Ponukani pobožnošću i znatiželjom

Pod pojmom hodočašća danas se nerijetko podrazumijeva osebujan vid turizma koji je tek u manjoj mjeri obilježen pobožnim namjerama. Imajući u vidu visoki stupanj organiziranosti hodočasničkih putovanja, pri čemu se čimbenik iznenađenja i nesigurnosti smatra nepoželjnim i neprofesionalnim ispadom, a odstupanje od zadanih vremenskih i prostornih odrednica stvara loš image o organizatoru putovanja, ne čudi nas da se u recentnoj popularnoj i znanstvenoj literaturi fenomen hodočašća i hodočasnika pojednostavljeno poistovjećuje sa turizmom i turistima. Pri tome neoprezni istraživači često odlaze toliko daleko u svojim zaključcima da često današnja hodočašća poistovjećuju sa srednjovjekovnim i pritom nepravedno pojednostavljuju sliku o jednom aspektu srednjovjekovnog svakodnevnog života u kojem su snažno prisutna bila dva osnovna pokretačka svojstva — pobožnost i avanturizam.

I

Ia. Podržavatelji i protivnici hodočašća u srednjem vijeku

O pobožnim odnosno religioznim razlozima kao ključnim prilikom donošenja odluke o odlasku u hodočašće u sveta mjesta kao npr. Jeruzalem, Rim, Sveti Jakov u Composteli, Assisi, Recanati ili Aachen, svjedoče razne vrste vrela kao npr. putopisi, dnevnici, knjige oprosta (Libri indulgentiarum), vodiči za hodočasnike, zemljovidi, planovi, ilustracije, oporuke te crkveni zakoni vezani uz hodočasnike. Sva ova vrela jasno pokazuju da osnovnu motivaciju srednjovjekovne hodočasničke pobožnosti i odlaska u sveta mjesta treba tražiti u vjerovanju hodočasnika u nadnaravne moći svetačkih relikvija. Hodočasnici koji su se upućivali u udaljena hodočasnička mjesta jednostavno su bili uvjereni da su sveci od Boga bili nagrađeni natprirodnim kvalitetama usmjerenim na dobrobit svih vjernika kao izraz božje milosti. Ovom je vjerovanju i nadi u srednjem vijeku pogodovala činjenica da gotovo niti jedna bolest, a osobito one teže kao lepra ili kuga koje su povremeno decimirale europsko stanovništvo, nije bila medicinski izlječiva. Pri tome se, naravno, najviše vjerovalo da je izlječenje moguće odlaskom u izvorišna kršćanska sveta mjesta, dakle u Jeruzalem i Rim.

