Četiri razgovora

Georg Tabori

Četiri razgovora

Iluzija o besmrtnosti

Kolovoz 1998. George Tabori u razgovoru s Jörnom Jacobom Rohwerom.

ROHWER: Gospodine Tabori, jednom ste rekli da se ljubav obnavlja posredstvom našeg neprolaznog nagona za razaranjem. »Želja za nasiljem i strah od njega — te dvije stvari održavaju svijet u ravnoteži.« Zanima li vas ono zlo u čovjeku?

GEORGE TABORI: Ne zanima. Uistinu ne znam što bih započeo s pojmom zla. Čak i kad čovjek u sebi nosi nešto zlo, on po sebi nije zao. Već me moj otac odvraćao od takvih uopćenja. Kada mi je bilo deset godina, upitao me: »Što ste danas učili u školi?« Ja sam rekao: »Učili smo da su svi Rumunji pederi.« Ošamario me je tako jako da je sve zazvonilo, jedini put u životu, a zatim je rekao: »Najprije: nisu svi Rumunji pederi. Zatim: kad bi bili pederi, ni to ne bi bilo loše. I konačno: ne postoje Rumunji u množini!« To sam upamtio i zato je za mene nezamisliva podjela ljudî na dobre i zle. Dobro je pomiješano sa zlim, a zlo s dobrim — u svakome od nas.

ROHWER: Vrijedi li to i za Adolfa Eichmanna, kojeg ste jednom nazvali ’žrtvom’?

GEORGE TABORI: Eichmann je za mene postao žrtvom onoga trenutka kada su ga u Izraelu smjestili u stakleni kavez i protiv njega otpočeli proces. Čim čovjeka dohvati law and order, u meni se budi sažaljenje. Razumjeti ljude, prepoznati poriv — ali ostati moralan, to je, eto, za mene smisao života.

ROHWER: Ne predstavlja li moral i hrabrost izricanja jasnih stavova?

GEORGE TABORI: Eh, sad, ovo što sam rekao uistinu je komplicirano; a kad sad čujem riječ moral, iznova se počinjem pitati na što bi se pod tim moglo misliti... Ali ostajem pri onome što sam rekao o Eichmannu. Mislim da se dijalektika žrtve i počinitelja mijenja od trenutka hvatanja i zatvaranja počinitelja. Tada on postaje žrtvom.

ROHWER: No time ne postaje nevin.

GEORGE TABORI: Ni u kom slučaju; samo što vam ne mogu reći da li postoji ona ’pravednost’ sa stajališta s kojeg nam je dopušteno suditi o ’počinitelju’. Zato nisam postao ni sudac, ni odvjetnik, već pisac.

ROHWER: I režiser.

GEORGE TABORI: Da — iako tu riječ baš i ne volim čuti. Uvijek me podsjeća na ’režim’ i ’vladavinu’. Sebe radije nazivam playmakerom, razigravačem, igračem koji diktira tijek igre, što ja znam...

ROHWER: Priznajem, zvuči bezazlenije. Možda vas zato glumci i publika poštuju kao očinski lik.

GEORGE TABORI: Očinski lik? O tome trebam porazmisliti. To je zbog mojih godina? Zbog toga što se rado upoznajem sa svim nepoznatim ljudima koji su uvijek oko mene i ne gledam ih kao pjevače, glumce ili ’zvijezde’, već kao ljude? ’Čovjek’ — to mi je najdraža riječ u njemačkom jeziku. Svakog pokušavam vidjeti i shvatiti konkretno i kao pojedinca. Na pitanja o žrtvama i počiniteljima odgovaram uglavnom s humorom. No humor ne znači samo praviti viceve ili biti veseo, humor znači ispričati priču. Priču koja pokatkad završava s katastrofom. Humor je jedna smrtno ozbiljna situacija.

ROHWER: I s kojim emocijama reagirate na tu situaciju?

GEORGE TABORI: S tugom. Jer nikada neću doznati da li je prednost ili mana što sam ipak sretno utekao onom najgorem u svome životu.

ROHWER: U godinama uspona fašizma mirno ste živjeli u Londonu, Istanbulu i Jeruzalemu. Kada ste, kao razmjerno dobro informirani vojni dopisnik, saznali za njemačku politiku uništenja?

GEORGE TABORI: Vrlo kasno, kao i svi mi. Radio sam tada za United Press i Aftenbladet, kasnije i za BBC. Sjećam se da sam 1944. ili 1945. godine u Londonu na BBC–u čitao rane jutarnje vijesti u kojima se javljalo da su savezničke snage u Njemačkoj otkrile koncentracione logore. Tada sam prvi put stekao nekakav pojam o tome što zapravo predstavlja ’Auschwitz’ ili ’koncentracijski kompleks’. Točno se sjećam trenutka kada sam dobio vijest; morao sam je prevesti s engleskog i pročitati. Tek nakon rata saznao sam da je moj otac stradao u Auschwitzu. To su mi rekla dva Mađara koja su preživjela logor i vratila se kući. Gledali su kako je odlazio u plinsku komoru. No ja nisam bio svjestan što je ’Auschwitz’ uistinu značio. Ostalo mi je samo pitanje: ’Zašto ja nisam nastradao, zašto sam ja imao sreće — zašto? ’ Danas mislim da nije bilo slučajno što mene nisu ubili, a za razliku od mnogih članova moje obitelji. I ta ’sreća’, mislim, nazovimo to srećom, pratila me čitav život.

ROHWER: Kada ste u proljeće 1945. godine američkom agentu Francesu Pindycku ponudili jedan od svojih rukopisa kao građu za film i nakon kraćeg vremena preselili se u Hollywood — i to je vjerojatno bilo iz želje da napustite Europu obilježenu ratom i razaranjem.

GEORGE TABORI: I da i ne. Bio sam ’ozbiljan’ pisac, oženjen i radio u Londonu na BBC–u; jednoga dana iskrsnuli su nekakvi Amerikanci i opisali mi život u Hollywoodu u najljepšim bojama. Ići u Hollywood, ma prekrasna ambicija, ali za mene i putovanje u nepoznato. Namjeravao sam ostati tri mjeseca, a ostao sam dvadeset godina. Iako sam kasnije surađivao s Alfredom Hitchcockom, Anatolom Litvakom i Elijom Kazanom, pisanje scenarija nikada nisam shvaćao ozbiljnim poslom i nerado sam mu se predavao. Sistem u Hollywoodu bio mi je jednostavno stran. Sjećam se i da sam nešto sati proveo na snimanju filma Casablanca i da mi je to bilo strašno, sve puno klišeja. Mislio sam: za Boga miloga, pa što je napravio taj Curtis, taj Mađar Michael Kertész? Pa ja sam tijekom rata bio u Casablanci i zapamtio je sasvim drugačije... Danas mi film izgleda vrlo dobar. Jer razumijem da je bajka, celuloidna iluzija. Jednako kao i filmske zvijezde koje sam tada susreo u Hollywoodu i koje su se uskoro pokazale kao sasvim normalni ljudi — Clark Gable, Ingrid Bergmann, Marilyn Monroe, Marlene Dietrich i svi drugi. Dobro sam poznavao Gretu Garbo, na primjer, ona je tada već zalazila u četrdesete. U svojoj mladosti obožavao sam je kao ’kraljicu Kristinu’, a bila je sasvim obična gospođa Gustafsson koja se u Hollywoodu dosađivala.

ROHWER: Kasnije ste se s Marlene Dietrich više puta susreli u New Yorku.

GEORGE TABORI: Da. Susretali smo se često, ja sam u školu vodio svog sina, a ona svog unuka. Marlene je bila vrlo simpatična, vrlo ljudska i vrlo direktna. Stanovala je u 95. ulici, tamo je stanovala i njezina kći. Tada je započela Marlenina pjevačka karijera. U New Yorku su je obožavali. Kada je praizvođen moj prvi kazališni komad, Flight into Egipt, nisam prisustvovao podjeli uloga. Glavnu žensku ulogu dobila je Gusti Huber, i to, nažalost, nije bio veliki uspjeh. Nedugo nakon toga susreo sam Marlene, koja mi je rekla: »Da sam ja igrala ulogu, komad bi još uvijek bio na repertoaru!« Da — morao sam joj dati za pravo.

ROHWER: Je li vam krivo što ste se etablirali prvenstevno kao kazališni pisac, a ne kao romansijer? Na početku svoje karijere pisali ste samo romane, a roman Beneath the Stone polučio je znatan uspjeh.

GEORGE TABORI: Romane sam pisao deset godina. Doduše, trebalo mi je nekoliko godina dok nisam stekao hrabrost objaviti napisano; iz razloga jer sam pisao na jeziku koji mi je ispočetka još uvijek izgledao tuđ i jer sam morao iskustiti da Englezi jedino sebe smatraju sposobnima za pisanje na engleskom jeziku. U ono vrijeme malo je drugih autora prevođeno na engleski; Marcel Proust i Thomas Mann predstavljali su iznimke. Arthuru Koestleru pošlo je za rukom etablirati se tijekom rata. A ja, eto, nisam bio genijalan, a ni sreća me baš nije pratila: bio sam prosječan stranac rođen u Mađarskoj koji je slučajno još i pisao. Ranije je prosječnost bila manje raširen i manje prisutan fenomen. Nije mi bilo lako izaći na kraj s time; u međuvremenu sam nekako uspio. William Shakespeare, kojega nikako ne možemo smatrati prosječnim, napisao je trideset i pet komada, od toga poznajemo šest ili sedam, ostali se izvode rijetko, neki čak nikada. Ja sam napisao trideset, možda trideset i pet komada — nisam brojao. Ako me dva ili tri komada nadžive, i to bi već bilo dovoljno. Više ne očekujem. Mnogo sam pisao otkako sam se vratio u Njemačku, započeo sam čak i svoju autobiografiju. Možda se tako ponovno vratim onoj osobnoj razini, onom međusobnom odnosu autora i čitatelja koji je toliko važan kod pisanja romana i koji ga u bitnome razlikuje od pisanja za film ili za kazalište. Bilo bi to lijepo.

