Otvaranje knjižnica prema javnosti u novovjekovnom razdoblju

Na razvoj knjižničarstva na europskom prostoru tijekom novovjekovlja snažno su utjecali Gutenbergovo otkriće tiskarskog stroja i proizvodnja papira1, te niz novovjekovnih otkrića i tehnoloških izuma koji su poticali raznovrsne promjene na širem društvenom planu, bolji protok informacija i učinkovitiju komunikaciju. Krajem srednjeg vijeka knjiga i knjižnica sve više izlaze iz okvira samostana te postaju sredstvo prijenosa informacija. Bogati gradovi (npr. Beč, Pariz, Brugge, Köln i dr.) i sveučilišta tijekom 15. stoljeća počinju više ulagati u knjigu i knjižničnu djelatnost, a knjiga počinje gubiti prijašnji dekorativni i kultni karakter. S pojavom tiskarstva razvija se nakladnička djelatnost i povećava čitalačka publika — snažan poticaj dobiva nabožna, didaktička, zabavna i slična literatura namijenjena puku. Postupno se stvara mreža trgovina knjigom i tiskarskim potrepštinama. Pored stacioniranih knjižara, djeluju i putujući knjižari i trgovci, a razvijaju se i veliki sajmovi knjiga u Frankfurtu na Majni i Leipzigu. Tisak pomaže širenju novih ideja, te utječe na formiranje javnoga mnijenja u vjerskim i političkim borbama. No, istovremeno dolazi do progona knjige (npr. cenzura od strane svjetovne i crkvene vlasti, spaljivanje knjiga i dr.).2

U kontekstu knjižnične filozofije početkom novovjekovnoga perioda važno je spomenuti Konrada Gesnera koji je u djelu Bibliotheca universalis, objavljenom 1545. godine, postavio temelje bibliografije. Gabriel Naudé je 1627. u djelu Advis pour dresser une biblioth#que razvijao tezu da razvrstavanje i izlaganje knjiga treba polaziti sa stajališta svrsishodnosti. Također, i njemački filozof i knjižničar Gottfried W. Leibniz se u svojem djelu De ordinanda bibliotheca založio za praktičnu raščlambu knjižnoga fonda, držeći da vrijednost knjižnice počiva na njezinoj korisnosti, dostupnosti i jednostavnom načinu uporabe građe.3

»Glavni radovi o knjižničarstvu (Bibliothekslehre), većina kojih je govorila o knjižnicama odnosno o strukturi i sređivanju njihovih zbirki, objavljuju se tijekom 17. i 18. stoljeća u Njemačkoj u zbornicima, među kojima su posebno zanimljivi Maderusov zbornik iz 1666, Capellov iz 1682. i Koeleriev iz 1728. Prema Zolleru, knjiga P. Erdta Die Anleitung für angehende Bibliothekare prvi je rad koji osvjetljuje knjižničarstvo sa svih strana.«4 Uza sve navedene radove, međutim, tek se od početka 19. stoljeća susrećemo s teorijskim radovima njemačkih knjižničara, Martina Schrettingera, Friedricha Adolfa Eberta, Johanna Georga Seizingera i mnogih drugih, koji u svojim djelima na osnovu iskustva iz prakse nastoje u potpunosti sagledati probleme knjižničarstva i izgraditi temelje znanstvene discipline koja proučava njegove fenomene. U povijesti knjige 19. stoljeća jedan od najvažnijih elemenata je snažan razvoj knjižne proizvodnje. Tako je u Njemačkoj godišnja proizvodnja oko 1800. godine iznosila oko 3.300 tiskanih djela, polovinom stoljeća ona doseže brojku od 10.000, a krajem 19. stoljeća porasla je do 25.000.5

Tijekom vremena mijenjao se vanjski izgled knjižnica. Dok su se za vrijeme većeg dijela 16. stoljeća knjige odlagale na pultove, postupno se uvriježio običaj stvaranja posebno uređenih dvorana, namijenjenih knjižnicama, a knjige se slažu u pretince polica koje su pričvršćene duž zidova. Budući da su police često sezale do stropa, morala se na pola visine izgrađivati galerija. Sačuvano je više takvih reprezentativnih dvorana, poput one u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču. Taj se stil održao sve do sredine 19. stoljeća kad je nadomješten praktičnijom prostornom organizacijom.6

Mnoge su knjižnice u razdoblju reformacije, odnosno protureformacije i Tridesetogodišnjeg rata bile opljačkane ili uništene. Knjige iz sekulariziranih samostana su dospjele u posjed gradova, te su činile okosnicu fonda gradskih knjižnica (npr. tako su nastale gradske knjižnice u Augsburgu, Frankfurtu, Hamburgu i drugdje).7 U katoličkim zemljama prosvijećeni vladari otvaraju svoje privatne knjižnice javnosti (npr. Mazarinova knjižnica, kraljeva knjižnica u Parizu, dvorske knjižnice u Beču i Münchenu) ili dekretom oduzimaju knjige crkvenim ustanovama i otvaraju zemaljske knjižnice (npr. Marija Terezija i Josip II).8 U okrilju sveučilišta formiraju se važne knjižnice. Tijekom 18. st. formira se niz knjižnica od nacionalnog značaja: u Madridu 1747., u Firenzi 1759., u Parizu 1789. i drugdje. Razvoj i utemeljenje knjižnica tijekom 18. stoljeća nije, u dobrom dijelu slučajeva, izraz opće društvene svijesti i potrebe, već je češće djelo pojedinaca. Osnivanje knjižnica najčešće pomažu prosvijećeni vladari i njihovi knjižničari, imućniji plemići i građani, te istaknutiji znanstvenici. Tako, na primjer, u 18. stoljeću Kraljeva knjižnica u Parizu postaje uzor drugim knjižnicama. Unatoč proklamiranoj otvorenosti većina je vladarskih i crkvenih knjižnica imala više reprezentativnu ulogu, a njihovi upravitelji su bili knjižničari intelektualci poput Lessinga i Leibniza. Knjige u takvim knjižnicama su se kao kurioziteti pokazivale uglednim posjetiocima, dok su drugi korisnici bili malobrojni, a pristup građi nije bio potpuno slobodan.9

