Život trogirske komune pod zaštitom bl. Ivana Trogirskoga i sv. Lovre

U vrijeme kada dalmatinski gradovi postaju dio bizantskoga temata, unosi se u njih štovanje niza svetaca koji postaju, svojim djelovanjem za života ili prijenosom njihovih moći, povezani s tim gradom i njegovom biskupijom. Dok je splitski biskup gradio prvenstvo svoje časti i primat njegova grada kao nadbiskupije u X. stoljeću na apostolatu sv. Dujma, solinskog mučenika, susjedni biskupski Trogir nije mogao posegnuti za tako starim svojim biskupom, kao što je bio ovaj mučenik iz antike. Postanak trogirske biskupije seže možda već u VIII. st., a sigurno se zna da biskup stoluje u tom gradu 998. godine.1 Stolna crkva posvećena je sv. Lovri, aragonskom đakonu, mučenom u Rimu 258. g., čije je štovanje rašireno po svemu svijetu. Ne želeći mijenjati svoga ranijeg zaštitnika, čiji se slikoviti lik javlja posvuda u trogirskoj crkvi, grad mu dodaje novoga, koji će biti podjednako štovan i prikazivan zajedno s Lovrom. To je Ivan, biskup i priznavalac (confessor), prvi po imenu poznati biskup (izuzmemo li nesigurnog Petra iz VIII. st.), koji će najveći dio svoga života provesti u Trogiru, kroz drugu polovicu XI. i početkom XII. stoljeća. Ivan je najmlađi među svecima zaštitnicima dalmatinskih biskupskih gradova i crkava. Njegovu povijesnu zajamčenost ne dokazuje samo životopis sastavljen od trogirskog arhiđakona Treguana2 u XIII. st., već i dvanaest sačuvanih diplomatičkih isprava u kojima je spomenut između 1064. i 1111. godine, a koje je u svom izdanju životopisa sv. Ivana prepisao iz kaptolskog arhiva povjesničar Ivan Lučić.3 Ivan postaje biskup u nemirno vrijeme crkvene obnove, a na tu čast ga izabire papinski legat Ivan koji dolazi smiriti protupapinske pobune u Panoniji i Dalmaciji. Doba Ivanova biskupovanja je i politički nemirno. On je, kao suvremenik posljednjih Trpimirovića, Petra Krešimira, Stjepana i Zvonimira koji vladaju Hrvatskom i Dalmacijom, svjedokom i Kolomanova osvajanja Dalmacije te stvaranja novog Hrvatsko–ugarskoga kraljevstva. Ivan ima čak i istaknutu diplomatsku misiju u mirnoj predaji dalmatinskih gradova u ruke novog vladara.4

Štovanje bl. Ivana širi se nedugo poslije njegove smrti, i u početku je lokalnog karaktera. Nakon prvog razaranja grada i njegova obnavljanja sredinom XII. st.5 prvi se puta prenose njegove moći iz groba nasuprot oltaru sv. Kuzme i Damjana u južnoj apsidi stolnice.6 U drugom razaranju grada od Mlečana (1171.) biskupova je desnica odnesena u Mletke, ali je po tipičnoj hagiografskoj legendi ubrzo »čudesno vraćena« uoči njegova blagdana 14. studenoga.7 Ivanov kult, osnažen brojnim čudesima, jača kako u samome gradu tako i u biskupiji te mu se podižu zavjetni oltari i kapele. Na temelju podataka iz djela »Historia Salonitana« Tome Arhiđakona i kartulara Trogirskoga kaptola, Lučić je utvrdio da je u Trogiru 1192. godine boravio papinski legat Grgur »de Sancto Apostolo Sanctae Mariae in Porticu Cardinalis de Cresentio«, kojeg je na putu za Ugarsku u Trogiru zadržala zima. Iako se ne zna tko je inicirao proces Ivanove kanonizacije, vjerojatno je to bio netko iz kruga trogirske crkvene hijerarhije. Grgur je vjerojatno vodio postupak za proglašenje svetim Ivana Trogirskoga.8 Svjedočenje o bl. Ivanu, koje spominje Treguan, jamačno se obavilo pred ovim papinim predstavnikom. Tada je, pretpostavlja Lučić, u prisustvu legata Grgura, bio sastavljen oficij sv. Ivanu, sa himnama i antifonama.9

Početkom XIII. stoljeća arhiđakon Treguan piše nastavak životopisa i dopunjuje stariji, napisan od anonimnoga pisca sredinom XII. st. Tada se već bilježe čudesna djela po svečevu zagovoru, a potvrđuje ih šezdeset svjedoka, što je danas jedini preostali sačuvani dio izjava potrebnih za proglašenje svetim. Druga čudesa bit će zabilježena tek u XV. stoljeću. Najstariji sačuvani moćnici bl. Ivana su iz XIII. stoljeća. Svakako je štovanje njegovih relikvija u razvijenom i kasnom srednjemu vijeku poprimilo veliku važnost, kao što je to bio slučaj i sa patronima drugih dalmatinskih i europskih gradova. Imajući u vidu značaj relikvija kao moćnih posrednika pred Bogom, trogirska komuna prikupljala je svečeve relikvije kako bi se osjećala zaštićenijom od raznih napasti. Istovremeno sa štovanjem relikvija dolazi i od snažne produkcije sakralnog slikarstva i kiparstva, osobito zavjetnog, kojim se ojačava Ivanov kult i njegova prisutnost i čudesna djelotvornost.

