Svakodnevica u gradskim naseljima srednjovjekovne Slavonije

U 13. stoljeću kao rezultat kolonizacijskog procesa i preobrazbi u gospodarstvu, kao i interesa vladara, svjetovnih i crkvenih vlastelina, na prostoru srednjovjekovne Slavonije nastala je mreža gradskih naselja (slobodnih kraljevskih gradova i trgovišta).1 Različita pitanja povezana s tim gradskim naseljima privukla su zanimanje povjesničara. Ipak, iako je prvi istraživač koji je progovorio i o nekim aspektima svakodnevice u gradskim naseljima ovoga prostora, bio već Ivan Krstitelj Tkalčić, 2 svakodnevnim životom u njima istraživači su se u svojim radovima dosada bavili uglavnom usputno. Nakon Tkalčića tako ponešto o svakodnevnom životu na ovom prostoru nalazimo i u radovima Rudolf Horvat, Nada Klaić, Neven Budak, Franjo Buntak i Vladimir Bedenko.3

S obzirom na raznolikost tema i problema koje obuhvaća pojam svakodnevnog života, ovom mi je prilikom nemoguće dati cjeloviti prikaz svakodnevice u gradskim naseljima srednjovjekovne Slavonije te ću se osvrnuti samo na neke od njih. Pozabavit ću se pitanjem stanovanja, prehrane i s njom povezane trgovine, te iznijeti ponešto o načinima zabave i običajima koji su nam ostali zabilježeni. Pritom ću se osloniti na rezultate drugih istraživača, kao i vlastita istraživanja. Budući da se pitanjima vezanim uz svakodnevicu u gradskim naseljima srednjovjekovne Slavonije tek odnedavno bavim, ovdje iznesene spoznaje predstavljaju početne rezultate i polazište za nastavak istraživanja te problematike. Tekst koji se nalazi pred Vama, ujedno, na neki način, predstavlja i sažetak onoga što o pojedinim temama možemo reći, ali i mozaik izabranih vijesti koje u vrelima vezano uz njih možemo naći. Podaci koje donosim govore nam o situaciju u zagrebačkom Gradecu i njemu susjednom biskupskom Zagrebu te Varaždinu, naseljima čija su nam vrela najbolje sačuvana, a ne obuhvaća druga gradska naselja ovoga područja.4 To čini još jedno ograničenje ovoga rada, no, usprkos svemu navedenom, ovaj će prilog, nadam se, ipak, omogućiti da bacimo pogled na dio svakodnevice gradskih naselja na području srednjovjekovne Slavonije.

Osigurati i urediti prostor u kojem će živjeti, zadatak je koji stoji pred svakim pojedincem. Kako to učiniti na zadovoljstvo pojedinca, ali i zajednice, kako u urbanističkom smislu organizirati grad, pitanja su koja znatno, a čemu smo i mi danas svjedoci, utječu na život i uže i šire sredine. Primjeri koje ću ovom prilikom navesti, pokazuju kako su neke probleme vezane uz stanovanje rješavali u prošlosti, a što bi u nekim slučajevima moglo poslužiti i kao pouka ili upozorenje u sadašnjosti.

Nažalost, nije nam sačuvana niti jedna srednjovjekovna kuća iz ovih naselja, te se kada govorimo o njima moramo osloniti na analizu pisanih izvora, među kojima su nam od posebne važnosti dokumenti koji govore o podjeli imovine i u kojima onda nalazimo i detaljnije opise kuća, te na analizu današnje situacije i komparativnih primjera iz drugih dijelova Europe. Pri tomu se mora voditi računa o tome iz kojih su krajeva u ova naselja došli naseljenici. U Gradecu, na primjer, nalazimo uz naseljenike iz okolnih sela i drugih dijelova hrvatskih zemalja i one iz Italije, njemačkih zemalja, Ugarske.5