ROHWER: Godine 1968. vratili ste se u Berlin nakon trideset i pet godina. Što ste posljednje vidjeli kao osamnaestgodišnjak, toga više nije bilo, sve ste zatekli drugačijim. Sjećate li se prvog dana svog povratka, svojih prvih utisaka i osjećaja ugledavši podijeljeni i još uvijek ratom razoreni Berlin?

GEORGE TABORI: Grad mi je izgledao mirnijim i otrcanijim nego na početku tridesetih godina. Kuća u Rankestraße u kojoj sam stanovao još uvijek je bila na svom mjestu, ali Café Hessler, preko puta velikog kina kod Kolodvora Zoo, bila je srušena. Kad danas prolazim mimo, često pomislim: aha, bila je tu...

ROHWER: Prisjećate li se toga s tugom ili s radošću?

GEORGE TABORI: Pa i s radošću. Ljudi za koje sam tada radio kao volonter, berlinska obitelj Kretzschmar, bili su prema meni vrlo dragi. Prihvatili su me kao svoga sina — u vrijeme koje je bilo opako za Njemačku. No ja sam bio mlad, glup i znatiželjan, išao sam u kazalište, gledao Elisabethu Bergner, Curta Boisa, Uspon i pad grada Mahagonnyja Weilla i Brechta. Za mene je to bilo neobično i neuobičajeno. U svojoj gluposti nisam sasvim shvatio o čemu se radi. Ali glazba mi se svidjela... Kada sam se 1968. godine vratio, više nije bilo starog Berlina. Preko Checkpoint Charliea dospio sam u istočni dio grada, neko sam vrijeme tamo i živio — u hotelu ’Unter den Linden’.

ROHWER: Često ste posjećivali kazalište Berliner Ensamble, zar ne?

GEORGE TABORI: Jesam, i tek tamo sam zapravo stekao osjećaj i shvatio kako treba postavljati Brechta. Pokušali smo ga ranije postaviti i u New Yorku, ali tek sada sam vidio koje se mogućnosti tu kriju. Taj me osjećaj više nikada nije napustio.

Jedne večeri, povodom neke svečanosti, bio sam s drugim gostima pozvan na pozornicu. Poredali su nas po abecedi i svi su držali duge govore. Nakon što je slovo ’S’, dakle Strehler, govorio dobrih tričetvrt sata, na red je došlo ’T’, Tabori. Sa mnom se dogodilo nešto čudno: prišao sam mikrofonu i zastao na trenutak. Zatim sam potrgao svoj rukopis i zaplakao. »Kog’ Boga cmizdriš?!« čuo sam Helenu Weigel koja je sjedila u prvom redu. Ali ja nisam mogao ništa drugo — samo sam stajao i šutio, minutu vremena, a onda sam se vratio na svoje mjesto. Nekoliko mjeseci kasnije, već sam se odavno vratio u New York, postao sam svjestan što me to tako pogodilo: usprkos velikog poštovanja koje sam gajio prema Brechtu, shvatio sam da moram poći drugim, vlastitim putem i da je sve prošlo nepovratno pokopano. Tuga zbog te iznenadne spoznaje oduzela mi je riječi i izrazila se u suzama.

ROHWER: Iste godine postavili ste u berlinskom Schillertheateru svoj komad o Auschwitzu pod naslovom Kanibali. Zbog protesta židovske zajednice praizvedba je skoro odgođena, a slično se dogodilo i nekoliko godina kasnije u Frankfurtu, kada se radilo o Fassbinderovom komadu Smeće, grad i smrt.

GEORGE TABORI: Onoliko koliko je moj komad bio ’opscen’, toliko je i Fassbinderov bio ’antisemitski’ — znači, nimalo.

ROHWER: Vaš komad je oštro kritiziran kao neuspjela adaptacija Shyloka.

GEORGE TABORI: Često se dogodi da komad u svojoj recepciji bude pogrešno shvaćen, ponajviše od strane kritičara. Dva puta sam postavljao Mletačkog trgovca i odlično poznajem lik Shyloka. Ja, doduše, imam sasvim osobitu predodžbu i o Shakespeareu i o Shyloku, no meni nikad ne bi palo na pamet niti jednog, niti drugog dovesti u vezu s tim komadom. Fassbinderov komad nisam vidio na pozornici, čitao sam ga i nije mi se činio posebno zanimljiv; no nisam pronašao nikakav razlog zbog čega bi protestirao protiv njega ili optužio njegovog autora za antisemitizam. Užasno me smetao onaj sveopći bijes koji se digao protiv njega; koliko znam i osjećam, Fassbinder nije bio antisemit. Njegov komad je jednostavno bio pogrešno shvaćen.

ROHWER: Uvijek kada ste se osjećali neshvaćenim, posegnuli ste za onom Beckettovom rečenicom: »Posrtati, uvijek posrtati, iznova posrtati, bolje posrtati.« S kojim se komadom osobno osjećate najdublje povezani, a javno ste doživjeli najmanji neuspjeh?

GEORGE TABORI: Ha, Goldberg varijacije i Mein Kampf, to su moja najuspješnija djela. Ne bih mogao reći koji mi je komad najdraži. Babylon–Blues mi se strašno svidio, iako je to jedina moja režija koja je propala u Burgtheateru. Komad se satoji od pojedinačnih prizora koji pripovijedaju o sreći i koji svi zajedno tvore cjelinu. Možda djelomice zbog toga nije uspio. Uspjeh — ma što to zapravo znači? Uspjeh nije najvažniji u životu — eh, to sam naučio. Meni nije stalo do izvedbe kao izvedbe, već do iskustva s pokusa.

ROHWER: To je stav koji je često izazivao negodovanje kritičara. To vas je prije nekoliko godina potaknulo na izjavu kako kritičari od znata boluju od korupcije i prezasićenosti, pa im je užitak povrjeđivati druge.

GEORGE TABORI: Moj odnos prema kritičarima promijenio se tek u Njemačkoj; neki su mi postali i prijatelji. U Engleskoj i Americi nezamislivo je diskutirati s kritičarem i s njime biti prijatelj. No bez obzira na to, mislim da su postavljanje komada i kritika dvije iz temelja različite stvari. Vrlo je bitno kako neki kritičar piše. Ali čak i ako je dobar, kritičar će zastupati stajalište koje je tendencijski suprotno od onoga što iskazuje izvedba. Jer se radi o njegovom iskazu. Jer kritičar opisuje nešto drugo od onoga što opisujem ja. Zbog toga se i mogu nositi s lošom kritikom.

ROHWER: Dakle, istina scenskog djela i kritičareva istina međusobno se isključuju?

GEORGE TABORI: Tako je. No sve takve primjedbe moram najprije probaviti. Ranije je to išlo brzo — mogao sam mnogo brže reagirati. Danas moram promisliti, godine su tu. Možda se prekosutra probudim u šest ujutro i kažem: e pa da, tako je!

ROHWER: Onda me nazovite.

GEORGE TABORI: Eh, hoću! (smijeh)

ROHWER: Kritičarka iz Münchena, koja je 1981. godine dva mjeseca pratila vaš rad na probama, napisala je da je Taborijevo kazalište »zrcaljenje njegovog JA — tragedija Tabori: on se u svom radu prisjeća Njemačke i svojim joj se radom osvećuje. Tko ga ometa u poslu, oduzima mu zrak neophodan za disanje.«

GEORGE TABORI: Ako ću biti iskren, to sa mnom nema nikakve veze. Zvuči, doduše, pametno, i lijepo je napisano, pa ako ona i misli da je otkrila neku novu istinu, moram reći: moja istina i istina tih kritičara dva su poptuno strana svijeta. Ne želim time reći da sam u pravu — to je isključivo stvar ukusa ili toga kako tko osjeća; samo, često sam se u posljednjih deset godina pitao kako je moguće da najinteligentniji kritičari žive u toliko drugačijem svijetu. Ali u redu je — pokatkad nesporazumi mogu biti vrlo produktivni.

ROHWER: Stanje suvremenog kazališta čini vam se manje produktivnim, zar ne?

GEORGE TABORI: Zabrinuit sam, uistinu, prvenstveno što se tiče budućnosti kazališta. Ne zbog mene — što se meni još može dogoditi? Mnogo sam pisao i režirao, postavio sebi visoke zahtjeve i često se preopteretio. U međuvremenu su me sustigle godine, ne osjećam se najbolje i kazalište mi više nije toliko važno: berlinska kazališta, Schillertheater, Schloßparktheater, Freie Volksbühne, Admiralpalast — kazališta se jednostavno zatvaraju i to mi je žao. Konačno, zbog kazališta sam se i vratio u Njemačku, jer tu ga se još uvijek shvaćalo ozbiljno i jer je nudilo toliko toga različitioga i dobroga. Kazalište i žene, to je ono najbolje što sam iskusio na njemačkom govornom području. Može zvučati smiješno, ali ja to mislim ozbiljno.

ROHWER: Često ste govorili i pisali o vašoj ljubavi prema ženama. Vaša dadilja Anna navodno vas je u osmoj godini zavela na kuhinjskom stolu. Kako da to čovjek sebi predstavi?