Nema sumnje da su pojedinci povremeno hodočastili iz profesionalnih odnosno poslovnih razloga ili iz potrebe za avanturom, pustolovinom, ponukani znatiželjom i željom za upoznavanjem drugih regija, gradova i kultura. Budući da se u hodočasničkim središtima, osobito onim internacionalnima u koja su se povremeno slijevale rijeke hodočasnika iz raznih europskih zemalja, okupio i sloj ljudi koji je ovdje boravio iz određenog osobnog interesa (npr. trgovci svih vrsta pa i oni lažnim relikvijama, prostituke, razbojnici ili lopovi) prakticiranje hodočašća povremeno je negativno kritizirano od strane teoloških autoriteta kao npr. sv. Jeronima kao ponosa dalmatinskih humanista, sv. Augustina, Honorija od Autuna, Stjepana Burbonskog i Guiberta od Nogenta. Iz hrvatskih krajeva osobito nesklon prakticiranju hodočašćenja bio je učeni zagrebački biskup bl. Augustin Kažotić (o.1260.(1265–1323) koji je upozoravao na razne opačine koje su činili hodočasnici na proštenjima gdje su se pojedinci opijali i tukli. Na prijelazu iz srednjovjekovlja u razdoblje humanizma i renesanse opća kriza Crkve izazvala je sve učestalije negativne kritike prakticiranja hodočašća, ali ovaj puta ne osuđujući samo hodočasnika već i Crkvu, pa i samog papu, kao poticatelje ove prakse. Tako sredinom 15. st. Ivan Česmički, student u Ferrari i Padovi te znameniti hrvatski humanist i pripadnik intelektualne elite na dvoru Matije Korvina, zapisuje ove stihove u epigramu u kojem ismijava hodočašće u Rim jubilarne 1450: »sve u Rim se žuri, sav svijet u Grad se sliva, / od tolikih ljudi nijedno mjesto sobodno ne osta. / Ta lakovjernost hoće li im koristiti, ne znam, / al’ znam da će papi koristiti dosta.« U tom ozračju i jedan od najutjecajnijih humanista konca 15. i početka 16. st. Erazmo Roterdamski piše djelo. »Upute za kršćanskog viteza« (Enchiridion militis Christiani, 1501.) u kojemu, između ostaloga, kritizira prakticiranje hodočašća riječima: »Je li doista tako velika stvar ako tjelesno posjetiš Jeruzalem dok su u tebi samome i Sodoma, Egipat i Babilon?« ili »Ti vjeruješ da će svi tvoji grijesi i uvrede biti isprane...odlaskom na jedno malo hodočašće«. No, bez obzira na upozorenja i kritike učenih crkvenih autoriteta, pobožnost i intelektualna znatiželja pojedinaca te pozitivne materijalne posljedice u korist Crve potaknuli su crkvenu hijerarhiju da još jače podupre prakticiranje hodočašćenja. Osobito snažan poticaj porastu broja hodočašća prema zalazu srednjeg vijeka dale su tzv. jubilarne ili svete godine koje su svoje teološko opravdanje imale u Bibliji. Prvu je Jubilarnu godinu 1300. proglasio papa Bonifacije VIII. (1294–1303.), a poslije toga ona se proglašavala svakih pedeset, potom svakih trideset tri, te konačno svakih dvadeset pet godina. Vremenski se okvir vrlo brzo sužavao jer su crkvene vlasti odmah uočile bogatstvo materijalnih prihoda koje je Crkvi donosio dolazak stotina tisuća pa I milijuna hodočasnika u Rim tijekom jubileja.

Ib. Počeci hodočašćenja u Hrvatskoj

Povijesna vrela sa područja današnje Hrvatske svjedoče o prakticiranju hodočašćenja hrvatskih vjernika već od ranog srednjeg vijeka. Tako je dubrovački kroničar Dinko Ranjina u djelu Anali di Ragusa spomenuo zavjetno hodočašće svećenika Ivana koji je 843. godine pošao u Jeruzalem. Pored ovog prvog sačuvanog sjedočanstva o hrvatskim hodočasnicima, u znamenitom Evanđelistaru iz Cividalea zabilježena su imena skupine najviših hrvatskih zemaljskih dostojanstvenika (kneza Trpimira, Bribine, Petra, Marije, Dragovida, Presile, Trpimirovog sina Petra, te nešto kasnije i kneza Branimira) koji su u 9. st. hodočastili u Cividale. O hodočasnicima iz nižih društvenih slojeva u hrvatskim, ali i općenito u europskim, vrelima toga vremena nema spomena.

