Pohlepa

Pohlepa

Policajac Kurt Janisch — »zgodan i naizgled bezbrižan muškarac, policajac kakvog žene vole« — namjerio se na imovinu neudanih žena. Opsjednut je pohlepom za novcem i posjedom. Kao policajac naravno zna kako i gdje doći do svojih žrtava: ima ih na cestama, gdje on, »naoružan kemijskom olovkom i zapisnikom«, zapisuje registarske oznake njihovih automobila i njihove adrese. Prva je žrtva žena srednjih godina iz grada, koja se preselila na selo da bi živjela sama i u prirodi. Riječ je o razočaranoj ženi koja je »prerano pala s drveta života«. Policajcu ni u čemu nije ravna. Naime, podčinjava je seksualno kako bi došao do njene nekretnine. Osim nje pojavljuje se i vrlo mlada djevojka, niti šesnaest godina stara, koja je također seksualno ovisna o muškarcu. No, kako djevojka postaje prijetnjom njegovim planovima i naumima, policajac ju ubije. Kada pronađu njezino truplo zamotano u plastičnu foliju u jezeru, starija ljubavnica počinje sumnjati u policajca. Naslućuje što policajac zapravo želi od nje.

(...) Ovdje, dakle, na hladnom stubištu bivša inokorespondentica i prevoditeljica i honorarna pijanistica iz bivšega velikoga divljega zloga grada, sakriva glavu između dlanova i cmizdri. Zna ona na koliko jezika se može moljakati i kojim glasovima, mnoge poznaje i sama, ali trebala bi i znati da glasovi ne pomažu kad netko ne želi čuti i osjećati ili kada za njih nema primatelja, čak ni u zubarskoj plombi koja ima sposobnost detektiranja. Ova žena se ne može razumjeti. Jednostavno je tako. Ništa ne pomaže. Pitanje koje smo u međuvremenu gotovo zaboravili, iako je često postavljeno, glasi: Zašto su vrata stana odjednom zatvorena, zaključana iznutra, i to točno na mjestu gdje se nalazi ključ? I zašto rezervni ključ ne otključava? Zato što ga se ne može ugurati? Ne. Zato što leži vani pod otiračem kamo ne možemo doći. Osim toga ne bi ni mogao otključati kada se s druge strane nalazi njegov kolega. Ne može li se to reći jednostavnije? Ja zbilja ne mogu. A zašto žena još uvijek čeka, sada čak prisiljavajući svoje tijelo da čeka zajedno s njom? Za koga to čini? Oslobodimo tijelo njegovih ograničenja i budimo i sami sasvim otvoreni: Ma razumijem ja da voljeni čovjek s djevojkom ne može ići kući, gdje mu je žena, čitala sam ja dovoljno romana o tome i sličnim neveselim stvarima. Molim te, dođi i donesi mi nešto lijepo, rekla sam mu, gotovo bezobrazno, zar ne? Nakon što je na cesti proučavao moje dokumente, kao da su mu u rukama pravni spisi te ih osobno donosi ljudima kako bi im ih razbio o glavu. Sve je bilo kao uklesano. Dugo je razmišljao pod svojom kacigom. Što se mene tiče mogao je odmah uzeti šibu u jednu ruku, a u drugu moju stražnjicu jer sam se zaista loše ponijela u prometu, istina je (oduzela sam prednost, ali zaista nitko nije prolazio, ni iz kojeg pravca, a onaj koji je došao, njega nisam okrznula ni pogledom). Policajac se suzdržavao, proučavao me, kao da su njegove oči konopci, oh, da, tako počinje veza, iako samo veza s vlastitim tijelom koje, istini za volju, prije ipak nije bilo. A tada je uhvatio moju nadlakticu, uhvatio me za nadlakticu. Dok je intenzivno razgovarao sa mnom, nesvjesno je jednom rukom držao moju nadlakticu. No, tada sam već čekala na drugu ruku, dakle, molim Vas, hoće li konačno doći? Stoga sam rekla što da mi doneseš kada me dođeš posjetiti, u prvom redu donesi sebe! Da, uvijek ostani svoj. Sviđaš mi se takak kakav jesi. Ti si moj čovjek iz snova. Velik, snažan, plav, plavook i izgledaš poput Vikinga, samo si nešto niži. Djeluješ jako erotično na mene. Za mene si osim toga stijena u uzvitlanom moru, za čim sam uvijek čeznula, točno, tako ovdje stoji zapisano i može, što se mene tiče, uvijek ostati ovdje. Dobro da sam te najprije pokupila na cesti, zatim primila svoju kaznu i dogovorila sastanak s tobom, na licu mjesta, na kojem sam stajala oborena pogleda, skrivajući oči ispod kratko ošišane kose kaukaškoplave boje, dakle već sam dogovorila sastanak pa sam te ponovo susrela u kafiću u gradu, za druge goste to je sasvim slučajan susret, i time sam te konačno našla, što se mene tiče zauvijek. Eto tako, malo ću udahnuti zraka, želiš odrediti svoju cijenu. Možeš računati s tim da ću voditi glavnu riječ, ipak sam vidjela gotovo pola svijeta i većinu toga sam i razumjela. No, nisam računala s tim da mojim glasovima nećeš pokloniti nikakvu pažnju. Ponio si metar, što namjeravaš s tim? Krajnje je vrijeme, da se izmjeri preostali prostor, tj. slobodni prostor koji trebam, prije negoli tvoja stražnjica prvi put dodirne moju hrastovu građu (krevet je od nje napravljen, bez nepotrebnog željeza, sastavljen na najzdraviji način i potpuno nov, samo bez čavala, molim!). Zašto me ne slijediš. Trebat ćeš mi nekoliko puta prije negoli se budem osjećala bolje. Ostao mi je ipak djeličak razuma koji sada potpiruje moj bijes, nastaje podmukla tinjajuća vatra koja brzo proždire moje stavove i mišljenja. Znam, znam, trebala bih ići u korak s tim balavicama, ovogodišnja berba, koje su tek izašle iz pelena, ali ne mogu. Pa i ti si već djed. Valentinovo je ove godine definitivno prošlo, a nisi mi donio cvijeće. Možda se iskustvo ničim ne može zamijeniti? Moje se može zamijeniti. Golemo iskustvo žene se bez muke može zamijeniti mladošću. A ni ti više nisi tako mlad. S druge strane: Kada nešto želim, tada me ni cijeli institut za istraživanje mirovnih procesa ne može izvući iz rata sa samom sobom, koji ću odmah započeti. Znam se boriti. K vragu, razgovarajte sa mnom pa ćete vidjeti. Ne bih ga trebala voljeti, tog čovjeka, ali to ipak činim. Tako prolazi vrijeme. To je krvava istina. Ni pismo, ni razglednica, ni poziv, ni razvod, ni odluka, ni zaruke, baš ništa ne ide bez njega, samo čisto, nacereno ništavilo smrti, a ono ne ide, ono se približava, umjesto da drži razmak. No, imam još puno vremena, možda najbolje vrijeme. Kod ljudi moje dobi sigurnosna udaljenost od smrti statistički iznosi 38 godina ili možda malo manje. Preklinjem ga da mi dopusti da mu pišem, ali njegova žena još nikada nije vidjela pismo koje bi mu netko, izuzev banku, napisao. Žena bi, sumnjajući da je opet prekoračen rok za plaćanje kredita, odmah otvorila pismo i gutala njegov sadržaj. Ako bih vršila pritisak na njega, onda bi tek otišao, jednom je stvarno otišao, tj. on zna kakva je to igra. Doći će mi otrežnjenje i ostati. Prije toga želim i sama doći i otići nekoliko puta, kako bi kod mene ponovo postalo ugodno. Sad za inat. Nisam ja makar tko.

