Južnoafrička Republika

Tajana Gašparović

Južnoafrička Republika

1. dio

Cape Town i okolica

Kada biste u Cape Town doputovali brodom, postojala bi velika vjerojatnost da se pridružite onima koji ga proglašavaju najljepšim gradom na svijetu. Jer, smješten je u idiličnom okružju egzotičnog Juga — uzduž i poprijeko poluotoka Cape Peninsula, čija je obala bogato razvedena, prepuna uvala i plaža na kojima vjetar nanosi fini, bjelkasti pijesak oblikujući pješčane dine. Mjestimice se nad pijeskom uzdižu za jug Afrike tipične, bjelosive i oble, vizualno začudne i raskošne, gotovo bajkovite formacije stijena unutar kojih možete istraživati omanje pećine, penjati se na zaobljene klisure ili se skrivati u velikim procjepima nalik tunelima. A sve to, zajedno s gradom, opasuju planine kojima dominira Table Mountain, vrha ravna poput stola, okružena surim i golim ili pak raslinjem bogatim planinskim obroncima i vrhuncima gotovo mitskih naziva koji izravno opisuju njihov izgled: Devil’s Peak (Đavolji vrh) najčešće obavijen maglom, Twelve Apostles (Dvanaest apostola), Lion’s Head (Lavlja glava)...

Cape Town zapravo i nije tipičan grad, u svakom slučaju ne onakav na kakve smo naviknuli u Europi. Iako postoji jezgra grada, takozvani City Bowl, što u prijevodu znači Gradska zdjela, a tako i izgleda, onako udubljena i okružena planinskim obroncima, u kojoj je smješten najveći dio svijeta biznisa i šoubiznisa, njegovi ostali dijelovi izgledaju poput gradića raštrkanih u mnogobrojim uvalama Cape Peninsule i odvojenih spektakularnim planinskim masivima na čijim vrhuncima možete ispijati lokalnom stanovništvu omiljene sundownerse, što će reći — alkoholna pića bilo koje vrste, kojima se Južnoafrikanci časte dok promatraju zalazak sunca nad okolnim dijelovima grada i nad nepreglednom pučinom gdje se topli i melankoličniji Pacifik spaja s ledenim i divljim Atlantikom, koji obožavaju mnogobrojni surferi. Okolni dijelovi grada mogu biti ne samo urbani prostori već i kilometrima duge šume kojima dominiraju eukaliptusi, čija zelena boja gotovo neprimjetno prelazi u plavkastu, a dok se vozite kroz šumovite predjele vrlo vjerojatno ćete tik do ceste ugledati ružičaste stražnjice mnogobrojnih stanovnika Cape Peninsule — pavijana. Uz pavijane, nastanjuju ju i mnogi drugi pripadnici životinjskog carstva — rastom maleni pingvini, koji žive na stijenama tik do mora, mungosi, zebre, antilope, morske kokoši s bijelim točkicama rasutima po crvenkastom perju, ptice raskošnih boja u kojima se odražava sunčana svjetlost... Već na Cape Peninsuli uočljiv je, s obzirom na zbijenu i napučenu Europu, posve drukčiji razmjer kvadrature prostora i brojnosti stanovništva. Pred vama su goleme, nenastanjene površine divlje prirode koje će vas, međutim, posve zgromiti tek ulaskom u nepregledne širine ruralne Južne Afrike.

No, u Cape Town nisam doputovala brodom. Doputovala sam, kao i većina putnika današnjice, zrakoplovom. I već pri vožnji autocestom od aerodroma do Cape Towna dočekala me slika posve drukčija od upravo opisane idile. Već tada, dakle, samo sat vremena od slijetanja, otkrilo se preda mnom naličje Južnoafričke Republike, koje je poprimilo tako velike razmjere da je postalo njenim licem, koje i danas, više od deset godina nakon rušenja aparthejda, svjedoči o posljedicama toga strašnog režima. Na trenutak mi se učinilo da sam u nekom od naših romskih naselja, no znatno uvećanih dimenzija — kilometrima dugački redovi bijednih straćara i drvenih potleušica prostirali su se uzduž autoceste, a oko njih su tumarali neishranjeni psi i musava dječica crne puti. Tu i tamo pojavio bi se pokoji niz boljestojećih kućica od kamena. Township. Naziv za mnogoljudna i, zbog velikog slijeva ruralnoga crnačkog stanovništva u gradove, sve veća siromašna predgrađa gradova u kojima živi uglavnom crnačko stanovništvo.

S obzirom na to da su me svi odgovarali od samostalnog odlaska u township zbog velikog postotka kriminalnih djela svake vrste, odlučila sam se prijaviti za organiziranu turu. Srećom, nismo se kao neki luksuznim autobusima probijali kroz blatnjava predgrađa gdje vam se na svakom koraku cere smiling heads (»smijuće glave« ovaca koje crnkinje kuhaju u velikim limenim kotlovima uz neasfaltiranu cestu), već smo u Langu i KTC (dva townshipa koja smo obišli) ušli u kombiju, a našu malu grupicu od samo dvoje ljudi vodila je crnkinja koja i sama živi u jednom od townshipa, doduše, u njegovu boljestojećem dijelu. Tura je bila, kako se danas popularno kaže, politički korektna — najprije smo obišli Arts & Craft Centar gdje se organiziraju raznorazne radionice u kojima nezaposleni i siromašni crnci izučavaju određene zanate uglavnom orijentirane na izradu ukrasnih predmeta za prodaju turistima. Tu možete pronaći svašta, od vrlo popularnih keramičkih predmeta, pa sve do suvenira izrađenih od limenki konzervi, tablica za aute, od žice i gume, ukratko, od sitnica što se mogu pronaći na otpadu. Upada u oči upotreba izrazito živih boja, maštovitost i smisao za lijepo koji u europskim suvenirnicama često posve zakažu. No, uz takve prilično komercijalne sadržaje township ture, u koje svakako pripada i posjet lokalnom vraču kojem je najveća preokupacija bila kako se namjestiti pred fotoaparatom, toga mi se dana uspjela rastvoriti prilično šokantna slika drastičnih krajnosti ekonomskog standarda života stanovnika Južnoafričke Republike. U podne sam stajala usred smrdljive kuhinje takozvanoga hostela u Langi, gdje žive najsiromašniji od siromašnih — oni koji si ne mogu priuštiti ni najmanju sklepanu potleušicu. Takozvani township hosteli zapravo su smrdljive i zapuštene »rupe«, a svaka obitelj ima pravo ne na jednu sobu, već na jedan krevet. U jednoj maloj sobi smještena su tri kreveta, dakle, tri obitelji. Naravno da većina članova često mnogobrojnih obitelji spava na podu, i to ne samo sobe već i hodnika, kuhinje, gdje god ima nekoliko slobodnih kvadratnih metara.

