Vojni i vojno–pomorski, gospodarski, kulturni i crkveni sustav francuske vlasti u Dalmaciji i Ilirskim pokrajinama

Prema spisima Francuskog nacionalnog arhiva u Parizu

Ivan Pederin

Vojni i vojno–pomorski, gospodarski, kulturni i crkveni sustav francuske vlasti u Dalmaciji i Ilirskim pokrajinama

Prema spisima Francuskog nacionalnog arhiva u Parizu

Mleci su stoljećima držali vojno–pomorsku nadmoć na Jadranu kojega su smatrali svojim zaljevom nazivajući ga Culphus. Mleci su pobijedili genovsko brodovlje, potom osmanlijsko brodovlje 1571. Značajno je da su se obje presudne bitke odigrale baš kraj Korčule koja je bila grad od maloga gospodarskog, a velikoga strateškog značenja. Korčula je bila vrata Jadrana, važnija od vojno–pomorske baze u Hvaru pa nije slučaj da su se te dvije najvažnije pomorske bitke odigrale baš kraj Korčule.

Mleci su tražili Dalmaciju za sebe jer su željeli zavladati terminalima balkanske trgovine, a to su bili dalmatinski gradovi. Uspjeli su u tome na početku XV. st., ali ipak nisu vratili Dubrovnik pod svoju vlast, a Dubrovčani su im uvijek mrsili račune i dovodili ozbiljno u pitanje Jadran kao mletački zaljev. Međutim i Osmanlije su ugrožavali Mletke na Jadranu i s kopna, a to im je bilo mnogo teže nego li ugrožavati Podunavlje i Beč. Put do Beča bio je prohodan za konjaništvo, a velike osmanlijske vojske koje su se kretale Podunavljem opskrbljivalo je Porti odano pravoslavno pučanstvo hranom i krmivom za konje.1 U Dalmaciji je stvar bila teža za Osmanlije jer su dalmatinske staze bile prohodne samo za male bosanske konje, a ne za arapske bojne konje, nije bilo moguće ni dopremiti topove, a topovi i konjaništvo bili su snaga osmanlijske vojske. Osmanlijska vojska, koja je pokušala prodrijeti u Dalmaciju nije mogla dopremiti ni hranu, konji u Dalmaciji nisu nalazili krmiva, a ni vode. To su bili razlozi zašto je mletačko konjaništvo u Dalmaciji bilo slabo.

Osmanlijska vojska, ako bi i prodrla u Dalmaciju nije dakle mogla doći s brojnim konjaništvom ni topovima, potom bi naišla na dobro utvrđene gradove, kakav je bio osobito Zadar, taj ključ Jadrana, ako je Korčula bila vrata Jadrana. U izvorima XV. st. u zadarskoj pismohrani stalno se čita o raspri u Vijećima tko će platiti izgradnju i pojačanje gradskih zidina koje će u XVI. st. odigrati svoju ulogu. Osmanlije su ipak uspjeli osvojiti Knin, Skradin i Nin. Zato su u Dalmaciji više od Osmanlija i muslimana ratovali pravoslavni vojnici koji se u mletačkim izvorima nazivaju martolossi i koji su više pljačkali i palili nego vojevali. Ovi su martolossi uništili feudalnu hrvatsku kulturu zamkova knezova Kurjakovića, Nelipića i Šubića u dalmatinskoj Zagori. Oni su razorili katoličke crkve. Na ovaj su način pravoslavci došli u Dalmaciju krajem XV. st.

Međutim u XVIII. st. počeo se mijenjati odnos snaga na Jadranu jer se na Jadranu pojavio Bečki dvor. Karlo VI., koji je postao rimskim carem, nakon što je neko doba bio španjolskim kraljem, znao je značenje mora za apsolutističku državu pa je Trstu dao status slobodne luke, a njegova kćer Marija Terezija izgradila je u Trstu prvu modernu luku na Jadranu. Mleci su potisnuti, Dvor je preko Graza počeo igrati ulogu na Jadranu, a počela je napetost između Beča, točnije Graza i Napuljskog kraljevstva (o čemu na drugom mjestu).

U prva dva desetljeća XIX. st. Jadranom je krstarilo habsburško, francusko, rusko, englesko, pa i tursko brodovlje u borbama oko Jakina.2 Admiral Dmitrij Nikolaević Senjavin došao je u Jadran da se bori protiv Francuza, a još više jer se nadao da će uz pomoć Crnogoraca napasti Turke u Bosni i pobuditi opći ustanak pravoslavnih u Osmanlijskoj carevini i obnoviti Bizantsko carstvo s jednim ruskim velikim knezom kao basileosom. Ni na jednom području Sredozemlja nije bilo toliko ratnih brodova kao na Jadranu. Na Jadranu su se odigrale najvažnije pomorske bitke poslije Trafalgara. To je bila bitka kraj Visa 11. ožujka 1811. u kojoj su Englezi iznijeli sjajnu pobjedu, a onda bitka krajem travnja 1813, između otoka Drvenika i obale zapadno od Trogira, u kojoj su se Francuzi odužili Englezima za poraz kod Visa.3

U ovom radu poslužili smo se spisima što se nalaze u Archives Nationales de France u Parizu, a to su većim dijelom spisi iz Napoleonovog arhiva, dakle spisi koji su došli na njegov radni stol. Tu odmah valja reći da je Napoleon bio bolji vojskovođa nego činovnik ako ga se usporedi s njegovim protivnikom Franjom I. Kod Napoleona se ne zna da li je on spise koji su mu stizali uopće pročitao. Bio je nestrpljiv, brzoplet, nepromišljen pa je često mijenjao odluke. Ne vidi se da je tražio savjeta kod svojih suradnika. Franjo I. je svaki spis pročitao i napisao na dnu neke upute i smjernice kako postupati u toj stvari. Bio je spor, promišljen, uvijek je oklijevao i tražio savjeta kod svojih suradnika, a te je savjete vrlo često i prihvaćao.

Plan obrane generala Poitevina

Kad je Napoleon stekao Dalmaciju i pripojio je svojoj Kraljevini Italiji on se u Dalmaciji našao u nimalo laganom vojnom i vojno–pomorskom položaju koji je opisao brigadni general Poitevin u svojoj Mémoire sur la place de Zara, et sur l’augmentation de fortifications a donner a cette place. Direction des fortifications de Dalmatie, Place de Zara, 8.bre1806.4 upućenoj Napoleonu. U tom je spisu on iznio prijedloge kako dopuniti utvrde Zadra i poduzeti i druge mjere za obranu toga grada kojega je smatrao ključnom točkom na Jadranu iz očiglednog razloga što je Zadar još od srednjeg vijeka bio sjedište uprave i vojske u Dalmaciji.

Poitevin se u svom podnesku pozabavio utvrdama Zadra, ali i okolicom. Poitevin je kao najvažnije točke u Dalmaciji spomenuo Zadar, Šibenik i Split. Zadar je važniji od druga dva grada jer ima središnji položaj na Jadranu, najbliži je Istri i Italiji, a Dalmacija je onda pripadala Kraljevini Italiji. Međutim, Šibenik je od Knina udaljen 33 milje, a Zadar 38. Na putu od Šibenika do Knina valja preći rijeku Krku. Za slučaj pomorskoga rata Šibenik je prikladan da bude skladište vojnih potrepština. Međutim, za slučaj rata protiv c. k. država Zadar je više izložen jer Knin nema značenja u obrani Zadra. Zadar ipak ima povoljan položaj ako se brani od napada neprijatelja. Ako bi Zadar bio napadnut iz Like, vojska koja bi ga napadala imala bi vrlo dug i težak hod s mnogo opasnosti. Zadar se mora opskrbljivati iz Šibenika preko Zatona i Vrane. Vojska koja bi ga napala morala bi biti vrlo pokretljiva, morala bi preći preko rijeke Krke. Vojska koja bi pošla ususret napadaču morala bi biti brojčano malo jača od njega i morala bi ići prema neprijatelju obalom i zauzeti položaj koji će spriječiti zauzimanje ostatka Dalmacije, a to je Knin.

Promatrajući Zadar i Šibenik i mogućnosti obrane od prodora iz Bosne, Zadar je na najudaljenijoj točki, Krka je najvažnija točka, a Zadar glavni grad Dalmacije, u kojem se može voditi jedino obrambeni rat protiv Turaka. Ako se pogleda rat iz godine 1716. Šibenik je tada pojačao svoje obrambene zidine, mletački general Schulenburg izabrao je Drniš kao središnju točku, smatrajući je da će uskoro prijeći u protunapad. Split može biti mjesto gdje će se čuvati zalihe, Imotski može biti mjesto prema kojem će se širiti operacije.

Zadar ima dobre utvrde i povoljan položaj za borbu protiv vojske koja bi došla iz Bosne, a može se dobro braniti i protiv napada s mora. Njegov položaj manje je povoljan za borbu protiv vojske koja bi došla iz Like, položaj Šibenika tu je bolji. Obrambeni rat mogao bi se voditi u Zadru, ali bi valjalo čuvati cestu od Šibenika preko Zatona i Vrane. Zadarske je utvrde valjalo još dograditi i učvrstiti.

Poitevin je uočio slabost francuske mornarice, brodovi su se popravljali, ali je nalazio da se Zadar može dobro braniti od napada s mora. Ima uvjete da uskladišti pričuve i da izdrži opsadu.

Dalmacija ima vrlo dugu obalu koja je ipak dobro branjena. Dalmacija treba mjesta za skladištenje zaliha. Za mornaričku bazu najpovoljniji je Šibenik. Međutim Šibenik je u zaljevu koji se može lako blokirati tako da ni jedan ratni brod ne može ući. Povoljno je sidrište za ratne brodove i luka u Vodicama koja se može lako braniti, a brodovi u njoj mogu lako dobivati opremu i oružje. U Francuskoj ima malo tako dobrih luka. Ako se u Dalmaciji ustroje vojno–pomorske baze neće biti potrebe da ta pokrajina vodi samo obrambeni rat.

Položaj Splita u ratu nije onako dobar kao položaj Šibenika. Vojno–pomorske baze valja ustrojiti na otocima ispred Splita. Međutim, Split je grad prema kojem konvergira sva jadranska trgovina. Prema tome središnja točka obrane Dalmacije je Zadar, ali ne valja zaboraviti ni Šibenik.