Želim si sve najbolje kada ga volim, ali što je previše, previše je, barem meni. Jednostavno ga nema, iako sam ga zamolila da mi dopusti da jednoga dana postanem njegova žena. Moja panika uzrokuje sve duža stanja iscrpljenosti. Nakon tri tjedna on ponovo dolazi, u nuždi ga pokušavam poučavati iz engleskog ili Francuskog(!), što bi mu u budućnosti možda moglo koristiti kada ga strane vozačice nešto žele pitati. No, on se samo želi ugodno odmarati, bez razmišljanja, mogu ga navesti samo na najnužnije kretnje, kao na primjer prema zaporku, kretnje koje zna u snu, kao mladi pas, samo što pas ne treba zaporak. Mislim da me privlači ta mješavina pospanosti i pažnje, kao da se nedužni, nesputani autor uvijek iznova prisiljava pisati prljava pisma. Osim tjelesnih radnji, taj čovjek, ništa drugo ne obavlja kod mene, ni popravke, iako u mojoj kući neprekidno postoji potreba za fizičkom snagom. No ipak me sluša kada je već gotovo prekasno za to, kada mu nešto kažem, kao da sam jedina na svijetu i svaki put iznova me hvata za ruku, ili za rame, ili za kuk i pri tome gleda u mene, i opet me obori s nogu. Sve to traje dok ne nastupi oseka, jer nikada ništa ne pitam, ništa ne propitkujem i opet mu posuđujem novce. Njega također ništa ne pitam. Tko glupo pita njemu postmaster glupo odgovara: host not known. Prolaze me hladni i vrući trnci, jedan za drugim, kada me uhvati na određen način, što bih mogla i opisati, kada ne bi bilo tako strašno lijepo. Moj opis bi već sljedećeg dana bio potpuno iskrivljen kao od hodanja iskrivljeni potplati, jer bi onda učinio nešto sasvim drugo, nešto što ne bih očekivala i što bi bilo još puno ljepše. Nekada je nježan i pažljiv, a na to čekam tjednima, no tada sam ja previše živčana i moram popiti sredstvo za umirenje. No, kada posegne za mojom rukom, odmah bi mogao zatražiti skrbništvo za mene, svejedno kod koga, ma ja bih mu ga odmah dala. Moj junak me, nekom drugom prilikom, kada mu je do toga, toliko jako vuče za kosu, koja je od bojenja toliko izbijeljena pa više nije ni najizdržljivija, vuče me kroz stan, iako još uvijek imam svoju ruku, koju bi nježno mogao uhvatiti. Tako uvijek počinjemo. Nastavljamo. Taj čovjek mi je jednom prilikom doista poderao umetak na hlačama, iako je meni baš tada stalo do nježnosti i ljubavi, grubo se tamo dolje igra sa mnom. Potpuno mu se prilagođavam, no ipak želim da me se za to vrijeme cijeni kao dostojanstvena čovjeka. No, istodobno, kada ne poseže za mnom, čeznem za tim prekoračenjima. Draži mi je drugi način, no ne usuđujem se to reći, inače će još tražiti naknadu za zadovoljavanje. Sve se to događa ako se poput mene uzdajete u ljubav, što svi ljudi i moraju. Trebalo bi se prethodno dobro namazati, inače možete izgorjeti na tom suncu. Ponekad je kao zločesto dijete, ruje po mom ženskom organizmu, gdje se nalaze svi moji organi, nadam se do starosti, ali ne možete to znati unaprijed. Odvojeni, obješeni, zjape i sudaraju se, smijem li Vam predstaviti svoje organe, imate pravo na sve, smijete mi oduzeti vozačku dozvolu ili naplatiti kaznu; dakle kad je tu, ne mogu to ni reći, u njegovoj prisutnosti se organi odmah usprave, iako ne znaju što se od njih očekuje, u svakom slučaju — spremni su. Ja možda i nisam, ali kao da me netko uopće pita. Kao svako prozvano dijete, dok je nastavnik još bio autoritet, organi se uspravljaju. Kao kec. A moja stidnica se razjapi čim ju dotakne, čim ju on dotakne, samo on, moja stidnica, iako sam ju htjela zatvoriti zauvijek, i to pred sobom, prije nego pred svijetom, ta mala vratašca sa svojim vlastitim osjećajima. Samo s ovim čovjekom nešto osjećaju. Ne razumijem ih. Ne razumijem zašto. Ne razumijem ni samu sebe. Ipak: moje tijelo sada barem opet razgovara sa mnom, srećom još nije prekasno, srećom da Vi tijekom čitanja morate šutjeti. Molim Vas, recite to i svom radiju i drugim nosačima zvuka, uh, oni su već potpuno iscrpljeni, pa to bi i za Vas bila odlična ideja! Kako je taj čovjek brzoplet, zašto tako brzo odlazi, samo što je stigao, još me nije pošteno ni pogledao, on, vječiti pećinski turist. A da je malo duže razmišljao, imao bi mi možda reći nešto sasvim drugačije nego što mi je rekao. Odvod u kupaonici, topla voda u kuhinji, čak i bojler posjeduje nešto i ja posjedujem nešto, što bi trebalo dopustiti ili ne činiti. Imam svoju čežnju. Sigurno bi sve mogao popraviti, iz hobija se bavi zanatskim poslovima. No ipak to ne čini. Najprije bih mu trebala prepisati cijelu kuću, onda ćemo vidjeti što dalje. Mislim da traži malo previše, zar ne, no, ja nemam djece, a neću ih više ni imati. Sama sam.

Eto, zato ostaje zagonetka, zbog čega sam ipak tako zadovoljna, čak sretna, kada je u mojoj blizini i kada mi ugura samo jedan prst, u tišini, za zadovoljenje, samo za sebe, ali malo i za mene, u moju pičku, kao djetetu dudica, samo što se ona ne bi trebala tako trzati, inače će djetetu otpasti glava. No, nisam očekivala da će me, samo što je dopola završio, a ja želim opet više, puno više, čak mi pada na pamet da pošteno divljam, dakle, nisam očekivala da će mene i cijelu moju ljepotu koju je prije nekoliko dana blago poprskao, a da nije ni pogledao što će pogoditi, dakle, da će me danas jednostavno — malo prije je ipak bio još sasvim nježan — u sljedećem trenutku izbaciti kroz vrata i niz stube, takvo što doista još nisam doživjela. Taj čovjek zbilja ima hrabrosti. Gotovo da ne mogu vjerovati, nisam nikada ni čula za sličan slučaj. Nisam to očekivala. Crte lica mi se iskrivljuju, a ja sam potpuno potresena. A sve mu je hrlilo u susret, da ga obuhvati, i onda ovo. Nije čak ni teška nesreća. Samo iskliznuće iz tračnica. A njega nema. Ne, nadam se da je još tu, taj nečovjek, krasni, i da će mi dopustiti da ga kroz vrata promatram s maloljetnicom, tj. ne dopušta mi čak ni to, iako bi me to jako boljelo. Nije valjda da me želi učiniti još ljubomornijom? Nadam se, da će barem sutra opet doći, srce moje, koje je tvoje, eh, njegovo srce, koje je moje, i da će mi dopustiti da mu operem košulju, nakon što je, za promjenu, svršio u nju (samo principijelno tvrdoglavo odbija da se izlije u mene. Izgleda da mu je moja vozačka dozvola bila dovoljna da uvidi kako želim preuzeti vodstvo. Moram se još odviknuti od toga. Kaže ona koja voli, koja se upoznala s krasnim čovjekom. Ah, da, tako bih rado predala vodstvo, njemu. No, voziti želim sama, auto ipak pripada meni) pa je morao obući svježu košulju uniforme. Iako je sada još tu, nadam se sutrašnjem danu jer ćemo tada biti sasvim sami. Na miru će se dogovoriti o svemu sa mnom. Čak i životinja ima više prava, nisam li u pravu? Ali životinja nema gaće koje može skinuti, a to je pola zabave. Što će od mene ostati kada me nitko ne želi osloboditi mene same? Mora u službu. Policajci su odavno brižno dogovorili smjene. Tada slijedi sljedeća smjena, koja odmah mora njegovati odnose s motoriziranima, i koja mora proživjeti toliko neugodnosti. Zato nikada nemaju suosjećaja za poražene.

Oho. Odjednom moj policajac stoji na vratima, uopće to nisam skužila. Naime, otvorio ih je, vrata, jednostavno tako. Gotovo. Sad se vas dvije, djevojke, možete odjenuti. Tako brzo to ide. Nešto slično tomu policajac kaže ili misli, jer ne mora to ni reći. Provjerit ću pokraj vas ne leži li tamo što i pogledat ću iznad vas, jer tamo nikada ništa ne nalazim. Želi li još netko usisati moj jezik, skroz do ždrijela, onako kako vi to volite, iako mene to boli? Jezik zapravo spada u vaše grlo, vama bi moj jadni, ispaćeni jezik bolje pristajao nego meni. O tome razmišljate obje, zar ne? Bio bih sretan kada bi mi već jednom uzeli moje organe, već su mi dosadili. Ali vi mi još želite predati i svoje pa ih onda imam dvostruko više. Onda su mi za vratom. Policajac misli: Nije mi lakše. Teško mi je. Muči me blesavi osjećaj da ću svakog trenutka izgubiti razumom vođenu kontrolu nad sobom, a onda će se nešto dogoditi čega se kasnije više neću moći sjetiti. Nije li to također vaš kanibalski čin nada mnom, gospođe očekuju vječitu donaciju orgazma, trebao bih vam ga dati, dok se vi samo namjestite i čekate ga? Zašto toliko volite pripadati jednom gazdi i zašto se čudite riziku o kojem vas nije obavijestilo nijedno osiguravajuće društvo, a onda izgarate kao žigica? (Tko god da ga je zvao, je li ga ikada čuo da tako govori? Ovaj čovjek većinu vremena ipak šuti, neki misle da čak ne zna govoriti, taj frajer koji najviše voli jesti svinjsko pečenje. Čak mu ni džemper koji mu je isplela njegova Penelopa ne odgovara. Sudbino, nemaš li još neku drugu nit, a ni boja mi se ne sviđa, ali žena misli: Sad zna, da sam mislila na njega!) Jedva da postoji grublji, brutalniji čovjek, osim kada se napije, kao i uvijek tiho i ustrajno. Onda skoro postaje pristojan. Gotovo da djeluje otmjeno, ali tada i pleše prema vlastitom taktu kojeg uvijek nabija u tuđe meso, prateći takt udaraca rukom. No, ponekad, rijetko, govor navire iz njega kao kod mnogih upadljivo šutljivih: to je gotovo ženska osobina razlijevanja same sebe, kao da bi moglo doći do kakvih nastupa među njegovim šaptanim, dobačenim bestidnostima, ako ih brzo ne oslobodi iz njihovih tijela–zatvora, kako bi ponovo mogle postati počiniteljice zločina i tako zaraditi još poneku kaznu.

Otvara, dakle, vrata. Otvara usta i između njegovih i mojih usana ponovo dolazi do obračuna, primjećuje žena istog trenutka, kada se dogodi, ali već je prekasno: Spušta me, briše se, a kapi znoja mu cure iz kutova usana i sa sljepoočnica, pogledaj, već naviru nove kapi s čela i s nosnica. Strah koji ponekad osjeća mu zapravo ne treba, ali ga on ipak uvijek iznova pronalazi i to vrlo lako. Samo meni je jednom kad je bio pijan ispričao da se boji da će ga žene živoga pojesti. Nerado ljubi, a ja sam iz toga izvukla zaključak: moram ga zaštititi. Za nuždu i od samoga sebe. Šteta što mu to moram još i izričito reći. Kod mene mu barem ne treba strah da bi se uzbudio, rekla sam mu to, kod mene mu uopće ne treba strah. Sada, kada ga znam, ni ja se više ne bojim. No, on misli na nešto drugo. Smatra da je bolje da se žene boje njega. Divno je to što nema pravo. Koliko ljudi uopće postoji koji žele da ništa od njih ne ostane? Mislim da ih je malo. Većina želi da ih nešto nadživi, makar to bila njihova bezbrižnost kojom sjedaju za volan ili njihova dostignuća u umjetnosti, marljivosti i industriji. O stidu ću šutjeti, zato što drugi dovoljno glasno govore o njemu. Stid želi ostati još malo, želi pisati o sebi, želi još nešto iznijeti. To je ipak neobično. Njegov vlasnik se već želi maknuti od stola u gostionici, sve je pojeo. Želi pronaći druge stidne dijelove, osim mojih. Aha, prevodim riječi policajca na jezik civila: samo vas treba neprestano pipati i lizati, kaže. Ne znate čovjeka ostaviti na miru. Za ono ćete uraditi sve, za ono se pretvarate u moj instrument. Ili se pretvarate u neki drugi instrument kad vam zadam da nešto volite više ili svirate bolje: u zavijajuće zvukove violine, možda. Naučit ću ja vas pameti. Što? Striperima, koje ste posjetili s prijateljicama, iznimno, samo za gospođe, smijeh, urlik!, gurate velike novčanice u gaće, novčanice koje će vam kasnije nedostajati? Već dva puta ste izgubile kontrolu? Kako se ta skupina stripera zove? The nešto. Ne, nisu The Kennedys. A to vrištanje, svaki put to odurno vrištanje, kada vas je više, to zapravo smatram izrazom najveće osamljenosti. Gdje biste inače mogle stvarati toliko buke negoli u ništavilu, ili ne, prije u suprotnom. Žene. Vaša je slabost: Ne možete, poput mene, biti same sa sobom. Drugi razlog, zbog kojeg želite nekoga poput mene, ne mogu zamisliti. Već sljedećeg trenutka ponovo počinje vrištanje, što jako mrzim, samo da pokažete kako se bunite kada vas mi muškarci želimo napustiti. Zato što mislite da se više nećemo vratiti; ponovo vriska, međutim vriska koja srećom dolazi s drugoga kraja vašeg tijela, pa mi stoga ne može probiti male sobičke mojih ušiju. Doduše, to ovisi o tome nad koji se dio vašeg tijela upravo nadvijam. (...) (str. 118–130)

