Zastala recepcija — Mate Ujević: Mladost Tome Ivića

Ujevićevo djelo Mladost Tome Ivića objavljeno je u Zagrebu 1928. kao 247. knjiga u Knjižnici dobrih romana Hrvatskoga književnoga društva svetoga Jeronima.2 Međutim, naziv niza i opseg knjige (133 stranice) tek su nekolicinu kritičara potaknuli da bez zadrške donesu zaključak kako je riječ o pokušaju tad već u javnosti istaknuta autora3 da se predstavi u žanru kojega je tradicionalni pristup književnosti shvaćao kao osnovno sredstvo za legitimaciju nekoga stvaratelja kao književnika — u žanru romana. Na isti način, tek su malobrojni ustvrdili da je riječ o uspješnom postignuću. Pođimo od povoljnijih k negativnim ocjenama.4

Sažet je, analitički nepretenciozan, ali dosljedan prikaz Mate Matoševića,5 urednika lista Cvijet koji je u nakladi »franjevačkih sjemenaraca« izlazio u Visokom. U njem je ukratko prepričan i s moralnoga stajališta pohvaljen sadržaj, a naglašena je i književna vrijednost djela, koje je — kako kaže Matošević — pisano neprisiljeno i s osobitim obzirom za široku čitalačku publiku. Ipak, zbog krugova u kojima se kreću likovi — nastavlja prikazivač — knjiga je prije namijenjena mladeži po srednjim školama i sveučilištu negoli narodu.

Mnogo su, međutim, razrađenija razmatranja Ljubomira Marakovića,6 koji uspoređujući tendenciju Ujevićeva djela s istodobno objavljenim romanom Ilije Jakovljevića Raskrsnica drži da je od te dvojice pisaca »odgojenih u katoličkom pokretu« prvi u pogledu moralne poruke bio »bolje sreće«, jer junacima potomnjega nedostaje sposobnost kršćanskoga praštanja, a posebno hvali i Ujevićev satirički prikaz političkoga života u provinciji. Ponešto u raskoraku s naslovom članka, u nastavku Maraković ističe kako Mladost Tome Ivića i nije djelo imaginacije, koje bi tražilo čvrstu nit, nego niz slika, zapravo iskreni confiteor samoga pisca. Upravo zato što junak nema jedne izrazite linije — tvrdi se dalje — riječ je o odličnoj definiciji današnjega čovjeka, koji radi pod snagom prvoga dojma i koji je — Maraković se poziva na Johna Galsworthyja — »suddenly gentleman«. S toga razloga, nastavlja se, »prekrasna pointa o probuđenju Tome Ivića iz sna mladosti na Veliki petak uopće nije izvana nametnuta, kako bi se u prvi mah moglo činiti, bez logičke veze s prijašnjim zbivanjima«. Ipak, premda se — vidjet ćemo poslije — njegov pristup umnogome razlikuje od ostalih kritičara, ni Maraković nije bez zamjerki, pa tako u djelu razaznaje — s obzirom na trenutak njihova nastanka — različne vremenske slojeve, a drži i da lik negativca Stjepana Kraljevića nije dovoljno razrađen. Također, iako prepoznaje piščevu autoironiju u postupku koji će nadasve smetati većini kritičara, Maraković upozorava da se u Mladosti Tome Ivića katkad ne zna granica između ozbiljnosti problema i načina na koji ga se opisuje.

Nešto je manje sklon, no još uvijek blagonaklon kritičar potpisan kao S.7 Djelo je, drži on, veoma zanimljiv pokušaj jednoga od najjačih književnika suvremene katoličke Hrvatske, novitet je i ne ide niti u jednu dosad definiranu književnu vrstu. Imalo bi da bude ispovijest, pa na nj ne bi trebalo primjenjivati psihološku analizu likova, a ujedno je i uspjeli prikaz seoske i gradske sredine. S druge pak strane, kaže, duhovitost je nerijetko usiljena, i uopće je u njem teško lučiti smiješno od uzvišenoga, tragično od komičnoga. Osim toga, Ivićevo vjenčanje ostavlja dojam veoma običnoga svršetka neobično zamišljenoga početka.

Kratka je, ali mnogo oštrija prosudba Boška Novakovića.8 Njega Mladost Tome Ivića podsjeća na vremena Milovana Vidakovića,9 kad su Turci prodirali čak do Pariza. Kako kaže, to je vrlo slabo povezano djelo, koje se ne drži kao cjelina i ide u red mnogobrojnih neuspjelih pokušaja. Likovi su pak izvan života i djeluju kao voštane figure kojima pisac imputira misli i riječi, a sam Toma u svojim nastojanjima nije spriječen okolinom, nego samim sobom, što je u Cesarčevu romanu Zlatni mladić mnogo spretnije postavljeno.

Za razliku od Novakovića, koji — kako smo vidjeli — u djelu nalazi strukturne nedostatke i razilaženje s postavkama socijalne književnosti, peti i šesti kritičar mnogo će težim riječima omalovažiti ne samo predmnijevani stilski registar tj. ciljanu publiku, nego i autorovu političku i dijelom svjetonazorsku pripadnost te samoga nakladnika.