Kuće u naseljima na području koje promatramo bile su zidane, drvene ili kombinirane (u nekim slučajevima prizemlje je bilo zidano, a kat od drveta, u drugima je prednji dio kuće, okrenut prema cesti, bio zidan, a stražnji od drveta).6 Neke kuće bile su pokrivene slamom, neke drvom (šindrom), a rijetke i crijepom.7 U kuće u zagrebačkom Gradecu uglavnom se ulazilo iz dvorišta, kroz natkriveni trijem, koji se protezao uzduž kuće. Glavna prostorija, nazivana stuba, bila je zajednička prostorija, koja je služila za rad, primanje gostiju, te kao trpezarija. Ona se nalazila uz ulicu, a iza nje je slijedila kuhinja (coquina), te sobe (camere). Bilo je prizemnica, ali i kuća na kat. Mnoge kuće imale su i podrum, većinom zidan, a ponekad samo iskopan i obložen drvetom. Za podrum se uz latinski termin cellarium koristi i hrvatski klet. U njega se većinom ulazilo iz dvorišta, kroz poklopna vrata. Kuće su osim toga imale i zahod (za koji u izvorima nalazimo uz latinski naziv cloaca ili locus necessarii i tadašnji hrvatski naziv vihodnja), te cisternu i krušnu peć u dvorištu.8 U nekim kućama, u prizemlju su se nalazili dućani. U dućane se ulazilo ravno s ulice, a nisu bili naročito prostrani. Vrata su im bila dvokrilna, s tim što je jedno od dva krila bilo do pola zazidano, te se na njemu izlagala roba.9 Ovdje treba napomenuti i da su se, osim kuća, za stanovanje su se koristili i dijelovi kula.10

Gradečka je gradska uprava nadzirala kako izgradnju novih kuća, tako i održavanje postojećih, a uvijek se vodilo računa o tome da interesi susjeda ne budu povrijeđeni i da se poštuje red. Prozori kuće, koja se gradila nisu smjeli biti spram susjedova dvorišta, tj. gledati u njega, morali su se iskopati odvodi za kišnicu kako se voda ne bi slijevala susjedima. Ako je odvod vode trebao ići preko susjedova zemljišta, morala se je dobiti njegova dozvola. Krov nije smio sezati u susjedovo dvorište, a zahod, gnojnica i smetlište se nisu smjeli nalaziti uz susjedovu kuću ili javni put.11 Vrela nam bilježe i slučaj u kojem su se gradečki građani Mihael Repeč i Mihael Somogy požalili na susjeda, koji nije održavao svoju kuću, brinuo se oko uređenja zahoda i otjecanja kiše, zbog čega su njihove kuće bile oštećene. Magistrat je nemarnog susjeda opomenuo i naložio mu da kuću popravi, ali ovaj to nije učinio, te mu je, doduše tek nakon što šest godina nije ništa poduzeo, kuća zaplijenjena i predana susjedima kako bi im se nadoknadila šteta.12

Namještaj koji se nalazio u kućama bio je dosta jednostavan. O njemu saznajemo npr. iz sačuvanih inventara nadarbina oltara s kraja 15. i iz početka 16. stoljeća. U njima se spominju kreveti s jastukom, perinom i plahtom, stolovi, klupe za oko stola i one pričvršćene na zid. Rijetko se spominju stolice, a jednom naslonjač, te kožna počivaljka s kožnim jastukom. Od posuđa spominju se kositrene zdjele, bakreni ili željezni kolutovi koji su se podmetali pod zdjele, kositreni i drveni tanjuri, vrčevi, limene flaše za vodu, roštilj, ražanj, posude za ulje, bakreni i drveni mužar, bakreni ili željezni kotao za nad ognjište. Čaše su vrlo rijetke, ali možemo spomenuti i jednu izuzetnu — čašu od kokosova oraha okovanu srebrom. Od pribora za jelo većinom se navode željezne i drvene žlice, a rijetko srebrne. Jednom se spominje i srebrna viljuška.13