Svečanosti koji su se odvijale u čast trogirskih zaštitnika tipične su za srednjovjekovne dalmatinske gradove. One nisu imale samo crkvenu važnost, već su bile i politički značajne, budući su takvi događaji bili dio političke ideologije, koja je nastojala održati društveno jedinstvo i političku odanost. Blagdan bl. Ivana, dapače, slavio se dva puta godišnje i bio je prilika za okupljanje čitavog komunalnog i lokalnog seoskog stanovništva oko svečevih relikvija. I to bez obzira na njihovu stalešku pripadnost. Trogir je također zabilježen kao jedno od hodočasničkih mjesta na istočnoj jadranskoj obali. Kao i većina dalmatinskih komuna u kasnom srednjem vijeku Trogir također proživljava razdoblje prosperiteta. Grad je privlačio vjernike i strane trgovce i obrtnike ne samo u vjerskom smislu, već i kao kulturno žarište donje Dalmacije čewmu je znatno doprinjelo utemeljenje benediktinskih samostana, točnije samostana benediktinki čije je temelje u gradu položio biskup Ivan.10 Štovanje ovog trogirskog sveca kroz srednji vijek stalo se širiti i izvan samoga Trogira, najprije u susjedna Kaštela, zatim u udaljenu Korčulu i još dalji Benevent na suprotnoj jadranskoj obali. Sam lik bl. Ivana inspirirao je mnoge umjetnike i književnike, koji su svojim stvaralaštvom doprinijeli jačanju njegova kulta, ali su ga, kao značajnu povijesnu osobu trajno sačuvali i vezali za njegovu trogirsku sredinu. Anonim iz sredine 12. stoljeća koji, premda piše uobičajeno hagiografsko djelo crkvenog velikodostojnika s jasnom tendencijom da osigura njegovu kanonizaciju, ipak, kao što je uostalom i uobičajeno za hagiografski žanra, daje nam naslutiti povijesno okruženje u kojem je živio biskup Ivan kao i važnost njegova reformnog i mirotvornog djelovanja za političku i crkvenu povijest toga vremena.

Usporedno štovanje kultova sv. Lovre i bl. Ivana

Trogir je jedna od onih dalmatinskih komuna u kojima su se usporedno štovali kultovi dvaju svetaca kao »patrona«, odnosno zaštitnika grada i njegova puka. Dakle, osim bl. Ivana Trogirskog, istu važnost u gradskoj hijerarhiji svetaca imao je sv. Lovro, ranokršćanski svetac mučenik, rođen u Španjolskoj u III. stoljeću.11 Pisani izvori počevši od biskupa Treguana u XIII. stoljeću, preko Petra Lučića,12 Ivana Lučića, Pavla Andreisa,13 Francesca Loredana,14 Daniela Farlatija,15 Filipa Riceputija 16 pa sve do 17. i 18. stoljetnih pisaca i pjesnika na hrvatskom jeziku,17 u prvi plan uvijek kao najvažnijeg sveca i zaštitnika grada stavljaju Ivana Trogirskog. O sv. Lovri, čije ime nosi i središnja trogirska crkvena ustanova — katedrala — pisani izvori uglavnom šute. Ipak, i on se povremeno spominje u tekstovima, uglavnom vezanim uz spomen katedrale, kao i u temeljnom gradskom pravnom dokumentu — statutu. Što je razlog takvom, na neki način »neravnopravnom« pristupu srednjovjekovnih, renesansnih i humanističkih pisaca i povjesničara prema ovoj dvojici svetaca? Naime, možemo ustvrditi da je kult sv. Lovre, ranokršćanskog sveca i mučenika (martyr), odavno bio dokazan u legendama i životopisima pisanim o njemu od kasnoantičkog razdoblja. Nakon što je izvršen translatio svečevih relikvija u Trogir, trogirsko svećenstvo, pa i neki patriciji, sada su znali da je pozicija sv. Lovre u kršćanskoj communio sanctorum toliko učvršćena da je ne treba dalje argumentirati. Sveti Lovro je bio već duboko ukorijenjen u svetačkoj hijerarhiji i odavno priznat kao univerzalni svetac Zapadnoga kršćanstva. Nasuprot Lovrinom, kult bl. Ivana trebalo je postupno izgraditi i to dokazivanjem njegove svetosti (preko ante mortem i post mortem čudesa, njegovom ulogom kao posrednika (intercessor) između Boga i ljudi, ali i ljudi i zemaljskih vladara, npr. Kolomana). Tu ulogu započeo je Anonim i dovršio Treguan, koji je u želji za kanonizacijom sveca, napisao Ivanov životopis u skladu sa svim pravilima toga žanra u srednjemu vijeku. Kasniji pisci, poznati Trogirani Petar i Ivan Lučić te Pavao Andreis samo su nastavili s njegovanjem njegova kulta. Niti Lučić u svom djelu Povijesna svjedočanstva o Trogiru 18 ne spominje sv. Lovru, izuzev vezano uz detaljan opis katedralne crkve i pojedinih restauratorskih zahvata izvođenih na katedrali tijekom XVII. st., niti Pavao Andreis u djelu Povijest grada Trogira ne navodi podatke o sv. Lovri, osim što detaljno opisuje katedralu. D. Farlati, u 4. svesku djela »Illyricum sacrum«, gdje govori o trogirskoj biskupiji, spominje sv. Lovru i donosi nekoliko kratkih bilježaka o katedrali te, pozivajući se na djelo Konstantina Porfirogeneta »De administrando imperio«, kaže da je tijelo sv. Lovre pokopano u trogirskoj katedrali (In eadem vero urbe depositus fuit S. M. Laurentius archidiaconus).19 Jednako tako, u opisu crkve Farlati spominje oltar i mauzolej sv. Ivana. Farlati 20 donosi i nekoliko podataka koji ukazuju na važnost katedrale kao svetog prostora, budući da se u njoj nalaze relikvije svetaca — zaštitnika grada. Radi se naime o tome da su u crkvi pokopani i neki crkveni velikodostojnici, kao i patriciji. Poznata je težnja srednjovjekovnih i renesansnih ljudi da budu pokopani ad sanctos (tj. uz tijela i relikvije svetaca) i unutar loca sacra (tj. unutar crkava) kako bi poslije smrti na neki način uživali čudesnu zaštitu svetaca. Mogućnost pokopa na takvim mjestima bila je, naravno, privilegija samo ljudi iz najviših društvenih slojeva. Osim toga, biti pokopan infra ecclesiam značilo je biti simbolički i duhovno sjedinjen s predcima (cum patribus). Tako Farlati spominje kako su u katedrali pokopani Vilim, sin Margarete, sestre kralja Bele III., zatim ban Mladen III. Šubić, koji je umro tijekom epidemije crne kuge 1348. godine, a tu je podno glavnoga oltara 1371. godine pokopan i trogirski biskup Nikola Kažotić. Iz ovog se vidi kako je težnja svih tih uglednih osoba za pokopom u središnjoj stolnoj crkvi pored moći gradskih zaštitnika sv. Lovre i bl. Ivana, bila presudna pri izboru mjesta pokopa.

