi, posjesti ga u krilo i utješiti ga kao kad bi nekoć, o Bože, koliko davno, pao s bicikla ili kad bi u igri izgubio špekule. Baš kao što ni Jakovu više nije mogla položiti ruke na ramena i reći: »Bit će bolje, snaći ćemo se nekako«, kao onda kad zatvorili su tvornicu u kojoj je radio i kad je ostao bez posla. Ono što sad se događalo bilo je veće, nezaustavljivo i izvan njezina nadzora.

Ponekad, sjetila bi se kako su se njezin Marko i njegov prijatelj, Zdenko, znali igrati mravima. Uzeli bi lavor, napunili ga vodom, a zatim bi u vodu porinuli listove njezinih afričkih ljubičica. Uhvatili bi nekoliko mrava u dvorištu i stavili bi ih na listove. Maleni, bespomoćni kukci frenetično bi trčali uz rubove listova, tražeći spas. A spasa nigdje nije bilo. Samo voda. Maleni lavor, smiješna plićina vode iz slavine za njih su bili ocean, užas i utapljanje. Sjećala se Cecilija i osjećala se kao mrav. Njezin grad i ona, svi koje je poznavala, susretala u trgovinama i na tržnici, svi oni tonuli su u nešto mutno, osmuđeno barutom i ljudskom krvi za koju je sad znala da ne miriše slatko kao krv heroina koje u ljubavnim romanima, u žaru neuzvraćene ljubavi presijecale bi si žile na zapešćima ili se bacale pod vlakove u zamahu izlaska sa željezničkoga kolodvora. Znala je da netko, negdje u pet sati, dok ona drhti od podrumske vlage i detonacija, ispija čaj i žali se na kostobolju ili loše vrijeme, da netko na nekoj dalekoj tržnici kupuje povrće, da netko plače za uginulim kanarincem, baca hranu u košaru za otpatke, da netko tuče psa, viče na dijete, da netko proklinje život. A ona sjedi u podrumu i gleda Mariju, koja svojim umjetnim zubalom pokušava pregristi deset dana star kruh ili dvopek. Ona nema struje, nema što staviti u vodu za juhu, ne zna što bi dala samo da joj se ponovo vrati život s bolovima u križima, glavoboljama, loše prospavanim noćima, život u kući koja još ima krov.

Prvih nekoliko dana često je plakala. Zatim je shvatila kako samo biva sve gore. Kako nakon svakog očaja slijedi još gori, pa je suze počela smatrati izlišnima. Čuvala ih je za vrhunac. Za apoteozu. Za očaj nad očajima.

Marijina kuća srušila se kao kula od karata. Jedne večeri, do njih je dopro potmuo zvuk, nakon kojeg uslijedilo je nešto što zvučalo je kao grad. Marija je htjela istrčati van, no ona ju je zaustavila. Vani je bio mrak.

— Pričekaj jutro, pa ćemo zajedno pogledati — rekla joj je.

Marija, međutim, nije ni morala pogledati. Osjećala je. Znala je da netko je nečim razvalio zid njezine spavaće sobe na kojem šepirila se, ovalnim okvirom obrubljena, retuširana fotografija s njezina i Jozina vjenčanja. Da netko je razvalio njezin ormar od trešnjina drveta, spalio uštirkane plahte i stolnjake, razbio poculanske, blagdanske tanjure. Znala je da ništa više neće naći. Samo krhotine. Marija je tad ušutjela i Cecilija se ne sjeća je li joj nakon toga ikad više čula glas. Znala je da Marija više nije bila živa kad su je ubili. Kao psa. Na mjestu gdje nekoć bio je prag njezine razvaljene i spaljene kuće.

Jednoga dana, sve je utihnulo, jer, kako to obično i biva, sve jednom mora prestati. Sve se jednom mora umoriti, posustati. Noć prije tog dana, grad je gorio. Iznad grada nadvio se mučno mlak oblak u kojem dogorijevale su i posljednje stropne grede, posljednja krovišta. Oblak je zatim otišao i spustila se tišina. Jednako tiho, kao tišina, Marija je ustala. Izašla je iz podruma. Cecilija je znala da otišla je do svoje kuće. Do svoje srušene kule od karata. Cecilija je ostala sjediti na svome stolcu. U podrumu. Ni sama nije znala zašto. Kao da se plašila te tišine koju toliko je priželjkivala, no koju je s vremenom zaboravila. S ulice je tad do nje doprlo vikanje, srdžbom izmijenjeni glasovi koje nije poznavala. Zatim je začula pucnje. Nije se usudila ni pomaknuti. Samo je sjedila. Čekala je novu tišinu.

Poslije je naposljetku izašla. Kad je tišina u podrumu već počela zujati i cvrčati. Ni u snu, onom najgorem, sivom i maglovitom, nije se nadala da ju vani neće dočekati ni dvorište, ni ulica, već leševi. Trupla raskomadanih kuća, dvorišta, mrtva stabla — crne i ukočene lešine. Mrtvi ljudi: starci i starice s kojima nekoć razgovarala bi o vremenu, upornoj kiši ili zakašnjelu ljetu, s kojima razmjenjivala je recepte za kolače. Pogledala je svoju ulicu i oči su joj se raširile u čudu. Grad se pretvorio u groblje a ona kao da je gacala po, preko ledine razasutoj kosturnici. Posrtala je i pridizala se. Oči su je pekle. Od bijelog svjetla mjeseca studenog koji ravnicu poškropio je mrazom. Pekle su je od suza koje su htjele, ali nisu mogle van, jer držalo ih je pregolemo čuđenje.

Na suprotnoj strani razvaline ulice ležala je Marija. Lica zagnjurenog u zemlju, kao da sluša topot dalekih konja. Iz tjemena joj se cijedila krv. Netko ju je natjerao da klekne, da pogne glavu. Netko joj je pucao u potiljak. Starici kojoj je artritis prste pretvorio u šiblje. Cecilija je zastala. Nije plakala, barem se ne sjeća da je pustila suzu. Sjeća se samo da ispustila je zvuk nalik cviljenju. Nešto nemoćno i bolno. Pogledom je zatim obujmila ulicu. U lice joj se tad nacerila smrt. Protrnula je, stresla se kao da joj je zima, kroz rupice za dugmad ušla u kaput. Sjetila se Marka i Jakova i oštro ju je zaboljela spoznaja da još uvijek ne zna gdje su, hodaju li zemljom, ili pognuti osluškuju topot dalekih, nevidljivih konja.

Ne zna, ne zna više točnim redoslijedom u špalir povezati događaje koji su se nizali. U njima ionako nije bilo ničeg suvislog. Sve što je uslijedilo razvuklo se u uporno sivi usporeni film oštećen vremenom: umjesto njiva preorane ulice i kolone ljudi, žutih, izbezumljenih, mrtvo–živih ljudi koji vuku vrećice, na brzinu pripremljene torbe. Torbe u rukama ljudi koji valjda su se nadali da nekamo mogu preseliti grad čije bolno lice više nisu mogli prepoznati. Ljudi u autobusima, logori, vrijeđanje, batine, smrt koja prijeti, grebe i pljuje. Smrt koja ludom čovjeku dopustila je da joj bude gospodar.

* * *

Cecilija sjedi pokraj prozora koji nije njezin. U kući, u gradu koji joj ne pripada. U gradu koji nema nijednu klupu, nijednu ulicu ili uličnu svjetiljku koja bi ju na nešto podsjetila. Cecilija samo sjedi i zuri u prazno. Osjeća se kao Lazar koji je već vonjao na smrt kad ga je život ponovo pozvao k sebi kao roditelj koji vraća se iz pečalbe. U ustima još ima onaj teški i opori miris baruta, za nosnice joj se još uvijek ljepi ona teška prašina kuće koja kleca na vlastitim temeljima. Ponekad joj se čini da ljudi zaziru, da bježe od nje, od njezine tuge koju nijedna riječ ne može opisati. Samo tišina. Zato šuti.

Čeka Cecilija. Samo drukčije. Ne više kao prije nade. I supruga i sina davno je preselila u ljudskiji grob. Sada barem zna gdje može zapaliti svijeću, gdje im šaputati, a da joj u glavi istodobno ne zazvone stotine glasova obezglavljenih duša. Kao onda dok ih je još tražila.

Nekad je čekala grozničavo. Misli joj je opsjedala nada da vratit će se. Marko i Jakov. No, sad se još samo sjeća kako joj je nada kao krv otekla niz noge, kako joj se vrtjelo u glavi, kako joj se čitavo tijelo grčilo. Zurila je u fotografije kostiju, ostataka košulje, hlača, u nešto što nipošto nije moglo biti...

— Gospođo, sve indicije upućuju na to da su ovo posmrtni ostaci vašeg sina — rekao je čovjek. Odmjereni liječnik, patolog, suzdržana glasa.

Blijedo ga je pogledala i suze su joj potopile lice. Osjećala je kako joj se oči žare. Ništa nije rekla. Samo je ruke zgrčila u pesnice. Kao da želi probiti neprobojno staklo koje je već godinama dijeli od svijeta ljudi. Vječno zabrinutih, a ustvari bezbrižnih. Šutjela je. A htjela je viknuti:

— Ovo, ovo nije moj sin! Moj sin imao je plave uvojke, najmodrije oči na svijetu. Moj sin imao je plišani glas, topao glas koji prepoznala bih i da me doziva s kraja svijeta. Vidio je stvari koje vi nikad, ni da poživite još tisuću godina, ne biste vidjeli! Moj sin imao je dušu. Jeste li ikada vidjeli slavonska polja, lijeni, olovnosivi Dunav niz koji jurcaju vjetrovi, klize čiklovi alasa? Jeste li vidjeli to? Takva je bila duša mog sina.

Pa, ipak, ništa nije rekla. Grčila je usne kako ne bi dopustila da preko njih prokulja groza i užas koje osjećala je dok gledala je one kosti, ostatke onih ruku svezanih žicom, onu lubanju s rupom od metka u potiljku. Ukočena, kao stup soli pred Mrtvim morem fotografija, samo je klimnula glavom. Obuzimala ju je jeza: sve što je o svome sinu znala, u tom trenutku bilo je bezvrijedno. Sva je sjećanja morala svesti na plombe u zubima, na tragove davno zaraslih prijeloma kostiju iz djetinjstva, na blatom umrljane ostatke nekakve košulje. Bilo joj je hladno. Kao da poluobnažena, bespomoćna, leži na vjetrometini, na ledini koju češlja srditi sjeverac koji kroz tanane pukotine na prozorima uvlači se u kuću, koji kulja kroz dimnjake i razgrće žar u napola ugaslim ognjištima.

Zato Cecilija sad šuti. I zuri ljudima u oči. Kako bi vidjela koliko mogu podnijeti, koliko im može ispričati. Zna ona, naučila je već, koliko se ljudi plaše tuđih nesreća i koliko ne mogu spoznati ono što nisu doživjeli na vlastitoj koži. Ne mogu oni shvatiti koliko čovjek može gutati, probavljati, pa čak i priviknuti se na veliko, na silno očito i neprobavljivo nečovječno, a onda iznenada puknuti na sitnicu. Ta, tko bi joj povjerovao da nije toliko plakala za kućom koliko za razvaljenom trešnjom u dvorištu, kolike joj je suze u oči dozvao napušten i šrapnelima izrešetan bicikl pokraj ceste. Ljudi često jednostavno ne znaju da najbolje stvari u životu uopće nisu stvari, već ono što smo uz njih proživjeli. Stvari su samo biljezi, svijetle ili tamne točke s pomoću kojih se snalazimo u bespuću vremena i sjećanja.

Promatra Cecilija ljude koji je ponekad posjećuju. Zato što su je nekoć poznavali. Više ne. Ili zato što su čuli za njezinu tugu. Dolaze novinari. Osobito na dan, na godišnjicu kad pao je grad. I pitaju je, bacaju prema njoj kamičke svojih riječi kao da žele izmjeriti dubinu njezina zdenca. Pitaju je gluposti, kao na primjer: što je jela, pila, a što osjećala dok grad se grčio kao ranjena životinja. Pitaju je mrzi li i može li oprostiti. A ona ih gleda i gotovo umornim glasom veli:

— Oprostiti se može samo onima koji oprost zatraže. Mene još nitko nije molio da mu oprostim.

Već je naučila što treba reći. Kako izvagati riječi na tezulji nekakve neutralnosti. Jer, vremena su se promijenila. Tako barem kažu. Zbog tih, promijenjenih vremena, često se i osjeća kao zgrčena, grozničava i posljednja gruda snijega na travanjskome suncu.

A vrijeme se vrti, kao pas grize vlastiti rep. I potmulo reži. Studeni uvijek iznova se vraća i plime magli uzdižu se s rijeka i ulice vukovarske rumeno tinjaju porubima svijeća. Za mrtve. A Cecilija zna da sjeverac češlja vodu i da s Dunava podiže miris mulja. Ponekad, kad zažmiri i kad se trudi ne slušati grad koji drukčije bruji, Cecilija vidi plavi bicikl s pomoćnim kotačima, čuje vrata kuće koja se s treskom zatvaraju, vidi dijete u džemperu koji je omama isplela od smeđe i oker vune.

— Obuci jaknu, Marko — čuje samu sebe kako viče.

Dijete se okreće i ona vidi rumene obraze, širok osmijeh i modre, modre oči.

Cecilija pruža ruke i smiješi se.

— Dobro si rekao, sine — veli — grad je čitavo vrijeme bio u meni, samo ja često nisam bila u sebi. Kao sveti Augustin prije trezvenosti.

Saginje se Cecilija i vjeđe joj trepere kako bi procijedile jednu suzu. Ipak, smiješi se. Na licu ponovo osjeća dah djeteta. Osjeća miris za Božić pojedenih naranči, jabuka, osjeća miris mliječnih karamela koje se djeci lijepe za zube i prste, koje ostavljaju najbolje otiske prstiju na prozorskim staklima. Smiješi se Cecilija i čini joj se da ponovo ljubi oznojeno dječje čelo. Da Marko ponovo ispred nje stoji i da sve ponovo će početi. Ispočetka.

Igor Pomerancev

Baskijski pas

Radio–pripovijest

Naslov izvornika: IgorĚ Pomerančev: BaskskaÓ sobaka (radio–povestĚ)

Svako jutro kada se za sinom zatvore vrata, šaljem za njim anđela–čuvara. To ne zna nitko živ na svijetu, čak ni Lina. Anđeo se opire, dugo širi krila u predsoblju. U tim trenucima sin letimice pregledava na ulazu susjedove novine: tko je dao gol, koja se ploča probila na prvo mjesto, nije li princ postao kralj. Zatim se dolje zatvaraju glavna vrata a anđeo također polijeće.

Lijevom rukom napipavam »Sony«, uključujem ga. Val i frekvencija radija na kojem radim su namješteni: treba samo pritisnuti dugme. Čujem Josipov glas. Čita jutarnje novosti. Josipu ruski jezik duguje za riječi »summit« i »briefing«. Njegova zadnja novotarija je »ekskluzivno«. Novosti završavaju i ja ustajem. Danas imam u jedanaest poslovni susret u banci.

Iz hira svoga skitati tu i tamo...

To je sreća! To je pravo!

A. Puškin

Banka National Westminster spremna mi je odobriti kredit od četrdeset tisuća funti sterlinga. Menadžer je izračunao da upravo toliki iznos treba platiti za obrazovanje sina u privatnoj školi u idućih pet godina (rast cijena, inflacija, opća ekonomska recesija). Dat će oni, dat će, ali kako ću otplaćivati? Ispada da moram doživjeti stodvadesetu. I ne samo doživjeti nego i raditi. A moj momački san o prijevremenoj mirovini?! Kako bih izbjegao živčani slom, naprosto moram uzeti dva mjeseca odmora za stvaranje i provesti ga u ljetovalištu San Sebastian. Sada je veljača i mora da je ondje prazno.

Lina i ja oprostili smo se mirno, ali ne tiho. Za oproštaj sam joj kupio dva sanduka riohe »Federico Paternina« iz 1985. (blaga aroma hrasta) i sanduk brandyja »Kapetan«. Toga brandyja ima svake godine sve manje i manje u svijetu. Napravili su ga povodom Kolumbove godišnjice, a poslije su smanjili proizvodnju. Sam ga pijem i plačem: zbog moje se milosti neizbježivo smanjuje. A Lina je meni poklonila veliko pakiranje prezervativa (18 komada) »supersensitiv«. Počeo sam vikati, nazvao sam ju egoistom.