Iako su stajališta Ante Petravića naznačena već naslovom njegova članka,10 kritiku započinje naoko nevinim problematiziranjem piščeve namjere, no ubrzo dilemu između autobiografije i romana veoma izravno razrješuje mnogobrojnim navodima iz Ujevićeva predgovora i pogovora. Naime, kako drži Petravić, ako je riječ o autobiografiji, onda su to djetinjarije, bljezgarije bez reda i izbora, s nizom naivnosti i bedastoća. Primjerice, zašto nije objašnjeno kako djeluje stroj Pax omnibus?11 Ujević se, piše dalje, služi stilom bosanskih fratara XVII. i XVIII. st., on je obično blebetalo i zapravo je književno glup, a sve se to »ne bi trebalo tiskati u književnom društvu, ma kakve partijske veze postojale«. Iako pisac nije težio burleski nego konvertitstvu — zaključuje Petravić — dobio se niz humoreska, a osim toga nipošto nije u redu persiflažu uperiti na seljake samo zato što ne podupiru klerikalnu stranku.

U svom prikazu Vicko B. Zaninović12 Ujevića pak uzima kao paradigmatskoga predstavnika loše knjige, kojoj nedostaje pjesnička snaga, pripovjedački zamah i bistri pogled u život i svijet. Osim što joj je jedina dobra odlika poznavanje pravopisa, u njoj se nahodi popularno–gimnazijski, »kalendarski« način pisanja, bez ikakvih stilskih postupaka. Glavni je lik banalan, naivan i psihološki neuvjerljiv, njegov idealizam — piše Zaninović — nema pozitivnih obilježja, a i cijeli je roman splet čudnoga i nevjerojatnoga, smiješnoga i smušenoga, iako bi ta književna vrsta trebala biti slikom društvenoga života. Prilazi se tu i humoru, ali nerazvijeno i primitivno, pa je rezultat bez sumnje karikatura, no ne javnoga života nego osobna karikatura Ujevića kao književnika — dodaje Zaninović, poantirajući rečenicom: »Istina, pisac i njegovo ’društvo sv. Jeronima’ možda će biti zadovoljni, što je bar završio ovaj ’betežni porod’ svešteničkim blagoslovom«.

Ukratko, uzmu li se u obzir imena kritičara i nazivi listova, očita je velika podudarnost između vrijednosnih ocjena i relativne izvantekstovne udaljenosti pojedinih prosuditelja od katoličkoga pokreta i Hrvatske pučke stranke, u čijim je okvirima Ujević u to doba djelovao,13 pri čem se na sličan — ali ne uvijek i očekivan — način mogu usustaviti i njihovi poetički zahtjevi. Primjerice, dok u pogledu žanrovskoga određenja — osim u Matoševića, koji se o njem uopće ne izjašnjava — s jedne strane nailazimo na stajališta kako je Mladost Tome Ivića niz ispovjednih (autobiografskih) slika, odnosno, kako se uopće otima razvrstavanju (što je mišljeno pozitivno), na drugoj se strani zaključuje kako je riječ o romanu nedostatne strukturne povezanosti. Što se tiče odnosa prema (ponajprije društvenoj) zbilji, premda se svi slažu da bi djelo trebalo referirati na nj, za jedne su fantastični i hiperbolični elementi uspješno spojeni sa zanimljivim prikazom sredine, a drugi pak drže kako je riječ o neproničnoj mješavini, katkad i sa skrivenim dnevnopolitičkim namjerama. U skladu s tim, dok se glavnom liku s jedne strane prigovara da nije dostatno određen sredinom i dobi te da je uopće veoma plošan, zbunjeni idealist, s druge se u vezi sa stanjem suvremenoga čovjeka posebice cijeni njegova tipičnost. Jedni pritom kude nedosljednost duševnih zbivanja, a drugi upravo hvale sposobnost za iznenadne obrate kojima se demonstrira sloboda volje. I fabula je tako jednima naivna i podređena svećeničkom blagoslovu, a drugima moralno uzorna i s prekrasnim završetkom. Dok je humor pak jednima tek mjestimice prisiljen, a drugima karikatura samoga pisca, najzanimljiviji je odnos prema jeziku, kojega bliskost »stilu bosanskih fratara XVII. i XVIII. stoljeća« jedni vide kao primitivno »kalendarsko« pisanje, a drugi kao hvalevrijedno — no ne i na pučkoj razini ostvareno — nastojanje da se djelo učini pristupačnim širokom čitateljstvu.

Dakako, izloženom kritičarskom podijeljenošću nije mi namjera dokazivati da se Mladost Tome Ivića po bogatstvu mogućih interpretacija približava Shakespeareovu Hamletu. Naprotiv, bitno je zasad samo uočiti tu raznovrsnost, i usporediti je sa znatno homogenijim ocjenama književnih znanstvenika.

