Pripovijesti

»Dođite, Wolfgang, požurimo se! Pokušajmo se dokopati one izbočene stijene na drugoj strani! Kiša samo što nas nije sustigla ...«

Pošli smo brže. Vjetar se već osjetio u žitnom polju, a munje su sijevale na horizontu. Nevrijeme je često prekidalo naše večernje šetnje ...

»Dođite! Ne bi bilo dobro pokisnuti!«

Počeli smo trčati, a kad smo stigli do malene izbočene stijene, na suha polja već su pale kišne kapi pomiješane sa zrnima tuče.

»Jedno do dva nevremena dnevno ... tako je to kod nas svakog ljeta.« Jedan sljepić vijugao je kroz travu, a iz daljine se čuo jasan zvuk zvona.

»Zvono za oluju! Alberta će ove godine od silne zvonjave zaboljeti ruke.«

Nevrijeme je sad uzelo maha, a ja sam zapalio cigaretu.

*

»Ah, onaj što koluta očima«, rekla mi je jednom neka stara žena kada sam se raspitivao za patera Cuilliv#rea; i to je bilo točno. Pater Culliv#re se naslonio na stijenu, promatrao oluju: oči su mu kolutale ...

»Jeste li već čuli pripovijest o Paulu Wevieu?«, pitao je tada ...

Pater Cuilliv#re ispripovijedio mi je sigurno tridesetak priča. Ali ja se mogu prisjetiti tek nekolicine.

»Nisam čuo pripovijest o Paulu Wevieu«, odgovorio sam na njegovo pitanje.

»Niste čuli«, ponovio je tiho i kimnuo. A zatim počeo pripovijedati ...

*

Vrelo podne 21. lipnja 1959. U čitavom Confl#tryju spustili su rebrenice, a na ulicama nije bilo žive duše. Dvije mačke natezale su se na Place Lobino (trg u talijanskom stilu) oko smrdljive kosti.

»Trebalo bi otputovati na Grenland ...«, rekao je Cecil Orange, debeli gazda »Cafe Cecil« dok se pjena otvorenog piva slijevala niz lijevi kažiprst njegove lijeve ruke ...

»A što je još rekao?«, znatiželjno se raspitivala mala Mirabelle Ouis.

»Rekao je ’Volim te’, a zatim mi dao malu drombulju ...«

»A što si ti odgovorila?«

»Ismijala sam ga i bacila drombulju na pod! Ma zamisli! Drombulju! Meni! Haha! Meni kojoj je Henri Pinop# već prije podinu dana poklonio zlatnu naušnicu!«

»Naušnicu? Zlatnu?«

»Da, zlatnu, a još je imala i jedan dopal!«, odvratila je ponosno desetogodišnja osnovnoškolka Seraphine Gimard.

»A što je to dopal?«

»Najdragocjeniji dragi kamen na čitavom svijetu! A o n je meni htio pokloniti drombulju od željeza! Pa zamisli ti t o, Mirabelle!«

»A što je on učinio kad si mu ju bacila pred noge?«

»Što je učinio? Pa možeš misliti: pocrvenio je k’o rak, zatim podigao drombulju i dao petama vjetra ...«

»Dao petama vjetra?«

»Pa da, još je bio i kukavica.«

»I ti njega ne voliš?«

»Koga?«

»Pa, Paula Weviea?«

»A zašto bih ... pa ima ih kol’ko hoćeš u našem razredu koji su zgodniji od njega ...«

»To je točno ... ali ...«

»Ali?«

»... meni je on vrlo drag ...«

»Ja te voliiiiiiim! Haha! Pa to je tak’ srcedrapateljno!«

»Hajde, moramo u školu ...«

*

»Nisam gladan ...«

»Ti ćeš sada jesti!«

»Ma nije mi ...«

»Itekako ćeš jesti, inače ...!«

»Više nikad neću jesti«

Paul Wevie nije osjetio pljusku.

*

Učitelj Alphonse Olompou, u školskim krugovima zvan Poupou, bio je ćelav i debeo. Olompou je nakon ručka zaspao u svom naslonjaču i iznenada se trgnuo iz sna. Njegova žena Georgine ubola ga je u guzicu iglom za platenje.

»Glupača!«. Ponovno je zaspao. Georgine je sada pokušala sa šarmom pedesetogodišnjakinje i dala mu prijeteće sočan poljubac.

»Evo, idem, idem, Georgine ...«

Ponovno je duboko zaspao, a nekoliko minuta kasnije bio je trgnut iz sna uz pomoć iste metode.

»Jedina mogućnost«, mrmljala je Georgine sebi u bradu obilato prekrivenu kratkim, sitnim čekinjama.

*

Confl#tryjska škola nalazila se na brežuljku, udaljena od grada nekoliko minuta. Bilo je to jednokatno zdanje, izvana obojeno žuto. Sa zidova je već otpadala žbuka. Uz lijevu kraću stranu zgrade priljubila se divovska jela. U zgradi je bilo smješteno pet razreda. S glavne ceste vidjela su se dva niza prozora. Lijevi prozor prvog kata prekrivala je grana jele.

»Poput medvjeđe šape«, rekao je pater Cuilliv#re i zakolutao očima.

Škola je iznutra bila zapuštena. Stare »zemljopisne karte naše domovine« visjele su u komadima sa zidova. Obrazovnu ustanovu dijelila su dva duga tamna hodnika. Na kraju svakog hodnika: veliki prozor. Jednom tjedno nastava se održavala popodne. Tako je bilo i 21. lipnja 1959.

*

Konačno je stigao do škole. Put mu se još nikada nije pričinio tako naporan i težak. Sunce je nemilosrdno ubadalo svoje zrake u Olompousovu ćelavu glavu. Već je bacio i posljednju papirnatu maramicu.

Oglasilo se zvono. Bila su dva sata. U Confl#tryjskoj školi uvijek je zvonilo dugo ... bilo je to više jezovito zvrndanje.

Neki učenici spavali su na klupama, drugi su se gađali korama od naranče ili knjigama. Vrućina je bila takva da ju je čovjek jednostavno mogao opipati. Olompou je ušao. To je bio njegov nastup, eh, pa da! Najprije je dugo gledao kroz prozor ... i učinilo mu se da vani orao kruži iznad žitnog polja. Duga, teška tišina ... zatim iznenada: ono »boiiiiing!« drombulje. Smijeh ... i ponovno tišina.

»Alduis Giuffy! Na ploču!!«

Za svaki slučaj, Olompou je počeo ispitivati. Odgovori učenika zapinjali su i bili pogrešni. Razred se punio mirisom znoja.

»Spustite rebrenice!!«, zaurlao je Olompou bezrazložno.

»Rebrenica nema ...«, umorno se oglasio razred. Sve nesigurnije pristizali su odgovori, sve nesigurnije je Olompou postavljao svoja pitanja. Jedna kapljica znoja spustila se na vrh njegova nosa. Vani se podigao vruć vjetar i prašina se zakovitlala razredom. »Tok–tok– tok«, udarala je jelova grana o prozorsku dasku. Olompou je zatvorio oči.

»Boiiiiiiing!«, začulo se iznenada iz razreda (poput izbavljenja, poput spasa). »Marcel Androbus! Van!«

»Nisam ja, gospodine učitelju!«

Olompou je promašio.

»Boiiiing! Boiiiing!«

»Na sunce s tim! Tko je to bio?!!!«

Tišina. Samo je ona grana udarala o prozor, kao da je htjela odgovoriti na Olompouovo pitanje.

»Boiiiing!«

Sada se Olompouov pogled zalijepio za Seraphineu Gaimard ...

»To je bio Paul Wevie ...«, rekla je mala sa smiješkom.

»Van! Van i van, Wevie!«

Paul Wevie napustio je učionicu obješene glave.

Olompou je sad počeo predavati. Grčevito se pokušao unijeti u svoj uobičajeni entuzijazam. Vruć vjetar zapuhao je jače, razred je umirao od vrućine i dosade.

»Boiiiing ...!«

Olompou je zastao. Pogledao je prema razredu kao da traži pomoć.

»Boiiiing!«

Olompou se pravio da nije čuo.

»Dakle, kukac kojeg nazivamo obrubljeni kozak ...«

»Boiiiing! Boiiiing! Boiiiing!«, dopiralo je sve bezobraznije.

»Obrubljeni kozak jedna je od najopasnijih ...!«

Još nekoliko puta prekinuo ga je zvuk instrumenta. Olompou je šutio. Tko bi to mogao biti? Weviea je poslao van. Olompou je luklavo čekao. I zvuk se ponovno javio.

»Gospodine učitelju!«, tihim se glasom javio jedan od učenika, »gospodine učitelju, drombulja svira sama!«

»Glupost!«

»Boiiiing!«

»Tok–tok–tok«, zakucala je jelova grana.

