Ne moći prešutjeti

Uredništvo Kola željelo je u godištu 2006. prirediti veću tematsku cjelinu posvećenu Antunu Vrdoljaku, a u povodu njegovih 75. godina. Vodilo se pritom uobičajenim razlozima, opsežnošću i raznovrsnošću autorskoga opusa, dinamičnom i razgovornom perspektivom što ga je taj opus održao u pola stoljeća hrvatskoga društva i kulture, a i Vrdoljakovom vezanošću za Maticu hrvatsku. No uza sva nastojanja, koja su prelazila uobičajenu skrb u pripremi časopisa i pomalo postajala urednički inat, najveći broj predviđenih suradnika je odustao, odgađajući to do točke u kojoj se odustajanje prešućuje, kao da nakane nije ni bilo. Upravo stoga, a ne da bi opravdalo ono što donosi ili to prikazalo skromnim, Kolo naglašava prvotni okvir svoje zamisli s kritičkim pregledom Vrdoljakove retrospektive, od kojega samo nije htjelo odustati, pa ni po cijenu da posljednji broj obljetničarskoga godišta kasni. U međuvremenu se u izdanju zagrebačke Školske knjige pojavila monografija Antun Vrdoljak s kojom je apsolviran dokumentacijski prilog na kojemu smo također radili. Ono što je pred čitateljem Kola, ipak nije malo, kvartet autora piše o Antunu Vrdoljaku po logici teme a ne dogovora ili plana, čini se da je tako nastala mala cjelina koja neće ostaviti ravnodušnim ne samo svečara, nego ni druge, koji s njime i oko njega ni inače nisu ravnodušni.

Svakih nekoliko mjeseci javi se Vrdoljak telefonom. Obično bez osobitog povoda, recimo kaže da se upravo vratio iz Lozane, s nekakvog olimpijskog zasjedanja, stigao je s aerodroma, pa bi s nekim malo razgovarao. Pritom počasti buketom biranih komplimenata, da udobrovolji sugovornika i da mu se smili ako je ovaj imao težak dan ili ga muči kronična mrzovolja, nakon čega razgovor može početi. Pozivi se najčešće dogode u kasno popodne ili navečer, a priča nikad ne traje kraće od četrdeset pet minuta. Razgovor se prekida naglo, bez poante ili zaokruženja, poput televizijske serije u nastavcima.

Vrdoljak nije dijaloški tip, ali nije ni od onih koji su gluhi za sugovornika. Njegov monolog lako je usmjeravati pitanjima i potpitanjima, jer on svoju priču nije unaprijed smislio. Ili možda jest, pa istovremeno u glavi vlada s dvadesetak pripovjednih tokova i isto toliko fabula, koje će ostati prešućene, ili će ih aktivirati prema želji sugovornika. Vrdoljak očito uživa u tome da njegova priča bude sa zanimanjem saslušana, pa ju na različite načine prilagođava naravi i pogledima na svijet onoga koji ga sluša. Kao svaki ozbiljan pripovjedač, on zna da je ključ u detaljima i u sitnim naglascima, a ne u promjeni i prilagođavanju strukture priče. Zato istu epizodu on može ispripovijedati sugovornicima koji su po svemu različiti, jedan drugome suprotstavljeni ili jedan s drugim zaraćeni. Razlika je uvijek samo u detaljima.

Pričao mi je o Krleži i Andriću, te o načinima na koje se s ljudima ratuje. U storijama o velikim piscima vjerojatno je ponešto i izmislio, ali nikada tako da iskoči izvan njihove socijalne i književne poetike. Dobar pripovjedač je, između ostaloga, i uspješan krivotvoritelj. Pritom, Vrdoljak je i rođeni glumac, pa u svojoj priči ljudima i nehtijući posuđuje glasove, unjka i viče poput njih, a onda se naglo povuče, pa nastoji zamaskirati stvar i koristiti isključivo glas naratora. Najradije bih ga upozorio da to ne čini, glumački dar je blagoslovljen, pogotovu kada ga ima netko tko umije pripovijedati, ali nikada mu to ne kažem. Prije skoro pedeset godina on je odlučio da ne glumi i uzaludno mu je govoriti koliko je to pogrešno. Vrdoljak je žrtva i čedo kulture u kojoj je pamet iznad glume, jer je gluma nešto lakrdijaško i cirkusantsko. Hrvati se srame glumiti, kao što se srame i govoriti vlastitim jezikom, a Vrdoljak je u mnogo čemu žrtva svoga hrvatstva. Može mu se to reći. On će se tada braniti nekom anegdotom i vješto ispričanom pričom u kojoj, možda, ništa nije onako kako je bilo u stvarnosti, ali to nije ni važno.