O pokretnim dobrima koja su posjedovali građani gradskih naselja srednjovjekovne Slavonije saznajemo i iz oporuka i iz popisa dobara koji su se sastavljali iz različitih razloga. U oporukama se većinom navode samo nekretnine te dugovanja, kao što je to npr. slučaj u oporuci Jakova Vidakovića iz Varaždina iz 1588. godine,14 ali se ponekad navode i pokretna dobra, u prvom redu predmeti veće vrijednosti. Tako 1500. u svojoj oporuci zagrebački i glogovnički prepozit Andrija Alfons Tuz, brat biskupa Osvalda, među drugim dobrima navodi i veću srebrenu pozlaćenu čašu, koju ostavlja sestri Sofiji, te manju pozlaćenu čašu i dvanaest srebrenih žlica, koje ostavlja kaptolu da se moli za njegovu dušu. Svom nasljedniku na položaju glogovničkog prepozita ostavlja pokućstvo i četiri konja.15 U testamentu Andrije Krajačića iz 1502. godine, pak, spominju se i predmeti veće vrijednosti, ali i oni jednostavniji. Tako se navodi srebreni pribor za jelo te srebreni križ za čuvanje relikvija, ali i olovno posuđe. Andrija svojim nasljednicima ostavlja i dva saga te poplon.16 U popisu dobara Uršule, udovice krojača Tome, koja je ova iz straha pred Turcima pohranila kod Benedikta Slatčića, među ostalim spominju se skupocjeni sag, nakit, relikvije, skupocjena odjeća.17 Iako potječe iz nešto kasnijeg razdoblja (1601.), ovdje ću spomenuti i popis dobara pokojnog Nikole Bornemise iz Varaždina. Ovaj je zanimljiv i stoga što je pisan hrvatskim jezikom. U njemu se spominje različite dragocjenosti (dwe zreberne igle, dewetnadezte zlatih perztenow, jeden zreberny pehar itd.), ali i drugi predmeti (npr. dezet plahet, pet rochnykow wu jedno polo, chetyri wankwsnycze zwaykarom, jedna byela).18

Uz stanovanje, u svakodnevnom životu veliko značenje ima i prehrana. Koje se namirnice koriste, kako se do njih dolazi, kako se osigurava njihova kakvoća, samo su neka od pitanja koja se u vezi s time javljaju. Ovom ću prilikom donijeti neke podatke vezane uz ta pitanja, s posebnim težištem na problem kontrole kvalitete namirnica povezan i s pitanjem zaštite zdravlja stanovništva.

Osnovu prehrane stanovništva gradskih naselja srednjovjekovne Slavonije činili su kruh, povrće, mliječni proizvodi, jaja, meso i riba.

Budući da mnogi stanovnici nisu sami pekli kruh, već su ga kupovali, važnu ulogu u prehrani stanovništva imale su hljebarice. Gradečkim gradskim uredbama bilo je određeno koliku dobit na svojim proizvodima hljebarica smije imati, kako moraju pripremati svoje proizvode.19 Gradska uprava zagrebačkog Gradeca brinula se i o zdravstvenoj ispravnosti namirnica. Godine 1425. gradečki magistrat donio je odredbu koja je hljebaricama, piljaricama i solaricama zabranjivala tkati za vrijeme dok prodaju svoju robu, kako se ona ne bi onečistila. Prvi put kada bi bile uhvaćene kako krše ovu odredbu plaćale bi kaznu od 60 denara, drugi puta kaznu od 3 pensa, a treći puta bi im bila oduzeta roba koju su prodavale.20 Vrela nam bilježe i jedan sukob gradske uprave i hljebarica u zagrebačkom Gradecu. Ne znamo točno što se desilo, ali izgleda da je iz nekog razloga došlo do »štrajka« hljebarica. Magistrat je stoga naredio da se svaka od njih mora zakleti da nije prestala peći kruh te da nije ni sudjelovala u nekom dogovoru u vezi s time. Ona koja to ne bi htjela učiniti bila je kažnjena s dvije marke globe.21 I varaždinske su gradske vlasti donosile odredbe koje su se odnosile na hljebarice. Godine 1588. gradsko poglavarstvo je odredilo da one svoje proizvode smiju prodavati samo na određenim mjestima, tj. na tržnici, a deset je godina kasnije (1597.) donijelo zaključak da se kruh treba povećati i poboljšati.22