— Da, pa što? — presjekla je. — Kvaliteta egoizma ovisi o kakvoći ega. Moj »ego« je suosjećajan. Kada se brinem o sebi, svi od toga imaju koristi. A ponajprije ti.

Bacio sam kutiju na stolić zakrčen kozmetikom i više se nismo vraćali na tu temu. Navečer je Lina pripremila večeru koju bi i veći stručnjak od mene nazvao svečanom. Bilo je jedno jelo, ali kakvo! Fazan s kupusom. Početnici obično presuše fazana, ne sluteći da se prsa i bataci bitno međusobno razlikuju. Fazanovi su bataci izmoreni, kvrgavi, a prsa nježna. Njih treba peći oko pet minuta. A batake barem sat vremena. Druga je tipična pogreška — zamatati batake u slaninu kako bi se natopili masnoćom. Na koncu slanina zamasti kožicu ali ne prodre kroz nju u meso. A upravo je njemu potrebna mast. Lina je ispekla sve odvojeno: i kupus, i prsa, i batake. Čak je i sin tražio još: svidjelo mu se. Ali meni se nije svidio njegov, rekao bih, mehanički odnos prema jelu: bez reakcije, šutke. Uz to, jeo je kao prostak: meso nije nabadao vilicom, već ga je stavljao na vilicu, a pomagao si nije nožem, nego kažiprstom. Opomenuo sam ga. On me je očito zamijenio s učiteljem i mehanički rekao: »Oprostite, sir«. Kao stranac! Ujutro sam poletio za Bilbao, a u četiri poslijepodne stigao sam autobusom do San Sebastiana.

Moja posljednja reportaža iz londonskoga kluba »Iberia« otići će u eter već bez mene.

Tango. Žagor

AUTOR: Degustacija počinje za pet minuta. Za sada glavni degustator pije mineralnu vodu: priprema usta. Atmosfera u dvorani je ozbiljna. Dugi stol, zakrčen s deset redova boca, pokriven bijelim stolnjakom. Boce su, poput lutaka, umotane u ružičasti papir. Takav je ritual.

Glas degustatora

AUTOR: Ovo je glas Glavnog Degustatora. Pozdravlja nazočne i najavljuje im mnogo uzbudljivih trenutaka. Sami ste čuli kako je suh i akademski njegov glas. Sada govori o »fermentiranju« i »kultiviranju«. Da, ljude koji slušaju slična predavanja, ne može se optužiti ni za što ružno. Dva pomoćnika toče nazočnima prvu probu.

Kratko klokotanje

AUTOR: Da, zvuk klokotanja je kratak, ali ne mojom krivnjom. Za probu daju dva gutljaja. Gledam na sve strane. Svi promatraju vino na svjetlu, mirišu, ponovo promatraju, ali sada na pozadini bijelog lista papira. Neki ne piju do kraja i izlijevaju talog u posude za otpad: treba čuvati snagu za maraton. Danas su se u klubu »Iberia« okupili najosjetljiviji nosovi Londona. Kod mnogih se osjetljivost ogleda u plavičastim kapilarama, ljubičastim žilama. Raspravlja se o ljetu 1978. godine. Žarkom, sunčanom. Crno vino imalo je tada uspjeha. Tako i govore: vino. Neće se radovati svome uspjehu. I ja se sjećam tog ljeta: ljeto emigracije. Topljivi asfalt njemačkoga gradića. Užareni zrak para grlo. Izgleda da sam se prevario. Izgleda da je ljeto bilo uspješno. Vino ne miriše na asfalt. Dajem mu najvišu ocjenu. Degustacija se nastavlja. Za sat vremena isprobavamo četiri vrste vina, ukupno osam gutljaja. Diskusija postaje življa. Moj susjed svaku probu u čaši čvrsto pokriva dlanom: pušta aromu da odstoji, kako bi poslije udarila u nos.

Sada degustiramo riohu »Monte Real Tinto Grand Reserva« iz 1975. godine. U trgovini takva boca košta oko deset funti. Koju su pjesmu ’75–e svi slušali? »Te oči nasuprot...«? Ne, nešto trpkije. »Zašto si zaboravila moj telefonski broj?...« Ne. Dame–sudionice osobito okrutno izlijevaju talog u posude za otpad.

Glas degustatora (na engleskom)

AUTOR: Degustator govori o niskom postotku alkohola i visokoj kiselosti. Da, čini se, »Ostalo mi je sjećanje na tebe...«. Uvjeren sam da je Picasso pio bordo a ne riohu. Šest proba je gotovo. Čitav kalendar, kalendar izlijevanja. Na stolu ima toliko praznih boca da dvorana izgleda zelenije. Crno »Monte Real Grand Reserva« iz 1970. godine. Po mirisu — heljda u cvatu. Po okusu — uvela svila. Staro vino, blago. 18 funti boca. U udaljenom kutu dvorane primjećujem svoju ženu Linu. Zakasnila je. Mašem joj, ali Linin je pogled zamagljen. Bez naočala je. Zamagljenost je od kratkovidnosti a izgleda kao da je od vina. »Monte Real Grand Reserva« iz 1958. godine. Ta je rioha Linina vršnjakinja. Stol plamti zelenom vatrom. Ako joj priđem sasvim blizu, Lina će me prepoznati.

Žagor.

»Tango Libre« Astora Piazolle

Svoje prve sansebastijanske večeri stajao sam za šankom bara i pio čaj, zalijevajući ga brandyjem »Karlos I«. Tako se ponekad čuvam kako bih više popio idući dan. Ušla je dama. Pred sobom je kao kruh i sol nosila grudi. Izabrala je mjesto pored mene. Glasno, jednostavno se obratila barmenu. Glas joj je bio promukao kao mladi konjak. Očigledno se našalila, jer se i sama nasmijala. Napregnuo sam se, ali sam to prikrio. Bojim se žena tog zanimanja. Ne znam zašto. Po mirisu je osjetila da sam stranac. Velikodušno je upitala govorim li španjolski. U isti tren sam zaboravio svojih pola tisuće španjolskih riječi i iskreno odgovorio »ne«. Prešla je na francuski. Ovdje je to jezik usluge: svaki vikend u San Sebastian navraćaju susjedi sa sjevera. Tu sam već potpuno iskreno i čak strasno rekao »ne«. Na tome smo i završili. Dodajem samo da ona nije bila bilo kakva lučka flundra, nego žena njegovana, puna dostojanstva. Sama svoj trgovac. Meni s njima ne ide. Zbog siromaštva mašte. Jedan moj kolega je pričao kako se dobro proveo u Hamburgu. Zalijepio sam se kao čičak. Počeo je detaljno opisivati, kadar po kadar. I evo što sam opazio: moj kolega nije legao na ležaj, već je to učinio stojeći.

»Zašto?« — upitao sam. »Pa nekako mi se gadilo... tuđi krevet.« Ispada da ima nečeg neprirodnog u tome, čim uključuje gađenje. Iako... gađenje je djetinjast osjećaj. To djeca mršte nos kada ih ljube strani stričevi i tete. Bilo kako bilo, nisam liznuo biskajske soli, nisam prelomio baskijski kruh.

Ipak je riječ »Rus« džoker. Od jutra su me razljutili. Nazvali su me u baru »Litvancem«. Razgalamio sam se: nikoga ja nisam ubijao, to ste vi u crnim beretkama, a ne ja. Objasnili su mi: ubijaju zli ljudi; mi također imamo svoje zle, a pitali su nisam li Litvanac, jer sam Rus. Ispričao sam se. Bez obzira na jutarnje sate, naručio sam svima pivo »Keler«. U trenutku se sprijateljio. Volim remetiti svoju samoću. No još je više volim očuvati. Najvažnije je da ti izabereš nju, a ne ona tebe. Svoju londonsku samoću u početku nisam volio. Probni rok na radiju trajao je pola godine, a to sam vrijeme proveo sam. Odjednom sam osjetio jeftini oblačić sirotanstva. Nastojim ne disati čim osjetim taj oblačić. U podrumskoj menzi na radiju odmaknuo sam se od kolege koji je doručkovao u kaputu. Nastojao sam se držati podalje od starog prijatelja Manolisa iz grčke redakcije, jer je on jeo izravno iz metalne konzerve. Izbjegavam pitomce dječjeg doma. Ja imam dom. I obitelj. Imam kamo otići. Tada sam u Londonu našao nekoliko prijateljica. Pola njih je već pomrlo od starosti. Ali, pola ih je živo, i ja ih stvarno ne odbacujem. One su — Marysja i Suzka — rodom iz Srednje Europe. Otvoreno govoreći, ne volim teoriju duše. A praksu pogotovo. Ali, što da se radi, kada se moje prijateljice nisu u Engleskoj dobro osjećale? A u meni su našle srodnu dušu!

Kada je pao Berlinski zid, obje su odjurile kući: Marysja u Varšavu, Suzka u Prag. Da bih posjetio njih, zamislio sam čak seriju emisija o Srednjoj Europi: »Povratak građanina«. Tada je to bila novost. Čeznem za hladnim rukama Marysje i vrelim rukama Suzke. Iz San Sebastiana sam nazvao obje, ali sam pozvao samo Suzku: ipak su hladne ruke u veljači nekako suvišne.

Telefon u Londonu.

— Halo!

— Ola, seńora!

— Što je, zezaš?

— Što zezam?

— Dobro. Ne volim te grditi. U stvari te žalim.

— Pravilno. Što ima novoga?

— Zvao je Barry. U zadnjoj reportaži imaš 20 sekundi viška. Dala sam mu tvoj broj.

— Hvala. Sada nešto osobno.

— Zvao je tvoj prevoditelj. Rekao je da je tvoju priču »Sjaj provincijalca« kupio neki časopis na sjeveru Engleske.

— To mi je on već rekao.

— Prosudi sam.

— To se on tebi udvara.

— Reci mu da pišem priču o prevoditelju, zaljubljenom u ženu spisatelja, a zove se »Plakat ćeš ti meni«.

— Imaš književnog zastupnika.

— Adios!

— Bok!

Danju sam drsko svratio u lokalnu školu. Pripremio sam novinarsku iskaznicu, bio pripravan lagati da pripremam emisiju o predavanju baskijskog jezika. U stvari, svratio sam iz čiste radoznalosti. Čini mi se da se djeca u San Sebastianu igraju isključivo na španjolskom. A ako djeca ne govore materinjim jezikom, onda s njim loše stoje stvari. Prošao sam praznim hodnikom, popeo se na drugi kat, krenuo u smjeru glasova. Zavirio sam u dvoranu za svečanosti. Ondje se održavala proba predstave — to sam poslije shvatio. Na sceni se događalo nešto nezamislivo: slonovi su stupali, oko njih su se privijale poluobnažene djevojke, obavijene zmijama, marširali su vojnici, obavijeni bršljanom. Prišao mi je učitelj i predstavio sam se. Pokazalo se da đaci pripremaju predstavu o tome kako Aleksandar Makedonski osvaja Indiju. Pa kako odmah nisam pogodio? Ta, taj je pohod bio najveseliji u povijesti ratnih vještina. Vojnici Aleksandra na putu iz Afganistana preko Hindukuša prema delti Inda doslovno se nisu trijeznili. Pokoravali su pokrajine jednu za drugom uz ples i pjesmu. Mjesno vino pružalo im je najtopliji doček.

Ta proba je probudila u meni volju, te sam navečer krenuo u Dom baskijske kulture na festival kratkometražnih filmova. Od deset filmova, tri su bila o teroristima. Što se mene tiče — to su besmislice. U normalnom životu terorista nema. Njih izmišljamo mi, novinari, jer je za nas dobra vijest — loša vijest. No, dobro. Jedan mi se film učinio zanimljivim. Noć. Seoce. Zavijanje psa. Prema baskijskom vjerovanju — znak smrti. Kroz vrata istrčava dijete. Trči k susjedu i k svećeniku: obavijestiti o smrti. Susjed je za Baske više od rođaka. On mora znati za smrt prije negoli o tome razglasi zvono. Susjed odmah dolazi. Uzima zapaljenu svijeću i kaplje stearin na pokojnikova prsa. To je kod njih umjesto zrcala: uvjeriti se. Uvjerivši se, susjed se penje na krov i lomi komad crijepa kako bi propustio dušu pokojnika. Sve je to snimljeno kroz maglu, ljepljivu poput mrtvačkog znoja. Zatim rođaci trče u pčelinjak i staju: razglasiti o smrti pčelama i stoci, kako se one u strahu ne bi razletjele, razbježale. Pokop se odvija danju. Procesiju predvodi onaj isti susjed. U rukama mu je križ. Taj je put ritual, vijugav put od kuće do groblja. Prolazi kroz kukuruzište, gorskim stazama, kroz vinograde, domove suseljana, odaje, dvorišta. Film završava ritualnom predajom pokojnikova odra vatri. Dimi se kao da gori filmska vrpca. Dirnuo me oproštaj pokojnika s vinogradom. Nažalost, film ne odgovara na pitanje što treba piti na pogrebu. Osobno smatram — nešto gorče, suše... Heres? Ovisi o sklonostima pokojnika. Moj tast je godinama sam pravio brandy od oraha — to je besarabijska škola. Kada su ga pokapali u Brooklynu, Lina je pored svježega groba odčepila bocu. Zlatio se paklenskom svjetlošću. Redom smo gutnuli tu svjetlost. Znači — ispratili ga.

Sjaj provincijalca

Što se mene tiče, živim u malom gradu,

a kako se on još ne bi smanjio, ostajem u njemu.

Plutarh

On je ostao, ja sam otišao. Najprije u glavni grad, zatim u drugu zemlju. Sada nastojim živjeti istovremeno u raznim zemljama. Mislim da je to oblik zemljopisne neuroze. Čak sam razvio i odnjegovao u sebi nekoliko bolesti. Tako da redovito vodim svoj pleuritis u Alpe, hemoroide u toplice Bath, ekcem na Jadran. Ali, dosta o sebi. Koliko se može. Bolje o njemu. Dakle, on je ostao. Budući da sam se u gradić povremeno vraćao, promjene u mom prijatelju upadale su odmah u oči. U mladosti smo često putovali po glavnim gradovima, zahvaljujući tomu što ih je u tadašnjem Carstvu bilo nekoliko istovremeno. Ali bez mene on je prestao putovati. Izvanjski se to odražavalo na njegovoj odjeći. Ili nije kupovao ništa, ili je kupovao samo ono što je nosio prije. Možda i jedno i drugo: nalazio je po svom ukusu u komisionim radnjama. Za jednog od mojih dolazaka sasvim normalno je prešao na »Vi«. Nisam bio protiv. To nije bilo u inat. Prijatelj je naprosto s godinama postajao sve pristojniji i kulturniji, pa je njegova uglađenost isključivala »ti« i kao riječ, i kao odnose. Na čudan sam način u glavnom gradu postajao sve demokratičniji, ili prijazniji, a on — sve rafiniraniji i hladniji. Ipak se nisam zbog toga osjećao manje vrijednim. Ne znam je li on osjećao nadmoć. Vjerojatno jest, iako ne osobnu nadmoć nada mnom, već nadmoć kao danost, kao stanje. Prijenos tog osjećaja na nekoga konkretno bio bi neukusan.

Naši razgovori mijenjali su se svaki put i akustički i po biti. (Iako je i akustika bit.) Glasovi su zvučali sve prigušenije; nastojao sam da se ne smijem zvonko kao nekada, već suzdržano. Polako sam potpuno smijeh zamijenio osmjehom. On je otišao još dalje: i njega je izbrisao s lica. Njegov vrijednosni sustav postao je sličan kristalnom servisu. Zapravo je već i bio sustav — nerušiv i nepromjenjiv. Pa i vrijednosti su postale beskrajno vrijedne. O sebi sam razmišljao: »Kakav bih ja postao da nisam otišao?«. Ali ne radi se o meni. Iskreno govoreći, ne znam zašto se on volio nalaziti sa mnom. Možda zato da vidi što bi se dogodilo s njim da nije ostao u gradu. Oni koji su ostali pažljivo prate one koji su otišli, bez obzira na to kako se potonji prema njima odnose. Priroda tog interesa osobito je egoistična: u onome koji je otišao vidiš svog dvojnika koji je postupio drugačije. Zbog toga se onaj koji je ostao najčešće s usrdnom simpatijom odnosi prema onome koji je otišao: ne napuhavaj, jer ćeš i mene zavesti. Uza svu nesrdačnost »Vi«, moj je prijatelj sa simpatijom pratio moj život. Čini mi se da se jedan prema drugome nismo odnosili kao sugovornici ili bivši prijatelji, već kao likovi. Naše međusobno upućene riječi... kako to točnije reći... događale su se. To jest, nisu bile nositelji ideja, osjećaja, razmjena obavijesti, već su živjele svoj život. Vjerojatno bi bilo zanimljivo slušati nas sa strane ili čitati naše dijaloge. Njegova je smrt prekinula te odnose. Roditelji prijatelja zamolili su me da nađem u glavnom gradu izdavača za roman koji je pokojnik završio nedugo prije smrti. To je roman o ljubavi cara Dioklecijana i kapetana Sebastijana, pogubljenog po carevoj zapovijedi, naknadno proglašenog svecem. Mislim da ću izdavača pronaći bez problema. Ali evo što je zabavno: da li smrt, da li molba roditelja, ali sve se vratilo na svoje. Sada smo opet prijatelji, a moj je smijeh opet tako zvonak da nastojim šutjeti u prisutnosti kristalnih servisa.

