Dva zbornika

Zbornik Nietzscheovo naslijeđe; Matica hrvatska, Zagreb, 2002; Zbornik Aristotel i aristotelizam; Matica hrvatska, Zagreb, 2003.

Zbornik pod naslovom Nietzscheovo naslijeđe priredio je Damir Barbarić, a sastoji se od kratkog uvoda i devet rasprava: »Filozofiranje ususret i usuprot životu« Davora Ljubimira, »Nietzscheovo ’antiprosvjetiteljstvo« i prosvjetiteljski obrat Samira Arnautovića. »Znanje i život u Nietzscheovu spisu »O koristi i šteti historije za život« Ivana Bubala, »Pjesnički um« Damira Barbarića, »Tragičan lik kao temelj razumijevanja dobra i zla u Nietzschea« Ksenije Grubišić, »Nietzsche i Lou Salomé« Dubravke Kozina, »Volja za moć i tehničko–radni svijet — prijeporni Nietzsche u misli Maxa Schelera« Branke Brnjić, »Nietzsche i postmoderna kritika uma — dva pristupa: Gilles Deleuze i Peter Sloterdijk, Žarka Paića, te »’Tko je važniji: umjetnik ili mislilac’« — Krležino čitanje Nietzschea« Nine Aleksandrov–Pogačnik. Ovi radovi izvorno su uglavnom bili izloženi na istoimenom simpoziju Matičnog Odjela za filozofiju, koji je koncem 2000. god. održan u Zagrebu.

Davor Ljubimir uspostavlja antitezu vjerovanja i istraživanja u službi istine. Ovaj drugi pristup, koji ni sam Nietzsche ne naziva ljudskim, odveo ga je na teško pristupačno tlo s onu stranu svega što se stoljećima samorazumljivo smatralo ljudskim, gdje se Nietzsche suprotstavlja platonističko–kršćanskom prividu što nadomješta istraživanje istine. Poteškoća Ljubimirove — inače korektne — rekonstrukcije Nietzscheova filozofiranja sastoji se u jednom previdu s dalekosežnim posljedicama: Nietzsche, naime, smatra i samu istinu obmanom, nema u njegovu filozofiranju mjesta za istinu, a posebno ne za istinu kao takvu, apsolutnu istinu, itd. Osporavajući svaki apsolut, razarajući opravdanost bilo kojega metafizičkog entiteta, Nietzsche i samu ideju istine smješta među konstrukte kojima namjenjuje razotkrivanje njihove principijelne i fundamentalne lažnosti. Nerazumijevanje Nietzscheove kritike metafizike onemogućuje i primjerenu rekonstrukciju Nietzscheove destrukcije i dekonstrukcije (iz njegova obzorja nužno metafizičkog) pojma istine.

Samir Arnautović problematizira Nietzscheov pristup prosvjetiteljstvu, u kojemu ponajprije vidi instancu pobune lišene snage da se dovede do kraja, što dovodi do kompromisnog karaktera prosvjetiteljstva. Utoliko je Nietzscheovo antiprosvjetiteljsko nastojanje izraz pokušaja ponovnog istrajavanja na prosvjetiteljskim idealima koje je samo prosvjetiteljstvo iznevjerilo. Ključan pojam Nietzscheove beskompromisne radikalizacije prosvjetiteljske pobune jest pojam aktiviteta, a njegova kritika novovjekog mišljenja (u tom sklopu naročito prosvjetiteljstva) jest kritika metafizike prosvjetiteljstva, koja zbilja pokušava učiniti metafizičnom, što rezultira potiskivanjem života. Tu je na djelu Nietzscheov aktivni nihilizam, usmjeren na otvaranje novog puta, a ne na uspostavljanje novih generalizacija.

Odnos znanja i života nalazi se u središtu Bubalove rasprave. Nietzsche je naslutio presudno značenje zaborava za prevladavanje vremena uopće i upravo se u kontekstu te slutnje mora tumačiti Nietzscheova kritika kako predznanstvene tako i moderne znanstvene historije, kojoj se suprotstavlja život. Posebna je vrijednost Bubalovog članka u tome što je precizirao bitna značenja Nietzscheovog pojma života, povezavši ih s njegovom kritikom (radikalnim odbacivanjem) metafizike.

