Prepoznatljiv autorski glas Zdravka Zime

Zdravko Zima: Lovac u labirintu: eseji # elzeviri;

Naklada Ljevak; Zagreb, 2006.

Najnovija knjiga Zdravka Zime sastoji se od žanrovski raznorodnih tekstova — od eseja, feljtona, književnih kritika, dnevničkih bilježaka, intervjua — ali unatoč tome ona na čitatelja ostavlja snažan dojam homogenosti i cjelovitosti. Ulogu homogenizirajućeg, ujedinjujućeg načela bez svake sumnje valja pripisati prepoznatljivom autorskom glasu. Taj glas se, naime, u svojoj karakterističnoj subjektivnoj obojenosti kontinuirano provlači kroz sve tekstove ove zanimljive knjige. Drugim riječima, bez obzira na to da li je riječ o tekstu koji se zaokuplja kakvom priznatom književnom veličinom, ili pak kakvom iritantnom pojavom iz naše svakodnevice ili, konačno, kakvim događajem iz autorova privatnoga života, pred nama je uvijek isti »lik autora« sa svojim osebujnim i prepoznatljivim načinom razmišljanja, sa svojim osebujnim i prepoznatljivim stilom.

Pa kakav je taj lik autora? U oslonu na ruskoga teoretičara književnosti i kulture Mihaila Čpštejna nazvala bih ovaj tip autora misliocem. Obilježila bih ga, dakle, kategorijom koje nema na popisu socijalno priznatih profesija ili akademskih disciplina, kao što, recimo, nema na tom popisu ni kategorije mudraca. Uostalom, po Čpštejnu mislioca ne treba poistovjećivati s mudracem, ako pod tim pojmom podrazumijevamo čovjeka koji se nalazi u stanju dubokoga duhovnog mira zato što je njegova misao pronašla neko trajno i čvrsto uporište, neku, uvjetno rečeno, neupitnu zadnju istinu. Za mislioca je, upravo suprotno, karakterističan vječni duhovni nemir. Ako i traži neko trajno i čvrsto uporište, mislilac ga, za razliku od mudraca, nikada ne nalazi. Rekla bih, štoviše, da on odbija pomisao o nekoj neupitnoj zadnjoj istini, kao što odbija svođenje svojih misli na kakav postojani i sveobuhvatni idejni sustav ili koncepciju.

Po ovome posljednjem mislilac se vidljivo razlikuje i od filozofa koji kao pripadnik jedne etablirane znanstvene discipline nastoji izgraditi i kretati se unutar zaokruženih i čvrsto definiranih misaonih sustava. Mislilac će, nasuprot tome, svaki sustav iskoristiti samo kao sredstvo kretanja svojih misli izvan granica toga sustava. On će nesputan pravilima bilo koje struke težiti ne samo interdisciplinarnosti nego, svojevrsnoj — usuđujem se reći — naddisciplinarnosti. Inače, uopće me ne čudi da je jedan od učestalih misaonih motiva u ovoj knjizi motiv putovanja. Jer mislilac je putnik, a putnik je za Zimu prije svega onaj koji s lakoćom prelazi granice ne pristajući na skučenost ni jednog mentaliteta i ni jedne sredine.

