U akvariju crvenoga smuđa

Čekali su nas na izlazu iz aviona za prvu klasu, ali mi smo izašli kroz izlaz za drugu klasu. Brzo su nas našli i rekli da su nas čekali na izlazu za prvu klasu. Ispričavaju se. I mi se ispričavamo, dvosmisleno. Prije nas tu je bila naša vojna delegacija. Svi su putovali u prvoj klasi. Neka ostane moguće da smo tako putovali i mi. Poslije, u vip–salonu brišemo lica i ruke toplim ručnicima. Vani sviće. Hladan, neprijazan dan. Dva ubrzana dana prema Istoku, ili samo jedan veliki dan — dan bez noći, ali drugi. Ni topao doček ne može ga zagrijati. Dakle, tu smo. Peking, Kina.

Došli smo tamo odakle su kroz tisućljeća dolazili ovamo. Ljudska povijesna vrpca. Odmotavala se odguravanjem Huna od Zida u IV. stoljeću, a istjecala dolaskom Hrvata u Predziđe u VII. stoljeću. Ako je uopće istekla. Tekla je i poslije. Ili je sada početku došao kraj?

Saće

Velika je Kina. Nekada je bila i tajanstvena. Evo jedne rečenice, premalene za Kinu, prevelike za priču. Bojim se da će biti malo dosadna. Poslije će ići brže.

Tko još nije shvatio da je ideja ono stvarno a materija privid, neka pođe u Šangaj, odspava na 84. katu hotela, i pogleda kroz prozor — prozor sobe koja se okreće oko svoje osi i zorno mijenja taj vanjski materijalni privid, dok naprotiv, pogled na unutrašnju stranu, u dubinu hotela niz katove, potvrđuje stvarnost, izvornu stalnost strukture nekog matematičkog uma, stvoritelja tih balkona i galerija koje se, okrenute unutrašnjosti i zagledane jedna u drugu, pravilno uspinju do točke na kojoj stojite (negdje na polovici visine), i dalje istom pravilnošću od te točke na više, prema vrhu u koji upirete pogled, očekujući neko nebesko–plavičasto okno, neki nebeski izlaz — ali nažalost, umjesto oka Svevišnjeg koji vas razumije i tješi, tu stoji neko drugo oko, išarano gustom konstrukcijom, slično oku nekog insekta, ili možda pčele koja bulji u vas, zlokobno zujeći dlakavim izdancima koji spajaju njeno unutrašnje tijelo, te galerije i balkone, jer ste zalutali u njeno saće zamki koje vas je zapravo i progutalo, kako osjećate po mirisima koji dopiru sa kuhinjskog dna, bolje reći pakla tog u nebo vapijućeg, u najmanju ruku, metafizički bezizglednog zdanja — premda zdanja jedinstva Ideje i Čina (makar građevinskog).

Oprostite na spominjanju dlake. I Platon je spominje u jednom svom kasnom dijalogu. I njemu je pod stare dane postalo pomalo neugodno što će sve to što jest, ne samo čovjek, stol i stolica, nego i otirač, pa i DLAKA, na koncu morati dobiti svoju IDEJU. Ako je materija privid, tek kopija idealne stvarnosti, a ideja prava stvarnost, očito nije ni ta idealna stvarnost baš bog zna što. Hotel, pomalo sliči tom njegovom grandioznom nacrtu, nacrtu s kojim na kraju nije bio prezadovoljan. Zato je Platon poslije pomišljao da bi i za taj Svijet ideja, već takav kakav jest, trebao postojati neki Treći svijet, Bolji svijet Boljih ideja, koji bi davao neki smisao svim tim nižim svjetovima. To nažalost više nije stigao razraditi. Mnoge replike Svijeta ideja mogu se naći u Kini, neke sam i vidio, ali pitanja ostaju. Platon je otišao, a da nam nije baš sve objasnio. Po tome je sličan kineskim mudracima.

Ima li uopće vremena

I kineski mudraci kažu nešto mudro, pa onda nekud odu.. Na vama je da o tome razmišljate još tisuće godina. Stari učitelj Lao–tse, sada ga pišemo Laozi, pravim imenom Pe–yang Li (što neki osporavaju) živio je možda u VI. stoljeću prije Krista, ali je i poslije dolazio i odlazio. Nije se žurio. Putovao je na plećima tromog goveda, kako je prikazan na starim slikama. Podučavao je i učenike koji su njegovo djelo o Putu krijeposti (Tao te ching, sada Dao te jing) zapisali u III. stoljeću prije Krista, kako bi se moglo zaključiti iz Ssu–ma Ch’ienovih (Sima Qian) Povijesnih zapisa (Shiji) iz I. stoljeća prije Krista.

Ali, ima li vremena uopće? To nije jasno niti iz odnosa taoizma (daoizma) i konfucijanstva. Po nekima je Konfucije pitao Laozija kako treba njegovati rituale, a po nekima to Konfucije nikako nije mogao, jer je živio dva stoljeća ranije (po trećima, stoljeće kasnije). Kako bilo, Laozi nije kao Platon pomišljao na dvojnost svjetova, nego na njihovo jedinstvo, kako jedinstvo materije i duha, tako i jedinstvo prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. To bi moglo donekle objasniti i njegovu prisutnost u različitim vremenima. Teorija je uvelike različita od Platonove, bliža Parmenidovoj. Ali i to jedinstvo svijeta i ništavila, vremena i prostora, smisla i besmisla, ostavlja nedoumice. Na primjer, ako djelovanje nema smisla, zašto bi ne–djelovanje imalo smisla? Ako ništa nema smisla, onda je djelovanje isto tako dobro kao i ne–djelovanje, a jedno djelovanje isto tako dobro kao i bilo koje drugo djelovanje. A to je ono najgore.

Sve me to zabrinjavalo na tom putu, Tao, ili Dao.

Peking. Gdje je tu Kina?

Svi smo iz naših hotelskih soba dolazili na recepciju na vrijeme. Jedino je naša kineska pratilica obično kasnila, barem malo. Ljubi je to strašno išlo na živce.

— To su vam ti mladi — rekao je ispričavajući se. Ljubo je bio Liu, ili Lyu, ali smo ga zvali Ljubo (»Svi me vaši zovu Ljubo«). Plaćao je i sve račune. Vjerojatno je mislio da naručujemo previše piva, ma koliko mi mislili da pijemo previše čaja.

Pratilica je bila na ispomoć Ljubi. Mlada i ljepuškasta, govorila je engleski. Počeo sam je razumijevati kad sam shvatio da kada kaže dli, govori tree, dakle misli drvo. Imala je mobitel s kojeg se nije moglo nazivati, nego samo slušati. Kad smo išli na Veliki zid, nosila je traperice. Rekla je da živi s dečkom.Ta me otvorenost malo iznenadila.