Poitevin se potom pozabavio zadarskim utvrdama. Preporučio je da se utvrde prošire da bi omogućile dugotrajnu obranu grada. Sadašnje utvrde loše su trasirane i to nije moguće popraviti. Zadar nema podruma, skladišta, skloništa za vojne postrojbe i vojne opreme. Skladišta valja sagraditi i osigurati opremu za slučaj opsade. Potrebno je ugraditi topove za slučaj napada s mora. Poitevin je pobliže opisao skladišta koja valja sagraditi i dogradnje na utvrdama, a potom prešao na opis zadarskog zaleđa. On je opisao topografiju okolice, uvale, Arbanase, lazaret i cestu koja vodi prema Zemuniku. Opisao je okolicu, kraj iza Arbanasa, pa dalje do Bokanjca. Okolica je dobro obrađena, posvuda se vide maslinici. Od Zadra vodi osam putova, ali samo dva su kolni putovi, to je put do Zemunika i put do Nina i Gospe Maslinske.

Oblik zemlje sugerira putove i smjerove za ulaz u grad i obranu grada i Arbanasa. Smatrao je da je površina Zadra malena i da je valja proširiti zbog obrane.

On je potom napravio plan dogradnje utvrda i skladišta po godinama. Najprije vojarne i bastiona, pa skladišta. Prostor je tražio na istoku, prema Arbanasima. Radovi su trebali trajati tri godine. Napravio je i proračun po kojem je cijena svih radova trebala biti tri milijuna franaka. Poitevin je završio tako što je za vojnu postrojbu tražio dvije inženjerijske pukovnije, jednu pukovniju minera, četiri inženjerska časnika koji će izraditi nacrte, a oni došli bi iz Italije i Francuske.

U drugom spisu istog nadnevka Poitevin je opisao načine na koji bi c. k. države mogle napasti Francuze u Dalmaciji — to je Mémoire sur la question comment l’Autriche pourrait attaquer la Dalmatie? Poitevin je počeo s opisom tromeđe na brdu Bobiću prema dolini Krštenici do Podvelebitskog kanala. Granica slijedi gorski lanac do Zrmanje gdje C. K. države imaju Zvonigrad5 i izvor Zrmanje. Preko Zrmanje ide glavna komunikacija s Hrvatskom i dijeli se, jedan krak ide u Zadar, drugi u Knin. Međutim tom cestom neprijatelj bi mogao dopremiti topove. Međutim za tako nešto C. K. vojska trebala bi mnogo pričuva i krmiva za konje. Velebit je velika zapreka kolnom prometu, međutim C. K. vlast namjeravala je izgraditi cestu iz Karlovca do Zadra. C. K. vojska mogla bi ipak dopremiti topove morem i opsjesti strateški važan Novigrad od zaštitom otoka Paga, vojska bi mogla preći preko Velebita iz Like, C. K. vojska mogla bi onda opsjesti i Nin pod zaštitom flotile i Paga. Poitevin nije vjerovao da bi se to moglo dogoditi osim ako glavnina C. K. vojske ne pređe cestom preko Zrmanje i ne osnuje tamo bazu. Tu je vrlo važan posjed Zvonigrada. C. K. vojska bi se onda mogla rasporediti na liniji Zemunik — Benkovac — Ostrovica gdje bi se mogla opskrbljivati vodom. U drugoj varijanti ona bi mogla osnovati baze u Novigradu i Ninu. U tom slučaju bi se francuska vojska povukla u Knin, u kninske utvrde, i zaustavila ofenzivu C. K. vojske. Ako bi C. K. vojska opsjela Knin, francuska vojska mogla bi manevrirati u Ravnim Kotarima koje Poitevin naziva Liburnijom i pokušala bi presjeći cestu što vodi iz Like prema Zadru. Francuska vojska mogla bi se rasporediti između Zadra, Zemunika, Novigrada i Nina da spriječi neprijatelja da ovlada Ninom i Novigradom. Poitevin je vjerovao u mogućnost uspostave linije između Benkovca i Ostrovice, namjeravao je osnovati vojnu postrojbu u Vrani zbog veze sa Zatonom i Šibenikom, pa sa Skradinom. U svakom slučaju Poitevin je smatrao da će C. K. vojsci biti teško prodrijeti u Dalmaciju i napasti Zadar i da su izgledi obrane dobri.

Dakako, sve je ovo tražilo mnogo vojnika koje je valjalo naći u Dalmaciji. Francuska vlast zadržala je mletački vojno–teritorijalni ustroj Krajina, ali je novačila na temelju popisa koje je dobivala od seoskih glavara za redovitu francusku vojsku, ponajviše prisilno. Redovitom vojskom zapovijedao je najprije general Molitor, a kasnije general i poslije toga maršal i vojvoda od Dubrovnika Auguste Frédéric–Louis Viesse Marmont.6 To je međutim izazvalo strahovito nezadovoljstvo s francuskom vlašću u Dalmaciji.

Pitanja ratovanja kopnene vojske

Poitevin je očekivao dolazak neprijatelja manje iz Bosne, a više iz Hrvatske, ali se neprijatelj pojavio s mora. Bio je to ruski viceadmiral Dmitrij Nikolaević Senjavin koji se najprije učvrstio u Boki gdje su uz njega pristali pravoslavni Bokelji i Crnogorci, a francuska vojska ga nije uspjela istjerati iz Boke jer nije bilo ceste, pa ni mogućnosti dopreme hrane i ratnog materijala za vojsku. Rusi i Crnogorci su potom napali i opsjeli Dubrovnik koji su Francuzi jedva obranili, Rusi su osvojili Korčulu, Brač, pobudili ustanak Poljičana, napali Hvar, koji nisu uspjeli osvojiti. Dok su Rusi napadali Hvar francuski general Molitor je iz ušća Neretve poslao jedan obavještajni brod u Pelješki kanal. On mu je javio da na Korčuli gotovo da i nema francuskih vojnika pa je Molitor vratio Korčulu pod francusku okupaciju, a Marmont je napao Ruse i Crnogorce koji su opsjedali Dubrovnik, istjerao ih, ali ih nije mogao istjerati iz Boke, iako je Rusima kraj Herceg Novog zadao osjetljivih gubitaka.7

Marmont je ugušio ustanak Poljičana, ali je 4. veljače 1809. ministar rata grof de Lunebourg pisao Napoleonu8 da je Marmont, tada već maršal i vojvoda od Dubrovnika u suglasju s jednim povjerenstvom u Splitu naredio da se uhićeni i osuđeni Poljičani još ne smaknu u smislu Napoleonovih namjera. Ustanak je organizirao krajiški pukovnik Francesco Danese, Zadranin, ali je on pobjegao. Marmont čeka upute od Napoleona da li da ih smakne ili da promijeni njihovu smrtnu kaznu. Ministar je opet pisao Napoleonu 11. ožujka 1809. i pitao upute o Bokeljima. Za njih se zauzeo ruski poklisar u Parizu knez Kurahin na zahtjev grofa Tolstoja. Kurahin je također molio Napoleona da pomiluje i Poljičane. Kurahin se osobito zauzeo za Andriju Kovačića (u literaturi se tu i tamo čita Kovačević) s Brača, rektora sjemeništa Petra Gruščevića, Lodu, oca i sina, koje je povjerenstvo u Splitu osudilo na smrt u odsutnosti. Kurahin je pravio razliku između Bokelja i Dalmatinaca, jer Bokelji nisu bili osuđeni. Isticao je da su se svi oni pobunili pod ruskim utjecajem.

Onda je 29. travnja 1809. ministar pisao Napoleonu o intervenciji ministra vanjskih poslova grofa de Champagny na pobudu kneza Kurahina koji je opet tražio pomilovanje za ovu četvoricu u smislu ugovora u Tilsitu. Ministar je očekivao Napoleonove upute. Tada je već 14 pobunjenika oslobođeno, to su bili Bartul Tafra reč. Matušković, Filip Šaban, harambaša, Josip Budlaić, Aleksandar Leko Kačić, umirovljeni kapetan, Jure Bakotić, kapelan, Frane Maštrović, župnik, Mate Palikuća, reč. Batare, Petar Mrkušić, zemljoposjednik, Ignac Bakotić, župnik, Jere Vuletić, Josip Visković, harambaša, Lovre Grgić Moroević, Petar Arstić Alujević, dočasnik, Ivan Ban. Sedam ih je osuđeno na smrt. To su bili Gabrijel Ivulić teritorijalac, Jure Beroš, delegat, Stipe Turić, teritorijalac, Frane Kačić Miošić, teritorijalac, Mihovil Miletić, teritorijalac, Pave Mrkušić, zemljoposjednik. Optužnica je glasila zbog urote i pokušaja da otrgnu Dalmaciju iz vlasti Napoleona.

Petar Karalipić reč. Despotović, teritorijalac oglašen je krivim i osuđen na smrt, ali mu je kazna promijenjena na dvije godine u okovima i u globu koja je ravna zapljeni polovici njegovih dobara,9 Ante Bauk, harambaša i Petar Radić osuđeni su na smrt jer je prvi živa zakopao jednog francuskog vojnika, dok je drugog predao Rusima. i drugi je ubio nekog francuskog vojnika. Ivan Aljinović je osuđen na pet godina u okovima i globu u visini od jedne četvrtine njegove imovine jer je vodio pandure iz Stobreča i Žrnovnice. On je predao Rusima dva kirurga i jednog francuskog namještenika. Neki odbjegli optuženici — harambaše Antunović, Knežević, Franković, Urlić oslobođeni su, na smrt su osuđeni Francesco Danese, kao vođa ustanka, Mate Bilić, kao Daneseov suučesnik, Ivan Ivulić, Jakov Ivičević Jurin jer je širio ruske proglase i bio njihov agent, Ivan Palikuća, Marko Đurković, harambaša, dočasnik Jakov Bakota koji je dijelio streljivo što ga je dobio od Rusa i pobunio Podgoru. Ovi su smatrani vođama ustanka. Ministar je predlagao Napoleonu da ih pomiluje, odnosno da one koji su osuđeni na smrt progna zauvijek iz zemalja pod francuskom upravom. Nije preporučao da se pomiluju oni koji su osuđeni na smrt u odsustvu, a osobito ne pukovnik Danese koji je pobunio Poljičane.

Francuska vlast koja nije bila obljubljena u Dalmaciji pokazala je u ovom slučaju blagost, ali nema podataka da je time nešto dobila u očima domaćeg pučanstva među kojim su djelovali brojni habsburški agenti. Oni su 1813. pobunili narod da je došlo do sveopćeg ustanka i masovnog dezertiranja hrvatskih, ali i talijanskih te francuskih vojnika, časnika, pa i generala.10 Do kraja 1813. Francuze je istjerala iz Dalmacije c. k. vojska sastavljena poglavito od Hrvata i predvođena hrvatskim generalima, Stojčevićem, Vinkom Kneževićem, Todorom Milutinovićem, Matom Rukavinom, Franjom Ksaverom Tomašićem i Albertom Nugentom Westmeathom koji je bio Irac u habsburškoj službi. Znatna je i uloga zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca u organizaciji otpora protiv francuske okupacije i općeg narodnog ustanka protiv Francuza. Ovdje se može govoriti o hrvatskom oslobodilačkom ratu, a nikako o Austrijancima čija vojska dolazi u Dalmaciju kako to čini Stjepan Ćosić.11

Ratni podvizi francuske vojske u Dalmaciji nisu odgovarali očekivanjima generala Poitevina i nije ih bilo mnogo. Francuzi su uspjeli spasiti Dubrovnik, nisu imali uspjeha u Boki, uspjeli su ugušiti ustanak na Braču, Poljicima i makarskom primorju. Marmont je 1809. na putu prema Lici, Senju, Rijeci, Ljubljani i Grazu iznenadio i zarobio na obali Zrmanje 800 vojnika C. K. vojske, 50 časnika, pa i samog generala Stojčevića.12 Znatnijih bitaka nije bilo, a promjene granica odlučivale su se na mirovnim ugovorima poslije bitaka na drugim mjestima.

