Stil kao izbor i izbor kao stil

Književni stručnjaci i jezikoslovci razlikuju se po shvaćanju uloge jezika u književnome djelu toliko da neki od njih smatraju da je jezik presudan za razumijevanje književnoga djela, dok mu drugi odriču svaku važnost. Među stručnjacima koji jezik smatraju važnim za razumijevanje književnosti nalazi se i Marko Samardžija. On je kapitalizirao i sistematizirao svoje dugogodišnje bavljenje jezikom književnih djela objavljivanjem knjige Piščev izbor. U toj su knjizi sakupljeni radovi s tom temom koje je pisao i objavljivao cijelim tijekom svoje znanstvene i sveučilišne karijere. U uvodnome članku knjige naslovljenom Stil kao izbor i izbor kao stil iznosi glavne teorijsko–metodološke zasade na kojima je utemeljeno njegovo proučavanje jezika književnosti. Ključno je i glavno njegovo polazište da je povijest književnoga stvaranja istodobno i povijest razvoja njezina medija te da govoriti o povijesti književnoga stvaranja i povijesti jezika zapravo znači govoriti o dvjema stranama iste medalje. U produžetku će biti prikazano kako je obrazložio i oprimjerio tu svoju tezu.

Tumačeći svoja shvaćanja jezika književnosti polazi od stručnih zasada stručnjaka zagrebačke stilističke škole okupljene oko časopisa »Umjetnost riječi« koji su (i to među njima više književni nego jezični stručnjaci!) pokazivali izrazit interes za jezik književnosti te književno djelo promatrali kao jezičnu umjetninu. Suglasan je s njima u tezi da književno djelo izvan jezika nije moguće jer se samo i jedino u njemu ostvaruje, te da je književnost umjetnost riječi, a književno djelo jezična umjetnina. Toj je tezi u prilog M. Samardžija dao nekoliko vrlo ozbiljnih stručnih argumenata. Prvi je da je lingvistika znanost koja za svoj predmet ima proučavanje svih jezičnih pojava što svakako mora uključivati i književnost. Drugi je da svojim umjetničkim pisanjem pisac širi i produbljuje granice jezika kao medija književnosti te tako unapređujući zatečeno stanje pridonosi razvoju ukupnosti jezika. Iz toga je analogijom izvedena teza da je povijest književnoga stvaranja istodobno i povijest razvoja njezina medija. Ta je teza objašnjena poznatom strukturalističkom dihotomijom osi selekcije (izbora) i osi kombinacije (povezivanja i stvaranja). Selekcija omogućuje izbor iz cjelokupnosti svih u obavijesnom sustavu postojećih znakova, a kombinacija povezuje izolirane elemente u sekvencije linearno ih ujedinjujući u višu jezičnu jedinicu. Kombinacija je zapravo stvaranje teksta, odnosno književnoga djela. U postupku selekcije književnik je baštinik svega naslijeđenoga u jeziku i književnosti, a postupkom kombinacije on pomiče postojeće granice uvodeći nova, dotad nepostojeća rješenja. Stvarajući na presjecištu selekcije i kombinacije književnik može opisivati i izricati specifičan i neponovljiv svijet svojega djela. Literarnu komunikaciju definira shemom na tragu sheme R. Jakobsona ustanovljujući njezinih šest čimbenika. To su pisac i čitatelj, djelo i jezik te kontekst i kontakt. Zbog važnosti ističe da književno djelo, kao i druge ljudske jezične aktivnosti, podrazumijeva napor koji se ulaže radi razumijevanja i uspostavljanja komunikacije.

Osvrće se na razlikovanje između »obične« i literarne komunikacije te na podijeljena mišljenja o njima. Izdvaja nekoliko mišljenja o toj problematici. Prvo govori o proučavateljima koji drže da je u književnome djelu obavijesna uloga drugotna, a prvotno je stvaranje estetskih dojmova. Ti proučavatelji obično tvrde da je književna upotreba jezika kreativna, a da su druge upotrebe standardizirane. Prema njima, jezik književnoga djela jest u funkciji stvaranja i (jedino) ga to razlikuje od jezika u svakom drugom kontekstu. Zatim govori o proučavateljima koji smatraju da ne postoje poruke koje su sasvim poetske ili komunikativne, nego samo one kojima je poetska funkcija primarna. To je mišljenje najdrastičnije izraženo tezom R. Katičića da se svaki tekst može čitati i kao književni i kao neknjiževni. M. Samardžija ukazuje i na specifičnost jezika kao književnoga materijala. Načelno se slažući s tezom da je jezik književnikov materijal i da je sve što čitatelj nalazi u djelu dano preko jezičnoga medija, upozorava da je jezik specifičan u odnosu na druge materijalne supstancije koje rabe umjetnici drugih umjetnosti (kao što su boja u slikarstvu i zvuk u glazbi, na primjer). Za razliku od drugih materijala, jezik je komunikacijski sustav, što znači da je socijalno različit jer je u njemu sakupljeno komunikacijsko iskustvo cijele jezične zajednice (a ono obuhvaća i jezik književnosti kao svoj bitni dio).

Kao što je već iz naslova djela vidljivo, kriterij izbora autor smatra ključnim za poimanje stila. Smatra da je odnos jezika i stila zapravo odnos općega i funkcionalnoga tako da je jezik skup komunikacijskih mogućnosti, a stil njegovo funkcionalno ostvarenje. Svaka je jezična postava oblikovana nekim stilom. Nema stila bez jezika, a nema ni nestilske (bez–stilske) upotrebe jezika. Svaki je komunikacijski čin rezultat dvostrukoga izbora svojeg autora jer se istodobno izabiru i jezične jedinice i način njihove uporabe. Književnik odabire one jedinice koje mu po vlastitoj prosudbi najpotpunije i najbolje omogućuju da se izrazi. Podacima i dokazima o tome kako su neka književna djela stvarana te koji su izbori razmatrani i napravljeni opskrbljuje nas filološka grana tekstologija pokazujući kako je književno pisanje izniman i svjestan napor te posao protkan mukotrpnim dotjerivanjima. Njegove su teorijske teze konkretizirane vrsnim tekstovima u kojima se analiziraju jezik i stil brojnih hrvatskih pisaca, kako suvremenih, tako i onih koji pripadaju starijoj književnosti.

Ova je knjiga vrlo vrijedan prinos kako jezikoslovnoj, tako i književnoznanstvenoj kroatistici. Kao njezinu osobitu vrijednost treba istaknuti izvrsnu znanstvenu utemeljenost koja je, kao i zanimljiv izbor autora čiji je jezik i stil analiziran, čini poticajnom literaturom za svakoga zainteresiranoga čitatelja.

Sanda Lucija Udier