Ic. Hodočasnička pokretljivost dostiže vrhunac u kasnom srednjem vijeku

No, u razdoblju razvijenog, a posebice kasnog srednjeg vijeka dolazi do procesa širenja prakticiranja hodočašća kao posljedice povišenja materijalne razine života, porasta životnog standarda pripadnika svih društvenih slojeva, povećanja sigurnosti mreže putova i drugih preduvjeta. Time se po prvi puta pružila realna mogućnost pripadnicima nižih društvenih slojeva da se zapute u hodočašća. Tako je od sredine 13. stoljeća broj hodočasnika iz dalmatinskih komuna, kao na primjer Senja, Raba, Zadra, Šibenika, Dubrovnika i Kotora, ali i iz kontinentalne Hrvatske znatno porastao. Kao najpopularnija hodočasnička središta među stanovnicima kontinentalne Hrvatske i Dalmacije razvijenog I kasnog srednjeg vijeka ističu se Rim, Santiago de Compostela i Jeruzalem (tzv. peregrinationes maiores). U drugu skupinu pripadaju hodočasnička mjesta vezana uz kult Bogorodice i kultove svetaca pripadnika siromašnih redova dominikanaca i franjevaca u Austriji, Njemačkoj i Italiji kao npr. Recanati, Assisi (Porcijunkula), Pesaro, Monte Gargano, Loreto, Bari i Monte Sancti Angeli u Apuliji (tzv. peregrinationes minores). Treća skupina hodočasničkih središta bila su ona smještena vrlo blizu komunalnih središta kao npr. sv. Blaž u Kotoru ili sv. Marija u Ulcinju ili pak ona vezana uz štovanja kultova svetaca — zaštitnika gradova i komuna. U kontinentalnoj Hrvatskoj, odnosno u Slavoniji jedno od najvažnijih regionalnih hodočasničkih središta od druge polovine 15. st. postaje Ilok — mjesto pokopa sv. Ivana Kapistranskog. Pri tome je važno istaknuti da je izbor nekog grada ili mjesta za hodočasničko središte uvijek imalo pozitivan odraz na razvitak gospodarstva takvih mjesta. Sam odlazak u hodočašće zahtijevao je znatan novčani izdatak ne samo za siromašnije gradske slojeve stanovništva već i za bogatije trgovce i obrtnike ali i pripadnike gradskog plemstva i patricijata. Velikaši iz kontinentalne Hrvatske i Slavonije i članovi njihovih obitelji putovali su okruženi brojnom oružanom pratnjom, a budući da je njihovo hodočašće bilo raskošnije i luksuznije zahtijevalo je znatno veća financijska izdavanja. Vrijedno je spomenuti epizodu hodočašća brojnih slavonskih plemića iz prve polovine 15. st. koji su, tijekom odlaska kralja Žigmunda na carsko krunjenje u Rim, hodočastili u pratnji kralja ad limina apostolorum Petri et Pauli. Tamo su posjetili sva hodočasnička središta poznata po čudesima, a mnogi od njih kupili su i relikvije pojedinih svetaca na tamošnjem razvijenom tržištu svetačkim moćima.

Id. Sigurnost na putu pružaju odlično ustrojene cestovne mreže, osnivanje konačišta i gostinjaca

Na izuzetno razgranatoj mreži pomorskih putova i kopnenih cesta kojima su putovali europski, pa tako i hrvatski hodočasnici, u razvijenom I kasnom srednjem vijeku i renesansi nastaju brojni gostinjci i hospitali koji su ugošćivali pripadnike svih narodnosti. Hodočasnici su mogli prenoćiti i u samostanima, u ranijem razdoblju benediktinskim, a u kasnijem i u franjevačkim i dominikanskim koji su u Hrvatskoj, a posebice u Dalmaciji nicali već od sredine 13. st. (npr. u Zadru i Dubrovniku). Na istočnoj obali Jadrana već od 14. st. u svakoj značajnijoj komuni (Poreč, Pula, Cres, Pag, Rab, Zadar, Šibenik, Trogir, Split, Brač, Hvar, Korčula i Dubrovnik) organizirani su privatni gostinjci u kojima su strani hodočasnici na putu u Svetu Zemlju mogli pronaći okrjepu u hrani i piću kao i prenoćište. O tome svjedoči nekoliko sačuvanih stranih putopisa iz 14. i 15. st., npr. irskog franjevca Franje, Pietra Casole i Conrada von Grünenberga, koji su u svojim dnevničkim zapisima zabilježili niz vrijednih podataka o životu u našim srednjovjekovnim i renesansnim gradovima. Istovremeno su ti putnici znatno obogaćivali kulturnu, intelektualnu i umjetničku klimu naših ionako razvijenih komuna te bili vjesnici i donosioci informacija iz bliskih i udaljenih europskih regija.