Istoga sam dana, nekoliko sati kasnije, stajala u kuhinji luksuzne viktorijanske vile koja ima pet kupaonica, a u njoj živi bračni par bijelaca s velikim psom i bez djece. S jedne strane — dvoje ljudi, jedan pas i pet kupaonica. A s druge — mnogobrojna obitelj i jedan krevet. Da ti pamet stane! Važno je znati da navedeni kontrast u Južnoafričkoj Republici nije raritetan. Upravo suprotno, posve je uobičajen i masovno prisutan (Južnoafrička Republika je, uz Brazil, zemlja s najvećim postotkom siromašne populacije, koji iznosi čak 60%). A zbog dugogodišnje je i masovne prisutnosti golemih socijalnih razlika mnogim tamošnjim stanovnicima takav jaz posve normalan. Vjerojatno upravo zbog prihvaćanja postojećeg stanja stvari kao normalna, mnogobrojni bogati stanovnici nemaju potrebu otvoreno se bahatiti vlastitim bogatstvom kao što je slučaj u Hrvatskoj. Posve je uobičajeno da bogataš vozi i petnaest godina star auto, da su goleme kuće izrazito jednostavno, ukusno i relativno skromno uređene, uglavnom u drvetu i prirodnim materijalima. No, navedeno prihvaćanje postojećeg stanja kao normalna u isto vrijeme vodi u egoizam. Neki od bogatih ljudi (naravno, bijelaca) koje sam upoznala u situaciji su blagostanja — do svoje četrdesete godine zaradili su ili naslijedili dovoljno novca ili nekretnina da više ne moraju raditi. No, iako je većina njih visoko obrazovana, demokratskih načela i društveno–politički osviještena, umjesto da tu situaciju iskoriste za nešto čime bi možda pridonijeli smanjivanju nesreće u svijetu (primjerice, za bavljenje humanitarnim radom, koji je u Južnoafričkoj Republici iznimno dobrodošao), zadovoljavaju se lagodnim životom usmjerenim pretežno na hedonizam pomiješan s čeprkanjem po raznim oblicima duhovnosti.

No, ipak se kod određenog broja stanovnika Južnoafričke Republike može osjetiti nešto što je uglavnom iščeznulo iz ovih naših prostora koji čeznutljivo galopiraju za vrijednostima što ih nameće kapitalizam. Može se osjetiti (barem površinski, ne znam što tinja ispod) neki nevini, gotovo mitski osjećaj pojmova dobra i zla koji još nisu posve relativizirani modernim načinom skeptičnog mišljenja. Još je uvijek donekle prisutan osvježavajuće pozitivan revolucionarni duh najuočljiviji u vjeri u pobjedu dobra i u humaniji sustav. Njeni tragovi prisutni su posvuda, od mnogobrojnih muzeja posvećenih užasima aparthejda do antirasističkih grafita i napisa po zidovima Sveučilišta u Cape Townu koje je i u doba aparthejda bilo poznato po svojim liberarnim stajalištima i demonstracijama, i zbog toga nerijetko izloženo strogim policijskim kontrolama.1

Vjera u humaniji sustav i pobjedu dobra postaje još dirljivijom i snažnijom kada se direktno susretnemo sa zastrašujućim činjenicama vezanim uz aparthejd i uz dugotrajne borbe protiv njega. U jednome muzeju možete vidjeti klupe za sjedenje s oznakama: European; Non European. Ako bi crnac bio uhvaćen kako sjedi na European klupi, uslijedila bi novčana kazna ili zatvor. Drugi primjer: i kad bi bijelac u trgovinu stigao nakon crnca, bio bi prvi poslužen. No, ta dva primjera samo su pričice za malu djecu prema stravičnoj brojki masovnih političkih ubojstava i žrtava političkih demonstracija koja se, zbog sve žešćih pobuna, tijekom osamdesetih utrostručila, kao i prema priči o jednoj nestaloj četvrti Cape Towna.

District Six bila je još početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća živopisna četvrt blizu njegova centralnog dijela, u kojoj je sve od druge polovice devetnaestog stoljeća egzistirala šarolika multietnička i multirasna zajednica sastavljena od bivših robova, trgovaca, obrtnika i radnika, odnosno od afričkih crnaca, coloured (mješanaca), malog broja Europljana i popriličnog broja Indijaca muslimanske vjeroispovijesti. Proces prisilnog mijenjanja četvrti i iseljavanja crnaca polako započinje već početkom stoljeća, no posve se razbuktava u šezdesetima, kada je District Six proglašena »bijelom četvrti«. Do 1982. godine 60 000 ljudi prisilno je iseljeno u zabačena predgrađa, a kuće su sravnjene sa zemljom u namjeri da se izgradi luksuzna »bijela četvrt«. No, proces je zbog mnogih nesuglasica i negodovanja — stao. Staro je srušeno, a novo nije izgrađeno. I dandanas ta je četvrt golema pustopoljina na kojoj se ističe jedna velika osamljena palma. Istu palmu, samo nižu i mlađu, možete vidjeti i u District Six muzeju — na izloženoj fotki s početka šezdesetih kada je još rasla u vrtu jedne od mnogobrojnih srušenih kuća. Nedavno je započeo dugotrajan proces povratka nekadašnjih stanovnika u District Six, koji je trenutačno u fazi planske rekonstrukcije nekadašnjeg stanja četvrti.

Istina, spomenuto kritičko stajalište prema aparthejdu danas je u Južnoafričkoj Republici pitanje političke korektnosti, tako da je navedeni aspekt revolucionarnog duha istodobno i politički korektan način mišljenja, što njegove iskreno humane pobude na neki način dovodi u pitanje. Jer, iako je vlada danas sastavljena uglavnom od crnaca, u Cape Townu se dosta govori o njezinoj korumpiranosti kojoj naglašavanje pobjede dobra i pada aparthejda itekako dobro služi kao sistem zamagljivanja očiju i skretanja pozornosti s aktualnih problema Južnoafričke Republike. Jedan od gorućih problema svakako je sida — Južnoafrička Republika zemlja je s najvećim brojem oboljelih u svijetu, a vladajuća stranka ANC (African National Congress) još uvijek poriče tu činjenicu i time indirektno potiče mnogobrojne posve neobrazovane crnce da i dalje imaju spolne odnose bez zaštite te da se prema sidi odnose kao prema tabu–temi (mnogi se stide priznati da im je netko blizak umro od side, pa izmišljaju priče o tuberkulozi ili smrtonosnoj gripi). No, nije problem samo sida već i socijalni standard, koji se za mnoge siromahe nimalo nije promijenio od vremena aparthejda. Najniže poslove i danas obavljaju crnci i mješanci, mnogi crnci još uvijek služe bijelcima u raznim kućanskim poslovima (obrnuti je odnos nemoguće pronaći), vodeći poslovi u kompanijama još uvijek su u rukama bijelaca, golema je razlika u kvaliteti društvenih i privatnih bolnica i škola... Zbog svega toga iz godine u godinu raste nezadovoljstvo velikog dijela siromašnog stanovništva kojima je nova crnačka vlada obećala bolju budućnost, a oni još uvijek, više od deset godina nakon pada aparthejda, žive u istoj bijedi kao i prije. Demokratsko pravo glasa nije im donijelo i bolji život. I to ih sve više ljuti. I zato je kriminal u porastu. Iako, moram priznati, u samom Cape Townu ta priča o opasnoj Južnoafričkoj Republici, u čijim gradovima ne smijete otvoriti prozor auta na semaforu da vam netko ne bi gurnuo nož pod grlo, baš i ne stoji. Mnoge su kuće ograđene električnom žicom, za auto je nužno potrebna garaža jer ćete inače najvjerojatnije uskoro ostati bez njega, to da, ali inače se čovjek u Cape Townu osjeća prilično sigurnim.2

Štoviše, mnogi su crnci obdareni razoružavajućom toplinom što isijava iz širokih, bijelih osmijeha i tamnih očiju, a koja ih, uz revnu upornost, čini sjajnim trgovcima. Toliko su iskreno srdačni i topli u upornom inzistiranju da nešto kupite da im jednostavno ne možete odoljeti, a budete li te sreće da ste njihov prvi ili posljednji kupac u danu (ili da vas uvjeravaju da jeste, svejedno je), i uz najbolju ćete ih se volju teško otarasiti. Oni, naime, vjeruju da im prvi i posljednji kupac donose sreću ako nešto kupe, a nesreću ako ih odbiju. Nisam uspjela shvatiti je li to vjerovanje zaista iskreno, no ako je dobro smišljen prodajni trik, onda su crnci iznimno talentirani glumci naturščici.