GEORGE TABORI: Tja, ni sâm više ne znam kako je to bilo moguće, davno je to bilo. U svakom slučaju, bio sam strašno malen i o tome ništa nisam znao — sve dok iznenada nije profunkcioniralo. Sirota Anna iz Olomouca bila je otpuštena kad su moji roditelji saznali za to. Ali ’zaveden’ — pa što to znači? Nema ništa posebnog u tome, to je dio moje povijesti.

ROHWER: Vaša mladost, pisali ste, bila je sve drugo nego zlatna: »Bijedni školski dani, fašistička čizma, izbjeglištvo, rat, promašene ambicije, pali bogovi, zamršen zadatak mijenjanja jezika i snova, izbrisana obitelj, beskonačno čišćenje mozga zamagljeno nonsensima, infantilna mješavima mašte i stvarnosti i barbarsko zaprepaštenje što svako najmanje povećanje znanja samo povećava neznanje.«

GEORGE TABORI: Prošlo je nekoliko godina otkako sam to napisao. U međuvremenu se mnogo toga promijenilo, ja sam se promijenio i drugim očima gledam i svoj život i svijet. Ranije sam sve vidio prilično jasno: povijest, moju ulogu u tom mom životu i kazalištu, moj odnos prema stradanju i prema problemima čovječanstva. Danas mi sve izgleda drugačije. Nalazim se u nekakvoj situaciji traženja, možda tražim onu posljednju definiciju. Hoću li je još uspjeti pronaći? Ne mogu obećati.

ROHWER: Živite, dakle, u stanju velike neizvjesnosti.

GEORGE TABORI: Točno. Prije stanovitog vremena pozvan sam kao gost u Budimpeštu, na skup koji je u Mađarskoj organizirala Njemačka akademija za jezik i književnost. Bio sam smješten u hotelu Gellert, gdje sam kao dijete često išao na bazen. Prozor moje sobe gledao je na Dunav. Poznavao sam svaku zgradu, svaki most, sve što sam s prozora vidio. Znao sam kako je sve to nastajalo, poznavao sam grad. A ipak mi je bio stran. Kao stranac gledao sam kroz prozor i nisam se osjećao kao kod kuće.

ROHWER: Jeste li u tom trenutku osjetili čežnju za nečim?

GEORGE TABORI: Ne znam. Biti stranac je nešto što je strašno komplicirano, tim više što se to za mene pretvorilo u nešto ekstremno... Sad imam skoro osamdeset i pet godina i već neko vrijeme osjećam kako se približavam kraju. Mislim da većina ljudi vjeruje da će živjeti vječno, iako zna da to nije moguće. Ali nekako su uvjereni da će uvijek biti kako je sada i da se stanje neće pogoršati. I ja sam tako mislio, obračunao sam se sa smrću kao i većina pisaca koje volim. Znao sam da je tu — uvijek me to zaokupljalo. Ali zapravo nikada nisam shvatio da će život jednom završiti.

ROHWER: Shvaćate li sad...?

GEORGE TABORI: Shvaćam. Sad shvaćam da je to bila jedna iluzija, iluzija o besmrtnosti. I sad se pripremam.

ROHWER: Biste li htjeli umrijeti u Njemačkoj, biti pokopan u Njemačkoj?

GEORGE TABORI: Pokopan ne bih htio biti, to nikako. Pokopi na kojima sam bio — mislim, grob — pa unutra u lijesu — to je vrlo, vrlo neugodno. Zapravo, moglo bi mi biti svejedno jer neću znati što se zbiva. Ali ipak bih sâm htio odlučiti što će se zbiti s mojim tijelom. Nekako sam uvijek pomišljao na kremiranje, tako da svoj pepeo rasporedim u šest ili osam urni, pa ih dam različitim ljudima — mojoj ženi, djeci, rođacima. Ali kad sam pred nekoliko godina od prijatelja liječnika saznao da bi se moj pepeo pomiješao s nečijim tuđim pepelom i tako više ne bi bio moj, već nekakav pepeo... eh, otada sam nemiran jer ne znam što učiniti. Dobro da ste me to pitali — razmislit ću o tome...

Kazalište — nedovršeno kao i život

Ulomci razgovora kojeg su 8. svibnja 1999. godine na berlinskoj Akademie der Künste vodili George Tabori, Maria Sommer, Michael Verhoeven i István Eörsi.

MARIA SOMMER: George, zapazila sam da se gotovo u svim našim razgovorima pojedine riječi ponavljaju i da su one možda karakteristične za tvoj život. Jedna od takvih riječi je i riječ ’stranac’.

GEORG TABORI: Da.

MARIA SOMMER: Zanima me da li je taj osjećaj da si stranac uistinu toliko ukorijenjen u tebi bez obzira gdje se nalaziš i što on zapravo za tebe znači?

GEORG TABORI: U tridesetim godinama, kada sam prvi put otišao od kuće, nakon određenog vremena shvatio sam da sam stranac. Na to ni u kom slučaju ne gledam negativno i otada smatram da je vrlo dobro biti stranac. Ponajprije, kad je čovjek u ovakvom smislu stranac, sve vidi s određene distance. Vidi sve, pa i stvari koje obični ljudi ne primjećuju. A svjesno sam se osjećao kao stranac, kao tuđinac tek početkom četrdesetih godina. Nije to loše.

MARIA SOMMER: To svakako nije ništa loše. No, što misliš, da li je to utjecalo i na tvoje pisanje?

GEORG TABORI: Pišem na engleskom i moram priznati: iako već trideset godina živim u Njemačkoj, njemački jezik još uvijek ne znam dobro — članove, na primjer, die, der, das. Ali postupno i moj engleski postaje vrlo upitan. Mađarski uopće ne znam, tek ponešto zamuckujem. Kad bih, recimo, šest mjeseci boravio u Mađarskoj, vjerujem da bih ga se opet prisjetio. No trenutno ne vladam nijednim jezikom. Ne čujem ništa, više ni ne vidim kako treba. A to mi se čini odličnim.

GEORG TABORI: Upravo si, govoreći o svom engleskom, upotrijebio riječ »upitno«. Trenutno u Beču probaš novi komad pod naslovom Čistilište. I on, rekao si, predstavlja nešto upitno.

GEORGE TABORI: ...upitno je sve što pišem...

MICHAEL VERHOEVEN: ...ali mislio si izričito na to da komad nastaje tek na probama, kroz rad s glumcima. Zatim si mi pričao da si pridodao jednu ratnu scenu. Ima li to kakve veze s Kosovom — neposredno ili posredno?

GEORGE TABORI: Ima... Svi su stranci. Kad se pomisli koliko ima Kineza, Afganistanaca, Amerikanaca, Engleza, mora se uvidjeti da su stranci uvijek u većini.

Dakle, u Čistilištu, u tom komadu, riješili smo stvar tako da su svi glumci odlučili govoriti s akcentom. Dakako, bečki kritičari će mi to zamjeriti. Ali baš mi je svejedno.

MICHAEL VERHOEVEN: Opet zaobilaziš moje pitanje. Pitao sam te u vezi nove ratne scene.

GEORG TABORI: No da, napisao sam jednu novu scenu... Ne volim govoriti o komadu prije izvedbe. Vrijeme pokusa mnogo mi je draže od (smije li se to reći?) predstave, jer je uistinu kreativno i jer svakog dana dolazi do promjena. Publici nije mjesto na pokusima. Ljepota pokusa je u tome što smo tamo samo mi i što se svakog dana nešto mijenja. To volim. Znam da su drugi drugačiji. Postoje i kazališni pisci poput Istvána Eörsija, koji ne vole kada se stvari mijenjaju. Naime, za mene kazalište nije literatura, eto, samo to želim reći. Kazalište nastaje u sâmoj predstavi, jedino tako. Čitati kazališne komade, kao što je to uobičajeno na njemačkom govornom području, za mene je besmisleno, jer na pozornici sve uvijek ispada drugačije.

ISTVÁN EÖRSI: Tijekom proba moga komada, režirao ga je George, pokatkad sam uistinu bio bijesan zbog promjena, no sve u svemu imponiralo mi je. I ne treba mu vjerovati kada kaže da mu je tek izvedba važna, njega zapravo već ni premijera ne zanima. Pokusi su mu nevjerojatno važni; osjetio sam to radeći s njime. Uživa u njima i vrlo je kreativan, a drugorazrednim smatra ispadne li predstava na kraju dobra ili loša. Tome se uistinu divim; sâm sam uvijek orijentiran na to da se nešto ostvari i postigne. A, eto, tu sad postoji jedan čovjek kojega nimalo ne zanima ono što bi trebalo postići, već je zaokupljen radom i procesom.

MARIA SOMMER: Spomenula bih i drugu riječ koji mi je uvijek padala na pamet kad se radilo o tebi, George. Ta riječ je ’proces učenja’.

GEORGE TABORI: To sam naučio u Njemačkoj. I smatram dobrim; za mene je svaki pokus i svaka izvedba proces učenja. Čovjek stalno nešto uči. Učim i večeras, kroz ovaj razgovor. Što ja to učim, eh, to još ne znam.

MICHAEL VERHOEVEN: György Konrád je danas rekao: »Umjetnici su ljudi koji utiru put razumijevanju.« A ti si rekao: »Kazalište je istinski oblik sporazumijevanja među ljudima.« Iza ovih rečenica stavit ću dvotočku — možeš li nastaviti?