Vojno–pomorski sustav

Mnogo je važnije bilo ratovanje na moru protiv eskadre ruskog vice–admirala Senjavina koji je otplovio 1807. iz Jadrana i eskadre engleskog viceadmirala Thomasa Fremantlea. Ratna djelovanja i bitke opisao je Nikola Safonov u prije navedenoj knjizi, a uglavnom na temelju ljubljanskih izvora. U ovom odjeljku pozabavit ćemo se izvorima Francuskog nacionalnog arhiva u Parizu.

Glavna baza C. K. mornarice bio je Trst. Kad su u Jadran uplovili ruski brodovi Austrijanci im nisu dopustili da uplove u tršćansku luku, a to nisu dopuštali ni Englezima čak ni uz obećanje da mornari neće sići s brodova, kako je tršćanski povjerenik Denis Decr#s pisao 1. lipnja 1806. ministarstvu u Pariz. On će 1813. postati vojvoda admiral i ministar pomorstva. Neki Ch. L. Ducrest13 pisao je Napoleonu iz Pariza 19. kolovoza 1807. da je u stanju iskrcati u Englesku vrlo mnogo vojske što engleska mornarica neće moći spriječiti. Napoleon će na prvi pogled, tako je pisao, uočiti sve prednosti njegova prijedloga. Molio je audijenciju.14 Pisao je nadalje da je 1776. napisao rad o hidrauličnim strojevima pod naslovom Essai sur les machines hydrauliques, pa rad o usavršavanju mlinova Vues nouvelles sur le perfectionnement des moulins i novu teoriju brodogradnje, da je istraživao pumpe na centrifugalni pogon i da je konstruirao novi mlin–vjetrenjaču. God. 1784. on je podnio vladi novu teoriju brodogradnje pa je na temelju te teorije sagrađena fregata La Prosélyte i korveta koja nosi njegovo ime. Slijedeće godine odnio je vladi projekt gradnje doka u luci Le Havre koji će moći primiti 80 ratnih brodova i 600 trgovačkih jedrenjaka. God. 1798. sagradio je brod nosivosti 500 tona s oplatom debljine jednog palca. Iskustvo je pokazalo da je ova konstrukcija mnogo čvršća od uobičajene konstrukcije od debelog četvrtastog drva. God. 1801. napisao je rad o toku vode i unutarnjoj plovidbi — Vues nouvelles sur les courants d’eau, la navigation intérieure et la Marine. Konstruirao je novi hidraulički stroj koji radi godinama bez prekida i bez nadzora i popravaka. Ovo nam kaže o prirodi ratovanja početkom XIX. st. Bilo je to doba znatnih izuma. Izumitelji su svoje izume nudili državi i vojsci. Tu je država djelovala kao ustanova tehničkog napretka jer je imala porezni novac. Međutim, Napoleon i njegov ministar Decr#s kao da nisu imali mnogo smisla za primjenu znanstvenog istraživanja u brodogradnji, ministar je smatrao da je u brodogradnji iskustvo važnije od teorije pa je 4. ožujka 1807. pisao Napoleonu: ... la profondeur des sciences exactes n’est point ŕ un bon construction de vaisseaux que les qualités de la construction dependent bien plus des observations de l’experience, que des calculs de la théorie.15

General Poitevin bio je zaokupljen kopnenim ratovanjem, ali je zamijetio već spomenute opasnosti koje Zadru, Šibeniku i Ninu prijete s mora.

Inače, francuska brodogradilišta bila su u Genovi, Marseille, La Ciotat i Toulonu.16 Povjerenik za brodogradilišta Denis Decr#s, 1813. vojvoda, admiral i ministar pomorstva tužio se Napoleonu da je dobava drva iz Francuske nedovoljna, kakvoća lođa, dobiva samo zeleno drvo. Šuma se sjekla u carskim šumama u departmanima Charente, Dordogne i Garonne.17 Brodograđevno drvo dopremalo se iz Amerike, ali je doprema bila teška, osobito zbog engleske ratne mornarice koja bi uzaptila francuske brodove.18 Tako je 30. siječnja 1807. odlučeno da se brodovi grade u Mlecima.19 Decr#s se tužio Napoleonu 31. svibnja 1808.20 da je pomorska hidrografija zapuštena, radi se samo kabinetski pa je poslao brodove u Dubrovnik i Kotor da tamo istražuju. Dana 22. srpnja 1808.21 on je predložio Napoleonu da ustroji brodogradilište u Le Havreu. Predložio je i projekt generalnog inspektora pomorske inženjerije i jedan dok koji će zatvoriti luku. Nešto kasnije, 15. kolovoza 1808. porinut je u Toulonu novi ratni brod L’Austerlitz uz mnoštvo koje je klicalo Napoleonu.22

Napoleon je uvijek trebao novaca i momaka za rat, trebao je i mornara pa su Francuzi unovačili mornare u tada Ilirskim provincijama za brodove u Toulonu,23 a 1811. za brodove Diom#de i Corcyre u Trstu i za brodove u Italiji.24 Težište francuske brodogradnje, ratne mornarice i pomorstva uopće prenijelo se na Jadran, a na Jadranu je hrvatska obala bila u vojnom pogledu daleko znatnija od talijanske. Brodovi su se gradili i u Antwerpenu, pa su se pojavila pitanja usporedbe nizozemske i mletačke brodogradnje (u Arsenalu je uvijek radilo mnogo hrvatskih brodograditelja iz Dalmacije), smanjivanja istisnine i gaza da bi brodovi bili brži. Brodski topovi bili su od bronce koja je bila lakša od željeza. Ratni brodovi nisu smjeli biti preopterećeni jer su onda bili spori i nesigurni u plovidbi, inercija se dovodila u odnos sa snagom vjetra, otpor mora morao je biti najmanji na pramcu, a velik na boku broda, pa su se razmatrali odnosi širine i dužine broda. To je bio predmet raspre između ministra Decr#sa i generalnog inspektora pomorske inženjerije viceadmirala Cyrille–Pierre–Théodore Laplacea (1793–1825).25 Ova rasprava odgovarala je ministrovu nazoru da je u brodogradnji važniji zanat od znanosti.

God. 1808. bilo je u luci Marseille usidreno mnogo raspremljenih dubrovačkih brodova pa je Decr#s savjetovao 27. srpnja Napoleonu da dopusti tim brodovima da isplove, ali pod francuskom zastavom, a ne zastavom Sv. Vlaha s obzirom da je Dubrovnik pod francuskom vojnom okupacijom.26

U siječnju 1809. krstarilo je Sredozemljem rusko brodovlje pod zapovjedništvom komodora Saltanova, ono se opskrbljivalo u Toulonu, Mlecima i Trstu u skladu s dogovorom koji je ruski poklisar u Parizu, knez Kurahin postigao s Decr#som, a ovaj je tražio dopuštenje od Napoleona. To su bili ratni brodovi Moscow, St. Pierre, Sed–El Borh, Uril, Asia, Panascovia, fregata Lanskoj i jedan transportni brod u Toulonu, pa tri briga i četiri transportna broda u Mlecima. Neki brodovi otplovili su u Mletke, Jakin i Pulu.27 Neki brodovi otišli su na remont u Toulon, ali ne i u jadranska brodogradilišta. Međutim, Moscow i St. Pierre bili su u lošem stanju pa je Decr#s predložio Kurahinu da Rusija ustupi te brodove Francuskoj. Tu se vidi slabost ruske mornarice. Ruska brodogradilišta bila su daleko, a brodovi su bili loše sagrađeni. To je važilo za brodove vice–admirala Senjavina28 i brodove koji su 1809. bili u jadranskim lukama. Međutim iz svega ovoga vidljivo je da se težište francuske ratne mornarice do kraja prvog desetljeća XIX. st. premjestilo na Jadran, a 27. prosinca 1809. krenula su tri brodograđevna inženjera iz Italije u luke Carstva da nadziru gradnju brodova.29 Razlog je bio rat koji je ugušio pomorsku trgovinu o čemu imamo spis nekog R. Brydesa koji se našao u Napoleonovoj ostavštini. Spis ima nadnevak u Londonu 1811.30 pod naslovom Réflexions sur la nature et l’étendue du commerce par licences. Bryddes je pomorsku trgovinu opisao kao stup engleske pomorske moći, ali trgovinu s Europom vode strani brodovi s kapetanima neprijateljskih sila. Autor je tu bio posve u misaonom krugu merkantilizma. Engleska je ipak 1810. izdala više od 15 000 licenci preko svojih konzulata, u engleskoj službi ima 48 000 stranih pomoraca. Međutim, trgovina po licenci nije u skladu sa zakonodavstvom niti je razborita. Ako su dvije zemlje u ratu, trgovine među njima nema jer licence se izdaju samo po ovlaštenju vrhovne vlasti, a suveren koji izdaje licence ne može prisiliti suverena zaraćene zemlje da izdaje licence s druge strane. Ovakva trgovina derogirala je čitavo englesko pomorsko zakonodavstvo pa se proširilo krijumčarenje i zlouporabe u odnosu prema trgovini neutralnih zemalja. Englesko pomorsko pravo kao sustav počinje po mišljenju autora 1651. Slijede dodatci zbog zaštite engleske trgovine, a poslije pregovora s Nizozemskom 1651. nastaju zakoni o pomorskoj trgovini, engleski parlament zabranjuje stranim brodovima da dovoze robu u Englesku, osim onih koji dovoze robu iz svoje zemlje. Kako su Nizozemci dovozili svačiju robu ovaj zakon bio je razlog nesloge između ovih dviju zemalja jer je engleska trgovina ojačala, a Engleska je uočila prednosti od svog otočkog položaja. U Engleskoj je ojačala i brodogradnja, zakon o pomorskoj trgovini je neprestano nadopunjavan do njegovoga konačnog oblika 1786. Po tom zakonu su 3/4 posada brodova što su dovozili robu u Englesku morali biti engleski podanici jer je država za slučaj rata trebala mornare, a nije se smjelo dogoditi da engleske mornare zavojači neprijatelj. Na ovaj način engleska je stekla nadmoć na moru, a poduzela je i mjere da spriječi razvitak stranih mornarica. Međutim, počelo se dijeliti strancima licence koji su sada bez teškoća plovili uz engleske obale i ulazili u engleske luke. U Engleskoj je zavladao strah da oni ne prijeđu Napoleonu, osobito strah od Nizozemaca koji su imali izvrsne pomorce, a mogli su trgovati s Englezima i s njihovim neprijateljima.