(...) Sada se policajac ponovo mora vratiti u kuću Gabiki, koju ponekad muči stanje djeteta bez želja, djeteta koje već ima sve. Međutim, baš danas želi upravo mene, misli čovjek. Što joj ja predstavljam? Nisam valjda nestašni dječak s jamicama u mesu, u koje stalno želi zariti svoje zube? Smije se sama pokretati ispod mene. Želim ju pri tome čak promatrati. Tako. Sad smo već gotovi s tim. Gabi mora ići, majka je svake večeri čeka s večerom. Da, da. Dobro. Ma, ide ona, Gerti. Gledaj, već prolazi kroz vrata i ne gleda te uopće, a od mene ćeš, malo kasnije, ponovo dobiti moga maloga, bezbrižnog, već sada pući usne i šalje te k vragu, jako je umoran, hvaljen Bog. Ne brini se, nekom drugom prilikom će te već dočekati, samo ne sada, možda čak ni danas. Molim te, imaj razumijevanja. Nisam više tako mlad. Dobro, onda ipak danas. Kasnije. Obećajem. Eventualno puno kasnije. Mali, koji mi je samo zbog tebe izrastao — to barem ti misliš — izbjegava brige i nevolje. Brige i nevolje, dakle, izbjegava kao političku stranku, to mi je malo prije povjerio, prije negoli je pošteno popljuvao Gabiku, zločesti dječak. Aha. Zbog tog joj čestitaš. Gabiki. Da ode. Ne budi tako bezobrazna. A meni ne čestitaš? Iako sam ja većinu vremena radio? Zar to nije ništa? Je l’ ti se vratio glas? Nisi ga valjda trebala da bi sada mogla tako urlati na mene? Ma čekaj ti mene! Vratit ću se odmah pa ću te premlatiti. Tvoj glas sam malo prije dodao svome, dobrovoljno si ga predala, ni ja svoj nisam trebao. Točno. Tvoj glas je bio kod mene, dala si mi ga, nisi vani trebala toliko urlati. Šta? Kažeš i ja sam stenjao? Zašto bih stenjao? Vjerujem ti na riječ da je ovo tvoja kuća, do sada sam to čuo barem petstosedamdeset puta. Kao da ne znam. Nema tvoja kuća pravo glasa, kada bi uopće znala govoriti. Meni bi već bolje pristajala. Ne bi pravila toliko buke.

Ako ga baš silom hoćeš još jednom, onda ćeš ga i dobiti, tu se ništa ne može. Iako sam izričito rekao kasnije, ali ti ne slušaš, ne želiš slušati, želiš osjetiti: Prije nego dopustim da me udaraš, još ću te jednom obraditi. Jedino u podrumu to još nismo radili. Svoje podrumske prostorije si nazvala svojim najvećim blagom. Kretanje ne škodi, zbog toga sam pošao na tu vožnju. Već ću te naučiti strpljenju, kada te uskoro budem ostavio da me satima, tjednima čekaš. Samo zato što sam usput slučajno sreo Gabiku, možda je čak čekala na mene, nisam ja tomu kriv. Dakle. Stajala je ispred moga auta, kao da je pala iz vedra neba, eto drugi put, stajala je tamo, uopće je nisam čuo kada se približila, kao skoro svakog jutra kada prividno ide na autobusnu stanicu, a onda sa mnom nestane, silno se htjela povesti sa mnom. A ja sam bio tamo. Što mogu. Bilo je to krivo vrijeme. Nije bila na redu. Što da radim. Pa da, znam ja što je tebi najdraže. Vidi, vidi, što to imam među prstima, potpuno je vlažno, osim boli, kojoj se samo mogu čuditi, da uopće postoji, jer ja sam gotovo ništa ne osjećam. Svaki put sam nanovo zaprepašten: kod tebe je tamo dolje kao kod kakve mlade, obrubljeno gustim grmljem. Grmlje je inače slatko i uzbudljivo, iako meni nije, ali ima jednu prednost. Tamo bih se najradije sakrio, kada bih mogao. Zamišljam da se iza njega krije nešto nepregledno, nešto veće, strašno, gradilište, rupa koja nije pošteno zabetonirana, bojim se da ću upasti u nju. Svaki put sam nanovo sretan kada izađem iz nje, nakon što mi je rupa prešla preko usana. Jadan bih bio kada ne bi postojala kuća, poput dvije noge koje me natkriljuju, svaki puta iznova, pa se ipak nađem na sigurnom. Skidanje se na kraju krajeva ipak nije isplatilo. Gledam te: Skinula si se već prije. Tvoj rizik. Zašto uvijek bacaš odjeću sa sebe, čim me vidiš? I još nešto, želiš li me omalovažavati svojim tepanjem? Bilo bi puno lakše kad bi ostala odjevena. Nema ti druge. Morat ćeš sama otvoriti vrata svoga spolovila, ako želiš da ti dođem u posjet. Možda ti se kasnije još jednom obratim. Sada ne želim gledati tvoje lice, gledam malo niže dolje. Reći ću ti pola istine: Ovu cijenu plaćam samo za tvoju kuću, ali neću ti dati više. Možda ipak malo više. Druženje sa mnom ne funkcionira, čak i da si nepromišljenija. Ne ide. Prebrz sam za tebe, svakog dana se moram snalaziti u prometu koji je i sam brz. Odvijao bi se i bez mene. Prečesto sam negdje drugdje. Želim otići od sebe, prije negoli se uopće nađem u vlastitoj blizini. Kako bih samo rado otišao od tebe, ali ne usudim se potpuno izbivati. Jer tvoja kuća ipak ne može trčati za mnom. Samo ti to možeš. Tek kad budem mrtav, moji organi više neće biti upotrijebljeni u vama ženama. Tek onda ćete utihnuti. I ja ću tada utihnuti. Plaši me što me uvijek rukama morate pipati, baš onda kada želim ugodno živjeti i uživati u sebi. Istovremeno ste brze i lijene. Otkako ste otkrile svoje tijelo, više vam nije dovoljno samo gledanje. Sada želite preuzeti i tuđa tijela. Nemam pojma tko vas je naveo na to. Postojite samo zato što ja postojim. Baš tako. Kao da ste liječnice, koje se na meni igraju doktora, koje mi daju tekućine, ali me i rastvaraju, koje mi oduzimaju jednu vrstu osnovne živežne namirnice koju za nešto trebate, nešto što kuhate u svojim loncima protiv mene. Nestajem pod vašim rukama, kao što i želite, ili ipak ne, ne želite to uistinu, jer me i drugi put želite brzo imati pri ruci, ali, zamislite samo, upravo to i ja želim. Ja sam to želim! Ja želim otići, a vi želite da vas netko odvede. A ja zaista želim otići. Na neki način sam privržen ovoj neugodnoj situaciji u koju stalno zapadam: vaše ruke me štipaju, maze, na kraju me rascjepkavaju u male komadiće kako bi me pomele. Na taj način moj apetit još više raste pa vam se odmah vraćam. Kao da želim da me se izbriše. Nestati, lijepo morati nestati! A vi samo vičete: ovdje, uvijek iznova ovdje! Nazočna! Kao žena! Prosto nazočna kao žena! Ovo mjesto je zauzeto! Moje je! Vi sestre ste zauzele svoje mjesto! Ovo je moje! Pogledaj svoj trbuh, Gerti, samim trčanjem neće nestati, iako bi zajedničko trčanje bilo dobro, mogli bismo biti skupa, a ne bismo morali. Držali bi minimalni razmak. Tvoja figura ima problema s oblinama. Pogledaj sebe i svoje bokove, ne pripadaju tamo, pripadaju nekamo bliže k tebi, na svakoj strani bi ti se trebali približiti za otprilike pet centimetara. Dakle, Gerti, ne želiš li ništa ili želiš barem prst koji bi zapravo bio sasvim dovoljan? Smiješ to reći glasno. Reci mi jasno i glasno, ako ga želiš! Mir. Sada JA govorim. A govorim kao žena. I ja želim konačno nešto reći, kada već cijelo vrijeme moram pisati, jer izreći neizrecivo je dio svega toga, toga gledanja i oblizivanja usana i zabacivanja kose, kojim mi žene muškarcima nešto želimo reći, uvijek isto, a oni to već znaju. Već su preumorni da pogađaju što to želimo, a i obroci otplate bi im bili preveliki. Mi žene uvijek želimo isto. A onda to želimo ponovo.