Revolucije koncem 18. i u 19. st. u Francuskoj i drugim europskim zemljama, te Napoleonova osvajanja i ratovi rezultirali su uništavanjem i preseljenjem knjiga iz knjižnica (npr. u Metzu, Trieru, Bruxellesu, Vatikanu, Beču i dr.).10 U ovom razdoblju razvoj građanskog društva i začeci nacionalnih pokreta su proklamirali potrebu dokumentiranja povijesti vlastitog naroda. Tako knjižnice sa svojim bogatim fondovima postaju nacionalna središta obrazovanja, kulture i znanosti. Zahtjevi za slobodom tiska i ukidanjem cenzure su ubrzali demokratizaciju pisane riječi, pa sve više dolazi do izražaja ideja o knjižnici kao javnoj i svima dostupnoj ustanovi.11 U tom okviru razvoj knjižnica i pojava knjižnične znanosti predstavljaju jedan od odgovora na niz novovjekovnih znanstvenih, tehnoloških i društvenih revolucija, koje su potencirale porast informacija, te potrebu za kvalitetnijom obradom i organizacijom novonastalih znanja, kako bi ono bilo dostupnije javnosti. »Zbog toga se i proučavanje knjižničarstva, njegove teorije i prakse te mijena što se zbivaju u promjenljivim društvenim zbiljama može postaviti kao jedan od preduvjeta za razumijevanje načina na koje se nastoje ostvariti ciljevi određena društva u određenim društvenopovijesnim okolnostima«12.

Njemačke knjižnice u 18. i na početku 19. stoljeća — opći okvir

Tijekom 18. stoljeća, kao dvije najveće države u Njemačkom Carstvu, izdigle su se Pruska, kojom je vladala dinastija Hohenzollerna, i Austrija, kao nasljedni posjed kuće Habsburg. Obje države su ojačale kroz ratove i proširenja teritorija.13 Također, u obje države bile su tijekom 18. stoljeća, za vladavine Friedricha II. Velikog (1740–1786), odnosno M. Terezije (1740–1780) i Josipa II. (1780– 1790), izvršene značajne administrativne, gospodarske, te sudske i političke reforme, koje su povoljno utjecale na njihov razvoj i napredak, a to je do izražaja došlo osobito u 19. stoljeću.14

Moderne znanstvene knjižnice, nastale na prostoru njemačkih zemalja15, tvorevina su prosvjetiteljstva, tvrdi povjesničar knjižničarstva Georg Leyh. Vodeći njemački prosvjetitelji poput Leibniza i Lessinga djelovali su kao knjižničari te su vrlo jezgrovito formulirali bit znanstvenih knjižnica, a to je, prije svega, potreba da knjiga bude sačuvana i dostupna korisnicima. Upravo u razdoblju prosvjetiteljstva sve više jača svijest o važnosti knjižnice za razvoj kulture i znanosti, pa se u tom kontekstu pojavljuju preteče današnjih institucija (akademije, škole, knjižnice), te se stvaraju zameci znanstvenih disciplina u suvremenom smislu. U svojoj kritici prošlosti, a poglavito srednjovjekovne tradicije, prosvjetiteljstvo se, bazirano na težnji za racionalnim i kritičkim prosuđivanjem zbilje, usmjerava na sakupljanje korisnih i praktičnih znanja, koja će služiti pouci i odgoju naroda.16 Sve do toga vremena knjižnice nisu bile otvorene javnosti, već su postojale samo kao privatne zbirke vladara i plemića, te imućnijeg sloja ljudi. Također, knjižnice često nisu postojale kao samostalne cjeline, već su u velikom broju slučajeva bile vezane uz razne umjetničke i prirodoznanstvene zbirke, te su predstavljale popratni element u funkciji estetskog ili arhitektonskog oblikovanja pozadine. O tome nam jasno govore sačuvane slike Dvorske knjižnice u Beču, te knjižnica u Augsburgu, Leipzigu, Hamburgu i drugdje.17

U novovjekovnom razdoblju postupno se mijenja svijest o funkciji knjižnice, jer se uporaba knjižnice počinje isticati kao nešto korisno i vrijedno, knjižnica postaje važna karika u procesu obrazovanja i razvoja znanosti. Primjerice, 1737. godine osnovano je sveučilište u Göttingenu, koje je posebice istaklo važnost dobro uređene i opremljene knjižnice kao instrumenta za poboljšanje kvalitete nastave. Na tom su sveučilištu bile stvorene duhovne i znanstvene osnove za razvoj knjižnične znanosti i modernih knjižnica, koje su služile kao potpora napretku znanosti u cjelini, smatra G. Leyh.18 Upravo je knjižnica sveučilišta u Göttingenu znatno pridonijela promjeni percepcije uloge knjižnice i razvoju njemačkog knjižničarstva, stavljajući naglasak na potrebu dostupnosti knjižnice za korištenje. Knjižnica postaje tako otvorenija spram korisnika, prostorno se proširuje i postupno povećava svoja financijska sredstva, te se nastoji planski razvijati. U takvim uvjetima i poziv knjižničara dobiva sve veći značaj. Zahvaljujući višestoljetnoj tradiciji i kontinuiranom razvoju, tijekom 18. i 19. stoljeća sveučilišna je knjižnica u Göttingenu, uz pomoć svojih vrsnih knjižničara (kao što su J. M. Gesner, C. G. Heyne i K. Dziatzko), znatno doprinijela unapređenju knjižničarstva i pokušajima utemeljenja knjižnične znanosti.19 Do kraja 18. stoljeća knjižnica je uredila prostor za svoje kataloge, razradila vrlo liberalan sistem posudbe knjižne građe, te je stalno težila proširenju prostora, kako bi se mogle urediti odgovarajuće čitaonice, spremišta i ostali radni prostori. Godine 1800, u ono doba jedna od najnaprednijih europskih knjižnica, sveučilišna knjižnica u Göttingenu imala je već 150.000 obrađenih i katalogiziranih svezaka.20 Inače su sveučilišne knjižnice u njemačkim zemljama tijekom 18. stoljeća imale mali značaj. Uzrok tome je skromni knjižni fond, mala financijska sredstva, skučeni prostor, nedostatak profesionalnog knjižničnog osoblja, te problemi sa grijanjem i rasvjetom. U to su vrijeme, po broju svezaka, među najbogatijim sveučilišne knjižnice u Frankfurtu na Odri (25.000 sv.), Freiburgu (30.000 sv.), Kielu (30.000 sv.) i Ingolstadtu (više od 40.000 sv.). Sveučilišna knjižnica u Beču je već 1777. godine imala 45.000 svezaka, a 1784. je nakon preuzimanja jedne knjižnične zaklade tu brojku udvostručila, te tako postala jedna od najbogatijih srednjoeuropskih sveučilišnih knjižnica.21