Najtoplije sam biće od mnogobrojnih toplih bića u Cape Townu upoznala krenuvši na ozloglašeni otočić Robben Island, nekadašnji zatvor za političke zarobljenike svjetski poznat zbog Nelsona Mandele, koji je danas jednim dijelom pretvoren u svojevrsni muzejski prostor. Jedan od njegovih dugogodišnjih zarobljenika, crnac imenom Vusumzi Mcongo, ostao je živjeti na Robben Islandu sa svojom obitelji i raditi na njemu kao turistički vodič. Zbog čega čovjek poželi ostati na mjestu gdje je proživio najstrašnije dane svog života? Robben Island is the place of pain and suffering that is also a place of remembrance and of the strength that it still radiates. The Island itself is my place, this is the best place and I would like to stay here,3 priča Mcongo koji se pojavljuje i u dokumentarcu Back Home posvećenom Robben Islandu. Taj posebni čovjek duboko me dirnuo ne samo zbog svoje životne priče koja dijeli sudbinu tolikih drugih iz Južnoafričke Republike već i zbog načina na koji je pričao o njoj — toplo i staloženo, u potpunosti lišen bijesa i mržnje. U njegovu je glasu i tamnim očima bio samo bunar velike tuge i još veće nade u bolji suživot koji će možda jednom rezultirati društvom dostojnim Čovjeka. Ponovno sam osjetila pravu iskru revolucionarnosti i vjere u pobjedu dobra, i posramila se same sebe, vlastitih frustracija i iznerviranih reakcija zbog sitnica nevrijednih spomena. Preda mnom je stajao čovjek koji je kroz vlastite patnje, pa možda i kroz neko kolektivno podsvjesno u kojem su patnje cijele njegove rase uvelike uvjetovane dolaskom bijelaca na »crni kontinent«, uspio dosegnuti gotovo spiritualni mir mudraca, uzdići se iznad patnji ovoga svijeta, a nimalo se eskapistički izdvojiti. Dosegnuti onu jačinu svjetlosti koja se otkriva tek kada do nje stižemo iz mraka, kada iz Robben Islanda nepravdi i patnji uspijemo ući u Robben Island sjećanja, snage i ljudskosti.

2. dio

Na cesti do Addo Elephant national parka

Nakon dva tjedna u Cape Townu, konačno na cesti gledamo prema nepreglednim širinama ruralne Južne Afrike! Cilj nam je što prije stići do jednog od najnerazvijenijih i najdivljijih dijelova Južnoafričke Republike, do Transkeia, koji je u doba aparthejda bio »crna zemlja« — dio Južnoafričke Republike u kojem su živjeli isključivo crnci, koji su i danas u tom dijelu 99% većina. Krajolik se mijenja svakih nekoliko sati i nije uvijek onako divlji, onako arhetipski »afrički« kakvim sam ga zamišljala. Vožnja kroz Garden Route nalikuje na vožnju kroz golemi, zeleni i raslinjem bogati vrt. Western Cape prepun je zanimljivo oblikovanih planina na kakve nisam naišla u Europi, planina čiji se suri obronci poput golemih prstiju masivno spuštaju niz gusto drveće. Autocesta se proteže spokojno i slobodno, s malim brojem vozila, neograđena i okružena širokim zelenim površinama, više nalik na široku seosku cestu nego na užurbane, sređene autoceste kakve poznajem iz Europe.

Već prilikom prvog zaustavljanja — u turistički atraktivnom mjestašcu Hermanusu, poznatom po promatranju kitova i dupina koji plivaju posve blizu obali — primijetih nešto što je prisutno i u Cape Townu: turistička ponuda Južnoafričke Republike mnogo je relaksiranije i alternativnije usmjerena od one na kakvu sam navikla na Jadranskoj obali. Čak i u luksuznijim dijelovima grada i općenito južnog dijela zemlje nećete pronaći onu tipičnu »šminkersku« atmosferu karakterističnu za velik dio Hrvatske. Zapažanja su se potvrdila kad smo uvečer stigli do jednog od mnogobrojnih maštovito osmišljenih backpacking prenoćišta — u dugi niz godina zaustavljeni stari vlak koji stoji na isto tako staroj i nefunkcionalnoj pruzi. Ono što bi kod nas vjerojatno bilo bačeno u stari otpad ili bi jednostavno stajalo na mjestu, hrđalo i propadalo — neupotrebljivo, beskorisno i posve zaboravljeno, Južnoafrikanci su magičnim štapićem mašte preobrazili u šareni stajaći vlak sa spavaćim kolima za noćenje i vagon–restoranom gdje po povoljnim cijenama možete naručiti tipična lokalna jela i pića. A čim se ujutro probudite, pod nosom vam je kilometarska pješčana plaža! Poslije sam, oduševljena backpacking ponudom (koja uz jeftine cijene uključuje i izvanredne lokacije, kao i u pravilu jednostavan, ali uvijek na neki način originalan dizajn i atmosferu prenoćišta), saznala da su Južnoafrička Republika i Australija u tome narazvijenije na svijetu.

No, onu očekivanu sliku Afrike, uvelike oblikovanu filmom Moja Afrika, donekle sam osjetila tek dolaskom u Addo Elephant National Park — jedan od mnogobrojnih nacionalnih parkova Južnoafričke Republike, čiji će zaposlenici s ponosom isticati kako u njemu možete vidjeti svih Big 5, što znači Veliku petoricu (lava, slona, leoparda, nosoroga i bizona). Naviknutu na gradsku vrevu i užurban ritam, preplavio me spokoj toga mjesta koje kao da je egzistiralo u nekoj paralelnoj stvarnosti još uvijek uronjenoj u iskonska vremena apsolutne harmonije prirode, kozmosa i ljudi. Ovdje bih ponovno mogla disati punim plućima, obnoviti se, dohvatiti smisao, možda, opet vjerovati da postoje odgovori na vječna pitanja... Mjesto je emaniralo mir, a mir je prisjećao na bitni osjećaj postojanja koji nam u brzini zapadnjačkog načina života sve više izmiče. Pamtim zvukove popravljanja slamnatih krovova iz blizine i životinjskoga glasanja iz daljine, nepregledna prostranstva crvene zemlje posute šikarom, pojilišta prepuna bizona, nojeva i zebri, pamtim ljepotu bakreno crvenog i nježno plavog. A noću, dominantnu zvjezdanu konstelaciju Southern Cross (Južni križ) na velikom nebu Juga, čija je Mliječna staza bjelja i šira, a zvijezde niže, dohvatljivije i gušće razbacane od onih sjeverne polutke na koje sam navikla. Jer, sjeverna polutka Zemlje okrenuta je prema vanjskoj strani naše spiralne galaksije i prema dubokom svemiru udaljenih galaksija, dok južna polutka gleda prema Zemlji bližim nebeskim tijelima, koja se nalaze unutar spirale.