Povrće su građani dijelom kupovali, a dijelom uzgajali u svojim vrtovima, koji su se uglavnom nalazili u podgrađu Ilici oko crkve sv. Margarete, kod Manduševca, te na obroncima oko gradskih zidova.23 Na okolnim obroncima građani su imali i svoje vinograde.24 Vinom se je dosta i trgovalo, a gradske su uprave znale određivati njegovu cijenu, kao npr. varaždinski magistrat 1594. godine.25 Možemo spomenuti da se je osim vina pila i medovina. Godine 1593. varaždinsko je poglavarstvo odredilo da njena cijena ne treba više biti deset već devet krajcara.26

Sir, mlijeko i jaja donosile su u grad žene iz okolnih sela. Zgodno je napomenuti da nam vrela svjedoče da su one svoje proizvode nosile na glavi, znači na isti način kao što su to dolazeći na tržnicu donedavno činile žene iz zagrebačke okolice, poznate kumice.27

Meso su građani nabavljali u mesnicama. U zagrebačkom Gradecu mesnice smještene u Mesničkoj ulici podigla je općina te ih potom iznajmljivala mesarima.28 U iznimnim slučajevima općina je mesnice darovala, a i to samo pod određenim uvjetima. Tako je 1436. gradečka općina darovala mesnicu župniku sv. Marka pod uvjetom da ovaj svakog četvrtak drži misu na oltaru sv. Lovre u crkvi sv. Marka. Župnik je mesnicu mogao dati u najam i njome slobodno upravljati, no u slučaju da je propustio održati misu, mesnica bi mu bila oduzeta.29 Nadzor nad mesnicama bio je strog i budno se pazilo da se prodaje samo meso zdravih životinja. U vrelima se spominje slučaj mesara koji je stoga što je prodavao pokvareno meso bio izbatinan, po njemu su povješali komade pokvarenog mesa, te ga protjerali iz grada. Određeno je da će u slučaju da se vrati u grad biti spaljen.30 Gradske su vlasti određivale i cijene mesa, kao npr. varaždinsko poglavarstvo 1597. godine.31

Izgleda da je dosta važno mjesto u prehrani zauzimala i riba. Često se spominju gradski ribnjaci i ribari. U gradečkim gradskim računima iz 1462. među darovima banu o blagdanu sv. Grgura spominju se uz kruh, vino, sijeno, slamu, bademe, smokve, kapare i svježe i slane ribe,32 a i u sačuvanom troškovniku Alberta Terjeka, glavnog upravitelja zagrebačkog biskupa Osvalda, iz 1481–1482. često se navodi da je kupovana riba.33 Uz prodaju ribe vezan je još jedan od gradskih propisa koji svjedoče o brizi za zdravlje stanovništva. U Gradecu ribari su svježu ribu smjeli prodavati samo do podneva. Nakon toga su prema odredbi iz 1425. ribama po nalogu dekana odsjekli repove kako bi se znalo da im je, današnjim rječnikom, »prošao rok«.34

Kako bitan dio života čini i slobodno vrijeme i opuštanje, na kraju bih samo kratko spomenula neke oblike zabave, rekreacije stanovnika ovih naselja, te neke običaje.