Telefon u Londonu.

— Hallo!

— Pozdrav!

— Yes, sir.

— Dobit ćeš po glavi.

— Oprosti, tata... Nećeš vjerovati, ali nedostaješ mi.

— I ti meni.

— Znaš li da je »Everton« odigrao neriješeno s »Liverpolom«?

— Znam.

— Odakle?

— Slušao sam BBC. Četiri: četiri.

— Tata... volim te.

— I ja tebe.

— Tata, moram na zahod.

— Uvijek moraš kada razgovaraš sa mnom.

— Ali... molim te.

— Dobro, reci mami da ću nazvati ovih dana.

— Dobro, do skorog viđenja.

— Ne, na ruskom »bok«.

— Bok!

— Ne. Popišaj se i vrati se. I uzmi olovku i papir.

— Dobro. Hvala.

......................................

— Tata!

— Tu sam. Evo ti tri zagonetke. Odgovorit ćeš u pisanom obliku. Što znači »u pisanom obliku«?

— Pismom.

— Bravo. Diktiram. Prva. Tko je napisao pripovijest »Baskijski pas«? Jesi li zapisao?

— Jesam.

— Druga. Koji je narod izmislio igru »američki rukomet« i pokrivalo za glavu »beretka«? Treća. Pripadnici kojeg naroda vole ubijati španjolske vojnike?

— Jesam... to su četiri zagonetke.

— Ne sitničari. U pisanom obliku. Bok.

— Bok.

Izlazim iz telefonske govornice i sjedam na sunce u kafiću na bulevaru Alameda. Kada za sunčanog vremena gledaš izdaleka crkvu Dobrog Pastira kroz brandy, vjeruješ da je ispiljena rezbarskom pilicom. Povjerovavši, idem prema crkvi svete Marije. U njen mrki zid debljine više od dvjesto godina mladi tenisači zabijaju svijetlozelene loptice. Podižem glavu. U svodu na zabatu stoji sveti Sebastijan. Iz njegova tijela od alabastra vire samo dvije zahrđale strijele: jedna u križima, druga u lijevom koljenu. Samo dvije! Tako mi je rekao. Izgleda da bi i jedna bila dovoljna.

Priča o Sebastijanu ukratko je takva. Služio je u pretorijanskoj gardi kao kapetan, uživao naklonost cara Dioklecijana. Potajno se pokrstio. Saznavši za uhićenje i mučenje dvojice prijatelja i braće po vjeri, javno se izjasnio o svojoj vjeroispovijesti. Osudili su ga na pogubljenje... kako da kažem... probadanjem strijelama? Izvršivši presudu, strijelci su potpuno iščezli. Ali, neka udovica, po imenu Irena, koja je naknadno također proglašena sveticom, spasila je kapetana. Ozdravivši, Sebastijan je napustio skrovište i iznova stao trubiti o vjeri u Krista na svakom uglu. Tada je Dioklecijan naredio da se heretika ubije batinom, a njegovo tijelo baci u rimsku kanalizaciju. Nakon devet vjekova Sebastijan je proglašen svetim. A nakon još pola stoljeća njegovim su imenom nazvali grad u Baskiji. Dioklecijan se, pak, nekoliko godina nakon Sebastijanove smrti odrekao prijestolja i okončao život u zabačenom kutku Carstva, u golemoj palači–tvrđavi u Splitu. Dužnost svetog Sebastijana u srednjem vijeku bila je čuvati grad od kuge koja je napadala brzinom strijele.

Dosta. Vrat boli. Oči suze. Sviđa mi se kip Sebastijana. Njegovo tijelo, da, ne oči nego tijelo u cjelini kao da se guši u suzama. Izgleda kao da plače cijelim tijelom, a suze teku samo iz očiju. Prisjećam se svetog Georgija. Junak. Pobijedio je zmaja. Ali kako je beživotno lice u našeg junaka. U njegovim očima ima jednako toliko života koliko u njegovu koplju. Usporedite sv. Sebastijana i sv. Jurja kod Rafaela. Prvi je mladić s očima punim tuge; tankim prsima drži strijelu, pri čemu se šiljak strijele ne vidi, ispočetka čak izgleda kao da je to gudalo; ne miriše na krv. Drugi je junak s mačem, sveopći tresak, lom, zveket. Kod Tintoretta lice sv. Jurja se uopće ne vidi, samo tijelo u oklopu i sapi konja. Ali zašto dajem prednost patniku Sebastijanu ispred pobjednika Jurja? Suosjećanje ima svoju prednost: sretan čovjek suosjeća s nesretnim. Doviđenja, Sebastijane! Uskoro se vidimo.

— Zašto »Sevastopolj«? — pitam barmena.

— Bog zna zašto... Tamo je bio nekakav rat.

— Pa što?

— Navodno su britanski i francuski mornari donijeli tu riječ, sire.

U San Sebastianu živim intenzivnim duhovnim životom. Poput biblijskih likova. I ja bih, kao upravitelj pokrajine Noemija, mogao reći: »I evo što se pripremilo za jedan dan: jedan bik, šest izabranih ovaca i perad pripremani su kod mene, a deset se dana trošilo mnoštvo svakojakog vina.«. Uspoređujući citat, naišao sam usput u Noemijinoj knjizi na gotovo šejlokovski monolog (»Židov sam...«): »Naša su tijela ista kao tijela naše braće, i sinovi su naši isti kao njihovi sinovi...«. Listam dalje. Nalazim zanimljivo svjedočanstvo o tadašnjem kriteriju siromaštva: »Polja svoja i vinograde svoje, i domove svoje mi stvaramo, kako bismo imali dovoljno kruha u slučaju gladi«. A ja sam mislio da je vinograd važniji od kruha. I dalje tako mislim. Ipak postoje razne vrste gladi. Recimo, za Bugare je glad — patlidžani bez kruha. A u ukrajinskoj književnosti slika krajnje bijede su čizme. Njihova odsutnost. Jedan par čizama na petero dječaka i djevojčica u obitelji. Nose ih redom. Tako proizlazi da svaki učenik ide u školu jednom tjedno. Ili ovakav prikaz siromaštva. Kod Boccaccia u »Dekameronu« siromasi, zidar i prelja, imaju bačvu za vino. Doduše, ta je bačva prazna. Ali baš zato pomoću te prazne bačve prelja uspijeva sakriti pred mužem intimni odnos s mladim vjetropirom. I više od toga, dok muž čisti bačvu od taloga, prelja, nadzirući posao, podmeće svoju stražnjicu ljubavniku. O čemu govorim? O tome da su čak i siromasi, talijanski siromasi u XIV. stoljeću poslije Krista imali svoje bačve za vino. Reći ću još i to. Jezik ne dopušta da se ljudi nadareni erotskom oštroumnošću nazovu »siromasima«.

Opet ste popili čašicu. Bilo bi vam dosta.

F. Dostojevski

Zašto ja uvijek nađem nekakve otpatke? Putujem u Jugoslaviju i ne radim emisiju o Srbima, Slovencima, čak ni o mitskim Makedoncima, nego o polu–Huculima–polu–Ciganima, smještenima na samom krajičku Karpata. Strugnem pored Španjolske u Portugal i za njega smišljam sliku najprivlačnije kavane u Europi. A ako idem u Španjolsku, onda ne u Kastilju ili Aragon, nego k sumnjivim Indo– Ciganima Andaluzije (dolazi od Vandaluzije, tj. od Vandala). Ili k separatističkim Kataloncima. Ali ovi zadnji nisu dovoljno zabiti, pa neću više ići k njima, barem ne za svoj račun. Sada sam našao druge izrode: Baske. Po boji — kaki, žabokrečina, terakota — rade kao gušteri. Bask u beretki, Baskijka u bundi. Beretke su plosnate i crne kao tave. Čim otvore usta iz njih izlijeće »Igor«, »Igor«. Srećom. mene zovu drukčije. Da, bolje da se Igori tuda ne motaju. Intimno će poludjeti. I gle, u tim družinama europskih pijanaca osjećam se na pravom mjestu. Budemo li iskreni, najbolja vina Baski dovoze iz drugih krajeva. Iako je krajičak — opet krajičak — općine Rioha baskijski. Nadao sam se da u San Sebastian dovoze vina iz baskijskih pokrajina u Francuskoj. One gotovo graniče s Bordeauxom. Granica je granica, ali tlo je drugačije, pješčano. Dobro grožđe nećeš uzgojiti na pijesku. Mora biti da je moja strast prema grožđu — čežnja za tlom. U duši sam domoljub. Ali nemam tlo. Ja sam nitko i ništa, krajičak. Pa i lunjam tamo gdje su otpaci. Ne čovjek, nego žabokrečina... gušter. Uostalom, u San Sebastianu sam našao zemljaka: trgovinu kompjutora »Kasparov«. U izlogu je postavljena šahovska ploča. Kompjutorska. I još sam jednu trgovinu uočio: »Moda Infantil«. Svratio sam, kupio panama–šešir. U inat lokalnim beretkama. Bojim se s njim izaći na ulicu. A u sobi ga ne skidam. Sjedim za stolom, ogradivši se knjigama, i srčem. Riskirao sam: uzeo sam brandy »Maskaró«. Nisam pogriješio. Oštro, ali elegantno. S desne strane Plutarh i »Svjetski atlas vina« Hugha Johnsona. S lijeve strane oba Zavjeta i »Džepni vinski priručnik«. Sjedim tako u panama–šeširu. Užitak. Kompletni idiot.

Plakat ćeš ti meni

Osluškuju, ogledavaju: jasno ne vide, razgovijetno ne čuju. Nešto se sprema: bal, prijam, svetkovina? Gazde odijevaju nošnje, kape, obojke. Precizno, sveto. Čižme se obuvaju namesto mamicinih opanjkov. Puce pereju glave vu vodi od došča, vu vuha si namečeju rinčice. Dečki sprobavaju remenje pri lampi: pravi ženik. Bogatejši peglaju popovske kikle. Samo si ofucani siromahi nemaju kaj obleči. Če si se rodil kak siromah ilil ofucanec, ondak, siroček, navleci svoje hlače, cokule bez žnirancov, v potoku si gobec operi i pojdi. I znaj gdi ti je mesto: ne med gazdami i bogatunami, neg z njihovimi slugami. A vu saki hiži glediju na vuru: hitrejše, hitrejše, drugač bumo zakesnili. Kitaristima ruke već posežu za strunama. Naj čaše zvečiju, rakija curi! No zeleni, otprite žepe! Sam najte se čaše potreti. A koji to tam rivle krajcare v žepe? Kaj to nisu trgovci? Ne, pri njih buš našel sam prah i hrđavu facu. A za krajcare su siročeki. Oni imaju podzemne kovačnice: pokljucaju, a tebe pošpricaju.

Dosta, posrani prevoditelju, za prvi put ti opraštam!

Doznao sam iznenađujuću stvar: gradom doslovce vršlja desetak gastronomskih sekti. Ponekad slijedi žagor, a ne natpis. Ako je žagor zvučan, znači da je sve u redu. Progurao sam se kroz vrata od hrastovine pored gradskog akvarija. Dok su me izguravali, stigao sam zamijetiti špalir crvenih vratova i dugački stol, zatrpan zdjelama i čuturama. To mi se dogodilo pored crkve Dobrog Pastira. Zatim na ulici Ignacija Loyole (taj svetac je ovdašnji). Razbješnjen sam ušao u turistički ured i zatražio objašnjenje. Djevojke su se dugo došaptavale i napokon, shvativši da me se neće riješiti, jedna od njih reče na hrapavom, s pijeskom i ljušturama, engleskom:

— To su kod nas narodna društva izjelica.

— Što znači narodne udruge?

— Ljudi se okupljaju. Donose meso, ribu, morske plodove. Zajedno pripremaju, zajedno jedu.

— A vino?

— I vino. Svaka udruga ima svoj podrum.

— A zašto ne donose pripremljeno jelo?

— Takva su pravila. Kuhaju zajedno.

— Zašto?

— To ih veseli. Svi su svoji.

— A vi... također pripadate takvom... redu?

— Udruzi? Tamo gotovo nema žena. Prije ih uopće nisu primali. Tradicija.

Malo mi je laknulo oko srca: ne podnosim atmosferu neženja.

Da bih se nekako smirio, svratio sam u prvi usputni bar i nepromišljeno uzeo baskijsko vino Čakolo. Odjednom sam iza leđa začuo »Igor, Igor!«. Napregnuo sam se, ali se nisam okrenuo. Barmen je s police skinuo litrenu bocu votke i natočio iz nje u nisku čašu. Na etiketi je krupnim crvenim slovima na španjolskom bilo napisano »IGOR«. Znači, nije mi se pričinilo. Dakle, na obali, po barovima, u podrumima bila su to govorkanja o votki »IGOR«.

Kucanje na vratima. Otvaram. Ne vjerujem svojim podbuhlim očima.

— Marysja?!

— Ola, Gena!

— Kako si doznala moju adresu?

— Nazvala sam vlasnicu pansiona.

Odgađajući užas kažem:

— Ali ona govori samo baskijski.

— Ja znam malo gruzijski.

— Bravo! Stvarno me ushićuje Marysjina domišljatost. — Daj svoj kofer... Tuš ili kava?

— Kavu.

Spuštamo se stepenicama, izlazimo kroz glavni ulaz. Ulica me zapljuskuje vrelinom. Vrijeme kao da se promijenilo. Dakle, naći će se posla za Marysjine ruke.

Atmosfera Engleske sjajno je prikazana akvarelima; atmosfera sjevera Francuske poentilizmom ili pastelnim mrljama impresionista... Ali Španjolska je crvena, zlatna, crna, a sve je to u španjolskom vinu.

Hugh Johnson

Opet sam riskirao. Kupio sam nesortnu riohu alavesa s domaćom etiketom. 195 pezeta. Marysja i ja vratili smo se u pansion i na sat–dva razmijenili tijela. To je blagi plagijat. Kod sir Philipa Sidneya postoji »dragi i ja razmijenili smo srca«.

— Gena, tvoje nježnosti bolje su od vina.

— Marysja, tvoje grudi nalik su na grozdove.

Sjedeći na meni napipava hladnom rukom bocu, otpija, svojim usnama nalazi moja usta i u njih ulijeva vino.

»Rizling je prašnjav termin« — ustvrdio je pjesnik. Moj rioha je, moli, termin... prljav. Ali ta je prljavština zahvaljujući Marysji jedna od najbožanstvenijih. Sada znam što je mislio Salomon kada je rekao: »Tvoja su usta kao izvrsno vino!«.

Grci su pili iz kotlića, Rimljani iz kaleža. Ja pijem iz Marysje. A evo iz čega se pilo na gozbama cara Artakserksa u Suzi: »Napici su se posluživali u zlatnim posudama i posudama raznolikim, vrijednim trideset tisuća talenata; i vina carskog bijaše mnogo, prema carevu bogatstvu«. Iskreno govoreći, ja vrednujem posudu usnicama, a ne prema novčaniku. Smisao je života u susretu. U sastajanju usana i posude.

— Tvoje nježnosti bolje su od vina.

— Tvoje grudi nalik su na grozdove.

Dopust je dopust, ali radio me i tu prati. Glasovima. Tako je bilo na Kreti. U Andaluziji. Sada u Baskiji. Radijski glasovi tih naroda su fiziološki. Kao da su spikeri uoči emisije gasili šibice u ustima. Mirišu na sumpor. kao zmajevi. Kamo gledaju vatrogasci? Na sansebastijanskoj obali zvučnik trešti iz sve snage. Ne da se isključiti.

