Bio si na jednom mjestu

Bio si na jednom mjestu

Oklop ili neprobojni pojmovni sustav s kojim si srastao i s kojim si najčešće poistovjećen, možeš li skinuti sa sebe? Dok ga ne skineš, ne možeš se vinuti u drugu opstojnost, više nikakvu strojnost, ne možeš biti biće, zar više, biće koje nikoga i ništa ne siše. (Možda onda ni ne diše). Tko si ti zaista? Dok pokušavaš zadovoljiti svoj pojmovni, svoj dojmovni, sustav, je li on išta manje zatvoren i krut, iako ti se može činiti da itekako jest, možeš li dobiti istinski odgovor? Dok znaš odakle si, dok znaš kad si rođen, kakvo je nebo bilo, dok znaš tko su ti roditelji, kako ti je ime, Božo, ti ne znaš tko si zaista. Pred licem pravog zaista svaka se topi bista. Sve što znaš rekli su ti, a ono što su ti rekli nije tvoje istinsko znanje. Zašto je anđeosko znanje istinsko znanje? Nisu li ti i to rekli? Zato što anđeli ni od koga nisu primili znanje. I odakle ti znaš da je njihovo znanje istinsko? Jer ako ga ni od koga nisu primili, valjda ga nikome ni ne isporučuju? Kako bi ga isporučivali, kad među anđelima nema drugih. Kad to sve znaš, znači li to da si bio onaj koji nije drugi? Ni prvi, ni prvi. Dakle, bio si među njima, bio si oni? Domogneš li se raja, nikakva ti policija, a najmanje ona intelektualna, pa sve su policije intelektualne, više nikako ne može ući u trag. Zašto? Zato što ulaskom u raj svi tvoji osobni podatci bivaju izbrisani. Ako je tako, želi li itko od ljudi ući u raj? Nema ti druge, drži se svojih podataka o sebi. Osim, ako si sa svih strana proganjan, ako više ne možeš reći — frigaš ti policajca intelektualca, pa ti ne preostaje nego da se odrekneš svih znanja o sebi. I o svima drugima. I da uđeš u raj.

Je li ti se ikada ijedna ljubav isplatila? Ako još čekaš da ti se neka isplati, ti još nisi doznao tko si. Ljubav, odnosno osjećajni ulog, koliki ti je? U kojoj je banci tvoj identitet? Ili je možda u više banaka? A svaka banka, opet, nije li propadljiva?

Možeš li išta učiniti da ne umreš? Ništa, pod Bogom milim. Ako ne možeš, razlikuješ li se od ikoga drugoga? Sve ono po čemu se razlikuješ od drugih i na kojim razlikama nastojiš, ne služi li ti samo tome da ne bi vidio, da ne bi, zar gledao, da si smrtan? Je li moguće doći do svijesti koja je nesmrtna? Koja onda ni u čemu ne vidi smrt? Pitaj najpoznatijega. Sina Božjega. Ali nije li ih više? I prije, pa i poslije njega. Premda ih je uvijek samo jedan. Jer zar su se samo, u koliko već dugoj plovidbi ove zemlje kroz mir, koliko li ih samo ima, iako nijedna nema isti DNK, zar uvijek kroz mir, kroz svemir, ali nikada sroz naskroz, ne čini li se da je to nemoguće, zar su se vrijeme i vječnost samo jedanput sastali? Da, ti si svjestan da ćeš umrijeti. Kakva svijest! Ali jesi li ikada bio svjestan da smrti nema. Ne bi li se onda moglo reći: nikakva svijest. Ako jesi, nisi li bio od neke druge svijesti? Svijesti u kojoj su se vrijeme i vječnost spojili? Pa u spoju tome ostade samo vječnost živa. Prestade biti mrtva. A ako si bio neke druge svijesti, u kojoj je sama vječnost živa, jer što će ti više ona druga, jesi li se više od ikoga, od ičega razlikovao? Je li više itko imao svoj DNK? Nije li, naime, svaka razlika bila samo smrtna? I nisi li napokon bio spašen od svakog određenja. Jer svako određenje, nije li kratkotrajno, nije li lažno, smirenje?

Dok si u drami, a u njoj si, dok si na pozornici vremenskoj, dok si, dakle, dramsko lice, u rasponu od heroja do žrtve, ili od heroja do playboya, toliko je tih raspona, ne možeš poslije odigrane uloge, svejedno koje ne bivati, više ili manje umoran. Ali i bivanje umornim nije li neka uloga? Ako je tako, onda bivanje umornim nije silazak s pozornice te. Možeš li sići s nje, možeš li prestati igrati svaku, ikoju, ulogu? Možeš li prestati tražiti autora? Sei personaggi in cerca d’autore. Jer dok si lice ne možeš ne tražiti autora. Može li ja ne igrati nikoju ulogu? Može samo onda kad ga nema. Koliko ti utjelovljenja treba u tvom životu kratkom da te ne bi bilo? Da bi počeo živjeti bez ikakve uloge? Kakav mi je to onda život. Gdje nema ja može li biti žrtve? Gdje nema ja može li biti heroja ili playboya? Čim se u raju pojavi neki heroj ili playboy, anđela se na mali svede broj. A bez njih raja nema. Gdje su heroji, ovi ili oni, playboyi, ovi ili oni, i ostala bagra, tu ne može biti raja. Može li ga igdje biti? Ne može. Zato i jesu na svakome koraku antirajske koalicije. Koje nadziru i ovo i ono. Koje pobiru i ovo i ono. U raju nitko nikoga ne nadzire, niti itko išta pobire. Dok te itko nadzire, dok ikoga nadzireš, pa i samoga sebe, ne možeš ne imati smrtno oko. A ono onkraj smrti ne može ništa vidjeti. Pa ni ne gleda.

Više nije mogao čuti ništa od onoga što nije ljubav. Kako to? Potpuno je izgubio sluh za svaki zvuk, za svaki titraj, neljubavi. Ali kako ga je izgubio? Ni sam nije znao. Niti se je o tome pitao. A kad se o tome počeo pitati, opet mu se vratio sluh za neljubav.

Od svih tvojih djelatnosti, kao da do ikoje držiš, do koje to ne držiš, najviša je, neusporedivo najviša, ona koja sve oživljuje. Kakav umišljaj da si stvoritelj. Jesi li ikada bio tako djelatan? Ako jesi, od tvoje djelatnosti nije samo sve oživjelo, nego je i tvoja djelatnost istim, jednakim životom oživjela. Živjela. I tako prestala biti ikoja djelatnost. I tako te učinila slobodnim od svakog lika stvoriteljskog, od svakog sebelika stvoriteljskog.

U dubini tvojoj, kojoj, kad bi je mogao locirati, ali je li ona na ikojoj razini, jer svaka je razina pličina, sveživot prebiva. Koliko glava ima? Četiri, osam, šesnaest? Koliko ono? A koju god odsiječeš, već se nova pojavi. Možeš li ih sve odsjeći? U koju svrhu? Ti to ne možeš znati. A svrha koja bi bila tvoja, jer bi je znao, bili bila prava? Ali neko ne–ti može. Jesi li se u to uvjerio? Time vjerio? Jesi li se osvjedočio da jest neko ne–ti koje to može? Kojim si se očima osvjedočio? Ako jesi, upućen si u svrhu toga događaja. I premda je ta priča vrlo stara, ona u tebi, gdje u tebi, čeka tebe da postane tvoja. I tako prestane biti priča. Da postane tvoje otkrivenje. Jer bez toga svrhe svoje možeš li živjeti? Možeš li znati da je živiš? Jer ako znanje i življenje nisu vjenčani, ako nisu tako prožeti jedno s drugim da se jedno od drugoga ne može nikako razlučiti, ako su u braku, u vezi, truloj, a ne svetoj, znaš li zaista, živiš li zaista?

Ako si voljen, ako si voljen, zar više ikoga čekaš? Ako si voljen, ako si voljen, zar te više ikoje pitanje pohodi? Ali ako nisi voljen, od svega voljen, jesi li zaista voljen, jesi li slobodan od pitanja, jesi li slobodan od čekanja?

I kad jesi i kad nisi, bio ne bio, htio ne htio, nisi li uvijek ništa? Tko te može iz toga ništa, tebe državicu preovisnu pokrenuti? Probuditi. Jer to ništa možda je obmana, možda je san. Koji vjetar? Zar olujni? Koji lahor? Jedva čujni. Zar dah nečiji? Tko te može izvući iz jutarnje tjeskobe? Koje to dnevne spodobe? Otišao si iz dužnosti neke, iz čega li, jer su te pozvali, tko su oni, vidjeti svoje početničke zamišljaje, ostvaraje, od prije koliko godina? Iz godina davnih. Ostvaraje koje si prevladao, kojih se nisi više ni spominjao. I vidjevši ih, oživio si, dan ti je bio promijenjen. Iskra vlastitog zaboravljenog života ponovno se rasplamsala. Do novog utrnuća, do novog klonuća, do nove tjeskobe. Zar rugobe? Prokletstvo jadnog sebeljublja ne može se ne plaćati. Premda se može, koliko hoćeš, obrađivati i glačati.

Nije li sebe nezajažljiva rupa koju sebe, koju ja, nikako da ispuni? Makni se iz glave, ali kamo, rupe neće biti. Makneš li se iz glave, što je najčešće više nego vrlo teško, dvadesetak godina kod starih Egipćana, pa potom desetak kod Kaldejaca, moraš proći pod režimom najstrožim i to posve tajnim, sve te intelektualne sprave i naprave pretvorit će se namah u pepeo i prah. I što će biti s tobom? Ostavit ćeš se svih mogućih, konstruiranja, rekonstruiranja i dekonstruiranja, uvijek na neki način povijesnih, katkad i epohalnih, ostavit ćeš se svih mogućih, naime, nemogućih, traženja i nalaženja. I snalaženja. Ostavit ćeš se priređivanja svojih tvorina, umijeća na kojem ti se može zavidjeti, pod naslovom, kojim nego: zamor.