Veliki, bijeli mjesec pratio nas je dok smo iz džipa koji se drmusao divljinom, zaogrnuti prevelikim, toplim pončima, uzbuđeno vrebali noćne životinje — šakale, nosoroge i hijene. Danju smo se, pak, u vlastitom autu drmusali kroz šikaru maksimalnom dopuštenom brzinom od četrdeset kilometara na sat, i među grmljem vidjeli gomilu raznih vrsta antilopa i krda slonova. Zbog mnogobrojnih predatora zabranjeno je izlaziti iz auta, no ako posve zaustavite auto, životinje, naviknute na motorna vozila, prilaze nadohvat ruke, pa satima, poput nevidljivog voajera, možete zuriti u taj divlji svijet. Počnete li promatrati slonove, ta čudesna golema bića, teško je krenuti dalje. Tako su teški, a hodaju tiho kao na prstima! Tako snažni, a tako pažljivih kretnji! Dirljiva nježnost probija kroz masivnost materije. Svjedočila sam nevjerojatnom ritualnom ponašanju dvaju manjih i jednoga većeg slona. Nakon dugotrajnog nagađanja: Ma što to oni rade? Što izvode? Što...?, zaključili smo da najvjerojatnije prisustvujemo vježbama odmjeravanja snaga mladih slonova, čije je ponašanje jasno svjedočilo o tome tko je u kojem trenutku dominantan. Sve se odvijalo sporo, odmjereno, dostojanstveno i posve lišeno agresije. Prepuno ispitivačkih dodira surlama i inteligentnog procjenjivanja situacije.

3. dio

Transkei

Crvena zemlja, zelene površine i planinski masivi su iščeznuli, prepuštajući mjesto jednoličnom stepskom krajoliku prošaranom žutim travnatim brežuljcima i neravnomjerno porazbacanim okruglim kućicama od blata i balege, prefarbanim uglavnom u nježno plavu, zelenu ili ružičastu boju, s krovićima od slame. Lice crnkinje od koje smo uz cestu kupili veliki, mirišljivi ananas bilo je, zbog zaštite od sunca, glinom prefarbano u bijelu boju. Sve je upućivalo na to da smo napokon ušli u područje nerazvijene, no vrlo važne pokrajine Eastern Cape, u kojoj većina stanovništva pripada najraširenijoj crnačkoj kulturi Južnoafričke Republike imenom Xhosa. Upravo u Eastern Capeu rođen je velik broj vođa i pripadnika revolucionarnih pokreta protiv aparthejda, poput, spomenimo samo najznačajnije, Stevea Bikoa ili Nelsona Mandele.

Mnogi kažu da je najfascinantniji dio Eastern Capea obalno područje uz Pacifik, takozvana Wild Coast (Divlja obala), unutar koje se nalazi i naše odredište — Transkei. Cesta nas je dovela do backpacking prenoćišta Buccaneers, poznatog po bajkovitoj lokaciji i sjajnim tulumima. S obzirom na to da nisam imala pojma jesmo li stigli do obale ili ne, spuštanje do obližnje plaže pretvorilo se u put još nadrealniji nego što zaista jest. Jer, tik pod šatorima i karavanima za noćenje prostirala se velika laguna, djelujući poput pitomog jezera okružena bujnim raslinjem. Negdje u daljini čuo se moćan šum nalik na obrušavanje slapa. Mek i topao pijesak pod tabanima vodio me prema zvuku. Suton je prelazio u noć. Već sam vidjela veliku rijeku i slap okružen raslinjem, kad se odjednom preda mnom otvorio ocean. Slika iz moje glave trebala je prepustiti mjesto posve drukčijoj slici stvarnosti sazdanoj od pijeska, vode, neba i mjeseca. Stajala sam na najduljoj pješčanoj plaži koju sam ikad vidjela i gledala u beskrajni ocean čiji se golemi valovi obrušavaju pred njom, a iznad, čini se točno po sredini slike, visio je nisko postavljen puni mjesec. Divlja obala. Tek kad je ugledate, shvatite njezino ime. Elementarnu i surovu u svojoj iskonskoj ljepoti kojoj čovjek nije potreban. Posve sukobljenu s pitomim dočekom zelene lagune, i stoga još ogoljeniju. Zastrašujuću i privlačnu poput zova sirena.

Sljedećeg sam dana, putujući prema Transkeiu, otkrila još jednu bitnu karakteristiku Divlje obale — nesvakidašnje ljude koji ju nastanjuju. Kako je cesta bivala tanja, grbavija i punija svega samo ne auti, što će reći: rupa, krava, koza, ovaca, pasa i ljudi, kako se na sve učestalijem prometnom znaku Stray Animals (zalutale životinje) kilometraža povisivala od početnih pet pa sve do sto deset kilometara, tako su bijeli osmjesi bili širi, a ruke koje srdačno mašu brojnije. Šarene su i okrugle kućice Xhosa, gušće razbacane po brežuljcima, sad bile jedine nastambe na vidiku. Nakon ulaska u Transkei i skretanja s autoceste, koja je u zadnjoj etapi bila sve samo ne autocesta, nastavili smo se truckati makadamom sa čijih strana nije bilo čovjeka koji se ne bi široko nasmiješio i mahnuo rukom. Djeca su trčkarala za autom jer čudan je to predmet, koji ne vide baš svaki dan. Neka su nosila školske uniforme i torbe, i autostopirala jer u ovim krajevima i bicikl je veliko bogatstvo. Svakog se dana pješači po jedan sat do škole i natrag. Put koji bismo autom prešli za pet minuta. Ovo je mjesto čista nevinost. Zaboravljeno vrijeme. Svijet polaganosti i siromaštva koji, ma koliko teško bilo u njemu živjeti, baca mračnu sjenu na zapadnjački način života. Koliko smo dobili, ali koliko i izgubili takozvanim napretkom! No, mi smo napredovali dalje, prema još jednom backpacking mjestu, koje je, čuli smo putem, nešto sasvim posebno. Do Bulungule se može doći samo džipom, koji nas je, zajedno s još trojicom putnika, pokupio pred jedinom većom nastambom u ovom dijelu svijeta, koja objedinjuje bolnicu i dućan gdje se prodaje sve i svašta.

...I probijamo se kroz mrklu, kišnu noć bez zvijezda, kroz blato, kamenje i potoke, stisnuti u džipu koji vozi simpatični crnac Nick, dok s radija krči neka suluda glazba, spoj sopranskoga visokog ce, elektronike i crnačkog beata, naravno, na jeziku xhosa, koji se sastoji od šest različitih vrsta klikova što mu daju onomatopejski karakter. Irac Collin ne može prestati izgovarati riječ koja će mu u sljedećih nekoliko dana postati poštapalica: Bizarre! I bilo je pomalo bizarno kroz mrkli mrak stići u takozvani lodge — poluprazni bar i restoran usred nigdine, sav u drvetu, posve prigušene rasvjete i tople atmosfere, i biti ponuđen golemim svježim jastozima kakvih u moru ima na bacanje, a lokalni ih crnci love s obale rukama i prodaju malobrojnim turistima po bagatelnoj cijeni (šest komada za pedeset kuna) ili ih pak koriste kao mamac za ribolov. Bilo je bizarno tuširati se u posebnom izumu, takozvanom rocket showeru (tušu–raketi) koji, kao i sve ostalo u Bulunguli, funkcionira na principu solarne energije, a naziv mu savršeno odgovara zbog upaljenog fitilja koji gori u donjem dijelu stalka za tuširanje i ispušta čudne, naprasne zvukove nalik na pucnjeve i prdeže. No, nemojte se smesti jer imate samo sedam minuta za tuširanje! Nakon toga fitilj dogorijeva i voda se smjesta hladi. Bilo je pomalo bizarno i zaspati u jednoj od onih okruglih i šarenih kućica kakve smo cijeli dan promatrali izvana.