U pansionu me radio također prati. Sada već moj radio. Zove Barry.

— Zdravo, ruska prostačino!

— Nije li to velški prasac?

— Ojnk–ojnk.

— Na ruskom »rok–rok«!.

— Imaš dvadeset sekundi viška.

— Onda izreži.

— Što da izrežem?

— Kao uvijek, ono najbolje.

— Ali tamo je sve loše.

— Dobro, izreži tamo gdje se radi o pjesmama iz sedamdesetih. Tamo sam se prepustio sentimentu.

— Molim?

— Prepustio sam se sentimentu.

— Šteta. Naručio sam specijalno iz Moskve te pjesme.

— Genij! Ali ipak prasac.

— Kako si?

— Gomila materijala o vinu. Vratit ću se i odmah idemo ovamo na službeni put.

— A što treba tamo zabilježiti?

— Pa... vino toče u čaše s razmaka od pola metra... zvuk je nepristojan. Zatim intervju u Društvu jelaca. U redu jezuita — njihov odnos prema vinu. Zatim odvratna baskijska glazba... gotovo kao tirolska.

— Dobro. Malo ću skratiti »Te oči nasuprot«. Ništa nisi napisao za nas?

— A ti zoveš iz studija?

— Da.

— Namjesti traku.

— Genij! Odmah... trenutak. Snimam.

— Izvještaj za tisak. Ja, ruski novinar, druga savjest nacije nakon pisca, u ovo teško doba za domovinu smatram svojom moralnom dužnošću napraviti emisiju o španjolskom vinu. S tom namjerom želim provesti dva mjeseca dopusta u San Sebastianu. Po povratku na posao obvezujem se da ću s upornošću Litvanca braniti na radiju suverenitet života u inat tvrdoglavom Litvancu i njegovim ugnjetačima. Guernice dođu i odu, a riječ ostaje. Lakše je suosjećati s čovjekom i čovječanstvom nego napraviti pristojnu radioemisiju.

    Gennadij Ljustrin, radio »Progonstvo«, San Sebastian

— Hvala. Kako se na ruskom kaže »primijenjena šala«?

— Lutrija.

— Tvoj sam dužnik. Vidimo se uskoro.

Baskijska narodna glazba

»...Pijte dosta, pijte udvoje...«

O. Mandeljštam

Prepirali smo se tko je od nas trezniji. Smislili smo test: hodati po ogradi na obali. Tko padne i potone, taj je manje trijezan. Marysja ima par godina fore: mlađa je. Poznato je da je star čovjek pijan od proživljenih godina: udovi drhte, jezik se plete, ali pritom neprestano nešto melje. Od straha? Šutnja — to je smrt. Dok govoriš — živiš. Tako je bolje pod stare dane ne stišavati se.

Prva ide Marysja. Ako se surva, neću morati polagati test. Ali kakvi! U pravu je bio Plutarh: »Tijelo žene kao da je prožeto kanalićima za odvod vlage, zbog toga žene nisu toliko podložne pijanstvu«. Ona lagano poskakuje i klanja se. Pokušavam ju odvući:

— A znaš li da su u Grčkoj na pogrebnu lomaču stavljali deset muških tijela...

— Kod nas gotovo ni jedno...

— ...i samo jedno žensko. A zašto? Smatralo se da u njemu postoji nešto nalik na baklju, što pomaže spaljivanju ostalih.

— A o čemu to govori?

Izgleda da je trik uspio. Polako odvlačim Marysju od obale.

— O čemu? O tome, da je vatra u osnovi ženske prirode!

Zalazimo u bar »Dickens«. Ondje ima nekoliko osamljenih.

— Biraj — kaže Marysja — koga hoćeš, ženu, muškarca. Ili ćemo spavati u troje, ili ćeš polagati test.

Vraćamo se prema ogradi. Ne, ona naprosto nije strankinja. Dođavola!

Kulture bazirane na pivu u svojoj

su osnovi analne.

Iz razgovora s akademikom Vjač. Vs. I.

— Gennočka!

— Spavam!

— Gennočka!.. Ti si moja jutarnja emisija. Reci nešto novo.

— Dobro. Vrijeme za koje treba obaviti ljubavni čin Grci su nazivali »spolna doličnost«. Natoči mi piva... Tako... Hvala... Citiram po sjećanju: »Jutro su udarci čekića, škripanje pile, povici skupljača poreza, pozivi glasnika što pozivaju na sudsku raspravu ili služenje nekakvom caru ili načelniku. To nije vrijeme za predavanje užicima«.

— To si sam sastavio?

— Da. Sastavio sam ja, a preveo je moskovski stručnjak za antiku, Borovski.

— Odavno te želim pitati... zašto se uvijek skineš brže nego ja? Ti ležiš, a meni je neugodno.

— Nije namjerno.

— Želiš da bi već sve bilo gotovo?

— Izbjegavaj dvosmislenosti.

— Gena–a–a...

Posvuda Bakha službe,

Svijetli se i služi.

B. O. Mandeljnak

Izlazimo na ulicu. U stvari su to odmah tri ulice, razapete između crkve sv. Marije i katedrale Dobrog Pastira. Strijela dugačka kilometar. Vjerojatno, najspiritualniji kilometar u Europi. Stojimo na spiritualnom propuhu, i kod Sv. Marije i kod Dobrog Pastira kosa se raščupava. Na gradskom trgu je skupina kipova: tri lokalne gracije, tri glupače od gipsa. Dvije s bubnjevima, treća s kastanjetama. Zlatnoj vodi zaljeva svjetlost daje pjeskovito dno. Velika količina vjetrokaza prema broju stanovnika. Na natpisima i tablicama ima tako mnogo »z« i ričućih slogova kao da je ovdje sve nazvano u čast gruzijskih džudaša. Dan tipičan za veljaču: 18 şC. U pješčano tlo zabodeni su divovski termometri. Umjesto satova? Meteorološko vrijeme je zaista važnije od kronološkog. Termometri neugodno podsjećaju na djetinjstvo. To je bila zagonetka: živin i bordo stupac. Zašto? Kako?

Zaljev u jahticama. U boginjama — jahvicama. Lijepe se kao ose na med. Ali duhovitost nije umjesna kada se radi o ozbiljnim stvarima. Bolje je reći: jedra — njedra. Ili japanski: ploveći hijeroglifi.

Čije je to lice u barskom ogledalu nateklo kao otok? »Nema šanse« — rekao bi moj anglizirani sin. »Ima!« — vapi s tog istog ogledala Marysjin porculanski profil. Dok igla liže glazbu s ploče, na ulici ljudi s plakatima »libertade« demonstriraju svoje bunde, beretke, komade cigara. Svojim izgledom oni kompromitiraju borbu za »libertade«. Ako to nije sloboda, onda sloboda jesu prljavi rajonski centri, izrađeni ljudi, istrošene žene. Zapljuštala je kiša i pokazalo se da su svi »libertadori« naoružani kišobranima. Uputili smo se u drugi bar, pokrivši se, kako kažu Japanci, »laktom umjesto kišobrana«.

Čudna stvar: Marysjina prisutnost mijenja moj odnos prema gradu, a posebno prema njegovim barovima. Bijeli zubi Baska što škrebeću po čašama sada mi bodu oči. Mrmljam Marysji Katulove stihove o drevnim Iberokeltima, možda precima Baska:

Ali ti si Iberokelt, a Iberokelt svaki

Ispire zube time što noću stvori,

I do krvi pritom tare sebi desni.

Što, izgleda, jače blistaju njegovi zubi

To on, znači, više mokraće svoje popi!

— A čime je ispirao zube Katul? — pita Marysja.

— Prao ih je pepelom... a ispirao vinom:

Dječače, raspodijeli falerno stari...

— Kod vašeg Puškina je drukčije:

Pijanom gorčinom falerna

Čašu mi napuni, dječače!

— Ne sjećam se.

Vraćamo se u pansion.

— Što ćemo raditi? — pita Marysja.

Osvećujem joj se:

— U tebi draži sve, sve pjeva

Kao španjolska koloratura.

I usta kao višnja mala

Za grožđe suho mole.

Stavi!

Divertisman C. Debussyja »Trijumf Bakha«

Zahvaljujući dobrom mladom vinu

može se otprditi čudesan motivčić.

F. Rabelais

Boja vina posebno je izražajna na pozadini bijelog lista papira. A na isti se način stranica knjige često provjerava vinom. Koliko je banalnosti izrečeno o vinu u svjetskoj književnosti, koliko plitkih frivolnosti, razumskog moraliziranja. Ne mislim na optužbe ili prijekore na račun vina. Govorim o nultom stupnju književnih osjećaja, o daltonizmu njihova nepca. Salomonovi vapaji u Pričama ushićuju me, iako se u dubini s njim ne slažem: »Tko jauče? Tko jeca? Tko se svađa? Tko pati? Tko nosi rane bez razloga? Tko ima crvene oči? Oni koji dugo sjede uz vino...« Kakva prekrasna eskalacija emocija! Kakav drski, rekao bih kinematografski tok: dati boju vina preko njegova odraza u očima!

Posjedivši u municipalnoj biblioteci San Sebastiana, skupio sam grumenje vulgarnosti. Na pozadini lista vidiš ih potpuno!

Gospod je stvorio vodu a čovjek je stvorio vino (V. Hugo). Žene i vino — to je ono čime se treba baviti u životu (John Guy). Tko ne voli vino, žene i pjesmu, čitav će život proživjeti besmisleno (pripisuje se Martinu Lutheru, protestantskom antipodu Loyole). Žena, vina i duhana dok ne viknem »dosta!« (John Keats). Vino i djevojke prazne novčanike muškaraca (to je već narodna glupost: engleska poslovica). Gdje nema vina, tamo ginu ljubav i svi ostali užici (Euripid). Vino čini čovjeka zadovoljnim samim sobom. Ne kažem da ga čini ugodnim i za druge (Samuel Johnson). Vino osvjetljava tajne duše (Horacije). Vino je krčag razuma (Erazmo Roterdamski). Poezija je vino đavola (Sv. Augustin). Vino je poezija u boci (R. L. Stevenson). Postoji mnogo razloga da se vino smatra najkorisnijim i najhigijenskijim napitkom (Louis Pasteur). Vino je vampir: najprije drug, zatim neprijatelj (George Herbert). U vinu se utopilo više ljudi nego u moru (Thomas Fuller). Vino staro dvije–tri godine stvara otrov (kineski tekst iz XIV. st.). Uz bijelo meso bijelo vino, uz crveno meso crno vino (francuska narodna glupost). Ako vam je cilj novac, pijte vodu (Thackeray). Znate li kako ja komuniciram sa ženama? Preko šampanjca: one piju, brbljaju, brbljaju i rade sve ostalo (isti onaj oholi Thackeray). Poslao si mi vino, ali svojeg vina imam dovoljno. Ako mi želiš ugoditi, pošalji žeđ (Angelo Poliziano). Društvo je bilo sve veselije i bučnije, a šale sve pliće (Washington Irving). Ako je ruski prorok F. Dostojevski, onda je francuski i baskijski F. Rabelais (ja).

Ona stoji za barskim šankom u gabardenskom ogrtaču trofejne boje. S prijateljem gardistom. Sa šeširom. Ispod šešira razlijevaju se zlaćane kovrče. Ispod kovrča svjetlucaju ramena.

Za stolićem tri seńore piju vruću čokoladu. Cijela stvar je u njihovim bundama — od ondatre, lisice, polarne lisice — bačenima u jednu fotelju. Krzna se miješaju, tonu jedno u drugo. Koju izabrati? Retoričko pitanje. Utonuti u tri bunde odjednom.

O, žene, vi koje idete iz barskoga klozeta u smjeru šanka! U tom trenu vas volim. Vlažne. Ranjive.

— Kada ne bi bilo plavuša, brinete bi izgubile točno pola svojih čari. I obratno — brani se Marysja.

— Da... dobra vina rado konkuriraju... Jedno osvjetljava drugo. Ali snage moraju biti jednake. Ako jedno zaobiđe drugo, gube oba.

Marysja se smije, iako nisam rekao ništa smiješno. Ipak je strankinja.

Na ležaju mi je bilo

kao na devi u okovima.

W. Shakespeare

Baskija je bila ako ne bedem, onda pozadina reconquiste. Tu su križari lokalnog značaja iznosili planove totalne vinogradizacije Pirenejskog poluotoka. S tim su se ciljem najbolje ruke i umovi bacali na izradu željeznog oružja. Baskijsko je željezo cijenjeno čak na dalekom sjeveru. Ne spominju se slučajnu u »Hamletu« »bilbosi« — okovi od baskijskog željeza. U Pasternakovom su prijevodu ti okovi lišeni baskijskog sjaja.

I do danas je ovaj kraj ostao bedem duhovnosti. Jednoličnoj hrani iz vremena demokracije on se suprotstavlja telećim jezikom u umaku od oraha, rižotom od dagnji, lignjama u vlastitom (»tintastom«) soku, gušterima skuhanim u loncu pod otvorenim nebom. Ostrige ne spominjem, budući da više cijenim galicijske ostrige. Ali evo što decidirano ističem: riohu alavesa.

A ipak, kada biste me upitali, koju sam čašu ili bocu upamtio kao jaču od svega, odgovorio bih: čašicu rakíja. Ispio sam ju, točnije sedam čašica na planinskom prijevoju na Kreti. Rakí je kršteni rođak rakije od riže. Ali u kretskom rakíju samo je kap melase, a sve ostalo je vinski alkohol. Na seoskim stolovima dva koraka od neba stajale su plećate boce domaćeg rakíja. Sedmorica Krećana su ih prodavali, a bijahu jednako čekinjasti kao i njihovo piće. Da nikoga ne uvrijedim, probao sam kod svakoga. Kod sedme čašice osjetio sam da je gorski zrak stvarno nebeski zrak. Prevalivši dva koraka koja su me dijelila od njega, počeo sam razmišljati o mirotvornoj misiji: grandioznom planu pomirenja vinske kršćanske i nevinske muslimanske civilizacije. Ako je rakí u srodstvu s rakijom od riže, zašto se srodstvo ne bi produbilo, proširilo? Da, ljubav prema alkoholu prorok Muhamed je proglasio grijehom. U Kuranu ima mnogo ružnih riječi o vinu. Ali bilo je i takvih disidenata kao što su Saadi, Omar Hajam. Istina, oni nisu bili Arapi, nego Perzijci, a u Perziji je kultura proizvodnje vina unaprijedila islam za 1100 godina. Vino Shiraz rodom je iz Perzije. A francusko Chauteauneuf–du–Pape — nastavio sam lebdjeti u kretskim oblacima — u srodstvu je sa Shirazom preko grožđa syrah. Dakle, vino može teći iznad kultura i vjera! Vino je tekuće sjećanje čovječanstva. A ono što je tekuće je slobodno. Znači, aroma vina je izvan sura i bula. Zrela kultura miriše na vino, mlada na znoj. Što nas čeka u budućnosti? Uzmimo dvije zemlje: Alžir i Tursku. Prva proizvodi šestinu svjetskog vina, ali ga, uglavnom, izvozi. U prosjeku Alžirac popije pola litre vina godišnje, a i to, očigledno, kao sastojak dodataka i umaka. Deprimirajuća statistika. U Turskoj pak, gdje je država odvojena od džamije, stvari stoje daleko bolje. Usuđujem se priznati: sviđaju mi se turska crna vina (»Karmen«, »Buzbag«). Da bi ih se kušalo, uopće nije potrebno otići u Tursku. Na primjer u Myfairu, londonskoj četvrti bludnica, postoji ugledni restoran »Sofra«. Dakle, pijuckajući tamo »Karmen« i/ili »Buzbag«, osjećaš svim »žilicama jezika« (Platon), od čega je vino napravljeno, što je to agri kultura. Baš u trenutku kada sam naglašavao »agri«, Lina i Manolis odveli su me u auto. Mirotvorac se ne smije inatiti. Direktno s oblaka spustili smo se na obalu vinsko–zelenog Levantskog mora. Koliko se od njega razlikuju sada u veljači valovi Biskajskog zaljeva.

Turska pjesma u izvedbi Nevin Demirdeven

Krajem jeseni, kao što je točno primijetio Aristotel, čovjek jede više. Ali ja rastežem jesen do kraja zime. Danas Marysja i ja ručamo u restoranu »Nicolasa«. Skromnim stubištem jednog od najboljih restorana u Europi penjemo se na drugi kat i ulazimo u brodsku blagovaonicu prekooceanskog broda. Kestenjasto jedro. Drvo daje osjećaj sigurnosti: nećeš potonuti. Svilene zavjese, plišani zastori, masivne svjetiljke. Konobarice s pregačama. Kao gimnazijalke. Marysja razgledava menú, miče usnama:

— Kopun s pireom od kestena... pile nadjeveno gljivama...