Sveučilišne knjižnice su nastojale ishoditi dobivanje obveznog primjerka te razviti sustav razmjene duplikata, budući da se fond uz ova dva načina popunjavao još darovima i povremenim kupnjama građe.22 Mnoge sveučilišne knjižnice, poput onih u Erlangenu, Altdorfu, Gießenu, Beču, Königsbergu, Greifswaldu i drugih, drže knjižnu građu u skučenim prostorima starih dvoraca i samostana. Tek ponegdje postoje male i skromno uređene grijane čitaonice, a posebna soba za knjižničara je rijetkost. Posao knjižničara najčešće su obavljali sveučilišni profesori. Radno vrijeme sveučilišnih knjižnica bilo je raznoliko, pa su tako neke knjižnice poput one u Frankfurtu na Odri, Halleu i Marburgu radile dva dana u tjednu po 2 sata, dok je na sveučilištu u Würzburgu knjižnica bila otvorena 18 sati tjedno zimi i 24 sata tjedno ljeti. Sveučilišna knjižnica u Innsbrucku i Beču je radila svakodnevno prije i poslije podne.23

Od sredine 18. stoljeća njemačke sveučilišne knjižnice sve veću pozornost pridaju izradi kataloga, pa tako možemo u najpoznatijim knjižnicama (sveučilišna knjižnica u Marburgu, Halleu i Göttingenu, te dvorske knjižnice u Dresdenu i Münchenu) pratiti razvoj abecednog, mjesnog, stručnog, predmetnog i drugih vrsta kataloga. Katalozi su bili uvezani ili na listićima, a knjižnice su ih shodno mogućnostima nastojale tiskati, te dati korisnicima na uporabu. No, tijekom 18. stoljeća to je sve još bilo u vrlo primitivnoj formi, smatra G. Leyh.24

Tijekom 18. stoljeća u njemačkim je zemljama broj knjižnica dostupnih javnosti bio vrlo malen, jer se većina knjižnica još uvijek nalazila u okviru samostana, škola, plemićkih dvoraca, te kod bogatijih građana i istaknutijih znanstvenika.25 Postojanje privatnih zbirki zabilježeno je u Berlinu (čak 54 zbirke), Nürnbergu (25 zbirki), Augsburgu (12 zbirki), Altdorfu, Bambergu i drugdje. Takve zbirke često odražavaju interese i sklonosti svojih vlasnika, i ne promoviraju potrebu izgradnje fonda u cilju šireg doprinosa i razvoja obrazovanja. Sve do polovine 18. stoljeća privatne zbirke u odnosu na značaj javnih knjižnica drže primat i po broju i po veličini fonda, a tek u drugoj polovini 18. stoljeća počinje opadati broj privatnih a rasti broj javnih knjižnica. G. Leyh smatra da je upravo postojanje tolikih privatnih zbirki kočilo brži razvoj javnog i znanstvenog knjižničarstva koje je jedino moglo pridonijeti razvoju knjižničarske struke.26 S druge strane, od velike je važnosti istaknuti da su zbirke vlasnika privatnih knjižnica često predstavljale temelj za kasnije stvaranje javnih knjižnica. Tako je privatna knjižnica plemića F. J. von Büllowa bila temelj za nastanak sveučilišne knjižnice u Göttingenu, a zbirka od oko 24.000 svezaka, tajnog savjetnika i direktora konzistorija u Stuttgartu F.W. Frommana, predstavljala je osnovu zemaljske knjižnice u Würtembergu. Dio rukopisa iz zbirke koja je sadržavala 40.000 svezaka, a bila je vlasništvo porotnika i gradonačelnika Frankfurta na Majni Z. K. von Uffenbacha, završio je u knjižnicama u Hamburgu i Frankfurtu. Takvih primjera u Njemačkoj ima još mnogo.27

Na dvorovima vladara, plemića i biskupa (npr. u Beču, Klagenfurtu, Darmstadtu, Weimaru, Dresdenu, Wolfenbüttelu, Münchenu, Würtembergu i drugdje) postojale su raskošne i velike privatne knjižnice, koje su ujedno bile i vrijedni kulturni spomenici, ali i svjedoci bogatstva i moći svojih vlasnika. Primjerice, u Biskupskoj knjižnici u Passauu je koncem 18. stoljeća bilo oko 30.000 uredno katalogiziranih svezaka, koji su bili smješteni u lijepo uređenoj dvorani, te otvoreni za javnost. Također, Dvorska knjižnica u Salzburgu je od 1777. godine otvorena za javnost, a u svom fondu je imala 350 rukopisa i 20.000 svezaka.28

Postupno se i dvorske knjižnice, koje će kasnije preuzeti ulogu nacionalnih ili pokrajinskih knjižnica, počinju sve više otvarati javnosti. U Dvorskoj knjižnici u Beču 1769. godine uređena je čitaonica koja se zimi grijala i bila odgovarajuće osvijetljena, i u kojoj je kustos imao svoj pisaći stol. Za vladavine Marije Terezije uz upravitelja knjižnice u toj su knjižnici djelovala 3 kustosa, 4 skriptora i 3 knjižničarska pomoćnika. Izdaci za osoblje povećali su se od 4.700 fl. u 1765, do 17.400 fl. u 1785. godini. Također, i sredstva za nabavu knjižne građe s vremenom su znatnije povećana. Knjižnica je znatno obogatila svoj fond i stekla vrijedne rukopise zahvaljujući preuzimanju privatnih knjižnica austrijskih vladara, i to prvenstveno Leopolda I., Josipa I., Karla VI., Franje I. i Josipa II. Također, zbog ukidanja isusovačkog reda i reformi Josipa II došla je u posjed vrijednih inkunabula i rukopisa.29