Naime, neovisno o tomu prihvatimo li zaključak kako su se nakon 1945. djelu potencijalno naklonjeni prosuditelji izlagali javnim osudama zbog »klerikalizma«, pa čak i »klerofašizma«, ostaje činjenica da se u dva zabilježena osvrta izgubio dosegnuti pluralizam pristupâ. Tako je prema stajalištu Stanka Koraća14 roman Mladost Tome Ivića nastao u težnji da se sve kaže o predmetu koji ne nosi nikakve vrijednosti. Kako dalje tvrdi, odrastanje glavnog junaka nije toliko zanimljivo da bi se pomoću priče o njoj prikazao kakav individualni ili kolektivni problem, a tamo gdje se ta običnost nastoji izbjeći pretjeruje se i zapada u plitko fabuliziranje, čak i u sheme detektivskoga romana. Sve što se kaže u knjizi blijedo je, neizražajno, površno — nastavlja Korać — premda je Ivić trebao biti intelektualac koji osjeća osnovne probleme našega vremena i svoga historijskoga trenutka. Njegov je pravorijek konačan: »Nivo pričanja, detalji, opisi, konstruiranje. Ujević je sebi stavio obavezu da zadovolji primitivnu kršćansku dušu i Društvo sv. Jeronima koje je štampalo njegov roman.«

Nešto se biranijim riječima o Mladosti Tome Ivića — ulazeći i u dijalog s dijelom starije kritike — poslužio Krešimir Nemec,15 no rezultat je veoma sličan, pa već u početku zaključuje kako se i ugledni leksikograf Ujević bezuspješno okušao na polju romana. Nakon ukratko prepričane fabule i značajki protagonista u tom »kratkom autobiografskom romanu« slijedi ovakav sud: »Autorova iskrena moralistička zabrinutost nije, međutim, bila dovoljan zalog i za uspjeh u pisanju. Tanjušna, naivna i neuvjerljiva priča napisana je ne samo bez invencije, nego i bez minimalne samokritičnosti. Čak i ako ga shvatimo, kako to hoće Ljubomir Maraković, kao iskreni ’confiteor’ samoga pisca, roman Mladost Tome Ivića kao literatura ne zaslužuje prolaznu ocjenu.«

Dakle, suočeni smo s osam vrjednovanja u kojima se mogu pronaći oprječna stajališta o gotovo svakoj sastavnici Mladosti Tome Ivića. E pa, koje je od njih ispravno? S obzirom na neobvezatnu, a ponegdje i uvredljivu argumentaciju koju podastiru, odgovor će ponajprije ovisiti o tome kako se shvati pojam književne kritike.16 Naime, odredi li se ona kao književnost o književnosti, tj. kao ona vrsta pisanja koja se razvija i gradi isključivo na temelju osobnih dojmova, bez potrebe da se oni uklope u neki znanstveni sustav razmišljanja i proučavanja književnosti, svaki je od ponuđenih prvih šest pristupa — držim — sasvim legitiman. Premda se većinom ne odlikuju retoričkom skromnošću, odnosno — kako bi rekao Nemec — minimalnom samokritičnošću, iskupljuje ih upravo lakoća kojom se može prepoznati da su objavljeni o tiskovini određenoga političkoga ili poetičkoga nagnuća, odnosno, da su u bitnom određeni tek djelomice poopćivim, autorskim stajalištima. Budući da niti jedna nije težila monopolu nad svekolikim čitateljstvom, čak je i u uvjetima relativno ograničenih medijskih sloboda — kakvi su u Kraljevini SHS vladali potkraj 1920–ih — moglo biti objavljeno tih šest oprječnih, no međusobno na neki način komplementarnih »novinskih« kritika.

Pitanje legitimiteta znatno je složenije u vezi s ostale dvije ocjene, koje su svojim autorima i nakladničkom opremom nedvojbeno povezanije s kontekstom znanstvene zajednice. Naime, premda su obje objavljene u sklopu pregleda šire žanrovske situacije, na tekstovnoj razini također izrazitije ne nadilaze tek djelomice poopćiva, autorska stajališta.17 Shvate li se, međutim, te dvije kritike kao dio akademskoga, znanstvenoga proučavanja književnosti, u uvjetima malobrojnosti hrvatskih visokoškolskih ustanova (i književnoznanstvenih pregaoca) javlja se opasnost da ih se — iako to nisu, a možda takva nije bila ni namjera njihovih autora — počne uzimati kao poopćivu, neopozivu odluku kojom se Mladost Tome Ivića upućuje na dugotrajni, ako ne i vječni boravak u književnopovijesnoj ropotarnici, kao presudu čije će »obnarodovanje« još godinama odjekivati školskom i inim sustavima.18 Nasuprot takvim predviđanjima, ako se doista pokazalo nemogućim zauzdati veću ili manju arbitrarnost — nazvali je i neposrednim zorom, izravnim uvidom, osobnim kritičkim iskustvom ili vlastitim parametrima prosuđivanja19 — strogim znanstvenim aparatom,20 držim da je neophodno poraditi barem na tom da se kroz institucionalno prihvaćanje različnih (književnoteorijskih) pristupa i u nas ojača svijest o ograničenoj poopćivosti tzv. društvenih i humanističkih znanosti. Mislim da bi nam pokazatelj pritom trebala biti najmanje ona razina pluralizma, koja se — ironično ili ne — prije osamdesetak godina mogla naći u novinstvu Kraljevine SHS. Tim se nastojanjima — vjerujem — pridružuje i sljedeći odjeljak.