Poneka žena, vjerojatno iz zloće, može jako puno primiti,1 ali zna biti još nemilosrdnija u davanju. Ne možeš joj okrenuti leđa, već se stvrdne pa te samom sobom udari i sruši. A kad ni to nije dovoljno, onda u pomoć pozove svoje argumente. No, ova žena ostaje nježna i popustljiva. Rasplinjuje se. Ili je tvrda da bi nekog uvrijedila? Njezinu vodu nastanjuju niži organizmi, čak i njih trpi, te male trihomonade, koje je već dobila od policajca. Inače vrlo rijetko dobiva poklone od njega. Liječnik joj je propisao nešto protiv njih, ali morate liječiti i svoga partnera. No, on odbija. Ne želi liječenje, on nastupa službeno. Nema simptoma. Gospodin Janisch, s ovim se ne smijete igrati. Inače će ih cijela vaša ženska četa svaki put iznova dobiti od Vas, i Vi od njih, kada ih već ne biste imali, haha. Policajac ništa ne osjeća. Izgleda da on spada među one primitivce, je li? Što on uopće osjeća? Mora li ga tek pokupiti motocikl? Mora li mu otkinuti čeljust? Žena napominje, da mu kasnije može škoditi, ako je sada već zaražen, a ona će, s druge strane, morati trpjeti, čim ozdravi, a on ne. Ma daj, meni ništa ne škodi. Ja sam životinja. Izvlačim ono nježno iz žena, a onda im treba uzeti i sve ostalo. Ova žena ne samo da je ostavila vrata širom otvorena nego je još postavila putokaz koji je zbilja nepotreban, naročito kada ovako gleda, kao da posjeduje vječno blaženstvo koje samo Bog obećava, a on se zato stvarno morao pošteno dati prikucati čavlima; to blaženstvo je ova žena, dakle, upoznala u ovom muškarcu, čim je ušao kroz vrata s ulice. Zato što mu je podložna, ne, nisu vrata u pitanju, ona su se sasvim sama zatvorila. Ponekad bi policajac od bijesa mogao ubiti ženu. Pa ona svoje pravo raspolaganja, naravno raspolaganje njime, vodi kroz cijelo selo kao za povodcem. Tada, kada ju je tek bio upoznao, sve se odigralo ovako: Stajala je pred njim na cesti kao da je pala iz vedra neba, posramljena, malo oznojena, jer joj se jako žurilo, iako je auto odradio cijeli posao, bila je spremna pred vratima svoga auta, da bi se ubuduće njezino lice ozarilo pri samom pogledu na njega, policajca, da ni pri najvećem naporu ne skreće pogled, a da pri tome prizove pred oči prizor njegova kurca koji se dolje sve jače ocrtava, kako bi joj jednom rečenicom, volim te, skočio u ruku. Policajac se cijelo vrijeme jedva suzdržavao, a da je ne udari. Pismo kojim joj se udvarao napisano je pomalo svečanim slovima na policajskim hlačama (cijene nije bilo, cijena na upit u trgovini). U međuvremenu ona očekuje da ju svaki dan zadovolji, najradije nekoliko puta. I to ovim udom, kojeg ovo drago crveno, pomalo oznojeno lice posjeduje, i koji joj se tako dobro sviđa, da ga više ne želi ispustiti iz ruke. Sazrijevala je za ovog čovjeka, za njega je sva postala društvom za stambenu gradnju, ova žena koja može omogućiti stanovanje do kraja života. No, vlasništvo bi bilo bolje. Ali na to se još oglušuje, iako već pomalo okreće glavu u tom smjeru. Nakon toga slijedi pregradnja vlasništva, pa se tome onda odmah pridružuje i sve ostalo, čak bez zahtjeva, molim Vas, želite li možda namještaj. Želite li mene kao lutku za izlog, naravno rado. To je najbolja prilika za ispružiti se, koja mi se ikad pružila. Ovu kuću ćete dobiti samo ako uz nju primite i sag i cijelo uređenje, kao poklon, dakako. U suprotnom ćete izgubiti sve, i sve će se oko Vas stišati, jer morate prenoćiti vani. Tek kad dođu druge divlje zvijeri nešto ćete čuti, ali bit će prekasno. Potpuno bezrazložno se čovjek boji toga nečega, svakog dana, a banka ga još namjerno podsjeća na to, dies irae.2 Jednostavnost svog ponašanja i svoju usredotočenost vjerojatno zahvaljuje dugovima u banci. Zar se ta žena baš svugdje mora stvoriti kada negdje zagori. Da se baš uvijek moram nacrtati kod nje, kod te zahtjevne dame koja na kraju ipak uzima što god može dobiti, svejedno što, iako se često buni i kaže da želi više. Od nje se može očekivati još mnogo toga. Ali ne možeš ju, jedva da si ju otvorio, na vrijeme zatvoriti, jer već se usije od ljubavi i žudnje za tim krasnim čovjekom, lijepa gesta, zar ne? (...) (str. 133–141)

(...) Ne znam, ovaj put je s malenom drugačije nego inače, tako razmišlja policajac dok se već gasi pogled kojim ga je blaženo promatrala. Još samo veo preko očiju. Gotovo. Muškarčev mir je nestao. Upravo je zbog djevojčure izbacio stariju ženu, koja ipak obećava, iz njezine vlastite dnevne sobe. Jedva podnosi njezine povećane potrebe, a ona ni ne zna što sve već ima. Doduše, nema svojih pet osjetila, jedno uvijek nedostaje. Nek se sama dolje obradi, vlastitim rukama, pa će vidjeti kako je to. Ali kad se pred njim sama zadovoljava, postane samo još pohlepnija za njim, jer ju on želi promatrati. To je jedna od varijanti, jedna od mnogih koje kasnije također želi upoznati. Znatiželjno ih je sve popisala, varijacije na njezinu mesu. Muškarcu čak zapovijeda, jer je tako dugo čekala. Ima ona svoje pravo. Ali već će joj ga on uzeti. Ima on metodu za to. Već mu je sada zlo od toga. Zna: Čim otvori zaporak, već će se zabiti u njega, u njega, koji zapravo treba usmjeravati promet. Jedva što je uspio upaliti svoj motor, a ona ga već guši. On smatra da ona želi biti prva u njegovoj milosti. Zar ne čuje svoj rok upotrebe, kad ga već ne može pročitati? Ne čuje li s druge strane uzdahe mlade djevojke, niti slatkih šesnaest godina stare? To je ipak drugačiji tonalitet, zar ne? Svježe kao narodna pjesma, odlučna kao savezna himna, ali s nepoznatim tekstom. Muškarac već odavno zna svaki glas kojim raspolaže starija žena. Može ga, naime, pročitati s njezina crvenog, oznojenog, ushićenog, usrećenog lica, koje namješta kada ga ugleda. A tonalitet koji pod njim izabire je lažan, on smatra da ga je namjerno lažirala. To je čudno cviljenje, koje se pretvara u gotovo rutinsko stenjanje, čim ju dotakne. Ne bi vjerovao da nije čuo vlastitim ušima. Žena nema nikakvih drugih obveza osim kuće. Radi se zapravo o obezvlašćenoj vlasnici, to je ona, ona koja misli da se kreće u prostorima neistine, ali ljepote. Takva je ljubav. Ljubomora potresa cijele teretne vlakove, mene također potresa, no važan je teret. Odnesi svoju lutkicu iz moje kuće, ali molim te zaista odmah. Ma ne, oprosti, nisam htjela biti tako gruba, molim te, samo me ne napuštaj. Ne želim ti učiniti ništa što bi za tebe moglo biti strašno bolno, a za mene još bolnije. Ne sumnjam nikada u tvoju ljubav, niti ikada sumnjam u bilo što, iako iza tih vrata na mom posjedu nabijaš tu djevojčicu. Volim i žrtvujem se, i ne odstupam od toga, jer vidim da me nikada ne bi mogao prevariti ili opljačkati. Idi i odvedi je! Prije negoli se što dogodi (...) (str. 172–174)

(...) Sada se nalazimo na parkiralištu koje to nije. Gotovo da se radi o močvari, slatkovodna bića to mogu osvjedočiti; gusti, sočni plodovi komorača svagdje, doduše tek ljeti, sada se tamo nalazi tek svježe zelenje koje tek buja i raste, trulo, tromo, biljno, odmah pokraj su područja gdje ptice prezimljavaju, svejedno koje. Vegetacija još nije potpuno krenula, no hoće. Ni Rim nije izgrađen u jednom danu, iako jest na močvarnom tlu. Samo moramo paziti da nam kotači ne potonu, tako da možemo otići odavde, srećom ima dosta suha granja ovdje, koje se za nuždu može podbaciti pod kotače. Kako bismo dobili potrebno trenje i mir, kako bi jedna mlada žena, imenom Gabi, koja je trenutno prilično nestašna, mogla razvući lice i popušiti tom čovjeku. Tim je ovladala kao kakva starija, ali još ne vlada potpuno sobom. Sve one to znaju, te žene: biti zločeste, kako bi ih morao udariti po njihovoj podignutoj guzi, da, samo mi ju pruži, šapće joj muškarac na uho, barem se malo prije nije ugušila, Gabika. Oporavila se. Razlog za slavlje, ali samo jedan od mnogih. Sada se nasukala ovdje, na ovom ljudskom otoku koji je usidren usred jezera. Močvarni otok, upravo ovdje dolje će joj kasnije morati otvoriti i oblizati slano lice, kao što je ranije dogovoreno, drugačije se neće smiriti. Inače će se odmah vratiti onoj drugoj. Ipak, malo prije nismo stigli do cilja, ona nas je ometala, ona druga, sve do kraja. Močvara se stvara samo kad su velike padavine, no Gabika je uvijek skroz vlažna, od čega, od toga. Daj pusti me molim te da Gabiku odvezem kući, rekao je policajac malo prije Gerti, pusti me, samo ću je brzo odvesti kući, pa ću se odmah vratiti k tebi. Odvest ću je, pa ću se vratiti što je brže moguće, odmah, dakle za deset minuta, četvrt sata mi moraš dati, ipak ćeš nešto za to i dobiti. Ne, ništa me neće spriječiti, ovaj put neće, neki drugi put možda i hoće, danas me ništa neće spriječiti, zaklinjem se. Danas je čak i meni dosta. Znam: Tebi nije. Ovom muškarcu je možda dosta, da, dosta mu je samog sebe. Ipak to najradije radi sam sebi, što svim svojim bližnjima prešućuje: za njega je to jednakost, na kojoj se zasniva naša civilizacija — da nas po mogućnosti ne mjere s drugima! Razmišlja kako je osuđen spetljati se: toliko žena, a mnoge potpuno same!, no najviše je privržen sebi i svojim snovima. Sve su to snovi o tijelima, a ponekad su ti snovi čak bolji od snova o kućama. To je pravi užitak, konačno su mu pred očima ljudi, bez razlika među njima i onome, što im se nalazi među nogama, ta razlika njemu osobno uopće nije tako važna. Žena mu je dosta, no imovine mu nikada nije dosta, no tijela se nadvijaju nad njim i svladavaju ga. Čak ne vidi poznate osobe pred sobom, već osobe bez lica u nejasnim položajima. Kako je lijepo što djeca, bilo djevojčice ili dječaci, jednako dolaze na red kao i odrasli. Dob djeteta ne igra ulogu, može to biti skoro šestnaestogodišnjakinja, poput Gabike, može to biti i dojenče, svejedno koliko je mjeseci staro. Svi izlaze samo za njega, poput sunca.