Prilazi profinjeni konobar. U Rusiji (i u Poljskoj) odmah bih takvoga izabrao za premijera. Barem dobro izgleda. Marysja se savjetuje s njim. Malo zadovoljstvo. Znam: već je sama odlučila.

— Predložio bih biserku u armanjaku — ozbiljno govori konobar.

Da, bolje bi bilo da smo otišli u »Akelarre«. Tamo imaju samo jedno glavno jelo: teleće medaljone s gljivama.

— Hvala... Još ćemo razmisliti — govori Marysja.

Najvažnije je — ne miješati se. Bolje je šutjeti i povlađivati.

— Dok razmišljamo, donesite, molim vas, juhu od povrća s dvopekom — kažem ja.

Marysja potvrdno klima glavom.

— Biserka mi je malo sumnjiva — kaže ona.

— I meni.

— Armanjak je prejak.

— Da — kažem mehanički. — Miris armanjaka ostaje dugo jer ga čuvaju u bačvama od »crnoga« hrasta.

— Kakvu intuiciju imam!

— Da.

Donose nam juhu. Njeni pikantni mirisi golicaju nos te nekoliko puta kihnem.

— Daj da uzmemo janjetinu — živne Marysja.

— Genijalno!

Donose nam janjetinu i drugu bocu riohe »Bordin« iz 1982. godine. Najgluplje je što stvarno ima životinjsku intuiciju. Tako sočnu janjetinu jeo sam samo u Karpatima, gdje smo Lina i ja provodili medeni mjesec.

Zovem konobara:

— Oprostite... janje je tako sočno kao da ga je zaklao vuk.

Konobar se blagonaklono smješka i odlazi obavijestiti šefa.

— Neće nas izbaciti? — zajedljivo pita Marysja.

— To je bio kompliment. Samo u divljoj Poljskoj ne znaju da su janjci koje je zaklao vuk najukusniji.

— Imaš dobar kriterij divljaštva!

Konobar se vraća. Izraz lica mu je kao da su ga imenovali premijerom.

— Sir, apsolutno ste u pravu, danas su nam iz Sierra de San Pedra dostavili tucet janjadi koje su zaklali vukovi.

Mojoj pobjedi smeta jedna stvar: ne znam gdje je ta ili taj Sierra... de... i izravno pitam:

— Odakle?

— To je na španjolsko–portugalskoj granici... znate, tamo farmerima plaćaju kompenzaciju za janjce i ovce, budući da vukovi velikom brzinom nestaju. Tako svi imaju koristi.

Marysja bez takta prelazi na ruski:

— I vuk sit, i ovce na broju — kako kažu u tvojoj civiliziranoj domovini.

Smiješeći se, odgovaram konobaru:

— Senori se također janjetina vrlo svidjela.

Dok konobar otipkava račun, stižem reći Marysji da je, uza svu besprijekornost ruskog, njena sklonost poslovicama ipak odaje kao bivšu studenticu londonske slavistike.

Zajedno s računom konobar donosi lulu:

— Sir, niste li slučajno zaboravili lulu kada ste ručali kod nas prošle godine?

Uzimam lulu. Ne žurim s odgovorom. Lula je irska. XIX. stoljeće. Čašica u obliku kotlića na tronošcu. Jednostavno, lijepo. Klasične irske lule — u obliku harfe ili vučjaka — po mom su mišljenju previše kitnjaste. Koristim priliku i podsjećam naše slušatelje da su Europljani prvi put vidjeli duhan 1492. godine. Ako ćemo biti precizni, prvi su ga vidjeli dva Europljana, Kolumbovi prijatelji, Rodrigo de Heres i Luis de Torres. Dogodilo se to na otoku Kuba. Upravo tamo susreli su golog domoroca s cigarom. Jedno stoljeće kasnije »duhanski napitak« došao je u modu u Španjolskoj i Portugalu. Englesko mondeno društvo pušenju je naučio sir Walter Rayley. Tada su se (XVI. stoljeće poslije Krista) lule izrađivale od gline. Kod Shakespearea se duhan nigdje ne spominje, ali Shakespearea je teško nazvati »enciklopedijom engleskog života«.

— Na žalost, seńor, ovo nije moja lula. Prestao sam pušiti pretprošle godine — kažem.

— Baš šteta, sir... Niste li slučajno Dablinac?

— Ne. Nisam Dablinac, pa čak ni Irac.

Plaćamo i odlazimo. Kakvi su to špijunski poslovi?!

Da, usput budi rečeno, Linin je otac umro od raka pluća, budući da nije pušio samo u snu. A Lina je prije vjenčanja mislila da su »Dablinci« ime židovsko–ukrajinskoga gradića. Nije velika pogreška.

Irska romansa

Ne, a sada ću reći, na koji način nosnice dira

Miris...

Lukrecije

Puca zvono crkve sv. Marije. Čaša se razbija u komadiće. Ne. To je zvono na vratima. Hramam za mamom. Ledeni dim Zabajkalja, a u njegovim oblacima susjeda.

— Svetlana Ivanovna! Hoćete li mi posuditi tisuću rubalja?

— Što vam je Maša! Odakle nam toliki novac? Sve smo potrošili na obveznice... pa muž mi je partijac.

Užasavajući se vlastitoga glasa klepećem:

— Mama zaboravila si, tata je jučer donio plaću.

— Gennočka, idi, igraj se.

Odlazim, ali ne u dječju sobu, nego u kuhinju. Tamo leži moja želja. To je ledena gruda mlijeka. Izgledom podsjeća na vrč za tombolu, ali tisuću puta veći. Iako i sto puta manji od kadice u koju mama ljeti skuplja kišnicu. Grlim i ližem. Led s okusom mlijeka. Ponekad nailazim na komadiće drveta, iglice jele. Ispljuvavam ih, a dok se mama objašnjava sa susjedom ližem, njušim, ližem.

Mislim da se Ovidije sjećao svog života prije progonstva kao djetinjstva. Tako je njegovo progonstvo — moje djetinjstvo:

Vidio si i ti, kako se led pretvara u Pont na studeni,

Kako bez krčaga vino oblik krčaga sačuva.

Ljepše bih proveo djetinjstvo na Dunavu negoli u Zabajkalju. Tamo bih njušio ledenu grudu vina. Miris — to je lice vina. Za moje neutaživo grlo propisana je inhalacija. U inhalatoriju može mirisati na tuđinu ili na zavičaj. O, moj zavičaju! Koji?

... I mirisalo je na vinski čep.

— Odlično! — rekao bi Glavni Degustator. Pasternak ima pravo: vinski čep jače miriše na vino nego samo vino. Od njega profesionalac i započinje. Ipak je Pasternak — po mami i tati — mediteranski pjesnik. To je ona intuicija genija koja izaziva majstorstvo ampelografa. Pjesnik najprije ocjenjuje vino po mirisu:

Zatim, postojaše sjenik

I mirisaše na vinski čep.

Zatim po okusu:

U travi, kiseljaku, među nizama

Brilijanti natmureni visjahu,

Okusom svojim pljesnivim

Nalik rizlingu.

Dodajmo da se nijedan genij ampelografije ne bi sjetio osobine »pljesnivost«. Ali tu već Pasternak čini ljupku pogrešku, završavajući — umjesto počinjući — bojom. Pri čemu za sve okrivljuje rujan, tobože rujan.

To se, zamirući dvor, kao voda s vinom

Žutjahu pijesak i lokve.

Nevolja kao i s Puškinom: »čujahu lavovi«, »kao voda s vinom«. Ali bit nije u homonimima, nego u tome da genij lijevom rukom bilježi ono čemu ampelograf poklanja sav svoj život. Pjesnik ne uči, nego zna da je nos profinjeniji od jezika. Jezik je prostak: ovo je slatko, ovo kiselo, ovo slano. Miris pak direktno zahtijeva sjećanje. Ako nos nije usavršen, treba se osloniti na boju, na okus. Da, slažem se: profesionalac svira sve instrumente, ali prva violina je ipak nos. Zato razumijem ali ljudski ne odobravam ispljuvavanje vina tijekom degustacije. Jezik samo potvrđuje ono što je nos osjetio. Pritom... Ne želim sam sebi proturječiti...U redu, počnimo od čepa. Sada... punimo čašu do trećine... prilazimo bijelom zidu... lagano naginjemo. Boja je najnezaštićenija na samom rubu: dubina... svježina... trajnost. Najčišća rioha alta. To vam nije koprodukcija: francusko–njemačka, talijansko–francuska, francusko–talijanska... Da, da ne dođem na glas kao snom: ampelografija je znanost o tipovima i sortama grožđa. Dijelom podsjeća na znanost o književnosti; jer za ampelografa okus nije manje važan od iskustva, znanja. Neki se ampelografi ne slažu čak ni u definicijama sorti. Niz eksperata smatra da su galicijski vinogradi »zapravo« raznovidnost rizlinga koji su donijeli njemački hodočasnici u Santiago–de–Compostelu... Da, možda je taj »niz« u pravu. Galicijski ribeiro se stvarno ne može piti. Ne! Nisam germanofob. Volim zelenu boju mozelskih i smeđi kolorit rajnskih boca. Volim alzašku čašu s dugom zelenom nožicom. Ona, nožica, baca zelenkasti odsjaj na crno vino. Prsti na nožici... toplina jastučića na sigurnoj udaljenosti od vina... Ali još više volim burgundsku srebrnu zdjelicu. Kao prvo, nećeš ju razbiti. Kao drugo, prikladna je za nošenje u džepu. Kao treće... u tami podruma lijepo svjetluca. Treba li i »kao četvrto«? Nisam protiv, ja sam »za« trierske (treviris) pehare. Ali oni su finiji od mozelskog kojim ih pune... Da, ne odobravam ispljuvavanje. Shvaćam: mirisne asocijacije uznemiruju sjećanje. Degustator koji otplovi u djetinjstvo riskira svoju reputaciju. Ali, hvala bogu Dionizu, ja imam drugu profesiju. I mogu si dopustiti... Evo, dopuštam si. Zajedno s onim rajnskim barbarima o kojima je u XVII. st. poslije Krista bilo rečeno: »Kada se vino zaledi, moraju ga cijepati motikama i sjekirama«. To ledeno vino upijao sam u sebe s mlijekom koje je majka kupila na tržnici u Čiti.

— Prije si pisao pjesme, priče.

— I sada pišem.

— Pročitaj!

— U kojem mjesecu si se rodila?

— Krajem lipnja.

— Zviježđe si Raka

U svemir nas,

Baskijski,

Andaluzijski pas.

— Hm.

— Zašto se ne smiješ?

— Strankinja!

Barry! Marysja mora govoriti s blagim akcentom

Grci su imali ovakvu frazu: luckast od poslastica. Slabiji spol San Sebastiana skuplja se u slastičarnicama. Ruž za usne miješa se s kremom. To je čokoladni barok. Alkohol iscrpljuje. Čokolada deblja. Alkoholičar umire od iscrpljenosti. Izjelica od presitosti. Izjelice čokolade su posebna vrsta. Uvijek su bogati. Njihova je pozadina lijep namještaj. Njihova proždrljivost miriše na najbolje mirise. Umotani su u najfinije rublje. Za alkoholičara je ljubav prema izjelici kobna. Alkoholičar je pobjediv. Izjelica je neuništiv. Dalje, što je moguće dalje od njezina zviježđa!

Kod Bosha postoji slika »Stol smrtnih grijeha. Proždrljivost«. Na toj je slici (ulje na platnu) osim debeljka–izjelice prikazan pijanac s tankim–pretankim nožicama, izjeden alkoholom. Stoji pripijen uz krčag. Ili obratno: krčag je prodro u njega. Pijanac je kod Bosha daleko izražajniji od izjelice. Umjetnik, zanemarujući temu, ostaje vjeran životnoj istini: pijanstvo je intenzivnije, više psihološko, produhovljenije.

Svaki narod pije vino kakvo zaslužuje.

Iz razgovora sa samim sobom

— Marysja, zašto mi okrećeš uho?

— Uključujem te da pričaš.

— Odučio sam se pričati. Mogu samo čitati pred mikrofonom.

— Pa, pročitaj.

— Evo skice za emisiju... Tamo će još biti starinska glazba, snimka mise u londonskoj katedrali sv. Pavla, elegije.

— Počni.

Jednom sam doputovao u Edinburg snimiti emisiju o tri lokalna bara ostriga.

Uz izvrsne ostrige u sva tri bara poslužuju dekadentno pivo belgijskih monaha. Pratio me moj vječni režiser Barry. Zahvaljujući njemu dospio sam u goste k njegovu školskom kolegi iz Eatona. Prvo što je školski drug ponudio bilo je da nešto popijemo. Spustio se u podrum i vratio s nekoliko boca vina.

— Sam sam napravio! — ponosno je rekao.

Stvarno, sudeći po bijelim etiketama, nalijepljenima na boce, i po datumima, napisanima rukom, vino je bilo domaće radinosti.

Začudio sam se:

— A gdje vam je vinograd?

— To je rastopljivo vino — odgovorio je domaćin.

— Kako to mislite?

— Znate, u apotekama se prodaje vino u tabletama, topljivo vino.

— A... zašto je na svakoj etiketi navedena godina?

— To je godina kada sam rastapao tabletu.

Iz pristojnosti sam otpio gutljaj. Okusa se sjećam do danas: kao da sam progutao tablicu Mendeljejeva, rastopljenu u vodi.

Ali bilo bi nepravedno zbog tog nesporazuma prekrižiti jednim potezom vinski potencijal Edinburga ili Londona. U oba grada postoji bezbroj trgovina vinom koje odavno dovoze otmjena prekomorska vina i trguju njima. Neko vrijeme išao sam na rasprodaje vina, na aukcije. Cijene sortnih vrsti klareta ili portoa toliko su visoke da gotovo imaju ulogu čvrste valute, kao umjetnička djela ili rukopisi klasika. Na aukciji »Christie« čak sam kupio bocu »Chauteau Latoura« iz 1985. za 28 funti sterlinga. U trgovinama cijene također rastu, iako različito. Bordo je u usporedbi sa šezdesetim godinama poskupio više od deset puta. A rajnska i mozelska vina samo tri–četiri puta. Prestao sam odlaziti na aukcije zbog publike. Ondje se skuplja mnoštvo meni organski nepodnošljivih ljudi: ljubitelja portoa. Samo se jednom moje srce stegnulo, kada je jedan od portofila kupio bocu »Massandre« iz, ako me sjećanje ne vara, 1934. godine. Platio je dvostruko više nego ja svoj »Latour«.

No, stvar nije u količini vina, nego u kvaliteti odnosa prema njima. To je duboko religiozno pitanje. U godini smrti vođe protureformacije, Baska Loyole (1556) buduća je britanska kraljica Elizabeta I. navršila 23 godine. Na tron se popela dvije godine kasnije. Cijeli tijek religiozno–povijesnih događaja u Europi tjerao je Elizabetu da stane na čelo protestantske reformacije. Ali, ona je to vješto izbjegavala. A ipak ju je 1570. rimski papa odbio od svojih prsa. Zahvaljujući tome u Engleskoj se definitivno učvrstila anglikanska crkva. Na svakodnevnoj psihološkoj razini Engleska je još dugo ostala katolička, ali pomalo je nova crkva poticala zemlju na umjereniji način života. Taj je prijelomni povijesni trenutak, koji je trajao cijelo jedno stoljeće, doslovno lomio živote i sudbine. Pjesnik John Done prešao je s katoličanstva na anglikanstvo u već odrasloj dobi, te je čak postao poznati propovjednik. U poeziji je, međutim, ostao katolik rimskog tipa, tj. pjesnik prekomjernosti, raskoši. U tom je smislu, unatoč crkvenom raskolu, cijela elizabetanska epoha u svom temelju bila rimsko–katolička. To se razumije, ne samo čitajući Johna Donea nego i listajući tadašnje kuharice. Anglikanska crkva pobijedila je definitivno kada je kuhano povrće izbacilo sa stolova krčmi i dvoraca svježe povrće.