Nestvaran je osjećaj buđenja u mjestu na koje ste stigli tijekom mrkle noći. U njemu ste već gotovo pola dana, a tek sad otvarate oči, odškrinjujete drvena, nezaključana vratašca i pred vama se otvara taj paralelni svijet u koji ste još jučer samo virili kroz prozor kotrljajućeg automobila. A sad ste u samoj njegovoj nutrini — u izoliranom selu Bulunguli usred kojeg je prije samo nekoliko mjeseci sagrađeno backpacking prenoćište koje, međutim, ničim ne odudara od ostatka sela.4 Stojite pred svojom ružičasto obojenom kućicom i promatrate svakodnevicu Bulungule: crnu dječicu koja, unatoč kišnom vremenu i zemlji što postaje blato, hodaju bosa u većim ili manjim skupinama, odrasle crnce kako, obuveni u glomazne gumene čizme, idu u popularnu »ribičiju« s obale, krave, ovce, crne svinje, ponekog magarca ili konja. No, naročit ste sretnik ako još povrh svega ugledate i kozu, vrlo rijetku i u kulturi Xhosa posebno cijenjenu životinju, koja se ubija samo prilikom iznimno važnih svečanosti, a njezinom se kožom ogrću i na njoj sjede sangome, i danas vrlo aktivni ženski i muški vračevi Xhosa. Pokušala sam zamisliti kako bi bilo odrastati ovdje i biti formiran takvim odrastanjem, u tom životu što se odvija na škrtoj zemlji žutih travnatih brežuljaka, pokraj široke rijeke koja leluja između njih, spuštajući se prema obližnjoj, nepregledno dugačkoj, bjelokosnoj i pješčanoj plaži, stvarajući plitke lagune i naposljetku utječući u Pacifik. No, to se zapravo ne može zamišljati. Jer, iako je u Bulunguli sve naoko posve idilično i jednostavno, taj iskon je toliko drugačiji od mjesta s kojeg dolazim da me od pokušaja dubljeg ulaženja u unutarnju strukturu toga mjesta i tih siromašnih i nasmijanih ljudi koji imaju u sebi toliko dječjega hvata vrtoglavica.

Kao što je Cape Town strukturalno posve drugačiji od europskih gradova, tako je i struktura južnoafričkog sela posve drugačija od one na koju smo naviknuli u napučenoj Europi. Okrugle su kućice porazbacane po brežuljcima, na svakome samo dvije do tri, i jedno se selo relativno malog broja stanovnika proteže na velikoj kvadratnoj površini. Stoga je za njegov obilazak potrebno gotovo pola dana. Svakako je najzabavnije bilo priključiti se lokalnom devetnaestogodišnjem vodiču, u Bulunguli popularnom zbog solidnog znanja engleskog jezika,5 ali i zbog sasvim osebujne naravi. Već sama činjenica da se naš samozvani vodič predstavlja imenom — Batman kazuje ponešto o tom rođenom showmanu, ekstrovertnom, brbljavom, ambicioznom, no u isto vrijeme zabavi i piću sklonom mladcu čije pravo ime na jeziku Xhosa znači — »onaj koji pomaže ljudima«. Batman je, dakle, slobodni prijevod. Najveća je Batmanova želja upisati fakultet i postati pravnik ili pilot, što je za sredinu u kojoj živi, gdje većina mladih vrlo rano napušta školu, ulazi u brak6 i dobiva djecu, vrlo napredno razmišljanje.

Sipila je kišica kad se naša malobrojna grupica iz jučerašnje vožnje džipom s Batmanom na čelu, s noge na nogu uputila u obilazak Bulungule. Već kod prvog brežuljka Batman je karakterističnim pljeskanjem ruku upozorio da smo stigli na prvo odredište, te ritmično plješćući poput kakvog rap glazbenika, izreferirao činjenice o stablu i grmlju koji su sljubljeno rasli usred siromašnog polja. Nakon njegove ritmom prožete priče, rijetka stabla Bulungule više nisu bila samo stabla, grmlje više nije bilo samo grmlje. Oni su, poput kamenih skulptura u gradovima, svjedočili o povijesti ovog mjesta. Jer, bili su to obiteljski grobovi Xhosa, neki s više grmlja i stabala, neki s manje, ovisno o tome koliko je članova obitelji umrlo, jer kad god umre njezin član, obitelj nasred polja pokraj svoje kućice posadi jedno stablo ili grm. Izvanjskome promatraču koji ne poznaje kulturu Xhosa ti su grobovi posve neprimjetni jer su, izrastajući iz prirode same, posve uronjeni u nju.

Isti je običaj sađenja stabla vezan i uz tradicionalno vjenčanje Xhosa, kakva u Bulunguli nije bilo već dvadeset godina jer, čak i u takvoj izolaciji i divljini, ili možda upravo zbog njih, lokalni crnci teže ka zapadnjačkoj kulturi bijelaca, pa tako i takozvanom white wedding.7 Čini se da im treba doći neki obrazovani bijelac širokih pogleda koji će ih nastojati upozoriti na važnost njihove vlastite kulture i običaja. Takvu je osobu Bulungula pronašla u Daveu iz Cape Towna, idejnom začetniku ne samo backpacking prenoćišta, već i određenih pomaka u standardu cijelog sela,8 koji će biti prva osoba što će se nakon dvadeset godina u Bulunguli vjenčati po tradicionalnom običaju Xhosa.

S Batmanom smo nastavili dalje, preko uglavnom neobrađene, škrte zemlje, na kojoj bi se tek povremeno ukazao pokoji obrađeni komadić. Poveo nas je u goste jednoj lokalnoj obitelji i tek ušavši u njihovu kućicu, shvatih da je unutrašnjost naše kućice, ma koliko jednostavna bila, pravi luksuz u odnosu na to kako ovi ljudi žive. Bez namještaja, s dekama u kojima zamotani spavaju na podu, s cjepanicama i prućem što ga pale u sredini sobe da bi se ugrijali za hladnijih dana, bez dimnjaka, ali zato s otvorenim prozorčićima sa svake strane kućice. Lijeva je strana poda bila posve prazna jer to je »muška« strana, a većina lokalnih muškaraca prebiva izvan sela zbog teških rudarskih poslova kojima se bave, dok je na desnoj, »ženskoj« strani sjedilo nekoliko žena. Musava djeca različite dobi bauljala su po cijelom okruglom podu jer ona imaju taj privilegij da smiju biti i na lijevoj i na desnoj strani. Zbog čega takva podjela postoji nije nam uz najbolju volju znao odgovoriti ni Batman. No, pokazao nam je gdje će jedna od žena koja je bila u visokoj trudnoći uskoro roditi — na podu iza ulaznih vrata. Takav je običaj, vjerojatno zato što je to jedini kutak u kućici koji nudi makar minimalni postotak intimne zaklonjenosti.

Nakon što smo posjetili žensku sangomu, koja je, kao i većina vračeva Xhosa, od svoje majke, bake, prabake... naslijedila nadnaravne sposobnosti komuniciranja s duhovima predaka, a, baš kao i vrač iz townshipa u Cape Townu, pokazala iznimnu sklonost ka namještanju pred fotoaparatom, poludnevni izlet Bulungulom završili smo u okrugloj kućici malo većoj od ostalih koju na jeziku xhosa zovu shebeen (šabin), što će reći: među populacijom Xhosa popularna lokalna krčma koja nema dozvolu za točenje alkohola. No, u njoj teku litre i litre piva, alkoholnog naravno, a posebno je popularno lokalno pivo izgleda uvina čaja u prahu. Ista boja i isto agregatno stanje — prah! Pivo u prahu pomiješa se s vodom i odstoji jedan dan prije konzumiranja. Drži se u golemim limenkama u kojima je originalno stajala boja za šarene vanjske zidove kućica Xhosa, a pije se iz istih, samo manjih limenki kojima se zagrabi u veliku limenku, pa kruže od usta do usta. To pivo posve osebujna izgleda i izrazito snažna okusa hmelja zove se, znakovito, Jabulani, što će reći — radost. Nakon što nekoliko limenki završi kruženje, osmjesi bijelih zubiju postaju još širi, a urođeni crnački osjećaj za ritam izbija u grubom plesu odrješitih, trzavih pokreta ruku, glave, nogu, bokova i stražnjice, koji prate samo zvukovi pljeskanja ruku, toptanja nogu i snažnog uzvikivanja riječi »Šo!« kojom izražavaju radost. Vani je mrak, po podu kućice gore svijeće, a u njoj se sastale sve generacije: djeca različite dobi muvaju se uokolo, ona starija s beskrajnom pažnjom motre na mlađu, s moje lijeve strane sjedi mršavi i visoki, slijepi i bezubi starac sa štapom, a preda mnom plešu tri postarije crnkinje koje su malo prije upitale je li Zimbabwe, zemlja koja graniči s njihovom, u Europi. Ta krčma, ti škrti brežuljci, rijeka, ocean... Početak i kraj njihova svemira. Sve što znaju ti srdačni, topli ljudi prisutno je ovdje, unutar nekoliko kilometara.