Vrlo dobro svjedočanstvo o paralelnosti štovanja kultova sv. Lovre i sv. Ivana donosi nam Statut grada Trogira 21 iz 1322. godine. Već na samom početku komunalnoga Statuta, istaknuta je važnost svetačkih kultova u gradskom životu. Tekst statuta u prvoj knjizi22 počinje formulom invokacije Boga i Majke Božje, kao i zazivanjem lokalnih svetaca zaštitnika u prvom redu svetoga Lovre mučenika i sv. Ivana ispovijedaoca, kao zaštitnika i branitelja grada Trogira (protectores et defensores): »U ime svetog i nedjeljivog Trojstva. Na čast Boga i blažene Marije uvijek Djevice i blaženih tijela svetog Lovre mučenika i svetog Ivana biskupa i ispovijedaoca, zaštitnika i branitelja grada i komune Trogira, i svih svetaca i svetica nebeskog zbora«. Zanimljiva je i prva statutarna odredba u prvoj knjizi Statuta, gdje je određeno kako se ima kazniti onaj koji psuje Boga, djevicu Mariju ili nekog sveca globom od 5 venecijanskih libara u korist komune, a ako je psovač dječak ili siromah, određuje se da ga se stavi uz sramotni stup na trgu i drži pola dana.23 Iz ovoga je jasno vidljiv kulturološko–moralni element u određenim normama ponašanja pojedinca u zajednici. Dvojica gradskih zaštitnika spominju se i u trećoj odredbi prve knjige Statuta 24 i to vezano uz liturgijski kalendar, odnosno uz proslavu gradskih blagdana.

Blagdani i crkvene svečanosti

Živost grada Trogira posebno se osjećala u blagdanske dane jer su tada u grad dolazili i seljaci iz trogirskog distrikta kao i osobe s drugih područja, ali i stranci. Grad je oživio subotom, budući je to bio tržni dan, ali i nedjeljom te na blagdane svetaca, koji su bili posvećeni Bogu i odmoru. Trogirski statut tako je zabilježio slijedeće dane kao blagdane: Božić sa slijedeća dva dana, Obrezanje, Tri kralja (Bogojavljenje), Veliki četvrtak, Uskrs sa sljedećih 8 dana, Uzašašće Gospodinovo, sva četiri blagdana svete Marije, sv. Ivana Krstitelja, sv. Mihovila Arkanđela, sv. Marka, sv. Lovru, sv. Ivana ispovijedaoca, zaštitnika grada te sv. Petra apostola i drugih apostola prema odluci kurije.

Od 1383. godine na blagdane sv. Lovre i sv. Ivana u grad su mogli doći svi »domaći i stranci«, koji su nekom dužni, bez straha od kazne.25 Ipak od toga oprosta bili su izuzeti izdajnici, kradljivci, pljačkaši, krivotvoritelji, prognani iz Trogira i krivovjerci. Za ostale pripadnike društva to je bio blagdan za sve slojeve, za plemiće i pučane, kao i za distriktualce, strance, siromahe, bolesne i dužne. Nema sumnje da je ova odredba u velikoj mjeri bila posljedica tzv. socijalnog kršćanstva, odnosno nastala je nakon osnivanja mendikantskih redova koji su inzistirali na solidarnosti i milosrđu prema pojedincima i skupinama na rubovima gradskog društva. No, iako su ideje vjere i milosrđa oduvijek bile prisutne u srednjovjekovnoj trogirskoj komuni, ipak je društvo postavljalo granice tom milosrđu i oprostu, ako je bilo potrebno zaštititi svoje članove.26

Komuna je 1322. i 1329. godine odredila da se moraju održavati oltari sv. Lovre i sv. Ivana, a u tome su trebale sudjelovati crkvene i svjetovne vlasti kao i svi građani.27

