Prilog o poznavanju života prostitutki u Bizantu

Već pristupajući problemu povijesti žena u Bizantskom Carstvu, može se zaključiti kako izvori rijetko spominju žene i bilježe detalje o njihovom životu. Izuzetak su životi carica i istaknutijih plemkinja, no i tu se rijetko nalaze podaci koji bi nam pružili cjelovitu sliku za iscrpniju analizu. Veći problem nastaje kod proučavanja povijesti žena iz srednjeg i nižeg sloja, koje nisu imale prilike ostaviti traga ili biti zabilježene u izvorima. Kod povijesti prostitucije preostaje analizirati vrijedne hagiografije, te komparirati podatke kako bismo izdvojili dragocjene podatke. Druga vrsta izvora su zakonici iz kojih možemo donijeti zaključak o socijalnom statusu žena i moralnim normama vezanim uz seksualno ponašanje.

Prema hagiografijama svetaca sa područja bizantske Palestine, Sveta Zemlja, a posebno Jeruzalem vrvio je prostitutkama. Bizantski erotski epigrami, pogotovo Agathiasa Scholasticusa1, uglavnom opisuju susrete sa prostitutkama na ulicama. Upravo takve scene odigravale su se u Jeruzalemu, dok su kroz mračne ulice prostitutke nudile svoje usluge. Ali poznato je da su preferirale više trgove kao radni prostor. Neke su radile i u svojim kućama, neke organizirano za svodnike, a neke i samostalno kao Marija iz Egipta koja je kasnije proglašena sveticom.2

Bizantskim prostitutkama područje djelovanja bilo je ograničeno, kao i u starom Rimu. Postojali su posebno određeni dijelovi grada u kojima su se mogle dobiti seksualne usluge. Taverne, prenoćišta i slična mjesta uz glavne putove imala su sve što bi putnicima moglo zatrebati, pa tako i prostitutke. Zapravo su djevojke koje su radile u barovima bile istovremeno plesačice, konobarice ali i prostitutke. Prema djelu Codex Justinianus3 žene koje su radile u krčmama nisu mogle biti optužene za preljub, pošto ih se smatralo prostitutkama. Kako bi spriječili da kršćanski putnici podlegnu ovakvim iskušenjima, svećenstvu je bilo zabranjeno ulaziti u takva mjesta, a uskoro su svećenici počeli otvarati nova prenoćišta za hodočasnike, na glavnim hodočasničkim rutama.

Postojale su i organizirane javne kuće, a izvori iz šestog stoljeća spominju poznate bordele u Jerihonu i Jeruzalemu4. Prostitutke zaposlene u ovakvim organiziranim bordelima imale su status robova. Bile su vlasništvo svodnika(leno) ili »madame«(lena).

Jedna takva bizantska javna kuća nedavno je iskopana u Bet Shean–u, ranije zvanom Scythopolisu, u Palestini5. Javna kuća bila je sastavljena od više dijelova. Jedna strana gledala je na ulicu i tu su stajale djevojke mameći prolaznike. Postojao je i sporedni, diskretniji ulaz osiguran za ugledne goste, kojima je bilo u interesu da ostanu anonimni. U tom sklopu postojala je i kupelj, brojne odaje i terase. U Bizantu su postojale dvije vrste prostitutki; glumice i kutizane(scenicae). Siromašne prostitutke bile su uglavnom djevojke koje su bježale od bijede na selu i u velikom broju dolazile u gradske centre poput Konstantinopola ili Jeruzalema. U Justinijanovim Novellae6 se navodi kako su očevi mladih djevojaka sa sela dovodili svoje kćeri u Konstantinopol, dogovarajući se sa svodnicima oko udomljavanja. Nisu za njih dobivali više od nekoliko zlatnih novčića(solida). Nakon takve sramotne razmjene, jedina plaća ovakvim jadnim djevojkama bila je obuća, odjeća i dnevni obrok.

Potpuno bez znanja i zaštite bile su laki plijen za kriminalce i svodnike. Scenicae su bile u puno boljem položaju, ali to je bio zatvoren krug djelovanja, pošto su kćeri od majki nasljeđivale vještine. Jedna od takvih kćeri bila je i carica Teodora koja je živjela u 6. st. i uzdigla se od prostututke do bizantske carice i žene Justinijana I. Uz svoje dvije sestre glumila je u moralno diskutabilnim predstavama. Ivan Efežanin spominje kako je došla iz bordela. Upravo njen primjer dokazuje kako su bizantske kurtizane, baš kao i one u staroj Grčkoj, mogle postići zavidnu razinu političkog utjecaja. Navodno puno prije puberteta, Teodora je radila u konstantinopolskom bordelu kao jeftina »muška prostitutka«, a tek kako je ušla u pubertet započela je raditi na sceni. Pošto nije znala ni pjevati ni plesati, bila je dio opscenih predstava, a njeni klijenti bili su i sluge7.