Ie. Hodočasnička pokretljivost podjednako je proširena među muškarcima i ženama

Opće povećanje sigurnosti putovanja zbog organiziranja mreže kopnenih i pomorskih putova i cesta, organiziranja mreže gostinjaca i samostana u kojima su hodočasnici mogli pronaći konačište, hranu i piće omogućili su da se žene, vjerojatno po prvi puta u europskoj povijesti, uključe u opću društvenu pokretljivost koja je do tada bila isključivo u domeni muškaraca. Naime, do tada su mobilni dio društva činili isključivo muškarci i to ukoliko su se profesionalno bavili trgovinom, vojništvom, diplomacijom ili su bili studenti, intelektualaca ili umjetnici. Od 13. stoljeća, pozivajući se na hodočašće kao općeprihvaćeni čin pobožnosti, i žene su se znatnije uključile u tijekove europske pokretljivosti. Štoviše, podatci iz kasnosrednjovjekovnih i renesansnih vrela hrvatske, a posebice dalmatinske provenijencije, svjedoče da su u 15. i 16. stoljeću hrvatske žene u jednakoj mjeri kao i muškarci participirale u sve izraženijoj pokretljivosti Europljana iz svih društvenih slojeva.

II.

IIa. Mala komuna, brojni hodočasnici. Primjer Raba

Jedno od najzahvalnijih vrsta vrela za proučavanje fenomena pobožnosti diljem Europe, pa tako i u Rabu na koncu srednjeg vijeka, su oporuke komunalnog stanovništva. U ovom radu promatrane zabilježila su dvojica rapskih notara — Andrija Fajeta i Toma Stančić — i to za razdoblje od 1450. do 1453. godine, dakle za vrijeme kada je sastavljanje privatno–pravnih dokumenata postao potreba i običaj proširen jednako među muškarcima i ženama i jednako u svim komunalnim društvenim slojevima. Tako je za ovu priliku razmotreno stotinjak rapskih oporuka, a hodočašća se spominju u njih čak trideset i pet, što znači da je svaki treći oporučitelj spomenuo jedan od dva osnovna vida hodočašća — osobni ili zamijenski. Imajući u vidu da se radi o komuni sa prilično malim brojem stanovnika (oko 1500) jasno je da su hodočašća u kasnosrednjovjekovnom Rabu bila jedan od najomiljenijih izraza kršćanske pobožnosti. Nema sumnje da je na tako veliki broj rapskih hodočasnika u navedenom razdoblju veliki utjecaj imala i činjenica da se 1450. slavila jubilarna godina kada je podjeljivan opći oprost grijeha.

IIb. I osobna i zamijenska hodočašća

Iako je sredinom 15. stoljeća organizacija hodočašća (brodovlje, putovi, konačišta, gostinjci) već bila na zavidnoj razini, bitno različitoj od nesigurnih vremena 10, 11. ili 12. stoljeća, kada su najbrojnija hodočašća bile križarske vojne, pak je i u to vrijeme najveći broj spomena hodočašća bio vezan uz tzv. zamijenska hodočašća. Tako se u rapskom uzorku spominje čak 29 zamjenskih i samo 6 osobnih hodočašća. Jedan od razloga za takvu raspodjelu svakako leži u činjenici da se radi o analizi specifičnog izvora, oporuka, koje su sastavljane uglavnom nedugo prije smrti, kada je sastavljač bio tjelesno onemoćao ili bolestan (corpore languens) te nije bio sposoban za veće tjelesne napore. Nesumnjivo je jedan od razloga malom broju osobnih hodočašća (u tom su slučaju hodočasnici svjesni opasnosti koje prijete na putovanju sastavljali oporuke) bio i u pojavi novog čimbenika nesigurnosti, posebice na pomorskim putovima, Osmanlija koji su u to vrijeme već gusarili Istočnim Mediteranom i Jadranom, otežavajući odlazak u Rim, Jeruzalem ili Sv. Jakov de Compostela.