GEORGE TABORI: Dakle, kazalište je istinski, zbiljski ili autentični oblik sporazumijevanja zato jer je otvoreno. Trebalo bi preispitati značenjâ riječi »istina« i »zbilja« s obzirom na onu dobro poznatu Goetheovu opreku »Poezija i zbilja«. Scenografija i nije toliko važna; najvažnije su glumice i glumci jer su u stanju preobraziti pozornicu i jer je sve što čine kreativno i stvaralačko. Mislim, kazalište je istinsko, zbiljsko i autentično zato jer se u njemu sve uvijek vidi; pa i kada se radi o nečemu što predstavlja tajnu, što ne razumijemo od prve. Gledam kazalište nekakvih sedamdesetak, osamdesetak godina i još nikada nisam doživio perfekciju jer je kazalište najljudskiji oblik komunikacije — i to je kod kazališta prekrasno, naime, to što ljudi u njemu nikada nisu savršeni.

MICHAEL VERHOEVEN: Gledao sam tvoje pokuse, i kada sam kao gledatelj osjetio da je postignuto nešto uistinu lijepo, i kada je i glumac pomislio da je postigao nešto, ti si smjesta rekao: »Napravi to drugačije«. Tada sam vidio da je tebi uistinu stalo do probanja, probanja i probanja, a ne do rezultata. Rekao si: »Kazalište je nedovršeno kao i život — dakle, idemo probati. Mi živimo kad probamo.« Ja ne mogu tako. Kao filmaš sretan sam kad se više ne moram baviti nekom scenom jer to znači da je mogu smatrati uspjelom. Pa ako i pomislim da sam se možda prerano prestao baviti njome — uvijek ispada nekakav rezltat, a ti baš to nećeš. Dakle: kino i ti, to su nebo i zemlja, zar ne?

GEORGE TABORI: Da, imaš pravo. Ali to što je svatko drugačiji prekrasno je i kod kazališta i kod filma — i uopće kod umjetnika. Biti drugačiji, drugačije pisati, drugačije režirati i drugačije igrati, to je za mene najvažnije. To potvrđuje da su svi drugačiji — svaki čovjek, svaka žena. A to je za mene posebno važno ovdje, u ovoj zemlji, jer u njoj kao Židov živim već tridesetak godina. Ne poznajem dva Nijemca koji bi bili slični; ne postoje »oni« Nijemci, »oni« Mađari, »oni« Amerikanci. Ne mogu tako misliti.

MARIA SOMMER: Govorili smo o istini, o zbilji u kazalištu, o tome do čega bi glumci trebali dospjeti. Kada je Helene Weigel na tvoje pitanje u čemu se zapravo sastoji Brechtova metoda odgovorila: »Brecht je glumcima olakšao posao«, ti si odvratio: »To je ono što bih i sâm htio.« Ursula Höpfner, tvoja žena i prekrasna glumica iz Burgtheatera, u jednom je razgovoru rekla da je sloboda u strukturi do koje ti dovodiš glumce ono najljepše u radu s tobom.

GEORGE TABORI: Kod jednog velikog njemačkog mislioca pronašao sam rečenicu: »Sloboda je spoznaja stege«. Tu rečenicu smatram osobito korisnom za kazalište i satima bih mogao razmišljati o njoj, presretan sam i nevjerojatno sam joj zahvalan.

MICHAEL VERHOEVEN: U svom kazališnome životu sigurno si često čuo kako glumci govore da s tobom ne osjećaju nikakav strah. Ne pružaš im samo slobodu isprobati nešto, oni uz tebe stječu i hrabrost za to jer se ti ne postavljaš s visoka i ne kritiziraš smjesta što rade, već kažeš: »Najprije napravi, pa ćemo vidjeti. Možda napravimo drugačije.« No promatrajući tvoj rad, stekao sam dojam kako glumcima s tom slobodom nije nimalo lako; ona ih zapravo vraća do onog momenta gdje moraju pružiti nešto polazeći od sebe samih. Dakle, ne mogu se osloniti na ono što im određuješ i što moraju slijediti — kao što je to najčešće kod redatelja. To ih, koliko sam vidio, košta ogromne snage.

GEORGE TABORI: Glumac, osobito u kazalištu njemačkog govornog područja, želi svjesno ili nesvjesno učiniti ono što je učinio i prošli put. A ja to pokušavam promijeniti.

ISTVÁN EÖRSI: Gledao sam u Münchenu Georgove pokuse Beckettovog komada U očekivanju Godota. Estragona je igrao Peter Lühr, koji je već prešao osamdesetu i bojao se da neće zapamtiti tekst. George se dosjetio: »Nećemo glumiti Godota, glumit ćemo da probamo Godota«. To znači, sjediti oko stola i imati pred sobom tekst. Svatko je, kad je htio, mogao čitati i nije se trebao bojati. Kod izvedbe sam usput primijetio da je Peter Lühr bio jedini koji je sve znao napamet do posljednje riječi. No na pokusima se dogodila jedna scena u kojoj se Lühr u uzbuđenju digao od stola, Holtzmann, koji je igrao Vladimira, također, i stali su se i fizički sukobljavati. Rekao sam Georgu: »Jesi li lud? Lühru je osamdeset; past će s pozornice i umrijeti.«

»A ima li ljepše smrti?« pitanjem mi je odgovorio Geogre. »Glumac je glumac, i s osamdeset igrati takvu ulogu! Ako mu velim: ’Ulogu više ne možeš raditi onako kao što si je radio prije’ — ubit ću ga.« To mi se činilo odličnim. Čovjeka stvarno ubijaš ako mu govoriš »više ne možeš raditi ono što si radio prije«.

GEORGE TABORI: Sjećam se još nečega. Achternbusch, inače vrlo drag čovjek, uvijek je nešto dobacivao. Baš i nije volio kazalište, pa tako ni Godota. A glumci su mu odgovarali Beckettovim tekstovima. Tako je to bilo. Bio je to vrlo lijep trenutak.

MARIA SOMMER: Protive li ti se glumci pokatkad?

GEORGE TABORI: Uh, strašno.

MARIA SOMMER: I što onda činiš?

GEORGE TABORI: Pustim ih. Onda prestanu. Dakako, to ovisi o slučaju; svaki glumac je drugačiji. Na primjer, tri tjedna probam Čistilište. Prije tri dana rekao mi je glumac David Bennent: »Glumci te počinju slušati.« A ja: »Što znači ’počinju’? Prije nisu slušali?« — »Nisu.« Možda je to bila šala. Ali istina je: glumac ima tekst i smjesta ga hoće govoriti. Ja mu kažem: »Ne čitaj tekst za sebe, već za mene ili za nekoga drugoga.« I to je za njih bilo nešto novo i oni su se priviknuli. U Americi glumci drže tekst u rukama i govore ga jedan drugome ili redatelju. Ne čitaju — dobro, čitaju možda dva, tri dana — no zatim napisani tekst koriste kako bi međusobno komunicirali. Ovdje to nikad nisam doživio. Neki glumci znaju tekst već na prvim pokusima. Mislim da je to besmisleno...

MICHAEL VERHOEVEN: ...jer ga ti ionako mijenjaš...

GEORGE TABORI: To je često potrebno, češće nego što se misli.

MICHAEL VERHOEVEN: Čuo sam kako je ranije netko rekao »ja sam svoju blagost stekao napornim radom«. Tebe znam kao vrlo blagog čovjeka, vrlo ustrajnog — iz toga proizlazi i velika energija — no pitanje glasi: jesi li i ti tu blagost stekao napornim radom?

GEORGE TABORI: Jesam, tu se također radi o procesu učenja. Dugo sam mislio da je u kazalištu osnovna uporaba sile i da kazalište bez uporabe sile ne funkcionira.

Zatim sam naučio da su ’sila’ i ’nasilje’ samo obične riječi. One mogu biti nešto tjelesno ili mogu biti interiorizirane. No još uvijek vjerujem da je sila najbitnija stvar u kazalištu.

MICHAEL VERHOEVEN: Ali rekao si i da je »kazalište ljubav, eros. U kazalištu nema teorije, kao ni u ljubavi. Kazalište se mora isprobati, mora ga se fizički doživjeti, kao i ljubav — ili pretrpjeti — ali takvo je kazalište. Kazalište je i nasilje, sigurno. Ali i ljubav je nasilje.«

GEORGE TABORI: Tako je.

ISTVÁN EÖRSI: Na temu otpora glumaca i nasilja u kazalištu htio bih ispričati još jednu anegdotu. Moj komad, kojeg je postavio George Tabori, odigrava se u ćeliji u kojoj su zatočena dva čovjeka, jedan od njih je komunist, a drugi krajnji desničar, nacist. Najprije se Georgeu nije svidjelo kako su glumci odigrali scenu. Zatim je od drugih glumaca zatražio neka fizički spriječe da ’nacist’ učini ono što hoće. A kad se uspije osloboditi, onda neka tuče ’komunistu’. Dakle, svi ostali glumci držali su onog jednog, no taj je bio vrlo snažan. I George je morao priskočiti, jer se glumac tako uživio u scenu da bi, očito, ubio ’komunistu’ kad bi mu pošlo za rukom osloboditi se.

George je od napora bio dosta iscrpljen i morao je prileći. Kasnije je scena ponovljena bez spomenute pomoći, ali od tog je pokusa ostala takva napetost da se moglo osjetiti kako se glumac jedva suzdržava da se opet ne upusti u fizički obračun. Bio sam zapanjen i činilo mi se čudesnim kako George uspjeva motivirati takve snage. Tijekom čitavog procesa rada, pokus te scene značio mi je najviše.

GEORGE TABORI: Da, bio sam tada mlađi...

MARIA SOMMER: George, možeš li rekonstruirati kako su nastajali komadi poput Mein Kampfa ili Goldberg–varijacija, možeš li se prisjetiti kako su se ’rodili’...?