Većina prostitutki, nazvane pornai, živjele su u velikoj bijedi. Bile su to ropkinje ili nepismene djevojke sa sela koje nisu imale nikakav legalni status. Ukoliko su imale svodnike, smatrale su se njihovim vlasništvom, potpuno neslobodne i podčinjene volji i zlostavljanjima nadređenih.

Razlika između kurtizana i pornai bila je u njihovoj novčanoj vrijednosti.

U vrijeme Justinijanove vladavine izvori8 nam govore kako je bilo jeftino otkupiti prostitutku. Koštala je oko pet solida, za jedan solid manje moglo se dobiti devu, a pola solida više koštala je mula. Tako je financijska vrijednost žene bila izjednačena sa životinjama. Što se tiče plaćanja usluga, bilo je jeftino i lako doći do prostitutki. Hagiografije iz sedmog stoljeća iz Aleksandrije9 daju nam detaljne podatke o cijenama seksualnih usluga. Sveci su kupovali njihovo vrijeme kako bi ih preobratili, kao na primjer sveti Vitalius. On je dnevno zarađivao, kao obični radnik, 1 keration koji je vrijedio 72 folleisa. Za jedan folleis mogao je pojesti grah, a za 71 folleis dobio bi prostitutku, koju bi naravno pokušao preobratiti na kršćanski život.

Ukoliko prostitutke nisu nekoliko dana imale klijente, to bi za njih značilo glad. Marija iz Egipta, kada bi zarađivala dobro u Aleksandriji, jela je ribu i pila skupa vina, dolazeći na skupe zabave10. Većinom su bogatstva imale u skupocjenom nakitu. Prokopije donosi podatak11 da su stanovnici Edesse 539, kako bi otkupili svoje sugrađane iz perzijskog zarobljeništva, zamolili prostitutke za pomoć, koje su svojim nakitom ih otkupile.

Pretpostavlja da su draguljima i nakitom izbjegavale oporezivanje i tako jedino mogle stvoriti sigurni posjed.

Sa dolaskom kršćanskog svjetonazora, svaki oblik seksualnosti koji nije bio povezan sa prokreacijom bio je osuđen. 390. car Teodozije ediktom je, pod prijetnjom smrtne kazne, osudio mušku prostituciju12. Primjenom ovog edikta u Rimu muške prostitutke izvlačili su iz bordela i žive palili pred podivljalom svjetinom. No, u orijentalnom dijelu carstva, muška prostitucija ostala je legalna, čak je u doba Konstantina I. uveden poseban porez na nju. 533. Justinijan je homoseksualnost svrstao pod preljub, a kazna je bila smrtna13. Već 529. Justinijan je pokušao stati na kraj prostituciji djece kažnjavajući sve koji su sudjelovali u tom poslu, a posebno vlasnike bordela, a 535. proglasio je nevažećima sve one ugovore kojima su očevi prodali svoje kćeri svodnicima14. Iako su svodnici bili strogo kažnjavani za prostituciju djece, kada se radilo o ženama, zakon je zaobišao vidjeti to kao kriminal. Bizantska administracija je gledala na posao carskog inspektora za bordele kao na vrlo častan i ugledan posao, pa je čak 630. biskup Palerma bio zadužen za njega15.

U doba starog Rima u centru potražnje bili su dječaci prostitutke, a u Bizantu to mjesto zauzele su djevojčice. Većina kupljenih djevojčica sa sela nisu imale niti deset godina, a Marija iz Egipta započela je sa prostitucijom sa dvanaest. Napuštena djeca činila su veliki dio te skupine. Neimaština i glad bili su najveći razlozi prodaje djece, a razmjeri su bili ogromni, pošto su crkveni oci raspravljali o problemu incesta između očeva i prodanih kćeri.

