Raznorodni prinosi

Zbornik Krležini dani u Osijeku 2004. — Zavičajno i europsko u hrvatskoj drami i kazalištu; Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, Filozofski fakultet Osijek, Zagreb, Osijek, 2005

Godine 1990. je održano prvo znanstveno savjetovanje Krležini dani. Od začetka kao suorganizator Krležinih dana uz Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, koji je ujedno i inicijator manifestacije, pojavljuju se Odsjek za teatrologiju Zavoda za književnost i teatrologiju HAZU (danas Odsjek za povijest hrvatskog kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU iz Zagreba) i Pedagoški (danas Filozofski) fakultet iz Osijeka. Iduće godine objavljen je prvi zbornik radova sa znanstvenog savjetovanja i temelji kazališno–teatrološke manifestacije su postavljeni. Krležini dani su uz Dane hvarskog kazališta (slična teatrološka manifestacija s dužom tradicijom) u petnaest godina neprekidnog održavanja izrasli u temeljni događaj posvećen hrvatskoj drami koji u sebe uključuje međusobnu povezanost kazališne smotre, uprizorenja najboljih kazališnih predstava u protekloj godini u Hrvatskoj, i znanstvenog skupa s tematikom iz hrvatske dramske književnosti i kazališta, te popratne izložbe vezane za kazalište i predstavljanje novih dramskih i teatroloških izdanja knjiga. Do danas je održano petnaest znanstvenih savjetovanja u sklopu Krležinih dana koji od svog nastanaka okupljaju vodeće hrvatske teatrologe i kazališne djelatnike. U godini začetka znanstveno savjetovanje pri Krležinim danima propitivalo je Krležino kazalište danas. Sazrijevanje je nadalje teklo: Zadaci i dostignuća suvremene hrvatske teatrologije (1991), Hrvatska dramska književnost i kazalište i hrvatska povijest (1992), Krleža i naše doba (1993), Suvremena hrvatska dramska književnost i kazalište od 1968/1971. do danas, prvi dio (1995), Suvremena hrvatska dramska književnost i kazalište od 1968/1971. do danas, drugi dio (1995), Osijek i Slavonija — hrvatska dramska književnost i kazalište (1996), Hrvatska dramska književnost i kazalište u europskom kontekstu, prvi dio (1997), Hrvatska dramska književnost i kazalište u europskom kontekstu, drugi dio (1998), Hrvatska dramska književnost i kazalište i hrvatska književnost (1999), Hrvatska dramska književnost i kazalište — inventura milenija, prvi dio (2000), Hrvatska dramska književnost i kazalište — inventura milenija, drugi dio (2001), Žanrovi u hrvatskoj dramskoj književnosti i struke u hrvatskom kazalištu (2002), Hrvatska dramska književnost i kazalište u svjetlu estetskih i povijesnih mjerila (2003), Zavičajno i europsko u hrvatskoj drami i kazalištu (2004) i Tijelo, riječ i prostor u hrvatskoj drami i kazalištu (2005). Četrnaest je objavljenih zbornika. Otiskano je više od šest tisuća stranica posvećenih hrvatskoj dramskoj književnosti i kazalištu. Ni jedna povijest hrvatskog kazališta, drame, hrvatske književnosti ili hrvatske kulture neće moći biti pisana bez uvida u zbornike Krležinih dana, odnosno uvrštene znanstvene radove. Tvrdnju ćemo dokazati prikazom posljednjeg zbornik, posvećen Zavičajnom i europskom u hrvatskoj drami i kazalištu.