GEORGE TABORI: Zanimljivo je, mislim, što pisci, posebno u Njemačkoj, govore o svom radu, poput Handkea, recimo, i opisuju što su osjećali, što su mislili prije nego što im je komad izveden. Ma jasno je da pisac želi nešto opisati, i on to i čini — u svome komadu. Svaki komad — ne volim tu riječ, ali jednostavno ne mogu misliti drugačije — svaki komad predstavlja tajnu. I ne zna se zašto čovjek odabire baš tu temu ili zašto je napisao ono što je napisao. Kasnije se može pronaći neki razlog, koji je možda i točan. Ja mislim da se tu uglavnom radi o nesvjesnom. I sad: autor je napisao komad, a netko drugi će ga postaviti. Onaj tko je napisao komad jednostavno mora prihvatiti da će stvar u inscenaciji postati drugačija. Jer ’vjernost djelu’ ne postoji — to je, uostalom, izrekao Fritz Kortner.1 Svaka izvedba Majčine hrabrosti2 različita je, i sve su drugačije. Biti drugačiji, to je važnije.

MARIA SOMMER: U jednom od naših prijašnjih razgovora, ima tome već dobrih deset godina, izjavio si: »Dosada sam uvijek izbjegavao skupiti ono što sam napisao. No ipak razmišljam o postavljanju ciklusa svojih ranijih kazališnih komada.« Ne bi li te to privlačilo sada, kad dolaziš u Berlin? Na primjer, još jedanput postaviti Kanibale ili Jubilej?

GEORGE TABORI: Ja više nisam najmlađi, naime, godine me polako sustižu.

U Berlinu ću provesti godinu dana. Moram postaviti dva komada, a poslije toga namjeravam prestati. Želim dovršiti svoju autobiografiju. U Njemačkoj sam trenutno kazalištarac s najdužim stažom. Ne želim raditi više od četiri, pet sati dnevno — i više ne shvaćam sve tako ozbiljno kao prije. Lijepo je — i to kažem svima koji se imalo boje godina — lijepo je kad mislim na vrijeme koje Englezi nazivaju ’second childhood’. Kad kažem ’drugo djetinjstvo’ ne mislim da se čovjek pretvara u apsolutnog idiota. Volim žene, djecu i životinje. A kad čovjek razumije djecu i životinje, onda može prihvatiti drugo djetinjstvo. Promatram svog psa koji ne može govoriri nego samo lajati; kad ima potrebu izraziti se, onda laje na ljude jer drugačije ne može. Ako ga se ljudi boje, kažem im: ne bojte se, on ne može dragčije, on mora lajati... Više neću ništa reći; pisat ću komad za jedno berlinsko kazalište. Neću reći koji, ispričat ću priču koja se tiče ’drugog djetinjstva’. Možda će tako biti razumljivije.

MICHAEL VERHOEVEN: Kada kažeš ’kazalištarac s najdužim stažom’ mogao bi se steći dojam da postoji velika diskrepancija između tvojih godina i onoga što je u tvome kazalištu mlado. A tvoje predstave, čini mi se, u Beču posjećuje najmlađa publika. Među glumcima pristaješ biti ’guru’, učitelj, iako si izjavio da si »zapravo samo slušatelj«. Nakon emitiranja dokumentarnog filma koji sam snimio o tebi nazvao me redatelj Helmut Dietl i rekao: »Dakle, taj čovjek s osamdeset i pet godina koji se toliko veseli svome poslu i koji radeći, to veselje prenosi na druge, eh, taj mi je čovjek ulio hrabrost.«

MARIA SOMMER: Iako se teško mogu naći lijepše zaključne riječi od ovih, ipak bih voljela ispričati priču koju si ti, George, ispričao Peteru Stoltzenbergu. To je priča o starom mađarskom Židovu koji je prije 1989. htio otići u Izrael. Nakon što je pola godine proveo u Izraelu, opet se htio vratiti u Mađarsku. Stigavši u Mađarsku, opet je htio otputovati u Izrael. I tako se selio još nekoliko puta. Konzul ga je pitao: »Pa dobro, što vi zapravo hoćete?« A Mađar je odgovorio: »Putovati.« Mislim da to odnosi i na tebe.

GEORGE TABORI: To je točno.

Dedek za tri groša

Siječanj 2000. S Georgom Taborijem razgovaraju Goerg Diez i Dominik Wichmann.

DIEZ/WICHMANN: Gospodine Tabori, ispričajte nam, molim vas, jedan vic.

GEORGE TABORI: Jedan vic?

DIEZ/WICHMANN: Vi ste odličan pripovjedač.

GEORGE TABORI: Jesam li?

DIEZ/WICHMANN: Tako govore.

GEORGE TABORI: Prije sam znao mnogo dobrih viceva, ali sve sam zaboravio.

DIEZ/WICHMANN: Po čemu je neki vic dobar vic?

GEORGE TABORI: Dobar vic je uvijek tužan. I završava s nekakvom katastrofom. Smijeh je navodno izraz radosti i nečeg lijepog — ja u to ne vjerujem. Smijeh je olakšanje. U svim jezicima je isto: mi krepavamo od smijeha, a Englezi kažu ’You laugh your head off’ — pa to baš i ne zvuči smiješno.

DIEZ/WICHMANN: Smijete li se i lošim vicevima?

GEORGE TABORI: Molim? Ne, ja se nikada ne smijem.

DIEZ/WICHMANN: Ne smijete se nikad?

GEORGE TABORI: Ma smijem se, jasno. Čak vrlo često u posljednje vrijeme.

DIEZ/WICHMANN: Čovjek s osamdesetpet godina obično se smije češće!

GEORGE TABORI: Ja nikada ne znam što čovjek ’obično’ radi. Samo znam što radim ja, ali ne uvijek. U svakom slučaju, primijetio sam da se posljednje dvije, tri godine češće smijem ’za krepati od smijeha’. U tome ima nešto tragično. Možda je to povezano s blizinom smrti.

DIEZ/WICHMANN: U vašem komadu Dossier Brecht Charlie Chaplin pripovijeda vic kako bi nasmijao Gretu Garbo.

GEORGE TABORI: Da, da, Greta Garbo. Koja je o sebi uvijek govorila da je stara frajla.

DIEZ/WICHMANN: Kada ste živjeli u Hollywoodu poznavali ste Gretu Garbo, Charlia Chaplina, Helene Weigel i Bertolta Brechta.

GEORGE TABORI: Poznavao sam i ljude koji nisu bili poznati.

DIEZ/WICHMANN: Ali o tim se osobama radi u vašem komadu. Zašto ste posegli za dokumentima FBI–a, a ne za vlastitim sjećanjima?

GEORGE TABORI: Nikada ne mogu odgovoriti na pitanja koja započinju sa ’zašto’. U svakom slučaju, dossier o Brechtu naručio sam direktno od FBI–a i platio ga jedan dolar. Brechtova mapa bila je najdeblja od svih. Samoga Brechta upoznao sam tek 1947. godine. Prije deset godina napisao sam scenarij za švedsku televiziju o Brechtovom boravku u Hollywoodu — ljudi su to pročitali i bili zaprepašteni. Zatim se scenarijem više nisam bavio sve do prije dvije godine, kada je k meni došao Claus Peymann i pitao da li bih volio nešto raditi kod njega u Berliner Ensambleu.

DIEZ/WICHMANN: Što mislite o Peymannu?

GEORGE TABORI: Uvijek sam govorio da mi je vrlo drag. On je poptuna suprotnost meni. Osim što se tiče žena: tu imamo isti ukus. Dobar ukus.

DIEZ/WICHMANN: A kakav je odnos prema ženama imao Brecht? Od toga je povjesničar John Fuegi prije nekoliko godina u svojoj knjizi Brecht and Co. napravio pravi pravcati skandal.

GEORGE TABORI: Upoznao sam Brechtovu ženu Helene Weigel. Simpatična osoba. Ali čuo sam da je Brecht imao velik broj prijateljica. Ali gledajte — u Hollywoodu su svi imali prijateljice, a ja to nisam smatrao nečim toliko lošim. Njegov privatni život nije me previše zanimao.

DIEZ/WICHMANN: Tada ste dobro poznavali sve njemačke pisce u egzilu. Jeste li bili svjedokom njihovih sukoba?

GEORGE TABORI: Mislite na sukob između Bertolda Brechta i Thomasa Manna?

DIEZ/WICHMANN: Njih se smatralo ekstremima: ne samo što se tiče stava spram Amerike, moderne i demokracije, već i što se tiče budućnosti Njemačke.

GEORGE TABORI: Brecht je navodno ismijavao Manna, to je sve što znam o njihovom sukobu. Taj me sukob nije zanimao. Dakako, Thomas Mann je i u Americi bio proslavljenja zvijezda. Meni je bio vrlo drag — bio je, kako da kažem, nešto poput nobelovca. Danas razumijem sukobe među njemačkim škrabalima u Americi — tada nisam mogao pohvatati konce: u Americi i Engleskoj pisci se obično prepiru s kritičarima, rijetko međusobno.

DIEZ/WICHMANN: Jeste li ikada s Brechtom igrali šah?

GEORGE TABORI: Nikada. Ali imate pravo: bio sam pasionirani šahist. Pri tome mi nikad nije bilo stalo do pobjeđivanja. Vjerojatno sam jedini šahist na svijetu koji se ne ljuti ako izgubi.

DIEZ/WICHMANN: O čemu se onda radi?

GEORGE TABORI: Šah je za mene metafora seksa. Kod seksa se također ne radi ni o pobjeđivanju, ni o gubljenju.

DIEZ/WICHMANN: Nego o čemu?

GEORGE TABORI: Kod šaha se radi o tome da se pobijedi figura oca, dakle kralj, i da se otme žena, to jest, kraljica. A pješaci, male i nevažne figure, mogu se u određenom trenutku igre pretvoriti u kraljicu. Ali zato jer stalno pitate o Brechtu...

