Postupno razotkrivanje

Stanko Andrić: Simurg; Durieux, Zagreb, 2005.

Kao djevojci iz Carverove priče, volim kad mi se pripovijeda, tako da se često uhvatim kako ponavljam majci i starim ljudima naizgled bezazlenu molbu: »Pričaj mi kako je nekad bilo...«. Pritom nisam u potpunosti svjestan kako je i u koliko je mjeri sâm proces prisjećanja ponekad tegobno tužan za onoga koji se mora prisjećati. Molba mi nerijetko bude uslišana, tako da čujem kojekakve krvave legende (kako se moj djed po ocu svađao s braćom zbog zemlje), ludo smiješne ili poluromantične drame, pomalo bizarne priče koje rijetko tko pamti. Spašavam pojedine priče od zaborava zapisivanjem. Slično radi i Andrić: »Sve dublje tonem u more nezabilježenih priča i predaja, osuđenih da blijede i nestaju iz naraštaja u naraštaj, kao što su već nestale tisuće sličnih, progutane minulim stoljećima, nepovratno zatrpane u naslagana vremena.«

Kad nisam u prilici slušati tuđa prisjećanja, posežem za knjigama za koje znam ili pretpostavljam da kriju malo bogatstvo slika i mirisa. Simurg je takva knjiga, ona nudi čitatelju dvije fragmentarne povijesti što se međusobno isprepliću i dopunjuju, pruža nam povijest vlastite intime i povijest Slavonije, obnavlja svijet predaka i upoznaje nas sa slavonskom ravnicom, njezinim obilježjima i običajima njezinih glasnih, ponekad previše ponosnih stanara.

Baš kao i svaka knjiga s autobiografskim elementima, Simurg nam nudi obilje motiva što nas podsjećaju na minule dane djetinjstva. Knjiga je idealna za one koji se rado prisjećaju vlastitih početaka, pogotovo za one koji su odrastali na selu, okruženi opojnim mirisom akacije, lipe ili borovine, prodornim glasanjem krava i pijetlova preko dana, ili dubokim hukom sove i pjesmom cvrčka preko noći. Andrić djelo započinje definicijom, »Vrt je oaza drevnog poretka svijeta. Njegova je iskonska boja crvena.«, da bi odmah nakon toga opisao najbliže članove svoje obitelji, od kojih se nekako najviše ističe pradjed po majci, »sakupljač sunca«, starac koji je vrijeme provodio među ružama, samovoljno odsječen od ostatka svijeta. Naziru se u Simurgu ćopićevski elementi, naročito kada se opisuju pojedini rođaci bez ikakvog uljepšavanja i/ili mitomanije. Tako upoznajemo ujaka prozvanog Mušulin, nasilnog Tomu Bartolovina, ali i famoznog čiča Luku, kojem su se svi sumještani obraćali za pomoć. Dok su Danilo Kiš i Bruno Schulz naveliko pripovijedali o manijama svojih očeva, Andrić je na sličan način progovorio o kobnim pogreškama i felerima svojih rođaka.

Andrić nam pripovijeda o svojim prvim dječačkim strahovima, ocu koji je među prvima u selu prihvatio čuda modernizacije, opisuje razlike između baka i iracionalnu odbojnost prema kokošima koju dandanas gaji, spominje kršćanske postove i prežderavanja koja obavezno slijede nakon njih, neutaživu žeđ za knjigama i službu govedara koju je revno obavljao. S pomoću kravljih motiva i same fasciniranosti kravama ponovno dolazimo do Danila Kiša, koji je također bio oduševljen tim rogatim, golemim stvorenjima, milim i mliječnim divovima. Kiš se je kao siromašno dijete također morao brinuti o tuđim kravama, služba govedara obilježila mu je dio nesretnog djetinjstva, baš kao i mučni teret Davidove zvijezde, zbog koje je bio progonjen od nacističkih sila. Mlađim čitateljima služba govedara sigurno neće biti bliska, budući da je prije petnaestak godina došlo do brzog nestanka ispaše goveda.