Veliki dio prostitucije obavljao se u javnim kupeljima. Tu su se susretale i kurtizane i najsiromašnije prostitutke, a u takve kupelji pristup je bio zabranjen časnim ženama. Jedna takva kupelj otkrivena je u Ashqelonu, datirana između 4. i 6. stoljeća. U kanalizaciji bilo je pronađeno više od stotinu skeleta novorođenčadi, naguranih jedno na drugo, zajedno sa novčićima, smećem i životinjskim kostima. Inače je nemoguće očuvati dječji skelet pošto se vrlo lako lomi i raspada, pa se pretpostavlja da su ova djeca bacana odmah nakon smrti u odvode. Jako dobro očuvani skeleti, analizom stručnjaka, doveli su do zaključka znanstvenika da su sva djeca bila otprilike isto stara u trenutku smrti. Procijenjeno je sa velikom sigurnošću da su djeca odmah nakon poroda bila ubijena i bačena u odvode, pošto prema dentalnim analizama nisu doživjela niti tri dana16. Dakle prostitutke nisu koristile javne kupelji samo kao radni prostor, već su tu rješavale i problem neželjene djece. Ova činjenica bila je poznata crkvenoj hijerarhiji, pa su oni kupelji izjednačavali sa grijehom i požudom.

Što se tiče kazni za blud, hagiografije vrve primjerima posrnulih redovnika, koji su popustivši iskušenjima platili bolestima svoje grijehe. Već u ranom razdoblju carstva spominjao se sifilis, iako su mišljenja podijeljena o tome. Prema novijim istraživanjima sifilis je bio raširen i u staroj Grčkoj i Rimu17.

Osim što bi se za blud platilo bolešću, crkveni oci smatrali su da prostitutke nose još jedan grijeh sa sobom. Seksualni odnosi koji nisu imali kao svrhu prokreaciju bili su osuđeni od strane crkve. Zabranili su analne odnose, oralne odnose, sodomiju i prostituciju kao neprokreativne oblike snošaja.

Rabini i kršćanski svećenici pisali su o tome kako prostitutke vrše kontracepciju. Vjerovalo se da su znale određene položaje u kojima neće zanijeti, a ako bi se to dogodilo imale su posebne otrove i igle kojima su uklanjale trudnoću. 374. carevi Valens i Valentinijan I. zabranili su čedomorstva pod prijetnjom smrtne kazne18. Bez obzira, uobičajena praksa se nastavila i dalje. Iako je uobičajeno da su se ubijala ženska djeca, u slučaju ranije spomenutog kupališta, upravo se suprotno dokazalo. Većina skeleta je muškog spola, a objašnjenje je jednostavno. Djevojčice su bile othranjene i uklopljene u posao koji bi naslijedile od majki. Tako su se starije prostitutke osiguravale da se o njima ima tko brinuti kad one same ne mogu više raditi, a i mlade prostitutke bile su novi izvor prihoda.

Sveta Marija iz Egipta

Kao primjer hagiografskog izvora koji najživlje opisuje život prostitutki tog doba donosim sažeti prikaz životopisa svete Marije.

Sveta Marija iz Egipta bila je preobraćena prostitutka iz Aleksandrije koja je pokajanjem i asketizmom postigla svetost i time dala nadu u spasenje svakom kršćaninu. Ako bludnica i teška griješnica može predavanjem Bogu postići oprost, onda je svakom kršćaninu omogućen spas kroz ispravan kršćanski život. Marijin životopis daje zanimljive informacije o svakodnevnom životu u Aleksandriji i Jeruzalemu, o hodočašću, o kultu Pravog Križa i palestinskom redovničkom životu.

U najranijim verzijama teksta Marija nije prikazana kao prostitutka, već kao žena koja je izabrala pustinjački način života u pećini, kako muškarce ne bi dovodila u napast. Živjela je osamljenim i asketskim životom, predajući se meditacijama i molitvi.

Proširena i promijenjena verzija potječe iz 7. stoljeća, a njen autor je carigradski patrijarh Sophronios19. Priču o Mariji iz Egipta napisao je u jednostavnom, ali vrlo živom stilu, upotrebljavajući dijaloge kako bi oživio radnju. U prvoj trećini priče nalazi se pripovjetka o njenom griješnom životu u Aleksandriji, razuzdanoj mladosti i preobraćenju te odlasku u pustinju. Ovaj životopis postao je jako popularan kod suvremenika, što zbog jednostavnosti teksta, što zbog intrigantne radnje. Što se tiče stvarne kronologije Marijinog života, usprkos mnogim pokušajima ona nije nikada uspješno sastavljena. Čak se vodila rasprava oko činjenice da li je ona zaista postojala ili je izmišljeni lik. Jedine odrednice u životopisu su Marijine godine, u različitim razdobljima njena života. Bila Marija iz Egipta stvarna ličnost ili ne, u 6. i 7. stoljeću na području Sirije, Palestine i Egipta potojale su žene koje su se posvetile asketskom životu i pustinjaštvu. Ukoliko Marija nije stvarna ličnost, bilo je takvih žena u njeno doba, koje su mogle poslužiti kao inspiracija za svetački životopis.