Zbornik otvara tekst Čede Price Plitvičkog Kronika suglasja i sporenja u dramskom prostoru koji iz perspektive pripadnika krugovaške generacije hrvatskih dramatičara progovara o svojem uzoru A. P. Čehovu povlačeći paralelu sa vlastitim dramskim radom, izvanknjiževnim (nenestetskim, neetičkim) problemima na koje je nailazio pri pokušajima uprizorenja tekstova, no i sam iskreno priznajući kako je pisati o vlastitom radu nezahvalan, upitan i problematičan posao jer rijetko piščeva priroda može dosegnuti objektivan stupanj samokritičnosti. Slijedi rad teatrologinje Martine Petranović koja u radu Vražja posla na europskoj srednjovjekovnoj pozornici progovara znanstveno–publicističkim stilom o raširenoj i raznovrsnoj scenskoj pojavi đavla na srednjovjekovnim pozornicama diljem Europe, i kad se oni u njima javljaju kao središnje figure, inicijatori dramske napetosti ili pogonsko gorivo dramske akcije, i kad su ondje kao dekorativni nijemi svjedoci, šaljivi dodatak za razonodu publike ili predah od ozbiljnog vjerskog i moralnog konteksta. O Došljacima u Hrvatskoj renesansnoj drami piše znanstvena novakinja na Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU iz Zagreba Lucija Ljubić. U radu Ljubićeva preispituje osebujan odnos renesansnih dramatičara prema strancima, misleći na dramske likove koji potječu iz stranih zemalja ili pak, šireći definiciju, su doselili u neki drugi kraj pa u njemu stalno ili privremeno borave čime razotkriva njihovu funkcionalnu i statusnu ulogu unutar dramskog teksta, u većini komičnog. Divna Mrdeža Antonina u radu Strani stereotipi i domaća stvarnost u Putičinu i Bruerevićevu scenskom stvralaštvu govori o pokušaju oživljavanja autorske komediografije i dubrovačke teatarske scene (Antuna Ferdinanda Putice i Marka Bruerevića) na koncu 18. stoljeća u Dubrovniku kada je domaća komediografska produkcija poodavno posustala svodeći se pretežito na prijevode i preradbe. Istovremeno Mrdeža Antonina u Putičinim i Bruerevićevim komediografskim teksovima ispituje prisutnost slojeva strane komediografske produkcije (talijanske i francuske) te provjerava inkorporiranost nekadašnje bogate tradicije vlastitiog teatra i istražuje odnos autora prema dubrovačkoj stvarnosti. Tihomir Živić piše o Osijeku kao njemačkom kazališnom gradu osvrćući se na nepravedno zanemarivan, najčešće iz političkih razloga, no iznimno teatrološki vrijedan dokument: prvi dio listovnice Njemačko kazalište u Slobodnom kraljevskom gradu Osijeku (1776–1907). Ponajbolji hrvatski poznavatelj i ne samo hrvatskog dramskog teksta i kazališta Branko Hećimović izrazitom faktografskom preciznošću prati hrvatsko–bugarske kazališne dodire i veze u razdoblju od fin de si#clea do sredine 20. stoljeća nadovezujući se na jedini ozbiljniji pokušaj da se u nas sintetski predoče dodiri i veze između bugarskog i hrvatskog kazališta — tekst Slavka Batušića Veze između bugarskog i hrvatskog kazališta objavljenog daleke 1941. godine. Marica Grigić u tekstu Prva drama bez naslova Josipa Kosora i Dostojevski komparatističkom analizom identificira semantičke sprege između Kosoreve Prve drame bez naslova i Idiota F. M. Dostojevskog koje ponajviše dolaze do izražaja u sličnosti likova u obama djelima. Nedjeljko Fabrio priloživši svom radu parodiran klasicistički tekst Otello W. Shakespearea, napisan od Dragomira Polića 1989. godine i naslovljen Otello — Crnac iz Venecije to jest Pećina, a igran u kućnom kazalištu Polićevih (Janku je 12 godina i u naslovnoj je ulozi) podcrtava dvije važne činjenice vezane uz čin kućnog uprizorenja Otella obitelji Polić: na širem, europskom planu riječ je o visokom civilizacijskom šarmu hrvatske građanske klase na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a na užem planu, Janka Polića Kamova, posrijedi je najraniji dokument o