Učenici koji su sjedili oko klupe za kojom je sjedio Paul Wevie sada su se počeli odmicati. Olompou je polagano ušetao među redove klupâ.

»Gdje je — to?«

Sada je čitav razred ustao i u krugu se okupio oko Wevieve klupe.

»Boiiiing!«

»Tu je, tu je!«, kriknula je Mirabelle i pokazala prema ladici Wevieve klupe. Svi su sad htjeli vidjeti, a ono što su vidjeli skamenilo ih je: u pretincu klupe nalazila se Wevieva mala drombulja i uz trzaje se vrtjela u krug — boiiiing!

»To nisu čista posla!«, kriknuo je Olompou kad je otkrio skakutavi instrument.

Svi su se učenici polagano odmaknuli. Olompou također. Naslonili su se o zid. Vjetar je tiho zviždao kroz grane jele. Prašina. »Boiiiing« iz prazne ladice.

»Zovite ga, zovite ga, neka se Paul Wevie vrati!«, vikao je Olompou.

Nitko se nije pomaknuo s mjesta.

»Hajde! Wevie! Wevie!«, vikao je Olompou. Vani se ništa nije micalo. »Krrrrrinnnnnnnnnng«, konačno se oglasilo zvrndavo školsko zvono. Svi su se polagano približavali vratima, Olompou ih je naglo otvorio.

»Weviiiiiiiie!«

Odzvanjalo je u tamnom hodniku. Ali hodnik je izgledao prazan. Tek na kraju hodnika mogla se u prozoru zamijetiti silueta Paula Weviea, koji se tamo objesio o svoju košulju ...

*

»Sad opet možemo krenuti ...«, rekao je pater Cuilliv#re, »nevrijeme se povuklo.« Polja su se isparavala od netom pale kiše. U daljini sam ugledao osamljenu, uspravnu mladu voćku. Podsjetila me na vješlala.

»Evo je«, rekao je Cuilliv#re nakon što smo šetali nekih četvrt sata, te iz svoje crne mantije izvadio malen metalan predmet i stavio ga u usta: »Boiiiing!«.

Njegove oči poprimile su osebujan izraz.

5 snobista pohađa nastavu čitanja i pisanja za odrasle

1.

Dr. Zadrtić, Olaf, glas ...

U tom malenom gnijezdu uzdizale su se četiri visoke zgrade i nalazilo se sedamnaest seoskih gazdinstava. Strogo uzevši, bile je samo tri visoke zgrade i šesnaest seoskih gazdinstava. Uzevši još strože, bilo je ili šest visokih zgrada i petnaest seoskih gazdinstava ili osamnaest seoskih gazdinstava i dvije visoke zgrade ... Naime, svaka visoka zgrada napola je bila seosko gazdinstvo, a svako seosko gazdinstvo napola je bilo visoka zgrada ... i opet obrnuto ... Ako se točnije promotri, one zgrade koje je čovjek isprva smatrao visokim zgradama razotkrivale su se kao stilski čiste seoske kolibice, a druge, koje je čovjek registrirao kao seoske kuće, razotkrivale su se kao neboderi i obrnuto ... i ponovno obrnuto ... Iza njih nalazilo se brdo i stablo ... zapravo, bilo je više brda i više stabala ... ili obrnuto ... i ponovno obrnuto ...

A sad — k stablu (ili k stablima). Imalo je samo jednu granu. (Ili su imala samo po jednu granu.) Večernje nebo, posljednji traci sunca; ne pada kiša. 2. travanj. (Ili treći travanj). Seoski momci pošli su na počinak, a neboderaši su do pola pojeli svoju večeru ... Jedni su spavali tiho, drugi su jeli tiho. (Palačinke.) Grana stabla držala je na uzdi svoje iglice! (Ili: grane stabla ...) Jedan kolibrić dostojanstveno je letio ulicama. Četiri slona kriomice su se ušuljala u jednu od visokih zgrada ... tamo su htjeli plesati. Plesali su pristojno i lijepo. Večernje nebo, posljednji traci sunca; ne pada kiša.

Drvored je bio zapušten, nije se osjećao dobro ... Visoke zgrade ipak su ga voljele. Za njih je drvored bio Eldorado. Drvored je bio zelen i smeđ. (I ponešto maslinast.) Visoka stepska trava, staza za slonove, novine od 1. travnja.

Izvadak iz dnevnika jednog neboderčanina:

31. ožujka.

Dobro sam očistio zube. Nova četkica za zube je prekrasna. Ja volim svoju novu četkicu za zube. Sutra ponovo ...

(Četkica za zube je ključna riječ; ona je važna koliko i djevojka.)

Djevojke su odjenule sve svoje žute bluze; obgrlile su svoje neboderčane. Glazba je prestala ...

Neboderčani su divlje plesali unaokolo i mislili na svoje palačinke ... Plesni lokal nalazio se u neposrednoj blizini ...

Seoski momci spavali su tiho. Jedan od njih zvao se Georg; Georg je pušio, Georg je pio, Georg je mislio, Georg je volio, Georg je jeo, Georg je radio, Georg se bavio sportom, Georg je spavao ...

Stablo je ujutro uvijek djelovalo poput kulise. Bilo je prekrasno jutro. Malo je snježilo i stepska trava u drvoredu pognula se pod teretom snijega. Čovjek bi mogao pomisliti da je bilo vjetra. Ali nije bilo ... bio je to zrakoplov. Snježni zrak izmamio je na prozor nekoliko neboderčana ... Neki od njih izvodili su pokrete kao da žele ostrugati ledeno cvijeće. Jedan slon valjao se po snijegu. Iz dimnjaka se dizao dim koji je potjecao od pečenja ukusnih palačinki.

Seoski momci bili su u brdima.

Jedan trgovac skinuo je s lica svoj brkovez i podigao rebrenice. Mislio je na svoju ženu i vješto oblikovao grudu snijega. Njegova žena zvala se TILDE!!!

Svanuo je dan, sunce je pomoglo otopiti utrte tragove. Svi stanovnici grada radili su. (Većina ih je čistila snijeg.) Od kolibrića više ni traga.

Natpis na jednoj gostionici:

GOSTIONICA LUDWIGA LEITNERA.

Natpis na jednom dućanu:

HERBERT ARNETZEL VOĆE!

Natpis na jednom kinu:

KINO RING

Natpis na jednom muzeju:

TEHNIČKI MUZEJ

Natpis na jednoj banci:

SAVEZNA BANKA

Natpis na jednom dječjem vrtiću:

DJEČJI VRTIĆ

Djeca u dječjem vrtiću pjevala su pjesmu o divljem okapiju. Još je nisu uvježbala kako treba. Jedna kelnerica se smiješila.

Dr. Zadrtić je pred 30 godina stekao svoj doktorat na pravnom fakultetu u žutom neboderu. Bio je srednje visine. Prije 35 godina bio je najuspješniji strijelac. »Dr. Zadrtić!«, doviknula mu je jedna djevojka, »koliko je sati?«. Radna soba dr. Zadrtića nalazila se na trećem katu. Na vratima se mogao pročitati sljedeći natpis: »Dr. Zadrtić«.

Dr. Zadrtić je bio gradonačelnik ovog malenog grada. Njegov hobi bio je spavanje. Prijepodne, kada bi ušao u svoj ured, položio bi glavu na pisaći stol i ...

Divovske gomile spisa.

Jedna slika (njegova).

Prozor koji gleda prema sjeveru.

Cipele.

Olaf.

Visoka trava afričkih savana već je bila ... Snijeg se otopio. Podnevno sunce, slonovi. Ako bi se čovjek htio odvažiti na malenu šetnju u planine ...

Seoski momci jeli su kobasicu i kruh. Planinska livada bila je mokra.

Nož.

Sunce.

Jedno stablo.

Jedna grana.

»Polažete li glavu pri spavanju radije na lijevu ili radije na desnu stranu«, pitao je Olaf.

Olaf se pobrinuo za ogroman buket cvijeća. (Olaf nije bio star.)

Olaf se pobrinuo za ogroman buket ruža. (Olafu je hladno.)

Ruže su ocvale ...

Cvijeće je izgubilo miris ...

Olaf je spavao na svojim gomilama spisa.

Kada su Olaf i dr. Zadrtić spavali, izgledali su poput dva ...

Olaf je hrkao.

Dr. Stur spavao je na:

CESTOGRADNJI

ŠKOLSTVU

STANOGRADNJI

KAZALIŠTU

PLANOVIMA ZA IZGRADNJU SPORTSKOG IGRALIŠTA

PISMENIM ŽALBAMA

Olaf je spavao na: PISAĆEM STOLU.

Pet sati navečer; kolibrić je ponovno tu.