Rasprava Damira Barbarića temelji se na antitezi Hegelova bezuvjetnog povjerenja u um (u moć uma da razotkriva istinu) i Nietzscheove fundamentalne skepse, koja se među ostalime očituje u prkosnu pitanju »Povjerenje u um — a zašto en nepovjerenje?« Ta se antiteza (kao, uostalom i svaki drugi par suprotnosti) ne smije, međutim, promatrati kao polarna suprotstavljenost, nego unutar odlučujućeg Nietzscheova uvida u kontinuum, što znači da jedino čega zbiljski imade jesu stalni prijelazi i međustupnjevi, a time se isključuje mogućnost svakog čvrstog određenja, posebno pak mogućnost polarnog lučenja jedne suprotnosti od druge. Kontinum se pri svakom pokušaju njegova misaonog dohvaćanja pokazuje kao ono što po svojoj naravi pripada uzgrednom, slučajnom i naknadnom, dakle akcidentalnom. Konačna konzekvencija jest ukidanje i samog bitka. Time Nietzsche dospijeva do jedne demonske ambivalencije: zahtjevu da se zaniječe bitak suprotstavlja se zahtjev da se nebitku suprotstavi bitak. Izlaz je u stvaranju kao pjesništvu uma, što se prema Barbariću ne bi smjelo tumačiti kao iracionalizam, nego prije kao kritiku žalosnog službovanja računu i proračunavanju.

Ksenija Grubišić usredotočuje se na problem opravdane moralne interpretacije u Nietzschea. Posredstvom rekonstrukcije spisa Filozofija u tragičnom razdoblju Grka i Rođenje tragedije autorica dospijeva do zaključka da je tragičan lik (npr. Dioniz koji grešna čovjeka izbavljuje od naslijeđenog titanskog grijeha) temelj koji omogućuje uvid u Nietzscheovo prevrednovanje svih vrijednosti, ali ujedno i u njegovo učenje vječnog vraćanja, u čemu je sadržana i apologija života.

Prerano preminula Dubravka Kozina posvetila je svoju raspravu jednom tek prividno biografskom pitanju, odnosu Nietzschea i Lou Salomé. Lou Salomé bila je, filozofski gledano, igračka sudbine koja je Nietzscheu pružila predah, a kroz njezine stihove pjesme Molitva životu probio se impuls koji ga je gurnuo prema radosnom potvrđivanju misli vječnog povratka jednakog.

Branka Brujić problematizira Schelerovu interpretaciju Nietzschea. Premda Scheler nije dao neku sustavnu interpretaciju Nietzscheove misli. Nietzscheov je utjecaj na Schelera izrazit, posebno u sferi kritike morala. Autorica ukazuje na organsku povezanost Nietzscheove koncepcije volje za moć sa Schelerovom temeljnom odrednicom moderne znanosti i tehnike, koja se sastoji u volji za vladanjem prirodom. Scheler se glede ontološkog statusa vrednota izrijekom suprotstavlja Nietzscheu ali je suglasan s Nietzscheovim postulatornim ateizmom, iako se svojom kozmičkom solidarnsoti radikalno distancira od agresivnog karaktera Nietzscheove volje za moć u odnosu na prirodu.

Žarko Paić interpretira Nietzschea u kontekstu Deteuzeove i Sloterdijkove postmoderne kritike uma. Nietzsche je radikalno doveo u pitanje smisao filozofije kao metafizike, ali i njen autoritetom tradicije prenošen duhovni položaj u svijetu. Na toj je ocjeni zasnovana i autorova tvrdnja da je Nietzsche suvremen u onom smislu u kojem aktualnost označava puku ekstazu sadašnjosti kao prolaznosti, što se dokazuje postmodernističkom recepcijom Nietzschea. Korektna interpretacija dvojice istaknutih predstavnika postmoderne ostaje, ipak, dužna odgovora na temeljno pitanje: U čemu se sastoji suvremenost postmoderne i postmodernizma i zašto bi se Deleuzeovom i Sloterdijkovom recepcijom trebala dokazivati aktualnost Nietzscheove kritike metafizike?

Nina Aleksandrov–Pogačnik rekonstruira Krležino čitanje Nietzschea. U ozračju Krležinih dnevničkih zapisa, obilježenih osjećajima potpune praznine i tjeskobe, koji su ujedno i jedno od ishodišta njegove poezije i ranog dramskog stvaralaštva, autorica prepoznaje i izvjestan utjecaj lektire Nietzschea (mada taj utjecaj nije od presudne važnosti). U tom se smislu može uspostaviti i paralelizam Nietzscheova i Krležinog estetizma.