Dvorska i državna knjižnica u Münchenu tijekom 18. stoljeća veliki dio svojega razvoja zahvaljuje sposobnosti svog znanstvenog knjižničara Felixa von Öfelea, koji je izradio kvalitetan abecedni i stručni katalog te katalog rukopisa. Öfele je održavao korespondenciju sa svim značajnijim znanstvenicima svojega vremena, a i sam se bavio znanstvenim radom, pa su mu ove aktivnosti bile od velike koristi za rad na razvoju knjižnice i pri nabavi vrijedne građe. Budući da se težilo uključivanju knjižnice u znanstvenu i književnu djelatnost, bilo je predviđeno da u njenim prostorima članovi Bavarske akademije drže javna predavanja. Tek 1790. godine su uređeni odgovarajući prostori i čitaonica, pa je tada i knjižnica bila službeno otvorena. Novi prostori i sve veće otvaranje spram korisnika, zahtijevali su i odgovarajuća kadrovska rješenja, kako bi se još poboljšala organizacija rada u knjižnici. Stoga je 1797. donesen plan za reorganizaciju rada, koji je uređivao pitanja personalne problematike. Tim planom se utvrđuju obveze knjižničara koji su imali akademski stupanj, pisara, knjižničarskih pomoćnika i ostalih djelatnika. Tako se za red u čitaonici, koja je primala 30 do 40 korisnika, brinuo jedan knjižničar koji je posuđivao knjige, a za korištenje rukopisa se morala tražiti posebna dozvola. Također, bilo je planirano da knjižnica napravi centralni katalog svih javnih knjižnih zbirki u Bavarskoj, te da preuzme ulogu središnje knjižnice. Nedostatak novca i napoleonski ratovi omeli su za neko vrijeme ostvarivanje navedenih planova i razvoj knjižnice.30

Kraljevska knjižnica u Berlinu organizacijski je unaprijeđena nešto kasnije. Godine 1740. imala je 72.000 svezaka, a dnevno je bila otvorena za čitatelje 6 sati. Zahvaljujući pozivu prosvjetitelja Friedricha Nicolaia 1769. godine, da se pomogne razvoju te knjižnice, ona se počela brže razvijati. I kralj Friedrich Veliki je nastojao pomoći nabavom rijetkih djela za knjižnicu. Odobrio je i uređenje radne sobe za knjižnično osoblje. Budući da se građa nije posuđivala izvan knjižnice, od 1789. je čitaonica zimi otvorena 9, a ljeti 13 sati za korisnike. Broj svezaka je do 1786. narastao već na 150.000, a u fond su stizali pokloni vlasnika privatnih knjižnica, kao i obvezni primjerak.31

Već krajem 17. stoljeća i Dresden je bio poznat kao grad koji posebnu pozornost pridaje kulturnom napretku, pa su tako dvorsko plemstvo i visoki državni službenici nastojali pomoći razvoj knjižnica i čitaonica. Kraljevska knjižnica u Dresdenu je do 1785. godine bila smještena u tri paviljona, koji su za njezino javno djelovanje postali premaleni, budući da je od 1748. bio dozvoljen pristup korisnika i javnosti. Prostor za posudbu knjiga je bio vrlo malen, čitaonica je mogla primiti samo šest korisnika, a knjige su bile poredane u dva ili čak tri reda te je do njih bilo vrlo teško doći. Knjižnica je 1786. preseljena u novi prostor, koji je bio pogodniji za rad, pa je tako već 1788. bilo propisano dvokratno radno vrijeme. Od 1763. knjižnica je imala 4 knjižničara i 3 knjižničarska pomoćnika. Koncem 18. stoljeća, nakon uspješnih kupovina, knjižnica je imala 170.000 svezaka te je tako po sadržaju i opsegu postala jedna od najznačajnijih njemačkih knjižnica. Pod vodstvom čuvenog jezikoslovca J. C. Adelunga, započela je i izradu abecednog, mjesnog i predmetnog kataloga te signiranje knjiga.32

Gradske knjižnice u njemačkim zemljama u 18. stoljeću uvelike zaostaju za bogatstvom, značajem i razvojem dvorskih, odnosno kraljevskih, te sveučilišnih i privatnih knjižnica. Razloge za takvo stanje, prema mišljenju G. Leyha, treba tražiti u političkoj snazi plemstva i padu financijske moći gradova, te slaboj kulturnoj klimi i nedostatnim obrazovnim poticajima koji su vladali u gradskim sredinama. Napredak književnosti i znanosti tijekom prosvjetiteljske epohe, potaknuo je nastanak velikih znanstvenih knjižnica, a javne gradske knjižnice su ostale zanemarene u sjeni tih zbivanja, te su djelovale samo kao sakupljači građe, ne razvijajući ostale segmente knjižničnog poslovanja. Knjižna građa gradskih knjižnica obično je bila smještena u okviru škola, crkvi ili zgrada ukinutih samostana. Pojedini gradovi svoje su knjižnice smjestili u prostor gradske vijećnice. U takvim uvjetima nisu u knjižnicama radili profesionalni i stručni knjižničari, već su knjižničarski posao najčešće obavljali pisari, svećenici i gimnazijski profesori. Financijska sredstva kojima su gradske knjižnice raspolagale bila su vrlo malena, te su tako i njihovi fondovi u usporedbi s dvorskim i privatnim knjižnicama bili maleni. Za povećanje fonda, uz rijetke kupovine, najvažniju ulogu su imali pokloni knjiga od strane imućnijih pojedinaca. Pojedine gradske knjižnice su do kraja 18. stoljeća znatno povećale svoj fond, pa je tako, primjerice, knjižnica u Hamburgu 1800. godine posjedovala 100.000 svezaka.33