Olaf i dr. Zadrtić prespavali su dan. Uto neki glas iznenada vikne:

»Dr. Zadrtić!« Dr. Zadrtić je spavao dalje, Olaf također. I glas se iznova javi:

»Dr. Zadrtić!« Dr. Zadrtić je spavao dalje, Olaf također. I glas se iznova javi:

»Dr. Zadrtić!«

Dr. Zadrtić se probudi i pogled mu padne na vlastitu sliku. Svoju fotografiju dao je retuširati ...

»Dr. Zadrtić!«, uto ponovno vikne neki glas.

Olaf se probudi.

Seoski momci podivljali su i kamenovali jedno prozorsko okno sve dok se nije razbilo. U ostacima prozorskog okna pojavila se smeđokosa neboderčanka. Češljala se. U međuvremenu su slonovi ponovno zauzeli svoja mjesta ispred KINA CENTRAL.

VEČERNJE SUNCE (JE ZAŠLO).

»Zašto me budite, Olaf!«, zaurlao je tad dr. Zadrtić.

»Zašto me budite!«, zaurlao je tad Olaf.

Slonovi su imali premalo ... Jedan seoski momak neodlučno je kušao palačinku. Kolibrić je sjedio na oluku kina RING. Kurva uličarka šuljala se džunglom drvoreda iako je to bilo izričito zabranjeno. (SLONOVSKI MORAL). Jedan automobil zakrenuo je za ugao. (&&–§–»+%§&23456–567–22222 ... broj registarske tablice automobila).

Maleni dječak lutao je gradom.

»Dr. Zadrtić!«, viknuo je ponovno glas. »Glas, glas, glas!« ... grozno!! Grozno ... Olaf je pogledao prema nebu. Dr. Zadrtić također. »Glas s neba!« krikne tada dr. Zadrtić. Olaf je spavao dalje. Fotografija dr. Zadrtića ponovno je sklopila oči. Ne uskoro se ponovno javio glas: »Dr. Zadrtić!« Na to je dr. Zadrtić skočio sa svoga stolca. (Olaf je pao sa stolca, ali ništa nije slomio.)

Jedan postiljon je zatrubio ...

Jedan seoski momak tako je pregrijao svoju trajnožareću peć da je ... Slonovi su počeli kašljati. U drvoredu su se dva četverogodišnjaka igrala Indijanaca ... U ostalim ulicama ... Tramvajska mreža ovog gradića (bio je to ipak grad!) bila je golema. Iako je bilo tek nekoliko ulica i premda je drvored bio zatvoren za promet, ipak su postojale 63 linije. (Za vrijeme blagdana saobraćali su svi.) Prije svega seoski momci ...

Linija 55 bila je zelena i ukrašena plavim točkama. Često je bila ukrašena zastavicom (Gradska trokutasta zastavica ... plavo–zelena ...)

U Goetheovoj ulici već je dvije godine živjela jedna babica. Zvala se Gerda König. Bila je visoka i jaka. Imala je dugu kosu i crvene cipele. Izvadak iz dvenika Gerde König:

28. ožujka

Danas sam ustala već u pet sati ujutro i slušala ploče (Mozart). Išla u kupovinu. Oprala suđe.

Postiljon je sa svojom poštanskom kočijom bezuvjetno htio proći drvoredom ...

... trubio je tako glasno ...

Dr. Zadrtić nije imao visoko mišljenje o nebeskim glasovima, no kada je Olaf upitao ... »Što hoćete od nas?«

»Što hoćete od nas?«, upitao je i dr. Zadrtić.

Na pitanje gospodina gradonačelnika glas je odgovorio:

U VAŠEM GRADU ŽIVI PET SNOBISTA!

ONI NE ZNAJU NI ČITATI, NI PISATI!

»I zato bude čovjeka!«

»I zato bude čovjeka!«, uzvrpoljiše se glasno Olaf i dr. Zadrtić. Dr. Zadrtić pogledao je svoju fotografiju i protegnuo se koliko je dug i širok. Olaf nije.

Jedna raznosačica novina zaljubila se u stoljnjak i uživala u tome. Iznad nje je živio jedan raznosač novina; tiho je izmenjivao riječi sa svojom tetkom. Dva kata ispod njega nalazio se bar u kome se moglo kupiti pivo. Hans još nikada nije vidio glečer ... Dr. Zadrtić je u međuvremenu s Olafom prokomentirao slučaj »glasa s neba«. Obojica su se slagali: ... 5 snobista!!

Dr. Zadrtić to sebi nije mogao dopustiti. U svojoj poziciji!!

Odlučeno je: pokrenuti potragu za tom petoricom snobista.

Natpis na jednom lokalu:

LOKAL

Kao i svake večeri, žute bluze plesale su sa svojim neboderčanima.

Iznenada, nešto se dogodilo.

Nebo je poprimilo crnoplavu boju.

Noćno nevrijeme.

Krici.

Munje.

Kiša.

Blistavi slonovi.

Sjajne proslave.

Otvorena vrata.

Vjetar.

Jedan nebodrčanin zvao se Hans.

Njegova žena zvala se Gelga ... ili Helga.

Za vrijeme nevremena odigravale su se u kinu Ring neopisive scene.

Film je postao napet ...

Tramvaje su imali kratki spoj. (Posebno linija 21.)

GRANA!

KOLIBRIĆ.

Dr. Zadrtić nervozno je šetao gore–dolje po svojoj sobi. Olaf također. Razmišljali su o tome ...

»Potrebno ih je pronaći.«

»Mogli bi ispitati sve stanovnike!«

»To bi trajalo!«

»VELEPOTRAGA!«

Noć se spustila na središte grada. Tramvaj: kartodrapac je pjevao ariju iz ... Oba crnca položila su svoje karte na stol i počela se kartati. Kartali su poker; točnije uzevši, poker s kockicama. Smijali su se i radovali što još uvijek ima toliko afričke savanske trave.

Lagani vjetar odnio je igraće karte preko pločnika ... zaplele su se negdje ...

U drvoredu je počela nicati palma.

MJESEC. Sijao je.

Na čelu dr. Zadrtića izbile su graške znoja. Na Olafovom nijedna. Pala im je napamet ideja ...! Obojica su sjela za svoje pisaće stolove i gledala. Dr. Zadrtić je zamolio Olafa za šibicu. Olaf mu je dao šibicu. Sjednica je bila završena.

2.

Svi su poznavali Willa. Will je bio prilično visok. (Otprilike 1 m i 92 cm.) Imao je široka ramena i bio je veseo. Većinom je nosio duge hlače. Imao je malenu bradu i plave oči. Njegov kaput bio je ružan. Hodao je brzo. Nosio je crveni šešir. Malene brkove. Bio je za dlaku previše ...

3.

Gospođa Hilde Zadrtić (supruga dr. Zadrtića) pala je u nesvijet kad je za to čula.

(6 INJEKCIJA BILO JE DOVOLJNO.)

Otvorili su prozor i pustili vjetar u sobu. Hilde je opet došla k sebi. Njezin suprug, gospodin gradonačelnik, neizmjerno se radovao tome. Hilde je bila ružna. (Sjajno je pekla palačinke.) Dr. Zadrtić listao je novine. Čitao:

SPORT = SPORT = SPORT ////::::

:::: //// SPORT = SPORT = SPORT

Hilde je već sve kvačice za rublje ... Tada se dr. Zadrtić sjetio glasa. Olaf ga je već čekao. Zaključeno je: nazvati inspektora Glupića.

Vatrogasci su jurili kroz grad. TI RU LI RU TI RU LI RU TI RU LI RU TI RU LI RU TI RU LI RU TI RU LI RU ...

Vatra je zahvatila jednu od seodkih koliba. Slonovi su pobjegli u brda. Došlo je do kompliklacija: seoski momci nisu trpjeli slonove. Slonovi su to znali. Nebo se obojilo tamnoljubičasto.

U Akademietheateru davala se tragedija Bena Bella »Smrt i đavo«. Publika je bila oduševljena. Glavni glumac zvao se Otto. Otto je bio lijep. Jazz–sastav svirao je jazz. Seoske cure odjenule su crvene bluze i boksale se sa seoskim momcima. Jedan miš protrčao je preko plesnog podija.

OTPLESATI SVE

Pozdrav, Glupiću!

Pozdrav, Zadrtiću! »Moramo u potragu!«

U potragu!

»Da!«

Inspektor Glupić smjesta je shvatio. Policijski aparat radio je sve u šesnaest. Stric dr. Zadrtića posjedovao je u Brazilu svoju vlastitu policijsku stanicu.

Jedan neboderčanin sjedio je sam sa svojom zaručnicom na klupi. U sjeni. Bila je to peta klupa s lijeva. Oboje se šalilo. Jedan seoski momak sjedio je sam sa svojom zaručnicom na klupi. Na suncu. Bila je to peta klupa s desna. Oboje se šalilo.

U policijskoj stanici još uvijek nisu znali kako prići slučaju. Ali policijski aparat već je radio. Inpektor Glupić u potpunosti je dijelio mišljenje dr. Strusa. ISPITATI!