Ljubo je govorio hrvatski. Ne samo on. Na Fakultetu za međunarodne odnose u Pekingu uči se hrvatski jezik. Kada sam ga posjetio, studenti su me dočekali pjesmom Dobro mi došel prijatel. Na ulaznim vratima je pisalo Katedra za hrvatski jezik. Natpis je bio zakvačen za čavao kao one poruke na dućanima na kojima s jedne strane piše otvoreno, a s druge zatvoreno. Što je pisalo s druge strane, mogu pretpostaviti. Ipak, bolje nego na katedri slavenske filologije u Beču. Tamo je naziv katedre nešto dulji; na istoj strani piše i otvoreno i zatvoreno, ali se to smatra istim.

— Gdje je tu Kina? — pitamo Ljubu dok čekamo prijevoz ispred hotela. — Sami neboderi, automobili, nema pagoda, rikši, čak niti biciklista.

— Vidite da je na onom neboderu krov malo vitičast, skoro kao pagoda, — šali se Ljubo. — U jutro ranije, bilo je i biciklista, ali oni su već na poslu.

Stigli smo na zakazanu posjetu. Nakon što smo sjeli u duboke fotelje od bambusa, okrenuti prema sredini velike sobe kao da tu očekujemo još mnoge, obrisali se u frotiraste ubruse, raspitali se — mi za vrijeme, oni za putovanje — podržali politiku jedne Kine, još jednom priznali Hrvatsku, potvrdili potrebu razvitka daljnje suradnje, potpisali protokole, moj mi ugledni sugovornik kaže.

— Svi se zanimaju za tradicionalnu Kinu, i kao da im je žao što je Kina danas moderna. A mi smo na to ponosni. Uostalom za to ste zaslužni i Vi.

Gledam ga sa zanimanjem, iako pretpostavljam što će reći. To su nam više puta spominjali. Čekam nastavak, unaprijed saveznički.

— Vaš film Valter brani Sarajevo do danas je najgledaniji film u Kini, a jedna vaša tvornica konfekcije (Nada Dimić, m.o.) održala je prvu modnu reviju u Kini, još pedesetih. Sjećam se da je tada bilo i dosta kritika na te »dekadentne pojave sa Zapada«.

Smijemo se. Neću mu valjda sad, u vezi s filmom, beznačajno ispravljati adresu.

Tien an men

— Dolje revolucija. Živjela demokracija. Živjela Kina — bile su riječi ispisane na transparentima studentske pobune. Godine 1989. su pali mnogi komunistički režimi, ali ne i kineski. U Kini te je godine s partijske ljestvice pao Zhao Ziyang. On je za studentske nemire koji su počeli u travnju rekao Studenti su patrioti, oni samo žele ispraviti naše pogreške, a 19. svibnja otišao je među njih na Tien an men i rekao (taj govor se pamti): Vi niste kao mi, mi smo već stari... (Mi nemamo budućnosti). Mislite o budućnosti... Ako nastavite štrajkom glađu, to će izazvati teške posljedice... Molim vas još jednom, mislite o budućnosti. Dana 6. lipnja na Trgu je uslijedio masakr. Štrajk je okončan, studenti pregaženi, Zhao uhapšen, nova čistka provedena. Nakon 15 godina, na dan njegove smrti, njegovo ime ponovno je spomenuto na kineskoj televiziji. Uz izraze pijeteta, rečeno je da je 1989. učinio »ozbiljne greške«.

Studenti Akademije likovnih umjetnosti iz klase 1989. za četiri su dana izradili spomenik — Božica Demokracije i Slobode. Kip je podignut na Tien an menu 30. svibnja — srušen je 4. lipnja. Bio je visok 10 metara. Bilo je rečeno da podsjeća na američki Kip Slobode. — Nije točno — branili su se studenti. Kip je izrađen po uzoru na sovjetski, dapače socrealistički kip Vere Mukhine. Jedno postolje, bez kipa, još je stajalo na trgu kad sam ga ja posjetio. Nisam pitao čije je. Pratioci su, pretpostavljam, bili zahvalni. Mislio sam na Jana Palacha i onog kineskog mladića koji je tu negdje stao ispred tenka. Kad ga je tenk pokušao zaobići, opet mu se ispriječio. Tu se film prekida. I danas na You Tubeu nema nastavka. Što je bilo poslije, s mladićem ispred tenka, i s onim u tenku? — to pitamo mi koji smo već stari, nesigurni da li smo bili dovoljno mladi kada je to trebalo.

S Trga Nebeskog mira ulazi se u Zabranjeni grad — prolaz je ispod velike slike Mao Zedonga. Neki poduzetnik s Tibeta, s golemom torbom, vuče me za rukav i nudi originalni kipić Bude. Trgovina — s ove strane Vrata. A, iza Vrata? Riječi nedostaju, a i zabranjeno je.

Tien an men se obično prevodi kao Vrata Nebeskog Mira. Nije pogrešno, kažu, ali puno čitanje pisanih znakova bi glasilo: primajući ovlasti od Neba i učvršćujući Dinastiju. Logički gledano, jedna od riječi značila bi Mir i Dinastija. Manje je važno koja.

U omjeru jedan prema jedan

Primanja u ministarstvu i parlamentu smo obavili, Sveučilište također, posjetili i Zid, i Nebeski mir, i neki golemi vrt koji je prekrasan kada cvjeta, ali bila je zima. Pojeli smo na licu mjesta i tu znamenitu pekinšku patku, peraju morskog psa i drugo, i neku ribu koja je sličila na smuđa, ali je bila akvarijski crvena. Sada smo se mogli i opustiti, među nama, u veleposlanstvu. Skupio se veći dio naših pekinških Hrvata, dakle malo.

— I onda, jeste li već stvorili neke utiske o Kini? — pita me jedna gospođa.

— Ne znaju jesti štapićima — odgovaram ratoborno.

— O, vidim da ćete imati zanimljiva zapažanja.

— O, vidim da me pitate kao da sam turist.

Mogli smo tako i dalje. Ona je govorila kineski, ako se to tako pojednostavljeno može reći. Prevodila je ne samo nama, nego i Kinezima međusobno. Znala je pekinški, klasični, mandarinski, južnjački, šangajski, valjda još poneki dijalekt, ili jezik. Pisala je i knjige. Suprug se samo smješkao. Učinilo mi se da drži moju stranu. Ipak smo mi dečki — dečki. Ne znamo previše, ali naši smo.

— Vidite da vas o Zidu nisam ništa pitala, dakle, nisam vas htjela uvrijediti turizmom.

— Baš ste i mogli, možda bi se našla neka zapažanja i o Zidu.

— Kako, zar turistička?

— Ne, nego književna!

— Nemojte samo nešto u stilu one Borgesove priče o caru i kartografima, i kako su na kraju kartografi morali napraviti kartu Kine u omjeru jedan prema jedan. Priča je dobra, ali nisu Kinezi nimalo glupi, čak ni carevi. Prvi su Kinezi, prije Egipćana, izmislili bakrenjake da ne bi u platnom prometu morali baratati mamutima, ili kunama. Znali su za novac još onda kad su nama kune bile krznene.