Ali i u našem su stoljeću živjeli i žive Englezi čije rodoslovlje kao da preskače zadnja tri stoljeća. Romanist Evelin Waugh izvrsno je opisao mističnu vezu flaširanog vina i loze: »Kada grožđani sok kaplje negdje u dolini Cote d’ Or, na tisuće milja dalje u tisućama podruma francusko vino u bocama trza se i odaziva«. Međutim, Evelin Waugh bio je katolik. A sudeći po njegovu odnosu prema vinu, njegov katolicizam nije bio kapric snoba, već sadržaj njegova života. Ili još jedan citat. Ovaj put Aldousa Huxleyja, došljaka iz anglikanske obitelji: »Pjenušac ima okus jabuke, oguljene čeličnim nožem«. Tako profinjena duhovitost se ni kod Francuza često ne sreće. Odakle? Zašto? Da, Huxley je živio u Italiji, Francuskoj, živio i umro u Kaliforniji. Oženjen je bio Belgijankom. Pa zašto takav zaokret? Mislim zbog ovoga: sa sedamnaest godina Huxley je počeo gubiti vid. Čak je morao prekinuti studij u Oxfordu. Pripremajući se na najgore, Huxley je naučio pismo za slijepe. Najvjerojatnije su upravo u tom periodu piščeva osjetila mirisa i sluha napravila kvalitativni skok. Osjetio je okus grožđa, začuo glas vina.

Marysja pritišće na moje uho čašu katalonskog pjenušca »Castellblanc«. Što čujem u toj tananoj školjci? Ne, ne pučinu oceana... Čujem šuštanje štednjaka u našoj kuhinji u Čiti i mamin glas, dubok kao more.

Slutim da su tajna strast kapetana Cousteaua amfore. Zbog njih je — centimetar po centimetar — pretražio dno Sredozemnog mora. Ne znam kako kapetana, ali mene najviše uzbuđuju amfore u kojima se čuvalo vino. Amfore sa smolom, medom, uljima, orasima, slanom ribom nekako su prozaičnije. Rašireno je mišljenje da se vino iz amfore pretakalo u manje posude. Ali, na primjer Sirijci i Egipćani konstruirali su cijeli sustav cjevčica i kroz njih pijuckali vino izravno iz amfora. Cjevčice su se izrađivale iz šuplje trske i spajale pomoću metalnih karika. Dok je rob rukama pridržavao konstrukciju, domaćin je sjedio u fotelji i uživao. Sumnjam da se rob prema tom poslu odnosio ravnodušno. Sačuvala se figurica roba od terakote (4. st. pr. Kr.). Slatko spava, pritisnuvši lice na okrugli bok amfore. Skulpturica je zadivljujuće harmonična. Usput rečeno, prazna amfora nije se koristila samo za orahe, med ili slanu ribu. U njoj se mogao čuvati i pepeo pokojnika. A vješto prepolovljene amfore koristile su se kao ljesovi za malu djecu. Poznat je i ovakav slučaj: tijekom rata u središnjoj Grčkoj jedna od suprotstavljenih strana iskopala je na planinskoj cesti dugi kanal, popločila ga krhotinama razbijenih amfora, zasula kanal zemljom i na taj način uništila konjicu protivnika. Mogu zamisliti do kakve je škripe došlo.

Na gradskim tržnicama Sredozemlja vino se obično prodavalo u kožnim mješinama. Amfore su išle za izvoz. Sada se po naljepnicama na njima može utvrditi ne samo tko je i gdje proizvodio vino nego i odrediti smjer kretanja trgovine: ta arheolozi nalaze posude u krajevima kamo su veletrgovci dovozili vino. Stanovnici Krimske republike radovat će se saznanju da su Sinop i Hersonez uspješno konkurirali Kosu, Pharosu, Rhodosu, Lesbosu, Hiosu. Osobno maštam o tome da pretražim dno Sredozemnog mora negdje između Krete i Egipta. Na tom su području posade jedrenjaka prema tradiciji prinosile kao žrtvu bogovima jednu amforu s vinom. Tako se sada u podmorskom pijesku Sredozemlja čuva vino staro četiri tisuće godina, ako se bogovi nisu obazirali na prinesenu žrtvu.

Ti si moj bog, španjolsko vino, ali i gad.

Pjenušac je u usporedbi s njim mačji drek.

Da, naprosto trula mokraća starog kljuseta.

D. H. Lawrence

Isus Krist učinio je čudo: pretvorio vodu u vino. Španjolci čine jednako čudo: pretvaraju vino u vodu. Osobno sam vidio kako su za suše blizu Kadisa tlo zalijevali ne vodom, nego vinom. Na gradilištu nedaleko od Pontevedre vidio sam kako su u vapnenu žbuku umjesto vode dodavali vino. Tako ispada da u Engleskoj bolje poznaju ne prirodna, nego pojačana španjolska vina.

— Može li danas heres? — nesigurno kaže Marysja, prelazeći s poljskog na engleski akcent. Čak mi se čini da je rekla »cherrie«.

— Dobro — odgovaram mlako.

Marysja se navikavala na heres još prije deset godina u Londonu. U Engleskoj heres vole isto kao u samom Heresu. Razlog je, po meni, jednostavan. Izvrsna vina često su dolazila u Englesku iskvarena. U heres su, da bi stigao potpuno zdrav, dodavali brandy. On je i stizao. Pomalo se bojim heresa: ne mogu točno odrediti čime su gnojili vinograd s grožđem od kojega je načinjeno »fino« ili »oloroso« — prvoklasnim konjskim gnojem ili svinjskim govnom. Možda je to plašljivost. Suho »fino« (tj. »dobro«, na ukrajinskom »fajno«) čak mi se sviđa. Ali još više mi se sviđa aureola oko heresa, njegov izgled. S ushitom razmišljam o tisućama bijelih golubova koji polijeću u nebo Španjolske istog dana i sata kada iz preše kaplju prve kapi budućega heresa. Tronut sam herescima koji, odčepivši bocu, prvi gutljaj ustupaju blagotvornoj zemlji: »Hvala ti, zemljo hereska!« Čak je i povijest heresa romantična i dirljiva. Eto, Mauri. Muslimani su, a nisu krčili vinograde, dopustili su nevjernicima da se bave svojim grešnim poslom. Ni sebe ujedno nisu oštetili: pomalo su birali grožđe. A kako su tek heresu pomogli disidenti–prognanici: engleski katolici, francuski hugenoti! Ili ova činjenica: s porazom Napoleona pobijedio je heres! Osvojio je Englesku, Nizozemsku, Njemačku, Belgiju! Kada razmišljaš o svemu tome, postaje ti toplo oko srca.

— Pa znaš, Marysja, nije to tako loša ideja. Ovdje barem piju iz normalnih čaša, a ne kao u engleskim pubovima.

Marysjine usne približavaju se mojima ali u posljednjem trenutku uspijevam reći do kraja:

— Klasične čaše za heres podsjećaju na tulipane, a ne...

Svi znaju da su najopasniji neprijatelji vinogradara mraz i tuča. Protiv njih se bore raketama, plinskim bakljama, golemim pokrivačima. Ipak, postoje — starosjedioci se još sjećaju — i gori neprijatelji.

Godine 1863. Napoleon III. je zamolio mikrobiologa Louisa Pasteura, koji je dao velik doprinos teoriji vrenja, da otkrije uzroke smanjenja kakvoće vina na putu od proizvođača do potrošača. Napoleona III. nisu toliko vodile gastronomske pobude, koliko financijsko–ekonomske: francuski trgovački krugovi trpjeli su ozbiljne gubitke, a reputaciji Francuske kao trgovinskog partnera nanesena bijaše jednako ozbiljna šteta. L. Pasteur je objasnio da kvarenju vina pridonosi kisik. Poznat je portret učenjaka s retortom u ruci. U sakou je i s leptir–kravatom. Pogled mu je ispitivački i suh. Malo tko zna da je u retorti vino i da Pasteur odlično razumije kako treba s njime postupati.

Znanstveni radovi L. Pasteura nisu utjecali samo na proizvodnju vina nego i na proizvodnju bačvi. Bačvari su počeli pričvršćivati dužice daleko brižljivije kako bi, na taj način sveli na minimum prodiranje kisika u bačvu. Izgledalo je da civilizirani svijet može mirno spavati i prije svake pijanke moliti za L. Pasteura. No nije bilo tako. U sedamdesetim godinama XIX. stoljeća sručila se na vinograde europskog dijela Sredozemlja američka muha »filoksera«. Ona je pretvarala bobice grožđa u nešto nalik grudima starice. U Italiji, gdje je ondašnja zarada 80% stanovništva mirisala po vinu, »filokseru« su prihvaćali kao kugu. Najpopularniji svetac postao je sveti Sebastijan. Filokserna kontrarevolucija činila se suvremenicima poput vinske apokalipse. Vinogradari iz Bordeauxa bježali su pred njom u Španjolsku, u pokrajinu(?) Rioha. S izvjesnim zakašnjenjem »filoksera« ih je dostigla, ali bordoski stručnjaci uspjeli su domaćine štošta naučiti. Na samom kraju, muha ih je stigla i u Riohi i natjerala da se vrate u zavičaj. R. L. Stevenson (»Ju–hu–hu, i boca ruma!«) uzbuđeno je pisao: »Nesavladiva gusjenica okupira sunčane krajeve Francuske. Bordeauxa više nema. Chateau Nuef je poginuo, a ja ga nisam ni prinio ustima. Ermitaž — uistinu ermitaž svih životnih patnji — beživotno je klonuo duž riječnih obala... Ne, ne samo Pan, sam Bacchus je poginuo«. Patnju te stihije pamte samo starosjedioci...

Muzika iz opere C. Debussyja »Dioniz«

Ugodi psu preko kosti, a ženi preko laži.

Baskijska izreka

Telefon u Londonu.

— Halo!

— Cippolina?

— Dobro. Cippolina.

— Spašavaj! Tu mi je za vrat sjela Marysja. Sjećaš je se?

— Naravno!

— Molim te, nazovi pansion, traži seńoru Marysju i reci joj da dolaziš.

— A moj ponos?

— Što je tebi važnije — obitelj ili ponos?

— Što misliš da si na radiju?! Vadi se sam!

Bojim se da je raširena fraza, da se nebo Sapfe i Sofokla, Ovidija i Kaligule sladilo istim vinom kao i naše, daleko od istine. Istina ima toliko koliko i vina. A vina pak, koliko vinograda. Tema je ove emisije: »Postoji li progres u proizvodnji vina?«

»Bakanalije« A. S. Dargomyžskog

Jedna od omiljenih grčkih igara zvala se »kottab« (prema istoimenoj metalnoj posudi). Bit igre svodila se na precizno istakanje vina, preostalog na dnu pehara, u metalnu posudu. Za nas, ljude XX. stoljeća poslije Krista prirodno je da guma i koža (lopte), papir (igraće karte), plastika, kost, drvo (šah) imaju najdirektniji opipljiv odnos prema igrama. Za antički svijet vino je bilo temelj svakidašnjice i razonode. Pojam »vino se igra« imao je doslovno značenje.

Rimski pjesnik Tabul (1. st. pr. Kr.) klicao je:

Dajte bačvicu sada zadimljenu s drevnim falernskim,

Izbijte čepove brže buradi s hioskim mlazom!

Ovdje se radi o potpuno različitim vinima: hiosko je grčko otočno vino, a falern talijansko. Što je za Tibula i njegove suvremenike značilo »drevno«? Po ondašnjim mjerilima najboljim falernom smatralo se vino staro petnaest godina. Eto ti drevnoga! Ali, možda se ne radi o starosti vina nego o drevnosti same sorte. Popričat ćemo o drevnim vinima detaljnije. Bogovi koji su prilično namučili Odiseja, nikada mu nisu uskraćivali vino. Nauzikaja zapovijeda djevojkama da Odiseju kojeg je more izbacilo na obalu donesu jelo i vino (u ruskom prijevodu skromno je nazvano pićem). A evo u kakvoj se tamnici pati Odisej kod Kalipso: »Mrežom zelenog zida duboke spilje obuhvaćen, // Rastao je vinograd, a na granama teški grozdovi visjahu.« Otac Odiseja, Laert, ne zaostaje za sinom i u svome se vrtu stara o »sočnim grozdovima vinskih loza«.

Ondašnji traktati, pjesme, iskazi mudrih ljudi pružaju osnovu mišljenju da je kultura vina u antičkom svijetu bila na najvišoj razini. Heziod precizno zamjećuje da »procjeđivanje reže vinu žile i gasi toplinu... razmekšava ga«. Plutarh daje poznati savjet: piti mlado vino nakon što zapuše lahor, jer taj vjetar više od drugih djeluje na vino. Što se tiče boje, Grci su iznad svega cijenili »plamenost« vina (usp. s N. V. Gogoljem: »Zelene pljoske i čaše na stolovima kod krčmarica pretvorile su se u plamene«). Da bi postigli potrebnu boju Grci su ponekad bojili vino sokom aloje, cimetom, šafranom. Evo još jednog svjedočanstva profinjenog odnosa prema vinu: pravila koja je opisao Plutarh »pet pehara — da, tri pehara — da, četiri — ne«. Odobrava se sljedeća proporcija miješanja vina i vode: dva pehara vina plus tri pehara vode, jedan pehar vina plus dva pehara vode. Osuđuje se — jedan pehar vina plus četiri pehara vode.

A sada nije vrijeme za razgovor o istančanom odnosu prema vinu, nego o kvaliteti vina. Puštam na volju svojim »žilicama jezika«. U redu, neću ocjenjivati mlado grčko vino, budući da je bilo slatko. Budi bog s njim, točnije, budite bogovi s njim. Ali, evo druge činjenice: Grci su razblaživali vino toplom (!) vodom. A pritom, temperatura vina nije manje važna nego temperatura djeteta. Dalje. Prije pretakanja mošta u amforu dno amfore se premazivalo smolom. (Možda je od današnjih vina po mirisu najbliža ondašnjima novogrčka recina koja također miriše na smolu.) Kako se vino ne bi kvarilo i kako bi dobro podnijelo put, u amforu se dodavala mramorna prašina, pepeo, vapno, morska voda. U lezboskom vinu bilo je 2 posto morske vode. Amforu bi začepili, a grlić zalili vapnom. Amfora se čuvala u podrumu, u redovima uza zid, s grlićem prema gore. Prije upotrebe vino bi ponekad prokuhavali i na taj način pretvarali u sirup, tako da ga se htio–ne htio moralo razblaživati vodom (iznimka je bila Sparta: ondje nisu razrjeđivali vino). Da, vraćam se na mlada vina: nije čudno da Grci nisu vjerovali u jesenji san jer je vrenje mladog vina narušavalo harmoniju tijela. (Bilježim u zagradi da ne vjerujem u loš utjecaj krakova i glave hobotnice na snove.)

A što je s Rimom? U Rimu su konobare zvali procuratores vinorum. Rimsko vino je bilo mutno. Prije uporabe su ga procjeđivali a potom filtrirali kroz gusto pletenu košaru ili platno. Za vrijeme ručka Rimljani su dodavali vodu u vino prema želji. Kod večere su se vino i voda obvezatno miješali za sve. Da bi se vino ohladilo, stavljali su krater na led ili u njega bacali vrećicu s ledom.

U doba Klaudija počelo se piti vino na prazan želudac: tako je grčka civilizacija, pretrpjevši poraz na bojnom polju, dobila revanš u svakodnevici. Horacije je pisao: »Rim se pretvorio u moralnog roba poražene Grčke«. Zašto »moralnog« a ne osjetilnog? Plinije stariji u svojoj »Povijesti prirode« hladno opisuje rimske izrode koji su, ne prebacivši tunike, ne sjedajući za stol, praznili goleme čaše vina, isti čas povraćali i ponavljali tu cijelu proceduru dva ili tri puta. Poznato je da je milanski pretor Novellus Torquatus, favorit cara Tiberija, napravio karijeru zahvaljujući sposobnosti višekratnog povraćanja.

Neobično je, ali barbari su se prema vinogradima juga Europe odnosili s poštovanjem i čak pomogli njihovu širenju. Vizigoti su surovo kažnjavali one koji su krčili vinograde ili krali grožđe. U IX. stoljeću nakon Krista galski je monah trebao više od dvije litre vina dnevno. Ali, Mračno doba — mračno vino.