Kako to da više nisi tražio majku, ženu, kćerku, ono što je suprotnoga spola, da više ni dušu nisi tražio, pa ni u zajednici istospolnoj, rade li oni to, kako to da više nisi bio zabrinut za svoj život? Kako to da više nisi tražio nikoje utočište, ni u slovima, nikoje, barem, prenoćište? Kako to da se u tebi poništio svaki oblik manije? Kako bi tražio, kako se ne bi poništio, kad ondje gdje si se našao i gdje se ni najmanje nisi trebao snalaziti ili išta obnašati, nije bilo nijednog znaka, nijednog križa, premda je možda tome prethodio onaj plamteći, kad nije bilo nijedne strane svijeta.

Teško je prestati biti intelektualac, misli tkalac, mislitelj, a tko nije, teško je prestati biti androman, uspaljenik, onaj koji bijesno traži povijesno, osobito u budućnosti, od političara do smočničara, teško je prestati kusati onaj tako omamljujući plod sa stabla onog tako poznatog. Neki ga zovu i stablo života. Je li ono bilo rajsko? Ma kakvi. Bilo je zemaljsko. Samo zemaljsko? Teško je prestati biti u vremenu i napokon biti. Teško je doći do one najdublje, najunutarnije zornosti, zar više u sebi, zar više izvan sebe, zahvaljujući kojoj više nisi ni od koga, ni od čega, na isto ti dođe, odvojen. Pa ipak, ne ni od čega, jer svako što postalo je tko. Kad više nisi genitivan, kad više nisi nominativan, kad više nisi podložan. Kad više nisi padajući, ni ičemu se nadajući. Kad intelektualac, kad misli tkalac, postane anđeo, a to je onda kad iz glave izađe i ni u jednoj se drugoj ne nađe, što biva? Više ne jede, više ne žvače, više ne preživa, onaj plod. Ni ostatke njegove. Nego? Prestaje biti mislitelj. Visokoobrazovani, niskoobradovani. Među anđelima nema mislitelja. Pa prema tome, je li ijedan intelektualac, budući da je svaki misli tkalac, je li ijedan, anđeo? I što onda? Čvrsto se drži svog tkalačkog stana. Dok te se ne ugleda krepana?

Ako si ikada bio voljen a da zbog toga nikakve prednosti nisi tražio, kojom si to ljubavlju bio voljen? Onom koja uzroka nema? Jesi li ikada bio dostojan te ljubavi? Ako jesi, zar te je bilo? Tebe kao sebe, a onda, jesi li mogao tražiti, zahtijevati, za ikoga, za sebe, ikakvu prednost, ikakve, dakle naravi korist? Kad ti se događa istinska ljubav (kakav izričaj, pokriva li išta, osim što svoga izricatelja razotkriva), nema tebe koji je može svojatati, ni tebe koji je može odbiti, ni tebe koji od nje može išta tražiti. Bilo bi to odveć ljudski. Iako je ljubav bez ljubomore, stara je, čija nego ljudska, slovica, kao duša bez tijela. I postoji li jedno bez drugoga? Koliko hoćeš. Pogledaj samo ta tijela, osobito ona koja su još daleko od svakoga opijela. Koja je to ljubav koja te voli, a od koje ne možeš ništa tražiti? Jesi li je upoznao? Ako jesi, nisi li upoznao slobodu od samoga sebe. Jer dok išta možeš tražiti od ljubavi koja te voli, je li to istinska ljubav, koja, pa valjda tvoja, jesi li to istinski ti?

Smrti nema. Kako znaš, zar si umro? A ako si umro, onda si mrtvac. A mrtvaci ništa ne priopćavaju. Osim na nekim seansama. Koje mogu biti i vrlo uzbudljive. Dogodi se u tebi nesmrt, u neko tiho zimsko jutro, naravno u osami potpunoj, i ti se dogodiš u nesmrti. Dogodi se u tebi sveživot, opiši ga, prepiši ga, možeš li, i ti se dogodiš u sveživotu. I ti se dogodiš sveživotu. Dogodi se jedna druga svijest, mrijest, jedno drugo stanje, više nikakvo imanje. I kažeš i pri tome nimalo ne lažeš: smrti nema. Onaj koji sa sobom opći, koji s ikim opći, pa onda nekome drugome ovo ili ono priopći, opći sa smrću. Pa kako može razumjeti onoga koji s njim ne opći, koji ni s kim u kome je smrt ne opći. Jer takvoga ni ne poznaje. A u kome ona nije? Iako nema toga u kome nesmrt ne zrije. U kome može ne zreti. Pod uvjetom nezaobilaznim: da je se najposvećenije njeguje do kraja života. Možda. Jer jamstva nema. I uz pretpostavku, zar neizbježnu, da se doznaje, da se dozna, tko ju je posadio. A inače? Sve se svemu prijeti. Ne prestaje prijetiti.

Uđeš u osamu voljom, takozvanom svojom, ili voljom nekoga drugoga. I neusporedivo lakše izađeš, ako si ušao svojom. Ali je li to prava samoća, ona prokleta, ona kleta, ako nisi u nju gurnut, jesi li iz nje ikada i izašao, ako nisi, već odavno, za nju podešen, njome ustrojen? Ako u njoj jadno i nimalo skladno ne čepiš, u toj u koju si gurnut, od koje jesi, i ne pokušavaš, zalud, od nje, iz nje, u potu naličja svoga. I naposljetku, ne znaš ni sam kako, uspiješ se vratiti. Obratiti? Ako uspiješ. Međutim, je li ti se ikada upriličilo da si ušao u osamu voljom, dakle, takozvanom svojom, da si je prihvatio i da si ostao u njoj, da se vraćao nisi, do njena kraja? Do nje beskraja, do njena bezsvršetka i njena bespočetka. Ako jest, je li to bio njen onkraj, njen bezsvršetak i njen bespočetak? Nije li to bila, zar nastala, ne više osama, već — svesama. Kako to nazvati? Nikako. Kako to prizvati? Nikako. Budući da je to, koje nije nikoje to, izvan svake, kakve takve, uvriježenosti, i izvan svake moguće uvrijeđenosti, a pamet tvoja i sve što je u njoj jednako uvriježenost, kako bi mogla postojati ikoja odgovarajuća riječ za to? Pa utoliko, Bože ti oprosti: svesama. Je li ta svesama ono što je certitude u onog Blaža glasovitog? Je li to stanje ushita? Ili stanje molbe, vapaja, u onog vodenjaka, tvog imenjaka — vorremmo una certezza?

Može li se duša liječiti a da se o njoj ništa ne zna? Može li se liječiti nešto što možda i ne postoji? Nisu li zato i takvi rezultati. Može li se liječiti nešto a nemati o tome ni osnovne podatke? Ime i prezime. Mjesto i datum rođenja. Ime oca. I majke. Djevojačko prezime majke. Stalno prebivalište. Narodnost. Državljanstvo. I s druge strane, može li se liječiti, ako je se ne liječi od svake probitačnosti. A ako je se i izliječi, unatoč tome što možda i ne postoji, što je više nego postignuće izuzetno, čije, postignuće zar ne nadnaravno, ona prestane biti duša i postane duh. Ali kojega roda? Je li on ikojega roda? Pa on se ne rađa. A ako se ne rađa, postoji li onda taj s kime se svađa?

Tko je tvoj pravi roditelj? Nije li to onaj koji ti pruža, preko stvorenja svojih, ljubav slobodnu od svake probitačnosti? On, dakle, skroz naskroz neprobitačni? Ako je takav, ima li njega na ovome svijetu? A opet koliko si ga puta dozivao, a jesi li ga ikada prizvao, ali tako da si ga upoznao? Njega koji je, premda tvoj istinski roditelj, nepostojeći, nepostao, naime, nerođen. Kako nerođeni može roditi, kako može biti roditelj, ako je nerođen? Kad si uistinu njegov, samo što tad kad si uistinu njegov ne postoji kad, nisi li i ti nerođen? (Zašto toliko vježbaš najslabiji mišić, možda on i ne postoji? Da, ali on je najvažniji. Osobito onda kad te svaki drugi izda). Jesi li ikada bio uistinu njegov? Ako si bio, je li ičega bilo koje nije bilo njegovo? Ako je sve bilo njegovo, ako je sve bilo od njega, ako je on bio u svemu, je li on bio igdje? I onda, ako se uistinu može njegov biti, može li se to ikome otkriti? Može, ali samo onda kada nema nikoga tko je neotkriven, tko je pokriven nekim od svojih pokrivača, ili od više njih, nekom od svoje odjeće. Da, odijelo čini čovjeka, ali anđela ne čini.

Vjere dostojan tko je? Je li to onaj koji zna, pa još k tome puno više od drugih, ili onaj koji te neće izdati. A koji te neće izdati? Je li to onaj koji je savladao umijeće umiranja? A koji je to? Je li to onaj koji je umro? Da, ali sebi. Zar postoje takvi? Nisu li svi izdajice? Jer nesaglediv broj mrtvaca nikad sebi ne umre. Nije li zato ovaj svijet ovakav kakav jest? Kakav? Pa onakav kakvim ga mrtvaci vide. Možeš li ti koji nisi umro sebi, koji si obični mrtvac, prepoznati, znati, onoga koji je umro sebi? Ako ne možeš, kako te to, kako te takav, može privlačiti? I kako ti se može činiti da je samo on vjere dostojan? Ne znaš ni sam, ali znaš da toliki mrtvaci kad umru ne bivaju nimalo vjere dostojni. Nego vrlo brzo, štoviše odmah čim umru, zasluže nevjeru.