Pored već spomenutih, u gradskom statutu sveci zaštitnici grada Trogira spomenuti su na još nekoliko mjesta, a ovdje ću obratiti pažnju na ona koja su vezana uz proslavu gradskih blagdana. Treba istaknuti odredbu o prinošenju darova o blagdanima svetoga Lovre i svetoga Ivana iz treće knjige statutarnih odredaba trogirske komune, u kojoj se navodi obveza izrade voštanih svijeća tzv. duplira i to iz komunalnih dobara po cijeni od dva velika solida, kao darove katedralnoj crkvi prigodom proslave blagdana spomenutih zaštitnika. Tom su prigodom knez i gradski suci bili obvezni ujutro posjetiti katedralu sv. Lovre, izmoliti časoslov, položiti svijeće na oltar posvećen svecu i sudjelovati u molitvama.28 Oltari su se koristili i u političke svrhe pa su se tako npr. pri sklapanjima mira svi prisutni doticali relikvije sv. Ivana na oltaru, a taj čin je bio nešto poput zakletve.29

U trećoj odredbi Prve knjige gradskoga statuta, nalazimo odredbu o svetkovanju blagdana, gdje se nabraja na koje blagdane i nedjeljom nije u gradu ni na polju dozvoljen teški fizički rad. Tako se odgađa za drugi dan istovar robe sa broda koji na blagdan pristiže u luku, a ono što je dozvoljeno, bilo je da brijači smiju brijati, šišati i puštati krv, te se u te dane smije donositi u grad živežne namirnice iz torova i s brodova, a sa polja pripremljeno žito, grožđe ili mast, ali nikako nije dopuštena žetva ili jematva. No za vrijeme jematve, dopušteno je nedjeljom i blagdanima svakome popravljati kace, bačve ili druge posude za vino.30

Blagdan sv. Ivana prvotno se slavio 14. studenog na dan prvoga prijenosa Svečeva tijela,31 ali je koncem 17. stoljeća donesena odluka prema kojoj se ima slaviti i u proljeće, točnije 4. svibnja, na dan kad se izvršio posljednji svečani prijenos biskupova tijela u novu renesansnu kapelu (1681.).32 Blagdan sv. Ivana koji se obilježavao uoči početka zime, bio je zapravo priprema za zimsko razdoblje. Tada se tržilo i kupovalo potrebne namirnice za dugu zimu. Ujutro na sam blagdan odlazilo se na službu Božju i zatim se u blagdanskoj procesiji, u kojoj su se nosile svečeve relikvije i pjevale antifone na hrvatskome jeziku svecu u čast, išlo u ophod gradom. U tim procesijama sudjelovali su članovi svih trogirskih bratovština.

Koliko je kult bl. Ivana bio važan ne samo za Trogir, već i za druge dalmatinske gradove, pokazuje nam svečani događaj prijenosa svečeva tijela u novu kapelu 1681. godine, gdje su sudjelovale delegacije Zadra, Splita, Brača, Hvara, Korčule, Kotora, Nina, Šibenika, Raba, Omiša, Dubrovnika, Pirana i dr. Osim predstavnika navedenih gradova, bili su tu i župljani iz okolnih mjesta koja su pripadala Trogirskoj biskupiji, a radi se o Drveniku, Marini, Kaštel Štafiliću, Kaštel (Cipico) Starom, Kaštel (Cipico) Novom, Kaštel Lukšiću. U svečanoj povorci sudjelovale su sve trogirske bratovštine33 (Svih Svetih, Gospe od Anđela, Gospe od Karmena, Sv. Roka, sv. Duha) noseći svoje križeve i zastave i svijeće, a bratimi odjeveni u bijele ili svjetlo plave tunike. U procesiji su se pjevale Svečeve himne na hrvatskome jeziku. U povorci su još sudjelovali i gradski franjevci i dominikanci, te naravno rijeka ljudi običnog puka. Taj prijenos (translatio) i gradsku feštu koja se protegla kroz nekoliko dana, prekrasno je s mnogo detalja opisao P. Andreis, koji je bio suvremenik tih događaja.34

Igre u čast patrona35

Statutarna odredba iz 1386. godine kazuje nam o viteškoj igri koja se održavala na dan patrona grada. Igra je poznata pod nazivom palium balistrariorum u kojoj su se strijelci natjecali na konjima za palium tj. plašt koji je bio nagrada natjecateljima. Andreis36 pripovijeda o održavanju palija na trgu 1431. i 1587. godine, kada je knez odlučio obnoviti ovaj običaj održavanja viteških igara na dan sv. Ivana. U ove igre utrošene su velike svote novca, a troškove je snosila komuna, premda je puno pomagala i javna usrdnost. O toj igri najranije podatke nalazimo iz XII. st., a kao najpoznatiji srednjovjekovni primjer je onaj iz grada Siene, gdje se po jedna osoba iz svake gradske župe utrkivala u trci u kojoj je pobjednik odnosio pallium.37

Indulgencije papa Eugena IV i Grgura XIII

D. Farlati nam je u svome izdanju Života sv. Ivana Orsinija iznio neka čudesa sveca koja su objavljena u XV. st., a po nalogu trogirskog biskupa Anđela Gavazza (1440–1452), zapisao ih je pisac koji je živio u to vrijeme. Radi se uglavnom o čudima ozdravljenja koja su se dogodila nad nekim opaticama benediktinskog samostana sv. Petra u Trogiru, dvojicom plemića i jednim svećenikom. Antun Kačić, trogirski biskup (1722–1730) naglasio je da su se ova čudesa u XV. st. dogodila u vrijeme pontifikata Eugena IV. (1431–1447). Kad je papa čuo o ovim čudesima, odlučio je obdariti trajnim darom oprosta stolnu trogirsku crkvu sv. Lovre, u kojoj je sahranjeno tijelo bl. Ivana. Svima koji se ispovjede, 14. studenoga svake godine, dakle na sam blagdan bl. Ivana i pohode crkvu te ju daruju kojim milodarom za njen popravak, udijelio je siguran oprost od grijeha, godine 1438, 5. svibnja.38 Papa Grgur XIII. udijelio je 1580. godine novi oprost za duše pokojnika kad se za njih bude služila misa upravo na oltaru sv. Ivana.39