sudbonosnoj i istodobno iskošenoj konfiguraciji njegove literarnosti. Nikola Batušić u radu Rudolf Kolarić Kišur — hrvatski Strindberg revalorizira lik i djelo, u književno povijesnim analizama nedovoljno prepoznatog, Rudolfa Kolarića Kišura, ponajprije dramskog, a tada i proznog pisca te kritički propituje istinitost tvrdnje velikog dijela povjesničara književnosti i teatrologa koji su se njime bavili i ustvrdili kako je Kolarić Kišur unutar naših tadašnjih modernističkih književnih strujanja bio pod očitim utjecajem Strinberga, ali i poljskog književnika Przybyszevskog. Tekst Europske usporednice u Galovićevim kazališnim kritikama Dunje Detoni–Dujmić tematizira Galovićevu solidnu obaviještenosti o europskoj i hrvatskoj drami za koju doznajemo iz njegovih kritičkih zapisa o pojedinim predstavama te ujedno razabiremo na koji su se način njegova razmišljanja o dramskom s vremenom mijenjala i usuglašavala s osobnom stvaralačkom dramskom praksom. Antonija Bogner Šaban u radu Hrvatsko kazališno društvo — Povijesni i umjetnički temelj profesionalnog kazališta u Splitu promatra diskontinuitet profesionalizacije kazališta u Splitu, zadržavajući se na godinama djelovanja Hrvatskog kazališnog društva od 1900. do 1918, i ističući upravo to razdoblje kao presudnu umjetničku i nacionalnu sastavnicu tegobnog i postupnog oblikovanja profesionalnog kazališta u Splitu. Ante Stamać u svom radu komparatistički suprotstavlja i raščlanjuje dvije ponajvažnije osobnosti hrvatske književnosti 20. stoljeća, Miroslava Krležu i Tina Ujevića preko kojeg predlaže novi metodološki postupak u proučavanju hrvatske književnosti i pisanja povijesti književnosti — komparatističko motrenje na uzajamno suodnošenje najvećih hrvatskih pisaca. Još jedan komparatistički rad piše Jesna Melvinger kada u suodnos stavlja Krležinu dramu Leda i Corneilleovu komediju Melita ili lažna pisma istražujući semantička pregrupiranja u tim dvama dramskim tekstovima. Vinko Brešić vodeći se sviješću da je proučavanjem takozvanih rubnih fenomena i popularne kulture moguće saznati više o samom sustavu i zakonitostima koji u njemu vladaju (Lyotard), a u njegovu slučaju se radi o žanru pučkoga komada i dramske književnosti jednoga razdoblja, piše rad Europsko i zavičajno u igrokazima Ivana Starića, virovitičkog dramatičara i kulturnog djelatnika. Svetlana Baytchinska u radu Gavellina režija Zimske priče u Sofiji impresionističkim diskurzom progovara o uspješnom Gavellinu uprizorenju Shakespearova komada u Sofiji 1938. godine i razlozima odabira upravo tog teksta u godinama nesigurnosti i straha pred bujanjem fašizma kako u Bugarskoj tako i Europi. Istovjetnim diskurzom nastavlja i Branimir Donat u tekstu Geno R. Senečić gledao je svijet svojih književnih djela s margine i svjesno odabranog prikrajka prisjećajući se druženja sa Senečićem te, na trenutke, isprekidano analizirajući njegov književni rad. Tomislav Sabljak piše o pojedinim aspektima novinske kazališne kritike u razdoblju od 1941–1945. godine zapažajući mnoge kontradiktornosti u kojima se našao hrvatski teatar tih godina, ali i kultura općenito. Dramsku poemu Nikole Šopa Drijada — Prvo sobno prikazanje analizira Branka Brlenić–Vujić uočavajući oslonjenosti na Ovidijeve Metamorfoze i Pirandellovu dramu Šest lica traži autora. Ivan Lozica ponajbolje ukazuje i pojašnjava moguće nelogičnosti (o čemi će u zaključnom dijelu biti riječi) vodilje četrnaestog znanstvenog savjetovanja pri Krležinim danima u radu Lokalno, regionalno, nacionalno i globalno u folklornome kazalištu. Ana Prolić Kragić analitički sagledava promišljanja pjesnika i dramatika Radovana Ivšića o prirodi teatra u kontekstu revolucionarne nadrealističke misli kojoj se Ivšić priklanja. Stanovite značajke mita koje je slijedio starogrčki tragičar Sofoklo u Antigoni, a