Rado bih se ukratko osvrnula na jedan nasumce odabrani primjer iz ove knjige kako bih pokazala da njezin autor na najbolji mogući način egzemplificira ono što danas podrazumijevamo pod esejističkim mišljenjem. Na primjer, u eseju o Danilu Kišu Zima se u svojim razmišljanjima slobodno kreće kroz različita predmetna područja pa će čitatelj, slijedeći autorove brze asocijacije, povezati Kiša ne samo s piscima slične poetološke i svjetonazorske orijentacije kao što su Jorge Luis Borges, Marguerite Yourcenar ili James Yoyce nego i sa slikarima, kompozitorima ili pak filmskim režiserima u čijim djelima Zima pronalazi analogije s Kišovom prozom. Tako kao likovni ekvivalent Kišovu stvaralaštvu Zima ističe Dürerovu »Melankoliju«, kao njegov glazbeni pandan Mahlerovu simfoniju »Uskrsnuće« ili »Pjesme lutajućeg djetića« dok je filmski parnjak Kišu, prema Ziminu mišljenju, ruski režiser Andrej Tarkovskij. Zima se, međutim, ne zaustavlja unutar granica takvih intermedijalnih analiza nego pri kraju svoga eseja pomalo neočekivano zadire i u područje astrologije. Kiš je, naime, rođen u posljednjem zodijakalnom znaku riba kojim dominira element vode, što će Zimi poslužiti kao povod da preko motiva vode poveže Kiša s Iosifom Brodskim i njegovim Vodenim žigom. Na taj će pak način on zapravo upozoriti na ono što je u obojice pisaca podudarno i za njihovu poetiku bitno, a to je odnos prema protjecanju vremena, prema »rijeci vremena« u kojoj sve nestaje ostajući sačuvano jedino u pamćenju. Na tragu astroloških pojmova ribe i vode nastaje, konačno, i metafora »plivati protiv struje« kojom Zima završava svoj esej zaokružujući tom metaforom sliku o Kišu kao čovjeku koji se cijelim svojim bićem i stvaralaštvom suprotstavljao svim oblicima totalitarnih i represivnih ideologija. Dakako, tu sliku o Kišu Zima je počeo graditi već na samome početku svoga eseja, ali posve drugim sredstvima — pomnim iznošenjem biografskih činjenica, rekonstrukcijom povijesnoga konteksta i pronicljivom analizom Kišovih djela.

Sve u svemu, pred nama je doista zanimljiv tekstualni uzorak esejističkoga mišljenja u kojem se kroz individualnu autorsku svijest povezuju najrazličitija predmetna područja, u kojem se vrtoglavo prelazi s razine na razinu, u kojem se politički diskurs spaja s književnoznanstvenim instrumentarijem, a strogo definirani pojmovi i termini izmijenjuju s neobičnim slikama i metaforama. Pred nama je, jednom riječju, odlična i originalna esejistička proza.

Preostaje mi na kraju reći još samo par riječi o tome zbog čega nam čitanje Zimine knjige, tj. doticaj s takvim esejističkim načinom mišljenja upravo danas pruža veliko zadovoljstvo? Mi, naime, živimo u tzv. »informacijsko doba«, i, zapravo, sve teže savladavamo nepreglednu količinu informacija s kojom smo svakodnevno suočeni. Prema nekim proračunima danas dnevno, dakle, ne nedjeljno, izdanje New York Timesa sadrži više informacija nego što ih je u 17. stoljeću prosječni Englez usvajao tijekom cijeloga svog života. Suvremena je kultura stoga nužno kultura progresivno rastuće specijalizacije, fragmentarizacije na zasebne discipline koje se dalje dijele na još specijaliziranije poddiscipline. Taj je proces uzeo takvoga maha da se danas više međusobno ne razumiju čak ni predstavnici iste struke — recimo, književi povjesničar i teoretičar književnosti — a da o predstavnicima različitih kulturnih područja i ne govorim.

Ponovno se moram pozvati na Čpštejna koji, imajući na umu te centrifugalne tendencije u suvremenoj kulturi, u esejistici vidi jednu od onih rijetkih centripetalnih sila koje toj razjedinjenoj kulturi osiguravaju kakvu takvu cjelovitost. A sredstvom kondenzacije kulture, sinteze njezinih raspršenih dijelova postaje u esejistici upravo pojedinačna autorska svijest koja te odvojene dijelove obuhvaća jednim pogledom povezujući ih na kreativan i inovativan način u cjelovitu sliku. U Ziminoj knjizi autorsko ja u svakom slučaju teži takvom univerzalnom, esejističkom tipu mišljenja u kojem se slobodno kombiniraju spoznajno raznorodni pristupi realnosti, ali pritom uvijek realnosti u kojoj književnost i umjetnost zauzimaju posvećeno mjesto.

Živa Benčić