Likovi sv. Ivana i sv. Lovre u umjetnosti

Osim u pisanim dokumentima, štovanje i kult dvaju glavnih zaštitnika Trogira, zapažaju se i u likovnoj umjetnosti, naročito u slikarstvu srednjega vijeka i renesanse. Slikarska produkcija s prikazima sv. Lovre i sv. Ivana postaje učestalija zbog dva čimbenika: epidemije crne smrti od sredine XIV. stoljeća i osmanlijskih upada od XV. stoljeća, kada je puku bila najpotrebnija zaštita nebeskih zagovornika. Naručiteljeva pobožna težnja bila je da posrednički zagovor i zaštita budu što djelotvorniji, i tada je postizanje potpunije zaštite i zagovora kod Boga bilo ostvarivo istodobnim zazivanjem i slikarskim prikazom likova obaju svetaca.40

Relikvije

Tijekom srednjeg vijeka jasno je uočljiva težnja svake urbane zajednice da prikupi što više relikvija kako svetaca općenito tako i gradskih patrona. Čini se da je čak postojala i određena konkurencija između pojedinih gradova u tom smislu, u prvom redu zbog činjenice da je količina relikvija i osobito njihova vrijednost na nekoj imaginarnoj ljestvici mogla doprinijeti gospodarskom napretku pojedinog grada. Uz, posjedovanjem relikvija određenih svetaca svaka se komuna mogla osjećati sigurnijom. O širenju kulta Ivana Trogirskog duž čitave jadranske obale također ukazuje rasprostranjenost njegovih relikvija. Andreis svjedoči kako se po jedan prst sv. Ivana nalazi u Dubrovniku i Zadru.41 Moći sv. Ivana nalaze se i na suprotnoj jadranskoj obali. Naime, kada su Mlečani oteli biskupovu ruku 1171. godine i odnijeli ju u Veneciju, bio je to samo jedan u nizu prikupljanja relikvija s ratničkoga pohoda. Naime, za srednji vijek je karakteristično da su se prilikom križarskih ratova pljačkala i sveta mjesta te se pritom razvila bogata trgovina relikvijama. P. Andreis42 nam spominje da su ugrabljene moći biskupa Ivana bile čuvane u mletačkoj crkvi S. Giovanni in Rialto. Godine 1724. Mlečani su od biskupa Antuna Kačića (1722–1730) zatražili da im ustupi dio moći bl. Ivana koje će oni pokloniti papi Benediktu XIII. Orsiniju.43 Iako se ruka čuvala u moćniku izvan rake, Trogirani ju nisu željeli pokloniti, budući ju je navodno sam svetac vratio u Trogir želeći da tamo ostane. Stoga se sastalo povjerenstvo grada koje je, uz prigodne pobožnosti, otvorilo raku, uzelo kost desnog bedra, spremilo ju u srebrnu kutiju i odnijelo u biskupov dom. Biskup Kačić je 4. siječnja stigao u Mletke, gdje je predao moći, koje su položene u riznicu sv. Marka, a kad se izradila škrinjica od zlata, prenesene su u Rim i predane papi. On ih je darovao stolnici u Beneventu, gdje je prije pontifikata bio nadbiskup i gdje se od tada također svetkuje i štuje bl. Ivan.44

Zaključak

Oba sveca zaštitnika Trogira, sv. Lovro i bl. Ivan, postaju duhovni branitelji grada, posrednici između Boga i ljudi u stoljećima ratnih opasnosti, tijekom haranja pogubnih pošasti, gladi i oskudice i često imaju presudnu ulogu u ujedinjavanju gradskih stanovnika, bez obzira na njihove socijalne i staleške razlike. Svecima se u nevolji obraća grad kao cjelina, predstavnici gradske vlasti kao i crkveni predstavnici kao ovlašteni prijenosnici želja i potreba svih članova zajednice. Svojim patronima Trogirani podižu crkve i kapele u gradu ili duž čitavog gradskog teritorija, a u njihovu čast naručuju se raskošni oltari i slikarska djela poznatih majstora, dok se zlatom i srebrom ukrašavaju relikvijari u kojima su pohranjene dragocjene svečeve moći. Proštenja na svečev dan blagdan su cijelog grada u kojemu, bez iznimke, sudjeluje svekoliki gradski puk.

Patronat sveca zaštitnika karika je koja svakog pojedinca nerazriješivo povezuje sa širom gradskom zajednicom, ali i prostorom cijele komune, dakle i njezinim distriktom. Nema sumnje da je i kult sveca zaštitnika igrao odlučnu ulogu u osjećaju političke samostalnosti ili autonomije te je, u određenoj mjeri, doprinio sporom stvaranju zajedničkog etničkog identiteta stanovnika dalmatinskih gradova. Ovakvo stanje biti će nadiđeno tek u razdoblju humanizma kada se sv. Jeronim prihvaća kao zaštitnik Dalmacije i čimbenik koji osnažuje osjećaj zajedničke pripadnosti Dalmatinaca.