Dok išta hoćeš, kako se izmigoljiti, ili kako se istrgnuti, iz hoćenja, dotle nisi svet. Dok išta hoćeš, ne živiš znanje. Više nikakvo prosipanje, ni skupljanje. Možda pokušavaš, ali uzalud, živjeti znanje. Zašto uzalud? Pa zbog toga što još uvijek nešto hoćeš. Jer dok išta hoćeš, ne boluješ li od života? Nisi li ranjen životom? I svaki užitak nije li samo sol na ranu od života? Kako iz kolopleti boli i užitka? Koja te to uvreda ne vodi, više ili manje, slavnoj propasti? Ako se ne može biti neuvrijeđen životom, što ti ostaje, nego ne htjeti život? Što ti ostaje nego ne htjeti smrt? Jer nisu li oni jedan te isti koloplet taj, jedan te isti vrtlog? Možeš li iz toga sveproždirućeg vrtloga? Postoji li neko stanje, neka razina, neka planina gdje ne možeš biti dosegnut nikakvom uvredom, gdje ne možeš biti izložen, propušten, nikakvom užitku? Ako imaš neke naznake da postoji, na tebi je da to dosežeš. Kao da je to negdje tamo, onamo. I tamo je i tamo. I onamo i onamo. Je li ikada kasno da se među anđelima nađeš? Jer oni su uvijek ovdje. A ovdje gdje nije?

Gdje je sud tu je usud. Izbjegneš li svaki sud, svako svoje donošenje suda, zauzimanje ikakva stajališta, izbjegao si svaki usud. Svako sebe. Jer sebe je usud. Postoje li oni koji ne donose nikakva suda, koji ne podliježu nikakvome usudu? Koji nemaju sebe. Ne postoje. Zato anđeli postoje. Zašto istinski ne možeš, ako nisi anđeo, biti moralan? Zato što ne možeš ne suditi. Zato što ne možeš ne misliti. Zato što ne možeš ne pristajati uz neku od strana. Anđeli ne sude, jer ondje gdje su oni strana nema. Jer ondje gdje su oni nema nikakva ni silja ni nasilja. Čim sudiš, pa samo i u mislima, da je netko dobar ili zao, na svoje note gudiš. Pa kako ne bi bio izvan raja. A to se plaća. Ovom ili onom kaznom. Ovom ili onom kaznionicom. A u kojoj čamotinja ne vlada?

Ako nema besmrtnosti, nema ni Boga. A onda je i vjera nepotrebna. Teško se sresti sa smrću svojega ja. I onda je, koga, tu smrt svoga ja, nastaviti živjeti barem trideset minuta. Dotle ne možeš biti, pak, svejedno u kojoj mjeri, nenasilan, ne možeš biti zaista blag, a da to ni ne znaš, kao živa istina, ona neprikaziva, ona nepredočiva, blag. A kad si takav, kad nisi, naime, ni kakav, nema toga što prema tebi blago nije. Jesi li ikada upoznao blagostanje? Blagosrdnost u isto vrijeme svega. Ako jesi, vidio si da je svako imanje, svako znanje, paučina neka. Ispletena, krpana, od pauka koji hoće, kani, namjerava. Od tvojega ja. A dok si pauk, pa i najotrovniji, prije ili poslije mreža će biti poderana i ti ćeš biti zgnječen. Dok si pauk, ti si samo bauk. Ti si samo strašilo. Poglavito sebi.

Dok ne ostaneš i bez trunka svoje volje, ne možeš izaći iz kaznionice. Ili: tvoja volja jednako kaznionica. Zašto se jedino anđeo miri, zašto je jedino anđeo pomiren sa sudbinom? Je li to zato što je on nema. Kome se dogodi svetost taj ostaje bez sudbine. Onoga tko ostane bez sudbine ne može se proglasiti svetim. To netko drugi biva proglašen svetim. Onaj koji nije ne može biti, jer nije, proglašen svetim. Anđeo nije, on ne može biti proglašen svetim, on je svet. Sveti kad su sveti, sveti jer su sveti, izvan su domašaja svakog proglašenja. Da bi bio proglašen ovim ili onim, potrebna ti je volja, naime, protuvolja. A gdje su njih dvije, gdje je jedna uvijek je i druga, tu je i sudbina. Tu je nepopustljivost, ili popustljivost, prema sebi. A dok si nepopustljiv, ili popustljiv, prema sebi, anđela ne možeš upoznati.

Koji to nevjetar, koje to ugasnuće svakog kreta, koji to mir, pokreće onkrajni žar? Ili je pokrenutost onkrajnog žara sami taj nevjetar, samo to ugasnuće svakog kreta, sami taj mir. A ako nisi bio svjedok toga žara, nisi bio jednook, nisi bio sveok. Nego što si? Onaj koji pati, onaj koji je svojevoljan, koji ima svoju volju. Je li moguće ostati bez svoje volje, je li moguće ostati bez sebe? Jer sebe je volja. Je li moguće izbavljenje od svake patnje? Ako jest, koja je to darovanost, koja milost, koje postignuće? Kojim pregnućem? Neka ne bude ni jednoga oblika moje volje. Ali reći to, nije li već oblik tvoje volje? Slobodu od svoje volje tko doseže? Kojom pokornošću, kojim prostiranjem? Pred kim? Nije li to opet čin volje. Pred kojim potpuno nepoznatim?

Glazbu ostajnog mira možeš ostvariti samo čistotom života. Kada je život čist? Onda kada nema tebe ni jednoga ni drugoga. Život očišćen od sebe jednoga i od sebe drugoga, život očišćen od svega, vrhunsko je umijeće. Život očišćen od svega, kakva nemoguća zadaća. Pa ipak zadaća. Tko ti je zadaje? Tek kad budeš očišćen od svega, doznat ćeš. Prije ne možeš. A zadaća ta nije li u nekih preča od svake druge, važnija od svega? Do ostvarenja njena, za razliku od ostvarenja svake druge, prečice nema.

Jedan tvoj znanac u svojoj radnoj sobi odavno već drži natpis jadansamtiligaja. Ali koje ja nije jadno? I zato, nema ti pomoći, dok ne napustiš ja, svako svoje ja, i ono popustljivo i ono nepopustljivo, dok ne napustiš svaku volju i nevolju, svaku predstavu. Dok svi satovi ne stanu i ne budu prebojani bijelim. Nema ja, nema predstave. Pa onda ni ikoje zastave. To je ta zadaća do izvršenja koje nijedan prečac ne vodi.

Gdje je strast tu je napast, prošlosti ili budućnosti. Ako je spolna želja vrhunac svih obmana, ili leglo svih obmana, dok ga ne osvojiš, dok ga ne savladaš, vrhunac taj, leglo to, ne možeš se prestati obmanjivati. Svejedno kojom protegom vremenskom.

Bio si na jednom mjestu do kojega pogled smrti nije mogao doprijeti. Koje je to mjesto? To je mjesto s kojeg što god se pogleda neviđenom se ljubavlju žari, ljubavlju nevremenskom. Kako se dolazi do toga mjesta? Tako da se dođe na kraj svijeta. Gdje je kraj svijeta? U tvojoj svijesti. Divno je umrijeti. A kraj svijeta u svojoj svijesti možeš naći, samo ako nađeš kraj svoje svijesti. A on se nalazi tako da se dođe na njen kraj. Kako znaš da si došao na njen kraj? Tako što odložiš, zar zauvijek, onu knjigu koja se zove »Tko je tko«. Odloživši tu knjigu, više, poput svakog pravog anđela, niti uređuješ budućnost, niti obnavljaš prošlost. Dok to pak činiš, ne da nisi pravi anđeo, nego si, veći ili manji, pa i najmanji, demagog, pedagog, onaj, dakle, koji obmanjuje sebe i druge. Obmanjujući sebe ili druge, a oblici obmanjivanja sebe ili drugih, nije li to uvijek isto, brojni su, očiti i manje očiti, ti vršiš svoju volju. Dok si sluga pokoran svoje volje i uvijek dotle na neki način oblaporan, dok je kad god je sretneš, pozdravljaš riječima sluga pokoran, nikako ne možeš biti u skladu s onim — neka bude volja tvoja. I što biva s tobom? Ništa osobito. Stalno si u grijehu. Stalno ti je u rukama spomenuta knjiga, ne možeš bez nje, kojoj je zapravo primjereniji naziv »Tko je što«. Ali ne svode li se sve knjige na tu knjigu? I može li se sve knjige i sva slova odbaciti? Tko je to učinio? Oni koji su »iznad opasnosti i nužnosti da nastave živjeti«. Koji su to? Jesu li to anđeli?

Ako je svaki nazor okov, je li ikoji zor sloboda?

Ljubavnim sredstvima kakvim, smije li, može li, u ljubavi išta biti sredstvo, što činiš? Snubiš neznanca ne bi li izgubio nevinost? Onu gornju, onu gornju! Jer kad je riječ o nevinosti gornjoj, nema ni najveće kurve koja nije nevina. Ali tko si ti? Jesi li ti onaj koji je izgubio tu nevinost? Pa je ponovno zadobio? Jer da je nisi ponovno zadobio, bi li i koga snubio?

Zašto anđeli ni jedne brige ne brinu? Zato što ne egzistiraju. Tko esencira ne brine. Riješiš se svih oblika istočnog grijeha, svih oblika neznanja, ima ih na pretek, dobar tek, naime, pada u vrstu ne životinjsku, nego ljudsku, i esenciraš. Jesi li ikada? Ako jesi, dok jesi, jesi li se susretao, jesi li se sučeljavao s ikojim nosiocem zapadne ili istočne moći, s ikim iz njihove svite? A ako si se susretao, nisi li tražio prikladnu klupu iz koje ćeš slušati, iz koje ćeš se onda sučeljavati, a nijedna nije bila prikladna. Sve su bile polurazbijene i prašnjave.

Dok je išta tvoje, ne možeš prestati biti budala. Ako je to tako, što će biti s ovom zemljom? Hoće li se prevrnuti, nestati, pa prekrcana je budalama. Dok je išta tvoje, ne možeš svojoj egzistenciji, svojoj nezaježljivoj ljubavnici, reći — ciao bella. A kad više ništa nije tvoje, pa ni ti sam, nema toga koje te ne pozdravlja, nema toga koje ne pozdravljaš. Pozdravom najtiše radosti. Ali iz koje to opstojnosti?

Što si bliži odlasku sve se više ukopavaš. Čini li to onaj koji se ispunio? Pa čime, nego prazninom. Kako bi činio, kad se on ne približava odlasku, kad njemu nijedan odlazak ne prijeti, kad u njegovu zoru odlaska nema. Ni polaska, ni polaska. Završen ne znači nužno svršen. »Završiti ne znači nužno ispuniti se«. Završavaju li oni koji se ispune? Kako bi završavali? Jer kad se ispune, ne poznaju svršetka. Za njih su svršili svi svršetci. I početci, i početci.