IIc. I žene i muškarci

Obzirom na spol oporučitelja, zanimljivo je da je daleko veći broj ženskih oporučitelja ostavljao oporučne legate za hodočašća (14) dok je samo 7 muškaraca učinilo isto. No, kada se razmatra udio muškaraca i žena u osobnom hodočašću, on je jednak pa su to učinili tri muškarca i tri žene. Zanimljivo je pritom primjetiti da su osobna hodočašća jednako prakticirali pripadnici svih slojeva rapske komune. Tako je prvo zabilježeno osobno hodočašće ono na koje je krenuo presbiter Thomas de Cancarella prior sancte Catherine de Cancario predicatorum zaputivši se ad sanctum sepulcrum domini, dakle u Jeruzalem.1 Uz njega hodočastili su i neki Petar habitator Arbi koji odlazi ad limina apostolorum Petri et Pauli,2 zatim Margareta, podrijetlom iz Požege, koja je u Rabu radila kao služavka (seruicialia) i zaputila se u Rim,3 potom patricijka nobilis domina Marija de Zaro koja odlazi u Rim,4 Rabljanka iz nižeg gradskog sloja imenom Boža koja se također uputila u Rim,5 te Ivan, habitator Arbi koji isto odlazi u Rim.6 Zanimljivo je ovdje spomenuti da su sve spomenute osobe na samom početku oporuke isticale da svoju oporuku sastvaljaju svjesni mogućih opasnosti (pericula). Također, svjesni činjenice da je za odlazak na tako dalek put osnovni preduvjet bila tjelesna pripremljenost, svi su istaknuli da su u trenutku sastavljanja oporuka sanus/sana corpore, odnosno tjelesno zdravi.

IId. I bogati i siromašni

Način financiranja odnosno pokrića troškova hodočašća kasnosrednjovjekovnih Rabljana zabilježen jeu tek nekoliko oporuka. Tako su tri Rabljanke ostavile novac za zamjenska hodočašća koja su trebala biti financirana iz njihova miraza, u jednom slučaju, onom nobilis dominae Frane, udovice Paulina de Maza, oporučiteljica ostavlja novac jednom hodočasniku od prodaje nekog zemljišta dok drugog namiruje u gotovini dodijelivši mu četiri zlatna dukata.7 Konačno, Juraj de Avantazio traži da se hodočasnik kojeg on izabere financira novcem dobivenim od prodaje njegovih vinograda i kuće u Rabu.8 Kao što se vidi iz navedenih primjera, odlazak u hodočašće bio je prilično velik financijski teret za svakog hodočasnika. Odlasci u daleka hodočasnička središta ponekad su zahtijevala golema novčana izdvajanja, posebice ako se radilo o hodočasnicima iz redova patricijata koji su bili skloni nešto luksuznijem načinu putovanja i smještaja. O tome jasno svjedoče privatno–pravni dokumenti stanovnika drugih dalmatinskih komuna. Tako je za put u udaljeni hodočasnički centar, kao na primjer Jeruzalem, trebalo izdvojiti i po nekoliko desetina dukata, a za onaj u bliže središte (na pr. za hodočašća u Rim i Assisi) između 5 i 10 dukata. Kotorski građanin Bazilije Matijev ostavio je 100 perpera (oko 25 dukata) nekom dobrom čovjeku koji bi išao u hodočašće.9 Nažalost, Bazilije ne navodi odredište u koje se imalo hodočastiti. Drugi kotorski građanin, Franjo Markov Bazilijev, ostavio je 20 perpera (oko 5 dukata) quod dentur uni homini, qui vadat Romam, dakle za hodočašće u Rim. Da je odlazak u hodočašće bio veliki izdatak potvrđuje i činjenica da je na primjer kuća u Zadru sredinom 14. stoljeća imala cijenu 40 dukata, dok je cijena konja bila 5 do 6 dukata. Stoga možemo zaključiti da je odlazak u hodočašće zahtijevao znatan novčani izdatak ne samo za siromašnije gradske slojeve stanovništva već i za pripadnike gradskog plemstva i patricijata. No, kao i stanovnici ostalih dalmatinskih komuna i Rabljani su se u financiranju hodočašća pro anima sua snalazili na različite načine.