Kao oblik rekreacije, a ujedno i izraz brige za zdravlje, možemo spomenuti posjet kupalištima. Prvi spomen kupališta na zagrebačkom području potječe iz 1291. kada se oko vlasništva nad kupalištem na potoku Medveščaku na Opatovini spore zagrebački kanonik Petar i opat cistercitskog samostana na otoku sv. Jakova. Tom je prilikom kupalište dosuđeno cistercitima.35 Kupalište su posjećivali i muškarci i žene i ondje su se kupali u toploj vodi. Kupanje se je smatralo zdravim, a držalo se je i da se njime najuspješnije liječe zarazne i spolne bolesti. Budući da se smatralo da puštanje krvi jača zdravlje, ondje se je puštala i krv i stavljali rogovi, tako da su kupališta na neki način predstavljala i lječilišta.36 Kako je posjet kupalištu bio cijenjen možemo vidjeti iz već spomenutog troškovnika Alberta Terjeka. U njemu se spominje da je 1482. prilikom posjeta varadinskog biskupa, njega i njegovu pratnju počastio kupanjem u kupalištu.37 Da su kupališta bila popularna i unosna, vidi se i iz znatnih cijena koja su postizala prilikom prodaje,38 kao i parnica koje su se oko vlasništva nad njima vodile, a od kojih je jedna ona već spomenuta iz 1291. godine.39 Vrijednost kupališta vidi se i iz činjenice da se kao vlasnici kupališta spominju i ugledne i moćne osobe. Tako je jedno kupalište, koje je zbog veleizdaje oduzeto dotadašnjem vlasniku, godine 1344. ban Nikola Hahot dao sinovima bana Mikca u zamjenu za neke druge posjede.40 Ovi su ga, pak, prodali Stjepanu Prodaviću zvanom Vrag. Nakon što ga je ovaj izgubio zbog veleizdaje, kralj Žigmund darovao ga je zagrebačkom biskupu Eberhardu Albenu (1398.).41

Inače, žitelji ovih naselja znali su se proveseliti u raznim prigodama. Zabilježene su nam cehovske proslave.42 Uz proslave vezane uz blagdan zaštitnika pojedinog ceha, i primanje novih članova bila je prilika za proslavu. Statut gradečkog ceha ostrugara, bravara, kovača i cestara iz 1521. određuje da novi majstor prilikom primanja u ceh mora sve majstore počastiti užinom (koje vrelo navodi kao ienthaculum vulgo usanna) i objedom.43 Na Gradecu se spominju i maškare, prilikom kojih je više puta došlo i do tučnjava, te nam je spomen o njima ostao u sudskim zapisnicima.44 Da je svačega znalo biti i prilikom proštenja svjedoči nam zagrebački biskup Augustin Kažotić koji se žali da mnogi dolaze na proštenje samo da se opijaju, potuku, pjevaju nepristojne pjesme i divlje plešu.45

Od većih proslava na Gradecu možemo spomenuti proslavu Ivanja, prilikom koje se je na Markovu trgu palio veliki krijes oko kojeg se plesalo, a u vijećnici bi bila priređena gozba za ugledne građane.46

Ovdje možemo spomenuti da je na Gradecu postojao i jedan običaj, koji i danas nalazimo u nekim hrvatskim krajevima — concussio ovorum — tucanje jaja (pisanica) za Uskrs ili točnije na Uskrsni ponedjeljak. Ovaj se običaj spominje 1380. u dataciji isprave u kojoj se govori o umorstvu gradečkog inkvilina Grgura, kao i u dataciji samog događaja.47

Kockarske igre su bile prisutne, iako su bile zabranjene. Vrela nam tako spominju i igru pod nazivom ludus ad tabulam.48 Kazne za sudjelovanje u igrama kretale su se od oduzimanja jedne trećine dobitka u korist suca i jurata, i to i u slučaju kada je dokazano da u pitanju nije bila prijevara, do oduzimanja cijele svote u korist općine odnosno još težih kazni u slučajevima kada se radilo o ponovljenom prijestupu.49 Da su neki stanovnici Gradece bili predani takvim igrama, iako je takvo ponašanje povlačilo za sobom i vrlo teške kazne, svjedoči primjer uzdara Martin, sina Bricija. On je više puta uhvaćen u igri, te je stoga osuđen na protjerivanje iz grada. Ipak, kazna mu je na molbu uglednih ljudi oproštena (1413.).50