Kako stoje prozori na Velikom Zidu

— Naravno da su Kinezi pametni — odgovaram. — Dapače, posebno su uvijek stručni. Struka je zakon. Pa i ti kartografi. Jeste li vidjeli kako stoje otvori za puškarnice na Velikom Zidu? Prate nagib terena. Budući da je u nacrtu Zid vjerojatno predstavljen okomito na teren, tamo gdje se tlo spušta ili penje po brdu, tamo se i prorezi iskrivljuju sa Zidom — prate kosinu pod pravim kutom. Zid prati brda, a prozori zid. Gdje je Zid kos, i prozori su kosi. Sve je savršeno uredno i kartografski korektno. Naravno da su Kinezi pametni. Nitko nije bio tako lud da pita cara, smije li izravnati prozore i narušiti tu harmoniju plana i gradnje. Uostalom, Vanjski Mongoli će Zid ionako zaobići, a Unutrašnji su već tu.

— Sada izmišljate! Ne sjećam se da sam primijetila da su otvori za puškarnice kosi, niti da je itko drugi tako što primijetio. Morat ću provjeriti. Ako se nađe koji takav, častim.

Tko je pojeo crvenog smuđa

Bilo je i drugih zapažanja. Objasnilo se i zašto Kinezi jedu štapićima. Onog crvenog smuđa pojeli smo mi, koji smo jeli vilicom i nožem, jer je bio raskuhan, i nije se mogao uhvatiti štapićima. Kako to da Kinezi, koji su sve izmislili, od papirnatog zmaja i tih bakrenih novčića, do petardi i ručnih kolica, nisu bili u stanju izmisliti običnu vilicu? Nemoguće. Teza se nije prihvatila. Nisu htjeli, reklo se, jer nisu htjeli jesti crvenog smuđa iz akvarija. Nema toga što Kinez ne može pojesti štapićima, kada hoće. Ali akvarijski crveni smuđ podsjeća Kineza na papirnatog crvenog zmaja i neće mu se bez razloga zamjeriti. Radije ga prepušta strancima, koji će za neko vrijeme ionako otići. Štapićima jedu i zato da ne bi previše pojeli. Zato su i vitki.

Kinezi su stvarno u svemu stručni, i zato se ne miješaju u one poslove za koje su stručni drugi Kinezi. To su nam govorili poznavatelji Kine. Kartograf nije zidar, niti je zidar strijelac. Car zna vladati, njegova uprava dobro upravljati, vojnici znaju vojevati, seljaci kopati zemlju — i ako se taj red poremeti, što nitko ne želi, onda dolazi do ustanka, a to se obično događa svakih pedesetak godina — naravno, pod pretpostavkom da ima careva. Sada pak vlada Partija. Ona je još stručnija i mudrija. Ustanka nema već oko šezdeset godina, ili su neuspjeli.

Profesorica

I Kineskinje su stručne. Poslije ambasade, navratili smo u neki noćni klub. Kineskinja (barem ta, takva i tamo), ne gubi vrijeme u nekom sumnjivom nagovaranju muškarca. Ona najprije mora utvrditi ima li upoznavanje uopće nekog smisla. Pristupa mu stručno. Vještina je važna koliko i svrha. Kako, naime, procijeniti tog mogućeg prijatelja koji je još i u trapericama i tenisicama? Ima tu metoda. Stavlja naočale na svoje bistre oči. Rastvara mu sako i gleda marku, onda ispituje kvalitetu podstave, vadi mu očale iz malog džepa i proučava ih, skida ručni sat i okreče ga. Hoće znati koliko duboko s njim može roniti, ili naprosto s kim ima posla. Najprije predmeti — sad, ovdje, toplo, skupo (takav im je konkretan i jezik, sastavljen od jednosložnih riječi, kaže Michaux). Onda dolazi i sam čovjek. Zagleda se u tebe, ovoga puta sa smiješkom. Već se i sam nadaš da si možda ispit položio; nekako ti postaje stalo. Sada promatra i društvo, prati analitički, malo sluša kako se govori. Ne treba puno i sve shvaća, iako jezik ne razumije.

— Aha! — veselo kikoće. — Ti si šef — smije se pobjedonosno i tapša te. — Najmanje govoriš! — kaže ona i opet kikoće. — Gdje si odsjeo? — pita.

Kad promisliš, koliko stručnosti je u tebe uložila, mogao bi se po nju vratiti i nakon što si već otputovao. Profesorica.

Ipak je Borges bio u pravu

Ništa nije napisano što već nije bilo bolje napisano. Tako se čovjek osjeća kad se nađe na putovima Michauxa. Kad već o tome piše, mora prvo tražiti ispriku. Michaux je u Kini (Cejlonu i drugdje) toliko toga znao vidjeti, da je sada teško ne gledati njegovim očima. Jednom se u zoološkom vrtu divio tigru (»lijepom tigru«). Tigar je djelovao izuzetno zadovoljan samim sobom. Imao je glavu »monomana«, kaže Michaux (čini se da se malo i naljutio na to savršenstvo). Opet, jedan drugi pisac, sanja sebe kao tigra u kavezu i gledajući posjetitelja obuzima ga zanos neke moćne, nezainteresirane okrutnosti, tako da posjetitelj obara pogled i odlazi. Jesu li to dva pisca, dva posjetitelja, ili jedan isti? Ili su to samo dva teksta Jednoga. Književnost!

— Baš smo mi barbari — kaže Branko kad smo se vratili u hotel — Barbari u Kini — valjda se i on sjetio Michauxa.

— Reci mi — nastavlja — jesu li tamo na onom Zidu te puškarnice stvarno postavljene koso. Ja se baš i ne sjećam.

— Ne sjećam se baš ni ja, ali moglo bi biti. Ako i nisu, zar smo mogli dopustiti da ispadne da Borges nije bio u pravu?

Glineni vojnici

Car Qin Shi Huang, po kojemu se nazivaju i sami Kinezi (Qin), nakon stoljeća ratova ujedinio je Kinu. Kad je nakanio otići na nebo, najprije je poslao mudrace na sve strane svijeta da izvide ima li ipak napitka vječnosti. Za slučaj da ga ne nađu, zamislio je sobom povesti 8000 vojnika da ga tamo na nebu čuvaju od Velikog Zmaja, ili od onog tigra–monomana — na zemlji više i nije imao protivnika.

Ali, povesti sa sobom na nebo 8000 vojnika nije lako. Za to treba još mnogo više vojnika, upozorili su mudraci. Zato se car velikodušno, umjesto za mrtve, odlučio za glinene vojnike. Izrađeni su u prirodnoj veličini — jedan na jedan — na tome je ipak inzistirao. Oboružao ih je kopljima, mačevima, lukovima i strijelama; bilo je i glinenih konjanika, kočija i konja.

Da bi se napravilo 8000 glinenih vojnika trebalo je naći stotine tisuća zanatlija, kipara, seljaka, kuharica, vodonoša, čitača horoskopa, akupunkturista i drugih. Kad su glineni vojnici na kraju bili gotovi, iskopana je golema jama u koju su vojnici pravilno poredani, u borbenom stroju, s oružjem u rukama. Za njima se zemlja ponovno zatrpala. Kad je narasla trava, humak je djelovao prirodno, kao i ostala brda u krajoliku.