Ove su prilike bile jedan od razloga zašto je težište francuskog pomorstva sve više prelazilo na Jadran. Međutim, 12. ožujka 1811. došlo je do bitke kod Visa u kojoj je nadmoćno francusko brodovlje pretrpjelo poraz.31 Flore i Danae otplovile su u Dubrovnik, neko u Jakin.32 Pomorski predstojnik Ilirskih pokrajina pisao je da su i Englezi imali gubitaka, neka je fregata izgubila 40 ljudi. Kapetan Corone Pasqualigo dobro se borio, kapetan Bellone Dodero ranjen je pa je uskoro i podlegao rani. On je ostao na zapovjedničkom mostu i prijetio da će prosuti mozak svakom tko bi pokušao spustiti zastavu. Pisac je za poraz optužio talijanske mornare.

Oštećene fregate Flore i Danae popravljene su u Dubrovniku, a onda su zaplovile prema Trstu s dubrovačkom posadom. Kapetan je dobio naredbu da ode u Jakin, Pulu ili Kotor, ako ne bi mogao stići do Trsta, možda i u Chioggiu.33 Bilo je očito, poslije poraza kod Visa, Francuzi su se osjećali vrlo nesigurno na Jadranu. To je značilo da je opskrba francuske posade na Krfu sada bila otežana. Dana 27. studenoga 1811. Ministarstvo pomorstva javljalo je Napoleonu o pripremama za novi napad na Vis. Kapetan bojnog broda Epron trebao je prebaciti vojsku na Vis. Englezi su ubrzo doznali o ovom planu generala Bertranda pa su blokirali Hvar koji su Francuzi dobro branili. S druge su strane Englezi utvrđivali Vis. Francuzi su na Hvaru imali 2 golete, 3 topovnjače, 2 peniše i 2 kaića, dok su Englezi imali pred Visom 1 veliki brod, 3 fregate, 2 korvete, 4 briga, 2 topovnjače, 8 korsiere i još oko 15 barkasa skrivenih iza otočića pred Hvarom.34 Engleske su snage bile dakle nadmoćne. Ministarstvo rata osnovalo je 1. travnja 1811. mješovito povjerenstvo na prijedlog ministarstva pomorstva koje se bojalo da bi neprijateljski brodovi mogli iskoristiti tvrde u okolici Dubrovnika kao sklonište.35 Ministarstvo je bilo najviše zabrinuto zbog Gruža i Omble pa je tražilo zemljovid Republike dubrovačke. Povjerenstvo je izvijestilo o dubrovačkim obalama i lukama 26. ožujka 1811.36 Kapetan bojnog broda Letellier smatrao je da u Gružu može zimovati šest brodova na četiri sidrena veza, ali hidrografski inženjer Beautemp–Beaupré je smatrao da ih može sigurno zimovati najviše tri, a to će reći da tamo ne bi mogla zimovati eskadra brodova. Omblu je podijelila na dva dijela, dno Omble poslije rta Mokošice do Couverne zaštićeno je od vjetra i tu može zimovati 30 brodova u dva reda sa četiri sidrena veza. Bura puše u smjeru obale pa je sjeverna strana povoljna za sidrište... Međutim, ovo je sidrište udaljeno, a turska granica je blizu, odmah iza gorskog lanca. Nad uvalom je turska utvrda Carina. Zbog toga se ovaj zaljev ne može uključiti u opći sustav dubrovačke obrane. Prednji dio uvale Ombla poslije rta Mokopice do Kantafiga malo je predubok, obala dosta strma i malo previše otvorena vjetrovima. Struje zimi idu brzinom od milije ili milje i pol na sat. Brodovi su u toj uvali izloženi napadu s mora koji bi došao od glave uvale, ali mogu napustiti uvalu s povoljnom burom jer bura, kako rekosmo, puše u smjeru tijeka uvale. Samo ovaj dio uvale može se uključiti u obrambeni sustav Dubrovnika.

Luka Slano je prostrana i u njoj može sigurno zimovati 20 brodova. Luka je sigurna, bura tu ne predstavlja opasnost. Lukom vlada jugo koje ulazi u luku između Gornje i Donje Punte. Obrana je povoljna iz te luke. Kanal Kalamote pruža blisku luku i sidrište uz vjetar i niz vjetar. Beautemp–Beaupré je smatrao da je Slano najbolja luka, Letellier se s njim složio, osim za slučaj da se Slano smatra lukom za sklonište. Međutim on je smatrao da su Gruž i Ombla bolji kao polazna luka jer iz njih brodovi mogu isploviti za kraće vrijeme i uz manje opasnosti proći pored Kalamote. Nije dobro što obje luke jača eskadra može lako blokirati ako bi došla kroz kanal Kalamota i ako na obali ne bi bilo topova. Nije dobro ni što su ove luke odviše udaljene od Dubrovnika da bi bile dio obrambenog sustava. Uzvisine iznad Slanog, osobito prema sjeverozapadu su razvedene i njihovo utvrđivanje tražilo bi mnogo rada. To znači da povjerenstvo preporuča Napoleonu Gruž i Omblu.

Što se tiče obrane ovih luka njih štiti baterija na Daksi, Lapadu i u Zatonu. Treba samo poboljšati obrambeni sustav, ali prije svega valja osigurati obranu prolaza kroz kanal Kalamote, okupirati taj otok i pojačati utvrde na rtovima jugozapada i sjeverozapada. Valja još misliti i na to da se sačuva luka Malfi i da se ne pripusti neprijatelj na rt Bat. To znači da bi tamo umjesto obične baterije morala biti utvrda koja ne bi zaostajala za Kalamotom.

Na kopnu su najosjetljivije točke Gruž i Ombla. Između gorskog lanca i ovih luka je nova cesta, Zaton i more. Valja postaviti topove i na Srđ. Između Dubrovnika i Omble je visoravan Bosanka i Žarkovica koje valja posjesti. To znači da na Srđu mora biti utvrda sa 150 vojnika. Valja sagraditi tvrđavu iznad Gruža, zaštititi vodovod da se ne dogodi da bude prekinut, zaštititi ulaz u Omblu kraj Mokošice, utvrdu na Lapadu na kojem postoji samo jedno mjesto gdje je moguće iskrcati vojsku. Utvrda Delgorg (Žarkovica) projektirana je na Brgatu i ona će jamčiti sigurnost visoravni Bosanka i zaustaviti neprijatelja koji bi mogao doći iz doline Brena stazom iz Carine. Brgat će zaštititi vodovod, a neprijatelj ne bi mogao ostvariti prolaz preko Carine jer su tu hridi. Međutim, zaposjedanje Brgata traži jaku vojnu postrojbu u Dubrovniku.

Poslije toga je kapetan Epron s inženjerijskom bojnom gradio utvrde na Srđu (Fort Imperial), Nuncijati i Žarkovici (Delgorgue), Daksii Lokrumu (Fort Royal). Seljaci su morali dati tlaku, dobivali su samo pola kruha dnevno pa su izbjegavali tlaku.37

Decr#s je javljao i misiji Daugiera, zapovjednika mornaričkog korpusa carske garde koji je na jednom manjem brodu putovao niz hrvatsku obalu Jadrana i pisao o Dubrovniku, Mlecima i Puli (spis nije datiran).38 On je također smatrao da sjeverozapad Dubrovnika pruža sigurna sidrišta brodovima. Francuzi još nisu bili zaposjeli Boku, ali su namjestili bateriju na rtu Oštro pred Bokom, pa u zaljevu Hercegnovog. Englezi su bez uspjeha pokušali prekinuti vezu Dubrovnika sa Stonom. Onda je otplovio u Šibenik, Zadar, pa u Pulu, Piran, Fažanu. Rekognoscirao je luke, južni dio zadarskog kanala, pa vode oko Pašmana, Rogoznicu, Split, Poreč. S njim je bio i hidrograf Beautemp–Beaupré. Posebnu je pažnju posvetio šibenskoj luci u kojoj je radio čak 35 dana. On je poslije putovanja Dalmacijom otplovio u Mletke da bi ispitao lagune. Francuska je sve više pažnje posvećivala Jadranu.

Sve ovo nam kaže da su Englezi shvatili potrebu Francuza da težište svog ratnog pomorstva prebace na Jadran, da su povećali pritisak na Jadran, ali da su Francuzi bili odlučni da se na Jadranu održe, a to im je bilo važno jer su Ilirske pokrajine onemogućile vezu Engleza i C. K. država. Jadran je Napoleonu bio k tome važan kao put na Levant. Poraz kod Visa bio je za Francuze vrlo bolan. Francuzi su ipak uspijevali opskrbljivati svoju posadu na Krfu. Kapetan Epron imao je nekog uspjeha u sprječavanju krijumčarske opskrbe engleskih brodova na Jadranu. Krijumčarenje je išlo preko otočića oko Visa, iz Neretve i preko Pelješca.

Međutim, Englezi su nastavili ugrožavati Francuze i na francuskoj obali. Tako je kontraadmiral Emériau javljao 1. svibnja 1811.39 da su Englezi napali jedan konvoj transportnih brodova iz Al Ciuotat prema Toulonu. Francuzi su morali napustiti jedan transportni brig koji Englezi ipak nisu uspjeli uzaptiti, a brig se nasukao. Jedan sicilijanski gusar pokušao je uzaptiti u sidrištu Dďane kraj Oneille jednu bombardu i jedan trgovački brigantin, ali su ga posada, pomorska žandarmerija i narodna garda u tome spriječili. Isti gusar uzaptio je jedan trgovački brod s teretom žita, ali je zbog lošeg vremena morao zatražiti pomoć od Francuza pa je brod na taj način vraćen. Kontinentalna blokada značila je neprestani mali rat na Jadranu i na jugu Francuske. Popravljene fregate Danae i Diom#de činile su osnovu francuske ratne mornarice na Jadranu. Dubrovnik je bio najvažnija točka u vojno–pomorskom sustavu francuske vlasti. Sam Napoleon je budno pratio rat na Jadranu. Međutim, prema izvješću Napoleonu od 15. travnja opskrba Krfa išla je privremeno niz talijansku obalu jer je na taj način bilo moguće izbjeći englesko brodovlje što je imalo bazu na Visu.