Razvoju narodnog knjižničarstva, kao i mnogo kasnije na hrvatskom prostoru, doprinijelo je osnivanje čitaonica. Tako su u Parizu već oko 1700. godine otvorene prve čitaonice, a sredinom 18. stoljeća one se počinju osnivati i u manjim njemačkim gradovima. Leyh napominje, da su u ono doba u velikim gradovima, poput Beča ili pak u sveučilišnim gradovima poput Erlangena, Gießena, Heidelberga ili Innsbrucka, čitaonice smatrane neprimjerenim prostorom koji služi za »isprazne razgovore dokonih posjetitelja«.34 Iz toga, se može zaključiti da knjižničari zaposleni u javnim znanstvenim knjižnicama nisu imali razumijevanja za potrebu širenja knjižnice i njezinih usluga u općeobrazovnom i komunikacijskom smislu, premda u tom razdoblju bilježimo porast broja naslova i sve veći značaj znanstvenih i stručnih knjiga i časopisa važnih za razvoj društva i znanosti. Bez obzira na to, s razvojem čitaonica počinju se osnivati i društva čitatelja u mnogim njemačkim gradovima (npr. u Mainzu, Regensburgu, Beču, Nürnbergu i drugdje). Takva društva imala su svoje uređene prostore (kao što su osvijetljene i grijane radne sobe sa stolovima i pisaćim priborom za svoje članove, te sobe za pušenje) i odgovarajuće radno vrijeme, pa je lako uočiti da je njihova usmjerenost na korisnike ponekad nadilazila onu javnih znanstvenih knjižnica.35 U tom smislu, možemo uočiti da su znanstvene knjižnice imale dobru konkurenciju u društvima čitatelja, a s vremenom su i same prepoznale te prihvatile kvalitetna organizacijska rješenja čitaonica (poput dužeg radnog vremena, stvaranja radnih prostora za korisnike, prikupljanja dnevnog tiska i dr.), koja su tijekom 19. stoljeća sve više primjenjivana u radu knjižnica. Iz društva čitatelja i prijatelja knjige počinju se razvijati i određene stručne udruge (medicinske, historijske, umjetničke i druge udruge), koje potiču razvoj stručnih knjižnica i prikupljaju pisanu građu iz svojega područja. Kao primjere dobro organiziranih stručnih knjižnica u 18. stoljeću Leyh navodi Knjižnicu medicinsko–kirurškog kolegija u Dresdenu, Medicinsko–prirodoznanstvenu stručnu knjižnicu u Frankfurtu na Majni, Pravnu knjižnicu u Regensburgu i dr.36

Razdoblje kraja 18. i početka 19. stoljeća u povijesti knjižnica njemačkih zemalja naziva se i dobom sekularizacije. Ono se očitovalo kao jedno kaotično ratno i poratno razdoblje u kojem je bilo izgubljeno, uništeno, rasprodano i odneseno iz njemačkih knjižnica u druge zemlje mnoštvo vrijedne knjižnične građe.37 U vrijeme Francuske revolucije došlo do nacionalizacije i centralizacije knjižnih fondova mnogih crkvenih, samostanskih i dvorskih knjižnica. Zbog političko–teritorijalnih promjena38 ukidaju se ili sele mnoga sveučilišta (npr. Bavarsko sveučilište), a tako su se i knjige premještale, uništavale ili pak mijenjale svoje vlasnike. Zato u to vrijeme sve češće dolazi do objedinjavanja više manjih zbirki u velike knjižnice po uzoru na Nacionalnu knjižnicu u Parizu ili Kraljevsku knjižnicu u Berlinu. Najveće knjižnice poprimaju karakter nacionalnih knjižnica, čiji je osnovni zadatak da prikupljaju i čuvaju knjige tiskane na nacionalnom teritoriju i u inozemstvu, a tiču se vlastitog naroda. Zakonima o obveznom primjerku te knjižnice dobivaju najvažniji dio građe. U 19. stoljeću su, na više mjesta, utemeljene velike javne knjižnice, poput sveučilišnih knjižnica u Erlangenu, Breslauu (danas je to Wroclaw), Würzburgu, Heidelbergu, te pokrajinske knjižnice u Ulmu, Regensburgu i drugdje.39 No, stanovita negativna percepcija spram knjižnica zamjetna je i početkom 19. stoljeća. Tako je, primjerice, F. A. Ebert ustvrdio da su njemačke sveučilišne knjižnice »neudobni, hladni i prašnjavi prostori u koje rijetko tko dolazi«, te ih učiniti svrsishodnijim i bolje prilagođenim potrebama korisnika.40

Jedan primjer razvoja knjižnice na hrvatskom prostoru

U kojoj mjeri su hrvatske knjižnice dijelile sudbinu knjižnica na zapadnoeuropskom prostoru koncem srednjeg vijeka i u novovjekovnom razdoblju razmotrit ćemo na primjeru knjižnice samostana Male braće u Dubrovniku. Ta knjižnica je uspjela tijekom višestoljetnog postojanja prikupiti i sačuvati vrijedno knjižno blago, a ponajprije je služila crkvenim osobama, pa je u tom smislu bila zatvorena za širu javnost. Nepoznati su počeci knjižnice Male braće, ali se pretpostavlja da je nastala prikupljanjem prepisanih, darovanih, baštinjenih i kupljenih kodeksa i rukopisa iz ostavštine pokojne braće. Temeljni fond knjižnice čine knjige franjevačkog samostana sv. Tome apostola na Pilama, kojega je Dubrovačka Republika dala iz strateških razloga srušiti i na njegovu mjestu počela 1317. graditi samostan sv. Frane. Koliko se pazilo na knjige, i kako su knjige bile dragocjene, vidi se iz pisma rektora i vijeća grada Dubrovnika koji od franjevačkog generala 9. srpnja 1440. traže da se ispitaju osobe, na koje je pala sumnja da su otuđili knjige iz sanduka u sakristiji Male braće. U razvoju knjižnice u novovjekovnom razdoblju u osnovi postoje dvije faze: prva, od sredine 13. st. do potresa i požara 1667, te druga, nakon potresa. U razdoblju do potresa knjižnica je imala 7.500 svezaka knjiga klasificiranih prema granama znanosti, te brojne rukopise i dragocjenu zbirku knjiga, koje je kroz osam godina rada pregledno uredio knjižničar o. Vital Andrijašević.

Nakon potresa prionulo se obnovi crkve i samostana, a u međuvremenu je knjižnica dobila mjesto u prostorijama nove bolnice. Izgradnja knjižnog fonda se sporo odvijala, pa je 1680. u Dubrovnik prenesena knjižnica lopudskog samostana. Budući da nove prostorije nisu odgovarale svrsi, knjižničar o. Benedikt je 1695. uspio vratiti knjižnicu u obnovljeni dio samostana, gdje je nekad bila. On je marno radio na uređenju prostorija, nabavi polica i prikupljanju knjiga.

Knjižnica Male braće je nakon potresa bila uređena po principu predmeta i veličine. Tako možemo razlikovati rukopise, propovijedi, djela domaćih pisaca, Sv. pismo s tumačiteljima, djela sv. otaca, knjige iz crkvene i svjetovne povijesti, bogoslovlja, civilnog i kanonskog prava, hagiografska djela, filozofska djela, zabranjene knjige i drugo. No, nije poznat nijedan katalog iz 18. i početka 19. stoljeća. Prvi poznati katalog napisao je 1838. Alojzije Ćurćija, koji je knjige podijelio po strukama.