Dakle, što uopće ovdje radim, tako je, opisujem jednu stranu počinitelja (Vi za to vrijeme možete uzeti drugu stranu, njome se još nisam pravo pozabavila), od koje bi sada trebala uslijediti odmazda, inače u obliku stiskanja, štipanja bradavica, u ljubljenju bilo kojih mjesta, ono što se inače čini, po mogučnosti — prosim — dosta često, bojim se da ovaj muškarac na žalost i previše grize, to mu je izgleda najvažnije, po tome ste ga mogli prepoznati. Uvijek ista priča sa žudnjom, ljudi se prepuste, ali svaka i najmanja promjena u knjizi života ih odmah iritira i žele ići kući. Mnogo toga, poput njihovih paljbi, im odvlači pažnju, iako je promjena u knjizi života zaista naznačena, i to prije nego što ju otvorite: Ako samo jednom učinite nešto drugačije nego inače, žrtve će vjerovati da ih se više ne voli. Od koga su to naučili? Ova mlada žena se već pripremila i kleči u kolima, čiji je pod vrlo čist, ne biste vjerovali, ni njezine rifle se gotovo ne linjaju, to je najprodavanija marka koja postoji. Zbog toga će sudska medicina proliti više znoja negoli će analizirati krvi. No, vratimo se nekoliko taktova unatrag: Njegov, muškarčev, udio u svemu, skoro sramežljivo pipkanje, kao da ne zna gdje se to tijelo nalazi koje je pak tamo, tamo gdje se uvijek nalazi, na suvozačevu sjedalu, do pola već na podu auta, s glavom u njegovu krilu: ta mlada žena, zapravo ljubavnica, slučajna prolaznica na obali, izgubljena, prije negoli se uopće uspjela pronaći. Muškarac je kao i uvijek malo raširio noge, malo se okrenuo prema njoj, kako to ne bi učinio ni Bog, stvoritelj već zbog toga što nikada ne bi dopustio da ga se prikaže u takvom položaju, on ipak ima prava na svoje slike, samo što to nikog ne zanima čak ni njegova agenta, svećenika, taj više voli male dječake, a Isus mu je jednostavno prestar (ali kako bismo inače saznali je li taj gospodin Bog dovoljno muškarac da nas muči?), ajoj, kako će to završiti. Sad sam se i sama izgubila, prvi set ide vama. Što se mene tiče, prepuštam Vam ga. Vratimo se, dakle, još jednom na položaj: Muškarac, jasno?, okrenut prema ženi: zdjelice pogurane prema naprijed, a čep, kojim je ud zatvoren, kako ne bi stalno eksplodirao, možda u vlastito lice, se nalazi također u široko otvorenim ustima jedne žene, daj reci već jednom, dakle: blag pritisak na, kako da to kažem?, dakle, vratna žila se na određenom mjestu razdvaja, nešto više naprijed prema vratu, da, upravo tamo, razdvaja se na dva dijela, a između njih se nalazi živčani čvor, a on je važan, njega nikada ne smijete pritisnuti, tj. ne smijete pritisnuti oba čvora, lijevo i desno, istovremeno jer inače ćete Vi ili netko umrijeti u tren oka, nemojte uplašiti igrača, molim Vas, samo što nije uspio, pritišće svojim snažnim prstima, koji su navikli na mistrije, metre, laserske pištolje, čak i na obične pištolje, pritišće odozgo, kao slučajno, moglo se, dakle, raditi i o nesreći, kada ništa ne bi znao o anatomiji vrata, jer je stalno pozabavljen drugim dijelovima ženske anatomije koji su vlažniji i zanimljiviji (gdje ima vode, ima i života), no ovo mjesto muškarac poznaje, koji i inače zna više o tijelima nego o bilo čemu drugome, koji je pohađao sve obvezatne tečajeve prve pomoći, neke čak dobrovoljno, u korist svog zanimanja koje već prelazi granice prve pomoći i skoro prerasta u drugu pomoć, mislim na nježno mjesto na vratu, ali i na mjesto na proplanku između omorika, on ih točno poznaje, u mladom polju kukuruza koje raste čak do blatnjavog ruba močvare, doduše ne na onom mjestu za koje ljudi često kažu hajdemo se malo prošetati, mjesto se nalazi puno dublje, u tamnoj šumi koja uništava frizure, a drugo mjesto, ono na tijelu, tom ponosnom komadu robe koji se inače dobiva potpuno besplatno ili je pak preskup za ljude našeg soja kada se nalazimo u parfimeriji kako bismo ga barem zakrinkali, dakle, to tijelo svoju najbolju robu rado stavlja u izlog, međutim to ne znači da se samo tako možete poslužiti iz izloga i uzeti što hoćete. Ukratko: Spomenuto mjesto se nalazi malo sa strane, lako je dostupno, a muškarac ima snažne prste, koji mu čak nisu bili potrebni, Vi i ja, mi bismo također uspjeli, da smo znali gdje i kako treba pritisnuti mjesto živaca između grana karotide, već ću ja saznati kako se to mjesto zove, no liječnica koja mi to treba reći bavi se još nečim drugim. Saznat ćete čim ja saznam. No, sada ipak već znate, gdje ne smijete stisnuti, iako ne znate, kako se to mjesto zove. Ne može nauditi da Vam stručnjak jednom pokaže to mjesto, kako biste ga u budućnosti izbjegavali. Dakle, ne, ne, još jednom: postoji mjesto koje ne biste smjeli pritisnuti. To mjesto je poput vrata, koja ne smijete otvoriti, a sada su se svi uspalili i žele ih otvoriti, zar ne? Ljudi smiju vidjeti sve i posezati za svim, a da ništa ne shvaćaju, ali to mjesto: molim Vas, ipak nemojte. Što, nije valjda muškarac prije toga tresnuo djevojčinu glavu u stup vrata? Ne, nisam vidjela, da je muškarac tresnuo djevojčinu glavu u stup vrata. No, ja sam ionako uvijek zadnja koja takvo što saznaje. Nešto je klonulo na tom putu kroz šumu, u središtu Austrije, bez vidljive ozljede, nježno, prividno slučajno, kako bi odudaralo od ljudi i pokazalo tvrdoću, što ne može svatko od nas. A sada će je se riješiti, djevojke, zajedno s njezinim imenom i njezinim djelima. Uređena, umotana, oteta od zemlje i vraćena vodi, gdje je već stigla. Samo treba otvoriti vodokotlić i protresti plovak, voda će odmah poteći i odnijeti sve, sve što smo joj namijenili. (...) (str. 175–181)

(...) No, vratimo se suprotnoj, protivničkoj strani, koja želi da ju se voli radi nje same. To je njezin hobi. Što nam govori dama, koja zna svirati glasovir, kojoj je čak stalo do sviranja? Kaže sljedeće: Voljeni, smiješ pričvrstiti zrcalo na onaj zid, ako želiš, usred namještaja koji ćeš još dodatno i razborito izabrati. Samo te molim, nemoj ići! Možeš pričvrstiti cijelu kuću na sebe, samo nemoj ići! Inače ću se morati pripremiti za osamljenost. Moja sklonost bi se pretvorila u odbojnost, a to joj ne bi bilo drago. Sva moja životna ušteđevina se nalazi u ovoj kući, zgrtala sam ju samo zato da bi mi jednog dana bilo ugodno, kada više ne budem bila mlada. A to vrijeme je sada stiglo. Kuću sam sama naporno odgajala u tečaju za dresuru i na kraju na proslavi tečaja, zar nije lijepa? A za što te molim? Molim te, ne idi! Uzmi kuću, a ti: ostani! Daj mi barem adresu da znam gdje će kuća biti postavljena kada ju jednog dana uzmeš! Prošla sam, naime, jednu ili više katastrofalnih veza s jednim ili s više muškaraca, zato sada želim biti nesputana, hvala, i molim te usrdno, ne idi! Inače mi ništa neće ostati. Možeš čak prodati moje voljene porculanske figurice koje godinama skupljam, mnoge su dar moje stare profesorice klavira, morat ću je jednom nazvati iako nemam želju, želim samo tebe, možeš dakle prodati sve te drage stvari, jer — kako si i sam primijetio — zauzimaju samo mjesto koje ćeš ti zauzvrat zauzeti. Samo ostani tu, kraj mene, nisi valjda od onih muškaraca koji se boje veze? Ne, nisi ti takav, u ovom časopisu, naime, piše da bi se to sasvim drugačije pokazalo, a ti nikada ništa ne pokazuješ. Nisi valjda muškarac koji priznaje da je griješio i ne bi govorio o zajedničkoj budućnosti kada je ne bi bilo, je li? Ne, bit će da nisi takav. Onaj zgodan zid tamo s druge strane smiješ, što se mene tiče, probiti; čini se da te zove, poput mene, da upravo to učiniš, čini se da te poput mene doziva: Jedino se želim srušiti, a ako to preživim, želim se udati za tebe, a tada ću biti tako sretna, da bih mogla umrijeti. Mi osamljeni čak i bježimo u tajnost poput bjegunaca, međutim, još sretniji smo kada iz nje smijemo izaći, makar to značilo povratak u zatvor. Možeš čekićem napraviti rupu u zidu, čak i kada rupa ne bi vodila nikamo, učini to, učini to, samo me zbog toga voli još više. Nikada me nećeš razumjeti, no ipak me nikada ne smiješ zaboraviti, a onaj zid tamo prijeko, što se mene tiče slobodno ga odmah sruši, znaš da mene ne moraš ni pitati, ako to želiš, izvoli. Oborena učinkom koji si izazvao kod moga jadnog zida malo ću sjesti, ali ne zadugo. Uskoro ću ti opet htjeti doći, kao dijete nebeskom ocu kojemu djeca prva smiju doći kako bi im darovao svoje kraljevstvo. A na zid, koji graniči s vrtom, rado smiješ dograditi zimski vrt od termostakla, iako tada više ne bismo imali pristup podrumu, jer bi bilo zagrađeno stubište u podrum. O tome ćeš morati još jednom razmisliti i provjeriti na nacrtu, no zato možeš odostraga načiniti otvor za vrata, kroz koja se može direktno ući u kuću. Ipak nećeš moći doći iz podruma u prizemlje, jer si zagradio spomenuta vrata. Gdje je samo taj nacrt kuće, mogu ti definitivno dokazati da sam u pravu, samo što sada ne mogu pronaći nacrt, koga briga, tko ga treba, što će nam podrum, što će nam nacrti, ostvarujemo svoje zamisli prije nego nam dođu. Ako ćemo pravo, našli smo se neplanski. Na raskrižju, jednostavno prirodno. Jednostavno i prirodno.