DIEZ/WICHMANN: Ipak se radi o povijesnom trenutku — s komadom o Brechtu vi ponovno otvarate Berliner Ensamble, Brechtovo kazalište.

GEORGE TABORI: U komadu se zapravo ne radi toliko o njemu koliko o dva agenta FBI–a, homoseksualca, koji špijuniraju Brechta.

DIEZ/WICHMANN: I koliko su na komad utjecala iskustva tajnog agenta Taborija?

GEORGE TABORI: Tijekom rata bio sam u Bugarskoj, Turskoj, Palestini i Kairu. Ali u Istanbulu, na primjer, tamo je svatko bio tajni agent, i moja sobarica je radila za policiju. Policajci su znali apsolutno sve, vidjeli bi kad je tko maknuo malim prstom. Godine 1941, kada sam stanovao u hotelu Londra, ne primivši plaću od United Pressa, razmišljao sam što bih mogao založiti. Moju pisaću mašinu, eh, to ne bi išlo, treba mi za posao. Uru koju mu je poklonio otac? Konačno, izbor je pao na debeli srednjoeuropski kaput. No kako teški kaput usred ljeta prokrijumčariti iz hotela a da to portir ne primijeti? Već dulje od tjedna nisam bio platio račun. Vani je bilo vruće, srpanj...

DIEZ/WICHMANN: Koliko su za vas važne anegdote i sjećanja?

GEORGE TABORI: To je prigovor?

DIEZ/WICHMANN: Ne, tek usputno zapažanje.

GEORGE TABORI: Anegdote i sjećanja su dvije različite stvari. Anegdote baš i nisu omiljene na području gdje se govori njemački. Za mene su anegdote svakako vrlo bitne. Uvijek se našlo ljudi koji su govorili da anegdote ne spadaju u kazalište, da je to bulevar. Takav stav je za mene prepotentan.

DIEZ/WICHMANN: A kako je sa sjećanjima?

GEORGE TABORI: Dakle, ja već više od trideset godina živim u Njemačkoj i Austriji. Dugo sam živio u Münchenu, u Hamburgu, Beču i, eto, sad živim u Berlinu. Još nikada se nisam toliko bavio sjećanjima kao u posljednje vrijeme. Naprosto ih je sve više i više! Vjerojatno je to povezano s mojim prokleto velikim brojem godina. Kad noću legnem spavati, spopadaju me sjećanja — svejedno je želim li ja to ili ne. Jučer sam, na primjer, mislio na Budimpeštu. Na vrijeme koje je bilo sretno? Ah, ma kakve veze sreća ima s tim! Ja nisam htio misliti na Budimpeštu. Ali moja me glava prisilila lutati nekim ulicama. Prije dva dana sanjao sam o razdoblju koje sam proveo u Londonu kada sam radio na BBCu i ujedno pokušavao postati pisac. Drugim riječima: sjećanja se sve više nameću, sjećanja se više ne pokoravaju mojoj volji. I ništa im ne možeš reći.

DIEZ/WICHMANN: Vraćaju li vam sjećanja na stanovit način i one ljude koje ste izgubili u holokaustu?

GEORGE TABORI: Vraćaju. U posljednje vrijeme puno mislim na svoga oca. Posljednji put sam ga vidio na Božić 1939. Kao i svaka veza između oca i sina, i naša je bila ambivalentna. Uistinu sam ga poštovao i beskrajno volio. Moga brata, koji je bio stariji od mene i genijalac već kao dijete, otac je pokatkad tukao — mene samo jedanput. No nakon toga se strašno ispričavao.

DIEZ/WICHMANN: Otac vas je volio. Da li vas je poštovao i kao intelektualnog sugovornika?

GEORGE TABORI: Jedan od mojih prvih književnih pokušaja, nastao kad mi je bilo otprilike šesnaest, sedamnaest godina, bila je pripovijest o pisaćoj mašini koja je mogla govoriti. Htjela je da pišem o političkim stvarima, a ja sam pisao ljubavne pjesme, uvijek samo ljubavne pjesme. Konačno je skočila kroz prozor i ubila se. To je bila moja prva priča i strašno se svidjela ocu.

DIEZ/WICHMANN: Kako će se u budućnosti pripovijedati o holokaustu budući da je svjedoka sve manje?

GEORGE TABORI: Ne znam. U svakom slučaju, Adorno nije imao pravo: o holokaustu se može pričati, pa i pored toga što se u Njemačkoj oko toga često pravi prava pravcata parada.

DIEZ/WICHMANN: Što mislite time?

GEORGE TABORI: Ma jasno je, mi Židovi doživjeli smo veliku tragediju, no pitanje je ipak da li je to bila nekakva specijalna, jedinstvena tragedija? Sad moram točno formulirati i pripaziti da ne pogriješim: za mene holokaust nije predstavljao ništa iznimno. Kurdima ili Afgancima dogodilo se slično. Američki Židovi pokatkad pretjeruju. Krivica postoji, svakako, ali to je krivica otaca i djedova. Osobno neprestano mislim na strašna zbivanja, ali duboko sam uvjeren da se holokaust trenutno shvaća kao nešto jedinstveno i izvanredno. Jedinstven je za one koji su ga prošli. Oni koji su uistinu preživjeli holokaust iskreni su: meni je bilo ovako i ovako, kažu, više o tome ne mogu pričati. Oni koji su holokaust osobno iskusili ne izvlače iz toga nikakve političke prosudbe.

DIEZ/WICHMANN: Jeste li iz spomenutog razloga bili protiv javnoga oblika prisjećanja kakvo predviđa zamisao berlinskog spomenika žrtvama holokausta?

GEORGE TABORI: Za mene je ono što zovemo holocaustom osobna stvar. U holokaustu je stradalo sedamdeset, osamdeset posto moje obitelji, ali to nije za povijesne knjige, već se radi o mom osobnom žalovanju. To nikoga nije briga.

DIEZ/WICHMANN: Jeste li posjetili mjesto gdje je stradao vaš otac?

GEORGE TABORI: Bio sam u Auschwitzu, samo jedanput. Prije pet, šest godina. Tada sam tražio nešto, nekakav znak, bilo što, nekakav nagovještaj da je moj otac bio tu. Bio sam u onim stravičnim zgradama u kojima su bili smješteni mađarski Židovi, gledao sam fotografije, bio sam u Birkenauu, tražio sam čitav bogovetni dan. Pronašao nisam ništa. Spopao me osjećaj krivnje što već ranije nisam posjetio sva ta mjesta. Idućeg dana, već u Krakovu, sjedio sam u avionu, sasvim otraga, u posljednjem redu, i najednom me spopao grčevit plač. Plakao sam i plakao. Možda sam u tom trenu pronašao oca.

DIEZ/WICHMANN: Postoji li nešto što bismo mogli nazvati oprostom?

GEORGE TABORI: Postoji, siguran sam. I čini mi se nekako lakšim ili istinitijim što sad mogu priznati takve negativne stvari kao što su osjećaji krivnje; ne priznati ih kao pred nekakvim sudom, već kao nešto što uistinu osjećam. Tako se osjećam tek u posljednje vrijeme. Ranije sam bio i previše zaokupljen kazalištem, zaokupljen pisanjem. Sada se nekako više prisjećam stvari koji su povezane s krivnjom ili s takvim nečim. Govoriti postaje sve teže, a glava postaje sve bistrija.

DIEZ/WICHMANN: Zvuči kao da se radi o stanju milosti.

GEORGE TABORI: Milosti? Ma ja mislim: što mi više naviru sjećanja i što sam im bliži, to bolje shvaćam koliku sam količinu krivnje natovario sebi. Što sam prije lijepo micao od sebe, time se sad svjesnije bavim. A istodobno je bliži i oprost. Ranije bih prema takvim stvarima bio nepovjerljiviji.

DIEZ/WICHMANN: Imate li protivnike, nekoga tko vas mrzi?

GEORGE TABORI: Ah, na prostoru gdje se govori njemački postoji nekoliko ljudi koje sam uvrijedio. Zasluženo, dakako. Jednog velikog kritičara u Frankfurtu, nije važno kako se zove, jednog kazalištarca iz Beča. Istina je, nisam ih mogao podnijeti, bio sam bijesan na njih. Ali to sad više nije važno.

DIEZ/WICHMANN: Koliku važnost pridajete zaboravljanju?

GEORGE TABORI: Prepušten sam zaboravljanju koliko i sjećanju. To se naprosto događa, do toga jednostavno dolazi. Ranije je sve bilo svjesnije, mogao sam na određeni način upravljati time. Trenutno moja glava donosi vlastite odluke, misli su se oslobodile volje.

DIEZ/WICHMANN: Nije li vam 1969. godine bilo teško vratiti se iz Amerike u Njemačku?

GEORGE TABORI: Bilo mi je, svakako. Svi moji njujorški prijatelji govorili su da sam lud: George, tvoj otac je nastradao u Auschwitzu, a ti se vraćaš u Njemačku — zašto?

DIEZ/WICHMANN: Zašto?

GEORGE TABORI: Zato jer Nijemce nisam htio pojmiti kao kolektiv. Nijemci su za mene uvijek bili i ostali individue. Sada sam u Njemačkoj više od trideset godina, ali još nisam susreo nacista. Znam da nacista još uvijek ima, i bit će ih, ali ja ih ne tražim. Postoje, dakako, mnogi argumenti koji govore da čovjek kao Mađar i Židov ne bi trebao živjeti u Njemačkoj. Ali što u životu znače argumenti?!

DIEZ/WICHMANN: Presudan je slučaj?