Trebalo je još samo očuvati tajnu položaja careva groba. Zato su morali biti pobijeni svi koji su tu tajnu znali. Tako je pravim vojnicima naređeno da pobiju zanatlije, kipare i seljake, što su oni i učinili. Ali, pošto su sada još veću tajnu znali i ti vojnici, njih su morali pobiti drugi vojnici, zatim te druge vojnike treći vojnici, i tako u nedogled. Problem se nikako nije mogao okončati.

Napokon se na tim silnim stratištima oružje istrošilo, više ga nije imao tko niti kovati, a sam se razlog ubijanja i zaboravio. Trebalo je, međutim, još oružja. A oružja je bilo pod zemljom. Tako se nakon pedesetak godina (uobičajen ciklus revolucija) cijeli humak ponovno razgrnuo, da bi se od glinenih vojnika pod zemljom uzelo oružje za vojnike nad zemljom. Njima su se, razumljivo, već bili pridružili i ljutiti seljaci.

Cara je, drži se, ipak mučila dilema, nije li umjesto tog pokušaja s glinenim vojnicima, ipak bilo bolje odmah pobiti prvih 8000 vojnika, kako je najprije i sam mislio. Zato su pogubljeni i oni mudraci koji su ga loše savjetovali. Sam Car je, za svaki slučaj, uz to brdo sebi sagradio i poseban mauzolej, koji je odmah stavio pod zaštitu Velikog Zmaja s kojim se u međuvremenu bio pomirio.

Kad je nakon dvije tisuće i nešto godina brdo otkopano, vojnici su i dalje stajali u vječnom borbenom stroju. Jedino, više nisu imali oružja. Ali, bilo je očito da su vodili teške bitke. Kad sam ih ja posjetio, neki su još ležali polomljenih udova, ali većina je i dalje stajala u stroju. Očuvali su carev grob sve do 1974. Sada se ni car više ne skriva. On prima goste u mauzoleju, kod svojih nogu, a vojnici nastupaju u turističkim prospektima. Sam car dvostruko je nadmašio vječni život. U kineskom pismu vječnost se bilježi znakom za tisuću, a u globalizaciji se vječnost postiže planetarnošću. Potonje su postigli i njegovi vojnici.

Svileni Dao. Xi’an

U Xi’anu (izgovara se otprilike Ši–an) prate razvitak čovjeka od prije 500.000 godina. Toliko su, koliko se zna po nalazištima, stari njegovi tamošnji korijeni. Za starost samog grada uzima se ipak samo 3.200 godina, koje obuhvaćaju vladavinu trinaest dinastija. Grad je mijenjao imena. Sadašnje je i prvo — Xi’an, Xi’anyang. Vječni Grad nazivao se i Vječni Mir (Chang’an), a i Velika Pobuda (Daxing). Treba li reći da na svilenom putu od Rima do Xi’ana prva stanica nije Rim nego Xi’an. Samo mi dolazimo s vremenski pogrešne strane. I prilično kasno. Najstarija kineska svila na Zapadu, ona nađena u Egiptu, datira se sa 1070. godinom pr. n. e.

Razgovarao sam s dužnosnicima, pokrajinskim (37 milijuna stanovnika) i gradskim (8 milijuna stanovnika). Planovi razvoja. Turizam, svakako, ali tu je i industrija, razvitak školstva, univerziteti, znanstvena istraživanja, centar kineskog svemirskog programa.

— Šteta što nemate više vremena da ovdje vidite pravu kinesku operu — obraća mi se jadan od sugovornika. Nosi značke na reveru odijela. — Prava kineska opera može se vidjeti samo ovdje u Xi’anu. Naša je najstarija, izvorna i — najduže traje. Smije se.

Luksuzni hotel u kojem smo odsjeli japanska je investicija. Japanci su i većinski gosti hotela i najčešći posjetitelji carskog groba i Terakota muzeja, pagode Velike Divlje Guske i pagode Male Divlje Guske koja sada ima samo 43,4 m visine, dok je prije potresa 1556. imala ravno 45 m. Ima još toga impresivnog nad zemljom, ne samo pod zemljom. Jednom su Japanci i razarali Xi’an (1936) i pritom ujedinili Kineze, i one Maove i one Chiang Kai–shekove. Ipak, prije svega toga, tu su studirali. U Hramu Plavog Zmaja.

Istinita Riječ

Kukai, poznat i kao Kobo–Daisi, japanski kaligraf i budistički filozof, otac je i japanske pismenosti — izumitelj je kane, japanskog fonetiziranog alfabeta na kineskom nefonetskom pismu. Veliki su japanski dugovi kineskoj kulturi. Kao mladić, nakon peripetija s japanskom vladom, Kukai se ipak uspio 804. ukrcati na jedan od četiri broda i zajedno s velikom japanskom delegacijom zaploviti prema Kini. Nije išao studirati konfucijanstvo, što je bilo preporučljivo, nego budizam. Već je mnogo toga bio naučio, ali nije mogao prevesti sa sanskrta knjigu koja ga je najviše zanimala. Znao je da u Xi’anu, već dva stoljeća djeluje prevodilačka škola. Uspio je stići na vrijeme da u Hramu Plavog Zmaja postane jedan od posljednjih učenika već starog i znamenitog učitelja Huiguoa. Učitelj je tu knjigu, uz mnoge druge, već davno bio preveo na kineski, koji je tada i u Japanu bio jezik uprave. Bila je to Mahavairocana sutra, Velika knjiga Istinite Riječi. Kukai je izabrao Istinitu Riječ, za njega jedinu, budističku, i pokrenuo u Japanu novu školu ezoteričkog budizma.

U tom kozmopolitskom gradu, tada i najvećem na svijetu, bilo je i drugih istinitih riječi. Bilo je i hramova i mošeja, bogomolja, čak i crkava. Na mnogim mjestima u svijetu križaju se učenja mnogih religija i svjetonazora. Ne znam, međutim, ima li igdje drugdje raznovrsnijeg popisa arheologije religije: konfucijanci, taoisti, budisti, muslimani, nestorijanski kršćani, zaratustrijanci, manihejci...

Kršćanska crkva ovdje je sagrađena 640. i nazivala se Rimskom crkvom — Da Qin pagoda. Da Qin znači Zapadni Qin. Kinezi su počastili Rim kao sebe same, vlastitim imenom i imenom svoje moćne dinastije. Veliko uvažanje Rima, posebno zato što je došlo preko ratobornih Parta koji su Rimljanima zadali toliko jada. Kinezi, čini se, sami nisu putovali dalje od Perzije. Nakon progona 845. kršćani su napustili crkvu. U crkvu su poslije ušli budisti, a nakon progona budista više nitko. Istina je postala crvena. Crkva je ponovno otkrivena 1998.