Kakve su, dakle, smjernice čitalačke strategije kojom bi se književnoznanstveno mogla pomilovati Mladost Tome Ivića? Kako smo vidjeli, prihvatimo li jednostavnu razinu »suprotnoga govora«, sve ono što je prethodnim kritičarima u njem bilo naivno, tanjušno i neuvjerljivo može se uzdići do prekrasnoga prikaza ljudskoga stanja i mitske borbe dobra i zla,21 a može se promatrati i u kontekstu oživljenoga akademskoga zanimanja za tzv. pučku književnost. Ipak, premda su na neke od tih mogućnosti uputili čak i djelu neskloni prosuditelji, u ovom ću odjeljku izložiti nešto drugačiji pristup, u kojem se Mladost Tome Ivića ne shvaća kao (autobiografski) roman, nego kao romansirana autobiografija Mate Ujevića.

S obzirom na u literaturi prisutna mnogostruka određenja autobiografije te njezina odnosa prema romanu22 — gdje nerijetko čitamo kako se autobiografija kao »opis vlastitoga života« može pisati u 3. licu, pa i u obliku romana — takav pokušaj, vjerujem, na prvi pogled djeluje poput sofističkoga trika, posebice ako se zanemare izvantekstovni odnosi. Međutim, pođe li se upravo od one sastavnice promišljanja autobiografije, koja uvažavajući njezinu fluidnost ističe kako se »u kontinuiranom spektru od istine do laži (ili točnije, od prava na istinu do prava na laž) konvencijom Š...š može naznačiti i (pomicati) granica gdje počinje a gdje prestaje književnost«,23 odnosno, od trajne zaokupljenosti prepletanjem zbilje i fikcije,24 Mladost Tome Ivića pokazat će se poprištem igre ne samo zanimljivih činjeničnih podudarnosti, nego i smišljeno raspoređenih — katkad izravnih, katkad skrivenih — putokaza, koji — uza svu nemogućnost poistovjećivanja pripovjednoga i autorskoga subjekta — signaliziraju neprimjerenost primjene isključivo romanesknoga horizonta očekivanja (pa bio on poetički doživljavan kako mu drago).25 Zapravo, budući da za razliku od Marakovića, koji je svoju interpretaciju Mladosti Tome Ivića kao — kako se čini — ispovjednoga teksta u formi romana mogao temeljiti na vlastitoj predodžbi o njegovu autoru,26 nisam nikada »upoznao« Matu Ujevića, moje će iščitavanje u još većoj mjeri počivati upravo na tim postupcima približavanja i udaljavanja od Tome Ivića kao objekta iskaza.

Naime, premda ne može biti sumnje da je Ujević još 1923. jedan odlomak o životu Tome Ivića objavio u časopisu Hrvatska prosvjeta,27 nazvavši ga upravo fragmentima iz romana, i premda se ne može poreći da je 1928. sama knjiga objavljena u nizu svetojeronimske »Knjižnice dobrih romana«, već se u Luči 1925. »autorski« subjekt povjerava ne samo uobičajenim toposom ispovjednih tekstova: »Pišem ove crtice o zgodama i nezgodama moga prijatelja Tome Ivića dragim čitačima na zabavu Š...š a meni samome za duševno olakšanje«, nego i sasvim konkretnom napomenom o glavnome liku: »Konservativcima bio je odviše radikalan, liberalima previše natrujen socijalizmom; socijalistima je bio buržujski sentimentalac Š...š Autoru će biti najveće zadovoljstvo, ako čitači shvate tajnu boli izopćenoga«.28

Daljnje se pak naznake mogu pratiti u predgovoru knjižnom izdanju,29 u kojem se čitatelje unaprijed upozorava da u djelu neće naići ni na kakve iznimne događaje, jer se prigodom pisanja tih slika iz života Tome Ivića i Stjepana Kraljevića pisac ponajprije vodio željom da u »ovim retcima« nađu »nekoliko pravih obrazaca iz našega života«. Doduše — pritom se dodaje — »grješni pisac« više se puta morao uplesti i svojim mišljenjem, budući da »Toma Ivić bio je (da li će biti i poslije ovoga spisa, ja sam ne znam, pa zato ne mogu ni čitačima kazati) moj najbolji prijatelj, i mi smo dosta dana zajedno proveli i dosta sanja zajedno proživjeli«. Verbalno se poigravanje zatim nastavlja te nam zagonetni subjekt izlaganja napominje: »Ova knjiga, iako bi mogla izgledati i roman, nije nikako roman: to su vjerne slike, i tko u to sumnja, neka se obrati lično na pisca, i on će s dokumentima u ruci dokazati, da je sve to istinito Š...š ako ja nadživim Tomu Ivića, onda ću, nadam se izdati cijeli njegov životopis, pa će tako čitači, koliko budu na životu, doznati i za druge stvari, koje zasada nisam mogao iznositi radi diskretnosti i poštovanja, koje ja imam prema Tomi Iviću«, a »pravo na istinu« u već spomenutom »kontinuiranom spektru« dodatno se ovjerava tvrdnjom »da nijedan ne bi s toliko ljubavi promatrao Tomin život, kao što ga ja promatram Š...š Koliko mi je naime poznato, nitko nije s Tomom toliko drugovao i nitko nije toliko s njim radio, koliko pisac ovih redaka, pa zato neka mi svi blagohotno oproste, što sam se drznuo da napišem ove retke i da ih iznesem pred svijet«. Sam se završetak predgovora također doima autoironično, i neizravno podsjeća na to da će tekst i njegovi likovi — koliko god potekli od pisca — ustvari imati neovisni život: »A ti, moj dragi i mili Toma Iviću, putuj u široki svijet. Neka te sreća prati gdje bio da bio Š...š ako se tkogod na te naljuti, oprosti mu, pa se sjeti, da si i ti mene često naljutio. Ako te tkogod opsuje, oprosti mu, jer si i ti mnogo psovao riječju, činom, a ponajviše perom«.