Za razliku od kockarskih igara takmičenja u gađanju strijelom i mačevanju bila su dopuštena. Na njih se odnosi i odredba gradečke Zlatne bule iz 1242. koja propisuje kaznu za onoga tko u igri ubije drugoga, te određuje da ovaj ima platiti sto pensa rodbini ubijenog i dvadeset u općinsku blagajnu, a ako nema dovoljan imetak da plati toliku kaznu, magistrat mora odrediti svotu koju treba platiti.51 Ova odredba ujedno pokazuje kako su takva takmičenja bila opasna. Na Gradecu se održavala i viteška igra prstenac (hastiludium).52

Ovo je, kako sam i najavila, samo kratak pregled nekih pitanja vezanih uz svakodnevni život, no i ovo ovdje rečeno pokazuje da usprkos ograničenjima koja nam postavljaju izvori kojima raspolažemo, možemo dosta toga saznati o svakodnevici prošlih vremena.

1

Pitanju nastanka i razvoja slavonskih gradova posvećeni su brojni radovi. No, kako to nije tema ovog rada neću ih navoditi. Upozorit ću samo na knjigu Nevena Budaka, Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku, Zagreb–Koprivnica 1994. koja se bavi urbanizacijom Varaždinske županije, te sinteze hrvatske povijesti Nade Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb 1976. i Tomislava Raukara, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb 1997. u kojima se također obrađuje to pitanje, a i upućuje na relevantnu literaturu. Sažet, ali precizan pregled razloga nastanka gradskih naselja u srednjovjekovnoj Slavoniji vidi u: Magdalena Apostolova Maršavelski, Iz pravne prošlosti Zagreba (13–16. stoljeće), Zagreb 1998, str. 15.

2

Tkalčić je to učinio u uvodnim studijama kojima je, ukratko ih prepričavajući i komentirajući, u prvih jedanaest svezaka Povjestnih spomenika slob. kralj. grada Zagreba popratio objavljene izvore. Usp. Ivan Krstitelj Tkalčić (prir.), Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba. Monumenta historica liberae regiae civitatis Zagrabiae, sv. 1–11, Zagreb 1889– 1905. (dalje: MCZ).

3

Vidi npr. Rudolf Horvat, Povijest grada Varaždina, Varaždin 1993; Nada Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, Zagreb 1982.; Neven Budak, Gradovi Varaždinske županije; Franjo Buntak, Povijest Zagreba, Zagreb 1996.; Vladimir Bedenko, Zagrebački Gradec, Zagreb 1989.

4

Gradečka vrela, koja sam ovom prilikom koristila, objavio je u već spomenutoj seriji Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba Ivan Krstitelj Tkalčić. Korištena varaždinska vrela objavljena su u: Josip Barbarić i dr. (prir.), Zapisnici poglavarstva grada Varaždina, sv. 1–3, Varaždin 1990–1992. (dalje: ZPGV).

5

V. Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 67–71. Ovdje treba istaknuti da su istraživanja Vladimira Bedenka, koji se u navedenom djelu bavio topografskom situacijom i prostornom organizacijom, urbanističkom i arhitektonskom strukturom Gradeca u XV st. i njihovim relacijama sa socijalnom strukturom, dala značajan doprinos poznavanju izgleda kuća u srednjovjekovnom Gradecu. O naseljenicima iz drugih zemalja na ovom prostoru vidi npr.: N. Klaić, Zagreb, str. 95–101, 248–264; Karolina Kanižaj, Njemačka kolonija na Gradecu u drugoj polovici 14. i prvoj polovici 15. stoljeća, Nijemci u Hrvatskoj jučer i danas, Zagreb 1994, str. 53–62; Neven Budak — Karolina Kanižaj — Svjetlana Vorel, Kolonije stranaca na Gradecu u 14. stoljeću, Arheološka istraživanja u Zagrebu i zagrebačkoj regiji i arheologija i obnova, Zagreb 1996, str. 79–83; Marija Karbić, Nijemci u Varaždinu tijekom srednjeg vijeka, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2001, Osijek 2001, str. 11–17.