U pregledu prošlosti najzanimljiviji je odnos između vina i ambalaže. Suvremene bačve neusporedivo su više kakvoće od bačvi prije dvije tisuće ili dvije stotine godina. To je važno, budući da vino u bačvi može predugo odležati. Ono blijedi, gubi oštrinu, svježinu, koketnost. Barem je tako bilo prije dvjesto godina. Ondašnji vinoljupci znali su da je najbolje vino u srednjem dijelu bačve, na dnu je talog, na vrhu kompot ukiseljen zrakom. Prije tri stoljeća lagana je boca istisnula tešku bačvu koja je vinu nekoliko tisućljeća slabo koristila. Odat ćemo joj dužno poštovanje. Da, bocama su se koristili i u doba bačava, ali samo za to da bi vino donijeli do stola, te iz njih napunili čaše ili pehare. Ali, ne treba misliti da je suvremena boca koja savršeno čuva vino uvijek bila takva kakvu znamo. U XVIII. stoljeću izgledala je kao naše bakice: čvrsta široka bedra, struk koji se ne može obujmiti — ne boca, nego kanta. Nju je zamijenila boca širokih ramena i debelih stijenki. Pomalo se istezala, strukirala. U podrumu su je premjestili iz okomita položaja u vodoravni. Međutim, ne smije se ispustiti iz vida ono najvažnije: boca je pomoću pouzdanog čepa riješila konflikt među vinom i zrakom. Osobno vjerujem da je današnje vino bolje od drevnoga. Progres u proizvodnji vina objašnjavam logički: kao što vino sazrijeva s vremenom, tako i cijela kultura proizvodnje vina sazrijeva sa svakim tisućljećem. Proizvodnja vina nije književnost. U njoj je napredak moguć. Ova je zdravica — rioha »Lan« iz 1986. godine — za progres!

»Bakanalije« A. S. Dargomyžskog

Čuturica se otkotrljala po stolu

i još više razveselila goste.

N. V. Gogolj

— Sve je krasno, Genna: elegije Johna Donea, Purcellova glazba, misa u katedrali sv. Pavla. Ali... gdje su ženski glasovi?

— Znaš, i sam si razbijam glavu. Ali vino i žene su dekorativna tema. Kao heres i duhan, konjak i mahagoni, liker i baršun. Žene imaju poseban odnos prema alkoholu. Jesi li primijetila tko pije prije svega Campari? Stoji žena, a u ruci joj plamti crveni pehar. Stop!

— A Španjolke, Baskijke?

— Razmišljao sam... U Baskiji još živi tradicija vještica. I tu postoji odličan materijal za radio: lokalne vještice obožavaju tamburin i plešu isključivo uz glazbu tamburina... ali piju drugi napitak!

— U redu, a ako se radi o potezu žene i čaše? Recimo, stoji u kuhinji žena i ispire čaše toplom vodom. Zatim, kao što se i priliči, briše ih prstima, a ne kuhinjskom krpom. Slaže ih u ormar s otvorom prema gore. Ako je ormar tijesan, onda obrnuto — s dnom prema gore. Miriše čaše. One imaju suh miris, lagan, plemenit kao jesen.

— Ali to je već film, a ne radio. Gdje je tamo ženski glas? Osim, možda, lakog disanja. I što je to za tebe — plemenito vino?

— Pa... kao prvo — vrsta grožđa, kao drugo — tlo, kao treće — visoki profesionalizam. Doduše, profesionalci često puta muljaju: ne kažu vrstu grožđa nego samo posjed, selo, kraj...

— Sve je to tako... Ali plemenitost ima svoj klimatski, topografski i, ma koliko čudno izgledalo, nacionalni kolorit. Na primjer — za španjolsko je vino bačva odigrala jednako važnu ulogu kao kotač za promet. Rezervoari, mješine, kotlovi činili su vino grubim. Hrastova bačva postala je simbol imućnosti proizvođača vina. Da, bačve su se počele uzimati u obzir!

— Kažeš »vina–žene«. A znaš li španjolsku spisateljicu Mariju de Saias–y–Sotomayor?

— Još pitaš! Njeno djelo pripada u XVII. stoljeće nakon Krista.

— Poslušaj onda citat iz njene proze: »Pri čemu se je sve orosilo onom vlagom koju je narod prozvao svetim osloncem siromaha i koja, cureći iz trbušaste glinene posude, kao led hladi usta, a sama je poput vatre te nije uzalud neki ljubitelj takve posude prozvao spremnicima vatre«.

— Sjajno! Možda ću to iskoristiti tamo gdje će biti riječ o »vatrenosti« vina. Ili gdje će se raditi o staklu i glini. O posljednjem se ima što reći. »Iz glinene čašice odiše čistoća« — znaš li, odakle je to?

— Drevni japanski tekst. Uostalom, također ga je napisala žena. Ali za bačvu si, Gena, tisuću puta u pravu! A zašto se s vremenom kvaliteta vina poboljšava? Pa zato što u sastav proizvoda ulaze kiseline, šećer, pigmenti, eteri, tanin! Dok se oni u bačvi ne slože, ne usklade, nećeš dobiti buké! Samo se skladni odnosi mogu pretvoriti u visoku kakvoću proizvoda.

— Ako sam ja tisuću puta u pravu, onda si ti — deset tisuća puta! Jesi li ti, Marysja, primijetila da drevne Egipćanke imaju zadivljujući stas?

— Da, božanski su skladne.

— A zašto su Rimljanke mlohave?

— Zato što je Rimljankama bilo zabranjeno piti vino, dok su Egipćanke pile ravnopravno s muškarcima.

TELEFON U HODNIKU. GLAS IZA VRATA:

— Seńora, poziv za vas.

Marysja izlazi i vraća se za pet minuta. Primiče crvenu riohu »Bordin« iz 1985. pobijeljelim usnicama.

— Gena! Svoje obiteljske stvari rješavaj sam! Hoćeš li me otpratiti u Bilbao?

Glazba iz opere »Soročinski sajam« M. P. Musorgskoga

Došao je do one granice pijanstva kada drugi pijanci,

dotle mirni, iznenada požele iskazati svoj bijes.

F. M. Dostojevski

Pozitivni epiteti o vinu: razdražljivo, rasno, čisto. Kao o životinjama. U ustima se vino susreće s dušom. To je ljubavni susret.

Odčepivši bocu, pomirišite čep i protarite grlić. Prelijte vino iz boce u vrč pod kutom 120ş. Bocu zajedno s talogom bacite. Najbolje je talog osvijetliti svijećom. Ona se stavlja pod grlić: talog se skuplja u vratu boce. Lov na talog može pružiti veliko zadovoljstvo. Plemenitost vina je u njegovoj demokratičnosti. Vino mora mirisati na hrastovu bačvu, ali samo toliko da podrijetlo mirisa ostane zagonetno. Ono još miriše na crni ribiz, jagode, orahe, breskve, dim, parmsku ljubicu, gumu, senf, gljive, papar, vunu.

Ali, evo što mrzim: pristojna ali bezlična vina za svako grlo. I na sav glas protestiram: neka vina dvaju susjednih sela Burgundije ili Navarre ostanu različita, drugačija, neka ih se ne miješa. Vina svih vinograda svijeta, ne ujedinite se!

Ako u baru izuzmemo buku i isključimo slučajne geste, a ostavimo samo pokrete ruku prema čašama, raštrkano približavanje bijelog i crnog vina čvrstim muškim i namazanim ženskim usnama, naginjanje boce lagane poput ljuljačke, blagi zadah iz grlića, onda se u tim pokretima, klanjanjima može vidjeti čarobna pantomima koju ljudi pored šanka ne izvode svojom voljom. Postoji takva mala nacija — ljudi pored šanka. Iz njihove se pantomime rađa zvuk, melodija, ali nju treba zapisati notama koje ja nemam.

Glazba iz Opere »Bacchus« J. Masseneta

Upravo iz Bilbaa poslao sam Marysji telegram.

DVIJE ČAŠE TVOJE VISOKE. ŠTO UČINITI S NJIMA? NAPUNIO BIH IH POLJUPCIMA ALI SU BEZ DNA. MOJI DLANOVI ČUVAJU OBLIK TVOJIH ČAŠA. AKO SE OKRENEŠ NA BOK, VINO ĆE SE PROLITI. JA SAM SLAVINA SVJETSKOG VINOVODA. NEKA SE NE RASTOPE LJUBIČASTE DUDICE U TIM ČAŠAMA!

Što piju skitnice? Nisam bio lijen. Svratio sam noću na tržnicu. Na drvenim klupama prazne kutije od crvenog »Montepegnassea«, litrene boce od »Soldepegnassea«, litrenke od rozea sa zavjetnim monogramom »MH«. Odmah me uhvatila žgaravica. Osamljeni bećar, prebacivši pokrivač preko ramena, njušio je prste na nogama. Na što su mirisali? Na srdele? Sezona srdela pod nosom. A sezona jagoda je već počela. Miris srdela ima boju jagoda. Svratio sam u dva noćna bara. Zatražio sam jagode i brandy »Mascaro«. Izgleda da su me barmeni zavoljeli. Znam zašto. Čim im se vraćam, znači da su mi fizički ugodni. Znači da mi se ne gade njihove ruke, njihov dah. Fizičko priznanje je najvažnije. Najprije ruke, lice, oči, a zatim sve ostalo. Površinski odnos prema čovjeku je najdublji. Zagrljaji su površinski. Istina je u njima. Zašto su ljudi iz toga grada ljepši od nas? Pa zato što smo se mi stiskali u vežama, na klupama parkova, a oni se od djetinjstva ljube na vezovima, u pristaništu, na molu.

U jedan sam se rodila,

U dva sam krštena,

U tri sam se zaljubila,

U četiri sam žena ja.

     Baskijska uspavanka

Telefon u hodniku pansiona. Kucanje na vratima.

— Senor!

— Gracias!

......................................

— Halo!

— Biskajska večer, Vaša svjetlosti!

— Njezina izvitoperenost, Liana?

— Izvitoperenost, ali ne lažljivost. Doletjet ću u stvari za tjedan dana. Tvojom linijom.

— Zagrljaji će biti rašireni na aerodromu u Bilbau.

— Zašto ne pitaš za Pavlika?

— Zato što u ožujku naš Paul ide s razredom u Alpe.

— Znaš zašto sam ti ponudila brak... onda, na okruglom Sveučilišnom trgu? Zato što je s tobom lako razgovarati.

— Nastavi!

— Da, došlo je pismo od tatinog odvjetnika. Tata je ostavio u nasljedstvo novac Pavliku za školovanje.

— Vidiš, dobro sam uradio što sam prihvatio tvoju ponudu.

..............................

LINA I SUZKA DOLAZE ISTI DAN. ŠTO UČINITI?

BARRY, GLAZBA PO TVOM NAHOĐENJU.

Telefon u Pragu.

— Halo?

— Suzka, ja sam, Gena.

— Pozdrav, moja psihotična ribice.

— Pa, kako si?

— Sve u redu. Dočekat ćeš me u Bilbau?

— Širim ruke u zagrljaj.

— Nedostaješ mi tjelesno.

— I ti meni.

— Da donesem vino?

— Kakvo?

— Alžirsko.

— Ne treba... najbolje staroegipatsko vino bilo je »Mareotis«. Prema nazivu pokrajine. Za razliku od tla u dolini Nila, u tlu Mareotisa nije bilo glinaste sluzi i aluvijalnih naslaga, što je povoljno djelovalo na kakvoću vinograda.

— Gena... moj ruski se malo pokvario.

— Popravit ćemo.

Glazba: tirolsko jodlanje

Tupo sam proučavao u kafeteriji telefonski imenik. Našao sam čak nepovijesnu domovinu. U njoj su dvije tarife: europska zona i ekstraeuropska. Pod »ekstra« se misli na Aziju. Posljednja je dva puta skuplja. Imam sreće da mi rodbina nije ostala u Zabajkalju. Sudeći po konzulatima, San Sebastian je svjetski grad. Skandinavija koja pati od skorbuta predstavljena je tu u punom sastavu. Telefoni: 51–26–00 (finski konzulat), 46–44–21 (norveški), 27–33–95 (švedski), 39–92–40 (danski). Postoji čak i konzulat kneževine Monako (27–30–59). Nema samo »Ujedinjenoga Kraljevstva«. Kakve se sve samo šeprtlje smucaju po Home Officeu. Sjetio sam se vojvode Clarencea kojega je na smrtnu kaznu osudio vlastiti brat, engleski kralj Eduard IV. Kralj je bratski ponudio vojvodi da izabere način smaknuća. Vojvoda je izabrao: utopiti se u bačvi malvazije (kretsko vino). Nema danas takvih ljudi u Foreign Officeu. Gdje ste, grinička vremena?

Izišao sam na ulicu. Izdaleka mi se učinilo da u izlogu knjižare »Baroho« visi divovski grozd. Prišao sam bliže. Izblijedjela karta Afrike stara pola vijeka. Evo tih imena: TANGANJIKA, LEOPOLDVILLE, ZLATNA OBALA. Tuga me uhvatila oko srca. Svratio sam u bar. Progutao sam šparogu sa šunkom sušenom na vlazi brda. Zali sam. Izašao. Druga knjižara. Ista lica na omotima: Francuz s konobarskim brčićima, Irac s naočalama, tuberkulozni Austrijanac. Tako će za dvadesetak godina prikazati film o meni na sansebastijanskom filmskom festivalu. Frišku figu će prikazati. I za to im hvala: figa je vinska boba. Ponovno sam svratio u bar. Sjeo sam leđima okrenut prema televizoru. Odjednom su mi žmarci prošli leđima. Okrenuo sam se. Prikazivao se engleski film o kobnoj ljubavi cara Dioklecijana prema kapetanu pretorijanske garde Sebastijanu. Moj blistavi provincijalče iz europske zone, zakasnio si.

Bijahu takvi pokrivači u internatima i kasarnama, hrđavi, tanki kao žilet. U odmaralištima i sanatorijima pokrivači su bili bolji — od devine dlake. Cijela generacija žena, pogotovo žena — one ne prekidaju veze s djetinjstvom — do sada nosi takve kapute. Internatska leđa! Devini bokovi! Susreo sam ih u San Sebastianu na tjednu sovjetskog filma. Prikazivali su ih besplatno u Domu baskijske kulture: na financijski uspjeh nitko nije računao. Dogegaše se, dopuzaše stari rakovi, jastozi, hobotnice. Tko je u bundi je slučajan, tko je u čoji je naš. Dakle, nisu bila samo »španjolska djeca« nego i »baskijska«. I vi ste probali naše mlijeko, baskijska štenadi! Dalje, hvataj! Ne smetajte, spremam emisiju o vinu. O vinu, razumijete li, a ne o suzama!

Telefon u pansionu.

— Halo!

— Por favor, seńor Ljustrin!

— Barry? Ja sam.

— Znači tako. Na dopustu hoćeš dopust.

— Ne.

— Onda otiđi na pet dana u Lisabon, Madrid i Barcelonu. Platit ćemo put i hotel. Napravit ćeš tri reportaže.

— A dnevnice?

— Pa i inače bi se hranio.

— Dobro. Probat ću ugrabiti dvije sreće.

— Molim?

— Tako se kaže: tko rano rani, dvije sreće grabi.

— Budem naći u rječniku.

— Ujedno ponovi glagolska vremena i konjugacije.

— Ruski pokvarenjak.

— Da.

— Zapisati te budem preko telefona.

Uvod: »Pirenejski dojmovi« — tako je svoj radioputopis po Portugalu i Španjolskoj nazvao naš kolega Gennadij Ljustrin. Danas ćete čuti njegovu prvu reportažu iz Lisabona. Prelazim na tekst.

Brzinom milimetar na godinu

Da mahovina i lišaj uopće nisu bez čara shvatiš u Starom Lisabonu. Postoje gradovi, — barem je ovaj grad takav — koji su kao stijene, obluci, butelje — obrasli mahovinom. Čak je i neobrijanost Lisabonaca iste vrste, ima iste korijene. Čak i vino od nedozrela grožđa ovdje zovu »zeleno« — »verde«. Na istočnom polu razgovornog latinskog, u Kišinjovu, lisabonskoj su mahovini nekada konkurirali šeširi od velura boje hrđe i butelja. Da bismo se u to uvjerili, trebalo je prijeći cijeli kontinent. Mahovinatost koja puzi brzinom milimetar na godinu uz pratnju šivaćih strojeva, tramvaja i harmonika — to je pravi Lisabon. On je prijestolnica svih provincija Europe. Može mu se pripisati i drugi oblik. Ovdje ima toliko mnogo zidova, obloženih kaljem i keramikom, kao da si dospio u divovsku kupaonicu. A kupaonica je također provincija stana, kuće. Ili, još jedna slika. Na staretinarnice besarabijskih gradića Ledinceva, Beljceva, Lipkana — obično se nadovezuju trgovine s rukotvorinama, zadružni dućančići, furgoni kooperatora. U njima se doista može kupiti sve, ali »sve« treće klase: od besmrtnih ženskih majica do marmelade na kriške. Trguje se užurbano, ozbiljno, kao da u svakom trenutku može zapištati zviždaljka i početi racija. To je Lisabon također. I opet nepopravljivo provincijalan.