Knjižnici Male braće su knjige poklanjali nekadašnji članovi samostana. Jedan od najvažnijih mecena knjižnice Male braće bio je trebinjsko–mrkanski biskup Đuro Kružić koji je početkom 16. st. pola svoje knjižnice oporučno stavio Maloj braći, a pola dominikancima. Stonski biskup o. Vinko Lupi Vučić darovao je knjige u vrijednosti 500 mletačkih dukata, o. Frano Cafarelli Dezio, u dva navrata generalni definitor, darovao je oko 200 knjiga, a o. Sebastian Dolci–Slade, redovnik i službeni teolog Dubrovačke Republike, darovao je 500 knjiga. Sa svim tim darovima knjižnica nije uspjela prebroditi početni stadij razvoja. Sebastijan Dolci–Slade je u uvodu povijesti Dubrovačke provincije Reda Male braće ustvrdio da su u našim krajevima knjižnice rijetkost, i da su skromnog knjižnog fonda. Nakon njegove smrti 1777. došlo je do razdoblja zastoja u razvoju knjižnice, koje traje sve do početka 19. stoljeća, kada je o. Benjin Albertini, kasnije skadarski biskup, dao popraviti i preurediti knjižnicu Male braće, koja je bila dosta oštećena za vrijeme vojne okupacije (1806.–1824.) od strane francuske i austrijske vojske.

Ne smiju se svi, kojima je bila povjerena knjižnica, smatrati knjižničarima u punom smislu riječi, jer su neki više bili čuvari knjižnice nego knjižničari. Međutim, ne može se točno reći sto je zapravo služba čuvara knjiga (curatoris librorum). Među najzaslužnije knjižničare do početka 19. st. valja ubrojiti već spomenute o. Vitala Andrijaševića i o. Benedikta.41

Nekoliko kratkih napomena u svezi (ne)istraženosti povijesti hrvatskog knjižničarstva u novovjekovnom razdoblju

Istraživanja koja se tiču povijesti knjižnica i knjižnih fondova, te razvoja knjižničarstva na hrvatskom prostoru ima vrlo malo, a interes profesionalnih historičara za teme ovoga tipa je prilično slab. Nažalost, i u knjižničarskoj zajednici istraživanja povijesti hrvatskog knjižničarstva su sporadična, pa tako mnoge vrijedne knjižnice nisu uopće monografski obrađene. Sve to predstavlja ozbiljne zapreke u prosudbi dosega razvoja i značaja hrvatskog knjižničarstva. Izuzetak čine radovi Aleksandra Stipčevića, u kojima je on naznačio opći okvir za istraživanje povijesti knjige i knjižnica na širem europskom i hrvatskom prostoru.42 Pored njega, vrijedne iskorake na tom području načinile su Eva Verona43 i Dora Sečić44.

Imajući u vidu opći okvir razvoja knjižničarstva na zapadnoeuropskom prostoru u novovjekovnom razdoblju, mogu se uočiti neke sličnosti, ali i razlike, u odnosu na hrvatski prostor. Ovdje ću u tom smislu navesti tek nekoliko kratkih napomena, koje naravno ne iscrpljuju širinu problematike, već ih treba shvatiti kao mogući putokaz u istraživanju povijesti hrvatskog knjižničarstva.

Na temelju historiografskih istraživanja može se reći da su koncem srednjeg i početkom novoga vijeka pojedini hrvatski svećenici i plemići iskazivali posebno zanimanje i skrb za glagoljske knjige na hrvatskom prostoru.45 Juraj IV. Zrinski u 16. stoljeću, kao obrazovan čovjek i mecena, pomagao je tiskanje knjiga. Rad tiskare u Nedelišću se ubraja među važan Jurjev prosvjetiteljski doprinos. On je imao i vrijednu privatnu knjižnicu, održavao je kontakte s istaknutim intelektualcima svojega vremena, a priznati pjesnici, primjerice, Brne Karnarutić i Dominko Zlatarić, su mu posvetli knjige.46 Rod Zrinskih je cijenio knjigu, o čemu svjedoči sačuvani popis knjiga Nikole Zrinskog.

Na hrvatskom sjeveru u 18. st., kada još nije bilo čitaonica, prosvjetnu ulogu toga tipa vršili su Juraj Mulih, Antun Kanižlić, Antun Bačić, Josip Stjepan Reljković i drugi, koji su pisali knjige za vjersku pouku i opismenjavanje puka, ali i u težnji da utječu na stvaranje dobrih manira svojih čitatelja, te da ih savjetuju u upravljanju domaćinstvom.47

U knjižnici Pravoslovne akademije u Zagrebu su u 18. i početkom 19. stoljeća, kao i u najpoznatijim njemačkim sveučilišnim knjižnicama, ravnatelji bili profesori Akademije. Također, problemi sa zapošljavanjem kvalitetnih knjižničara, nedostatkom odgovarajućeg prostora i financijskim sredstvima su gotovo identični.48 No, u hrvatskim okvirima su se procesi razvoja knjižničarstva odvijali nešto sporije i skromnije. Primjerice, koliko je zasad moguće utvrditi knjižni fondovi su opsegom manji. Također, narodne čitaonice na hrvatskom prostoru se osnivaju oko sredine 19. stoljeća (npr. u Zagrebu 1838.) i kasnije. Zagrebačka Nacionalna i sveučilišna knjižnica u modernom smislu počinje djelovati tek 1875. godine s dolaskom Ivana Kostrenčića za ravnatelja.49 Osim toga, stručni knjižničarski časopisi u njemačkim zemljama se počinju tiskati sredinom 19. stoljeća, a na hrvatskom prostoru u prvim desetljećima 20. stoljeća. Slična situacija bila je i s osnivanjem stručnih društava.50 Zato možemo reći da su se procesi razvoja knjižničarstva u hrvatskim okvirima odvijali nešto sporije i skromnije. Postignuća koja se mogu pratiti kroz razvoj njemačkog i austrijskog knjižničarstva očitovala su se i u Hrvatskoj kroz porast broja knjižnica, posebice u drugoj polovini 19. stoljeća. Također, postupno se poboljšavala njihova organizacija prema modelu razvojnih trendova koji su vladali u njemačkim i austrijskim knjižnicama.