Da nisi izbačen, zar bi se brinuo? Briga je egzistencijalna. Anđeli ne brinu, niti se brinu, jer nisu egzistencijalci. A tko je egzistencijalac, a tko nije, osobito oni koji su izabrani od drugih egzistencijalaca, nije li provincijalac? Pa prema tome, najviši, iz koje to oblasti, puki su provincijalci. A nema provincijalca koji za rajem ne žudi. Svijet vode provincijalci. Da nisu provincijalci ne bi bili vođe. Pogledaj ih samo. Sve sama majmunska blaziranost. Čim ti se neki prijatelj nametne, ili podmetne, znaj da je provincijalac. A kad ti se to zbude, znaj da si i ti takav. Ništa više nego egzistencijalac. Budući da anđeli nisu provincijalci, naime, egzistencijalci, oni ne mogu biti izbačeni ni odakle, pa ni s posla. I brigom zahvaćeni. Jer oni nisu zauzeti, to jest zaposleni. Pa ni s ikakvom izbačenošću. Oni ne bivaju istjerani iz majke, pa onda ni ne plaču. Jer oni se ne rađaju. Tko se rodio plače. Tko plače nije anđeo. A ti? I plačeš i očajavaš i tjeskoba te tišti i brigama si svakovrsnim ophrvavan sve dok traje tvoja izbačenost. Iz koga, čega? A iz koga, čega, ne?

Iz udruga, iz klapa, iz stranaka, iz crkava, iz žena. Iz rečenica vlastitih. Jesu li sve žene, sve rečenice, izdajice? Do jedna ti vrata zalupi, ili ih tiho zatvori. Do jedna te izda. Tko ti je kriv što u ženi, što u rečenici, što u riječi, vječnost tražiš. Tko ti je kriv što nisi raskrstio s onim da u početku bijaše riječ, naime, žena. Neprestano si izbačen, odbačen. Pa tražiš novu, ili se vraćaš staroj. Ili apstiniraš od jedne i od druge. Ali suzdržavanje od njih nije sloboda. Suzdržanici glume slobodu. Što se očituje u njihovim drugovrsnim kompulzijama. Ali, nije li bolje išta nego ništa? Kad to sve prestaje? Tek kad više nisi ni iz čega izbačen. Tek kad si u svemu, kad si u sve vraćen. A kad je to? Kad te više nema.

Znaš li, kako znaš, da nije sve dopušteno? Znaš li, kako znaš, da Boga, zvanog tako, ima? Odakle ti potreba pronalaziti, ustanovljavati čak, ono koje će te konačno, prekokonačno, provjereno uvjeriti da nije sve dopušteno? Jer dok to ne pronađeš, nisi li u tamnici slobode koja sve dopušta? Odakle ti potreba posezati za onim za koje ćeš se moći držati? Bez obzira na to je li mlohavo ili tvrdo? Ali koje će biti neosporivo. Jer postoji li ono koje je neosporivo? A ako nema toga koje nije osporivo, kako bi moglo ne biti sve dopušteno? A opet, ne možeš dopustiti da je sve dopušteno. U tebi je znači, problem. Možeš li dopustiti? Pusti i to. Koje? Pa to da ne možeš dopustiti da je sve dopušteno. Možeš li sve pustiti, ni za što se ne držati? Kad bi mogao ti više ne bi bio ti. Više ne bi bio egzistencijalan. Ni materijalan. Premda, dok si egzistencijalan, ti nisi ti. Ti si samo donekle ti. To je tvoja razina. To je tvoja mučnina. Jer na toj razini za što god se uhvatiš, osporivo je, propadljivo. I ponavljanje tvoga vapaja ne može prestati. I što činiš? Odaješ se, svejedno kojim, ugodama, kao jedinim, iako trenutnim, konačištima. Kao na primjer zakletvi pred oltarom Narodnog odbora ili onim drugim da ćeš vjeran ostati do groba. Dotičnoj, ne uvijek priličnoj. Ni doličnoj. Partiji? Hartiji? Mišlju, osjećajima i čime ono još? Poglavito sjemenom svojim? Bogu hvala što u sjemenu svome nisi samo ti. Ili jesi? Ako ni u sebi ni izvan sebe, ne možeš naći ono za što bi se uhvatio, a ne možeš, možeš li išta? Neki kažu, ne možeš znati je li lažu, ili ne, da možeš tražiti i naći ono koje nije ni u tebi ni izvan tebe. Nađeš li ga, ono više neće biti ono, a ni ti više nećeš imati potrebe da se za išta držiš, da se za išta hvataš. Da se ičim hvastaš. Kako bi imao ikakve potrebe, kad ti više nećeš biti ti. Jer ćeš se držati za ono što nije, koje nije, ono. Pa se nećeš držati. A jer se nećeš držati, ti nećeš biti ti. Ti ćeš biti ne držeći ti. Anđeoski, dakle, ti. Obećanje ludom radovanje. Tko god se za išta drži, za ikoga drži, anđeo nije. Dok anđeo nisi, dok si egzistencijalac, govoriš među inim i to da Boga nema, ako je sve dopušteno, ili variraš tu temu. Esencijalac, to jest anđeo, to ne govori. On ništa ne govori, ali moglo bi se zaključiti po treperenju njegovu da govori: sve je dopušteno, jer Boga ima. Ali čuju i slušaju to samo oni kojih više nema. I vide, i vide.

Lako Bogu. On svakoga sebe, do jednoga sebe, prihvaća i ničega se ne laća. Pa onda nema nikakve sudbine. A jer nema nikakve sudbine, nema nikakve ni krivnje. Dok si kriv, ne možeš bez sudbine. Odlaziš li gatari, bez obzira na to zove li se ona liječnica opće prakse, ili liječnik prakse sveopće, predsjednik paradržave neke, koje, a koja to nije, znači da si kriv. Imaš li neki nazor na svijet? Znači da si kriv. Zatvori prozor. I drži ga dugo, dugo zatvorena. Ako možeš. Sve dok ne ostaneš bez ikojega zora. I što će tada biti? Nestat će ti, iščeznut će, svaka pa i najmanja mora. S tvoga nedoglednog obzora.

Što je tebi raj? Anđeosko stanje. Koje je to stanje? Stanje svejesnosti. Je li to ono stanje koje nastane kad se ona stara skitnica naposljetku vrati kući i kad duša svemu govori da, da, da... Što činiš to te slijedi, to ti pripada. Kada bi mogao ništa ne činiti, ništa te ne bi slijedilo, ništa ti ne bi pripadalo, pa onda ni sebe ne bi nasljeđivao, niti bi sebi pripadao. Bio bi u stanju svejesnosti. U stanju nesebnosti. U stanju svesebnosti. A dok sebe nasljeđuješ, dok si lutalica, nasljeđuješ bilo dobrog ili zlog, ne možeš biti u stanju svejesnosti, dok si na putu individuacije, je li to put kapitalizacije, pogledaj njihovog strojovođu, sraćka i krumpiri, braća i kumiri, ne možeš ne biti sebičnjak, ne možeš ne biti neki od karaktera pa se ne mijenjati, kako je toliko puta, zar uvijek uzalud, kazivano, ne možeš ne biti neki od svitaka, obilježen jedinstvenim odnosom, kojim ako ne samo svojim, odnosom boli i užitka. Pročitaš li svitak taj, više nećeš biti on, više te neće slijediti, više ti neće pripadati, neizbježiva sprega boli tvoje, užitka tvoga. Tko te može učiti kako se čita svitak taj? Koji učitelj? Zar onaj koji ima ženu, to jest, kojega žena ima? Koji te uči da ćeš u sljedećem životu biti životinja, ako mu spavaš sa ženom. Budući da on koji u ovom životu ima ženu, nije životinja. Može li ti ikoji sebičnjak biti učitelj? I to iz nevjerojatnog predmeta — kako se ne nasljeđivati? Možeš li sam sebi biti učitelj dok imaš ženu? A kad više nisi sebičnjak, treba li ti ikakav učitelj? A kad ti više ne treba nikakav učitelj, treba li ti više ikakva žena? Dok si god sebičnjak treba ti žena. Dok ti god treba žena, treba ti učitelj. Kad život ne bi bio otajan, ne bi imao smisla. A kojim to sebičnjaštvom možeš do smisla? Tužiš se na svoju samoću? Ne tužiš li se zapravo na svoju za prekonaravno gluhoću? Nema ti druge nego liječiti, popravljati sluh. Čim si sam, a kad nisi, jer kad si s nekim to je samo zaborav samoće, ti nisi u dosluhu s anđelima. A jesi li ikad u dosluhu s njima? Jesi, samo kad si anđeo. A tada, plešeš li išta s njima, pjevaš li išta s njima? Primjerice onu: Tancali smo, tancali, cilo lito dani, za nu malu škujicu ča je međ nogami. Ništa od toga. Jedino se ples prekonaravnog nepomaka pleše i jedino se pjesmu prekonaravne tišine pjeva. A od njih, od toga plesa i od te pjesme, svaki drugi ples i svaka druga pjesma, prestaju, nestaju.

Kako živiš? Pripravljaš li se za dan kad će ti biti sve oduzeto? A što bi se pripravljao, kad će ti i onako sve biti oduzeto. Ali, ako se ne pripravljaš, ako sebi ne oduzimaš ono što te slijedi i što ti pripada, ako sebi sebe ne oduzimaš, kojim činjenjem, ili činom, jer ono što sebi oduzimaš to si ti, može li ti se vjerovati? Vjeruješ li onima koji su sami sebe sebi oduzeli? Njima najviše. Jedino njima. Kako možeš? Kako ti oni mogu biti tvoja vjera? Vjeruješ li sam sebi? Do koje prigode? I znaš li, možeš li znati, što te to, dok ti treba ikoja vjera, što te to tjera? Kako bi mogao znati, živjeti znanje, ako nisi ostao bez svega, pa, dakle, i bez sebe. Dok ne ostaneš bez sebe, nisi ostao bez svega, a dotle ne možeš sve znati. Niti sebi vjerovati. Ali, i što će ti onda vjera?