U lisabonskom kinu nedaleko od kolodvora pogledao sam američku špijunsku melodramu po romanu engleskog pisca u kojoj je snimljen Stari Lisabon. To su najljepši kadrovi filma. Tako u recenziji ili književno–znanstvenom članku kritički tekst odjednom zasja u svjetlu citata. Naravno, citirati Lisabon je pravo zadovoljstvo. Svaki film profitira zahvaljujući njegovoj prisutnosti. Taj špijunski film završava hepiendom. Dekadentni Londonac koji je silom prilika odigrao ulogu agenta Intelligence Servicea u Rusiji, nakon svih peripetija očekuje u lisabonskoj luci svoju moskovsku dragu. Život u Lisabonu — takav je svadbeni poklon izabrao Britanac ruskoj nevjesti. Na žalost, film se tu prekida i gledatelj ne može doznati je li se Moskovljanki svidio poklon: Žene, koje stranci odvode iz Rusije, ponekad očekuju od Zapada — u zamjenu za svoje visoke duhovne kvalitete — vrhunski komfor.

Sjećam se kada je pred petnaestak godina u kijevskom hotelu »Lybid« moskovska prostitutka, ujedno i vodič, koja je tamo svratila, pripovijedala o svom neuspjelom obiteljskom životu u Beogradu. U ona se vremena u društvu moglo sresti svakoga: pravnika, underground umjetnika, seks–disidenticu. U takvim smo staklenicima tada obitavali, proklinjući život u jedan glas. Dakle, seks–disidentica se žalila na to da su »Jugovići« nekulturni, da su prosti. Sjetio sam se tužaljki te dame iz polusvijeta, izlazeći iz lisabonskoga kina nedaleko od kolodvora. Kakav bi bio život moskovske junakinje filma da je ostala u Lisabonu? Ako ne bi mogla razumjeti da kultura nisu samo toliko uspaljeni citati Dostojevskog, nego i mahovina i lišajevi koji poput kornjača pužu po zidovima grada uz pratnju šivaćih strojeva, tramvaja i harmonika, onda bi joj loše krenulo i život bi joj bio duboko, stvarno isprazan.

»Tango Libre« Astora Piazzole

Uvod. »Epigoni i tradicionalisti« — tako je svoju reportažu iz Madrida nazvao naš dopisnik Gennadij Ljustrin. Dajemo mu riječ. Prelazim na tekst.

Muzeje se može grditi. Ali riječi im ne mogu mnogo naškoditi. Izdržat će. Hvaliti muzeje je riskantno. Možeš izvaliti mudrost koje možda ni sam nisi svjestan. Ali ipak želim pohvaliti madridski Prado. On ne ponižava posjetitelja. U pravom smislu »ne ponižava«. U njemu ne postaješ manji, niži. Nagomilanost, ili kako kažu Ukrajinci »zgrtanje«, remek–djela u Pradu ostavlja te u tvom rastu i stasu. Spominjem rast i stas, jer sam upravo u Pradu, zahvaljujući trojici umjetnika — El Grecu, Velazquezu i Goyi — ponešto shvatio o izduženosti ljudskog tijela, o nijemom razgovoru tijela i okolnog prostora.

Nekakve nevidljive stege pritišću sa strane slike El Greca. Njegovi evanđelisti i sveci su koščati, mršavi. Sljepoočnice su im stisnute, obrazi upali, uši zašiljene. Lice svedeno na profil. Stopala, članci prstiju, jagodice na obrazu — spljošteni su. Ruke su podignute, oči uprte prema gore — okvir im nije zapreka. Slike se istežu, stoje na prstima. Od tik elgrekovskih dugonja mogla bi se sastaviti odlična košarkaška ekipa. Iz njihovih figura izvire hrabra briga kao iz lica mnogih profesionalnih košarkaša koje muči vlastita visina. Čak i jaka poprječnica križa ili strijele, što izlazi iz tijela sv. Sebastijana, pomaže isticanju dominacije vertikale.

Godine 1614, kada je El Greco umro, Velazquez je navršio petnaest godina. Kroz dijalog sa svojim prethodnikom Velazquez je rehabilitirao horizontalu. Od njegovih bi likova mogla ispasti izvrsna reprezentacija hrvača klasičnim stilom. Velazquezovi ljudi bili su patuljci. Može mi se predbaciti da su patuljci ušli u modu milošću dvora. Bili su pri njemu, a on — dvor — diktirao je sve. Može se reći da je vertikala ostala kao relikt srednjovjekovlja i u novo doba, te da je Krećanin El Greco izrastao iz bizantskog ikoničkog slikarstva. Ali ja ipak smatram da umjetnici imaju svoju komunikaciju. Velazquez se razmetao patuljcima u igri s El Grecom. Na njegovim portretima čak i djeca, prinčevi i infanti podsjećaju na patuljke. Čak i dvorske lude srednje visine imaju slonovska lica patuljaka. Pored don Antonija El Inglesea nalazi se tako golem pas da se don Antonio doima poput patuljka. Kod El Greca poprječnica križa četiri je puta kraća od uzdužne grede. Kod Velazqueza samo jedan i pol puta.

Tu komunikaciju El Greca i Velazqueza o izduženosti tijela i njegovu mjestu u prostoru prihvaća Goya. Mačke su kod njega prikazane u krupnom planu. Na njihovoj pozadini nebo više nije toliko beskrajno. Natečena djeca popunjavaju prostor vrta, doline. Bucko debelih obraščića napuhava jednako okruglasti balon i oni oboje istiskuju okolni svijet. Drvosječe i opet djeca daleko su deblji nego drveće. Ljudi na štakama samo parodiraju El Greca. U grafičkom ciklusu »Disparátes« (»Ludorija«?) tjelesni gigantizam tako silno pritišće da zrak izbija po šavovima.

Tijelo po vertikali, po horizontali, tijelo i prostor — to je ono o čemu govore El Greco, Velazquez i Goya. Čini mi se da je paradigma »tradicionalizam–novatorstvo« lišena sadržaja. Daleko je realnija opreka »epigonstvo–tradicionalizam«. Epigon bez grižnje savjesti rasipa ono što je prikupljeno, zarađeno. Tradicionalist također dobrano prisvaja, ali stostruko vraća.

U književnosti postoji jedna od najvažnijih tema koju pisci međusobno već više stoljeća osobito pretresaju — to je tema razine i kvalitete prisutnosti autorskog »ja« u knjizi. Ali, da bismo govorili o toj temi, treba izaći iz Prada i uputiti se u najbliži bar. A ja se želim još jednom vratiti u dvorane, gdje ne prestaje nijemi razgovor trojice umjetnika.

»Tango Libre« Astora Piazzole

Uvod. Danas emitiramo treću i posljednju reportažu Gennadija Ljustrina iz ciklusa »Pirenejski dojmovi«. Tema reportaže je putovanje kao način upoznavanja sebe. Telefonom iz Barcelone. Prelazim na tekst.

Glad samoće

Katalonski separatizam ide na ruku strancu koji se tu zatekao. Katalonci gotovo da izigravaju Francuze, samo da ih ne bi svrstali u Španjolce. Zahvaljujući tomu mjesni pjenušac i konjak gotovo nimalo ne zaostaju za francuskim. S čašom katalonske »kave« (cave) — tako ovdje zovu pjenušac — stojim na balkonu, odakle se vidi čitava Barcelona, uključujući komadić mora. Poljaci pod »kavom« misle kavu. Može se naći kompromis: pjenušac je bijela kava. Zbog kronične astme Barcelona se izvlači iz iskopa, penje se na krovove. S mog balkona se na obližnjim i udaljenim krovovima vide fontane, mračne aleje, košarkaška igrališta. Ako uključimo maštu, može se čuti pljuštanje, šapat, hripanje.

Na »kavu« sam sišao u vinariju i ondje se sjetio svog djetinjstva u knjižnici. Kako sam provodio praznike sjedeći u čitaonicama. Kako sam radosno ustajao ususret tmurnim srpanjskim jutrima u pribaltičkom ljetovališnom naselju, zato što sam mogao valjano provesti dan u mjesnoj prostoriji — čitaonici. Bila je sastavljena od brvna, a miris drveta uzbuđivao je korice, korjenčiće, piljevinu. U svom gradu opčinjeno sam se kretao po trokutu: rajonska, gradska i kotarska knjižnica. Riđa knjižničarka Luiza iz rajonske nikako se nije udavala, jer mi je bilo samo devet godina. Margarita Lavovna iz kotarske iz istog razloga nije napustila muža. U barcelonskoj vinariji uhvatio sam sebe s istim osjećajem sreće. Vinske boce mogu se čitati. Imaju svoja imena, postoji godina izdanja, stoje na policama. Među njima postoje drage i nikakva. Drage se mogu skinuti s police, pročitati, odnijeti sa sobom. Putem drhtati, slučajno dotičući dragu koljenom. Ipak je nepravedno da se za knjige kaže »gutati«, a ne »ispijati«. Čitati »bez predaha« daleko je slabije zbog banalnoga glagola. Općenito, Bog jezika milostiviji je prema glagolima za jelo nego za piće. Pojesti, požderati nekoga do kraja se može, a isprazniti, popiti do dna — ne. A ponekad se baš to želi. Gristi nekoga ili sebe bijesno — izvoli, uvijek. A popiti nekoga nadušak — šipak! Istina, dopušteno je piti nekomu krv, ali zar je to širina? Zar ćeš ju ispiti nadušak? Kada čovjek gladuje silom prilika ili svojom voljom, onda jede sebe, mirno živi od svojih zaliha. Lutajući po vinarijama Barcelone stvaram da bih se uživio, naselio svoju samoću. Skidajući s police privlačnu bocu vidim Luizine pjegice i plavu kutu Margarite Lavovne s jantarnom dugmadi. Zar samo ja morim sebe glađu samoće da bih stvarao? Kakva zla sudbina: stajati sam s čašom katalonskog pjenušca u ravnini s krovovima Barcelone.

Barry, to je sve.

— Hvala. Možeš ići natrag u San Sebastian. Da, za put i hotel sam se šalio.

— U kom smislu?

— Nećemo platiti.

— Velška svinjo!

»Tango libre« Astora Piazzole

Najkraći tematski rječnik

vino /víno/ vino

tinto /tínto/ crno

blanco /blánko/ bijelo

rosado /rosádo/ roze

seco /séko/ suho

vaso /váso/ čaša

copa /kópa/ bokal, čašica

botella /botélja/ boca

rioja de crianza /rióha de kriánsa/ rioha, koja je

odležala u hrastovim

bačvama

cava /káva/ španjolski pjenušac

fresas /frésas/ jagoda

ostra /óstra/ ostriga

bodega /bodéga/ podrum, vinarija

cosecha /koséča/ urod, berba

ano /ánjo/ godina

conac /konják/ brandy

La cuenta, por favor! /la kuénta, por favór/ Račun, molim!

Ne znam zašto, ali već u djetinjstvu nisam volio izreku »glup kao čep«. Meni čep nije izgledao glupo. Znao je plivati. Moglo ga se gristi. Skupljao sam čepove poput svojih mliječnih zubi i cjepčica. Sviđao mi se njihov okus, izgled. U pustolovnim romanima sa zavišću sam čitao o plutanim šljemovima kolonizatora i plutanim pojasovima moreplovaca. I do danas se prema čepovima odnosim s pozornošću. Čak se događa da ih trljam, grizem. Bez njih ne bi bilo sačuvanih vina. Još Aristotelov učenik Teofrast spominje čepove s kojima su se zatvarale amfore. Poslije se ta kultura izgubila. U Mračno doba čuture s vinom su se zaljepljivale glinom ili zatvarale krpenim zapušačem. Renesansa plutanih čepova počela je tek početkom XVIII. stoljeća poslije Krista. A nakon pola stoljeća pojavio se i vadičep kao reakcija na čep i bocu. Danas su glavni proizvođači plutanih čepova Portugal, Francuska, Italija i Alžir. Čepove izrađuju od kore hrasta plutnjaka. To je složena i precizna proizvodnja. Kora se guli prvi put kada hrast plutnjak napuni dvadeset pet godina. To se radi u srpnju ili kolovozu. Oguljena se kora skuplja na gomile i pušta da odleži nekoliko mjeseci prije nego ode u preradu. Drugi put se drvo guli nakon devet godina, kada već dobrano napuni tridesetu. Prosječna starost hrasta plutnjaka iznosi sto šezdeset pet godina. Čepovi najviše kvalitete izrađuju se od kore trećeg, četvrtog i petoga guljenja. Osobito je težak proces proizvodnje čepova, oblikovanih za pjenušac.

Kakvoća vina izravno zavisi od čepa. Vina treba skladištiti na hladnom, tamnom mjestu. Idealna skloništa za vino su podrumi. U podrumu vino udiše prohladan zrak, svjetlo mu ne para oči. Vino se, kao dijete, voli igrati skrivača. Ono voli tiho i mirno ležati na polici. Zašto ležati? Kako se čep, ne daj bože, ne bi osušio i propustio zrak.

Glazba iz opere C. Debussyja »Bacchus«

Poslanica sebi u Londinium

Čak je grčki rob

dobivao svakodnevno šesto grama

seoskoga vina dvaput procijeđenog.

Čime se ono razlikovalo od vina jednom procijeđenog?

I čime se razlikovalo seosko od sortnog hioskog,

a ona oba od talijanskog falernskog?

Kako bilo da bilo,

kada bi te gurnuli u vremenski stroj

i ubacili u ropsku ćeliju u 4. st. pr. Krista,

tvoj posao ne bi bio niti tako loš.

Pa čak kada bi te stroj otpremio u ropstvo Keltima,

oni bi te. možda, predali Rimljanima za amforu vina,

i tada bi sve opet bilo u redu.

Ili druga svjedočenja,

preuzeta iz predaja dadilja–robinja,

kojima su te ostavljali roditelji,

odlazeći na saturnalije u Dom oficira:

ulice drevnih gradova

osvjetljavale su se samo za praznika,

kroz tjedan bi si pak građanin osvjetljavao put fenjerom ili

                       bakljom.

Zamišljam, kako se u tami sretahu dva mjehura plamena,

kako se magla topila oko baklje,

kakva radost bijaše na kraju stići do prijatelja!

A kako se u mraku snalazio Eros? Vjerojatno je baš noću

zamijenio muškarca ženom, te se otada

ljubavi ne predaje samo ljubavnik s ljubavnikom.

Da, eto u čemu je tajna poezije:

u intrigi.

Nema ničeg zanimljivijeg od intrige,

makar je nazvao »osnovom, sudbinom«.

Čak je i brončani dječak,

što vadi iver iz pete

već gotovo dvije tisuće ljeta —

intriga.

Plemenitije bi bilo, kada bi bila o sebi.

Ali, — kunem se Apolonom! —

rijetke su pjesme plemenite!

Uhvatite mlađe pile, ubijte ga i

razrežite na komade; ispecite ga

i začinite pireom od rajčice.

»Tradicionalna baskijska kuhinja«

Jose Maria Busca Isusi

Na kraju tek pristigla novost. U gradu San Sebastian na sjeveru Španjolske nepoznate su osobe pucale na automobil pukovnika mjesne policije. Pukovnik nije stradao. Ranjeno je nekoliko prolaznika. Među njima naš suradnik, urednik radijskog časopisa »Dom. Obitelj. Dokolica« Gennadij Ljustrin. Nalazi se u kritičnom stanju. S novostima posljednjeg sata upoznao vas je Josp Motl. Radio »Progonstvo« nastavlja emitiranje.

Glazbena pauza

Dok Ljustrin tumara između neba i zemlje, u pansionu ga čeka pismo.

Dragi tata!

Evo odgovora na tvoje zagonetke.

1. Pripovijest »Baskijski pas« nije nitko napisao. To je tvoja šala iz svakodnevne prakse. Podsjetio si me na sir Arthura Conana–Doylea!

2. Američki rukomet i kapu »bereta« izmislili su Baski.

3. Ubijati španjolske vojnike obožavaju Baski.

Da, hvala ti za anđela–čuvara. Sprijateljili smo se.

Pavel

P. S. Svladao sam uporabu noža i sada ga koristim umjesto prsta.

S ruskog preveo Igor Živković