Svetac se brine za komunalne stanovnike i pomaže im svojim moćnim zagovorom i čudima, naravno ukoliko oni vrše djela kršćanskoga milosrđa i žive prema Božjim zapovijedima. Komunalni ponos zbog sveca zaštitnika to je snažniji što je patron više uzdignut u zamišljenoj hijerarhiji svetaca (communio sanctorum) te se uvećavao uspoređivanjem vrijednosti i snage svečevih relikvija u odnosu na moći svetaca zaštitnika drugih dalmatinskih komuna. Središnje mjesto u svakodnevnom životu njegove relikvije imaju u prigodama proštenja, svečanosti, sajma, slavlja i zajedničkih druženja. Legende koje kruže oko svečevih relikvija pojačavaju njihovu vrijednost u očima pobožnih stanovnika, a ponekad rezultiraju i hodočašćima iz drugih komuna ili regija.45 Običan puk nekako se smatrao podanicima ili čak djecom najbližih im titulara, možda u većoj mjeri nego li se osjećao podložnim političkoj vlasti. Svetac — patron bio je nedvojbeni čimbenik socijalne, međustaleške, intercehovske kohezije jer je za razliku od imendana (osobnog prepoznavanja) afirmirao cjelinu župe ili grada kao snažnu energiju prožimanja patricijata i činovništva, svećenstva i zanatlija, starosjedilaca i došljaka.46

Na primjeru bl. Ivana Trogirskog uočava se koliko je jaka bila njegova veza s gradom i njegova posmrtna, a tako živa ukorijenjenost u kultu, kojega Trogirani njeguju od srednjega vijeka sve do danas.

Izvori

Andreis, Paulus, Translazione di San Giovanni vescovo di Traů fata il 4 maggio l’anno 1681. u: Pavao Andreis, Storia della cittŕ di Traů, sv. II, prev. i ured. Vladimir Rismondo, Split 1977.

Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 1, ur. Marko Kostrenčić, Zagreb 1967.

Farlati, Daniele, Illyricum Sacrum, T. IV, Apud Sebastianum Coleti, Venetiis 1751.

Kanavelić, Petar. Sveti Ivan biskup trogirski i kralj Koloman. Piesan izdana od Josipa Jurja Strossmayera, Osiek 1858.

Kavanjin, Jerolim, Bogadstvo i uboštvo — velepjesan u 30 pjevanjah. Zagreb 1861.

Loredano, Giovanni Francesco, Vita di S. Giovanni Vescovo Traguriense, appresso li Giovanni Guerigli, Venezia 1648.

Lucius, Ioannis. Vita B. Ioannis Confessoris Episcopis Traguriensis et eius Miracula + Ioannis Lucii Notae Historicae ad Vitam B. Ioannis Confessoris Episcopi Traguriensis, typis Thomae Colinii, Roma 1657. Rukopis se čuva u NSK u Zagrebu, R 6608.

Lucio, Giovanni, Memorie istoriche di Tragurio ora detto Traů, appresso Stefano Curti, Venecija 1673.

Rački, Franjo, Documenta historiae Crhoaticae periodum antiqam illustrantia. E vita b. Joannis episcopi Traguriensis. Zagrabiae 1877. Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, vol. VII, str. 449–453.

Riceputi, Filippo, Memorie di cose Dalmatiche nella storia della vita di san Giovanni Orsini vescovo di Trau scritta dal padre Filippo Riceputi e publicata dal canonico Stefano Paulovich Lucich con Appendici, Zara 1864.

Statut grada Trogira, ur. Vladimir Rismondo, Književni krug, Split 1988.

Treguanus, Vita B. Joannis Confessoris Episcopis Traguriensis et eius Miracula, izd: Milan Ivanišević, Život svetoga Ivana Trogirskoga, u: Legende i kronike, Splitski književni krug — Svjedočanstva 2, Split 1977.

Literatura

Andreis, Pavao, Povijest grada Trogira, sv. I, ur. Vladimir Rismondo, Čakavski sabor, Split 1977.

Benyovsky, Irena, Društvena uvjetovanost razvoja gradskog prostora — Trogir 1250–1450. Doktorska disertacija, Zagreb 2002.

Hrvatski bibliografski leksikon, sv. 6, I–Kal. Ivanišević, Milan, Ivan Trogirski (Iohannes Traguriensis). Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2005.

Ivanišević, Milan, Život svetoga Ivana Trogirskog, u: Legende i kronike, Splitski književni krug — Svjedočanstva 2, Split 1977.

Jelaska, Zdravka. Trogirsko srednjovjekovno društvo. Magistarski rad, Filozofski fakultet, Zagreb 1996.

Klaić, Nada, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb 1971.

Klaić, Nada, Trogir u srednjem vijeku — javni život grada i njegovih ljudi, knjiga II, sv. 1, Muzej grada Trogira, Trogir 1985.

Kolanović, Josip, »Prilog povijesti šibenskih hodočašća u kasnom srednjem vijeku«, Croatica Christiana Periodica, VI (1982) 9

Kostrenčić, Marko ur., Lexicon latinitatis medii aevi Iugoslaviae, vol. II, litterae L–Z, Editio Academiae scientiarum et artium Slavorum meridionalium, Zagrabiae 1978.

Kunčić, Meri; Ladić, Zoran, »Trogirski čuvar od kuge i osmanlija«, Hrvatska Revija, Zagreb, I (2002), str. 76–81

Lučić, Ivan, Povijesna svjedočanstva o Trogiru, sv. 1–2 ur. C. Fisković, Čakavski sabor, Split 1979.

Lučin, Kažimir (ur.), Život sv. Ivana Trogirskog po izdanju Daniela Farlatija, MH i Književni Krug, Trogir–Split 1998.