Neboderčani su ponovno dojenuli svoje žute bluze. Neboderčani su divlje plesali unaokolo.

KOLIBRIĆ JE SJEDIO NA GRANI!!!

Sunce; noć.

Radio–aparati su razglašavali ...

Zvučnici su razglašavali —

Slonovi su zviždali s krova ...

»SVI MORAJU POLOŽITI ISPIT!«

Tramvajci su zviždali u tramvajima ...

Neboderčani su zviždali u neboderima ...

Rode su zviždale u Gradišću ...

Seoski momci su zviždali u stajama ...

SVI MORAJU POLOŽITI ISPIT!!!

Dr. Zadrtić je prekrižio noge i čekao što će se dogoditi ... Olaf je kupao stopala. Fotografija dr. Zadrtića se smiješila. Obojica su ponovno spavala. Jučerašnji dan dokrajčio je doktora. I Olafa. Najprije glas sa neba, zatim radio, a zatim večer pjesama u gostionici »Kongo« ...

Oliver je bio najomiljeniji majmun u zoološkom vrtu. Oliver je već kao dijete uvijek činio ono što se u općenitom smislu ...

Natpis na jednom modnom salonu:

MICIKA

Dr. Zadrtić se konačno mogao opustiti. Njegova žena kupila je karte za operu ...

FALSTAFF.

8 sati. Opera je dupkom puna. Dirigent podiže palicu ... Hilda obično spava na operi. Olaf također. U pauzi su svi hodali amo–tamo. Opera je bila lijepa. MNOGO STATISTA.

Biciklistička utrka upravo je počela ... Slonovi su stajali u špaliru. Seoski momci su se kladili. Svi su vidjeli kako je zrakom proletjela zvijezda sa kometom. Neboderčanke su mahale sa svojim žutim bluzama. Jedan neboderčanin htio je srušiti STABLO ... bio je smaknut! Vješala su stajala na jednom od nebodera ... Nisu se vidjela ...

VJETAR

Nakon opere svi su se sjatili u točionicu kod KILLERA ... Dr. Zadrtić popio je već 2 litre vina kada je ... Inspektor Glupić pjevao je, pjevao i pjevao pjesmu o ispovijedi ... pjevao je vrlo lijepo. U točionici je bilo vrlo ugodno.

Hilde je stalno morala van. Olaf je razvratno skakutao s jednom neboderčankom. Kakva je to bila atmosfera!!!!

Glasno treskanje vratima; lupatenje prozora; oči.

VJETAR ...

Ponovno snijeg.

Posvuda je bilo izvješeno:

SUTRA JE ISPIT!!

Ispitni povjerenik dr. dr. Molchic svakoga je jutra išao kroz drvored zbog dobrog zraka ... iako ... slonovske izmetine ... Molchic je dugo boravio u Africi. Danas je zakasnio, jer je na kratko legao u zasjedu u visoku afričku savansku travu ... volio je to ... volio .... ah! Kada je htio otvoriti vrata svog ureda ...

Zatvori grada bili su prepuni. Zatvorski naglednik otpuhivao je u hodu ...

CIGARETE.

Zatvorenici nisu podvrgavani ispitu.

Zadrtić i Olaf su spavali.

Hilda je plela.

Glupić je jeo meso.

Ostaci su se pušili.

MOLCHIC

Dumba — dumba — eh

Dumba — dumba — eh

Dumba — dumba — eh

Žiraflji potok

Žiraflji potok

Žiraflji potok

Močvara Kili — htjela ga je progutati

Močvara Kili– htjela ga je progutati

Močvara KILIMANDŽARA!

DUMBA DUMBA EH

DUMBA DUMBA EH

DUMBA DUMBA EH!!!!

Molchic je bio susretljiv.

Ispiti su prošli bez ikakvih problema.

Pet snobista su pronađena.

Fritz Schemel

Ludwig Kiefer

Josef Reitmeier

Anton Ufer

Peter Ui

Zadrtić i Olaf opet su imali posla. Trebalo je pronaći prikladnu osobu za podučavanje. Inspektor Glupić imao je tu neke prijedloge.

Gospođa dr. Schrupf doktorirala je od A do Y. Bila je lijepa od rođenja. Bila je najljepša žena u gradu. Imala je zanimljivo lice i stas, a pri pogledu na njega čak su i neboderčani koji su izgarali od želje ...

Gospođa Ui obranila je, doduše, svoju doktorsku radnju od A do Z, ali je bila rođena Ui. (Njezin brat Peter Ui bio je, eto, među analfabetama.)

Konačno, odlučeno je da se angažira gospođa dr. Schrupf.

Spustila se večer ...

Klupice zauzeli ljubavnici

Stablo

Seoski ples.

Žute bluze

Žute bluze

Vješala

A B C D E F G H I J K L M N O P Q

U I = U I U I U I

ui

ui

Fritz Schemel bio je nekako rodbinski povezan sa Josefom Reitmeierom. Schemel je bio malko viši. Obično je nosio sive čarape. Imao je ružičastocrveni šal. Ludwig Kiefer imao je uza se dvije od onih svojih kugli. Eksplodirale su prema planu. Anton Ufer ljubio je svoju sestričnu Helmi Ufer tako ...! O Peteru Uiju već smo govorili na početku. Bio je pušač.

Olaf je pred sobom rasprostro časopis. Dr. Zadrtić mu ga je oteo. Tepih u sobi dr. Zadrtića izokrenuo se ... Fotografija je zurila.

Vješala.

vjetar vjetar vjetar vjetar vjetar

Omča je stajala vodoravno u zraku ...

Drvored je bio dosadan

Seoski momci su plesali Coca Cola.

CRVENE GRUDI

Žutobluze su lijeno ležale na svojim krevetima.

BILO JE KAO NAKON NEVREMENA!!!!

ŽIVOT JE IŠAO DALJE. TOME NITKO NIJE STAO NA PUT.

Samo petorica su znala: sutra imamo nastavu!

Bila su to:

FRITZ SCHEMEL

LUDWIG KIEFER

JOSEF REITMEIER

ANTON UFER

PETER UI

Peter Ui imao je 34 godine i bio bez zaposlenja. Fritz Schemel imao je 34 godine i bio bez zaposlenja. Ludwig Keiefer imao je 34 godine i bio bez zaposlenja. Josef Reitmeier imao je 34 gpodine i bio bez zaposlenja. Anton Ufer imao je 16 godina i biz bez zaposlenja. (No zato je bio trostruki otac obitelji. Nije bio oženjen.)

Seoski momci ništa nisu znali o nastavi. Ludovali su u brdima. Toga dana seoske cure su šivale i plele. Plele su crvene bluze.

Neke neboderčanke saznale su za to zaobilaznim putem. Jedan slon se pravio kao da je on to znao! (Bio je notoran hvalisavac.)

Ova noć lagano je protjecala. MNOGO KAVE! SVIJETAO MJESEC.

Pijetao! U tom prigradskom naselju uvijek su kukurikali pijetli. Tu je stanovao Schemel. Požurio je prema liniji 37. Linija 37 bila je zelena i ukrašena plavim točkama.

Peter Ui nije odmah pronašao svoju tramvajsku kartu. No pronašao ju je ipak. Bila je otisnuta u zelenoj boji, a dvije plave točke označavale su da se radi o pokazu. (Obične tramvajske karte bile su začudo crvene?!)

Keifer je išao pješice.

Josef Reitmeier često se vozio linijom 1.

Anton Ufer još je ležeo u krevetu kada se dogodilo ...

Bilo je to ovako: linija 5, a i linija 50

Fürstenplatz je bio jedini trg gdje su se mogle križati dvije tramvajske linije ...

4 mrtva ...

Ufer je mnogo popio.

Karoserije teško oštećene!

Sve je to vidio Kiefer koji se žurio idući pješice. »Bah!«, vjerojatno je rekao. Knjižara je još bila zatvorena. Iz jednog još zatvorenog dućana sa gramofonskim pločama dopirala je glazba. Kiefer je mislio na Aix–en–Provence. Prema gradskom središtu vodile su tračnice tridesetsedmice i linije 1 neposredno se protežući jedne pored drugih u smjeru ...

Tako se dogodilo da se Fritz Schemel, koji je sjedio na lijevoj strani tridesetsedmice ... i Josef Reitmeier, koji je sjedio na desnoj strani linije 1, nisu vidjeli. (Iako tridesetsedmica sa svoje desne strane, a tramvaj na liniji 1 sa svoje lijeve strane ...)

Na remizi ... oni su bili nekako rodbinski povezani.

Čovjeku je na pamet padala magla, iako je bio travanj.

Jedna neboderčanka vješala je rublje.

KLAGENFURT! ...

Dr. Zadrtić je danas uzeo slobodan dan. (Pa ipak je bio gradonačelnik!)

Bio je petak.