Povratak u lodge bio je mračan, mokar, klizav, blatnjav, bučan. Nakon što smo četrdesetak minuta teturali kroz mrklu, kišnu noć prema jedva vidljivom svjetlu u daljini i nakon što su neki od nas popadali u blato, urlajući u noć »Šoo–šo–lo–ooo–za!«, pjesmu Xhosa o putovanju žena vlakom do supruga koji rade u rudnicima, predvođeni od piva razveseljenim Batmanom, koji je dirigirao ritam i jačinu izvođenja pjesme, mokri, blatnjavi i cerekavi uletjeli smo u lodge, gdje su nas novopridošli gosti malo u čudu pogledavali. Te nam je večeri, dok smo zavaljeni ležali na velikim jastucima porazbacanima po podu oko toploga, titrajućega kamina, Dave pričao istinite priče...

Priča o debljini. Debela je žena za muškarce Xhosa — lijepa žena. Što deblja, to privlačnija. Najpoželjnija neudana djevojka iz ovoga kraja pripadnica je najbogatije obitelji, a debela je toliko da ne stane u auto, nego su je prilikom razgledavanja velike novosti — lodgea — transportirali na kamionetu s otvorenim stražnjim dijelom, takozvanom bakkieju (bakiju). Kad se pojavila u lodgeu, svi muški pogledi bili su na njoj. Jedino je Daveov pogled bio lišen požude; u njemu je bila samo zaprepaštenost i nevjerica. Tog je dana u kuhinji lodgea spazio vitku Xhosa djevojku koja je u usta trpala žlicu punu masti da bi postala deblja i privlačnija. Koliko je debljina na cijeni kazuje i podatak da u xhosa jeziku ista riječ ima dva značenja — »debeo« i »bogat«.

Priča o dehidriranoj bebi. Prije nekoliko mjeseci u jednoj obitelji Bulungule oboljela je devetomjesečna beba. Imala je proljev koji bi izazvalo sve što su joj roditelji dali da pojede ili popije. Pa su oni zaključili da joj treba prestati davati jesti i piti neko vrijeme. Beba je uskoro posve dehidrirala i umrla. Taj tužni događaj potaknuo je Davea da ozbiljno počne razmišljati o planovima za otvaranje lokalne bolnice. Uz bolnicu, nužno je unaprijediti i lokalnu školu, koja postoji, ali plaće učitelja su toliko niske da oni bojkotiraju rad koliko mogu. Djeca na taj način ne napreduju u znanju, pa ih roditelji masovno prestaju slati u školu jer ne vide rezultata i »bolje da pomažu u kući, nego da gube vrijeme u školi«.

Priča o turističkim putovanjima. Daveu je dugo trebalo da stanovnicima Bulungule, s kojima se od samog početka dogovorio da će njihova zajednica dobivati 40% svih prihoda backpacking prenoćišta, objasni svoju ideju o nekomercijalnom turističkom biznisu koji proizlazi iz njihove kulture i tradicije, a s vremenom će pospješiti standard i život zajednice. Prvi je problem bio kako im objasniti princip turizma jer oni putuju samo zbog posla ili posjeta. Mislio je da su shvatili, kad su ga nakon tri mjeseca postojanja backpacking prenoćišta, nakon što su prvi posjetitelji dolazili i odlazili, začuđeno upitali: Odakle tebi toliko rodbine i prijatelja?

Priča o plaći. Prilikom gradnje backpacking prenoćišta Daveu je pomagalo cijelo selo. Za to su, naravno, bili plaćeni. Nekima novac nije značio ništa, pa su radili za toliko i toliko litara piva. Plaća u pivu dobivala se svaki dan, a ona u novcu jednom tjedno. Takav je bio dogovor. No, nakon tri dana rada, evo ti jednog od lokalnih veseljaka M–Boya kako ljutito dolazi Daveu jer Već tri dana šljaka, a nije vidio još nikakve novce! To nije fer! Ne možeš biti plaćen tek nakon sedam dana rada! On tako neće raditi! Želi plaću svaki dan! Dave mu pokušava objasniti da u civiliziranom svijetu dobivaš plaću jednom mjesečno, nakon što odradiš posao, ali M–Boyu to nikako ne ide u glavu. Sretno je pristao raditi za piva koja je dobivao svaki dan.

Priča o zajednici. Prilikom svake proslave, a i češće, mještani Bulungule skupljaju se u shebeen, gdje piju, puše, plešu, pjevaju i drže govore. Tu su lokalni pijanci i strogi kršćani koji ne piju i ne puše, mladi koji obožavaju hip–hop, starci koji jedva da mogu stajati na nogama i bebe koje su tek prohodale. Sve na okupu. Toliko različitosti u jednome jer — zajednica je baza njihova života. A ona, barem na tulumima, funkcionira izrazito demokratski: onaj tko želi odabrati pjesmu na rasklimanom kazetofonu, koji donesu samo u posebnim prigodama, ili održati govor od maksimalno pet minuta — plaća jedan rand.9 Dave je jednom pokušao platiti odjednom deset randa za deset pjesama zaredom, ali to nije dolazilo u obzir.

Sljedećih smo dana vrludali okolicom od žutih brežuljaka, rijeke, oceana i dugih pješčanih plaža na kojima su nas pratila lokalna crna dječica, igrajući u Bulunguli novonastalu, trenutačno najpopularniju igru, koja se u prijevodu zove Slijedi bijelce. Igra je posve jednostavna: kao što joj već sam naziv govori, sastoji se od toga da crnčići prate bijelce na određenom razmaku, sramežljivo se hihoćući, katkad šutajući improviziranu loptu, koja nije čak ni krpena, nego napravljena od papira i ljepila. A ako im pokažete malo pažnje, zabava tek počinje: možete se stalno iznova s njima natjerivati plažom šutajući loptu, izmjenjujući osmjehe i poglede. No, pažnja! — kad jednom to učinite, teško da ćete ih se otarasiti i pronaći malo mira.

4. dio

U planinama Sana

Na jednoj od mnogobrojnih farmi sjevernoga, planinskog dijela Eastern Capea sluškinja crnkinja nas je pokorno, ne podižući pogleda, poslužila kavom i otišla svojoj kući a da ju nitko od članova obitelji nije ni pogledao, a kamoli pozdravio pri odlasku. Nakon ravnopravnog suživota crnaca i malobrojnih bijelaca u Bulunguli, mučno se bilo susresti s takvim odnosom, duboko usađenim u te ljude grubih fizionomija i snažnih ruku što sjede nasuprot meni, ljubazno ćaskaju i ispijaju svoju kavu. Afrikaans. Danas najbrojniji među farmerima, potomci prvih europskih doseljenika pristiglih iz Nizozemske, među kojima su izniknuli neki od najžešćih pristaša kalvinizma i rasizma u povijesti Južnoafričke Republike. Otvorenu srdačnost stanovnika Transkeia zamijenila je nepovjerljiva zatvorenost planinskih ljudi. Ovdje ni crnci više nisu imali bijele osmijehe.