Alah je i ovdje velik. Islam je u Kinu doveo sam Prorokov ujak, Sa’ad ibn Abi Waqqas, u doba III. kalife, za vladavine cara Gaozonga, a 650. godine po rođenju Spasitelja našeg Isusa Krista. U Xi’anu Velika džamija stoji od VIII. stoljeća; u Xi’anu ima 50.000 muslimana, ali za Kinu se prilično neodređeno kaže da ima između 20 i 100 milijuna muslimana. Tko će znati. Narod Hui koji je, uz narod Han, ovdje izvoran, islamske je vjeroispovijesti, ako nije baš ateistički. Xi’anese snack bio je bez svinjetine.

Skrivena lica

Od grada do Terakota muzeja i natrag, nekih 30–ak kilometara u jednom smjeru, vozio sam se najstarijim mercedesom u koji sam ikada sjeo i najdužim koji sam uopće vidio. Uz cestu, kroz šumarke naziru se seljačke kuće, također od gline. Tamo netko živi, ali ljude nisam vidio. Na beskonačnim prilaznim cestama, kroz predgrađa niskih kuća šturih pročelja, vidio sam neku radnju, možda bravarsku, možda za popravke bicikala, do nje i sličnu drugu, i još neku treću. U sivim kadrovima bez blještavih građevina, ne znam da li sam zapamtio samo tu sliku vidjevši je samo jednom, ili je to samo ta jedna slika koju sam stalno gledao. Ljudi pred radnjama i u otvorenim radionicama nečim su se bavili, obično okrenuti od ceste leđima. Lica nisam vidio, i stakla na automobilima su zatamnjena. Lica će oživljavati u snovima, lijepa, nasmiješena i — zagonetna. I inače su zagonetna, lica skrivena bijelim maskama, ponekad i gipsanim kazališnim maskama, a najviše mnogobrojnošću.

U automobilu, mladi čovjek koji nas je vodio, osvrnuo bi se s prednjeg sjedišta i povremeno nešto objasnio. Gledao sam ga s olakšanjem. Bio je lijepa, određena lica, otmjen, inače visok. Govorio je neki fini engleski bez isticanja. Rekao je da je rodom Mongol. Poveo nas je i na gradske zidine.

Na bedemu, zapravo i visinskoj cesti bez prometa, dugačkoj 25 kilometara, širokoj 12 do 16 metara, koja zatvara milijunski grad u veliki kvadrat, bili smo sami. Puhao je hladan vjetar. Bila je zima. Kilometrima nikog u tako napućenoj zemlji.

Kina nikad nije bila imperijalistička, kolonijalistička... Ona je imperijalna. Velika je i Kinezima.

Pjesme su istinitije

Pišem te pričice o Kini, a Branko je napisao dvije pjesme. I pjesme su priče, ali istinitije. Ne bave se pojedinostima, ili se bave samo univerzalnim pojedinostima. Tako i ne griješe. Branko zna napraviti atmosferu Pekinga, ili Šangaja, svega u par riječi. Pitao me jesam li pročitao iz njegove zbirke Tamno mjesto »ono o Kini«. — To se tiče i tebe — rekao je. Čitao sam. Evo kako on opisuje rijeku na kojoj je Šangaj: blatna huangpu valja se pred mnogoljudnim očima; za naš odlazak iz Kine kaže: pudong international airport ... u vip salonu nasuli su nam čaj i podijelili vlažne frotiraste ubruse. obrisali smo kinu s obraza i dlanova ...Poezija je, kažu, i egzaktnija od proze, a njegova je i faktografski točnija. Čitam drugu pjesmu i vidim da sam pogriješio kad sam onu rotirajuću sobu smjestio na 84. kat hotela. Kod njega ispravno stoji da je to bio 43. kat, i da rotirajuća nije bila soba nego restoran, dapače, i da se hotel zvao Jin Jiang Tower, i da je bio na Pudongu (neka vrsta šangajskog Manhattana, samo modernijeg). Neću se više vraćati na početak i popravljati katove. Važno je da se ipak sve to okretalo! Ili barem meni. Uostalom, ako je poezija istinitija, pogreške možemo prepustiti prozi.

Mudrac je onaj koji nestaje

Stari kineski pisci nisu se brinuli pišu li prozu ili poeziju. Zato ih je teško podvrgnuti nekoj određenoj književnoj kritici. Evo kako (otprilike) govori kineski mudrac, a kad govori, on kazuje filozofiju, znanost, poeziju i prozu, sve istodobno — a sve se to može vidjeti i oslikano.

Put je ono po čemu valja ići.

Na taj put riječima ne možeš stići. Na taj put korakom ne možeš kročiti.

Riječi su premale, korak je prevelik. Toliko je mali, toliko je velik.

Taj put. Tao.

Ništa, to je svijet u kojem bijah (oblutak).

Putnički štap i šešir, nosim i dalje (orah).

Znali su ti stari mudraci, pogotovo Laozi, uzeti oblutak (označeno u zagradama), dobaciti vam ga, i otići iz krajolika. Onda se malo vratiti, dobaciti vam i orah (također označeno u zagradama), i ponovno otići, ovoga puta niz jezero, u čunu, sa suncobranom koji izmiče. Orah? Neće vam ga valjda oni ljuštiti, upozorava Michaux, čijim se slikama donekle služim. Oblutak? Sačuvajte ga, ali pazite kako njime razbijate orah. Možda je bolje ništa ne razbijati, čak niti djelovati; ili je najbolje ne–djelovati. Wu wei.

Duga nategnuta digresija koju je preporučljivo preskočiti: Nepristupanje neuhvatljivom ili pristupanje uhvatljivom

Kinezi su, kažu znalci, bili najpošteniji trgovci sve do dolaska Portugalaca, koji također prije nisu bili nepošteni. Do obrata je dovela tek njihova međusobna veza, uglavnom na obostrano zadovoljstvo (barem portugalskih trgovaca i kineskih posrednika — kompradora). Kako je na to pitanje trgovačkog poštenja, u to davno tranzicijsko doba, mogla odgovarati još uvijek tradicionalna kineska književnost? I ona je, valjda kao i indijska, najprije morala mistificirati obične razloge trgovine da bi ih učinila književno prihvatljivim štivom.

Ispitujem jedan mogući i već donekle poznat scenarij — indijski, pretvarajući ga u manje poznati kineski. Osjećam moguću razliku. Ne znam kako prevesti sam prijevod Pasage to Elusive. U indijskoj knjizi neuhvatljivo je ono čemu se pristupa, ali i samo pristupanje — prolaz, prilaz — što li? U mojoj, kineskoj, prolaz bi se mogao prevesti naprosto kao Vrata.

Pisac, ovdje Kinez, ujedno i glavni junak, dolazi u neki veliki grad.Tu susreće razne likove. Jedan arapski trgovac mu se žali da je ovdje teško trgovati. Neki Portugalac se raspituje da li je u njegovom zavičaju bolje, jer ovdje je gotovo nemoguće bilo što dogovoriti. Svi su prepredeni. Jedna mlada djevojka, veoma lijepa, u pratnji eunuha koji mu namiguje, za ono što nudi pita ga — pošto NEĆE? Ne razumije. Umoran je, hoće odspavati. Nalazi jedno svratište koje drži neki Hindus s turbanom. Kada ga, onako umoran, pita za cijenu, Hindus ga gleda razočarano. Nadao se, kaže Hindus, da ga to neće pitati. Ipak, nakon mnogo nagovaranja, uz obećanje da barem dva dana o tome neće dalje razgovarati (Turban je tražio tjedan dana), Hindus mu daje sobu, pošto je iz nje odnio neku veliku zmiju. Kinez se ruši od umora u san.