Maroević, Tonko, »Grad u ruci, ruke nad gradom«, Hrvatska Revija, Časopis MH, 1(2002.), str. 37–40

Rački, Franjo, Notae Ioannis Lucii, Starine, knjiga 13, JAZU, Zagreb 1881.

Steindorff, Ludwig, »Die vita beati Johannis Traguriensis als Quelle zur Geschichte der dalmatinischen Städte Trogir im 12. Jahrhundert«. Südsforschungen, sv. 47 (1988)

1

Klaić, Nada, Trogir u srednjem vijeku — javni život grada i njegovih ljudi, knj. II, sv. 1, Muzej grada Trogira, Trogir 1985.

2

Treguanus, Vita B. Joannis Confessoris Episcopis Traguriensis et eius Miracula. U: Legende i Kronike, ur. Ivanišević, Splitski književni krug — Svjedočanstva 2, Split 1977.

3

Lučić, Ivan, Vita B. Ioannis Confessoris Episcopis Traguriensis et eius Miracula +Ioannis Lucii Notae Historicae ad Vitam B. Ioannis Confessoris Episcopi Traguriensis, typis Thomae Colinii, Roma 1657. Rukopis se čuva u NSK u Zagrebu, R 6608.

4

Ivanišević, Milan, Ivan Trogirski (Iohannes Traguriensis), u: Hrvatski bibliografski leksikon, sv. 6, I–Kal. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2005, str. 99–101.

5

O razaranju Trogira u prvoj polovici XII. st., što je prema legendi uoči svoje smrti proročki predvidio i bl. Ivan, u literaturi postoje oprječna mišljenja. Stariji povjesničari Lučić, Andreis i Farlati, smatraju da su grad razrušili Saraceni došavši iz Afrike ili Španjolske, dok novija historiografija, gdje izdavajam Ivaniševića, Steindorffa i Nadu Klaić, smatra da su to učinili Mlečani vraćajući se s križarskoga pohoda. O tome detaljnije u literaturi: Lučić, Vita. N. 28, str. 43–44, Lučić, Ivan, Povijesna svjedočanstva o Trogiru, ur. C. Fisković, Čakavski sabor, Split 1979, sv. 1–2, str. 103; Andreis, Pavao, Povijest grada Trogira, ur. V. Rismondo, Čakavski sabor, Split 1977, sv. I, str. 28, Farlati, Daniele, Illyricum Sacrum, apud Sebastianum Coleti, Venetiis 1751, t. IV, str. 322, Ivanišević, Milan (ur.), Život svetoga Ivana Trogirskog, u: Legende i kronike, Splitski književni krug — Svjedočanstva 2, Split 1977, str. 96/97. bilj. 20 Klaić, Nada, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Školska knjiga Zagreb 1971, str. 61; Steindorff, Ludwig, »Die vita beati Johannis Traguriensis als Quelle zur Geschichte der dalmatinischen Städte Trogir im 12. Jahrhundert«, Südsforschungen, sv. 47 (1988), str. 96.

6

Lučić, Ivan, Vita. str. 42, Nota 25 — kaže da postojanje groba bl. Ivana na tom mjestu potvrđuje mramorni natpis postavljen na tlu, koji pokazuje mjesto nalaza: CORPUS D. JOANNIS HIC INVENTUM

7

Ivanišević, Milan, Život svetoga Ivana Trogirskog, u: Legende i kronike, Split 1977, str. 82.

8

Lučić, Ivan, Vita. Nota 53, str. 54. Ova se pretpostavka može osnažiti i vijestima ugarskih ljetopisa da je te godine proglašen svetim kralj Ladislav; Katona, S., Epitome Chronologica, Buda: 1796, sv. I, str. 358–359, vidi u: Ivanišević, Legende i kronike, str. 87, bilj. 1.

9

Lučić, Vita, str. 54, Upozorava na jedini kodeks pisan »vetusti caracteris«, koji sadrži antifone i himne, a nalazi se u samostanu benediktniki sv. Nikole u Trogiru. Papinska bula po kojoj je Ivan proglašen svetim nije sačuvana.

10

Rački, Franjo, Documenta historiae Crhoaticae periodum antiquam illustrantia. E vita b. Joannis episcopi Traguriensis. Zagrabiae 1877. Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium (dalje: MSHSM), vol. VII, str. 449–453. i Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, ur. Marko Kostrenčić, Zagreb 1967. sv. 1, str. 98–99. Fundacijska isprava trogirskog samostana benediktinki sv. Nikole.

11

Sveti Lovro umro je mučeničkom smrću u Rimu 10. kolovoza 258. godine.

12

Lučić, Petar, Vartal, ur. Nikica Kolumbić, Književni krug, Split 1990, str. 7–87.

13

Andreis, Pavao, Povijest grada Trogira (orig. Storia della cittŕ di Traů), prev. V. Rismondo, Čakavski sabor, Split 1977, sv. I–II.

14

Loredano, Giovanni Francesco, Vita di S. Giovanni Vescovo Traguriense, appresso li Giovanni Guerigli, Venezia 1648.

15

Lučin, Kažimir, (ur.), Život sv. Ivana Trogirskog po izdanju Daniela Farlatija, MH i Književni Krug, Trogir–Split 1998.

16

Riceputi, Filippo, Memorie di cose Dalmatiche nella storia della vita di san Giovanni Orsini vescovo di Trau scritta dal padre Filippo Riceputi e publicata dal canonico Stefano Paulovich Lucich con Appendici, Zara 1864.

