(Ne)potrebnost poezije

Od 1983. godine i prvijenca »Mramorni Bahko«, Dražen Katunarić je objavio 12 knjiga stihova (ubrojivši i »Načitano srce« iz 1999, izbor iz dotadašnjih zbirki koji je napravila i pogovorom popratila Tea Benčić Rimay), kao i sedam knjiga eseja i proze. Nagrađivan i prevođen, Katunarić je ugledno ime hrvatske književnosti i usput vrlo cijenjen nakladnik.

»Srž dekadencije sastoji se u čežnji za idealom«, rečenicu iz autorove poznate esejističke knjige »Kuća dekadencije« (1992) vrijedi citirati jer izravno naznačuje složeni obzor Katunarićeva promišljanja o svijetu i umjetnosti u načelu. Radijacija Ideala zahvaća naime kršćansku religiju i mitologiju te inače itekako potrebno moraliziranje o trenutačnim, možda i ne treba reći, izuzetno niskim kondicijama suvremenog svijeta. Ideal je raj, kaže pjesnik, iz kojega nikad ne možemo biti izgnani; pjesnik postulira nesumnjivo povjerenje u Boga kao vrhovni orijentir, kategoriju Smisla, primijenjenu tu — na kompoziciju poetskog teksta, i unatoč svemu optimističko prognoziranje relacije čovjek–svijet u budućnosti. Sve što je Tvorac stvorio sadrži u sebi božansku iskru, tj. strukturu smisla u koju autor vjeruje i putem koje oblikuje kompoziciju vlastitoga poetskog teksta.

Naslov zbirke valja dakako tumačiti kao svojevrsnu kombinaciju poetskog osjećaja svijeta (lira) i delirijskog, tj. orgijastičkog stupnja suvremene stvarnosti (delirij). Samo pjesnik je u stanju svijet čitati i s te mirnije i koncilijantne strane njegove dinamike (u Katunarića: skup malih stvari, događaja i situacija) dok nažalost većina živi kulturu spektakla ne pitajući se što nas čeka poslije bodrijarovskog otužnog proglašenja konstantne orgijastičnosti kao trenutačne faze odvijanja svijeta.

Kritika je autorovu poeziju, uz ostalo, označila i smislom za strpljivost potrebnim za akt gradnje i stvaranja. Upravo će mladi pjesnici 70–ih, pripadnici raznointenzivirana modela antilogocentrističke prakse u ondašnjoj suvremenoj hrvatskoj poeziji biti, dakako u skladu s vlastitom poetikom, izuzetno nestrpljivi dok je Katunarić, nešto kasnije, početkom 80–ih, prvom zbirkom izravno upozoravao upravo na strpljenje u traganju za smisaonom strukturom i uporno, naizgled »skromno« izgrađivanje poetskog teksta: jedan se naime relativno brojan model jezičnog iskustva pomalo razilazio razvodnivši se u brojne modificirane i ne uvijek loše i nezanimljive rukavce, dok su se u međuvremenu javili neki drukčiji, pojedinačni poetski glasovi, među malobrojnim a relevantnim — i D. Katunarić.

S obzirom na dosadašnjih dvadesetak knjiga pjesama, proze, i esejistike, na idejnu podlogu njegova djela uopće, Katunarić je pisac koji je vrlo uspješno usklađivao vlastiti kreacionistički svjetonazor i relevantan književni rezultat (književne nagrade; priznanja stručne kritike).

D. Katunarić počinje novu knjigu pjesama određenim motom kojime se, prepričano, obračunava s nepotrebnošću poezije u suvremenom i opako nesenzibilnom svijetu, pomalo se pljuje načelna neefikasnost stiha i osjećaj dosade koji u pjesnika izaziva samo spominjanje poezije u današnjim okolnostima. No bez obzira na pjesnikovu određenu uputu o stanju stiha danas i kako (ipak) pjesme valja čitati i primjereno tome pisati, autor u zbirci nastavlja unutar svoga već uspostavljenog obzora interesa i vrijednosti, podloge i tematskog registra.

Prvi dio sad već trinaeste zbirke pjesama naslovljen »Tebi govorim« svijet je banalnosti, bizarnosti pa i malih gadosti te privatnih ukusa, svijet predmeta i zgode od čega autor potaknut najčešće stvarnosnim signalom radi događaj, koji se uz fabulativnu razinu opet sastoji od melankoličnog ili dapače ironizacijskog komentara. Svijet svakodnevice i njenih sitnica, kao i stvarnošću izazvanih događajnih sekvencija autor ironično propituje ili pak nad takvim registrom opravdano moralizira (sastavci »Kupačici koja je nosila tange na plaži«, »Pjesnikinji koja se domogla položaja«, »Zašto šutite?«, »Klasično obrazovanom mehaničaru«; »Rimski sarkofazi u Škripu«, »Kitovo spremište«; »Ljubavna razmatranja«...). Zanimljivo je međutim i to što autor u obilju banaliteta, koji dakako valja živjeti, pokušava uočiti ono pozitivno i stihom tretirati kao svakojaku i neuniformnu realnost življenja, realnost kojoj se unatoč svemu moramo veseliti jer je dar života i živoga naprosto neponovljiv.