Do tuda je kineska i indijska priča uglavnom jedinstvena, ali od tuda postoje dvije verzije. U indijskoj se nakon tog prvog poglavlja, na široko razmatraju vrlo složena ekonomska pitanja vezana uz ne–politiku ne–cijena. Akcent se stavlja na pitanje za koliko se novaca ne može kupiti kuća; u kineskoj verziji, za koliko se kuća ne može primiti novac. Tu se već mogu vidjeti određeni pomaci od metafizike prema svakodnevnom, iako ne još i otvoreni pomaci od neuhvatljivog prema uhvatljivom. Usporedbe radi, u Japanu je taj književni postupak demistifikacije trgovine išao i brže. Oni su u to doba već prevodili J. S. Milla, uz opasku prevoditelja da je, ako su u pitanju interesi države, liberalizam dobar kada se roba izvozi, ali je loš kada se ona uvozi.

Zatim, glavni junak shvaća (u indijskoj verziji sanja) da je došao u grad gdje se trgovci cjenkaju s kupcima kako da po što nižoj cijeni prodaju svoju robu, a kupci je žele kupiti po što višoj. Isprva misli da će konačno dobro zaraditi i da će moći pomoći svojoj siromašnoj obitelji. Tako se najprije pravi kao da prihvaća pravila igre i nakon nekoliko velikih negativnih novčanih transakcija gubi, to jest dobiva velike novce. Treba napomenuti da je u ovoj vrsti trgovine izgubiti gotovo isto tako teško kao i dobiti (ali i obratno). Zbog toga je nesretan, to jest sretan. Tako se razdvaja na sretnog i nesretnog istodobno, zbog čega je u indijskoj verziji ipak ponajviše nezainteresiran, a u kineskoj možda pomalo i sretan.

Na koncu junak stari. Treba umrijeti, ali ne zna umire li sretan ili nesretan. Zovu mu mudraca. Da bi ga mudrac shvatio i savjetovao, starac mu mora ispričati svoj život. U indijskoj verziji on to gotovo u cijelosti uspijeva. Kineska verzija je tu dinamičnija. Umjesto dugog filozofskog razgovora s onim Hindusom, tu se opisuje neka svečanost na kojoj pucaju mnogobrojne petarde, i neka kazališna predstava u kojoj neki ljudi tvrde da su neki drugi ljudi (o tome je još ranije u Cordobi slušao i Averoes). U indijskoj verziji mudrac je strpljiviji, u kineskoj bi nakon nekoliko poglavlja ipak želio otići kući. Napokon starac hvata mudraca za ruku i ponovno ga pita može li mu konačno reći da li je sretan ili nesretan. Mudrac, dakako, šuti. Sada napokon sam autor, koji je cijelo vrijeme i glavni junak, počinje govoriti u prvom licu. Na jednom mjestu odlučno kaže: Starac koji ne zna umrijeti, za mene je nitko i ništa. U indijskoj verziji kaže: Starac koji misli da umire, nije znao niti da živi.

O sreći i nesreći, vezano uz trgovinu, napisane su mnoge knjige. Ove moje dvije, obje su pesimističke. Iako se zalažu za ne–trgovinu, ipak prihvaćaju neku teoriju dobiti, makar kao gubitka. Čini se da nema ne–trgovine, nakon što se pojavila trgovina. Ljudi su naprosto sve gori; najbolji su bili u zlatno doba, još kakvi–takvi u brončanom, a sada u željeznom su najgori, prihvaća se u objema knjigama. Zato se u njima priča o sreći u životu ne može odgonetnuti sve do smrti, a i tada mudraci izbjegavaju prihvatiti odgovornost ocjene. Međutim, evo priče s primjerom kako je sve to moglo biti drugačije da se nismo prepustili tom degenerativnom procesu. U ovoj priči nema političke ekonomije, čak niti orijentalne. Lica više nisu borgesovska, više su londonovska, lica s Južnog mora.

Kabigidoja s otoka Vakuta, crni Papuanac kovrčave kose, kost u nosu, poklanja ogrlicu svom partneru Karajta’uu s otoka Kirivina.

Papuanci s Trobrijandskog otočja već stoljećima plove stotinama milja na svojim krhkim kanuima da bi razmijenili dobra s drugim Papuancima. Svrha trgovine (kula) je pokloniti dalekom partneru što vrjedniju ogrlicu (soulava) ili narukvicu (mvali), obje od školjki. Vrijednost poklona je u broju poklanjanja, tj. količini napora, duljini puta, odnosno broju ljudi, međusobno veoma udaljenih, koji su taj poklon prije dobili. To se pamti i ceremonijalno nabraja prilikom poklanjanja.

Kabigidoja (A), dakle, poklanja ogrlicu Karajta’uu (B). Potonji (B) zna da je najveći poklon isti poklon odmah opet pokloniti (to ne znači vratiti) onome od koga ga je dobio; najgore je poklon dugo zadržati, jer se time vrijednost poklona ne oplođuje. Zato Kurajta’u (B) najprije poklon sprema, a onda ga opet iznosi i želi smjesta pokloniti partneru donosiocu (A). Kabidigoja (A), međutim, uspijeva to otkloniti, jer tako ništa neće izgubiti, i još nakon tolika puta: — Što bi rekle leteće ribe koje su me k tebi nosile da ti predam ovu ogrlicu Soulavu koju su imali toliki ugledni ljudi prije mene — odlučno kaže.

Leteće ribe žele da se plovi dalje, a ne da se poklon vraća na Vakutu. Karajta’u zna da se ne smije zamjeriti letećim ribama, jer će i sam radi darivanja morati ploviti, i napokon umjesto istog poklona mora Kabigidoji dati nešto drugo. Daje mu narukvicu Mvali, mnogo nevrjedniji poklon. Kabigidoja je sretan. Uspio je dati više nego što je dobio. S narukvicom Mvali ne mora smjesta dalje putovati jer je manje vrijedna i nitko ga neće optužiti da je škrtac. — Sada će moja slava rasti, rasut će se po moru, ona je kao grmljavina — rekao je taj argonaut iz papuanskog plemena Mailu još 1915. Bronislawu Malinowskom. Slavimo ga i sada.

Nekada se trgovalo radi plovidbe, a sada se plovi radi trgovine. Više se ne poštuju ti plemeniti običaji, niti se pišu ta sjajna, velika i pesimistička djela — nepristupanje neuhvatljivom, posljednja u kojima je piscima još bilo stalo do očuvanja metafizičkog obraza trgovine. Sada se odmah kaže — pristupanje uhvatljivom, dapače i — uzmi što možeš! Zato se slava Kabigidoja i danas ovdje obnavlja, a nas će zaboraviti.