1

Aleksandar Stipčević, Povijest knjige, Zagreb 1985, 259–283.

2

Isto, 319–390, te Milan PELC, Pismo — knjiga — slika: uvod u povijest informacijske kulture, Zagreb 2002, 140–149.

3

Tatjana Aparac–Gazivoda, Teorijske osnove knjižnične znanost, Zagreb 1993., 14–15.

4

Isto, 15–16.

5

Svend DAHL, Povijest knjige: od antike do danas, Zagreb 1979, 146–147.

6

Isto, 107.

7

Isto, 85–86.

8

Ferdinand GRASSAUER, Handbuch für österreichische Universitäts und Studien Bibliotheken, Wien 1883, 30–37.

9

M. PELC, n. dj., 164–168.

10

S. DAHL, n. dj., 135.

11

A. Stipčević, n. dj., 485–486.

12

T. Aparac–Gazivoda, n. dj., 13.

13

Čedomir POPOV, Građanska Evropa: (1770–1871), Knj. 1.: Osnovi evropske istorije XIX veka, Novi Sad: 1989, 18. Pruska se uzdigla tijekom stoljetne borbe sa Poljskom i Švedskom, iz koje izlazi kao pobjednik, pa se tijekom 18. stoljeća ujedinila sa Brandenburgom i Berlinom, te je pripojila dijelove Saske i Vestfalije, Šleziju, istočnu i zapadnu Prusku i dio Pomeranije. Austrija, pak, jača u borbi s Otomanskim Carstvom, i osvaja Ugarsku sa njenim južnoslavenskim i erdeljskim (transilvanijskim) posjedima. Na druge načine Habsburzi su došli u posjed Češke, Slovačke, dijelova Poljske, sjeverne Italije i južne Nizozemske (Belgije), a kratko vrijeme su držali i južnu Italiju.

14

Isto, 156–158.

15

Pojam ’njemačke zemlje’ se povijesno, gledano u stoljetnim rasponima, odnosio na različite prostore, koji su tvorili državno–pravno vrlo različite strukture. U tom kontekstu postoji niz historiografskih rasprava koje ukazuju na složenost i prijepore u pokušaju njegovog definiranja. Za detaljnije razmatranje korisno je pogledati Zöllnerovu Povijest Austrije i Le Riderovo djelo Mitteleuropa. U ovom radu pod pojmom ’njemačke zemlje’ misli se prvenstveno na prostore koji su u 18. stoljeću bili u okviru Svetog Rimskog Carstva, a tijekom 19. i početkom 20. stoljeća nalaze se u sklopu Njemačke Konfederacije, odnosno Njemačkog Carstva i zapadnog dijela Habsburške Monarhije (Cislajtanija).

16

Viktor ŽMEGAČ, Književnost i filozofija povijesti. Zagreb 1994, 14–15.

17

Georg Leyh, »Die deutschen Bibliotheken von der Aufklärung bis zur Gegenwart«, u: Handbuch der Bibliothekswissenschaften (2. verm. und verb. Aufl.), Band 3.: Geschichte der Bibliotheken, Wiesbaden 1957, 11–13.

18

Isto, 9–10.

19

Isto, 14–15.

20

Isto, 116–121.

21

Isto, 87–88. U posljednjoj četvrtini 18. stoljeća brojku od 20.000 svezaka nisu bile prešle sveučilišne knjižnice u Halleu, Mainzu, Würzburgu, Gießenu (1786. ima tek preko 14.000 sv.), Heidelbergu (1795. broji 12.000 sv.) i Bonnu (1795. ima 15.000 sv.).

22

Isto, 89, 94–96. Financijska sredstva za kupnju knjiga i rad knjižnica su bila vrlo malena, i na kraju 18. stoljeća iznosila su, primjerice, u Kielu i Marburgu 1.000 talira (to iznosi 1.500 fl.), 600 fl. u Erlangenu, u Ingolstadtu i Pragu između 500 i 600 fl., a u Beču 3.153 fl. godišnje.

23

Isto, 97–102, 106–107.

24

Isto, 121–131.

25

Isto, 21–27. Jednu od najpoznatijih privatnih knjižnica u njemačkim zemljama posjedovao je grof Heinrich von Bünau, čija zbirka je imala 40.000 svezaka. Vrijedne knjižnične zbirke su posjedovali filozofi G. E. Lessing i J. G. Böhme. Mnogi poznati knjižničari, poput Jöchera u Leipzigu, Dähnerta u Greifswaldu, Erscha u Jeni, su spadali u pasionirane sakupljače knjižne baštine. Znanstvenik J. C. Wolf imao je vrijednu zbirku od 24.000 svezaka, koju je ostavio knjižnici u Hamburgu. Sveučilišni profesor G. C. Schwarz je sakupio oko 500 inkunabula i gotovo 12.000 svezaka tiskanih u razdoblju od 1500. do 1550. godine.

26

Isto, 15–17.

27

Isto, 19–21. Tako je, na primjer, saski plemić J. A. von Ponickau je poklonio svoju knjižnicu sveučilištu u Halleu, a nürnberški liječnik i botaničar C. J. Trew je osobnu knjižnicu darovao sveučilištu u Altdorfu. Zbirka G. F. Brandesa, od oko 30.000 svezaka, je tvorila osnovu knjižnice u Oldenburgu.

28

Isto, 27–31.

29

Isto, 35–36.

30

Isto, 37–40.

31

Isto, 41–43.

32

Isto, 44–45. Godine 1764. knjižnica je za 40.000 talira kupila od grofa Bünaua najpoznatiju njemačku privatnu knjižnicu, koja je brojila 42.000 svezaka, a 1768. je kupljena knjižnica grofa Brühla od 62.000 svezaka, dok je 1778. kupljena knjižnica predsjednika dresdenske umjetničke udruge K. H. von Heineckena.

33

Isto, 59–62. Tako su, primjerice, unutar starih samostana bile smještene knjižnične zbirke slijedećih gradova: Lüneburga, Bremena, Hamburga, Lübecka, Frankfurta, Nürnberga, Danzinga i Heilbronna. Manji gradovi, kao Nördlingen, Lindau, Windshem i Kempten, su knjižničnu građu smjestili u crkvene prostore. Sredinom 18. stoljeća knjižnice u Hamburgu, Danzingu i Augsburgu, povećavaju svoj prostor te uređuju grijane čitaonice. Tako su 1730. godine više od 15.000 svezaka imale slijedeće gradske knjižnice: Nürnberg (16.000 sv.), Leipzig (25.000 sv.) i Hamburg (25.000 sv.).