Dvije fragmentarne povijesti isprepliću se u Simurgu. Prva, intimna povijest, iz poglavlja u poglavlje nudi nam Andrića čija se osobnost neprestano mijenja. Tako s godinama odustaje od same pomisli na svećeničko zvanje, počinje čitati filozofe i pisce–otpadnike, postupno napušta okrilje vjere i bira vlastiti put kojim će kročiti kroz život. U drugoj povijesti Andrić se bavi Slavonijom, pita se koliko narančastožutih kuća još postoji, opisuje nam ljepotu lukova koji krase stara imanja, podsjeća nas na činjenicu da su ljudi nekad više pozornosti posvećivali gradnji štaglja nego gradnji obiteljske kuće, dok na jednom mjestu zaključuje kako trenutačno živimo u »dobu rasula pradjedovskih imetaka«. Andrić nazire mogući skori kraj i krizu jedne tradicije. Vjerujem da je zato stvoren Simurg, radi oživljavanja sjećanja na narušenu tradiciju što se neprestano bori s naletima novotarija, te da se oživi uspavani svijet djetinjstva, sjećanje na dane u kojima su ljudi, kako je ustvrdio Ćopić, »bili vrlo smjeli i bezgranično bogati«. Sama definicija i značajke djetinjstva mogu se bez problema proširiti: to su dani u kojima nismo bili ispunjeni pogubnim predrasudama što stvaraju nepotrebne međugeneracijske, spolne, nacionalne ili vjerske sukobe, to su dani u kojima nije bilo mjesta za debele račune i kredite, to su dani u kojima nije bilo mjesta za Sutra, već samo za Danas, ono što trenutačno jest.

Današnja mladež (kako seoska tako i ona gradska) vjerojatno neće doživjeti Simurga kao stariji recipijenti, budući da nemaju razvijena čula za čuda prirode, zatupljeni učestalim naletima tehnologije i površnih medija. Andrić primjećuje kako se ljudi i običaji mijenjaju (»svijet je zahvatilo veliko kvarenje običaja«), što nije laž jer taština i sveopća površnost podosta ispunjavaju mlade, ali jednako tako (ako ne više) i starije ljudske duše. Proces društvenih promjena nadasve je zanimljiv i veoma zahvalna tema za daljnja, iscrpnija istraživanja. Naime, što se to stalno mijenja? Primjerice, mijenjaju se oblici riječi (što veoma zabrinjava pojedine puristički nastrojene jezikoslovce), ali ne i njihov sadržaj. Mijenjaju se ljudski postupci i imena navika, ali su rezultati, ako ih se pomnije promatra, uvijek isti: naprosto poražavajući.

Vješto kombinirajući intimne i povijesne podatke, Andrić je Simurgom napravio dupli posao; odupro se dobu rasula ostavivši iza sebe pismeni trag vrijedan pomna čitanja, a ujedno obnovio pojedine slike djetinjstva te ih tako spasio od zaborava. Istina, postoje zanimljive sitnice koje Andrić nije obradio: nažalost, ne spominje prve mladenačke ljubavi, zavođenja, dileme i razočarenja, pikantne detalje usko vezane uz ženski rod. Ipak, sve u svemu, stvorio je osvježavajući hvalospjev tradiciji i prošlosti, nadasve iskreno djelo prožeto refleksijama i reminiscencijama koje nipošto ne bi trebale biti strane onima koji se rado prisjećaju i utapaju u vrtložnom moru tuđih i vlastitih sjećanja ili povijesnih priča u čiju vjerodostojnost možemo, ali i ne moramo sumnjati.

S pomoću Simurga čovjek može steći ili učvrstiti naviku slušanja i bilježenja tuđih i vlastitih priča. »Pričaj mi kako je bilo...«, tko zna, možda će to uskoro biti još nečija želja, odnosno molba koja će se u slobodno vrijeme ponavljati prosijedim rizničarima kratkih predaja i legendi koje nisu zapisane u knjigama.

Miroslav Cmuk