Molim te, ne idi! Ne idi! Nešto slično sam bila pomislila čim si došao. Bila bih sramno napuštena, da si me ostavio. A da mi nitko nije rekao razlog. Reci mi zašto! Otvaram usta i pričam svojim rijetkim preostalim prijateljicama i kako riječi teku — oh, sada mi je nešto od svega toga kapnulo na ovaj list koji nije pao s drveta, prije bi se moglo reći da je to dio nečega, što je nekada bilo drvo — tako opet zatvaram usta. Otvaram sebe kako bih nešto doživjela, a onda se opet zatvaram. Bezgraničan prostor je to, ali nije moje carstvo, to je carstvo groma i urlika, zahuktale morske pjene i oblaka koji padaju poput atomskih gljiva, ne, zapravo se dižu, a ispod njih, zakrinkan, skriva se ljubavnik, odlučan u borbi protiv svoga protivnika (također ljubavnik, kao i on sam!), može tvrditi da ga je samo nebo poslalo, doduše s takvom nepotpunom adresom, tako da ni partner, takav kakav je, zapravo ne odgovara. Adresu je nadopunila poštanska služba Djeda Božićnjaka, zašto mu onda ne odgovara ono što činim i kažem? Da skratim priču, ovaj ogromni prostor je carstvo obnovljenih jedno– ili višekatnica. Neka se svi ljudi podignu sa svojih mjesta kako bi konačno bili sretni, neka potraže vlastiti put, oni, međutim, samo idu svojim kućama gdje se mogu zadovoljiti sa samima sobom ili s drugima ili moraju čekati da ih nazove netko tko bi ih zadovoljio. Svejedno. Uvijek će im za to trebati kuća, kuća zadržava svoju vrijednost. Tijelo propada. Mnoge izjeda što još nemaju svoj ili tuđi vlastiti dom. Ljubav i strast jednostavno podnose sve, ali ne podnose se međusobno. (...) (str. 233–237)

(...) Kurt Janisch za svoje godine dobro izgleda, ipak nije toliko ni star, u najboljim je godinama. Zato i trenira, rastezanje je danas već obavio, najčešće to obavlja kod kuće pred zrcalom u spavaćoj sobi svojih roditelja, možda kako bi provjerio postoji li još, ma ne, ne misli na zrcalo, ono je čvrsto ugrađeno u okvir vrata, ostalo je još od roditelja. U svakoj kući mora postojati zrcalo, a ako je premalo za našu pojavu, moramo nabaviti veće. Čudno je to što se tako zgodan muškarac, oženjen, rimokatolik, ne voli pokazivati u javnosti, iako bi ga ljudi rado gledali, ne, ne bi imali nikakve predrasude. Kod kuće se voli gledati, ponekad se strašno dugo promatra: odakle potiče ta sramežljivost pred nepoznatim, a još više pred poznatim? Trči uvijek na udaljenim mjestima, koje poznaje kao u snu, ovdje je ipak odrastao. Pogledi ga prate, pogledi muškaraca i žena ispod borova, smreka i tisa, često su to pogledi stranaca koji ovdje provode godišnji odmor i kojima je uvijek moderno ljutiti se na vrijeme i ljude s kojima ne mogu razgovarati, no koji su u boljoj kondiciji nego oni, jer oni sami imaju godišnje samo tri tjedna vremena kada mogu pošteno vježbati i trčati. Kada se, međutim, nađu pred poštenom užinom sa slaninom, duplom mjericom vina, ispred sebe nekoliko rakijica od brekinja, takva se razmišljanja brzo rasplinu, a nadomješta ih nesvjestica. Oblokati se čovjek može i kod kuće, pogotovo ako je antialkoholičar, no policajac, kako rekoh, ne podnosi tuđe poglede, često ih smatra omalovažavajućima. Osjeća ih kao pljuske, koje bi zapravo on trebao davati drugima. Pogledi koji dopuštaju da se njegovo tijelo od srama gotovo samo proždire, da, takvo što primjećujem, uvijek iznova: proždire se. Ono što je pjesnik rekao je zbilja istina: Sram nas uvijek nadživi, svejedno je li nam stalo ili nije, mislim, je li nam stalo da uopće nešto ostane od nas. Postoji netko tko samo želi otići, želi da ga se makne, a ipak čini sve kako bi ostao. Netko tko svoje kuće postavlja po prostoru kao totemske stupove. Želi da ondje umjesto njega stoje i govore, jer on to nerado čini, iako to upravo žene od njega traže. Žele da kroz razgovor njihova zanimljiva ličnost postane još zanimljivijom, da ju prožme nešto poput svjetlucave zlatne vrpce. Nešto je zasvijetlilo, što je to? Aha. Nije majica, nije zlatna plomba. Žene najprije žele razgovorati, šaljivo se nabacivati riječima, a poslije toga žele da ih se zadovolji tako da npr. netko stavlja njihovu stidnicu među svoje usne, malo ju siše, pa zagrize, što i nije bilo potrebno, no ipak se to ženi svidjelo. Da, molim Vas, ponovite to još jednom, sljedećeg tjedna još jednom pa i tjedan iza toga, toliko dugo dok nas više nema, to nam naročito prija. Takva je ljubav. Policajac sada ipak kreće u potragu za krovom pod kojim se preko stubišta može penjati i spuštati. A auto se nalazi na pripadajućem parkiralištu ili u garaži. Policajac je velik dio vrta zabetonirao zbog svog auta, iako bi žena ondje rado uzgajala cvijeće. Za takvo što nepotrebno ostao je samo mali komadić slobodnog prostora. Ostatak je popločen za vječnost, iako je majka zemlja ispod toga odavno prizdravila pa bi rado ponovo disala. Ženi policajca je, dakle, za cvijeće ostao samo uski pojas, ali se zato tamo stišću vrtne biljke u svom svečanom izdanju, njezin inat se izborio za njih, taj komadić vrta je njezina ljubav. Uzgajivač je sve biljke u rasadniku uzgojio tri puta veće negoli su u prirodi, inače tako izgledaju samo po vrtnim katalozima. Kosa s glave stvaratelja, notoričnog uljepšavatelja: nisam znala da civilac, koji nije Bog, može proizvesti takve biljke, ali vidim da je moguće, priroda to dopušta. Da, takve bih biljke mogla voljeti, ali postoje samo dva puta, jednom u katalogu i jednom ovdje u ovom fragmentu vrta, kako bi ih ljudi mogli vidjeti, da, tako mora biti, zašto vidjeti? pa, naravno!, kroz otvore između dasaka ograde ili preko ograde. No, žena je drugačija, a i druga žena bi bila drugačija. Ova žena želi da se njenu djelu dive, nije tako tajnovita kao njezin suprug, naprotiv. Raduje se trudu koji ulaže u svoj vrt, kojemu se dive njezine prijateljice, a koje ne smije imati, ona ima samo susjede. Njezin muž ne voli kada s njima ogovara, zapravo puno toga ne voli, ovo što drugi vide ili imaju, upravo zbog toga što oni nešto imaju što on nema. Radije sam provjerava je li istina da se ta žena drži svojih egzistencijalnih nekretnina, ili bi ih eventualno pustila iz ruku, kada bi ju se nagovorilo. Ne želi izvući deblji kraj; eto, koliko je sumnjičav, ne vjeruje ni sunčanim zrakama koje prodiru u vrt njegove žene poput vojske koja ne uništava nego donosi plodnost. Da, tamo naše voljeno sunce izlazi, tamo prijeko, slobodno pogledajte, besplatno je, ali prvo stavite zatamnjene naočale. Nema ni trunke prašine između kokotića i pakujaca od kojih ni jedan ne nalikuje sebi. Meni sliče na rijetke orhideje. Kako to ženi uspijeva? Mogla bi osvajati nagrade, no ne bi smjela osim kada bi se isplaćivale u gotovini. Ovaj vrt je poput prekrasnoga svilenog rupca, pažljivo tkan, u čarobnim bojama, tako lijep, jednostavno super. Ispred njega se nalaze masivna vrata, pred kojima bi se čovjek najradije izgubio kako bi ga vrata spasila. Drugi ljudi bi rado bili prozirni, kako bi se mogli stopiti s ogradom i na miru pročitati oznake koje su zabijene u zemlju pokraj biljaka; gdje ih je gospođa Janisch samo kupila? Kod muškarca ništa od svega toga ne djeluje. Međutim: On zapravo i nije sramežljiv. Kao da je njegovo tijelo govor koji i sam tek mora s mukom naučiti, dok ga drugi već znaju. Drugi ljudi sami sebi govore stranim jezikom, a onda se više ne razumiju. No, to im ne smeta, jer vole saznati novosti o sebi i žale što one nikada neće stajati u novinama. Govore sebi: Kako sam samo mogao oženiti ovu ili onu ženu? Ti se hrabri ljudi bude među nogama nekoga, koga su tek malo prije upoznali. Danas su oni moćni. Tako je, ti čestiti, marljivi i vrijedni ljudi su danas postali moć, kojoj na Vašem mjestu ne bih željela stati na put (ja sama bih se već mogla odvažiti!), jedino, kada biste sjedili u blistavom jaguaru, onakvomu kakvog želi ministar pravosuđa, kakvog bih i sama voljela imati, no, gotovo, gotovo! Ministra također više nema, novi je zauzeo njegovo mjesto. Zemlja se zove: Austrija. Pošteno ju upoznajte ili se gubite! Policajac barem uvijek zna, gdje je, iako ne zna tko je. Zbog toga ga žene uvijek žele pobliže i još bliže upoznati. Njemu nije stalo do toga, njemu bi bio dovoljan njihov građevinski plan, pa da, to je rima, ali nije dobra. Onda više ništa ne bi bilo strano. Ne bi bilo ničega protiv čega bi se trebao boriti, mogao bi uvrijediti svakoga, a da si ne stvara neprijatelje. Svi bi bili poput nas. Poput nas. Policajac razmišlja mnogo ili malo, onoliko koliko je potrebno. No, ipak govori malo, a kada to čini, usta mu se tek malo otvaraju kao da su spojena čeličnom kopčom, toliko ih obuzdava pri govoru. Jedva da otvara usta, čak ni za pozdrav. Je li moguće da takvo što doista zanima žene? Je li to zato što dobro ne čuju što govori, pa on u najkraćem vremenskom roku može postati njihovim junakom, jer junaci nikada ne moraju govoriti i odmah smiju druge razvaliti po žvalama? Možda. Ipak one same govore, to je nešto što su žene dobro svladale, za to im nije potrebno predznanje. To im uspijeva iako nisu išle na visoku školu života koju im nisu priuštili, jer su imale jednoga ili više braće, koji bi opet umirali u paklu nezadovoljstva da im se u ono vrijeme nije dopustilo da studiraju. Nikada nije završen. Taj studij. Molim, dakle, ova žena ovdje uspjela je vlastitim snagama. Kako je samo desetljećima mirno vodila svoje poslove! Sviranje klavira, što ja znam. Bila je već osvojila nebo, prije negoli se pojavila ovdje pa čak i ponijela nebo sa sobom, kako bi ga umetnula u slagalicu planina, točno na pravom mjestu, ma da, ovdje čak ima i svježeg zraka pokraj svih onih koji su pali s planine i skotrljali se u podnožje, svi oni koji nose izdržljive gojzerice, koje, kako samo ime kaže, potiču iz Bad Goiserna, kao nekolicina izabranih na svijetu. To je malo mjesto, ne možemo svi potjecati iz njega. Samo Jörgl H., on može. Vratimo se nebu. Najprije je ta žena dugo tražila nebo, vjerojatno ga je negdje zametnula, iako, zapravo: to nije patos. A sada, jedva da ga je našla, uložila ga je u određenog čovjeka. Na žalost izgubila je i njega, a da žena to nije ni primijetila. Ovaj čovjek, i na neki način svjetski mir, i na puno načina i glazba i još: čitanje, njezin hobi, sve te stvari su bile sadržaj njezina života. A sada je to samo ovaj čovjek. Strpi se, preduhitrila si se. Pa neću valjda već sada pred Vama otkriti cijelu svoju vojsku, još se drži na krutim, glinenim nogama, a nije iz Kine. Ma kakvo strpljenje, već su svi zaspali. Zašto sam sve počela pokrivati grančicama i cvijećem, koje sam slučajno uhvatila mrežom? Kako ne biste odmah vidjeli sve, sve ono što ste pretpostavili da će se dogoditi, a sada ste mi skrenuli pažnju. Jedan potez je bio dovoljan. I to prije nego sam uspjela ispričati ono o šegrtu i gradu Mürzzuschlagu, prije nego što ste mogli pričati o njima i smijati se mojim prijašnjim izjavama, za koje se danas gorko kajem. (...) (str. 243–250)