Drugi dio »Quetzalcoatl« stihovno je područje Razlike u načelu, tj. u užem smislu onih duhovnih izvoda koji se tiču predkolumbovske religioznosti i kasnijeg katoličanstva. Stara mjesta uzvišenosti, misterijski gral ili posude duhovnosti različitih ljuskih šifara traže se oduvijek, (»Tigrova mast«, 2005.) i kad se barem za tren ponađu u njih se smješta vjera. U Katunarića izabire se Meksiko kao mjesto Razlike i drukčijosti; u prozi se izabiru prostori Indije... Osim što Quetzalcoatl kao pernata zmija i indijansko božanstvo samo po sebi doznačuje ptrebnu dozu egzotičnosti, Razlike i drukčijosti ostatke piramida, o kojima govori autor, valja svakako držati vidljivim ostatkom ukupne ljuske ingenioznosti; naš pjesnik u takvu situaciju uvodi Cortesa i agresivnu španjolsku kristijanizaciju koja nasilno ništi zatečenu razliku, uvodeći pritom svoj inače neupitni religijski znak, i gradeći na starim kamenjima novu katoličku ckvu... (»Coyoacan, mjesto na kojemu stojim«).

Katunarić je gotovo svakom knjigom u blagoj polemici s modelskom ponudom u suvremenoj hrvatskoj književnosti (pertinentnost strukture Smisla u odnosu na svojedobnu strukturu jezika) ili pak sa svijetom i njegovim nametnutim novim ekonomističko–kulturalnim regulama kao novim Sv. Pismom EU. Multikulturalnost kao koncept u koji se europska birokracija svakodnevno zaklinje opet je upitna za autora, kao što je to slučaj i u određenim prozama njegove zadnje knjige priča... (Francuska naprimjer ne želi priznati ustav nove Europe; Valonci i Flamanci se dijele, itd.) Multi–kulti koncept dakako važnošću nadilazi pjesničko blago zamjeranje ali ukazivanje na trenutačnu licemjernost inače poželjnog programa pjesnikova je uostalom dužnost kao određene savjesti čovjeka koji ima neko pravo na opravdano moraliziranje...

»To su djeca« — sastavak je u kojem se kaže: to su klinci koji se veru stepenicama piramide na vrhu koje su očito nekad žrtvovani ljudi; djeca su međutim nevina i neiskvarena, dakle stvoreni Tvorcem koji im je na početku podario smisao, kao i njihovim roditeljima; ono što je stvoreno ima u sebi božansku iskru, dok je kasnije španjolsko agresivno misionarstvo dakako nešto posve drugo...

Često Katunarićevo posezanje, i u poeziji i prozi, za unaprijed honoriran entitet egzotike (začudnost barem za europskog putnika i čitatelja) valja, pretpostavljam, objasniti iskrenim udivljenjem za Stvoreno, i to bez obzira na njegovu s vremenom i očekivanu degradaciju: upravo autor poštuje Razliku (religijsku, svjetovnu, običajnu) pa se piramidi kao sjajnom misterijskom zdanju treba diviti usprkos obaveznom žrtveniku na njenom vrhu... Pjesnik dakako nije slijep da ne vidi javne znakove represivnog mehanizma na meksičkim ulicama, ali — kako kaže — »uvijek će biti s jedne/ strane čovjek/ a s druge strane red, organi reda«...(sastavak »Kontrolirana živost ulice«).

U kapitalnom znaku predkolumbovske civilizacije, piramidi, sve se nalazi unutar zidova piramide: »Sve je u piramidi... između fuga Meksika« (sastavak »Ultima Thule«). D. Katunarić ima naime rijetku kvalitetu da stvari, događaj, ambijentiranu zgodu... vidi prvenstveno s ljepše strane: kao rad uspjele božanske iskre ma gdje se njen predstavnik trenutačno nalazio i kojim jezikom trenutačno govori. Kad bi spomenute fuge Meksika bile češće spojnice u svjetskom dinamizmu nego što to nažalost nisu, svijet bi bio poželjno mjesto za život shvaćen kao dar. (A čini mi se, u prvoj je namjeri tako nekako davno i počelo.)

Možda su te spojnice koje spominje pjesnik zametak izgrađivanja planetnog identiteta jer Katunarić zapravo piše o (obaveznim) nezgodama kako steći globalni identitet a pritom, nimalo nevežno, zadržati vlastit nacionalni znak. No to je već nova priča koju autor nenametljivo nudi a koja kao kapitalna indicija pokriva omiljene bjeline u književnikovu radu. Mnogo je naime intrigantnije ono čega u pjesmi nema ali zasad nesumnjivo stanuje u indiciji.

Branko Maleš