Počeci

Toga dana vladala je snažna snježna vijavica. Otprilike ono ponoći, jednog petka, iznenada se dolje na ulici začuo neobičan šum. Nedavno su me pozvali Pfenningsu, tamo u Gösting, to je u sjeverozapadnom dijelu Graza. Ferdinand Lemdrusch često je cijeli dan ležao u krevetu. Bio je to kraj gdje je uvijek sve cvalo. To je bilo davno. Sljedeća priča temelji se na istini. Jednoga dana nazvao me dobar prijatelj. 4. veljače 1921. isplovila je »Leonida«. Najprije sam i ja mislio da je to sasvim bezazlena bolest. Kada se od Pariza ide četiri sata prema zapadu, stigne se do malenog brežuljka. Tutor je od rođenja bio Sas, marljivi građanin. Kiša je padala u potocima. »Dolazim smjesta«, viknula je Hilda i za sobom zalupila vrata.

Završeci

Snijeg je zatim ponovno u pahuljama zalepršao s neba. Sada je i zvuk za mene izgubio svaku, uistinu svaku privlačnost. Doviđenja, mister Pfennings! doviknuo sam još jednom, kada sam već mimoišao razvalinu u Göstingu. Tada je Ferdinand Lemdrusch konačno ustao, doteturao do lavora i umio oči. Sada je bio otvoren samo još jedan jedini cvijet, svi ostali bili su žrtve oluje. Bilo je to, kao što je rečeno, davno. I ništa u toj priči nije izmišljeno. Otada moj prijatelj više nikada nije nazvao. Bio je 4. veljače 1922. Zahvaljujući snazi nejzine volje, na koncu ove priče ona je još uvijek na životu. Zatim se konačno pripremio za četvrosatni povratak. »Bocka me tu!«, viknuo je Tutor s rukama podlivenim krvlju. Kiša je padala u potocima. »I ti se skini!«, doviknula je Hilde i bacila se na kauč.

Sredine

Idućeg dana zaleđeni snijeg je šuškao na šatorima. »Slušaj!«, rekla je i pritisnula uho o prozorski kapak. Na kraju stola sjedio je mister Pfennings, a pogled mu je kroz otvoreni prozor bio prikovan za razvalinu u Göstingu. Lemdrusch je duboko spavao. Na jednoj se proteklog ljeta mogla zamijetiti uistinu velika količina trulog voća. Još nekoliko godina ranije, kažu ljudi, bilo je mnogo, mnogo bolje. U takvo što se jedva može povjerovati, reći će sad čitatelj. »Halo?« Puhao je snažan povjetarac iz smjera istok–jugozapad. »Au!«, zastenjala je i bacila se na pokrivač. Putujući, točno na sredini puta koji se iz Pariza pruža prema brežuljku, odlučio se odmoriti — pa pješačio je već dva sata. Tutor je hitro podigao iduća tri sanduka. Kiša je padala u potocima. Bio je to film sa Frankom Sinatrom.

To je ljudski

Mladi Japanac i mlada Japanka, koji su jedno drugo voljeli do ludila, odlučili su — kao što je to u Japanu običaj — da se na vrhuncu svoje zaljubljenosti bace u krater vulkana Fujiyame.

Zaustavljali su se više puta već na usponu punom serpentina, padali u grčevit zagrljaj, obasipali poljubcima i jedva dolazili do daha, zaklinjali se na vječnu ljubav čak i s one strane ovozemaljskog života, i kad će već biti u rastopljenom, ključavom stanju poput vulkanske lave.

Stigavši na rub kratera uhvatili su se za ruke, sasvim ozbiljno, i gledali se dugo i neizmjerno duboko u oči, teško dišući i uživajući u svoj sreći ovoga svijeta.

No u uzbuđenju omakne se lijepoj maloj Japanki — prdac.

»Kako si ti prosta«, izdere se Japanac na svoju ljubljenu.

»To se može svakome dogoditi«, odvrati ona otresito.

»Ali ne u ovakvom trenutku!«, vikne on na nju — i pri tome se i njemu omakne jedan, na što se ona počne glasno cerekati. On ju uhvati za kosu i prodrma glavu, ona ga ugrize ze ruku, te tako nastane gadno natezanje pri kojemu oboje izgube ravnotežu, pa rigajući najodvratnije kobasice psovki uz snažnu jeku u tren oka nestanu u ždrijelu vuklana Fijuyame.

Neplivači

kraća parabola

Negdje na sjevernošpanjolskoj obali Atlantika, tamo gdje se valovi posebnom snagom razbijaju o obalu, unajmila su četiri neplivača jedan čamac. Gledali su ga blistavim očima, zatim su počeli veslati i uskoro bili daleko na moru, usred svoga puta u nepoznato. Jedan je imao sedamnaest godina, ostala trojica trideset i pet. Nisu bili ni u kakvom srodstvu. Izmjenjivali su jedan drugoga za veslom kako se nijedan ne bi prenapregnuo. Već odavno su izmakli svačijem oku, već dugo nisu mogli razaznati kopno, nisu mogli ni naslutiti gdje bi se moglo nalaziti. Iz zaljeva su isploviti još za sunca, no nebo se sada promijenilo, najviše njegova boja. Crni gromade nadule su se i skupljale kako bi ponosno nasrnule, pripravne za pravi pravcati napad s Atlantika.

Četiri neplivača — veslao je sada jedan od tri tridesetpetogodišnjaka — gledala su u oblake i smješkala se. »Mi ionako ne znamo plivati«, rekao je dječak. Zbog te izjave ostali su mu pljeskom odali priznanje. Pljeskali su i pljeskali tako da su potpuno zaboravili na veslanje. Izjavom najmlađega bili su ushićeni, oduševljeni, i počeli su klicati, veseliti se, pjevati i plesati, tako da se maleni čamac skoro prevrnuo. No tada se crni oblaci natuštiše i poslaše oluju i kišu. Dvadeset metara visoke valove. Čamac se prvenuo. Neplivači prionuše plivati, sve brže, zatim i sve sposobnije, sve smionije i drskije. Ležeći na leđima s užitkom su prelazili preko gorostasnih vodenih gora, našavši se na samom vrhu vala dobacivali su jedni drugima šale i blago se podsmjehivali, zatim se s nasladom i razdraganošću bacali u tamne dubine nadolazeće doline slane vode. Oluja je postala snažnija, napregnula se, htjela je osvjetlati svoj obraz, bjesnila je kao još nikada prije. »Neobuzdana oluja!«, viknuo je tada jedan od trojice tridesetpetogodišnjaka. »Najburnija oluja koju sam ikada doživio!«, začulo se s petnaest metara visokog vala, to se oglasio drugi trdesetpetogodišnjak, govorio je polagano i odmjereno kao što je uvijek činio. Treći je rekao samo: »Šiba«, dok je mladi, sedamnaestogodišnjak, iznio sljedeće mišljenje: »Puše vjetar.«

Sa svakim valom oni su sve hrabrije izvodili nove i nove plivačke majstorije, izvoditi su salta, pjevali ispod vode (prije svega Lohengrina). Sada su se četiri neplivača uhvatila za ruke i zaplesala vješto vodeni balet, takav vodeni balet da bi se drugim vodenim baletima oči prepune zavisti izbečile iz njihovih vodenobaletnih glava.

Kada se oluja stišala, kada su se valovi smanjili na minimum, naime, na svoj minimum od nula metara, četvoricu neplivača spopala je tuga. Sve polaganije, sve neodlučnije i nesigurnije održavali su onaj svoj još netom tako precizno odvažan tempo, sve su umornije podizali ruke i glave. Kada su zatim na udaljenosti od otprilike trideset metara zamijetili brodić, u kojem je sjedio ribar koji se uputio prema njima u namjeri izbaviti ih iz mora, počeli su vikati, kukati, urlati i preklinjati: »U pomoć!! Mi smo neplivači!! U pomoć!! Mi smo neplivači!!«

Zaboravili su na plivačke pokrete, zaboravili i na kraul i na ona uvijanja kojima delfini postižu brzinu. Kada je ribar nekoliko metara od njih zaustavio svoju brodić, potonuli su.

»Tipični neplivači«, rekao je ribar.