34

Isto, 32.

35

G. Leyh, »Die deutschen Bibliotheken von der Aufklärung bis zur Gegenwart«, u: Handbuch der Bibliothekswissenschaften (2. verm. und verb. Aufl.), Band 3.: Geschichte der Bibliotheken, Wiesbaden 1957, 33.

36

Isto, 33–34.

37

Mnoštvo rukopisa iz njemačkih knjižnica je bilo odneseno u Belgiju, Nizozemsku, Francusku i dr. Usp. G. Leyh, »Die deutschen Bibliotheken von der Aufklärung bis zur Gegenwart«, u: Handbuch der Bibliothekswissenschaften (2. verm. und verb. Aufl.), Band 3.: Geschichte der Bibliotheken, Wiesbaden 1957, 159–164.

38

Č. Popov, n. dj., 160–162, 280–285, knj. 2, 103–127, 363–390. i Jean–François Noël, Sveto Rimsko Carstvo, Zagreb 1998, 191–194. Raspad Svetog Rimskog Carstva i porazi njemačkih država, a naročito slom Pruske 1806. godine u ’četvrtom koalicijskom ratu’, predstavljaju prekretnicu u njemačkoj povijesti. Tada u Pruskoj započinje niz reformi s ciljem promjena u organizaciji države i upravne vlasti (ograničena socijalna reforma, vojna reforma, stvorena je Vlada na čelu s državnim kancelarom, 1809. godine utemeljeno Sveučilište u Berlinu). U razdoblju od 1806. do 1809. godine i u Austriji su bili izneseni zahtjevi za reformama, ali dolaskom Metternicha nastavio se apsolutistički oblik vladavine. 1813. godine raspada se Rajnski savez. Njemačku Konfederaciju stvorenu na Bečkom kongresu 1814/1815. godine, činilo je ukupno 39 država članica. 1834. godine je bio stvoren Njemački carinski savez, koji je imao političku važnost za ujedinjenje Njemačke oko Pruske, a bez Austrije. Godine 1871. je završeno ujedinjenje njemačkih zemalja proglašenjem Njemačkog Carstva. Habsburška Monarhija je uz vojne poraze (Italija 1859. i Sadova 1866.) i ustavne probleme 1867. godine austro–ugarskom nagodbom pretvorena u dualističku Austro–Ugarsku Monarhiju, te biva suočena i s rastom slavenskih nacionalnih pokreta.

39

G. Leyh, »Die deutschen Bibliotheken von der Aufklärung bis zur Gegenwart«, u: Handbuch der Bibliothekswissenschaften (2. verm. und verb. Aufl.), Band 3.: Geschichte der Bibliotheken, Wiesbaden 1957, 151–159, te Dora Sečić, Kraljevska sveučilišna knjižnica u Zagrebu 1874–1918. (doktorska disertacija), Zagreb 1996, 64. Usp. Dziatzkov rad o razvoju i položaju njemačkih knjižnica, s posebnim osvrtom na Prusku, Karl Dziatzko, Entwicklung und gegenwärtiger Stand der wissenschaftlichen Bibliotheken Deutschlands mit besonderer Berücksichtigung Preussens, Leipzig 1893, 96–128.

40

Georg Leyh, »Die deutschen Bibliotheken von der Aufklärung bis zur Gegenwart«, u: Handbuch der Bibliothekswissenschaften, Band 3.: Geschichte der Bibliotheken, Leipzig 1940, 727.

41

Opširnije o utemeljenju i razvoju knjižnice Male braće usp. Mijo BRLEK, Rukopisi knjižnice Male braće u Dubrovniku, knj. 1, Zagreb 1952, 9–16.

42

Npr. usp. Aleksandar STIPČEVIĆ, Sudbina knjige, Lokve 2000, te Isti, Socijalna povijest knjige u Hrvata, Knj. 1.: Srednji vijek: (Od prvih početaka do glagoljskog prvotiska iz 1483. godine), Zagreb 2004. Također, usp. Isti, Cenzura u knjižnicama, Zagreb 1992, te Isti, Kako izbjeći cenzora?, Zagreb 1997.

43

Eva VERONA, Prinosi povijesti Akademijine knjižnice (sadašnje Nacionalne i sveučilišne biblioteke) u Zagrebu: 1814–1874, Zagreb 1987.

44

Dora SEČIĆ, Ivan Kostrenčić: prvi hrvatski sveučilišni bibliotekar = der erste Kroatischer Universitätsbibliothekar = first Croatian university librarian, Lokve 2000.

45

Petar RUNJE, »O vrijednosti i ugledu glagoljskih knjiga u 15. stoljeću«, Slovo, 37(1987), 171–183. Vrijednost i značaj glagoljskih knjiga na hrvatskom prostoru zaslužuje posebno istraživanje.

46

O odnosu Zrinskih prema knjizi usp. Nataša ŠTEFANEC, Heretik Njegova Veličanstva: povijest o Jurju IV. Zrinskom i njegovu rodu, Zagreb 2001, 224–235.

47

Zoran VELAGIĆ, »Nekoliko vidova prosvjetnog rada na hrvatskom sjeveru osamnaestoga stoljeća«, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 17(1999), 111–131.

48

E. VERONA, Prinosi povijesti Akademijine knjižnice, Zagreb 1987.

49

O tome usp. Za pregled Kostrenčićeva doprinosa razvoju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu usp. Dora SEČIĆ, Kraljevska sveučilišna knjižnica u Zagrebu 1874– 1918.(doktorska disertacija), Zagreb 1996. Također, o Kostrenčićevu radu usp. Ivica ZVONAR, »Nastojanja Ivana Kostrenčića oko poboljšanja statusa knjižničara u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu krajem 19. i početkom 20. stoljeća«, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 20/2002, 269–286.

50

Ivica ZVONAR, »Prilog poznavanju njemačkog knjižničarstva i doprinos Ivana Kostrenčića razvoju hrvatskog knjižničarstva u 19. i početkom 20. stoljeća«, Časopis za suvremenu povijest, 33/2001, br. 3, 747–778.