17

Kavanjin, Jerolim, Bogadstvo i uboštvo, velepjesan u 30 pjevanjah, Zagreb 1861; Kanavelić, Petar, Sveti Ivan biskup trogirski i kralj Koloman, Piesan izdana od Josipa Jurja Strossmayera, Osiek 1858.

18

Lucio, Giovanni, Memorie istoriche di Tragurio ora detto Traů, appresso Stefano Curti, Venezia 1673.

19

Farlati, Daniele, Illyricum sacrum, t. IV. str. 309.

20

Isto.

21

Statut grada Trogira,ur. Vladimir Rismondo, Književni krug, Split 1988.

22

Statut grada Trogira, Prva knjiga statutarnih odredbi, str. 7.

23

Isto, str. 7–8.

24

Isto, str. 8–9.

25

Slične odredbe nalazimo u gotovo svim statutima dalmatinskih komuna i uvijek su vezane uz blagdane njihovih gradskih patrona.

26

Jelaska, Zdravka, Trogirsko srednjovjekovno društvo, Magistarski rad, Filozofski fakultet, Zagreb 1996.

27

Andreis, Pavao, Povijest grada Trogira, str. 360.

28

Statut grada Trogira, knjiga III, odredba 1. O prinošenju darova o blagdanima svetog Lovre i svetog Ivana. str. 127.

29

Andreis, Pavao, Povijest grada Trogira, str. 360.

30

Statut grada Trogira, knjiga I, odredba 3. O svetkovanju blagdana, str. 9.

31

Rački, Franjo, Notae Ioannis Lucii. Starine JAZU, Zagreb 1881. knj. 13, str. 268.

32

Andreis, Paulus, Translazione di San Giovanni vescovo di Traů fata il 4 maggio l’anno 1681. (dalje: Translazione), str. 348–366. u: Andreis, Storia della cittŕ di Traů (Povijest grada Trogira), sv. II. (prev. i ured. Vladimir Rismondo), Split 1977.

33

Andreis, Translazione, str. 362–366, spominje da su neke bratovštine podigle oltare svecu u čast po trogirskim crkvama; tako je bratovština sv. Duha podigla oltar u istoimenoj crkvi, kao i bratovština sv. Gospe od Karmena, a oltari su mu podignuti i u kapeli sv. Nikole, crkvi i koludrica sv. Petra i sv. Mihovila. U ophodu se procesija zaustavljala kod tih oltara, vršilo se kađenje svečevih moći tamjanom i molilo se.

34

Isto, str. 348–375.

35

O ovoj temi pisala je Benyovsky, Irena, Društvena uvjetovanost razvoja gradskog prostora — Trogir 1250–1450, Doktorska disertacija, Filozofski fakultet, Zagreb 2002, str. 154/ 155, 221.

36

Andreis, Povijest grada Trogira, str. 168, 239.

37

Benyovsky, Društvena uvjetovanost..., str. 154, 155. bilj. 331, kaže da je u Sieni »pallium« nabavljala komuna i bio je vrlo skup, vidi: W. Bowsky, A Medieval Italian Comune, Siena under the Nine 1287–1355, Berkley, 1981, str. 275. I danas se u Sieni na glavnom trgu održava ta igra koja je ostala važan javni spektakl grada. Vidi: A. Barlucchi, »Quanto l’onore scende in campo«, u: Medioevo, sv. 2 (1997), str. 38–45.

U Riječniku srednjovjekovnog latiniteta Jugoslavije palium (pallium) se u gore navedenom kontekstu definira kao victoriae praemium, certaminis praemium tj. pobjednička nagrada, nagrada u natjecanju, vidi: Kostrenčić, Marko ur., Lexicon latinitatis medii aevi Iugoslaviae, vol. II, litterae L–Z, Editio Academiae scientiarum et artium Slavorum meridionalium, Zagrabiae 1978, str. 799.

38

Lučin, Kažimir, (ur.), Život sv. Ivana Trogirskog po izdanju Daniela Farlatija, str. 171.

39

Isto, bilj. 211.

40

Kunčić, Meri; Ladić, Zoran, »Trogirski čuvar od kuge i osmanlija«, Hrvatska Revija, Zagreb, I (2002), str. 76–81.

41

Andreis, Povijest grada Trogira, str. 356–357.

42

Andreis, Pavao, Povijest grada Trogira, sv. I, str. 29.

43

Lučin, Kažimir, Život sv. Ivana Trogirskog, str. 184, prilog 5.

44

Spomen na ovaj događaj zapisan je na ploči u trogirskoj katedrali i u prijevodu glasi: »Bogu najboljem i najvećem desno bedro uzeto s posmrtnih ostataka bl. Ivana Orsinija uzvišeni mletački senat za pape Benedikta XIII. Orsinija, za poglavara republike Alojzija Moceniga, dijeceze biskupa Antuna Kačića, pokrajinskog Nikole Ercija II, gradskog Ivana Gotijarda Cattija, pod operarijem Jeronimom Celiom Cega, 28. listopada 1724.«

45

Zapisana su, primjerice, brojna šibenska zavjetna srednjovjekovna hodočašća u grad Trogir na grob blaženog Ivana. Kolanović, Josip, »Prilog povijesti šibenskih hodočašća u kasnom srednjem vijeku«, Croatica Christiana Periodica, VI (1982) 9; Andreis, Pavao, Povijest grada Trogira, str. 340.

46

Maroević, Tonko, »Grad u ruci, ruke nad gradom«. Hrvatska Revija, Časopis MH, 1 (2002.), str. 37.