Prva klasa

Od Xi’ana do Šangaja letim u prvoj klasi, a moji kolege i kineska pratnja u drugoj. Takve su regule Domaćina.

— Vidite — kažem našima — trebali ste doći u Kinu da bi ste naučili prema meni držati potrebnu distancu i ukazati mi dostojno poštovanje.

— Dobro je da smo s tobom išli samo u Kinu. Zamisli tek da smo išli u Egipat?

Nema šanse da kod Hrvata stekneš neko poštovanje. Ne mogu ih zbuniti čak niti Kinezi. Barem što se poštovanja tiče. Anarhisti!

Kinezi, naprotiv! NAMA iz prve klase, prije slijetanja aviona nude poklon — gumbe za košulju ili novčanik. Biram gumbe za košulju. Žute su, valjda i zlatne. Ta mi smo prva klasa.

Šangaj je toliko gust da se i u gradsku upravu, s pratnjom koja otvara vrata, jedva probijaš do Cilja. Svi su poslovni. Cilj je Ona. Djeluje mlado, teško je odrediti godine. I Ona je poslovna. Govori odličan engleski i ubrzava. Zastaje samo da bi prevoditelj bar djelomično mogao nešto prevesti na kineski. Mi tražimo klasično slikarstvo. Može!

— Hoćete li i moderno, ne mislim ono socrealističko. Koliko čujem Kinezi su u Europi u modi. Ovdje sada ima i privatnih galerista, ima i, kako ono kažete, »konceptualista«? Možete se i s njima dogovoriti. Privatni sektor. Mi možemo pomoći, ne i organizirati. Ipak smo mi država. Sada se upravo učimo da ne interveniramo. Zar ne da se u kulturi od vlasti upravo to traži? Vjerojatno i kod vas.

Ta je izložba i stigla u Zagreb. Poslije je išla i u Budimpeštu i dalje.

Na filmskom festivalu u Šangaju, nešto prije našeg dolaska, nagradu za najbolji film dobila je Družba Isusova redatelja Silvija Petranovića. U Puli film nije prošao tako dobro. Svi znamo svoje, pogotovo Kinezi.

U Šangaju je sve reprezentativno. Svjetske kompanije se natječu koja će na Pudongu izgraditi velebniji neboder. Izgrađene su i dvije, također velebne, izvana jednake zgrade (»jeftinije«), na najprestižnijem mjestu, simetrično (»zar ne bolujemo od simetrije«). Nacionalni muzej i Operu izgradila je država, ali ih više ne financira.

— Oni sada sami zarađuju. Najskuplja mjesta u Operi rasprodana su sezonama unaprijed, a pred Muzejom je uvijek gužva. Koji imaju, moraju platiti mnogo, i za one koji posjećuju besplatno.

Opera je u jutro otvorena za posjetitelje koji je razgledavaju i kao muzej. Ima i soba s poklonima onih koji su je posjetili. I mi ostavljamo naš poklon. Sve je po redu. Hrvatska — dakle, Costa Rica, Croatia, Cuba.

Zvijezda na crvenom nebu

U kazalište u Šangaju ušli smo izravno i sjeli u već ispunjenu dvoranu. Predstava je rasprodana mjesecima unaprijed. Radnici i radnice dobili su karte preko tvorničkih kulturnih povjerenika. Svi već sjede, ima i djece. Jedna ozbiljna gospođa u plavoj kuti prolazi ispred kazališnog zastora noseći neki plakat.

— Piše da ugasimo mobitele — kaže nam naša kineska pratilica, i sama gasi onaj svoj jednosmjerni.

Bila je to opera, opereta, drama, možda najviše balet, vrlo zahtjevan balet. Glavni plesač (u njega su sve zaljubljene — kaže pratilica) plesao je koristeći sve figure bijelog baleta, i još mnoge druge figure tradicionalnog kineskog baleta, te nove figure crvenog baleta — nevjerojatni pokreti. Kolegica, koja se u to bolje razumije, stišće me za ruku i šapće: — On je sjajan. Ali oni će ga slomiti. To se ne smije raditi u baletu.

Ipak se smije. Riječ je o važnoj poruci.

On je siromašan, ona lijepa, kći bogatog posjednika. Oni se vole, ali njezini roditelji ne dopuštaju da se uzmu. Otac tlači seljake–najamnike, najviše njegovu obitelj. Mladićev otac pogiba od napora, majka je na izmaku snaga (radnja se odvija u paklu, ali se pjeva kineski). Njega, koji nije dovoljno nisko pognuo glavu, proglašavaju buntovnikom. Bešćutni kulak časti okupatorske vojnike, vjerojatno japanske, i traži da ga uhapse. Mladić bježi. Odlazi u partizane. Zbor pjeva o tome što je u to vrijeme govorila Partija. Sada njegova voljena odlučno prigovara ocu i staje na stranu mladića. Kad je otac grubo odgurne, i ona odlazi u partizane, s nekom drugom jedinicom. U daljini plamti nebo s velikom zvijezdom na obzoru. Rat je i revolucija. Zbor pjeva o tome što sada uči Partija.

Odlazimo na pauzu između činova. U kutovima foajea smještene su pljuvačnice i čikobernice. Dosta ljudi puši. S jednim razmjenjujem cigarete. Pokušavamo nešto reći jedan drugome, ali se ne razumijemo. Napokon shvaćam da me pita odakle sam. Odgovaram da sam iz Hrvatske, u više mogućih jezičnih varijanata. I on u više varijanata govori nešto što je vjerojatno značilo Europa, jer nije zvučalo kao Amerika. Čini se da se ipak razumijemo. Tapšamo se po ramenu i odlazimo na drugi čin.

Nakon Dugog marša i pobjede revolucije, mladić se vraća u selo. Nosi vojničku uniformu (nema oznake činova, ali svi ga poštuju). Iznemogla majka podiže se kad ga vidi. On joj daje svoj vojnički obrok i lijekove od kojih joj je ubrzo bolje. Ipak, tužan je, jer ne nalazi svoju dragu. Ali tada ona upravo dolazi sa svojom jedinicom, također u uniformi, s kapom na kojoj sjaji crvena petokraka. Hrle u susret jedno drugome i nakon mnogih baletnih figura dopiru do čednog zagrljaja. Orkanski visovi! Zbor pjeva kako su dobivene mnoge bitke, ali najteža, ona za bolje sutra, tek predstoji. Ako budemo složni i okupimo se oko Partije, i tu bitku ćemo dobiti. Optimistička tragedija.

U publici mnogi plaču. Naša kineska pratilica baš i ne plače, izvija glavu i postrance me zagleda — valjda da vidi plačem li i ja.

Sjećanje na Malrauxa

U Šangaju, u hotelu Peace, uranjam u film pun citata — dok se »blatna Huangpu valja pred mnogoljudnim očima«.

Hoće li Chen podići mrežu protiv komaraca, ili će je nožem prerezati. Jedan jedini pokret i taj će čovjek biti mrtav. Ne može ga udariti swingom (postrance), lešinu koja hrče. Mora ga probosti drugačije. Poslije briše nož i drhti. Silazi kat niže.