A nekoć su te planine nastanjivali miroljubivi prastanovnici Južne Afrike, takozvani Bušmani ili, kako su ih prozvali bijelci, San people (u doslovnom prijevodu: ljudi bez stoke). Posljednjeg su Bušmana u ovim krajevima pronašli 1927. godine — živio je posve sam u špilji, načinom života iz kamenoga doba. A samo nešto više od sto godina prije toga, Bušmani su se u ovim planinama još uvijek prilično nesmetano bavili lovom, izvodili rituale zahvalnosti kad bi ulovili svetu životinju elanda,10 prizivali kišu, iscjeljivali uvođenjem u stanje transa, vjerovali da se njihovi šamani mogu vratiti iz svijeta mrtvih, živjeli u dubokom skladu s prirodom koja je još uvijek posjedovala mitska svojstva animističkih vjerovanja. U tako ustrojen svemir Bušmana prodrli su bijelci s juga i crnci sa sjevera. Nemalo me iznenadilo saznanje da južnoafrički Bušmani nisu, kako sam oduvijek vjerovala, crna, nego — žuta rasa. Nisam uspjela saznati korijene te činjenice, no na starim crno–bijelim fotografijama uočljivo je da se njihova fizionomija zaista razlikuje od crnačke — imaju tamnu, ali žućkastu put i ukošene oči. Bijelci su ih smatrali još bezvrjednijima od crnaca, više životinjama nego ljudima, pa su ih i progonili i ubijali poput životinja. Luk i strijela nisu mogli izdržati u borbi protiv pušaka — u samo četrdeset godina Bušmani su gotovo posve istrijebljeni iz ovih krajeva. Danas postoji još samo dvadesetak ljudi koji govore izvornim onomatopejskim San jezikom prepunim različitih vrsta klikova, od kojih su njih šest preuzeli crnci Xhosa. Bušmani su imali velik utjecaj ne samo na jezik već i na cjelokupnu kulturu crnaca Xhosa, u kojoj su do danas zadržana mnoga njihova znanja i vjerovanja.

Značajna svjedočanstva San kulture prisutna su posvuda po planinama sjevernog Eastern Capea. Nije ih lako pronaći jer su samo malobrojna od njih obilježena na mapi kulturnih dobara. Imali smo veliku sreću — naš vodič bila je prijateljica koja već nekoliko godina živi s psima i konjima na farmi podno planina, a bavi se, među ostalim, i proučavanjem San kulture i njezine fascinantne umjetnosti — rock arta.11 Svojim nas je bakkiem u ranu zoru po skakutavom makadamu odvezla putem gigantskih planina čije stijene kriju stoljetne i tisućljetne San slikarije. Spuštajući se i penjući preko golemih travnatih površina, stigosmo do uleknutog dijela planine, pred metre i metre oslikanih stijena. Južnoafrički Bušmani nisu stvarali prostor sakralnoga gradnjom monumentalnih katedrala — njihove su katedrale jednostavno izniknule iz onoga što im je ponudila priroda. Stajala sam u toj neobičnoj crkvi i promatrala slike koje su Bušmanima imale jednako snažno značenje kao kršćanima slike u crkvama ili budistima u hramovima. Osim estetskoga dojma određenih slika, ima u njima nešto što u prvi mah zbunjuje i otežava percepciju. Linije koje se gube i obrisi koji mutno prodiru ispod oštrijih i jasnijih crteža. Kakvi su to čudni oblici i što predstavljaju? Bilo mi je jasnije tek kad sam doznala da su te stijene poput palimpsesta — oslikavane tisućljećima, jedna slika nastajala je nad drugom. Jesu li Bušmani imali razvijen dijalektički način mišljenja koji uključuje svijest o stalnoj mijeni, stalnom umiranju i rađanju? Je li im stoga strana bila želja za očuvanjem postojećih slika, a blisko prihvaćanje protoka vremena koje je uvjetovalo takvo preklapanje slika iz različitih razdoblja? Je li u njihovoj svijesti i sama slika uvijek nedovršena, u vječnom procesu nestajanja i nastajanja? U skladu s time je i recentna dvojba arheologa treba li slike rock arta skinuti sa stijenja i prenijeti ih u muzeje, gdje bi se očuvale, no bile bi istrgnute iz svoga konteksta,12 ili ih treba ostaviti tu gdje jesu i nužno osuditi na propadanje.

Bez obzira na preklapanje, određene slike bilo je relativno lako raspoznati. Kotači, konji, puške i brodovi njihov su posljednji, najmlađi sloj, takozvani contact art, najrealističniji stil rock arta južnoafričkih Bušmana, čiji su motivi njima dotad nepoznati predmeti vezani uz pojavu bijelaca. Paralelno s contact artom razvio se i simbolički stil, apocaliptic art, koji odaje svijest o dolasku kraja njihova doba. Pune stijene bijelih životinja i bijelih ljudi okrenutih naopačke — onih koji su umrli i otišli u carstvo mrtvih. Ispod njih naziru se začudni obrisi starijih slika što prikazuju rituale u kojima se pojavljuju nadrealna bića: ljudi s ptičjim krilima, ribljim perajama ili s glavama elanda, ljudi neobično izduženih vratova ili s viškom nogu ili ruku. Bušmani su u stanju transa doživljavali takva iskustva promjene vlastitoga tjelesnog stanja koja su u njihovu poimanju svijeta, zbog nedjeljivosti duhovne i materijalne dimenzije stvarnosti, bila jednako stvarna koliko i činjenica da čovjek ima jednu glavu i dvije ruke. Malo dalje niz stijenu nekoliko je naslikanih zastrašujućih oblika bilo svježe išarano i oštećeno. Zahvaljujući našem upućenom vodiču doznali smo i zašto — zastrašujući oblici oštrih linija predstavnici su zlih sila koje su Bušmani istjerivali ritualima. S obzirom na to da su i danas u cijelom Eastern Capeu među crncima Xhosa uvelike prisutna animistička vjerovanja, oštećivanje simboličkih slika zlih sila proizlazi iz straha od njih i uvjerenja da se na taj način uništava energija zla.

5. dio

Karoo

Zlih se sila i mrakova što ih je nosila u sebi pokušavala osloboditi i Helen Martins, bjelkinja koja je cijeli život provela u nazadnome kalvinističkome mjestašcu Nieu–Bethesda, usred nigdine južnoafričke polu–pustinje Karooa što se prostire južnije od planina sjevernog dijela Eastern Capea. Helen Martins postala je poznata nakon samoubojstva 1976. godine, a današnji stanovnici Nieu–Bethesde, koji je za života nisu prihvaćali jer je bila prerazličita i presmiona za njihov konzervativni svjetonazor, danas joj mogu zahvaliti na prihodima što im ih donosi turistička popularnost Nieu–Bethesde. Helen Martins je kuću u kojoj je živjela, tijekom desetljeća posvećenog stvaranja, pretvorila u posve začudan bizaran muzej, danas poznat pod imenom Owl House.13 Njezin specifični likovni izraz pripada u takozvanu »umjetnost autsajdera« — bajkovito vizualno kreiranje paralelne stvarnosti proizašle iz unutarnjega svijeta likovnog umjetnika, čiji su najpoznatiji primjeri Dalijeva kuća i Gaudijeva La Sagrada Familia u Barceloni.