Dana 13. rujna 1812.40 Decr#s je javio Napoleonu da je fregata Danae eksplodirala u tršćanskoj luci. U eksploziji je poginula i posada.

Domaća mornarica bila je slaba,41 opremljena je tek jedna fregata, jedna korveta, jedna galija, sedam topovnjača, 9 peniša, 1 šalupa na obalnoj službi. Ta mornarica bila je stacionirana u Trstu, Puli, Rijeci i Sućurju, osiguravala je plovidbu niz obalu pod zaštitom obalskih baterija. Opremala se još jedna korveta, a Italija je odstupila jedan brig koji će biti usidren u Lošinju. Zadaća ovih brodova bila je osiguravati plovidbu na dugoj obali Dalmacije. Neki brodovi dolazili su i iz Krfa. Od ministra mornarice tražili su se brodovi za Zadar i Kotor, oni su se gradili u Trstu. U planu je bilo uređenje arsenala i lazareta na obali.

Dok su Francuzi gradili utvrde u Dubrovniku ovaj je autor smatrao da je gradnja utvrda malo važna te su se razarale kao nepotrebne po carevom nalogu, ali se Cetin obnavljao. Inženjerija se bavila obranom obale i gradnjom baterija na Rijeci, Lošinju, Cresu, Osoru, Rabu, Kraljevici, Senju, Sućurju, Karlobagu, Ljubaču, Privlaci da pruže utočište brodovima. Gradile su se nadalje u Šibeniku, Trogiru, Hvaru, Makarskoj, Korčuli i Stonskom kanalu, Dubrovniku, na ulazu u Boku, Sućurju, Rogoznici, Biogradu. Francuzi su svoju slabost na moru nastojali nadomjestiti gradnjom baterija što je bilo učinkovito s obzirom na oblik obale s brojnim otocima, zaljevima i rtovima.

Policija i trgovina

Dana 1. kolovoza 1813. generalni guverner Ilirskih pokrajina u Ljubljani imenovao je Mušića specijalnim povjerenikom policije za civilnu Hrvatsku u Karlovcu.42 Njegova glavna briga bilo je uređenje i osiguranje kolnih putova i prometa kola sa konjskom i volovskom zapregom kroz Hrvatsku i Kranjsku. Odredio je širinu cesta, dimenzije kola, njihovo opterećenje, broj konja koji se mogu upregnuti, tolerancije, granice preopterećenja kola koje su jednake u svim godišnjim dobima, klasificirao vrste kola. Pritom se služio novim, francuskim mjerama, ali je navodio i austrijske. Posebno je odredio postupak s drvenom građom, kamenom i sl. težina kojih se nije mogla smanjiti.

Potom je odredio dužinu osovina i oblik kola. Donio je pravila o konstrukciji kola, njihovoj širini, težini, broju konja koji se mogu upregnuti, o verifikaciji tih odredbi. Onda je naveo iznimke u korist vojske, izgledu vojnih kola. Opisao je prekršaje, odredio globe. Svaka zaprega morala je imati kovinsku pločicu s imenom vlasnika naprijed i na lijevom boku. Odredio je žalbeni postupak, zaštitio suce od samovolje i samovoljnog smjenjivanja. Suci su smjeli zadržati kola dok kočijaš ne plati globu. Suci su uživali podršku i zaštitu civilnih i vojnih vlasti.

Napoleon je ustrojio i političku policiju koja se zvala Visoka Policija (Haute police).43 Ona je ispitivala javno mnijenje, znala je da narod žali za habsburškom vlašću, da C. K. države spletkare protiv Francuza. Pučanstvo je najsklonije Francuzima u Vojnoj Hrvatskoj. Nepotpisani autor ovog spisa smatrao je da pučanstvom valja upravljati pravedno, blago, ali i čvrsto pa će ono biti Napoleonu vjerno i odano. Ova je policija pokrenula list na francuskom, talijanskom, njemačkom i ilirskom jeziku. Da li je taj jezik bio hrvatski ili slovenski autor nije napisao, a nije sigurno je li mu bilo jasno da su to dva jezika. Taj list trebao je prenositi vijesti iz francuskih listova, policija je zabranila sve inozemne listove jer je njihov utjecaj mogao biti poguban. U Iliriji se proširila hajdučija pa su nesigurni bili putovi za Trst i Rijeku. Pučanstvo je bilo naklonjeno hajducima. Neki hajduci pohvatani su i smaknuti. Autor je smatrao da samo u Istri ima oko 300 hajduka i preporučao da se protiv hajduka traži pomoći od župnika. Hajduke je progonila vojska i nacionalna garda. Smaknuto ih je oko 40. Neki su se hajduci sklanjali u gore, a neki su bježali u C. K. države. Na granici prema Turskoj vladao je mir. I Crnogorci su se okanili hajdučije i počeli približavati Francuzima pa se general Bertrand sastao u Dubrovniku s vladikom Petrom I. Petrovićem Njegošem i ugovorio dobrosusjedske odnose. Marmont je pisao kako se vladika 1812. počeo približavati Francuzima, ispričavao se što je ratovao protiv Francuza jer su ga Rusi obasuli dobročinstvima. Međutim, dobrosusjedske odnose s Crnom Gorom nije bilo moguće uspostaviti pa je Marmont uskoro predložio Napoleonu da se uništi Crna Gora. No onda je premješten.44

Čitajući ovaj oskudni spis ne možemo da ne zaključimo da je Napoleonova Haute police bila početnik prema Polizeihofstelle koju je ustrojio barun Hagern von Allersteig u Beču i koja je prekrila okupirane zemlje agentima, koja je sve znala i čekala politički povoljan tren da digne ustanak i dade narodu oružje. Taj je tren došao 1813. i ustanak je za tili čas očistio Dalmaciju i Ilirske Pokrajine od francuskih okupatora.45 Ovdje je na mjestu primjedba da su do početka XIX. st. raspuštene bratovštine, cehovi i gilde koje su bile element vlasti, poretka i osnovna politička ćelija, ali je odmah potom uvedena politička policija koja je bila sredstvo konsolidacije društva.

Vojska, oružništvo i nacionalna garda

Isti spis sadrži prikaz oružanih snaga. Hrvati su izvrsni vojnici, samo jedan bataljun nije dobro uvježban jer ima nesposobnog pukovnika. Zdravlje vojnika je dobro. Konjaništvo ima 4 eskadrona i 800 momaka, dobro je obučeno. Plaćanje je točno. U Zadru je lako talijansko pješaštvo i oružnici. Došao je jedan zapovjednik eskadrona obučiti oružnike i organizirati legiju. Međutim oružnici su loši, a njihov izbor nije bio dobar. Oružnici nemaju dovoljno novaca ni konja. Hrvati su dobro organizirani, a autor vjeruje da će dobro služiti Napoleona. U unutrašnjosti Dalmacije ima 400 pandura koji obavljaju pograničnu službu i čuvaju poredak. Nacionalna garda osnovana je u svim obalnim gradovima da brani obalu i služi svuda osim u Puli koja je osobito važna zbog obrane od engleskih brodova. Nacionalna garda spriječila ih je u nekoliko navrata da se iskrcaju. Garda ipak opterećuje državnu blagajnu. Postoji i pričuvna pukovnija sastavljena od dragovoljaca, uglavnom razvojačenih habsburških vojnika.

Poljodjelstvo, industrija, šumarstvo, trgovina

Francuska vlast namjeravala je unaprijediti gospodarstvo Ilirskih pokrajina pa tako u Napoleonovu arhivu nalazimo spis pod naslovom Note pour S. M. sur l’industrie agricole manufacturiere et commerciale des Provinces Illyriennes et sur l’administration.46 Potpis je nečitljiv, ali spis je nadahnuo Marmont. On je upućen ministarstvu unutarnjih poslova.

U opisu istarskog gospodarstva Istra treba sve osim soli, vina i drva; sol i drvo čak se izvoze u Italiju. Dalmacija je jako siromašna i može opstati jedino od trgovine s Bosnom, to je osnova njezinog gospodarstva. Ta trgovina međutim nije imala budućnosti, Dalmacija je za Francusku i kasnije Bečki dvor bila put na Levant, Napoleonski ratovi prekinuli su trgovinu s Bosnom, a ona nije obnovljena poslije rata, car Franjo I. bio je protivan takvoj trgovini.47 Iz Dalmacije se izvozila sol, suho voće, ulje, stoka, drvo, ali je proizvodnja bila slaba osobito u Dubrovniku. Zadar je izvozio rosolio u Trst i Rijeku.48 U Rijeci djeluje rafinerija šećera i tvornica duhana. Preko jadranske obale ranije su se izvozili proizvodi iz Bosne, Mađarske i Austrije. Važan je rudnik žive u Idriji49 i stonske solane jer su potrebe za soli u Hrvatskoj velike. Ranije se sol izvozila u Mletke, sad u Mletke ide samo istarska sol.50 Međutim mletačka proizvodnja soli zapuštena je i nazaduje.

Dalmacija dakle proizvodi sol i duhan koje autor spisa naziva luksusnim robama (articles de luxe), što pokazuje njegov negativni odnos prema tim proizvodima u smislu fiziokratskog nauka.51 Autor vidi u Dalmaciji siromaštvo koje raste, predviđa da uskoro nikom neće trebati dalmatinski proizvodi i vidi budućnost Dalmacije jedino u obnovi trgovine s Bosnom do koje, kao što znamo, nije došlo. U doba dok je autor pisao ta trgovina nije se mogla obnoviti zbog rata. Francuska ne treba te proizvode, njezina industrija u nastajanju trebala je pamuk iz Grčke i Turske te Ilirske pokrajine preko kojih će taj pamuk stići u Francusku zaobišavši Beč. Međutim Francuska je trebala kapital iz Austrije i europsko tržište da bi mogla razviti svoju industriju pamuka. U Dalmaciji je vidio put trgovine iz Turske prema Francuskoj, ali je vidio i mogućnost trgovanja preko Save, pa mogućnosti izvoza mađarskog duhana u Italiju. U Iliriji su se trgovinom bavili Talijani, Grci (pravoslavci) i Francuzi. Beč je u Francuskoj pored svega ipak ostao znatan čimbenik francuske trgovine. Autor je preporučao donošenje zakona koji će tu trgovinu odvojiti od Beča i provesti trgovinu azijskim pamukom preko Dunava, Save, Drave do Broda i Maribora i tako ostvariti trgovinu između Turske, srednje Europe i Mađarske s jedne strane i Italije, Švicarske, dijela Tirola i južne Francuske s druge. Novo carinsko zakonodavstvo donijeti će procvat ove trgovine. Valjat će pripaziti da trgovina francuskog Carstva ne bude negativna s Turskom, spriječiti krijumčarenje s neprijateljem, a to je zacijelo bila Engleska. Ilirija je onda imala 1 700 000 žitelja nažalost nacionalno heterogenih žitelja i nju je valjalo uklopiti u te savjetovane carinske pogodnosti. Autor je očekivao da će poslije ratova doći na Rijeku mnogo engleske kolonijalne robe i ići dalje prema Zagrebu, a riječki i tršćanski trgovci prodrijeti će i u Italiju, Tirol i Švicarsku sa svojom robom.