Dok ne možeš sve znati, dotle ti neka vjera treba, dotle te neka vjera tjera. Možeš li se ne roditi na vjerski pogon? Kako, kad si se rodio na vjerski pogon. Ipak, možda, možeš, ako iskočiš, kojim skokom, iz slijeda, koliko god on bio spleten. Pa više nisi ni u kojem slijedu, ni u kojoj sljedbi. Pa više nisi ničiji sljedbenik, a najmanje svoj. Imaš li ikojeg prijatelja, koji nije svoj sljedbenik? Ili neprijatelja? Jesi li ikada ikoga upoznao tko se nije pokazao kao svoj sljedbenik? Kao sljedbenik broja genetske lutrije? Određenja su brojna, od zvjezdanih do onih sredine, ali nikoga njegova čaša, njegova sudba, ne mine? A i kako bi mogao ikoga takvoga upoznati, dok si sam svoj sljedbenik? Možeš li postati svjestan Boga? On se ne daje nikakvoj svijesti. Ali zato možeš postati svjestan anđela. Oni se daju anđeoskoj svijesti. Svijesti onih koji nisu sljedbenici ni sebe ni ikoga drugoga. A gdje su anđeli blizu je i Bog. Ili nije? Nego? Još si ti točka čvrsta. Pa ne možeš bez Boga i njegova prsta. Bez obzira na to je li je u oporbi i koliko će dugo biti. A dok je tako, nisi li bezbožnik? Kako?

Jesi li pronašao put iz bezboštva? Je li pravi? Kamo vodi? Oboženju? Koga? Tebe, tvojih projekcija, tvojih injekcija, ili koga, čega, drugoga? Ili oboženju tebe i svega drugoga? Tko će ti reći? I počinje li on, put, igdje? U kojem trenutku tvoga životopisa za koga još pouzdano ne znaš tko ga piše. U kojem trenutku tvoga trapuzanja? Ako do njega, do trenutka toga, ne postaje li on tada vrutak, dođeš. U vrutku, u trenutku, u kojem sve tvoje mogućnosti bivaju oslijepljene, u trenutku u kojem sve tvoje mogućnosti, do jedne, ostaju oslijepljene? Pa pipaš? Ili ti se nadaje neki novum? U liku nekog novorođenčeta, nekog djetića? Kojega ti kroz prozor tvoje sobe na trećem katu — tko će nego vjernik, ubacuje prijatelj najbolji, a odakle prijatelj nego iz djetinjstva. Mogu li snovi navješćivati ono što te izvodi iz tvoje povijesti? Ako mogu, nema ti druge nego se priklanjati njima. Jer nije li u njima, u snovima tvojim, sjeme iz kojega bi se mogla razlistati, rascvjetati, bezvremenost tvoja. Zar onda samo tvoja? Je li evolucija priča o individuaciji? Naime, je li individuacija priča o evoluciji? Je li to priča o svemiru koji teži da sam sebe prepozna i da tako konačno sav oživi? Koliko mu treba mrtvih za to? Je li to priča o svemiru koji hoće svoju živu vječnost? U kojoj, naravno, i ti sudjeluješ sa svojim napojem.

Jesi li izgubio sve svoje prijatelje? Nisi? Još se s njima napijaš? Znači da se još nisi kući vratio. Kuća je raj. U nju možeš ući samo posve sam. A ako uđeš, nema toga u njoj tko te radosno ne dočekuje. Niti ima ikoga tko od prekokonačne ljubavi nije. A prema komu nego prema tebi. A kad su svi od prekokonačne, od ljubavi Božje, a kad je sve od nje, puta više nema, došao si.

Kada kući dolaziš, dođeš, više se ne slikaš. Slikaš se dok si izvan kuće. Nastoj se ne slikati. Ni na koji način. Ni za osobnu. Tako najlakše put pronalaziš. Jer tko ti kaže da si osoba. Ostavi se osoba. Dok se ne ostaviš osoba, kako da se ostaviš sebe osobe? I njene, i svoje, tunjavosti. Koja te neprestano čeka. Dok se slikaš, osoba si. Nisi prevladao sebe. Dok se u nekom dućanu u ogledalu ogledaš, nisi se ostavio jalovog trošenja životne sile. Nisi prestao biti potrošno dobro. Ni potrošno zlo. Odakle ti pravo trošiti životnu silu? Pa to spada u demokraciju, u osnovna ljudska prava. Koja su tako prava i zdrava. Ostavi se trošenja životne sile. Jer trošenje nje jedini je smrtni grijeh. Doduše, svatko je troši na svoj način, za svoj začin. I time priređuje, određuje, sebe ili se. Kad mu je već do toga. Postoji li itko tko ne podliježe tome grijehu smrtnom? Iz kojega plaze sva neznanja. Samo onaj koji se ni na koji način ne slika. Koji je to? Kako se može znati, kad nema ni jedne njegove slike. I premda nema ni jedne njegove slike, premda ni jedna ne postoji, od pamtivijeka se do dana sutrašnjeg neprestano izdaje tjeralica za njim.

Dok te kod kuće čeka žena, ili mogućnost njena, naime, ikakva njena sjena, je li to prava kuća? A dok si pak izvan prave kuće, dok si u kući krivoj, možeš li bez para? Barem u mislima. Para, bilo muškog, bilo ženskog. Možeš li bez sparivanja? Bez uzajamnog darivanja. Zna se kakvog. Dotle pak, jesi li ti ti? Je li duša dok je sparena, duša? Je li duša, ako nije slobodna, duša? Je li sparena duša slobodna? Dok je sparena, je li u skladu sama sa sobom, a dok nije u sladu sama sa sobom, kako može biti slobodna? A neslobodna, kako može biti kreposna? Koje ego stanje nije ropsko stanje? Koje ego stanje nije nekreposno stanje? Moje poštovanje. Govore li anđeli to jedan drugome ikada?

Kad okom Božjim gledaš, kojega ima li ijedan Bog, čitavim tijelom gledaš. Čovjek je mrtav, Bog je mrtav. Kojega je promjera to oko? Koliko milimetara, koliko kilometara? Kad njime gledaš, ne gledaju li te sva tijela? Očima tim. Više ne raspela. Jer kad je Bog mrtav i čovjek kad je mrtav, ne živi li sve? Kad njime, okom tim, kad svime gledaš, više ništa ne raspredaš. Napokon si se spojio. Sasma raslojio. Postao sav. Spokoj njemu... Pa što radiš više ovdje? U prostoru i vremenu, među nespojenima. Ali kad si spojen, postoje li nespojeni? Itekako. Samo što ih ti vidiš naopako. A kad si spojen, kad, naime, ne postoje nespojeni, radiš li išta? Kad si pak nespojen, nisu li svi nespojeni, osim onih koji spadaju u idealitete, pa svi nešto rade. Trpe ili se slade. Već prema tome kako se kome pristoji. Taman i ono za smirivanje. Radili. Prije sna. I to je rad. Katkad i te kakav. Ne prije snivanja. Nego prije usnulosti. Do kosti.

Otišla je psihijatru i rekla: »Moj muž je doživio jedinstvo s mrtvom prirodom, što vi o tome mislite, doktore?« Budući da doktor nije nikada prestao misliti, možeš misliti što je rekao. Zacijelo mu vi niste mrtva priroda. Ili, je li još živ? Naime, da je doživio jedinstvo s mrtvom prirodom, ne bi li bio mrtav? Čim si subjektan, a kada nisi, pa onda kada nema kad, ti si pri nečemu što je objektno, kao svaki pravi doktor, pri nečemu što je neko, što nije sve. Napustiš li ga, koga, pa toga ili to, što je neko, hoćeš li ikada, u zimsko jutro, je li uopće to moguće, jer jednom doktor, učen, pa i najoskudnije, zauvijek u misli odjevan i obučen, i od njih toliko puta svlačen i svučen, ali nikada do kraja, napustiš li ga, dakle, ikada, očituje se neobjektno, očituje se sve. Ono što je sve biva nazočnim i neporočnim. A kako, dakle, nema toga koje je sve, dok si uz ikoje, pogotovu uz ikoju, vezan, sve se ne može očitovati. Kad više nisi ni uz koje vezan, kad više nisi okružen savjetnicima, ni s jednim od njih, jer nema toga koji te ne sramoti, više nemaš protivnika, više ništa ne činiš smrtnim, više nitko za tebe nije mrtav. Sve je živo. Sve oživi. Doživljavaš, živiš, jedinstvo s mrtvom prirodom. Koje je, doktore, kao što si ti svodiv, svoditelj i svodnik, nesvodivo na neostvareno, ili na ostvareno, jedinstvo. Jedinstvo s prirodom koja više nije mrtva, koja je živa na isti način na koji si ti živ, a način taj na koji si živ više nije način na koji si inače živ. Je li to više ikoji način?

Tamo kozmos, ovdje kaos. U državi Danskoj. A koja to nije? Zaviri samo malo iza zavjesa. Svemir je, dakle, tamo gdje ti nisi. A ovdje gdje ti jesi, šta li je nego nemir. I ako ti je nepodnošljivo ovdje gdje jesi, počneš razvijati umijeće odlaženja tamo gdje ti nisi. Ali ako dođeš do toga da je svugdje svemir pa i ondje gdje ti jesi, a gdje je to gdje ti jesi, onda više nije nigdje nemir. A kad više nije nigdje nemir, više ni ne tražiš gdje si ti, a još manje gdje je tvoje ja. Dok tražiš svoje ja, a ono je svašta i ništa, dotle, dok se posve ne umiriš, ti si sebi neznanac i svaki ti je neznanac znanac, bliži, naime, nego što si sam sebi. Dok tražiš samoga sebe, ne znaš samoga sebe. I svakoga drugoga bolje poznaješ od samoga sebe. Ali to te ne može zadovoljiti, smiriti — je li mir ispunjenje ili ispražnjenje, kako se uzme, netko to postiže kroz otvor prvi, netko kroz drugi, koji je tebi otvor prvi, a koji drugi — dok ne upoznaš samoga sebe. Je li taj zahtjev uopće ostvariv? A dotle pak, koliko god jesi, ti nisi. Kako bi bio, kad se našao nisi.