Nad trijemom Sovine kuće dočekuje vas natpis: This is My World. Kao i Sylvia Plath u nekima od svojih pjesama, i osamljena je Helen očajnički svima nastojala baciti u lice vlastitu neprihvaćenu unutrašnjost, svjesna činjenice da ju nitko neće razumjeti. Je li upravo iz prkosa svoj unutarnji svijet učinila vidljivim i opipljivim? Ili je to, kako piše u njezinoj monografiji, nastojanje da se obrani od unutarnjeg mraka? Cijela je kuća prepuna motiva svjetlosti — usitnjeni komadići raznobojnog stakla od kojih je po zidovima, stropovima i prozorima stvarala oblike sunca i mjeseca, svijeće, zrcala... U kući je sve ostalo netaknuto nakon njezine smrti, čak i njezine kućne haljine koje još uvijek vise u predsoblju ili smočnica krcata staklenki različitih veličina prepunih mrvljenoga raznobojnog stakla kojim se, uz staklene boce i beton, koristila kao temeljnim materijalom svoga likovnog izraza. Velika terasa s vrtom kroz koju se ulazi u kuću krcata je kipova od betona i stakla među kojima dominiraju sove različitih oblika i veličina. Sove izbuljenih staklenih očiju, sove s krilima, sovine glave na tijelu deva... Česti motivi vezani su uz različite religije i uz daleke egzotične krajeve: sfinge, piramide, faraoni, prizor Isusova rođenja... Iako je Helen cijeli život provela u bespućima Karooa, njezinoj su mašti bile dovoljne mnogobrojne razglednice koje je često primala od sestre iz raznih krajeva svijeta. U središtu vrta je kip same Helen s rukama uzdignutim prema nebu.

Samo desetak dana nakon Bulungule, gdje egzistira plemenski duh zajednice, čijim je pripadnicima, ma koliko bili različiti jedni od drugih, zapadnjačko isticanje individualnosti posve strano, fascinantno se bilo usred južnoafričke nigdine naći u svijetu izoliranog autsajdera prožetog tipično zapadnjačkim dekadentnim mrakovima i rascjepima ličnosti kakvi su opsjedali i već spomenutu Sylviju Plath, Virginiju Wolf ili našu suvremenjakinju Sarah Kane. Sve žene samoubojice. Ma koliko se Helen Martins okružila suncima i svjetlom, tik pokraj svoga je kreveta smjestila patuljasti morbidni ležeći kip kojem vidimo samo stopala što izviruju iz prekrivača. Jedno je stopalo ljudsko, a drugo kopito. My Private Little Demon.14 Tako ga je nazvala, i smjestila pokraj njega žličicu. Da bi ga mogla hraniti. U malim, podnošljivim količinama koje pred kraj očito više nije znala kontrolirati.

I šarmantno zapušteno backpackers prenoćište Outsiders u Nieu–Bethesdi posve je u skladu sa Sovinom kućom — jedini stanovnici koji su ga te večeri dijelili s nama bili su crna mačka Left–Over,15 koju je mnogobrojna nomadska obitelj hipija jednostavno zaboravila povesti sa sobom, i šepavi pas Spooky.16 »Zbuki« je zapravo prava riječ za opis cijeloga tog umrtvljenog mjestašca na čijim se ulicama vrlo rijetko pomoli pokoji čovjek. Stajati usred tih prašnjavih, nijemih ulica bilo je kao naći se usred filmske kulise. Na pozadini jednolično plavog neba čak su i kuće djelovale plastično, naslikano. Jesam li se našla usred kreiranog svijeta, baš kao i Jim Carrey u Trumanovu showu, gdje je i naoko beskonačno plavo nebo bilo konačna, savršeno namještena kulisa?

Tik do uspavane Nieu–Bethesde prostire se njezin township, siromašno crnačko predgrađe čiji su stanovnici, 95 postotna većina cijeloga gradića, ogrezli u alkoholu i prostituciji. U townshipu prostrla se jedna šarena kuća. A u kući pet žena koje zovu ludima. Autsajderima. Jesu li one neke nove, crnačke Helen Martins? Nipošto. To su žene koje su odlučile prkositi teškom životu dobročinstvima. Šarena je kuća vrtić koji su pokrenule prije sedamnaest godina da bi izvukle djecu s ulica, pružile im mogućnost predškolskog obrazovanja i što je najvažnije — dale im da pojedu minimalno jedan obrok dnevno. Većina obitelji toliko je siromašna da nema ni za hranu, a često je od hrane važniji alkohol. Danas djeca gladuju »samo« vikendima. Ali zato pet dana tjedno imaju osiguran doručak, a katkad i ručak. Vrtić dobiva sitnu potporu od državnoga novca, ali ona nije dovoljna da se nahrani stotinjak djece koja ga svakodnevno pohode, pa se »lude žene« moraju same snalaziti. Odnedavno vode i restoran u vrtiću. Kroz redove malih šarenih stolova i stoličica dolazite do jednostavno uređene prostorije. Svakog dana jedno do dva lokalna jela na meniju. Novcem kojim platite obrok pomažete opstanku vrtića. »Govorili su da smo lude kad smo krenule realizirati ideju vrtića. Govore i danas da smo lude jer sve to radimo za minimalnu ili nikakvu plaću. Ali nama su važna jedino ta djeca«, priča nam za večerom brbljava i simpatična, »luda« Dorah.

6. dio

Povratak

Kad je Nieu–Bethesda ostala iza nas, mjesečev je polupustinjski krajolik s niskim planinama odsječenih vrhova polako počeo zelenjeti, postajati kultiviraniji i pitomiji. Divlji kilometri Južne Afrike, od Transkeia preko planina Saia do Karooa, bili su sve dalje za nama. U sljedećih nekoliko dana projurili smo kroz mnoštvo gradića kolonijalnog duha i arhitekture. Neki od njih bili su pitoreskni, turistički atraktivni, rekli bismo i lijepi, ali...

Silazak u Cape Town bio je spektakularan. Sumrak, veliko nebo, vijugava cesta kroz visoke planine, svjetla u daljini. I ljeskanje oceana. Lijepo, ali... Nakon dva tjedna iskustva divljih predjela neka je tuga lebdjela nad civilizacijom u koju smo se vraćali. I milost smisla ponovno mi je izmicala.

1

Ono objedinjuje gotovo sve tamošnje fakultete, a smatra se jednim od najljepših sveučilišta na svijetu — nalazi se izvan središta grada, na prostranim zelenim obroncima planine po kojima pasu zebre i antilope.

2

Pretpostavljam da je posve drugačije u Johannesburgu, u kojem nisam bila.

3

Robben Island je mjesto boli i patnje, ali također i mjesto sjećanja i snage kojom još uvijek zrači. Taj otok je moje mjesto, najbolje mjesto, mjesto na kojem želim ostati.

4

U Bulunguli se, naime, jako pazi na poštivanje tamošnjeg načina života i vi ste se kao turist dužni prilagoditi lokalnom stanovništvu, a ne, kao što je u nesmiljenoj, potrošački orijentiranoj i komercijalnoj turističkoj ponudi prečesto slučaj, oni vama.

5

Većina lokalnog stanovništva ovog dijela Južnoafričke Republike posve je neobrazovana i služi se isključivo svojim xhosa jezikom.

6

Ili, ako je riječ o muškarcu, u — brakove, jer kultura Xhosa je poligamna.

7

bijelom vjenčanju

8

Na svakih nekoliko stotina metara sagrađeni su mali poljski WC–i, dok su još samo prije nekoliko mjeseci mještani Bulungule nuždu obavljali u grmlju,

9

vrijednost jedne kune

10

najveća južnoafrička antilopa slična jelenu

11

oslikavanje stijena

12

Javlja se i pitanje bi li takav postupak bio oskvrnuće sakralnoga prostora

13

Sovina kuća

14

Moj mali privatni demon

15

Ostatak

16

Zbuki