Autor je nadalje preporučao ukidanje prohibicije na francuske proizvode koja je na snazi u C. K. državama. On je još preporučio podjelu Ilirije na dva carinska područja, francusko i austrijsko, koja su slijedila vodene putove. Na kraju je podrobno opisao organizaciju carine i tražio sprečavanje krijumčarenja koje je cvalo u Dalmaciji. Međutim za to je trebalo bar 500 ljudi, a tada su ti ljudi bili potrebni u ratu.

Ovaj plan razvitka gospodarstva u Iliriji bio je vrlo smion i moderan, a na nj je bilo moguće misliti jedino u okvirima postojanja velike i vojno moćne suvremene države kakvo je onda bilo Napoleonovo carstvo. Bio je to kraj stare srednjovjekovne trgovine Mletaka i Dubrovnika s težištem na Sredozemlju. Ovaj nacrt trgovine bio je europski. On je uočavao potrebu veze europske, odnosno francuske industrije s azijskim sirovinama, dao je Turskoj mjesto u europskom razvoju, ali nije mislio na Atlantik i atlantsku trgovinu zbog sukoba Francuske i Engleske. Veza azijskih sirovina i europske industrije postala je moguća tek poslije otvaranja Sueskog kanala. Sve je ostalo na namjerama i planu jer rat još nije bio dobiven, a izgledi da ga Napoleon dobije bili su sve slabiji.

U ovom fondu nalazi se jedan spis o šumarstvu u Iliriji pod naslovom Administration forestiere.52 Francuska vlast osnovala je šumariju i suvremeno gospodarenje šumama. Šumarstvo ipak nije moglo biti veći izvor prihoda, važniji su bili rudnici, ali je rudnicima nedostajalo jeftino drvo za gorivo. Uprava je šuma važnija bila zbog očuvanja šuma. Autor je preporučio da se otkriju rudnici i da se uz njih osnuju tvornice, uočio je i vodom bogate rijeke u Hrvatskoj i rudnike u šumi Petrovgrad u Banovini. Preporučio je da se u Kraljevici osnuje brodogradilište koje će se oslanjati na bogatstvo šuma u Gorskom Kotaru. Autor je, dakle, pišući o šumarstvu imao u vidu razvitak rudarstva i suvremenu industrijalizaciju koja je trebala sirovine iz rudnika.53

Tu su po mišljenju autora izgledi Dalmacije bili slabi jer su šume Dalmacije, osim uz granicu prema Bosni bile opustošene. Siromaštvo je bilo veliko, stoka je oštećivala šume. To je značilo i da su izgledi rudarstva bili neznatni, a iz rudarstva je nicala industrija. Izgledi Slovenije bili su mnogo veći. Dakako razvitak industrije ovisio je od trgovine, a ona o putovima. Napoleonov put uz obalu Dalmacije ovisio je od sigurnosti Dubrovnika i Boke pa je dovršenje te ceste odgođeno za 1811.

Međutim radovi da se Sava napravi plovnom napredovali su, ceste iz Ljubljane prema Rijeci i Trstu bile su u dobrom stanju, Luizicu prema Senju gradilo je austrijsko društvo i tu odluku valjalo je dovršiti i urediti naplatu vozarine, osnovati sustav vojarni, carinski sustav koji će nadzirati svu obalu, osobito zbog Engleza na Visu koji su povezani s krijumčarima. Krijumčarenje je bilo velik neprijatelj francuskih preporodnih planova, ali i korupcija pa je u Dubrovniku uhićen carinik Gasselin zbog zlouporaba. Autor je preporučio uvođenje carinske tarife jer je stari mletački sustav carina smatrao apsurdnim i zastarjelim. Tražio je da se kopnena trgovina poveže s pomorskom i okrene prema Levantu. Trgovinskim središtem smatrao je Hrvatsku Kostajnicu u koju je valjalo privući turske karavane što će dopremati pamuk iz istoka. Taj pamuk trebao je ići u Francusku preko Italije, ne Austrije jer su Italija i Ilirija pripadale francuskom Carstvu. Odnosi s Turskom morali su biti izravni i bez posredništva Austrije i Rajnske konfederacije i smanjiti pristojbe tranzita kroz Italiju. Međutim on je računao s austrijskim kapitalom, a toga je bilo u Austriji. To su bili sudbeni polozi, kamate, crkveni novac. Tu je nadležna osoba bio general Knežević i francuski poklisar u Beču.

Pravosuđe

Pravosuđe je u Iliriji bilo u rukama guvernera koji je bio odgovoran izravno caru, generalni povjerenik za pravosuđe bio je barun Coffin Lalla. Ustroj sudbene vlasti bio je spor. Tek 15. travnja 1811. doneseno je rješenje da francuski zakoni stupe na snagu u Iliriji što je bilo nemoguće zbog različitosti pravnih odnosa u Pokrajinama.54 Autor ovog spisa pod naslovom Compte rendu de la situation des provinces Illyriennes pour le deuxi#me semestre de l’an 1819. piše o novom ustroju pravosuđa od 1. siječnja 1811. koji više neće biti privremen. Preporučao je da se još malo razmisli i da se razgovara s Napoleonom, da se zatraži mišljenje generalnog povjerenika za pravosuđe i generalnog guvernera u Iliriji i prije svega da se riješe pitanja vezana za feudalnost koja je u Iliriji ostala. Opazio je nesposobnost kaznenog pravosuđa u Iliriji, sve je vrvjelo od hajduka, osobito u Istri, okolici Rijeke i dijelu Kranjske. Protiv njih borila se vojska pa i politička policija.55

Uprava i financije

Autor je preporučao ekonomiju koja će strogo služiti caru i narodu, smanjenje broja činovnika u istarskim prefekturama i upravi Dalmacije. Državni proračun je u nadležnosti izvanrednog financijskog povjerenika, deficit je bio golem iznosio je 6 334, 574 franaka i taj je deficit valjalo smanjiti. On bi bio i veći da nije bilo zapljena u Trstu.56 Autor je teškoće vidio u ratu što se nije dalo zanijekati. Smatrao je da valja zamoliti Napoleona da nađe nove izvore, predlagao je da se vlast osloni na riječke i tršćanske trgovce i da od njih traži novaca, predlagao je reorganizaciju uprave i poreznog tereta. U Dalmaciji je predlagao porez u novcu ili u naturi već prema mjesnim prilikama. Tu je razlikovao Staru i Novu stečevinu, a to će reći da nije mogao zaobići tradiciju. Obala je bila bogatija i uljuđenija i tu je valjalo tražiti porez u novcu jer obala nije plaćala zemljišni porez, već samo desetinu biskupima. Nema katastra ni zemljišnika. Međutim i na obali se može naći malo novaca jer je izvoz vina i ulja u Italiju prestao zbog rata i blokade. Pučanstvo unutrašnjosti pokretno je i sklono iseljavanju sa stokom. Položaj tog pučanstva valja popraviti. Dubrovnik je osiromašen i opustošen, a tako i Kotor koji su opljačkali Crnogorci. Porezi moraju biti izravni, a valja uvesti i zemljišni porez, valja ukinuti crkvenu desetinu, a crkvu će plaćati država. Autor je preporučao podjelu Ilirije na financijske okruge Ljubljana, Trst, Zadar i predlagao da se imenuje izvanredni povjerenik za financije. U Dalmaciji je valjalo reorganizirati upravu koja je ostala iz doba kad je ona bila dio Kraljevine Italije. Ta uprava nije zadovoljila. Ni Istra više nije bila dio te Kraljevine, ali u njoj je ostao agent talijanskog ministra financija, a talijanska uprava ostavila je i u Istri za sobom potpuni nered.57

Jedan izvor novaca bio je monopol na sol koji je bio u nadležnosti carine. Carina je imala svoje nadzornike, a k tome ju je nadzirao generalni intendant. Režija duhana nije dala očekivane rezultate, ali je zato uvedena lutrija, počela je proizvodnja baruta i salitre. Proizvodnja ipak nije bila dovoljna i valjalo ju je povećati zbog potreba vojske i ratova.

Zdravstvo

Sifilis se širio osobito poslije 1800, kad su počeli ratovi, pa je autor preporučao osnivanje lazareta za oko 2500 bolesnika od sifilisa.58 Međutim, francusko ministarstvo manufaktura i trgovine, odjel za trgovinu, razradio je i plan suvremene organizacije zdravstva i podastro ga Napoleonu 2. prosinca 1812.59 Ovo ministarstvo molilo je Napoleona da u državnom proračunu predvidi i novac za zdravstvo Ilirskih pokrajina da bi se tamo moglo osnovati suvremeno zdravstvo što je utoliko važnije jer one imaju prometnih veza s Bosnom, Carigradom, Smirnom, Solunom, Odesom odakle mogu doći zaraze. Zbog toga valja osnovati lazaret u Kostajnici koja je sada postala znatno trgovačko čvorište. Ministarstvo je za tu svrhu tražilo 136 000 franaka. Središnja zdravstvena vlast u Trstu — Conseil sanitaire a Trieste upravljala bi s tim sredstvima. Na Rijeci i Trstu bile su uprave lazareta, deputati tih uprava bili su raspoređeni na obali, a potom u Civilnoj i Vojnoj Hrvatskoj. Ministar je specificirao troškove po tom rasporedu.

Uređenje crkvenih prilika i školstva

Svećenika je bilo mnogo i jedna od briga nove francuske vlasti bio je nadzor nad tim svećenicima. Uočili su da bi dekani mogli biti veza između biskupa, vlasti i nižeg svećenstva. U svakom slučaju autor ovog nepotpisanog spisa tražio je žurnu reorganizaciju crkvenih prilika u Istri i Dalmaciji.60

Ministarstvo vjere (Minist#re des Cultes) podnijelo je 14. kolovoza 1811. Napoleonu upit o iznosu koji je dobio pravoslavni episkop u Kotoru.61 Bila je to novina jer svećenstvo do tada nije od države dobivalo nikakvih iznosa. Sada je ministarstvo predložilo iznos od 403 383 franaka za katolike i 31 000 franaka za pravoslavne u Ilirskim pokrajinama. U Ljubljani je umjesto zatvorenog sjemeništa osnovano i središnje sjemenište dotirano s iznosom od 9 309 franaka. Za pravoslavne u Dalmaciji, Boki, Vojnoj i Građanskoj Hrvatskoj dotacije su primali episkopi i arhimandriti.