Prema Sophronijevoj priči, Marija je napustila dom i roditelje kao djevojčica od dvanaest godina i počela raditi kao prostitutka u Aleksandriji. Takav život vodila je sedamnaest godina, kada se ukazala prilika da zajedno sa hodočasnicima krene u Jeruzalem na svetkovinu. Nju nije zanimala u tom trenutku vjera, već je krenula za boljom zaradom, davajući se mornarima za prijevoz. Smatrala je da će među hodočasnicima pronaći više mušterija, a u Jeruzalemu nastavila je sa prostitucijom. Na dan svečanosti kad su se kosti sveca pronosile kroz grad, pridružila se povorci u nadi da će primamiti novu mušteriju. Ali kako je pokušala ući u crkvu, nevidljiva sila odbila ju je tri puta, i preplavio ju je osjećaj pokajanja zbog njena griješna života. Tada usred suza, primjetila je kip Djevice Marije kojem se zavjetovala, ukoliko joj dopusti da uđe u crkvu i pokloni se križu na kojem je Isus umro, da će se odreći svjetovnog života i pokloniti se volji Djevice Marije, neka ju vodi prema iskupljenju. Još jednom pokušala je stupiti u crkvu i ovog je puta bez teškoća uspjela. Pokajala se i pomolila pod svetim križem i nakon toga se obratila svetoj Mariji da ju usmjeri na putu iskupljenja. Odjednom je čula glas koji ju je uputio da pređe Jordan i da će onda pronaći duhovni mir. Iste večeri Marija je došla na Jordan i pridružila se svetoj zajednici koja je bila posvećena Krstitelju. Slijedeći dan prešla je rijeku i nastavila kroz pustinju. U pustinji je živjela sljedećih 47 godina, živeći na biljkama i vodi, kada ju je sreo Zosimus, redovnik koji je prema običaju svog reda došao provesti post. Čim su se susreli, nazvala ga je po imenu i prepoznala ga kao svećenika, a nakon nekog vremena ispričala mu je svoju životnu priču.

Jedno vrijeme molili su zajedno, a po njegovu odlasku tražila ga je da se sljedeće godine nađu na Veliki Četvrtak na rijeci Jordan te da ju pričesti. I zaista kada je došao taj dan Zosimus je donio hostiju i sve potrebno, a Marija je prešla rijeku hodajući po vodi. Nakon što je primila pričest, osjetila se oslobođenom i odriješenom svih grijeha, a Zosimusu je rekla da na kraju godine dođe na mjesto gdje su se prvi puta sreli. Kada je došao slijedeće godine pronašao je Mariju mrtvu, uz njezine posljednje želje. Tražila je da ju pokopa i dopisala je da je umrla isti dan kada je primila pričest. Pomogao mu je prema legendi lav, koji je pripremio njen grob zajedno sa Zosimusom i pokopao ju. Po povratku u svoj samostan

ispričao je priču o svetoj Mariji iz Egipta20. Ova svetačka legenda ukazuje na princip produhovljenja i otkupljenja grijeha kao i kod primjera Marije Magdalene.

Valja spomenuti na kraju da u samom društvu bizantske prostitutke nisu bile obilježene posebnom odjećom ili nekakvim sramotnim simbolom kao što je praksa bila na zapadu.Na primjer, u Milanu propisana odjeća bila je crni ogrtač, dok u Firenci prostitutke su nosile rukavice i posebne zvončiće na svojim šeširima. Građanin koji bi našao prostitutku odjevenu u drugačiju odjeću od propisane, mogao ju je javno skinuti na mjestu susreta21.

Prostitutke su smatrane potrebnim elementom, pošto supruzi i majci nisu bile dopuštene neke stvari u seksualnom ponašanju, pa je muškarac rađe trebao to obaviti sa prostitutkom. Bile su dio društva i imale svoju stalnu ulogu i svrhovitost, od onih najsiromašnijih, pa do raskošnih kurtizana. Unatoč nastojanjima crkvene i svjetovne hijerarhije da suzbije prostituciju već od prvih dana kršćanstva kao državne religije, prostitucija je u Bizantu nastavila živjeti i prakticirati se u svim društvenim slojevima kao što nam govore brojni izvori, prvenstveno narativni.

Literatura

Alice Mary Talbot, Holy Women of Byzantium, Dumberton Oaks, Washington, D.C., 1996.

Donald M. Nicol, Bizantske plemkinje, Utopija, Beograd, 2003.

Dauphin Claudine, Brothels, Baths and Babes Prostitution in the Byzantine Holy Land, Classics Ireland 3, 1996 ŠAt UCDš

Galatariotou, Catia, »Holy Women and Witches: Aspects of Byzantine Conceptions of Gender«, Byzantine and Modern Greek Studies 9 (1984/85)

Richards, Jeffrey. Sex, Dissidence and Damnation: Minority Groups in the Middle Ages. New York: Routledge, 1994.