Moj tricikl

Od dragoga Isuseka dobio sam tricikl. Sav je crven iako sam želio plavog kakvog ima Willi. Ali moj tricikl ide puno puno puno brže od Willijevog. Uvijek nalijem ulje u kotače, to mi je rekao moj tata, a jer se on uvijek smije kad sam ja brži od Willija. Moj tricikl ima i zvonce. Otraga je nožna kočnica, a na kotaču su pedale. Svaki dan se s triciklom i s dragom mamicom vozim u dućan. Moja draga mama nema tricikl jer ide pješice. Onda ja uvijek na guvernalu vozim veliku torbu s kruhom i s praškom za veš. Jučer sam opet bio preko kod gospođe Steiner u dućanu. Sa svojom dragom mamom. Kupila je puno toga svašta za jesti jer je bila subota i jer su u nedjelju svi dućani zatvoreni. I dućan drage gospođe Steiner. U nedjelju su samo birtije otvorene jer moj tata ide u birtije. Moj dragi tata ide svake nedjelje kod veselog gospodina Otta. Kod njega se karta šnaps i pije pivo. Onda se vrati na doma na ručak koji kuhamo moja draga mama i ja. Ja znam kuhati. U nedjelju kuhamo uvijek ono što smo kupili kod drage gospođe Steiner u dućanu. Šnicle i salatu i juhu s rezancima i drugo toga svašta za jesti. Jučer je i Hoisel bio kod gopođe Steiner. On ide sa mnom u razred i mi mu uvijek govorimo drekec znojavi jer strašno smrdi. Uvijek nosi duge čarape s onim kratkim halterima i nema tricikl. I njegova draga mama smrdi i nosi duge čarape s onim kratkim halterima i nema tricikl. Odmah čim sam ja sa svojim trciklom stao kod dućana gospođe Steiner došao je i blejio. Ja sam rekao: »Bok, drekec znojavi«. Al’ to ga ništ’ nije diralo jer mu to govore svi. Pa kad i je pravi drekec znojavi. Inače se zove Alois, ali to znam samo ja. On je drekec znojavi. I moja draga mama veli mu drekec znojavi kad i je drekec znojavi. Strašno smrdi. Zato mi njemu velimo drekec znojavi. To ime sam ja izmislio jer sam najbolji u razredu i jer me svi jako vole. I drekec znojavi koji strašno smrdi. Ali ja ga ne volim, a ne voli ga ni moja draga mama. Kad je kod gospođe Steiner vidio moj tricikl, odmah se zaderao: »Mama! I ja hoću tricikl!« Ali njegova draga mama mu je rekla da se smiri. Njegova draga mama smrdi. Onda se on rasplakao i rekao da se hoće voziti na mojem triciklu. Drekec znojavi ima smeđu kosu, a ja sam blond. Rekao je da se hoće voziti na mojem triciklu. Al’ na mojem se triciklu vozim samo ja, on je moj i ja ga nikom ne dam, a pogotovo ne drekecu znojavom. Onda je drekec znojavi glasno plakao, a ja sam se smijao. Onda je moja draga mama rekla nek’ dam da se drekec znojavi vozi, a drekecu znojavom je njegova mama dala takvu pljusku da je plakao još jače. Onda je meni bilo žao drekeca znojavoga i rekao sam mu: »Pol’ minute se ti drekec znojavi možeš voziti, ali da poslije obrišeš zic!« Na to se pospođa Steiner u dućanu iza pulta nasmijala i rekla da sam ja pametan dečko koji se zna snaći. Onda se drekec znovi popeo na moj tricikl, ali ’opće nije znao voziti. Ni jen’ se centimetar nije vozio jer ne zna kak’ treba pritisnuti pedale. Onda je on pao i udario se, a to je bilo tako smiješno iako je prevrnuo moj tricikl. Onda je opet probao i opet je pao, a njegova mu je mama dala finu pljusku. A ja sam to odma’ znao jer se ne zna voziti. Onda je drekec znojavi opet plakao i od svoje drage mame dobio puno finih pljuski pa se d’rao. Al’ ga meni nije bilo žao jer si je sam kriv ak’ se hoće voziti a ne zna se i jer je tricikl sad malo ogreban. I tak glupo smrdi. Od dragog uskršnjeg zekana ja si želim novi zic.

Wolfijev kriminalistički magazin

Četiri slučaja

Kutija Marlbora

Inspektor Lobisser mirno se spustio kamenim stepeništem svoje četverokatne kuće. Pred kućom ga je jutarnje sunce udarilo direktno u lice. Inspektor Lobisser bio je naviknut na rano ustajanje, to je bilo nešto što je njegova profesija donosila sa sobom. No ovoga jutra, dakle, ujutro 11. travnja 1966, sunce je sijalo neobičnom snagom. Lobisser je bio odmoren; kristalnom jasnoćom promotrio je situaciju. Nakon što je prošao kroz haustor, usmjerio je svoje glomazno, ali ipak gipko tijelo u pravcu 46. ulice. Stigavši do nje, svojim se sivozelenim očima tobože potpuno ranodušno usvrnuo, a zatim je, koračajući nešto brže, skrenuo u 48. ulicu. Ovdje je za ovo doba dana bilo već prilično živo. Inspektor Lobisser držao se desnog ruba ulice. Od vremena do vremena je zakašljao. Svoje ruke je duboko zario u laganu, svijetlozelenu kišnu kabanicu. Njegova desna ruka čvrsto je stezala nekakav čvrst predmet. Optrilike stotinu metara ispred trafike s cigaretama, inspektor je zastao. Pred trafikom je stajao sitan gospodin u smeđem odijelu. Kada je otišao, inspektor Lobisser nastavio je sa svojim hodom. Napravio je dva kruga oko kioska, a zatim se konačno ustobočio pred njim i mirnim glasom rekao: »Kutiju Marlbora, molim!«

Kada se trafikantica okrenula kako bi izvadila kutiju Marlbora, inspektor Lobisser je neočekivano iz džepa izvukao predmet koji je čvrsto držao i odrješito ga položio na tezgu. Zatim je iz tog predmeta izvadio 30 centa, povukao kutiju Marlbora k sebi, spremio novčanik u džep i ponovno se, hodajući s noge na nogu (i pušeći), uputio natrag svojoj kući.

Nova kanta za smeće

Kancelarija inspektora Lobissera nalazila se na 88. katu jednog nebodera na Manhattanu. Pokatkad, kad nije imao posla, promatrao je (više iz dosade nego iz pravog interesa) kroz svoj U441–AC8, 4 — dalekozor široku, bučnu ulicu. Dolje je protjecala rijeka ljudi i automobila. Lobisser je bio sretan što se njegov ured nalazi nebu pod oblake. »Budimo sretni što nam se ured nalazi nebu pod oblacima!«, često je govorio svom asistentu Gerhardu.

»Lobi«, tako su ga prijatelji nazivali, upravo je s očiju htio maknuti svoj U441 kada je primijetio crvenu kantu za smeće. Ona se uopće nije uklapala u 67. ulicu! No, mislim, halo! Crvena kanta za smeće stajala je potpuno nepomično pored druge, sive kante za smeće.

»Nećete li danas prezalogajiti nešto, Lobi?«, pitao je Gerhard.

»No, Gerhard! No! Idi sam u kiosk! Ja još moram obaviti nešto ...«

»Novi slučaj, ha?«

»Vidjet ćemo, Gerhard, nešto je na vidiku, nešto što bi moglo biti slučaj!«

»Good bye!«

»Good afternoon!«

Lobisser je govorio engleskim jezikom kakvim su govorili jedino ljudi porijeklom sa sjeverozapada. Namjestio je končanicu dalekozora tako da je gledala točno u kantu za smeće. Napregnuto je promatrao kantu za smeće, tako napregnuto da su mu skoro potekle suze. Disanje mu je postalo brže. Sada se dolje u njegovom vidnom polju pojavio i Gerhard. Začudo, išao je na vršcima prstiju. Lobi je mrmljao. Pred kantom za smeće Gerhard je zastao i pogledo u vis prema 88. katu. Čitavo mu se lice pretvorilo u smiješak i pokazao je na kantu za smeće. Znao je da ga Lobi promatra sa svojim dalekozorom. Zatim je otvorio kantu, ušao unutra (mahnuo je još prema 88. katu) i nestao u njoj.

»Opet jedan manje ... uvijek moji najbolji suradnici!«, progunđao je inspektor Lobisser i pošao nešto prezalogajiti.

Phil Honey je iskren

Phönix–Expreß postiže maksimalnu brzinu od 170 km/h.

Lobisser je upravo stigao skočiti na papuču vagona kada se dugački, teški motorni vlak pokrenuo. Bilo je deset sati navečer, putnici će uskoro napustiti vagon–restorane i leći na počinak. Lobisser se, kao i uvijek u ovakvim slučajevima, zadržavao u WeCeu. Tu je strpljivo čekao trenutak kada je mogao krenuti u akciju. U svojoj ruci držao je malu, bijelo–žutu vizitku:

PHIL HONEY

provalnik

New York, Harlem, Shuffle Square 44/28

Tel. HAR — PHIL 444

Na poleđini je crvenom tintom bilo napisano: »Danas sam ugodnim posjetom počastio Bartmanna & Baltimorea, Vaš Phil.«

Bartmann & Baltimore bila je ugledna draguljarnica u 58. ulici. Vani je bila hladna zimska noć, na zahodu u Phönix–Expreßu temperatura nije dosezala ni 3 stupnja. No Lobisseru je ipak bilo vruće. Koliko puta mu je Honey već izmaknuo?