Načini na koje je Vrdoljak ratovao s ljudima vjerojatno se ne mogu ni pobrojati, ali opće je mišljenje kako je vazda bio na strani moći. Puno ih je koji će se pozvati na to da ih je baš Vrdoljak u životu ojadio, otpustio ih s posla, upropastio im karijere, uništio najljepše godine života. Stradanje od Vrdoljaka u hrvatskoj se kulturi nultih godina novog milenija nosi kao najviši orden. Danica s likom Marka Marulića ne vrijedi ništa, jer ju je u mandatima dvaju predsjednika već stekla svaka bitanga, i naša i njihova, dok činjenica da te progonio Vrdoljak vrijedi koliko i plemićka titula u Hrvata, u vremenima Franje Josipa. Iako si je kupio za jeftine pare, ili si je uzurpirao dobro plasiranim lažima, takva titula vrijedi života. Koga je Vrdoljak na televiziji i u filmu progonio, taj se imao rašta i roditi.

Iako je moćan čovjek, ima dobre veze, strašno samopouzdanje i vještinu snalaženja, Vrdoljak je i jedan od najprezrenijih ljudi u hrvatskoj kulturi. Zapravo, on je najprezreniji. Njegovo ime izgovara se i piše s naglašenim gađenjem, njega se ne spominje bez ograda, on je u očima javnosti više pojam, nego što je živ čovjek. Kada se hrvatski desničar i konzervativac pred hrvatskim ljevičarem želi prikazati u boljem svjetlu, i on kaže neku ružnu o Vrdoljaku. Ali čini se kao da njemu to ne smeta. Želi se prikazati kao prčevit čovjek, kojega se javna omraza ne dodiruje. Teško je povjerovati u to, jer kada netko tako umije pripovijedati i kada se tako vješto i točno prilagođava sugovorniku, naprosto nije moguće da ga se tuđi prezir ne tiče.

Dva Vrdoljakova filma svi hvale. U gori raste zelen bor i Kad čuješ zvona. Nisam još sreo nikoga tko bi kazao da ti filmovi ne valjaju. U njima je Vrdoljak, vele oni, prikazao rat na drukčiji način nego što se to radilo u partizanskim epopejama. Imao je razumijevanja, nije ljudske odnose slikao crno–bijelim, nego se trudio prozreti svu slojevitost jednoga strašnog vremena i shvatiti razloge zbog kojih su neki u ratu bili ovo, a drugi ono. Nema tako zadrtog čovjeka koji ne bi priznao da su U gori raste zelen bor i Kad čuješ zvona dobri filmovi. To je nekakav konsenzus unutar hrvatske kulture, koji je, kao i svi naši sporazumi i slaganja, iznutra truo, neprincipijelan i nepošten.

Ono što se cijeni u tim filmovima istovremeno je ono čime se Vrdoljaka isključuje iz kulturne matice. Hvali ga se zbog nečega što, iz perspektive devedesetih i nultih godina, nije ni pretjerano relevantno, a još je manje prisutno kao književna ili filmska tema. Partizanski filmovi ostali su iza nas, pa samim tim ni Vrdoljak, kao izuzetak od partizanskoga trenda, ne može biti važan. Ništa u suvremenoj i velehvaljenoj hrvatskoj kinematografiji, prepunoj neke polupismene, nabusite i kod zdravih očiju ćorave mlađarije, koja ne zna prepričati ni najjednostavniji vic, ne može se smatrati kontinuitetom u odnosu na ta dva hvaljena filma. Oba su ostala izvan tradicije i izvan onoga što današnji hrvatski filmski autoriteti smatraju autentično svojim i hrvatskim. Kontekst filmova U gori raste zelen bor i Kad čuješ zvona je jugoslavenski, pa se tako preko njih i Vrdoljaka može otpisati kao relikt Jugoslavije, ili kao nekoga koji je po svemu hrvatskome nevažan ili čak štetan.