potom i refleks motiva Antigone u našem, povijesnom vremenu otkriva Vlatko Perković u radu Motiv Antigone i njegovi povijesni ishodi u europskoj i hrvatskoj dramatici (Mit–Sofoklo–Jean Anouilh–Drago Ivanišević–Tonči Petrasov Marović). Petar Salem iz pozicije opernog redatelja piše tekst Zavičajno i univerzalno u hrvatskoj operi 20. stoljeća — neki primjeri. Silvio Ferrari naglašava prožimanje i vezu između toga zavičajnog, lokalnog, domaćeg, pa čak i podčinjenog i europskog, univerzalnog, učenog na primjeru Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja Ive Brešana. Igor Mrduljaš sa sjetom piše hommage Teatru u gostima, kazališnom projektu od trideset godina postojanja, ugašenom 2004. O slovačkim prijevodima hrvatskih drama izvještava Ján Jankovič. Ana Lederer analizira pojavnosti dramskog lika gastarbajtera u suvremenoj hrvatskoj drami. U radu Dvije antipodne slike Amerike u Zagrebu u sezoni 2003/2004. Sanja Nikčević poseže za dvama dramskim tekstovima Naš grad Thorntona Wildera i Kako ubiti predsjednika Mire Gavrana i problematizira dvije potpuno oprečne ideje o Americi — zemlji sublimacija temeljnih ljudskih vrijednosti ili zemlji predvodnici globalizacije i najveće opasnosti očuvanja identiteta tzv. malih naroda. Georgij Paro piše bilješku u povodu prve izvedbe Glasovite brijačnice kod Trimalhiona u MHT Kiklop (adaptacija Georgija Para proze Ranka Marinkovića pod naslovom Glasovita brijačnica kod Trimalhiona) izvedene u Šibenskom kazalištu 14. siječnja 2004. godine naslovljenu Peri Thanatu, razmišljajući o jednom motivu/utjecaju (Petroniju) u književnm stvaralaštvu Ranka Marinkovića. Adriana Car–Mihec u posljednjem znastvenom radu u zborniku Radionapetica iliti krimić u središte pozornosti stavlja hrvatsku kriminalističku radiodramu, odnosno emisiju Radionapetica iliti krimić koja je 1998. pokrenuta na Hrvatskom radiju. Slijede prilozi zborniku u kojima prireditelj zbornika Branko Hećimović donosi Kronologiju Krležinih dana u Osijeku 2004, zatim Antonija Bogneš Šaban uz fotografske umetke piše Repertoar Krležinih dana u Osijeku 2004. Govor uz polaganje vijenca na spomenik Miroslavu Krleži u povodu XV. Krležinih dana osmišljava Nedjeljko Fabrio te je i on uvršten u priložni dio zbornika baš kao i hommage Nikole Batušića nedavno preminulom akademiku Ivi Frangešu. Zbornik završava kazalom imena koji je priredila Martina Petranović, sažetkom na engleskom jeziku i sadržajem.

Tematska i stilska (diskurzivna) raznovrsnost trideset tekstova objavljenih u četrnaestom zborniku Krležinih dana djelomično je izazvana nedovoljno jasnom polazišnom misli znastvenog savjetovanja — Zavičajno i europsko u hrvatskoj drami i kazalištu — što je u pridonijelo različitim poimanjima i interpretacijama zavičajnog i europskog u hrvatskoj drami i kazalištu, a to nikako nije s namjerom (polemički) postavljeno, zatim različitoj strukturi i stupnju naobrazbe autora, predmetu njihova (trenutačna) znanstvenog izučavanja, prostora iz kojeg dolaze ili u kojem djeluju, na koncu i perspektivi iz koje promatraju dramski tekst ili kazališnu predstavu — kao teatrolozi, dramski pisci, režiseri, ili pak prevoditelji dramskih tekstova. Time dakako nije umanjena vrijednost niti jednog teksta objavljenog u zborniku. Stručnom promišljanju o hrvatskoj drami i kazalištu podjednako pridonose režiserske ili dramaturške opaske na pojedino uprizorenje, baš kao i znanstveni radovi o dramskom tekstu i njegovim uprizorenjima teatrologa. I doista, niti jedna povijest hrvatskog kazališta, drame, hrvatske književnosti ili hrvatske kulture ne može biti pisana bez uvida u znanstvene radove uvrštene u zbornik Krležinih dana čak i kad imaju poteškoća s razumijevanjem polazišne misli znanstvenog savjetovanja. A to je jedini nedostatak ove hvalevrijedne knjige.

Ivan Trojan