I drugi zbornik uredio je Damir Barbarić, a on predstavlja izbor priloga s istoimenog simpozija održanog u studenome 2001. god. u Zagrebu. Pored kratkog uvoda zbornik donosi osam rasprava: »Otvorena značenja Aristotelove metafizike« Samira Arnautovića, »Kategorije i istina kod Aristotela« Francija Zorea, »Znanje kao vrlina« Filipa Grgića, »Aristotelova teorija sanjanja« Pavela Gregorića, »Aristotelovo svjedočanstvo o Sokratu« Damira Marića, »O problemu gibanja: Zenon, Aristotel, Heisenberg« Borisa Kožnjaka, »Komentari Tome Akvinskoga na Aristotelova djela« Augustina Pavlovića i »Bitak kao prisutnost — osnovne crte Heideggerove interpretacije Aristotela« Damira Barbarića.

Samir Arnautović pokušava odgovoriti na pitanje što metafizika znači u Aristotela, pri čemu dovodi u pitanje uobičajeno svođenje čiste teorije na znanje bez praktičnog cilja (Arnautović, nažalost, spada među brojne filozofske pisce koji neupitno poistovjećuju praktično s praktičkim), upućujući na mogućnost interpretacije Aristotelove prve filozofije kao mišljenja svih životnih vrijednosti u njihovim najopćijim principima. Slijedilo bi da izvor samodostatnosti ne leži u samosvrhovitosti čistog motrenja, nego u superiornost najobuhvatnijeg mišljenja. Tu je bitan Aristotelov predpojam filozofije, prema kojemu je ova određena kao traganje za razumijevanjem, dok je zadaća same filozofije određena u smislu istraživanja prvih počela. Na taj se način pitanje o Aristotelovoj filozofiji može postaviti u okviru tumačenja filozofske tradicije kao otvorenog polazišta za suvremeno mišljenje.

Franci Zore tematizira Aristotelov problem istine u kontekstu stoljetnog sukoba platonizma i aristotelizma, te pitanja o ontološkom statusu njegovih kategorija (a to pitanje upućuje na pitanje o mjestu Aristotelove logike unutar filozofije). Iz motrišta platonovske ontologije Aristotel ne govori toliko o izricanju istine koliko o istinitom izricanju, pa je stoga on prije logičar nego ontolog: spoznaja prvih načela nije moguća na razini logike, ali to i nije bila Aristotelova nakana. U određenom smislu on je više bio deskriptivni fenomenolog nego metafizičar, a njegova vezanost za svagdanje iskustvo iskazuje svoju aktualnost ponajprije glede suvremene koncepcije znanosti.

Etičkoj dimenziji znanja posvećena je rasprava Filipa Grgića. Aristotelovo određenje znanja kao vrline sučeljava se s dva problema: prvi se sastoji u dosegu tvrdnje o znanju kao vrlini, a drugi se odnosi na značenje same te tvrdnje za Aristotela. Na osnovi istovjetnosti logike vrline i logike znanja moguće je dokazati, tvrdi autor, da znanje posjeduje istu logiku kao i vrlina, i to u smislu analogije stjecanja, posjedovanja i odjelovljivanja znanja i vrline. Ključan pojam je tu hexis, određen kao suprotnost privaciji, kao odnos imatelja i onoga što on imade, te kao nahođenja.

Prikazujući ono što znademo, ujedno možemo odgovoriti na pitanje što to znači znati, ali samo pod pretpostavkom da smo za to dobro disponirani s obzirom na naš razum. Ista logika važi, dakle, i u etici i u metafizici, logika hexeis.

Pavel Gregorić problematizira jedan naizgled posve marginalan aspekt Aristotelove filozofije, Aristotelovu teoriju sanjanja. No, predmet te teorije nije san, nego ciklusi sna i budnosti, snoviđenja ili, najpreciznije, usnovine (ova nezgrapna riječ označava prilike koje se pojavljuju usnulome), a tu su vrste predodžbe koje se javljaju kao posljedica prethodnih opažaja. Rekonstruiravši karakteristike usnovina, Gregorić dospijeva do zaključka prema kome Aristotel imade robusnu teoriju sanjanja koja uvjerljivo obrazlaže cijeli niz pojavnih značajki usnovina sa stanovišta racionalno utemeljene i konzistentne (iako empirijski pogrešne) fiziologije. No, ta teorija ne može objasniti san kao narativnu strukturu, niti tu strukturu može rekonstruirati. Njoj nedostaju još neki važni interpretacijski aspekti, tako da je ona bespomoćna pred iskustvom sanjanja, što se može objasniti reduciranim predmetom njenog istraživanja.