Tražeći sebe, ispituješ svoju prošlost. Od kada si, od koga si, odakle si, tko je sve utjecao na tebe, kakvi su utjecaji bili, koji su bili kobni to jest, prelomni, svakako, baveći se prošlošću, zadržavaš se u njoj, ostaješ u njoj, postaješ ona. Zar sama? Sama prošlost? I ne shvaćaš, prošlost nikad ne shvaća, da gubiš, da si izgubio sadašnjost. Pa se tužiš na svoju okolinu da te dovoljno ne razumije, da te, što više, odbacuje. I kako da je onda i ne ružiš. I tako kao svaki pravi smrtnik počneš igrati na zadnju kartu, na kartu svoje besmrtnosti. S time da ne znaš, kako bi mogao znati, da pravi besmrtnici, ne razni akademičari, genetičari i protetičari, koga ili čega nego sebe, nego oni koji su bez smrti, ne igraju na karte, pa prema tome ni na kartu svoje besmrtnosti. Zašto oni ne igraju na karte? Zato što nisu smrtni, zato što su slobodni od svake želje za dobitkom, od svakog straha od gubitka. Pa se ne dvoume, ne misle, ne rasuđuju. Kako bi rasuđivali, kad su slobodni od svake krivnje, od svake kivnje. Tko nije nevin, taj ne može ne biti zarobljen rasuđivanjem.

Kao što nitko nikada nije pronašao mjesto gdje stanuje Bog, tako nitko nikada nije pronašao mjesto gdje stanuje ja. Čini se da jedino anđele ta pitanja ne zanimaju. Zašto? Zato što nema mjesta na kojem oni ne stanuju. Zato oni i jesu anđeli.

Ako se ne pokrene ono nepoznato u tebi, svaka ti je ispovijed uzaludna. Da bi se pokrenulo ono nepoznato, ispovijedajući se, doći ti je do temelja sebe, doći ti je do toga da budu razoreni temelji samoga, svakoga, tebe. A onda ti ne treba nikakve pokore. Jer je vatrom progovorilo more. Tada si tek nadiđen i nimalo postiđen.

Ako se zaista ispovijediš, a to je više nego nemoguće, ti ne samo da ne priznaješ ono što jesi, ti ne samo da prihvaćaš ono što jesi, ti ne samo da se rješavaš onoga što jesi, nego bivaš ukorijenjen u ono što nisi. Najednom, iz tebi do tada posve nepoznatog, budeš, jesi. Jedino jesi. A ono, to da jesi, prije ili poslije se pokaže, ne prije ili poslije, nego u taj čas, pokaže se, pokazuje se, kao jesnost svega. Zar ne i svesrdnost svega. Nikakva gromoglasnost. Sve biva najtišim žarom, i samo time i samo tako. I to nečujno, otajno, treperenje žaratišine koje je i samo jedna prispodoba, imenuješ anđeoskim.

I anđeli te dočekuju gdje god svratiš i ni u kojem pogledu ti ne sude, jer njima ništa što je ljudsko nije strano. Štoviše, sve ljudsko njima je samo sjena njih samih. A ti, dok ti je išta ljudsko strano, ne samo da ne možeš ne suditi, ne samo da ne možeš ne biti ono što jedino jesi, nego si, koliko se god domišljao, neprestano na strani. Bez obzira na to u kojoj si središnjici. Na strani dobra ili zla? Svakako, ne s one strane njihove. A kad si s one strane dobra i zla, znaš da anđeli postoje tek kad je sve dopušteno. I da nema Boga, naime ljubavi, dok sve nije dopušteno. S time da je kraljevski put do toga onaj na kojemu je manje više sve zabranjeno.

Tko hoće prednjačiti, laže. Čim hoćeš, lažeš. Čim nećeš, lažeš. Tko hoće ili neće, plaća svojom neautentičnošću. Tko laže, naime, nije anđeo. Tko nije anđeo nije autentičan. Iza svake autentičnosti krije se anđeosko i samo te to od tvoje pameti razoružava. Razarmaj brod! Jer pamet je oružje. Jer znanje je moć. Jer gdje je oružje tu je pamet, gdje je pamet tu je protivnik. Ono da je znanje moć mogao je reći i toga se pridržavati samo protivnik, samo anđeo pali. Ako ti je sudbina, do kada, da budeš anđeo pali, da budeš demon, nijedan demon nije autentičan, onda ti je sudbina da budeš subjekt, da budeš, Bože ti oprosti, ego. A ego se ne može ne naoružavati ovim ili onim znanjem. Premda, postoji lik znanje koje nije prevodilačko, pa predvodnika, koga nego ovna, zvono, postoji li znanje koje nije svodilačko? Što više znaš, ovo ili ono, to si moćniji, što si moćniji, to si ugledniji. Zašto nikada nijednoga anđela ne možeš ugledati? Zato što su oni bez ikakva ugleda, bez ikakve moći, bez ikakvoga znanja. I imanja. Pa onda i bez ikakva razmatranja. Što će njima sva ta sranja, oni nemaju protivnika. Nitko od anđela ništa ne zna, zato oni i jesu u raju. Čim nešto znaš, nisi u raju. Nego gdje si. Neizbježno u izmetu. Čijem nego Božjem. Glavno da je Božji. A koji nije.

Gdje je Bog tu je moć. Gdje je ja tu je moć. Gdje je ja tu je Bog. Gdje je Bog tu je ja. Dok Bog i ja ne umru, nema anđela. Dok nema anđela u nekom si od tunjastih stanja. Budući da nema svijesti koja nije »ispravna kriva svijest«, što ti je činiti nego se pripremati za stanje koje ti nije poznato, za stanje u kojem dok glavinjaš ne govoriš sebi naprijed, treba izdržati, niti maštaš o ikakvom rikvercu, jer je rikverc nemoguć, za stanje koje nije nikakva svijest o ovome ili onome, za stanje anđeosko. Budući da nema, naime, palog anđela koji nije ideolog, koji nije padom zaradio neko ja, nekoga Boga, koji nije na neki način, pa i najteže uočljiv, podijeljen, raskoljen, koji nije od vrijednosti, nevrijednosti, barem dvije, puta, koliko puta, što ti je biti, nego ono što je nemoguće: anđeo koji nije pao. Zar onaj koji je ustao? Ali kao da nema palih anđela, kao da nema ni onih koji su se ustali, koji više nisu pali. Je li to tako? Jesu li anđeli uvijek samo anđeli? Je li između tebe i njih ponor uvijek nepremostiv? Nije. Uvjet je samo jedan. Da tebe više nema. Kad tebe više nema, kad ponora više nema, gledaš ih, s njima si. Kad te opet ima, njih više nema, ali jer si bio s njima, jer ih se sjećaš, govoriš o njima. Ponekad. Kad ih se sjetiš, ako ih se sjetiš. Kad si pak s njima, ne govoriš o njima. Ni o sebi. Jer govoriš s njima. Tišinom, više nego živom. Življom od rječitosti ikakve.

Od svakog pričina i od svake sumnje kako se ukloniti? Od kuge, glada i rata, oslobodi nas! Osobito od kuge. Ali, koji ti? Koje nas? Od kuge koje? Ako je Bog nerođen, ako nema matere, kao što se njemu i dolikuje i On zbog toga nikada, ni najmanje ne likuje, On onda, dakle, nema ni materinskog jezika. Pa kad govori, ne govori materinskim jezikom. Ni ikojim drugim. Nego mirom. Kojim to mirom, kojom to tišinom? Kojom to prašinom? Koju onda pojedinci, ako je čuju, ako je vide, je li nju važnije čuti nego vidjeti, kao da se nju može čuti, a da je se ne vidi, prevode na svoje materinske jezike, izričaje i figure. Pridavajući joj svojstva svoga sluha i vida, onoga, naime, od čega su sazdani. Oblikovani.

Griješiš? Griješi! Dok griješiš, razuman si. Otac i sin spadaju u razum, spadaju u grijeh. Ako hoćeš biti nerazuman, prestani griješiti. Dok ne prestaneš griješiti, dok ne prestaneš biti razuman, ne može ti se očitovati ono što ne pripada razumu, što ne pripada grijehu. Ne reče li ti jučer liječnica, ona koja ti popravlja ostatke smrtnog u tebi: vjernica sam i vjerujem u Oca i Sina, ali u Duha Svetoga... to ne razumijem. Kako prestati razumijevati, kako prestati vjerovati? Ili nevjerovati. Jer gdje nema razuma nema ni vjere ni nevjere. Ondje gdje nema njih, ih, ondje se sve sveti, i ništa ne osvećuje, ondje je duh sveti. Gdje je duh sveti, više nikakav dug nikome, ni za što, pa ni sebi, a gdje nije, kad je, posežeš li za ikakvim pravom na slobodu, pozivaš li se na ikakvo pravo na ludilo? Ili se ikome njime, pravom, ili ludilom, prijetiš? Čim se pozivaš na išta, čim posežeš za ičim, ostaješ u svijetu oca i sina. Taj je barem očigledan. Ostaješ u svijetu milovanja i zatiranja, privlačenja i odbijanja, svrgavanja i uzdizanja, u svijetu tajnosti i javnosti, u svijetu binarnosti. U svijetu naprava koje toliko toga znaju, sve ono što podliježe danu i noći, sve ono što je izrazivo sa da i sa ne, ali nikakve blagosti i milosti ne pružaju. Sve ono pak što je izrazivo netko izriče. Tko je on? Onaj koji poriče. A onaj koji niti izriče, niti poriče, tko je? Možeš li ga sresti, pa prepoznati? Možeš, ali samo ako se umiriš u svome titranju između oca i sina, ako staneš, ako prestaneš, biti onaj koji izriče i poriče. Ako prestaneš biti otac i sin. Je li to u tvojoj moći? Ili te to zaskoči, kad se najmanje nadaš? U čijoj je to moći? A kad se očituje onaj koji niti izriče, niti poriče, očituje li se kao ikakva moć? Ili kao ikakva nemoć? Da, zbilja, kad si dio, ne možeš izbjeći zlo. Tvoja djelomičnost tvoje je zlo. Ona stanuje u tvojoj pameti. Kad nisi djelomičan, kad nisi odijeljen, kad si sav i čitav, kad više nisi partijac, mljac, nisi li izvan pameti, nisi li bez granica? Ali ne samo ti. A onda može li biti zla? Zlo kao i dobro, pad je u djelomičnost, pad u ograničenost, pad u politiku, pad u svršnost. Pad u oca i sina. I nisu li svemu tomu krivi zapjenjeni ekstravertiti? Ili introvertiti, koji ne umiju, koji ne mogu, ostati bez sjene? Svoje. Kad bi mogli, prestali bi biti. Koji? I jedni i drugi.