Nakon što su time postavljeni temelji, prelazi se na pripovijedanje o životu Tome Ivića od rođenja u imaginarnoj Krvavoj Kapiji do njegove 26. godine, pri čem se zbiljski i fikcionalni subjekti povezuju na nekoliko razina. Na razini formalnoga, »službenoga životopisa«30 tako se, primjerice, bez zadržavanja na pojedinostima može primijetiti da su Toma Ivić i »pravi« Mate Ujević rođeni istoga dana u sličnoj sredini (što je popraćeno sa »stoljetni kalendar predviđa za takve ljude, da će biti nesretni, da će biti nježni, mekani, puste sanjalice i da će imati ženskastu narav«), da poput Ujevića i Toma polazi sjemenište i gimnaziju te studira na nekoliko fakulteta, a za višega se školovanja prehranjuje pišući za novine i uređujući ih. Istodobno, Ivić sudjeluje u političkom životu i zauzima se za etička i estetička načela koja kao da su — uključujući i njihove mijene — doslovno preuzeta iz napisa samoga Ujevića. O tom pak u kojoj se mjeri privatni doživljaji, intimna razmišljanja, prve ljubavi i razočaranja Tome Ivića doista mogu prispodobiti onomu što bi sebi htio ili pristao pripisati sam Ujević, dakako, mogu se navoditi samo indicije i usputna opažanja Ujevićevih suvremenika.

Pristupajući tekstu s tom mišlju uvijek valja imati na umu njegovo sklizanje između različitih registara. Kao što su u slučaju »službenih životopisa« očite mnogobrojne podudarnosti, tako je — primjerice — zbiljska činjenica da je Mate Ujević s Bogdanom Radicom u 8. razredu gimnazije tiskao jedan broj časopisa Renesansa prepoznatljivo transformirana u pokušaj Tome Ivića da s prijateljem Teom Radićem pokrene list Preporod.31 Istodobno, međutim, iako Ivićevo autoironično »svjedočenje« o motivima i okolnostima njihovih nastojanja izmiče empirijskoj potkrjepi, mogućnosti njegova iščitavanja privlače poput plamena svijeće. Na taj se način i Ivićeva karakterizacija osobe koja mu je kao studentu otela autorstvo nad pseudonimima potpisanim tekstovima objavljenima u listu »Novi rod«, kao i opis atmosfere u samom listu, može (ne: mora!) tumačiti u sasvim drugom svjetlu,32 ako se poveže se nepatvorenim Ujevićevim pismom poslanim uredništvu Nove Evrope,33 a u kojem se prosvjeduje zbog sličnoga zapleta. S druge strane, mnogo su složenijim postupkom obrađene okolnosti u kojima je Ivić (Ujević?) napustio sjemenište. U tom se slučaju, naime, perspektiva Ivićevih (Ujevićevih?) dnevničkih zdvajanja34 izmjenjuje s očištem dobronamjernih nastavnika, koji pismeno izvješćuju župnika: »Mali hoće da misli svojom glavom. U jednu riječ, on je jako tvrdoglav. Ako mu se nešto ne sviđa, ne bi učinio da ga ubijete. Zatim on misli da se mora njegova riječ svaki čas čuti. Ako poštovano starješinstvo štogod odredi, on odmah stane pa misli: Je li to pametno i pravedno? I ako mu se čini, da nešto nije pravedno (mali jadnik misli, da je on pozvan, da u sjemeništu pravi red, kao da mi nismo tu!), odmah pobuni đake i viče, da se to ne će nikada izvršiti, jer da nije pametno. Međutim mi se nadamo, da će on doći k sebi, jer je bistre glave«.35 Ipak, uza sve promjene, držim da se i ovdje može prepoznati određena doza autoironično obojene nostalgije. Na tomu se tragu čak i sasvim fantastični elementi — koje s pravom primjećuju mnogi kritičari — mogu tumačiti kao metaforični prikaz osjećajnih stanja, odnosno kao postupak uvjetovan možda i nastojanjem inače polemički nastrojenoga autora da onemogući tumačenje teksta kao pamfletističkoga djela s ključem. Uostalom, i u — za razliku od predgovora — imenom potpisanom pogovoru36 Ujević napominje: »često sam naime morao pisati sa pseudonimom, ako sam htio, da publika pročita moje stvari i da me ne ruži, što bi bio slučaj, da sam se potpisao«, ali i posebice naglašava kako se rodio »upravo istoga dana i časa, kad i moj dragi prijatelj Toma Ivić«, dodajući: »Upozorujem samo da ja nisam onaj rodoljubni prijatelj Tome Ivića, Josip Josipović, i da ja nažalost nisam nikada nastojao, da pomognem svome prijatelju u nevolji, koja je njega često puta snalazila«. Opet, premda je i ostatak pogovora u znaku takvoga ludizma, jedna od završnih napomena upućuje na zaključak da se i u najsmionijem povezivanju zbiljskoga i fikcionalnoga subjekta Toma Ivić ima uzeti tek kao objektivirani, na neki način prevladani (alter) ego: »U svojoj mladosti mnogo Š...š sam sanjao, kao i moj prijatelj Toma Ivić. Sada više ne sanjam, i nastojim da drugima razbijem iluzije«.