Bullough, Vern L. »Prostitution in the Later Middle Ages.« Sexual Practices and the Medieval Church. Ed. Vern L. Bullough and James Brundage. Buffalo: Prometheus Books, 1982.

R.C. McCail, ’The Erotic and Ascetic Poetry of Agathias Scholasticus’, Byzantion 41, 1971.

Jill Harries, The Theodosian Code, Cornell University Press, Ithaca, N.Y., 1993.

Okko Behrends, Rolf Knütel, Berthold Kupisch, Corpus Iuris Civilis I. Institutionen, Mueller C.F., Heidelberg, 1997.

Procopius Caesarensis, Tajna historija, Stvarnost, Zagreb, 1988.

H.B Dewing, Procopius:History of the wars, Books 1–2 (Persian War), Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts,1914.

1

R.C. McCail, ’The Erotic and Ascetic Poetry of Agathias Scholasticus’, Byzantion 41 (1971), str. 215.

2

Alice Mary Talbot, Holy Women of Byzantium, Dumberton Oaks, Washington, D.C., 1996.

Hagiografiju Marije iz Egipta napisao je Sophronios u šestom stoljeću. On je bio posljednji jeruzalemski patrijarh prije pada grada u arapske ruke

3

Jill Harries, The Theodosian Code, Cornell University Press, Ithaca, N.Y., 1993.; 9.9.28

4

Claudine Dauphin, Brothels, Baths and Babes Prostitution in the Byzantine Holy Land, Classics Ireland, Volume 3 (1996)

5

Claudine Dauphin, Brothels, Baths and Babes Prostitution in the Byzantine Holy Land, Classics Ireland, Volume 3 (1996)

6

Okko Behrends, Rolf Knütel, Berthold Kupisch, Corpus Iuris Civilis I. Institutionen, Mueller C.F., Heidelberg, 1997.; Novella 14

7

Procopius Caesarensis, Tajna historija, Stvarnost, Zagreb, 1988.

8

Okko Behrends, Rolf Knütel, Berthold Kupisch, Corpus Iuris Civilis I. Institutionen, Mueller C.F., Heidelberg, 1997.; Novella 39.2

9

Claudine Dauphin, Brothels, Baths and Babes Prostitution in the Byzantine Holy Land, Classics Ireland, Volume 3 (1996)

10

Alice Mary Talbot, Holy Women of Byzantium, Dumberton Oaks, Washington, D.C., 1996.

11

H.B Dewing, Procopius:History of the wars, Books 1–2 (Persian War), Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts,1914, 2.13.4.

12

Jill Harries, The Theodosian Code, Cornell University Press, Ithaca, N.Y., 1993, 9.7.6

13

Okko Behrends, Rolf Knütel, Berthold Kupisch, Corpus Iuris Civilis I. Institutionen, Mueller C.F., Heidelberg, 1997,, 4.18.4

14

Okko Behrends, Rolf Knütel, Berthold Kupisch, Corpus Iuris Civilis I. Institutionen, Mueller C.F., Heidelberg, 1997, Novellae 14

15

Claudine Dauphin, Brothels, Baths and Babes Prostitution in the Byzantine Holy Land, Classics Ireland, Volume 3 (1996)

16

Claudine Dauphin, Brothels, Baths and Babes Prostitution in the Byzantine Holy Land, Classics Ireland, Volume 3 (1996); ovo istraživanje provedeno je 1986. u sklopu Harvard–Chicago ekspedicije, a analizu kostiju proveli su stručnjaci Jeruzalemskog sveučilišta

17

Isto; smatra se da je sifilis donesen u Barcelonu 1493. sa Kolumbovim otkrićem, no postoje otkrića koja datiraju iz 3–5. stoljeća poslije Krista, gdje je dokazan na fetusu u trudnoj ženi, u nekropoli u Costobelle.

18

Jill Harries, The Theodosian Code, Cornell University Press, Ithaca, N.Y., 1993.; 9.14.1

19

Alice Mary Talbot, Holy Women of Byzantium, Dumberton Oaks, Washington, D.C., 1996, str. 12.

20

Alice Mary Talbot, Holy Women of Byzantium, Dumberton Oaks, Washington, D.C., 1996,str 93.

21

Bullough, Vern L. »Prostitution in the Later Middle Ages.« Sexual Practices and the Medieval Church. Ed. Vern L. Bullough and James Brundage. Buffalo: Prometheus Books, 1982, str. 176–186