Aristotelovim pristupom Sokratu bavi se u svojoj raspravi Damir Marić. Ključna važnost Aristotelova svjedočanstva o Sokrata sastoji se u tome da se teorija ideja ne može pripisati Sokratu (koji se bavio samo etičkim pitanjima) nego tek Platonu. Autor razmatra Aristotelove iskaze koji se odnose na Sokrata, uzima u obzir niz novijih interpretacija Aristotelovog svjedočenja o Sokratu, te na temelju svega zaključuje da je Aristotelovo svjedočanstvo o Sokratu važno zato što nam omogućava da unutar Platonovih ranih dijaloga potražimo učenje povijesnog Sokrata.

Historijski kontekst i aktualnost Aristotelova pojma gibanja tematizira u svojoj raspravi Boris Kožnjak. Rekonstruiravši Aristotelovo poimanje gibanja, pri čemu adekvatno koristi filološku metodu, autor tu koncepciju sučeljava sa Zenonom Elejcem posvećujući posebnu pažnju Aristotelovim odgovorima na eleatski problem. Tim svojim odgovorima on nije samo razriješio jedan od velikih problema grčke misli, nego je ujedno zacrtao i smjer u kojem će se više od dvije tisuće godina nakon njega razvijati matematička misao, naročito učenje o neprekidnosti i neograničenosti. Aristotel je ujedno i preteća moderne fizike u njenoj antitezi glede klasične teorije. Aristotelova koncepcija gibanja posebno je važna s obzirom na današnja otvorena pitanja vezana uz gibanje u fizici mikrosvijeta.

Rasprava Augustina Pavlovića, posvećena komentarima što ih je Toma Akvinski dao na Aristotelova djela, bila bi tipičan primjer jedne skolastičke studije kada se ne bi oslanjala na srazmjerno brojnu recentnu literaturu posvećenu Tominoj recepciji Aristotela. Napominjući kako Tomi Akvinskom nisu stajale na raspolaganju suvremene znanstvene interpretacijske metode, autor zaključuje da su Tomini komentari usmjereni na vjerno izlaganje Aristotelova nauka, ali i obilježeni pojedinim korekcijama, te otvoreni prema daljnjim zaključcima.

Heideggerovo tumačenje Aristotela predmet je zaključne rasprave Damira Barbarića. Aristotel je stalni Heideggerov suputnik i nakon tzv. okreta, ali ne treba zanemarivati mijenu u Heideggerovoj interpretaciji Aristotela do koje dolazi 1939. god. No, ni ta mijena ne dovodi u pitanje temeljni identitet Heideggerova općeg stava prema Aristotelu. Vodeće pitanje Heideggerove interpretacije Aristotela ostaje slijedeće: Može li se u njega naći zadovoljavajuće obrazloženje općeg grčkog izlaganja bitka u smislu postojane prisutnosti. Heideggerovo ekstatično jedinstvo svih triju ekstaza izvorne vremenitosti ovisi o Aristotelovoj ideji mirovanja prisutnosti, ono se sučeljava sa središnjom Aristotelovom odredbom bitka kao prisutnosti. Heidegger je u Aristotela kao ono filozofski najizazovnije najprije spoznao i uvidio upravo misao o bitku kao prisutnosti, a u toj je misli sadržano i razumijevanje vremena kao onoga što, uzeto u cjelini svoje biti, miruje.

Zaključak

Ova dva zbornika posvećena su Nietzscheu i Aristotelu, vjerojatno dvojici u nas najprisutnijih i najdiskutiranijih mislilaca. Tematski, sadržajno, metodološki i kvalitativno veoma heterogeni prilozi predstavljaju primjeren presjek njihove recepcije na hrvatskom jezičnom području, a ujedno su dijelom indikativni i za opće stanje filozofskog istraživanja i mišljenja u Hrvatskoj i u susjednim zemljama (u zbornicima su, naime, zastupljeni i autori iz Bosne i Hercegovine, kao i jedan slovenski filozofski pisac). Već bi i ovi podatci bili dostatni za načelno pozitivnu ocjenu oba zbornika, a ta ocjena se može učvrstiti i konkretizirati upućivanjem na visoku kvalitativnu razinu pojedinih priloga, koji u tom smislu obogaćuju opću filozofsku kulturu u našoj zemlji.

Zvonko Šundov