Francuska vlast vidjela je u svećenicima državne činovnike koji su, kao i ostali, primali plaće za svoj rad. Bio je to odnos sličan odnosu Josipa II. Svećenici su bili nezadovoljni odnosom vlasti prema Crkvi, pa ipak u Dubrovniku je 8. listopada 1810. 69 svećenika priseglo novoj vlasti, ali 16 franjevaca i dominikanaca nije htjelo prisegnuti pa su pritvoreni i prognani.62 Većina svećenika bila je naklonjena C. K. državama.

Marmont je bio naklonjen dubrovačkoj kulturi i filološkom radu pa je dotirao izdavanje gramatike Frana M. Appendinija i Rječoslovlje Joakima Stullija.63 Međutim, kad su Dubrovčani 1811. htjeli osnovati Ilirsku akademiju, vlast im nije dala odobrenje, a guverner, to je morao biti general Bertrand, pisao je ministarstvu unutarnjih poslova u Pariz da ne valja dopustiti osnivanje akademije na jednom stranom jeziku, već valja promicati francuski jezik. S nezadovoljstvom je primijetio da se osnovne knjige na ilirskom jeziku tiskaju u Rusiji i stižu pravoslavnima u Dalmaciji pa se bojao ruskog utjecaja. Bertrand je međutim opazio nejedinstvo jezika pa je predložio da se napiše francusko–ilirska gramatika u kojoj će nastati jedinstveni jezik.

Tiskar Giovanni de Marco je u pismu Marmontu predlagao osnivanje tiskare 18. veljače 1808. koja bi trebala biti dioničko društvo. To se, kao i mnoge druge dobre namjere francuske vlasti nije ostvarilo, a išlo je ispred vremena, tiskare kao dionička društva počele su se osnivati tek poslije 1850.64

Marmont je u Dubrovniku sagradio Théâtre Ducal u kojem su se obilježavali francuski vojni uspjesi, dolazile su talijanske kazališne družine, izvodila su se prevedena i adaptirana Moli#reova djela. U to kazalište imali su pristupa i pučani,65 a ne samo vlastelini kao za Republike.

Francuska vlast namjeravala je ustrojiti suvremeno školstvo, tri école centrale, liceje, 25 gimnazija. Trebalo je razmisliti o profesorima za te škole i nastavnim metodama, sve u interesu cara. U Ljubljani se znalo da će đaka biti mnogo. U školama je valjalo učiti francuski. Iz spisa nije jasno na kojem će jeziku biti nastava.66

Dalmacija i Ilirske pokrajine nisu bile područje na kojima su se održale znatne bitke na kopnu, a za Napoleona najvažnije bitke uvijek su bile na kopnu, odluke o promjeni granica bile su česte, ali su bile posljedica bitaka u Austriji i mirovnih ugovora poslije tih bitaka. Dalmacija i Ilirske pokrajine bile su ipak jedna od središnjih pitanja francuskog Carstva, a njihova važnost je rasla što je teži bio položaj Francuske na zapadu. Tako su se u Dalmaciji odigrale najvažnije pomorske bitke poslije Trafalgara.

Francusku vlast smatrali su hrvatski povjesničari starijeg naraštaja, kao Grga Novak i Vjekoslav Maštrović, naprednom i demokratskom. Ako je za suditi iz naprijed prikazanih projekata, planova i namjera, ona je to svakako i bila. Ti projekti nacrt su suvremene države i nacije. Nažalost je sve ostalo u projektima. Marmont je osnivao privremena sudbena vijeća, središnja uprava bila je intendenza, pa proveditoria generale i amministrazione generale. Agrarna reforma nije provedena, uveden je samo manji broj francuskih zakona. Guvener je bio odgovoran caru, bio je vrhovni vojni zapovjednik, imenovao činovnike. Genralni povjerenik pravosuđa bio je barun Coffin Lalla koji je bio u sukobu sa središnjom vladom. Upravu u okruzima vodili su delegati, u manjim općinama sindici. U Totarevima su djelovali mirovni suci. Vladao je financijski nered i deficit.67 Francuska vlast donosila je novine, ali su one bile ograničene na gradove, na selima je ostala stara teritorijalna organizacija i kolonat. Novine u gradovima imale su uvijek privremeni karakter i nikad nisu bile korjenite ni konačne. Suvremeno francusko zakonodavstvo i uprava nisu uvedeni.

Jadran je za francusku bio sve važniji, Ilirija je bila potrebna kao veza Francuske i njezine industrije i trgovine što su se razvijale sa Turskom i Levantom. Međutim, Francuska nije uspjela stvoriti veze u Bosni, nije uspostavila trgovačke putove prema Turskoj ni morem ni kopnom. Na moru francusko brodovlje nije imalo nadmoć, rusko, kasnije englesko brodovlje predstavljalo je bitnu zapreku uspostavi političkih i trgovačkih veza s Levantom, i Francuska nije uspjela ukloniti tu zapreku.

Za Dalmaciju i Ilirske Pokrajine francuska uprava i pored svih dobrih namjera nije bila povoljna. Francuzi su neprestano ratovali, a ratovi su prekinuli trgovinu s Bosnom, uništili pomorstvo — ukratko, oni su posve dezorganizirali dalmatinsko gospodarstvo i bacili Dalmaciju u bijedu. Proširilo se strahovito nezadovoljstvo. Polizeihofstelle u Beču shvatilo je to nezadovoljstvo i uskoro uspostavilo veze s nezadovoljnicima, većinom svećenicima, ali i vojnicima kakav je bio krajiški pukovnik Francesco Danese, Zadranin. Ovi nezadovoljnici pisali su u Beč, odnosno biskupu Maksimilijanu Vrhovcu izvješća s pronicljivom kritikom francuske vlasti, kako je spomenuto. Ako bismo opisali odnos Francuske i C. K. država valjalo bi reći da je Napoleon stalno imao vojnu nadmoć, dok su C. K. države imale nadmoć u obavještajnim službama. Francuzi su ipak osnovali konzulat u Skadru od kojeg su 1807. dobivali vijesti o zbivanjima i pokoljima koje su srpski ustanici izvršili u Beogradu, kretanju engleskog i ruskog brodovlja i sl.68 Francuska špijunaža bila je slaba u Dalmaciji i mnogo je zaostajala za bečkom Polizeihofstelle. U Dalmaciji vojni položaj Francuza nije bio povoljan, dijelom zbog nepovoljnog položaja na moru, a dijelom zbog krševitog i slabo prohodnog kopna što je onemogućavalo velike pokrete vojske i opskrbu vojske. Međutim, 1814. je Napoleon počeo trpjeti i vojne poraze, vjerojatno s razloga što su njegovi protivnici proniknuli njegov način ratovanja.

Francuska uprava bila je u Ilirskim pokrajinama, a i inače dosljedno centralistička, čini se da je ona namjeravala uvesti francuski u Iliriju i posve potisnuti hrvatski jezik, bar to se može naslutiti iz mišljenja generala Bertranda o Ilirskoj akademiji u Dubrovniku. Nacionalne države koje su nastale početkom XIX. st. sve su se nosile iluzijom da će asimilirati manjine, nastojale su oteti svojim susjedima neku zemlju ili pokrajinu da bi njezino pučanstvo asimilirali. Jedino je Englezi uspjeli su u Irskoj i uvesti engleski, ali Irci time nisu postali Englezi.69 Tu iznimku čini habsburška Carevine u kojoj su vojska, vanjski poslovi, financije, privreda i tajne službe bile u rukama krune, ostalo je bilo u nadležnosti zemalja, ali je Mađarska imala u svojim rukama privredu. Na taj način razvile su se mnoge narodnosti Carevine u suvremene nacije vezane ličnošću monarha.

Francuska vlast i pored namjera koje su većinom bile dobre nije ostavila trajnog traga, odnosno ostala je u dobroj uspomeni u liberalnim i masonskim krugovima jer se ona u Dalmaciji oslanjala na masone.70 Napoleon, a s njim i vlast koju je on strogo nadzirao, nije imao nimalo smisla za povijesnu perspektivu i postupnost. Htio je sve odjednom. Tako je njegov pokušaj modernizacije Ilirije propao, kao uostalom i jozefinske reforme u habsburškoj zajednici naroda. Franjo I. opečen ranijim iskustvima, oprezan, sumnjičav i pedantan kakav je bio, izabrao je put postupnosti pa je njegova modernizacija bila modernizacija malih koraka. Nešto smioniji bio je njegov nasljednik Ferdinand koji je umjereno liberalizirao Carevinu. Smioniji je bio Franjo Josip koji je dovršio modernizaciju pa je Carevina pod njegovom vlašću postala moderna, naprednjačka, ali ne i demokratska jer je Carevina imala uvijek slab parlamentarizam.

Lásló Hadrovics, Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlašću, Pogovor Radoslav Katičić, Zagreb, 2000.

Nikola Safonov, Ratovi na Jadranu 1797–1815. Beograd, 1988. str. 47.

Ivan Pederin, Englesko i rusko brodovlje na Jadranu (1810–1814) i okupacija Korčule u veljači 1814, Godišnjak grada Korčule 8(2003) str. 213–226.

Čuva se kao i ostali spisi navedeni u ovom prilogu u Archives nationals de France u Parizu FR CHAN, AF IV. 1166. Ovaj spis nosi nadnevak 30. listopada 1806.

Ta granica uz mnogo prepiranja oko Zvonigrada povučena je 1719. Ivan Pederin, La Guerra fra Venezia e l’Impero Ottomano (1715–1718) e l’albeggiare delle coscienze nazionali croata, serba e montenegrina, Ateneo Veneto, anno CLXXXI (1994), str. 201–228.

Tado Oršolić, Teritorijalne snage za francuske uprave u Dalmaciji (1806–1809), Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 45 (2003), str. 275–278.

O tome Nikola Safonov, Ratovi na Jadranu 1797–1815, Beograd, 1988. str. 103–133. i Iz memoara maršala Marmonta, Ilirske uspomene 1806–1811. (Dubrovnik, Boka Kotorska, Dalmacija, Civilna i Vojna Hrvatska, Koruška, Kranjska u doba stvaranja Napoleonovih provincija, Split, 1977. Priredio i preveo Frano Baras, str. 35–38, 47–48. O misiji francuskog obavještjanog broda u Pelješki kanal pišem opširnije na drugom mjestu.

Archives Nationales de France, Paris, AF IV. 1322. 1809.

Pave Despotović, možda rođak ili sin Petra primao je 1820–ih godina za splitskog okružnog kapetana izvješća iz Bosne Državni arhiv u Zadru, 60. X. 30, 155, 1099, 284/p.

O tome Ivan Pederin, Otpor francuskoj vlasti u Dalmaciji i Ilirskim pokrajinama poslije 1806, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 45(2003) str. 299–326; isti, Englesko i rusko brodovlje na Jadranu (1810–1814) i okupacija Korčule u veljači 1814, Godišnjak grada Korčule 8(2003) str. 213–226.