Tom, posljednjom u nizu ograda primičem svršetku svoj pokušaj da daleko od svake biografističke kauzalnosti analizirano djelo naznačim kao romansiranu autobiografiju. Ako već istraživači života i djela »pravoga« Mate Ujevića ne prihvate da je Mladost Tome Ivića i kao takav — svjesno fikcionalizirani — tekst gotovo sve što je ostalo od njegove — u užem smislu — shvaćene osobnosti, nadam se da će ona čitalačku pozornost zaokupiti barem u pokojega proučavatelja pomičnih granica autobiografskoga diskursa. U najgorem slučaju — i sam bih u ponešto šaljivom registru nadodao — neću biti razočaran ni potvrdi li se jedino zaključak kako, doduše, svačiji život — pripovijedamo li ga poput romana — može biti neuzbudljiv, pa i dosadan, no kako se niti jednome ne mogu predbaciti naivnost i neuvjerljivost.

1

Tekst je izvorno bio pripremljen za očekivani zbornik radova Trećega hrvatskoga slavističkoga kongresa (Zadar 2002).

2

O povijesti Društva usp. Josip BUTURAC, Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima ili Sv. Ćirila i Metoda 1868–1968., Zagreb (1969).

3

Kao jedan od najmlađih ulaznika Ujević je, naime, bio obrađen već u biografskom leksikonu Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925–1925., Zagreb 1925.

4

Uzimam u obzir svih šest kritika koje su registrirane u predmetnom dijelu Bibliografskoga kataloga periodike Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža. Katalog zahvaća članke od kraja XVIII. st. do 1945.

5

Mato MATOŠEVIĆ, »Mladost Tome Ivića«, Cvijet (Visoko), 11/1928–29., br. 1–2, 23–24.

6

Ljubomir MARAKOVIĆ, »Romani našeg vremena«, Hrvatska prosvjeta (Zagreb), 15/1928, br. 7–8, 170–176. Djelomice prerađeno u ISTI, Novi pripovjedači. Kritičke studije i minijature, Zagreb 1929, 157–163.

7

S., »Mladost Tome Ivića«, Narodna politika (Zagreb), br. 84, 16.VII. 1928, 3.

8

Boško NOVAKOVIĆ, »Mate Ujević, Mladost Tome Ivića«, Život i rad (Beograd), 2/1929, knj. III, sv. 13, 71–72.

9

Milovan Vidaković, srpski književnik (1780–1841). O njem usp. opširnu natuknicu Božidara KOVAČEKA, »Vidaković, Milovan«, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 8, Zagreb 1971, 490.

10

Ante PETRAVIĆ, »Jedna književna hohštaplerija«, Novo doba (Split), br. 325, 23. XII. 1928, 3–4.

11

Riječ je o hipotetskoj napravi što bi svijetu trebala donijeti mir.

12

Vicko B. ZANINOVIĆ, »Mate Ujević: Mladost Tome Ivića«, Misao (Beograd), 1928., knj. 28, sv. 3–4, 245–249.

13

O književnim shvaćanjima i kritici njegovih pripadnika (uključujući Ujevića) usp. Vladimir LONČAREVIĆ, Književnost i Hrvatski katolički pokret (1900–1945), Zagreb 2005., o stranci pak Zlatko MATIJEVIĆ, Slom politike katoličkog jugoslavenstva, Zagreb 1998.

14

Stanko KORAĆ, »Hrvatski roman između dva rata 1914–1941«, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 362, Zagreb 1972, 697–698. Objavljeno i posebno kao ISTI, Hrvatski roman između dva rata 1914–1941, Zagreb 1975, 419–420.

15

Krešimir NEMEC, Povijest hrvatskoga romana od 1900. do 1945, Zagreb 1998, 143–144.

16

O književnoj kritici usp. npr. Milivoj SOLAR, Teorija književnosti, Zagreb 1994.16, 24–25; Vladimir BITI, »Književna kritika«, Uvod u književnost, (gl. ur. Zdenko Škreb i Ante Stamać), Zagreb 1998.5, 75–105. i Svetozar PETROVIĆ, Priroda kritike, Zagreb 1972, posebice 319–332.