(...) Ljudi i dalje idu svojim putem i voze se cestama. Jeste li možda čuli nešto o Gabi? Ne poznajemo ju. Jedna žena s dosadnim ponašanjem, ne znam s kojim, izlazi pred ulazna vrata svoje kuće i ne zna zašto to radi upravo sada. Naravno da je već čula novosti, još prije dva dana; no ništa ne govori o tome, jer ju nitko ne pita. Na neki način je još uvijek samotnjak u ovoj sredini, stranac. Pridošlica. Ovoga jutra ponovo želi biti sama i jedina koja je obožavana, to je oduvijek smatrala ugodnijim nego što doista jest. Govorim joj to već godinama, ali ne vrijedi. Iza nje se nazire njezina lijepa kuća koja želi malo razgaziti noge, no umjesto toga nehotice udara čovjeka koji stoji ispred nje u koljeničnu kost pa čovjek sam sebi stavlja ruke na ramena, tako da su mu ruke prekrižene pred prsima. Kao da su ramena potpore rukama. Taj čovjek počevši od ovoga trenutka mora na tri tjedna u krevet. Već jučer je žena očekivala malo više divljanja od čovjeka, najmanje onoliko kao prije dva dana, onoliko koliko je dobila dok su bili na planini, no, čovjek se otada nije pojavio, već jedan cijeli i pola dana. Druga žena? O, Isuse, što da radim, s kim da se spetljam, nikoga nemam? Taj čovjek je mislio da ona voli nježnosti, nježno udvaranje na primjer, no Palmersi su jedini koji su mu poslužili kao uzor, mislim da je to dovoljno nježno, tamo se tijela mogu vidjeti do dna njihove duše; nema razloga za zavist, dame moje, budite sretne što ste uopće na svijetu! Želite li zaista da svatko može zaviriti u vaša razmišljanja? Za vrijeme trajanja reklama žena si u kuhinji priprema užinu, ljeti čak sama pripravlja sladoled od čokolade! A kada se vrati, tada žena želi da je ono divlje u čovjeku zaista već podivljalo. S mjesta! Čak zna na kojem mjestu. Na tom mjestu je osjetljiva. Na čijem ramenu da se sada isplače? Nikoga nema i zbog toga preklinje muškarca da joj pruži obitelj, kako bi opet imala s kim razgovarati i pojebati se, do besvijesti. A neće dugo. No, muškarac već ima ženu kod kuće. Ona želi da ju radi nje ostavi, ionako je onoj drugoj lijepo u svojem domu. Njegova žena ga ne treba koliko ga ova žena treba. Danas ćemo se lijepo smjestiti, sutra također. Zbog toga žena voli i žrtvuje se onako kako su je naučile časne sestre da to treba činiti radi malog Isusa. Ili će morati pustiti muškarca da ode? Ako ga ne pusti, prije ili poslije će joj pobjeći. Ne može ga zadržati. Ali ako sada smogne snage da pusti muškarca kako bi se vratio svojoj ženi i svojoj obitelji — uostalom, već ima i unuka — onda će se možda jednog dana dobrovoljno vratiti k njoj, najkasnije kada sve te osobe, svaka pojedina, poumiru, zar ne? No, ako sada smogne snage otvoriti ovu staklenku s ukiseljenim lučicama, Bog će se smilovati, da njezini sendviči ne budu tako bezlični kao neki dan, sendviči koje je maločas pripremila za njega sa stotinama različitih vrsta salama. Jasno, salama ima čudan okus, pokvarila se prije nego što je poslužena, ili je u pitanju samo ženin želudac? Sendviči su opet tako lijepi i šareni. Bacit ćemo ih, što je sigurno sigurno je, kupit ćemo nove, sve ćemo baciti i kupiti sve novo. Ženi se sada ne da ići k Greißleru, u tih deset minuta bi se mogla mimoići sa svojim ljubavnikom. Ostavit ćemo salamu i posuti ju malo s paprikom, ne previše, inače će mu želudac biti nezadovoljan poput grešnika u paklu gdje je također malo prepapreno za moj ukus, opet sam sva vlažna. Samo da se više ne vrati Gabiki, to bi ovoj ženi bilo previše. Kada Gabi barem ne bi bila tako mlada. Da je barem starija od žene, no onda ne bi bila Gabi nego netko drugi. Gdje li je samo? Ljubav nije samo respektiranje drugoga iznutra, trebalo bi biti moguće pokazati ju i izvana. Zamoljena je da se ipak malo više potrudi. Ili muškarac nije sposoban za pokazivanje osjećaja? Ne bi li bilo šteta kada bi svaki put nastupilo otrežnjenje kada se otrijeznimo? Ima tri boce pjenušca s okusom marelice iz Wachaua koji on jako voli, tako je fino sladak. Ona pjenušac voli bez marelica, no ne može mu nametnuti svoj bolji ukus. Kurt je potpuni profesionalac. Malo prije je nazvao. Ja sam. Odmah kreni prema našem mjestu na planini. Doći ću i ja. Jesi razumjela? Da, naravno, pa prekjučer smo bili ondje i puno puta prošlog ljeta, jesi li zaboravio? Planinski vjetar je već zavijao od bijesa, zato što žena nije voljna otići na dogovoreni spoj. Što je to s njom? Što toliko dangubi po kući i čeka, iako bi sada već trebala biti negdje sasvim drugdje? Pozvana je na jedno mjesto, to privlačno stvorenje. On je već na putu u svojim cipelama za planiranje po ovoj zavijajućoj proljetnoj oluji. Zašto ona uopće ne kreće? Ima li kakvog razloga? Nije valjda da se boji? Čudno. Pa uvijek čini ono što joj naredi, a njezino tijelo se odmah otvara i razjapi sve otvore, čak i prije nego što čuje određene korake, korake koje treba poduzeti. Točno tako. Već čujem cijepanje donjeg rublja, poput strašnoga glasa u sebi, možda nešto slutim. Kuća. Kuća je njegov jedini cilj, njegovo sve, ona to sluti, to mu čita s čela, iako nije tu, u svijetlim trenucima, kada nije ošamućena. Ali ubrzo ponovo sumnja u sebe i u svoja zapažanja. Ta zapažanja joj, istina, ostaju, ali nisu točna, i ubrzo će nestati, uvrijeđena, kada se on pojavi i postane važniji od njezinih razmišljanja, važniji od svega drugog. Možda se zbog toga toliko brine za kuću i temeljito istražuje sve pojedinosti, kao da ju želi dovesti do orgazma. Što to pričate, taj muškarac je nježan, on je potentan, kući ispunjava najskrivenije želje. Nove kapke? Izvoli, evo ti ih! Kuhinjski pod djeluje tupo i bezvoljno? Odmah ćemo to riješiti. S mjesta dolazi šerif, a to je on sam. Žena se pokraj svoje kuće sama sebi čini gotovo malenom i neprivlačnom. Promatra muškarca dok istražuje sve kutke. Ni njezinu stidnicu ne bi tako nježno rastvorio kao što to čini sa staklenim kliznim vratima police knjiga u kojoj stoje klasici. Mogu si to predočiti. Muškarac se pred njezinim unutarnjim okom šćućurio poput životinje koja podiže pogled prema njoj i kojoj onda dopušta da se ustane i podigne glavu prema njoj. Ajoj, ta glupa životinja gleda u sasvim drugom pravcu. Nije li se ondje začuo neki zvuk, ne klepeću li vrata zato što ne zatvaraju kako treba, to ću ti sutra popraviti? Pod nogama voljene: nitko, baš nitko, čak ni onaj jedini. Svog najdražeg će danas vjerojatno morati ispustiti iz ruke u nadi da će ga sutra opet moći uzeti tamo gdje ga je spustila. Zašto ne krene prema planini? Dobro bi joj došlo da se malo kreće. Iz neobjašnjenih razloga danas ne može, iako već cijelo vrijeme ima tako vlažne misli kad god otvori škrinjicu razuma kako bi izvadila jednoga, živoga, kapajućega, koji se otima, kliskog, i kako bi ga stavila u usta, pohlepno. Tko će sve to progutati? Ona! Iznimno ovaj put smije sve progutati, ovaj put joj to dopušta. Inače ne. Ali zašto Gabi prije dva dana nije došla kući? Žena je za to saznala prije dva dana iz svih izvora koji naviru iz tla i koje se više ne može zaustaviti. Te izvore se više neće moći ukrotiti. Pa gdje je samo ta Gabi, gdje je? Nemam pojma. Prošli put se nježno i pažljivo brinuo za ženu, svoju jednu jedinu voljenu, jer se Gabi ne računa, ona ne zna brojiti ni do tri, taj mali miš. Žena sada želi da ju napadne, da potrga odjeću s nje, tj. da joj je podigne, kao prije i da s apetitom zagrize u njezinu pičku kao u debeli sendvič, kao puno puta prije; ali kada to naposljetku učini ipak joj i nije pravo, jer ju boli kada tako temeljito istražuje njezine padaline i vlažnost i kada ih usiše kako bi ponovo bilo reda u prirodi. Red poput onog u