Honeyeve trikove znao je već napamet — i uvijek bi iznova nasjeo na njih. Honeyeva drskost bila je nenadmašiva. Svaki put kada bi izvršio prepad na neki dućan, slao je inspektoru Lobisseru vizitku s nekoliko informativnih rečenica. Ali ovoga puta, razmišljao je Lobisser na WeCeu ekspresa, ovoga će puta i tebi smrknuti, dragi moj Phil.

Oko jedan sat, nedugo nakon što se vlak zaustavio u mjestu Mandy–Mad, Lobisser je izašao na hodnik sa otkočenim browningom. Vlak je vozio maksimalnom brzinom, prozori su zaglušujuće lupali, kotači kloparali po tračnicama. Lobisser se polagano šuljao hodnicima. Kabina 14! Nju je Phil rezervirao samo za sebe! Lobisser je isključio elektriku u vagonu. Nježno je gurnuo u stranu vrata kabine (koja nisu bila zaključana! i to je bio jedan od Philovih običaja!) i tiho ušao.

Honey je, čini se, duboko spavao. Lobisser je sjeo na drugi krevet i čekao.

Vani je promicala noć.

Kada je vlak stao kod »Lucky Lokala«, Phil se uz stenjanje probudio. Protegnuo se, protrljao oči i naposljetku zapalio taknu cigaretu.

Lobisser je zadržao dah i napola zatvorio oči.

Honeyeve ruke oprezno su posegnule za malim kovčegom. Lobisser je razaznao tiho zveckanje. Kao da zveckaju dijamanti, mislio je. Iznenada je na tlo pao, malen, okrugao predmet. Lobisser je hitro izvadio svoju džepnu svjetiljku i na predmet usmjerio snop svjetlosti. Bila je to škrinjica za dragocjenosti!

»Izgubili ste svoj rupčić, Phil Honey!«, rekao je Lobisser oštro i provokativno, i uperio browning u Honeya.

»Oh, Lobi! To ste Vi! Ali ovo nije moj rupčić! To su dijamanti Bartmanna & Baltimorea, koje sam danas ponio sa sobom tijekom svoga posjeta!« rekao je sa smiješkom taman lik na krevetu.

Lobisser je drtao. Kapljice znoja izbile su mu na čelu. Polagano se digao, prišao prozoru i potegnuo kočnicu za slučaj nužde. Phönix– Expreß zaustavio se uz cvilež. Lobisser je otvorio vrata hodnika i još jednom se okrenuo.

»Ti si najprepredenija svinja koju sam ikada susreo, Phil! Ali čekaj! Idući put smrknut će i tebi, u to možeš biti siguran!«

»Ti moraš pojesti još mnogo stekova, Lobi ... i popiti još mnogo piva«, smješkala se crna prilika.

Lobisser je brzo napustio zaustavljeni Phönix–Eypreß i krenuo na dug, okrepljujući put pješice.

Heroinska flota

Dva dana i dvije noći Lobisser je proveo radeći bez predaha. Isto toliko vremena nije okusio ni mrvice. Smršavio, očiju crvenih i ispijenih od cigaretnog dima, sjedio je za pisaćim stolom na 88. katu. Mučili su ga glad i san. Konačno je s uspjehom mogao podvući crtu ispod Summermad afere. Uzdahnuvši, pustio je da mu ruke padnu; tada je u prostoriju ušao raznosač telegrama.

»Čemu mogu zahvaliti za ovo zadovoljstvo?«, prostenjao je Lobisser s posljednjom snagom.

NA POVRŠINI RIBNJAKA DEVONSHIRE U MADISON– PARKU PLIVA DVA KILOGRAMA HEROINA — STOP

Lobisser je teturajući ušao u Madison–park. Bilo je pola šest navečer. Nad parkom se nadvila kasnoljetna vrućina. Kiosci s osvježavajućim pićima i snack–barovi već su bili zatvoreni. Lobissera je od gladi peklo u trbuhu. Majke s djecom napuštale su lijepe zelene površine. Tu i tamo zamijetio bi pokoji par na šarenim klupama. Jezerce Devonshire bilo je najveće umjetno jezero u Madison–parku. Lobisser se iznemoglo spustio na jednu klupu. Grčevito je nastojao držati oči otvorene i rastreseno je promatrao ribnjak. On se prostirao pred njim zelen i tih, blatnjav i blistav. Po njemu je veličanstveno klizilo otprilike tucet labudova. Osim toga nije se primjećivalo ništa drugo. Izdaleka je čuo buku s roada. Još jedanput je otvorio zgužvani telegram.

NA POVRŠINI RIBNJAKA DEVONSHIRE U MADISON– PARKU PLIVA DVA KILOGRAMA HEROINA — STOP

Hm. Osim labudova nije se vidjelo ništa drugo što bi plivalo. Ali — zanimljivo! deset labudova, plivajući u konvoju, uvijek je po jezeru kružilo istom stazom, dok su dva apatično, vratova povijenih unatrag, skoro nepomično plutala uz rub. Lobisser je razmišljao ... dva labuda ... dva kilograma heroina. S naporom je ustao i prišao onim mirujućim labudovima. Oči su im bile zatvorene, a glasali su se tihim, umiljato–gugutavim glasom. Sada se Lobisser sjetio jednog starog drogeraškog skandala. Durterova banda imala je običaj heroin ušiti u trbuhe janjaca. Tako su potpuno sigurno u Sjedinjene Američke Države unijeli tone i tone heroina!

Lobisser je dotaknuo jednog labuda. Životinja kao da je malko uzdahnula. Aha! Pa to su dva ovisnika! Izvukao je oba labuda iz vode, a oni se nisu ni najmanje opirali. Zatim je s njima brzo napustio park.

Ušavši u svoj stan, Lobisser je bio toliko iznemogao i iscrpljen glađu da više nije mogao jasno razmišljati. Sve pokrete je izvodio poptuno mehanički. Nožem je labudovima odsjekao glave. Iz kredenca je izvadio tavu, metnuo u nju masnoću i maslac, stavio tavu na štednjak, očerupao labudove, bacio ih u masnoću koja je zacvrčala — i naposljetku sa životinjskom pohlepom pojeo obje životinje zajedno s heroinom koji je bio u njima. Nedugo nakon toga zaspao je duboko, a tijekom spavanja pohodili su ga stravični snovi. Između ostalog, u njima se stalno pojavljivao raznosač telegrama u liku anđela i govorio bez prestanka:

»Ti detektivska nulo! Ja sam vjesnik tvoje sreće! Sada je i tebe zapala velika sreća! Ti detektivska nulo! Ja sam ...«

Lijepi, prostran svijet

Dragi prijatelju!

Moram Ti priopćiti čitavu gomilu radosnih vijesti! I ustinu se nadam, a znajući kako često patiš od depresija, da Ti neću ići previše na živce pričama o svome uspjehu; ali život je, eto, lijep, ma mislim da je divan, čudesan! Trenutno nisam kod kuće, kao što si možda vidio po adresi pošiljaoca. Nalazim se u krevetu na traumatologiji u Bolnici cara Franje Josipa, i to u predivno mekanom bolničkom krevetu u ogromnoj bolničkoj sobi. Sav sam u gipsu i zavojima, od glave do pete, bijel poput snjegovića, samo tu i tamo nekoliko tamnocrvenih mrlja od zasušene krvi; ne mogu se, doduše, pogledati u ogledalo jer se ne mogu micati, ali rečenica mog strica trebala bi biti točna: »Ti izgledaš poput vlastitog gipsanog odljeva!«

Imam više lomova na rukama, nogama i rebrima, a natučena je i moja tvrda glava; ali meni ipak izgleda da mi taj mali let s četvrtog kata ni u kom sličaju nije naškodio! Sasvim suprotno! Osjećam se bolje nego ikad prije! Pohlepno udišem ustajali bolnički zrak, na drugom kraju orgomne bolesničke sobe vidim malen prozorčić, plavu točkicu, a to je sigurno prekrasno plavo sunčano nebo. Proljeće je, stvarno, osjećam ga čitavim tijelom! Medicinske sestre su divne, čarobne, kako me gledaju svojim sumnjičavim pogledom i lijepo mi se obraćaju kao da je to meni potrebno. Mislim, tu su svi tako ljubazni!

I liječnik, koji svaki pola sata važno umaršira sa jednom finom injekcijom, vedar je i pun optimizma, stalno se šali i naziva me »naš mali jedriličar« i još svakako drugačije.

Hrana je fantastična, bez obzira na to što mogu jesti samo tekuće. (To ću se poslije više veseliti poštenoj bečkoj šnicli!) Ali pustimo sad male životne radosti! Ti sigurno želiš znati kako je došlo do mog malenog leta kroz prozor.