GEORGE TABORI: Mnogo toga što sam u životu učinio temeljilo se na slučaju, ali dakako, imate pravo. Godine 1969. izveden je u berlinskom Schillertheateru jedan moj komad, Kanibali, dakako — slučajno.

DIEZ/WICHMANN: Poslije se više niste vratili u Ameriku.

GEORGE TABORI: Racimo to ovako: bio sam prokleti gad.

DIEZ/WICHMANN: Molim?

GEORGE TABORI: Jasno, namjeravao sam se vratiti u Ameriku. Umjesto toga, ostavio sam na cjedilu svoju ženu i djecu u Americi.

DIEZ/WICHMANN: Snimajući film o svome životu što biste radije koristili: boju ili crno–bijelu tehniku?

GEORGE TABORI: Radije bih crno–bijelu tehniku, jer crno–bijelo pripada mom djetinjstvu i mladosti. Ali film je ipak umjetnost, a nikada nije tako kao što izgleda. Ljudi su više od kadra kojeg vidimo u kinu. U Mađarskoj su, recimo, dvadesetih godina prikazivali prve filmove na selu i tako se prvi put mogao vidjeti krupni plan. Ljude je to toliko preplašilo, mislili su da je tu nekome odrezana glava. Jednostavnost je jedino u što vjerujem. Vjerujem u jednostavnost u umjetnosti. A film je umjetnost. Kazalište je život. Film je crno–bijeli, kazalište je u boji.

DIEZ/WICHMANN: Koliko je za vas važan odnos politike i umjetnosti?

GEORGE TABORI: Politika za mene nema neke važnosti. Politiku nalazimo u svim novinama, na televiziji, ali ne i u životu umjetnika. Stvarnost je ljudska. Nije politička.

DIEZ/WICHMANN: A što je s napetostima između politike i umjetnosti?

GEORGE TABORI: Znam da se o takvim pitanjima u Njemačkoj oduševljeno raspravlja. Mene zaokupljaju sasvim drugačije stvari.

DIEZ/WICHMANN: Kakve?

GEORGE TABORI: Dat ću vam primjer: u filmovima iz šezdesetih godina junak je uvijek bio gangster. Danas su junaci policajci, kao u emisiji Na mjestu zločina, gdje su policajci uvijek u pravu. Pa tu se ipak nešto promijenilo, zar ne?

DIEZ/WICHMANN: Tko su vaši junaci?

GEORGE TABORI: Nemam ja junaka. U mome životu postoje samo glavni likovi.

DIEZ/WICHMANN: Žene?

GEORGE TABORI: Uvijek su me, gotovo magički, privukle žene s kojima sam kasnije živio. Uschi Höpfner, recimo, s kojom sam u braku već dvadeset i pet godina, bila je solo–plesačica u jednoj Kresnikovoj predstavi u Bremenu. Na pozornici je stajala u redu s dvadeset drugih plesačica. Sjedio sam u publici i pogledao u nju, u četvrtu s lijeva. Znao sam: that’s for me. I tako je to bilo. I to nije vic.

Perspektive

17. ožujka 2004. Wend Kässens razgovora s Georgom Taborijem i Ursulom Höpfner u predvorju kazališta Berliner Ensamble.

KÄSSENS: George, što trenutno postavljaš, za što se pripremaš?

GEORGE TABORI: Danas sam počeo s pokusima za svoj novi komad koji nosi naslov Smaknuće, a čija će premijera biti u travnju. Posljednjih godina zaokupljala me činjenica zašto je u povijesti većina careva, kraljeva, predsjednika ili političara bila smaknuta. Prisjetimo se ruskog cara Nikolaja II, zatim Mussolinija, Trockoga, Lenjina, Gandija i tako dalje.

KÄSSENS: To je tema šekspirjanskog formata, i kod Shakespearea su vladari bili ili smaknuti ili umoreni. Tada često ubojice dolaze na vlast, i tako se to vrti u krug...

GEORGE TABORI: Pri tome nisam mislio na Shakespearea. Imam samo dva lica, intendanta i autora. Intendant skoro uopće ne govori. Pozvao je autora, autor dolazi i pripovijeda intendantu sadržaj novoga komada. Radi se o jednom smaknuću. Na kraju netko nekoga ustrijeli. Najprije sam planirao da intendant ustrijeli autora. Onda smo na probi zaključili da treba biti obrnuto, dakle, autor će ustrijeliti intendanta.

KÄSSENS: Od svih tvojih umjetničkih djelatnosti najviše se veseliš radu s glumcima. Četrdesetih godina započeo si kao pisac romana, kasnije si pisao drame i eseje, snimio si i nagrađivani film — nakon svega ipak ti je najdraže raditi s glumcima.

GEORGE TABORI: Da. Za razliku od mnogih drugih redatelja, ja mislim da kazalište počiva na glumcima. Dovoljno je nekoliko glumaca; ne treba mi pozornica, ne treba mi scenografija, dovoljni su samo glumci. I još publika. Moj model — ili starogrčko kazalište, okrugao prostor sa stražnjim zidom ispred kojeg su se glumci pojavljivali, iza kojega su nestajali; ili Shakespeareova pozornica koja je, kao što znamo, također bila vrlo jednostavna. Nikada nisam bio pristalica komplicirane scenografije, više mi je odgovaralo isto ono što i Brechtu, koji je davao prednost jednostavnoj pozornici.

KÄSSENS: Što te privlači u radu s glumcima?

GEORGE TABORI: To je pitanje na koje najradije ne bih odgovorio. Uzalud sam o tome razmišljao. U Hollywoodu sam upoznao Brechta. Moje bavljenje kazalištem započelo je u New Yorku s preradom monologa iz Brechtovog Života Galileja u kojem on optužuje samoga sebe. Promijenio sam u tom monologu tri sitnice i iznenada je Charles Laughton proglumio. Otada se bavim kazalištem. Postavio sam više od pedeset komada.

URSULA HÖPFNER: Odgovor na pitanje je vrlo jednostavan. Georga zanima čovjek. Stvaralačko druženje s drugim ljudima. Pomaganje. Razgovaranje. Probanje.

GEORGE TABORI: Pišući roman sjedim sam, to je dijalog s nepoznatim čitateljem.

KÄSSENS: Ne smeta li te što je kazalište prolazna umjetnost? Ili ne misliš tako?

GEORGE TABORI: Pa idućeg dana je nova predstava! Kazalište nikada ne prestaje. U Kralju Learu, na primjer. Na kraju svi umiru i to je žalosno, idu ljudi kući, dirnuti su. Ali Lear je sutra opet tu.

KÄSSENS: Napravio si čitav niz fascinantnih predstava koje su mnoge ljude potresle, pružile im radost, i sigurno ispisale mnoge stranice kazalište povijesti. Ali danas se te predstave više ne mogu vidjeti, osim u obliku filma ili videa. Ne smeta li te to?

GEORGE TABORI: Ranije sam svoje predstave nakon premijere još tu i tamo pogledao ne bih li nešto izmijenio ili dovršio, zatim me više nisu zanimale. Radije sam započinjao s nečim novim. To je za mene bilo ono najljepše u kazalištu: dovedeš nešto do premijere, a zatim pustiš. Posljednjih godina stvar se promijenila. U svibnju ću navršiti devedeset godina, najstariji sam aktivni kazalištarac na svijetu, kod starih Grka Sofoklo je radio još i s osamdeset godina, bio je iznimka. Shakespeare se povukao već s pedesetčetri godine.

KÄSSENS: Postoji niz glumaca koje mirne savjesti možemo nazvati Taborijevim glumcima — Uschi Höpfner, na primjer, sjedi s nama za stolom. Mislim na Hildegard Schmahl, Leslie Maltona ili Hannu Schygullu, na Gerta Vossa, Ignaza Kirchnera, Michaela Degena ili Detlefa Jacobsena. Zapravo ih ima mnogo više. Možeš li nešto reći o tim glumcima i o suradnji s njima? Što te kod njih posebno zanimalo?

GEORGE TABORI: U tim se stvarima razlikujem od većine njemačkih redatelja. Najradije bih uvijek radio s istim glumcima. Na početku, najprije u Bremenu, zatim u Münchenu i Beču, radio sam s grupom, većinom su to bili glumci koje sam dobro poznavao, uvijek bi dolazili neki novi, a neki bi otpadali. I to mi je još uvijek najdraže. Kod Berliner Ensamblea je problem što uvijek moram raditi s drugima, očito tako hoće intendant Peymann.

KÄSSENS: Ali što te fascinira kod, recimo, Gerta Vossa, što karakterizira vašu suradnju?

GEORGE TABORI: A što me fascinira kod tebe? Čovjek. Kod svakoga me zanima pronaći ono novo i drugačije. Svaki čovjek u sebi ima drugačiju perspektivu i stalno se mijenja. S nekim se glumcem može beskrajno raditi i uvijek mijenjati, napraviti nešto drugačije. Samo mu se ne smije priznati da je jučer bio savršen. Tada nastupa najveća opasnost, naime, da se od tog trenutka samo ponavlja, ponavlja i ponavlja. On je uvijek neki drugi glas, neka druga mogućnost, i to je ono što me zanima. Čovjek je svaki dan drugačiji. Dukoko vjerujem u to. A to ’biti drugačiji’ je nešto što me upravo kod glumaca fascinira.

KÄSSENS: Zašto neku ulogu daješ Gertu Vossu, kako odabireš glumce za različite uloge u svojim komadima.