IIe. I blizu i daleko

Obzirom na učestalost spomena pojedinih hodočasničkih svetišta u koja su hodočastili petnaeststoljetni Rabljani kao najpopularnije se ističe Rim kamo je tijekom tri razmatrane godine hodočastilo čak 15 Rabljana. Na tako velik broj hodočasnika, pored relativne blizine vječnog grada, zasigurno je utjecala i već spomenuta činjenica da je 1450. bila jubilarna godina. Imajući u vidu golemu popularnost siromašnih redova, posebice snažan utjecaj franjevačke pobožnosti i kulta sv. Franje, među urbanim pučanstvom s konca srednjeg vijeka razumljivo je da su Rabljani osobito rado hodočastili u Porcijunkulu u Assisiju (11 hodočasnika). Sva ostala znamenita hodočasnička središta bila su znatno manje zastupljena: hodočašće u sv. Mariju u Recanatu spominje se četiri puta, u Sv. Jakov de Compostela tri, u Jeruzalem dva, te u sv. Antun u Vienni i u sv. Bernard u Akvileji jednom. Zanimljivo je primjetiti prilično slabu brojnost hodočašća u Sv. Jakov de Compostela i Jeruzalem koji su pripadali samom vrhu srednjovjekovne hodočasničke pobožnosti i spadali su u skupinu najpopularnijih hodočasničkih središta. Uzrok tako slaboj zastupljenosti hodočašća u Sv. Jakov treba tražiti u faktoru goleme zemljopisne udaljenosti, nužnosti kombiniranja pomorskog i kopnenog putovanja te u visokoj cijeni troškova putovanja. Uz spomenute faktore, vrlo malen broj hodočasnika u Jeruzalem mogao je biti posljedica i prilično nestabilne političke i vojne situacije u Svetoj Zemlji zbog velikog pritiska Osmanlija na tom području 50–ih godina toga stoljeća (1453. pao je Carigrad). Stoga i ne čudi da da je samo jedan hodočasnik bio spreman, pa i dovoljno hrabar, da se osobno uputi u Jeruzalem. Bio je to već spomenuti svećenik Toma de Cancarella koji se odvažio na put u Svetu Zemlju navodeći pritom da je sanus mente, intellectu et corpore sed prefectus ad sanctum sepulcrum domini et timens naufragia que inde euenter possent.

* * *

Zaključimo na kraju ovog kratkog priloga o rapskim kasnosrednjovjekovnim hodočašćima da svaka rapska oporuka u kojoj se spominje hodočašće ima svoju intimnu priču, posebice u slučaju kada se vrši osobno hodočašće i kada su oporučitelji svjesni da se možda i neće vratitit sa tog dalekog i opasnog puta. Zato i ne čudi kada već spomenuta Marija de Zaro svjesna opasnosti putovanja u Rim traži quod subito post euis decessus cottidie usque ad vnum annum celebrari debat pro anima eius vna missa parua per fratres commemorantes in conuentu sancte Euphemie insule Arbi. Jednako je intimna i priča koju je u svojoj oporuci zabilježio gore spomenuti Juraj de Auantazio koji je tražio da neka osoba izvrši hodočašće u sv. Jakov. No, posebno je zanimljiv motiv kojim je Juraj bio potaknut. Naime, prije više godina Juraj se zavjetovao da će izvršiti hodočašće u Sv. Jakov za dušu neke osobe, ali zbog bolesti nije mogao izvršiti dani zavjet. Zato sada traži neku drugu osobu koja će to učiniti, a koju je spreman bogato nadariti novcem od prodaje vinograda i kuće u Rabu. Kako god bilo, rapski su hodočasnici znatno doprinjeli, putem miroljubive komunikacije i razmjene ideja i znanja sa drugim europskim narodima zapadnog kršćanstva, inkorporiranju hrvatskih prostora u srednjovjekovno zapadnoeuropsko civilizacijsko okruženje.

1

Državni arhiv u Zadru (dalje: DAZd), fond Rapski bilježnici (dalje: RB), bilježnik Toma de Stanciis (dalje: TS), kut.2, sv.4, fol.55’–56.

2

DAZd, RB, bilježnik Andreas Faeta (dalje: AF), kut.1,sv.IV, fol. 1168’–1169.

3

Isto, fol. 1173.

4

Isto, fol. 1176–1176’.

5

DAZd, RB, TS, kut. 2, sv. 6, fol. 42.

6

RB TS/kut.2/sv.6; f.37–89; god.1451–1456.

7

Isto, fol. 52.

8

Isto, fol. 39.

9

ut detis alicui bono homini, qui ire voluerit ad passagium.