Džez je bio pri kraju snaga. Već je pet sati podržavao neko lažno pijanstvo. Svi su pili, ali ni pijanci nisu bili pijani. Kineskinje u izvezenim pripijenim haljinama, Ruskinje dubokih plavih očiju, Filipinke tanka struka, mješanke, ... bjelogardejci s njegovanim bradama u bijelim odijelima, propali trgovci u smokinzima, plesačice i bludnice, zasigurno jedan crveni špijun iz Nankiga i jedan iz Tokya (oni se poznaju), te jedan iz Kuo–min–tanga koji bi se uključio; Rus se zove Katov (»koliko mi ljudi možeš dati večeras«), Nijemac je zapravo Nizozemac, on i Englez već su se bili sreli u Srcu tame, a sada ovdje ponovno, u Miru... jedan mladi Francuz istražuje Ljudsku sudbinu...Orkestar je na izdisaju, zato ubrzava ritam.

»Ona plesačica u crvenoj haljini je upravo divna« obrati se Chenu čovjek za susjednim stolom engleski.

»Ne govorim strane jezike« reče mu Chen pekinški.

Svi će oni, nasmrt umorni, otići spavati u zoru, kada će krvnik otpočeti novu šetnju kineskim gradom.

U ovo su vrijeme u mračnim krletkama bile samo odrubljene glave, s kojih je visjela kišom promočena kosa.

U ovo je vrijeme u hotelu Peace kineski orkestar svirao japanskim turistima onu pjesmu u kojoj se sukiyaki rimuje sa Nagasaki.

Kino »Kina«

Održavao se u Miru, hotelu Mir, s orkestrom, pićem, i u vlastitom filmu.

Šangaj je bio razoren. Iz ruševina pojavljivali su se ljudi, koji su zatim smjesta streljani. Neko dijete grlilo je neko mrtvo tijelo. Posada japanskog tenka bila je vedra; svatko od vojnika je izgledao kao da bi i sam mogao smjesta bezbrižno poginuti. Suhonjavi Englezi u kratkim hlačama kretali su na dalek put, možda prema Singapuru. Neki je čovjek klečao vezanih ruku na leđima, dok ga nije ubio vojnik hitcem u potiljak. Ili je to bilo u Vijetnamu? Zatim je na ekranu vidio sebe kako sve to gleda.

Sad je orkestar svirao nešto meksičko. Nevjerojatno! Donijeli su još jednu rundu. Popio je. Smutilo mu se. Izašao je iz hotela, prekoračio široku cestu, i dospio na obalu rijeke. Prolazio je golemi šleper; kad je šleper drugi puta zatrubio, iskoristio je priliku i glasno zaječao. Bilo mu je malo lakše. Džunki nije bilo. Drugu stranu rijeke nije vidio, bila je izmaglica. Na mnogoljudne oči nije se osvrtao. Vratio se.

— Već smo mislili da su te ovi luđaci na cesti pregazili — rekli su mu.

— Nema veze — rekao je.

Popili su još jednu rundu. Onda su krenuli put hotela, ali su pored hotela našli još neki otvoreni klub. Tu su još malo posjeli. Sutra je trebalo otputovati. I dvije lijepe Kineskinje, obje visoka rasta, željele su još malo pročavrljati. Razgovarali su engleski. Nakon nekog vremena jedna mu reče:

— Ti si šef. Govoriš najmanje. Svi prasnu u smijeh. Još jedna Profesorica.

Na rastanku se izljube, onako europski, frendovski.

Autor

— Znate li, dečki, da sam ja možda najčitaniji hrvatski pisac u Kini.

Sutradan se putovalo, ali još im se nije dalo ići spavati. U hotelu, u baru, pjevala je neka Filipinka, stvarno tanka struka. Orkestra nije bilo. Samo je pijanino nešto fingirao. Whisky je već stizao.

— Hajde »šefe«, reci, da vidimo kako si to sada postao i pisac.

— Tako. Svojedobno sam, još u socijalizmu, za našu Opću enciklopediju napisao natuknicu socijalizam. Kad je koncem 80–ih u Zagreb došla delegacija Velike kineske enciklopedije, rekli su nam da su za svoju enciklopediju preuzeli upravo naš članak. Zamisli, članak čiji sam ja autor! Čak su se i zahvaljivali. Zbog nekog razloga svoj članak nisu imali, pa su preveli moj. Valjda su svoje mudrace pobili u kulturnoj revoluciji, a druge im enciklopedije nisu odgovarale, ni zapadne ni istočne. Hej, ta njihova enciklopedija izlazi u milijunima primjeraka. Možda sam stvarno najčitaniji hrvatski pisac u Kini.

— Tko čita enciklopedije, i još o socijalizmu. Bolje bi bilo da si glumio Valtera u Sarajevu. Možda bi nas sada netko od Kineza častio.

— Stvarno »šefe«, počeo si previše govoriti. Gotov si — doda drugi.

— Dobro, dobro. Samo da znate. Recite mi kada VAS budu počeli čitati Milijuni.

— Čuj stari, ako su te Kinezi počeli čitati, brzo će i njima propasti taj socijalizam.

Opet zujanje u hotelu

U sobi na 84. katu (ili 43, kako hoćete) je zujalo. I soba se vrtjela. Ugasio je svjetla i televiziju, i opet je zujalo. Upalio je televiziju. Australci i Novozelanđani igrali su hokej na travi. Zatim je jedna blistava Japanka lijepo pjevala, zatim je čovjek sjajnih zubi prodavao veoma napredni mikser, gumb dalje, neki su radili gimnastiku, CNN je imao prilog iz Bosne, vrijeme je u cijelom svijetu bilo nikakvo, burzovne izvještaje nije razumio. Za pay–tv trebalo je upisati broj sobe kojeg se nije mogao sjetiti, a nije mu se izlazilo u ono saće da ga pročita na vratima svoje luksuzne ćelije. Vratio se na prvi program. Sad su igrali Indijci i Pakistanci.

Pokušao je spavati. Zujalo je. Kad god bi zažmirio osjećao je kako ga odozgor upitno gleda ona ogromna PČELA. To ga je smetalo. Onda je on počeo gledati nju. Nitko nije popuštao. Onda je promrmljao — Samo ti gledaj, malena — okrenuo se na bok, i zaspao.

Tko je posuo kamenje

Sutradan odlazimo na aerodrom: »u VIP salonu daju nam vlažne frotiraste ubruse«. Bili su i — vrući, nije spomenuo Branko. Dalje vidi kod njega.

Ima jedan pogled iz zraka koji još vrijedi spomenuti. Kad se leti iz Šangaja prema Frankfurtu užasno se dugo leti preko pustinje Gobi. To su tisuće kilometara na koje je netko izbacio megalite kontejnerske veličine — i veće. Sve jedan preko drugoga. Nema vode, nema drveta, nema ničega. Samo kamenje. Zašto je to tako? — sad me to mučilo na putu natrag.