I što je bilo s njim? Gospođa Erudicija, je li joj otac onaj koji se izvukao iz sirovosti, posrkala mu je, ne svome ocu, nego njegovu sinu, posrkala mu je sav moral. Ah, te žene! S jedne strane ulice bili su bordeli, s druge strane ulice bile su knjižnice, i to je bila ulica njegova života. Osim što je bazao od njene lijeve do njene desne strane, je li se još ičim suvislim bavio? Govorio je da zapravo poglavito traži bitak, ili kako je on to već zvao. Je li to duh sveti? Ali nije ga bilo ni lijevo ni desno ni na kojoj adresi, niti mu je itko znao reći gdje obitava. Štoviše, neki su tvrdili da ga nigdje nema, da nigdje ne stanuje, u jeziku, pak, provjereno, toliko puta, da nikako ne stanuje.

Kakva svijest, takva savjest. Goropadna? Svijesti pak u kojoj nema nikakvoga silja, zlosilja ni dobrosilja, treba li ikakva savjest? Treba li svjetlosti ikakva savjest? Kako do te svjetlosti, do te savjesti? Hoćeš do duha koji je onkrajna svjetlost, koji je onkrajna svijest? Napusti duševno, napusti dušu. Ne odlazi liječniku za dušu. Pokušavaj pronaći liječnika koji će te upućivati, koji će ti pomagati, kako da se oslobodiš duše. Kako da ispustiš dušu? Pa svaki to zna. Ali svaki se je zakleo da će sve činiti i učiniti da te ne oslobodi od duše, da ne ostaneš bez daha. Jer ostaneš li bez daha, evo ti duha. Kojega nego svetoga. Tako te se i krsti. Tako i uskrsavaš.

Gdje možeš doznati tko si? Možeš li uz neku ženu, sram te bilo, ili uz nekog muškarca, kvarca, a koji nije to, možeš li uz neku knjigu? Ili samo u samoći, u posvemašnjoj noći, premda je možda dan, u kojoj gubiš, u kojoj izgubiš, dah. Niti gubiš, niti izgubiš, nego ti se udisaj i izdisaj spoje, pa više nema ni jednoga, a od toga se do u jednom, u svakom predmetu što je oko tebe sami anđeli roje. U samoći u kojoj, dakle, izdahneš? Izdahnućem kojim ostvaruješ, ozaruješ, ožaruješ, istinskoga sebe. Sebe koji je, naime, nepostojeći, do tada, dakle, nikad stvoreni, pa nikad spoznati, od koga nego od tebe, žar. Sebe koji sudjeluje u žarkosti ljubavne otajnosti svega što jest. Zašto je čovjek tužan bez ljubavi? Kako ne bi bio tužan, kad ne zna tko je. Nije li čovjeku najvažnija ljubav, nije li mu najvažnije da dozna tko je? A može li to ikako nego u samoći vraćajući Bogu dah? Tek tada sve dolazi na svoje. Prije nikako. Jer kad Bog izdahne, ti njegov dah udahneš i tako oživiš. Što nikako ne ide bez krika i bijesa. I dok živiš, dok ne izdahneš, opterećen si problemom Boga. Izdahne Bog, udahne čovjek. Umre Bog, rodi se čovjek. Izdahne čovjek, rode se anđeli. Nema svjetlosti dok dišeš. Niti je može biti dok si u prostoru i vremenu. Je li to onda neka druga svjetlost? Svjetlost od koje su anđeli? Anđeli od kojih je svjetlost? I koji trepere, trepere, a mirni su, mirni. I ljubav ti pružaju. Nikakvu zlosrdnost. Jesi li ih gledao, jesi li je gledao? Znači još ne znaš tko si. Kako bi znao, dok te tvoja misao iz bordela doziva da je spasiš, jer ti si njen tvorac i jedini to možeš, a ti je još ne čuješ. Kad je budeš čuo, jer sve je ipak u sluhu, može li se sluh poboljšati, dokle, zar do nesluha, do nečujnosti, kad je odande izvučeš, a svaka tvoja misao, čim je misao, odmah je ondje, na mjestu javnom, na mjestu sramnom, kad je spasiš, prestaje biti misao i ti, njen tvorac, prestaješ biti onaj koji misli, više nemaš crve u glavi, prestaješ biti onaj koji nije, onaj koji je bez istinske jesnosti. Ne prestaješ li tada biti i tvorac? I ostaje li tada ikoga tko je tvoritelj? Koja ti je korist što su neki odavna već sve to iskusili i zapisali da ti bude naputak i što to znaš, kad to što znaš ne živiš, kad ni ne pokušavaš živjeti. Do tada pak, tvoja te misao zalud doziva iz one rupe da je izbaviš i ti ostaješ, unatoč tolikim znanjima, neznalica. A tko je neznalica mrzi. Ne može ne stvarati drugoga na sliku i nepriliku čiju nego svoju.

Doživio si da si voljen, da si ljubavlju darovan. I tako si doznao da jesi. Jesi li to doživio? Kako si to doživio? Od koga si to doživio? Ti koji jesi, tek kad si ljubljen, jesi. Jesnost tvoja ovisna je o ljubavi koja te ljubi. Bez nje istinski ne možeš biti. Bez nje ostaješ neznalica. Bez nje koliko god znao, ne možeš prestati biti »sprdnja slučaja«, onaj koji ne zna.

Do sluha, do sluha, koji onkrajnu tišinu čuje, koji onkrajnu tišinu sluša. Bez nje ti nema anđela, bez nje ne bivaš onaj koji je ljubavlju darovan. Jer samo od njih možeš biti njome darovan. Sva druga darovanost i darivanost može biti smjerokaz samo do onih koji te zaustavljaju, koji te ostavljaju, u vremenu. A bez te darovanosti njome koja je od samih anđela, koja je sami oni, bez te začaranosti njome, ne možeš, nikako ne možeš, prestati biti tvoritelj svojih, svejedno kojih, misli. Jer svete misli znaju biti isto toliko, i jesu, i jesu, daleko od anđela kao i one što su na nekom drugom, na nekom suprotnom kraju svijeta. Uvijek i uvijek u krčmi nekoj. I jedne i druge.

Ti nikako da postaneš smrtan i da ti bude dobro od toga.

Nema više sina ni oca. Sve je duh. Nema više onoga tko je od koga. Ni onoga tko je protiv koga. Ali ako je tako, kako je do toga došlo? Tako što si ti otišao. Jer dok ne odeš, ti koji je ili otac ili sin, koji je, naime, otac i sin, je li išta duh? Ja ne može bez razloga. Ja je nečija posljedica i ja je uzrok nečiji. Dok je na pozornici ja, duha nema, ali ne onoga koji je duh očev. Kad se duh javi, onaj koji nije ničiji, otac i sin odu, uzrok i posljedica nestaju. Dok si god uzrok, izložen si. Dok si god posljedica, izložen si. Dok si god uzrok, odnosno, posljedica, možeš li biti neosporavan? Možeš li se ne braniti? Htio ne htio, uzalud. A kad više nisi ni uzrok ni posljedica, braniš li se više? Braniš li više išta? Napadaš li više išta? I otac i sin znaju biti totalitaristi, znaju biti globalisti. Zašto? Zato što su i jedan i drugi djelomični. Otac je svemu kriv. Sin je svemu kriv. Gdje je duh krivnje nema. Budući da duh ne može biti djelomičan, on ne može biti ni totalitarist.

Pa nije riječ o tome da ne budeš povrijeđen, nego o tome da te ne bude. Jer dok jesi, jesi kao otac ili kao sin, kao, dakle, neko ja, a dotle ne možeš ne bivati povrijeđen. Ako možeš biti ni otac ni sin, ni uzrok ni posljedica, ti možeš biti onaj koji ne može biti povrijeđen. Ti možeš biti izvan svake uvrede, izvan domašaja svakog poricanja. I odricanja. Ti se više ni od čega ne odričeš, kako bi kad više nisi ni koje ja. Pa onda nemaš ni pred ikim ikakve tajne, kako bi kad si postao otajan. Bivajući otajan, najzad bivaš slobodan od svake sebičnosti, premda neki tvrde da što si više u raju, da si to sebičniji. Dok nisi slobodan od svake sebičnosti nisi ostvaren. Dok si otac, sebičan si, dok si sin, sebičan si. Dok si uzrok, sebičan si, dok si posljedica, sebičan si. A dotle, nisi li neostvaren? A dok si neostvaren, dok nisi stvar, dok se sa stvarima nisi izjednačio, nisi li smrtan? Iako si neprestano stvar, osobito za druge, samo što to ne znaš. Kako bi mogao znati, kad si za sebe rođen. Da nisi za sebe rođen bi li bio smrtan? Bi li bio rođen, da nisi za sebe rođen?

Dug je put do raskrižja koje je sveto, do raskrižja na kojem kad se dođe do njega, ostati treba, dug je put do volje koja je milost, do milosti koja je svijest posvemašnjeg mira. Svijest samoga svemira. Dug je put od točke koja je početak smrti, koja je početak nepoznatog, nikad doživljenog uzvinuća, do svetočja u kojem smrti više nema. I nema mjesta na tome putu do kojega ne možeš doprijeti, osim mjesta u kojem je svetočje, jer to je mjesto koje nije mjesto. Jer svako je mjesto ti, jer svako je mjesto otac, odnosno, sin. Svetočje pak nije mjesto, nije otac, nije sin, nisi ti. Svetočje te iskupljuje, odrješuje, od mjesta, od vremena, od oca, od sina, od uzroka, od posljedice.