17

Osim što ni Korać ni Nemec nisu egzaktno odredili polazni korpus romanesknih tekstova — bilo, primjerice, ukupnošću fondova tih i tih knjižnica, bilo djelima popisanim u Građi za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga: 1835.–1940. — razmjerno rijetko — bilo polemički, bilo pohvalno — uzimaju u obzir mišljenja svojih kritičarskih prethodnika, kojih je samo oko Mladosti Tome Ivića bilo, osim Marakovića, još pet, a uglavnom zanemaruju i opstojnost raznih tekstovnih inačica. Pretpostaviti je da bi takvi predradovi osigurali, ako ništa drugo, trajniju podlogu od uvelike autorski opterećenih pojmova poput »samokritičnosti«, »naivnosti«, »neuvjerljivosti«, »književne vrijednosti«, ili — posebice u Koraćevu slučaju — ideološki utemeljene prosudbe o primitivnosti kršćanske duše. U vezi s tim, vjerujem da ne treba posebno dokazivati kako osobi jednoga životnoga iskustva može biti naivna i bezvrijedna priča u kojoj glavni lik ubija nakon što ga je zbunilo sunce, a kako drugoj, recimo, može biti smiješno i nepotrebno pisati o iskušenjima u koja maloljetnice mogu dovesti sredovječne muškarce. Uopće o književnom vrjednovanju usp. npr. V. BITI, »Vrijednost«, Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Zagreb 2000.2, 553.–562. i Zdenko LEŠIĆ, »Problemi vrednovanja u nauci o književnosti«, Književnost i njena istorija, Sarajevo 1985., 229.–262.

18

Nemecova je ocjena npr. u neznatno ublaženu obliku preuzeta u natuknici Jagne POGAČNIK, »Ujević, Mate«, Leksikon hrvatskih pisaca, Zagreb 2000., 744.–745.

19

Primjerice, trećim je i četvrtim terminom — u spoju s »tuđim iskustvima« — opisan rad na Povijesti hrvatskoga romana. Usp. K. NEMEC i Ivana MIKULIČIN, »Hrvatska je književnost zapravo nepročitana«, Jutarnji list (Zagreb), br. 1734, 5. III. 2003., 62.–63. Naglasiti je da se u tom intervjuu kritički propituju i kategorije poput »subliterarnosti« i »trivijalnosti«, pa se nameće i pitanje nije li se to moglo učiniti već pri analizi Mladosti Tome Ivića?

20

I nakon svih mijena proučavanja književnosti u XX. st. Zdenko Škreb u razgovoru s Borivojem Radakovićem duhovito ističe motive te stalno prisutne — iako, čini se, ne i dosegnute — težnje: »Ako stavljate kao bitno vrednovanje, onda se morate pitati tko će biti onaj koji će vrednovati, a tada dajete oružje u ruke crkvenim i državnim vlastima da kažu, pa mi smo pozvani, mi smo odgovorni za kulturno stanje u narodu. Osim toga, ja sam nekoliko puta istakao da se borim protiv terorizma sveučilišnih katedara, protiv toga da gospodin profesor samovoljno određuje koje djelo vrijedi, a koje ne. E sad, kako da izađemo iz tog škripca? Ako je moja dužnost kao književnoga stručnjaka da kažem ovo je dobro, a ovo je loše, onda nije trebalo da studiram jer to isto može kazati i čovjek s ulice. Njegovo je pravo da to kaže. No, ako ja želim istaknuti pozitivne vrijednosti, pozitivnu Šu smislu objektivnosti, provjerljivosti, poopćivostiš crtu književnosti, treba da to učinim i ja mislim da imam sposobnosti za to. Ali tada to treba da učinim na osnovi znanstvene analize teksta.« Zdenko ŠKREB, »Književnost, društvo i povijest«, Književnost i povijesni svijet, Zagreb 1981, 249. O utjecaju svjetonazora i o »znanstvenosti« proučavanja književnosti usp. i M. SOLAR, »Granice znanosti o književnosti«, Granice znanosti o književnosti, Zagreb 2000., 14., 23.

21

Pri čem bi se, primjerice, mogao uzeti u obzir i znatno tolerantniji odnos prema »šablonskoj karakterizaciji« i »shematskoj fabuli« u prosuđivanju opere i vesterna.

22

O tom, ali i o široj problematici usp. na hrvatskom jeziku npr. V. BITI, »Autobiografija«, Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Zagreb 20002., 18.–20. i blok »Autobiografija u Njemačkoj«, (prir. Željko Uvanović), Kolo (Zagreb), 12/2002, br. 2, 91–288. te ukratko »Autobiografija«, Hrvatska enciklopedija sv. 1, Zagreb 1999, 478, kao i literaturu koju dalje navodim. Za pregled oblika hrvatskih autobiografija usp. Vinko BREŠIĆ, »Hrvatska autobiografija«, Prvi hrvatski slavistički kongres. Zbornik radova, sv. 2, Zagreb 1997, 553–559. Spomenuti je i Andrea ZLATAR, Autobiografija u Hrvatskoj. Nacrt povijesti žanra i tipologija narativnih oblika, Zagreb 1998. te dossier »Autobiografija«, Kolo (Zagreb), 9/1999, br. 3, 227–260. i antologiju Autobiografije hrvatskih pisaca, (prir. V. Brešić), Zagreb 1997.

23

A. ZLATAR, Istinito, lažno, izmišljeno, Zagreb 1989, 29.

24

»Za književnu teoriju autobiografije su zanimljive zato jer su one navodno rubni žanrovi. U njima se miješa pripovijedanje o zbiljskim i izmišljenim događajima. Javljaju se imena živih ljudi i predstavljaju njihovi životi zajedno sa životima likova, izmišljenih radi same priče. Pa, ako se u analizi npr. potvrdi da postoje tekstovi koji o zbiljskim događajima ovise na manje ambivalentan način nego što o njima ovisi ’čista’ fikcija, bit će to prilika da se bolje rasvijetle trajne dvojbe književne teorije o odnosu povijesti i priče, zbilje i fikcije a koje neprekidno nameću djela književnosti.« Mirna VELČIĆ, »Što je (auto)biografski diskurs?«, Otisak priče. Intertekstualno proučavanje biografije, Zagreb 1991, 18.