Dobro. Moja draga supruga, kao i cijela moja zanimljiva i uzbudljiva obiteljska situacija krivi su za moje ponašanje. Zapravo, sve je započelo već prije dvije godine. Tada se moja Gertrud do grla zatreskala u mog prijatelja Richarda! Ja joj to nikada nisam zamjerio. Tijekom svih godina, dokle god je taj odnos trajao, ona od mene nije čula niti jedne jedine riječi bijesa. Ja sam tu vezu smatrao prekrasnom! Njih dvoje bili su kao stvoreni jedno za drugo! Ona svijetla, on crn, ona malo niža i vitka, on nabijen i visok! Upoznali su se na tenisu, imali su, dakle, iste ambicije i mogli su razgovarati o istim stvarima!

Jasno, Gertrud mi je o tome pričala tek nekoliko mjeseci nakon njihovog prvog susreta. Bila je predivna kada je sa suzama u očima i spuštena pogleda pripovijedala o onome što sam ionako već znao, ali o čemu sam šutio jer bi joj možda bilo neugodno. I ja sam rekao da Richarda iskreno volim. Ona se ipak, iz moralnih razloga, ne bi htjela rastati od mene. Osim toga, spomenula je našeg sina, mora misliti i na njega.

Kada sam to čuo skoro sam se onesvijestio od radosti; ako se dobro sjećam, suze su mi izbile na oči! Ja sam bio veseo, a ona je bila tužna! Uistinu mi je bilo žao Richarda i Getrude u toj njihovoj bezizlaznoj situaciji, jer je ona bila udata, a on oženjen. Upitao sam Gertrud kako bih joj mogao pomoći. Na to je ona predložila da tri puta tjedno, navečer, odem nekuda iz stana. Smatrao sam to dobrim prijedlogom, tako sam dobio priliku češće ići u kino ili u kazalište.

Sjedeći sam u kazalištu, pogleda nepomično uprtog u pozornicu, obično sam ih zamišljao, to dvoje dragih ljudi, kako se grle, miluju, kako stenju i sopću, kako u presretni i kako se raduju prekrasnom životu. Često sam pri tom i zaboravio pratiti radnju kazališnog komada kojeg sam gledao! Sjedio sam sav utonuo u sebe i plakao suzama radosnicama!

Nakon uživanja u kulturi obično sam još odlazio na piće i razmišljao o svemu i svačemu, o Bogu i o svijetu. Odlazio sam na šetnje u park i pri tome spoznao nesalomljive zakone prirode. Koliko mi je sve to koristilo! Kakvo sam obrazovanje stekao! Konačno sam pronašao put k sebi! Moj život je dobio dublji smisao!

Jednoga dana prišla mi je Gertrud s novim planom. Htjela je Heinza, našeh malog sina, poslati u dom. Dakako, ja sam pristao. Heinz je, čini se, ionako patio od neke čudne osamljenosti, boravak u domu samo mu je koristio. Ja još ni danas ne razumijem zašto se on tome toliko suprotstavljao! Pa mi za njega želimo samo najbolje! Ja sam ga s nekoliko malih šala brzo umirio, a dom mu, barem početku, nije bio nimalo neprijatan.

No jednoga dana primio sam razglednicu iz Afrike! Heinz je zbrisao iz doma i auto–stopom otputovao na Crni kontinent! Dakle, kako sam ja bio ponosan na svog potomka! Ja u svojoj mladosti ništa nisam želio više nego otići na izlet u Afriku! Već sam ga u mašti vidio kako s crnoputim vršnjacima odlazi u lov na lavove! Kako sa čimpanzama prelijeće s krošnje na krošnju, kako jaše na slonovima, i tako dalje, i tako dalje. I Gertrud i Richard bili su oduševljeni Heinzom i veselili su što je klinac već toliko daleko lunja po svijetu.

Tijekom vremena moj odnos prema Gertrud i Richardu postao je opet intimniji. Često, vrativši se kući, ležali su ti dragi i do ušiju zaljubljeni ljudi još uvijek goli u bračnom krevetu, presretni i prilično pijani. Onda me Gertrud pozvala neka legnem k njima i pijem s njima! U takvim sutucijama znalo je biti vrlo veselo. Richard je često ostajao kod nas u krevetu čitave noći. Odjećali smo se dobro, a Gertrud i Richard bili su vidljivo sretni što su pronašli gledatelja za svoje dražesne prizore! I ja sam uživao u toj vječnoj igri prirode, a pokatkad sam ustajao i zapisivao filozofske bilješke u malu bilježnicu, u kojoj sam (samo za osobnu uporabu) sastavljao neku vrst filozofije radosti.

Jednog lijepog jutra oglasilo se zvono, a pred vratima je stajao gospodin iz policije. Javio mi je da se moj sin Heinz objesio u Madridu! Majka priroda uzela je svoj danak posegnuvši kandžama svojih zakona!

Podrhtavao sam od žestine! Pošao sam prema spavaćoj sobi da vijest priopćim Gertrud i Richardu; ali ipak sam se predomislio jer im nisam htio smetati. Pohitao sam iz kuće. Sunce mi je udarilo u oči, drhtio sam od mahnite radosti! Čitavoga dana jurio sam od jedne birtije do druge, u meni je ključalo, u meni je na pomolu bilo nešto veliko!

Sa zalaskom sunca vratio sam se kući. Tamnoljubičasto sunce i kuće obojene narančastom bojom izgledale su veličanstveno. Poželio sam zaurlati od sreće. Svijet je bio tako lijep. Utrčao sam u sobu, Gertrud i Richarda zatekao sam u snu.

»Zašto tako tužno ležite, vi ljudske krpe!«, povikao sam, »otvorite prozore i pustite unutra prelijepu večer!«

Ali Gertrud i Richard ostali su ležati kao da su od olova, a ja sam se osjećao sve lakše i lakše. U glavi mi se pjenilo, mislio sam da ću jednostavno poletjeti u vis. Gipka koraka prišao sam prozoru, otvorio ga, raširio svoja ogromna krila, zalepršao, odlijepio se konačno od prozorske daske i u velikom skoku poletio u lijepi, prostrani svijet! Ja se nadam, dragi prijatelju, da Ti je već prilično dobro, a ako nije, neka Te ovo pismo razvedri i ohrabri!

Meni u ovom trenutku ne može biti bolje! Sada, nažalost, moram prekinuti, jer preda mnom ponovno stoji dragi striček doktor s jednom izvrsnom injekcijom u ruci!

Dragi prijatelju! grli te Tvoj prijatelj

Manfred

Sada sam toliko sita ...

jedna moja prateta uvijek je nakon jela govorila: sada sam toliko sita da ni listić više ne bih pojela. ali nekako je saznala da se ostali tome smiju. na to je promijenila svoju uzrečicu i govorila samo još: sada sam toliko sita da ni listić više ne bih poj. ali nekako je saznala da joj se ostali tek sada uistinu smiju, pa je promijenila svoju uzrečicu i govorila samo još: sada sam toliko sita da ni listić vi. ali nekako je, jasno, saznala, da joj se sad ostali još više smiju, pa je promijenila svoju uzrečicu i govorila samo još: sada sam toliko sita da ni. ali nekako je — kako to već ide — opet saznala da se ostali time baš kraljevski zabavljaju, pa je promijenila svoju uzrečicu i govorila samo još: sada sam toliko sita da. ali nekako je saznala da su ju ostali zbog toga ismijali da je sve tutnjilo, pa je opet promijenila svoju uzrečicu i nakon jela govorila još samo: sada sam toliko sita d. ali nekako je slučajno saznala da je ostali ne shvaćaju baš ozibljno, pa je promijenila svoju uzrečicu i govorila samo još: sada tam toliko si. ali nekako je, na svoje zaprepaštenje, ipak saznala da joj se ostali zbog toga rugaju, pa je promijenila svoju uzrečicu i govorila samo još: sada sam toliko. ali nekako je — ljude ne možeš zaustaviti da pričaju — pukim slučajem saznala da joj se ostali, usprkos kraćenja uzrečice, još uvijek smiju, pa je promijenila svoju uzrečicu i govorila samo još: sada sam. ali nekako je — k vragu — ipak saznala da joj se ostali zbog toga malo manje smiju, pa je promijenila svoju uzrečicu i govorila samo još: sad. ali nekako je saznala da joj se ostali zbog toga sada tako smiju, pa je promijenila svoju uzrečicu i govorila samo još: s. ali nekako su ipak do nje došle glasine da se ostali zbog te njezine uzrečice vraški zabavljaju, pa je zaključila da odsada nakon jela ništa više neće reći, već lijepo ustati i otići u kuhinju. u kuhinji se tada zaključala, pa je, turivši glavu u lonac — da nitko ništa ne čuje — mirno rekla: »sada sam toliko sita da ni listić više ne bih pojela.«

S njemačkog jezika preveo i priredio Dubravko Torjanac