Počneš disati svojim dahom i odmah si sin. Ili si već, naime, otac. Možeš li prestati biti otac, možeš li prestati biti sin? Možeš li prestati disati svojim dahom? Ali ne poput onog novorođenčeta od sinoć kojem su pomogli da prestane, kao što neprestano pomažu tolikima drugima. Nego kako? Takozvanom smrću prirodnom? Ne, ni tako. Jer dok si sin ili otac, dok si prirodi odan, dok dišeš svojim dahom, nisi li, pa i najmanje, ali onaj koji je naduvan, gdje je duh nema duhana, niti ima ijednog drugog opijata, surogata, preparata, nisi li onaj koji je nadut, koji je ohol? Tvoj dah tvoja oholost. Tek kad dospiješ do svetočja, prestaješ biti ohol, prestaješ biti ponizan, taman bio posve ponizan, prestaješ disati svojim dahom. Više nisi u spilji pameti, na livadi si koja sva sa svim svojim stvorenjima pa prema tome i s tobom, diše jednim, diše istim dahom, koji je li više dah?

Ondje gdje je smješten otac, smješten je i sin. Ondje gdje je smješten uzrok smještena je i posljedica. Na tome istom mjestu i kontinuitet boravi. Ne napustiš li oca i sina, uzrok i posljedicu, ne napustiš li kontinuitet, krv ostaje voda, ne postaje ono što je nad vodama, i nema ti spasa. Stanje milosti, stanje jedne druge svijesti, stanje neženstva — »gazi babo, gazi, ali nisam ja samo ono što ti možeš gaziti, jer da jesam, bio bih odavno zgažen« — stanje ni s kime ženstva, stanje je koje se otelo izvorištu svakog kontinuiteta. Nema toga tko, što ne trpi od kontinuiteta. A dok od kontinuiteta trpiš, uho za otajni mir ostaje ti zatvoreno, oko za otajnu svjetlost ostaje ti neotvoreno. Pa si, kao što i doliči kontinuiranom stvoru uvijek malo, taman to bilo i najmanje, uzrujan. Je li ta uzrujanost gornja, donja, lijeva, desna, prednja, stražnja, nije važno. Važno je da doživiš sastanak svih njih, što je uglavnom nemoguće, u srcu, zar više samo svom. Dotle pak, ti si uvijek samo nešto. Dok nisi ni što, a to se može biti samo u srcu, u razumu nikako, ti ne poznaješ prave radosti. Dok nje ne znaš, kako bi znao što je svetost, što je svetost, što je svjetlost. Jedino ono što je ništa ne podliježe zakonu smrti. Možeš li postati ništa? Možeš li postati ono što jesi? Možda možeš. Ali dok ne skočiš, dok ne iskočiš, iz putanje kontinuiteta u prazno, u prazno, ne možeš biti a da nisi nešto.

Da bi se odricao moraš biti od dvojice. Tko je anđeo ne odriče se. Kako bi se odricao kad nije od dvojice. Ako onome tko je anđeo ništa nije drugo, kako bi se od ičega odricao? Ako nema drugoga, onda ništa ne želiš, jer ništa nije drugo, a ako ništa ne želiš, ni od čega se ne odričeš. Na kojoj to žeravi svaka želja izgara, na kojoj to žeravi svako odricanje nestaje? Na kojoj se to žeravi, od koje se to žerave, anđelom postaje? Od koje se svjetlosti nepoznate, od koje se svjetlosti nevidljive, anđelom biva?

Kad tvoja draga poslije nekog udesa zauvijek ostane nijema što ti je prolaziti, što ti je proći, da bi ti jednom, može li itko znati kada, sve progovorilo njome. Ona udešena, zauvijek postala nijema, svjetlošću te dočekuje iz svega! Je li moguće? Samo je to moguće. Sve je drugo nemoguće.

Tolike priče, a u svakoj od njih nije li zapretena mogućnost svršetka svake priče.

Jesu li ti usta čista, jesu li ti usta prazna? Jer usta to si ti. Ono što ulazi u tebe i izlazi iz tebe. To si ti. Jesi li se riješio svakog ulaza i izlaza? Jesi li slobodan od svega toga? Jesi li se očistio od sebe? Jesi li uopće došao do toga da se čistiš, da se očistiš? Ako jesi, kada je to počelo? Nije li onda kad više nisi mogao podnijeti prljavštinu svoga ja, gušeći se, daveći se, u njoj, nije li onda kad si morao iz nje? Jesi li naposljetku postao onaj koga je nastanila čistoća, koga je ispunila praznina od svake misli, gdje nema misli nema ja, od svakog pojma, od svake ideje? Jesi li prevladao moćni, sočni utjecaj Jupitera i Mjeseca koji su ti tako položeni da su u snošajnosti neizbježnoj iz koje rasteš do gojaznog ideologa to jest, teologa? Jednog i drugog zadrtog? Jesi li prestao biti zanesen, svejedno čime? Nisi? Ništa osobito. Svakidašnja pojava. Nisi čist. Jesi li se počeo čistiti od svojih bližnjih, od svojih tema? Jesi li postao samostanac? Jesi li izronio prsten u kojem je upisano da je duša tek onda duša kad je sama, kad je čista? I da je ti ne možeš pronaći i da se s njome ne možeš spojiti, dok ti nisi, dok ti ne postaneš sam. Potpuna samoća dušina čini je da jest, više joj nije potrebit nikakav kontekst, potpuna samoća tvoja čini te da jesi. Dotle nisi. Dotle niste. A čim jeste, vi ste vjenčani. Vi ste jedno. Ne možete biti i ne biti vjenčani. A kad jeste, kad ste vjenčani, nema toga koje vašu vjenčanost, vašu jesnost, ne slavi. Nema toga koje vašim vjenčanjem i samo ne biva ono koje jest, bivajući sudionikom vaše vjenčanosti, vaše jesnosti, bivajući sudionikom nestanka svake vaše dvojnosti, svake vaše upitnosti. Vjenčanjem postavši jedno, postajete rajsko biće. A u njemu ne možete biti sami, u raju ne možeš, naime, biti sam. Kako bi mogao, kad si sa svime. A kad si sa svime to je božansko stanje. Pa ti netko, tko to, zavidi na tome stanju. Može li u njega, u toga nekoga, biti zavisti? Kako ne, kad u njega nema toga što nema. Pa te s lakoćom izbaci iz raja. I tek si onda sam. Pa da ne budeš sam, sažali se nad tobom, čuvaj se onoga tko te sažalijeva, i stvori iz tebe drugi spol. I tako postaneš spolan. Suprotivan. I zašto sve ne oran. I onda čitav život pišaš krv ne bi li ostao bez njega, naime, nje i vratio se u raj. A zavidnik ti ne dopušta. Zavidnik ti ne dopušta da postaneš posve čist, da postaneš posve sam, ali sam neizagnan, da se ponovno s njome spojiš i da postanete jedno, naposljetku, dakle, svejedno, nijedno. Tko je zavidnik? Kreni od sebe. Stanuje li on izvan raja? Ako stanuje, raj nije sve. A ako raj nije sve, može li raj biti raj? Ili je samo jedan od odsjeka sa svojim predstojnikom.

Nisi li i sam predstojnik? Odsjeka koji se zove ti? Kad bi barem tako bilo. A onda poput svakog predstojnika moraš biti na neki način političar, moraš biti na neki način sebeljubac. Koji se najbolje prodaje onim sebeljupcima koji najviše vjeruju u nesebeljublje, ili pak onima kojima je u se, na se i poda se iskon sadašnjosti. Jer ne bijaše li u početku sebe? Nema sebeljupca, jer je sebeljubac, koji nije ograničen. Tko nije ograničen? Tko nije političar? Jesi li ikada ikoga upoznao tko nije ograničen? Ako jesi, nisi li tada i sam bio neograničen? Nikada? Ako si bio neograničen, jesi li se više ikako štitio? Jesi li više bio ikako štićen? Nisi li prestao biti štićen, koliko toliko, svjedok? A dok si štićeni svjedok, tvoje svjedočenje može li biti nerelativno? Jer te štite oni koji su relativni. Oni pak koji nisu relativni štite li ikad ikoga? I koji to sud nije relativan? Budući da nema toga što nije relativno. Zašto u raju nema nikakva suda? Zašto anđeli nikome ne sude? Ako si sudac ne možeš biti anđeo. Još manje, ako si tužitelj. Nema suda koji ne trpi od svojih potreba. Tko trpi od svojih potreba nije li sebeljubiv? Nema suda koji nije sebeljubiv. Nema suda koji nije ograničen. Nema suda koji ne štiti sebe. Nema suda koji nije zaštićeni svjedok. Nema svjedoka koji nije zbog sebe, koji nije radi sebe. Ako je tako, postoji li sud, postoji li zaštićeni svjedok, kojega ne bi trebalo biti sram što postoji? Postoje li oni koje nije sram što postoje? Tih je daleko najviše. Koji su to? To su anđeli. Zašto je sve druge sram što postoje, priznavali oni to ili ne? Zato što ne postoje, to jest, zato što donekle, postoje. Što se pak na njima i vidi. Postoje li anđeli osvete? Kako ne bi postojali, samo što onda nisu anđeli. A koji su to koji sud štite? To su oni koji sude. U ime čije? Pa u ime naroda. Kojega? Jednoga ili više njih? Ali ne svih. Smrt fašizmu, sloboda narodu! Smrt narodu, sloboda fašizmu! Je li narod fašist? Koji narod nije fundamentalist? Kad mu donja udari u gornju. Što imaš protiv seksa? U trenutku povijesnom tom i tom. On tako voli smrt. Svoju, ili onoga drugoga? Jesi li ikada prestao biti sablast individualnosti? Ako nisi, jesi li mogao prestati biti prepun sebe? Sablast prepuna sebe? Pa samo ona to može biti. A onda može li išta što je od nje biti vjerodostojno? Samo što se ona o tome nikada ne pita.