25

Drugim riječima, držim da u tom smislu Nemecova ocjena Mladosti Tome Ivića može biti sasvim legitimna čak i ako se njegova preskriptivna poetika romana shvati tek kao implicitno prisutna, no postaje upitnom u trenutku kad prosuditelj — zašavši u drugi žanrovski sustav — još jednom odbacuje njezinu literarnost, »čak i ako Šješ shvatimo Š...š kao iskreni ’confiteor’ samoga pisca«.

26

Dotad su se Ujević i Maraković osobno poznavali možda — preko tekstova sigurno — i desetak godina. Dakako, ne bi trebalo sasvim isključiti mogućnost da je upravo ta veza dovela Marakovića do naposljetku uglavnom pozitivne ocjene samoga djela.

27

Mate UJEVIĆ, »Mladost Tome Ivića. (Fragmenti iz romana)«, Hrvatska prosvjeta (Zagreb), 10/1923, br. 11, 518–528. i br. 12, 546–554. Usp. i ISTI, »Život Tome Ivića. (Kako je Toma zaboravio na sebe). Ulomak romana«, Hrvatska prosvjeta (Zagreb), 13/1926, br. 4, 78–83.

28

M. UJEVIĆ, »Život Tome Ivića. Riječ cijenjenom i prepoštovanom čitaču«, Luč (Zagreb), 21/1925, br. 7–8, 333.

29

PISAC, »Riječ poštovanom i preljubljenom čitaču«, Mladost Tome Ivića. Slike iz života dvaju mladića, Zagreb Š1928š, Š3–4š

30

Činjenice i osobe iz Ujevićeva života — na koje se pozivam i u nastavku — najlakše se mogu pratiti u Vlaho BOGIŠIĆ, »Ujević, Mate«, Krležijana, sv. 2, Zagreb 1999, 461–463. O njem usp. i: Ante SEKULIĆ, »Mate Ujević. Hrvatski enciklopedist i leksikograf«, Čuvari baštine. Zbornik radova simpozija o prigodi 250. obljetnice prijenosa franjevačkoga samostana u grad Imotski, (gl. ur. Bruno Pezo), Imotski 1989, 315–322; Mladen ŠVAB, »Mate Ujević. Utemeljitelj suvremene hrvatske enciklopedike. O dvadesetpetoj obljetnici smrti (1967– 1992)«, Radovi Leksikografskoga zavoda »Miroslav Krleža« (Zagreb), 2/1992, br. 2, 9–73. (s Ujevićevom bibliografijom); ISTI, »Ujević, Mate«, Tko je tko u NDH, Zagreb 1997, 407–408; Dubravko JELČIĆ, ’Plodovi srca i uma’ Mate Ujevića«, Radovi Leksikografskoga zavoda »Miroslav Krleža« (Zagreb), 2/1992, br. 2, 75–79; O stotoj obljetnici rođenja Mate Ujevića, (prir. Stjepan Sučić), Imotski 2001; Hrvatski katolički pokret, (ur. Zlatko Matijević), Zagreb 2002; Dora SEČIĆ, »Doprinos Mate Ujevića razvoju hrvatske bibliografije«, Vjesnik bibliotekara Hrvatske (Zagreb), 47/2004, br. 3–4, 15–24. U Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža čuvaju se pak snimke s okrugloga stola o Mati Ujeviću, održanoga u studenom 2001.

31

M. UJEVIĆ, Mladost Tome Ivića. Slike iz života dvaju mladića, Zagreb Š1928š, 41–42.

32

ISTI, n.dj., 111.

33

Naglasiti je da Švab u Ujevićevoj bibliografiji nije zabilježio suradnju u Novoj Evropi. Pismo se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (R 7450 b), a glasi:

»Veleučeni gospodine!

U ime svoje i g. B. Radice, koji je sada na studiju u Firenzi, obraćam se na Vas radi honorara slovenskog Š?š broja Nove Evrope. G. Š?š Ćurčin me je uputio na Vas, jer da ste Vi dobili taj honorar Šu plavom podcrtala druga ruka — možda samoga Ćurćina — i dodala »?!«š. Molim Vas, budite ljubazni, pa mi taj honorar što prije pošaljite. Kako Vam je poznato gradivo je prevedeno podjednako s g. Radice i od mene.

Unaprijed zahvaljuje uz osobito poštovanje

J. M. Ujević,

stud. phil. Zagreb

Zagreb 4. XII. Šs.a.š«

34

M. UJEVIĆ, Mladost Tome Ivića. Slike iz života dvaju mladića, Zagreb Š1928š, 31–32.

35

ISTI, n.dj., 27–29.

36

M. UJEVIĆ, »O piscu ove knjige. (Autobiografija iliti samopis, gdje će čitaći Š!š doznati nešto o grešnom autoru ove knjige)«, n.dj., Š134–136š