ovoj kući. Istina, postoji nekoliko načina razmnožavanja, vegetativno putem staničnog pupanja, ili, molim Vas, možemo i drugačije; aseksualno putem spora, naravno, mogu se spojiti i dvije stanice, srećom to ne uzrokuje svaki put katastrofu, iako priroda voli katastrofe. A ženi je uvijek drago kada nešto takvo radi s njom. To je njezina priroda: ne voli kada njezinu tijelu zadaje bol, kada na njemu ostane neugodan okus, a na papirnatim maramicama neugodan miris, ili kada njezin filtar začepi govnima, umjesto da nju pošteno začepi. Tada se osjeća poput algi: kada ih je previše nastaje gusta, smrdljiva masa, što se dogodilo i onom jezeru tamo vani. Žena ga ne želi kao uzor, iako bi voljela biti tako tajnovita. Barem jednom tjedno bi ju trebao zadovoljiti, to bi se dalo izvesti, čak i kad je čovjek tako zaposlen kao njezin muškarac. Ostatak tjedna bio bi slobodan i možemo se oporaviti. Istina, kada je s vremena na vrijeme ne bi razvalio svojim tvrdim prstima, nešto bi joj nedostajalo. Voda! Molim Vas, ovdje imamo vapnenca. On sve propušta. Samo on za nju postoji. Njezine bradavicu su napete kao da moraju vući mala kola. Doista bole, no mora priznati da je njegovo ponašanje prema njoj u zadnje vrijeme bilo čudno, kao da se dosađuje, kao da nije prisutan duhom, moram joj dati za pravo. A zašto? Isključivo radi Gabike. Čim ju vidi, odmah mu se oči zažare, potpuno je uspaljen. To je prirodni fenomen koji se uvijek samo opisuje, a ne može se susresti uživo. Ne smije se više dogoditi da sretne Gabi. Inače je gotovo s kućom i eto mu nevolje. Žena stvarno nije zahtjevna, nije ni toliko zahtjevna koliko su to tzv. indikator organizmi, kada već govorimo o prirodi. Oni imaju zahtjeve koje često upućuju i nama. Pri tome je indikatorska vrijednost tih organizama veća što su zahtjevi biljne vrste specifičniji. To se može iskoristiti za istraživanje kakvoće tla. Ma ne, najbolje će biti da to njegove ruke same učine, šta me briga za te indikator organizme, samo bi pokazivali da više nisam tako mlada i da mu se ne sviđam onoliko koliko bih htjela, tako razmišlja žena. Samo zato što posjeduje kuću smije postavljati zahtjeve, a ne zato što i ona postoji. Bez svoje kuće ne bi imala indikatorsku vrijednost. Bila bi sat bez kazaljke,3 nikada ne bi mogla pokazati svoju vodu, ne bi se mogla procijeniti njezina stanja vlažnosti, nitko se ne bi zanimao za njih. Da, da, priroda traži svoje pravo, ali dobiva ga tek nakon što se predani ljudi pedeset godina zalažu za nju. Voda koja sada teče iz žene upućuje na narušenu ravnotežu, jer muškarac, kako joj se čini, već duže vrijeme nije dolazio, ali tek je prošlo dva dana, tako dugo još nikada nije izbivao. Zašto je zaboravila da se htio sresti s njom na njihovu uobičajenom mjestu? Davno je trebala krenuti. Čudno. Neki unutarnji glas joj kaže ne. Radije se nakačila na prozor poput zavjese i gleda, poluskrivena, dolazi li. Kako da dođe, kada se već dopola popeo na planinu? Kada je zadnji put bio ovdje, odvezao se s Gabikom, žena to sa sigurnošću zna, vidjela je svojim očima. Poslije toga ju je valjda odmah odvezao kući, ali gdje je onda? Je li pošla još nekamo? U povratku je trebao još nakratko svratiti kod žene, da bi ju vidio i da bi bio viđen, da bi tješio, smirivao, jebao, što ja znam što još, ali se poslije više nije pojavio kod nje. Primila je samo još jedan njegov poziv, poslije toga još jedan, na koji se trenutačno ne obazire. Prije nego se odvezao, ona je, ta starija žena, u trenutku kada je prijetio svojim odlaskom, potpuno izgubila vlast nad sobom — Gabi je tada već sjedila na suvozačevu mjestu, pokrivena s toliko kose da joj je umorna glava klonula u njegovo krilo, gdje mu se kurac vraški digao. Kada je pošao (prije toga je još provjerio jesu li vrata podruma zaključana), zatvorio je zaporak, koji će se ionako ubrzo opet otvoriti, a ona se uhvatila za njega, jecala, preklinjala, nadala se da će konačno shvatiti da nešto nije u redu s njom, nešto što treba popraviti, jer ga toliko voli, tako ga voli, vjerojatno je to shvatilo već svako dijete u selu, samo on ne. Molim te, vrati se! Sve te utvare oko njega i sva tajnovitost bi konačno trebale prestati. No, najprije bi morao doći kako bi mogle prestati, i morao bi početi pošteno i snažno iz početka. Ali on ju izbjegava, nejasno se izjašnjava, kada od njega traži odluku. Međutim, da bi mogla tražiti njegovu odluku, najprije bi se morao pojaviti. No, on ne dolazi. On odlazi. Ne usuđuje se nazvati ga kod kuće, jer će se opet javiti njegova žena, tvrdoglava i tupa poput onog tenka Leopard, za koji je napokon dobiveno dopuštenje da se isporuči u Tursku, nakon što se dvjestotinjak ljudi zbog toga potuklo. U onoj noći, kada je odvezao Gabi kući, žena nije spavala ni jedne sekunde. Sada je, međutim, sasvim mirna, samo još neko vrijeme stoji tamo. Kad netko prolazi, pravi se da pregledava žbuku na kući ili vanjsku prozorsku dasku, prljavštinu, plijesan ili možda pohabano mjesto. Prstima prelazi preko zida, kao da nešto želi nacrtati. Kuća je sve što može ponuditi, ne smijemo se više zavaravati, mala kao i velika djeca vole dobivati poklone, to im je zajedničko. Doista nije sitničava kada ju dlanom ili priređenim ravnalom čvrsto udari po stražnjici, naprotiv, u međuvremenu joj je to čak postalo drago, iako ne za dugo, ne može to dugo izdržati; dvoje ljudi nikako ne može uspostaviti čvršći kontakt, kada je jedno jače od drugog, jer bi inače jedan izašao s druge strane drugog. Ženu ljuti što joj je na neki način zanimljivo, kada se odostraga ugura u nju. Iako se toga i boji, dugo se čak i protivila tomu. No, prije toga ju mora prilično jako i prilično dugo udarati dok mišići ne popuste, nakon toga dva–tri dana ne može pošteno sjediti. Sve žene, pa i ona, čeznu za izvornim doživljajem, ali kada se dogodi, onda istražuju umjesto da uživaju, neumorno istražuju njegovo izvorište u prošlosti, koje također žele samo za sebe. Jesu li ga kao dijete toliko tukli? Odmah moramo pročitati jednu ili više knjiga, kako bismo razumjele. Ova žena želi potpuno razumjeti ovog muškarca i oprostiti, inače nema radosti. Traži muškarca koji je spreman i sposoban povezati se s njom, koji će joj pomoći nositi teret života i koji će joj, naravno, ispuniti sve seksualne želje. Tako je. Možda bi si opet trebala priuštiti nešto jednostavno, ljubav koju poznaje svaka životinja, ali ne prepoznaje i ne prihvaća nas svaka životinja kao svoga gazdu, čak ni naša. Kada se istroši u njoj, odlazi kući, osim ako treba obaviti neke manje popravke (već je nekoliko puta namjerno nešto pokidala, kako bi duže ostao!), kao da samog sebe mora potražiti negdje drugdje, da bi se pronašao. Tako ona sve to zamišlja, jer je već pročitala poneku knjigu o tome. Ide trčati u planinu. Ona već razmišlja: Samo da ne potraži neku drugu! Sve, samo to ne. Inače mu ova žena, kada konačno zaspe u vlastitoj tišini, u vlastitom isparavanju i sjaju kojeg nema, želi svu radost. Slabosti ove žene će nam uvijek poslužiti kao polazišta, jer ovdje možemo početi s upravljanjem njezinom ličnošću. To će učiniti sudac, i bit će zbunjen. Ipak će morati izreći svoju presudu: ona jednostavno pripada u slabiji spol. Mislim da je to jako praktično. Žene se mogu kupiti već začinjene, samo ih treba staviti u pećnicu. Ima već toliko mrtvih ljudi, čak i muškaraca, tako da nam je sasvim svejedno što će se dogoditi ovoj jednoj.

Prevela Snježana Babić

1

ili podnijeti, op. prev.

2

lat. dies irae, znači sudnji dan ili dan srdžbe, op. prev.

3

Na njem. jeziku riječ Zeiger znači istodobno i indikator i kazaljka, op. prev.