Dubrovnik nakon pada Republike (1808–1848), Dubrovnik, 1999. Ne može se goviriti o Austrijancima iz razloga što se ta država nikad nije službeno zvala Austrijom, već je bila Rimsko carstvo, pa C. K. države, od 1850–ih godina Austrijske države ili Carske države i napokon Austro–Ugarska.

Marmont, Memoari, str. 195.

On se začudo ne spominje u Dictionnaire de biographie Française, Publié sous la direction de Roman d’Amat et R. Limouzin–Lamonthe, fasc. LXI — Des Planches — Dibos, Paris, 1965.

AF IV 3e dossier. Marine, Genie maritime, Construction navales 1807.

AF IV côte 1207, pi#ce 7.

Rapport a Sa Majesté, AF IV. pi#ce 33.

AF IV. Paris, 22. travnja 1808. pi#ce 9. dossier 4. Marine.

AF IV Paris, 20. siječnja 1807. pi#ce 7.

AF IV pi#ce 4.

Ibid. pi#ce 20.

Ibid. pi#ce 26.

Ibid. pi#ce 30.

Stjepan Ćosić, Dubrovnik nakon pada Republike (1808–1848), Dubrovnik, 1999. str. 89.

AF IV 1209. dossier 7. pi#ce 92.

On se istakao u pomorskim borbama protiv Engleza u Indijskom oceanu pa je brzo napredovao. Dictionnaire de Biographie Française, tome dix–neuvi#me, Lacombe–La Vallée, Commencé sous la direction de J. Baltau et M. Prevost, directeur du présent tour J.–P. Lobies, Paris, 2001. str. 87.

AF IV 1192. dossier 1. pi#ces 18–19.

Ibid. dossier 3. pi#ce 53,

N. Safonov, Op. cit. str. 230.

AF IV Marine, Genie maritime, Construction navales 1808.

AF IV 1062.

Opis bitke razlikuje se prema izvorima pojedinih pisaca. William Hoste je u Memoirs and Letters of Capt. ... ... ... In Two Volumes, Vol. II. London, 1833. str. str. 55–70. opisao po drugi put bitku poslije pisama admiralitetu Ivan Pederin, Englesko i rusko brodovlje na Jadranu (1810–1814) i okupacija Korčule u veljači 1814, Godišnjak grada Korčule 8(2003) str. 213–226. Opis bitke razlikuje se kod Nikole Safonova, Op. cit. str. 171–178.

AF IV 1199. récits de combats (dossier 63 bis 72, 91, 216, 237, 240) 1811.

Ibid. 8. svibnja 1811.

Ibid.

AF IV. 1164. Artillerie des côtes d’Illyrie (pi#ces 347, 349–355, 400) 1812.

AF IV 1199. récits de combats (dossier 63 bis 72, 91, 216, 237, 240) 1811.

Stjepan Ćosić, Dubrovnik poslije pada Republike (1808–1848), Dubrovnik, 1999. str. 91.

AF IV. 1164. Artillerie des côtes d’Illyrie (pi#ces 347, 349–355, 400) 1812.

AF IV 1199. récits de combats (dossier 63 bis 72, 91, 216, 237, 240) 1811.

Ibid.

F1e 61, N° 2. Ovaj spis nije datiran.

AB XIX 3872. D 2. Nomination de Mussich comme commisaire spécial de police de la Croatie civile (1. aoűt 1813) concernant les routes des Provinces illyriennes, signé par Fouché, gouv. d’Illyrie 1813.

S. Ćosić, Op. cit. str. 83. spominje Alta polizia u Dubrovniku, ali o njoj ništa ne kaže. U Parizu su mi kazali da je Joseph Fouché, šef te policije zapalio njezine spise 1814. Ja sam ipak našao spis te policije pod signaturom F1e 61, N° 2. Ovaj spis nije datiran.

Marmont, Op. cit. str. 54 i 195.

Ovaj izuzetno vrijedni fond nalazi se u bečkom Verwaltungsarchivu, ali se ne daje na čitanje što je nečuveno jer arhivska građa mora biti dostupna znanstvenoj javnosti. U tom arhivu tvrde da su svi spisi te policije izgorjeli u požaru Palače pravde u Beču 1925. što ne može biti tako jer spisi iz prve polovice XIX. st. nisu mogli biti u Palači pravde 1925, već samo u arhivu. Upublich Record Office u Londonu kažu da u Engleskoj nije bilo političke policije. (!)

F1e61. N°1. Spis nije datiran, ali potječe iz 1810.

Ivan Pederin, Uloga Innocenza Čulića u gospodarskoj, kadrovskoj i socijalnoj politici nove vlasti u Dubrovniku (1806–1818), Dubrovnik, 32(1989) br. 1–2, str. 12–51.

Kasnije se rosolio izvozio gotovo posvuda u Europu. Ivan Pederin, Njemački putopisi po Dalmaciji, Split, 1989. str. 211–213.

O izvozu paške soli u Mletke i krijumčarenju soli u sjevernu Hrvatsku vidi Ivan Pederin, Sporazum paških proizvođača soli s Collegium del Sal u Mecima 1662. g., Prinosi za gospodarsku povijest otoka Paga, Posebna izdanja Historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 10. Pazin–Rijeka, 1988, str. 5–17.

O ideologiji fiziokrata vidi Ivan Pederin, Fiziokratski pokret u Dalmaciji, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 10(1984) br. 1–2, str. 167–203.

F1e61. N° 2.

Dok sam ovo istraživao do mene je sjedio Lionel Laffy koji je istraživao francusko rudarstvo prve polovice XIX. st. i s njim vezanu industrijalizaciju. U to doba i nešto kasnije engleski putnici su putovali po svijetu i tražili rude zbog razvitka engleske industrije. Ivan Pederin, Putopis romantizma, Kolo, god. XI(2001) br. 1. str. 212–247.

Stj. Ćosić, Op. cit. str. 73–75.

F1e61. N° 2.

Die österreichisch–ungarische Monarchie in Wort und Bild, Auf Anregung und unter Mitwirkung weiland seiner kaiserl. und königl. Hoheit des durchlauchtigsten Kronprinzen Erzherzog Rudolf begonnen, fortgesetzt unter dem Protectorate Ihrer kaiserl. und königl. Hoheit der durchlauchtigsten Frau Kronprinzessin–Witwe Erzherzogin Stephanie, Das Küstenland (Görz, Gradiska, Triest und Istrien), Wien, 1891. Ernst Becher, Maritime Entwicklung und Schiffahrt in Trfiest und Istrien, stur. 303–324. opisuje francusku vlast i zapljene u Trstu ovako: Za francuske vlasti bogati trgovci sele se iz Trsta, tršćanska roba konfiscira se u inozemstvu, engleska se zaplijenila, prodala ispod ruke, a onda je vlast zaplijenila prodanu robu kao nedopuštenu trgovinu. Francuzi su zatvorili 30 najuglednijih trgovaca, smanjili su, a 1810. posve obezvrijedili bankovne papire, carinske ucjene bile su na dnevnom redu, tražili su papire o porijeklu roba, ukinuli Trstu status slobodne luke, ali su osnovali trgovačku komoru i mjenični sud. Trst se onda morao trgovački orijentirati prema Italiji i Francuskoj i udaljiti od levantskih luka. Broj žitelja opao je do 1813. na samo 20 000. Trgovina je prešla u Mletke, Genovu i Marseille i sporo se vraćala u Trst. O bezobzirnosti kojom su Francuzi tražili poreze i plijenili crkveno blago vidi Ivan Pederin, Otpor francuskoj vlasti u Dalmaciji i Ilirskim pokrajinama poslije 1806, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 45(2003) str. 299–326.

To može biti odraz nesklonosti Marmonta providuru Vincenzu Dandolu, međutim, ako je suditi po djelu Gellio Cessi, L’opera del proveditore Vincenzo Dandolo in Dalmazia (1800–1806), Rivista dalmatica, XIV(1933) f. I. str. 3–120. ovaj autor nije pretjerao, uprava je bila u vrlo lošem stanju.

F 1e 61, N°2.

F 1e 61, N°3.

F 1e 61, N°2.

AF IV 1303 L’évęque de Cattaro (pi#ce 204) N° 51.

Stj. Ćosić, Op. cit. str. 84. Autor ne kaže kakav je bio taj odnos francuske vlasti prema Crkvi.

Marmont, Memoari, Predgovor Frana Barasa, str. 9.

Frano Baras, Les Français et Dalmatie (1806–1814) Francuzi u Dalmaciji, Alliance Française de Split, 2002. Isprava br. 9. str. 80–81. O modernizaciji tiskara vidi Ivan Pederin, Austrijski propisi o tisku i nadzor nad dalmatinskim tiskom (1848–1863), Bibliotekarstvo, Sarajevo, sv. 32(1986), str. 106–116 i 33(1987) str. 62–71.

S. Ćosić, Op. cit. str. 62.

F1e 61. N°2. Nažalost učitelji često nisu primali plaće, vidi Frano Baras, Les Français et Dalmatie (1806–1814) Francuzi u Dalmaciji, Alliance Française de Split, 2002. Isprava br. 40. od 16. studenoga 1810. str. 117.

S. Ćosić, Op. cit. str. 46–47, 73–75.

Frano Baras, Les Français et Dalmatie (1806–1814) Francuzi u Dalmaciji, Alliance Française de Split, 2002. str. 72. Isprava br. 2. od 7. travnja 1807.

Ovdje valja spomenuti Mađarsku poslije 1867. U toj kraljevini ni polovica pučanstva nije govorila mađarski, ali je državna vlast inzistirala na mađarizaciji putem uprave i škole tako da su u Mađarskoj postojale samo mađarske škole, a mađarski je bio uredovni jezik. Iznimku je činila Kraljevina Hrvatska–Slavonija. Ivan Pederin, Kruna Svetog Stjepana i uloga Nijemaca u njoj, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch, 2003. str. 99–149.

Oni su poslije Karlsbadskih zaključaka 1919. proganjani. Vidi Ivan Pederin, Slobodno zidarstvo u Dalmaciji do 1839. godine, Encyclopaedia moderna, 13, br. 4(40), 1992, isti, Uloga Innocenza Čulića u gospodarskoj, kadrovskoj i socijalnoj politici nove vlasti u Dubrovniku (1806–1818), Dubrovnik, 32(1989) br. 1–2, str. 12–51.

Navigacija

Kolo 3, 2006.

Naslovnica , Ogledi

Ivan Pederin

Vojni i vojno–pomorski, gospodarski, kulturni i crkveni sustav francuske vlasti u Dalmaciji i Ilirskim pokrajinama

Prema spisima Francuskog nacionalnog arhiva u Parizu