URSULA HÖPFNER: Toga se Georg kloni. Ništa ne utvrđuje i nikoga ne određuje. Nije Georg takav. On kod nekoga samo uočava određene stvari i traži čitav individualni raspon, ono raznoliko, i procjenjuje promjene do najsitnijeg detalja. George nikad nikome ne bi rekao: »Ti ne možeš igrati tu ulogu jer nisi dama« ili »Premlada si« ili »To nisi ti«, jer kod njega je načelno sve moguće, pa i to da Hildegard Schmahl igra Leara. George glumca ne gleda kao tip koji mu je potreban za određenu ulogu. On glumca ima u vidu kao cjelinu, sve njegove uglove i bridove, njegova raspoloženja, jednom ovako, drugi put onako. On sebi glumce unaprijed ne zamišlja u konkretnim ulogama, jer uloga može biti ovakva ili onakva, i ta su pitanja kod Georga sasvim otvorena, nitko nije određen i ništa nije utvrđeno, situacija ostaje otvorena dokle god je to moguće.

GEORGE TABORI: U New Yorku je moja bivša žena, Viveca Lindfors, trebala igrati Strindbergovu Gospođicu Juliju. Redatelj je obolio i ona je tražila da ja režiram. Na tom poslu, u svojoj prvoj režiji, otkrio sam što je za mene uistinu bilo novo: da je svaki čovjek svaki dan drugačiji. Jednom sam režirao u kazalištu Schaubühne, tada sam bio dobar prijatelj s Peterom Steinom. To je bilo 1984. godine, u vrijeme njegove poznate režije Čehovljevih Triju sestara. Gledao sam ih nekoliko puta, s Juttom Lampe, Edith Clever i Corinnom Kirchhoff. Oduševila me disciplina — pravile su prekrasne pokrete, točno prostudirane korake, govorile uvijek u istom tonu, bilo je ludo kako su igrale krajnje precizno i svakoga dana savršeno jednako. Kanije sam razgovarao s Peterom Steinom. »Jutta Lampe, tvoja prijateljica. Zar se nije moglo dogoditi da je jučer s tobom provela fantastičnu ljubavnu noć? Nakon toga dolazi u kazalište, i dakako, osjeća se sasvim drugačije nego prekjučer, kada se ništa nije dogodilo. Ili je s tobom provela lošu noć — to govorim samo kao primjer. Pa to utječe na ljude. To se na pozornici mora uzeti u obzir.« Glumac nije stroj, on je čovjek i svakoga dana je drugačiji. I to kazalište uistinu čini uzbudljivim.

KÄSSENS: Je li to razlog zašto hvališ glumce, ali ih nikada ne karakteriziraš?

GEORGE TABORI: Klišeji me ne zanimaju. Danas samo ovdje imali dva glumca koji bi trebali igrati dvije uloge u Smaknuću. S obojicom sam već radio, s Markusom Meyerom u Lessingovim Židovima, s Manfredom Kargeom u komadu Dossier Brecht i Prijevremenoj smrti. Poznajem ga, ali ga uvijek doživljavam drugačije. Kada smo prvi put razgovarali o Smaknuću mučile su ga druge brige i nije baš bio raspoložen igrati ulogu koju sam mu ponudio. Danas je bilo sasvim drugačije. Glumci su pročitali čitav komad i počeli improvizirati, pročitali su nešto što u komadu uopće nije bilo tako napisano, i na kraju je Manfred rekao da bi sad ipak igrao intendanta. U mojoj prvoj verziji intednant ustrijeli autora. On je mislio da bi bilo bolje da sad autor ustrijeli njega. Tako bi to po njemu bilo u redu. Isprva je pristao na ulogu samo zato jer ga je Peymann zamolio.

KÄSSENS: Kako praviš podjelu u kazalištu poput ovoga gdje ne postoji grupni rad i gdje strukture prilično određuju glumce?

URSULA HÖPFNER: Georgu je najdraže kad ne mora raditi podjelu. Obično skupi oko sebe glumce s kojima uvijek radi i pokušava zajedno s njima doći do stanovitih stvari. Čak i u Berliner Ensambleu, gdje to zapravo nije ni moguće, Georg pokušava izbjeći podjelu uloga prema tipu glumca. Kroz razgovor pokušava pronaći put; tako, eto, kao kroz razgovor s Kargeom i Meyerom.

KÄSSENS: Stanley Walden u stopu je pratio tvoju europsku karijeru. Kako ste se upoznali i i što za tvoj posao znači njegov rad, njegova glazba?

GEORGE TABORI: Godine 1971. u New Yorku je održana premijera mog komada Pinkville. Bilo je dosta dijelova teksta koji su bili napisan poput songova. Tražili smo glazbenika koji bi to mogao uglazbiti. I pojavio se Stanley u velikom oblaku dima od marihuane i ja sam mu na engleskom odrecitirao jednu malu Brechtovu pjesmu. Sjedio je za klavirom i smjesta je za tu pjesmu napisao glazbu. Otada smo nerazdvojni. Sad opet dolazi u Berlin. Radit će na berlinskoj Akademiji za kazališnu umjetnost. Prije nekog vremena dao sam mu komad o Rosi Luxemburg kojeg sam napisao prije nekoliko godina. Mene su njezini ludi tekstovi oduševili! Zamolio sam Stanleya neka od komada napravi operu ili musical. Sad ću vidjeti je li mu pošlo za rukom.

KÄSSENS: Daje li vam njegova glazba poticaj?

GEORGE TABORI: Strašno sam naivan u odnosu na glazbu, iako sam postavljao Mozartovu Čarobnu frulu i Otmicu iz saraja, Schönbergovog Mojsija i Aarona. Ja Stanleyeve songove i šlagere jednostavno volim. U tome je nepobjediv. Uglazbio je mnoge moje songove, već postojeće ili pisane za njega — i ja ih volim. Glazbeno baš nisam nadaren, ali glazbu volim.

KÄSSENS: Znam da si skeptičan što se tiče kazališnog uspjeha. No gledajući unatrag na sve tvoje kazalištarije, i ne tekstove i na režije, koje ti se inscenacije čine uspjele?

GEORGE TABORI: Jubilej, Mein Kampf, Goldberg varijacije, Splav mrtvih od Harolda Muellera, Sigmundova radost, Hamlet iz Bremena, Kralj Lear. Mnogo sam eksperimentirao, na primjer, s Beckettovim tekstovima, Le dépeupleur, Sretni dani, Svršetak igre, U očekivanu Godota — Beckett taj komad više nije podnosio. Kad sam ga posjetio u Parizu, okarakterizirao ga je kao ’old hat’. A ja ga smatram jednim od najboljih komada prošlog stoljeća.

KÄSSENS: Zapravo, osobito su te zanimala tri autora, Beckett, Kafka i Shakespeare, možda bi njima mogli pribrojiti i Lessinga...

GEORGE TABORI: ...i ponešto stari Grci, Sofoklo i Euripid. Postavio sam jednog Edipa bez teksta, s brazilskim plesačima Ismaelom Ivom i Marciaom Haydée, ovdje u Berliner Ensambleu. Bila je to neka vrst plesnog kazališta koje me zabavljalo.

Imam još nekih literarnih miljenika. Dakako, Moli#re. Cijenio sam i Nijemce: Goethea, Schillera i Kleista, Büchner mi je neobično drag. Od mlađih istaknuo bih najprije Hansa Magnusa Enzensbergera, režirao sam dva njegova komada, Propast Titanica u Münchenu, godinama se igrao, i Delirijum u Hamburgu.

KÄSSENS: Ako bi mogao doživjeti 110 godina — što bi ti još manjkalo, što bi još volio ostvariti?

GEORGE TABORI: Ranije sam režirao ili pisao dva do tri komada godišnje, sada mi je dovoljan jedan. Teško pišem budući da moje oči nisu više onakve kakve su bile prije. Wagenbachu sam nedavno po prvi put diktirao svoja sjećanja. Velika je razlika između diktiranja i pisanja. Jedan komad obavezno želim postaviti još jedanput, to je najbolji komad koji je ikada napisan, Kralj Lear. U glavi su mi glumci Hilmar Thate i/ili Walter Schmidinger. Taj me je prije trideset godina nazvao amaterom. A ja sam mu rekao, hvala ti, to je veliki kompliment. Amater znači: ljubitelj. A ja uvijek volim sve što radim, i radim to zato jer volim. Nasmijao se. Sad je ovdje u angažmanu i htio bi kod mene igrati Leara, ali sve ovisi o tome gdje ću režirati. Nadam se da ću moći ovdje u Berliner Ensambleu, možda u jesen. Problem je što ovdje Peymann ima monopol nad Shakespeareom. U pripremi imam još i vlastiti komad o Nepoleonu I. i Goetheu. Goethe je napisao nekoliko stranica o svom susretu s Napoleonom. Napoleon je vrlo ljbazno razgovarao s njim, bio je veliki štovatelj Goethea. Zanima me kako su se ta dva čovjeka susrela. Govori se da je Gothe morao stoječki čekati u sobi u kojoj je Napoleon mirno jeo svoj doručak. Nakon toga susreli su se još dvaput. Kad se Napoleon poslije vratio iz Moskve bio je gotov, kasnije je deportiran na Elbu, i tako dalje. O tome bih još rado pisao. U svakom slučaju, tek nakon mog rođendana. Tada će mnogi ljudi navodno nešto govoriti, ali to je tajna i zato ja to niti ne znam.

S njemačkog jezika preveo Dubravko Torjanac

1

Kortner, Fritz (1892–1970), austrijski glumac i redatelj.

2

Poznat kao šaljivđija, George Tabori se poigrava i parafrazira naslove poznatih kazališnih komada, situacije, imena. Tako, primjerice, na Brechtovu Majku Courage (Mutter Cougare) neizravno replicira svojim komadom Majčina hrabrost (Mutters Courage), dok mu komad o Sigmundu Freudu nosi naslov Sigmundova radost (Sigmunds Freude). (op. prev.)