6

MCZ 10, str. vii; 11, str. ii–iii.

7

MCZ 10, str. viii. Opise pojedinih kuća donosi V. Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 71–82.

8

MCZ 10, str. vii–viii; V. Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 87–91.

9

MCZ 1, str. lxxxii; 10, str. vii.

10

O stambenim kulama vidi: V. Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 82–86.

11

MCZ 10, str. viii

12

MCZ 7, str. xxii, xxiv; 11, str. 116.

13

MCZ 11, str. xxvii.

14

ZPGV 1, str. 352–353.

15

MCZ 3, doc. 2, str. 2–5.

16

MCZ 3, doc. 16, str. 18–19.

17

MCZ 3, doc. 85, str. 92–93.

18

ZPGV 3, str. 306–309.

19

MCZ 8, str. xix.

20

MCZ 2, doc. 40, str. 50.

21

MCZ 8, str. 243. Kada se to točno dogodilo ne znamo budući da dokument nije datiran. No, možemo reći da se odnosi na kraj 15. ili početak 16. stoljeća.

22

ZPGV 1, str. 160–161, 314; 3, str. 111–112.

23

MCZ 10, str. xxiii.

24

MCZ 10, str. xxv.

25

ZPGV 2, str. 258.

26

ZPGV 2, str. 219.

27

Usp. Marija Karbić, Prvi spomeni kumica na zagrebačkom području, Etnološka tribina, sv. 29 / 36, Zagreb 2006, str. 197–199.

28

MCZ 10, str. iv.

29

MCZ 9, str. 296.

30

MCZ 7, str. xxii.

31

ZPGV 3, str. 141–142.

32

MCZ 10, str. 221.

33

MCZ 11, str. 252, 254–256 i dalje.

34

MCZ 2, doc. 40, str. 48.

35

MCZ 1, doc. 80, str. 68–69.

36

MCZ 1, str. xxix.

37

MCZ 11, str. 279.

38

God. 1463. zlatar Benedikt prodao ga je Ivanu Bolsaku za 150 forinti (MCZ 10, str. 228).

39

O kasnijim sporovima oko vlasništva nad ovim kupalištem vidi npr. MCZ 1, str. clix–clxii.

40

MCZ 1, doc. 194, str. 169–171.

41

MCZ 1, doc. 409, str. 394–395.

42

MCZ 1, civ–cv.

43

MCZ 3, doc. 169, str. 211.

44

MCZ 1, str. cv.

45

Marijan Biškup, Blaženi Augustin Kažotić (o. 1260–1323). Biskup, prosvjetitelj i zaštitnik siromaha, Zagreb 2002, str. 42.

46

MCZ 1, str. cv.

47

MCZ 1, doc. 295, 297–298, str. 280–283.

48

MCZ 1, str. cv. Nažalost, nije nam poznato o kakvoj se igri točno radilo.

49

MCZ 7, str. xxi–xxii.

50

MCZ 6, str. 11.

51

MCZ 1, doc. 18, str. 15–16. Odredba je ponovljena u potvrdi gradečkog privilegija, koju je izdao kralj Bela IV. 1266. (MCZ 1, doc. 49, str. 41).

52

Više o tome vidi u: Vjekoslav Klaić, Viteška igra »prstenac« u Zagrebu, Stari i novi Zagreb, 1, Zagreb 1925, str. 21–22; N. Klaić, Zagreb, str. 534–535.