Pravi pripovjedač ama baš nikada nije ograničen socijalnim i kulturološkim okvirom sela i grada. Samo loši pisci bili su seljački ili seoski pisci, kao što su samo nedaroviti književni manekeni i frustrirani profesori s literarnim ambicijama mogli biti urbani pisci ili pisci grada. Samo će antitalenti i politikanti, a takvih je među autorima i kritičarima ponajviše, tek nešto manje nađe ih se među publikom, suprotstavljali pripovjednu estetiku grada i pripovjednu estetiku sela. Najprije, takve estetike u stvarnosti ne postoje, ali nije ni važno da li postoje ili ne postoje, ako se svi prave kako je duboka provalija između takozvane ruralne i takozvane urbane književnosti. Tko bi se sjetio toga da je najseoskiji i najseljačkiji pisac dvadesetog stoljeća bio Knut Hamsun, koji je, i ne znajući kakvim će ga tko doživjeti, napisao neke od najsurovijih urbanih pripovijesti. Ali nedarovitima naprosto treba da seljake eliminiraju zato što su seljaci, kao što će jednoga dana, dođe li opet selo u modu, eliminirati gradske ljude samo zašto što su gradski ljudi. To s književnošću ili s filmom nema nikakve veze, ali vrlo često određuje naše hrvatske sudove o književnim i filmskim djelima.

Vrdoljak je nekada davno snimio Mećavu. Sjajan film, s jednim od najvećih srpskih i jugoslavenskih filmskih glumaca, sav snimljen u vrlo oskudnom i stiješnjenom interijeru. Imao sam osam ili devet godina kada sam Mećavu prvi puta gledao, i činilo mi se kao da Slobodan Perović ne glumi, nego mu se sve to stvarno događa. Nisam znao kako se postiže da neka priča izgleda baš tako, ali sam mislio kako je velika stvar to naučiti: Kada odrastem znat ću na koji način nastaje film poput Mećave. Onda sam odrastao i nisam to naučio, ali sam zato naučio nešto drugo, naučio sam kako se neka priča može prešutjeti, te kako je veliko i važno samo ono o čemu se okolo blebeće da je veliko i važno.

Prosjaci i sinovi još su seoskiji i seljačkiji od Mećave. Pomalo kilavo snimljeni i montirani, tako da se gledatelju katkad čini da čitavi prizori bježe iz kadra, ali savršeno dramatizirani i još bolje odglumljeni, Prosjaci i sinovi su filmski i televizijski spomenik Dalmatinskoj zagori, Imotskoj karajini i svim onim zabrdskim i kamenjarskim pokrajinama u kojima je lakrdijašenje jedno od važnijih i cjenjenijih čovjekovih umijeća. Kada diskvalificiraju Vrdoljaka, pa o njemu govore na razini zavičajnih stereotipa i mikrorasističkih denuncijacija, ljudi se, i ne znajući to, neobično često služe frazama pokupljenim iz Prosjaka i sinova. I to je veliki kompliment autoru koji tvrdi kako ga ne pogađa ništa od onoga što se o njemu okolo govori,

Kiklop i Glembajevi su Vrdoljakove urbane priče. Da ih je snimio itko drugi, te bi se serije i istoimeni filmovi hvalili na sav glas, ali kako ih je snimio on, uglavnom se omalovažavaju i odbacuju, a da zapravo nitko ne može objasniti zašto. Kompetentnoj publici za početak nije pravo da netko tko je gradio poetiku sela priča tako urbane hrvatske priče. Malo toga u nas bilo je gradskije i asfaltnije od Marinkovićevih i Krležinih tekstova. Osim toga, i jedan i drugi ikone su one građanske i socijalno situirane Hrvatske, kojoj ljudi poput Vrdoljaka, pa ni sam Vrdoljak, nikada nisu pripadali. Kako je moguće da jedan Imoćanin priča priču Glembajevih?

Odgovor na ovo pitanje mogli bismo dobiti kada bismo jednom, ali čista srca i hladne glave, pogledali taj film ili televizijsku seriju. Glembajevi su kanonski tekst za hrvatske režisere te književne i kazališne interpretatore. Na njemu se demonstrira pripovjedačko znanje i na njemu se vidi koliko je kome Bog dao pameti da može uopće i pročitati Krležu. Premda Krleža nije tako kompliciran i zakučast kako bismo voljeli da jest, pa da imamo alibi što ga ne razumijemo.

Problem Glembajevih, kao i većine Krležinih proznih i dramskih tekstova, jest u tome što je i Krleža bio monološki tip, iako nije bio pripovjedač u klasičnome smislu riječi. U njegovim tekstovima ne komuniciraju živi ljudi, nego razgovaraju autorove ideje. Svatko tko želi ispričati neku Krležinu priču, a pogotovu Glembajeve, najprije mora prepoznati i razumjeti te ideje, da bi ih zatim, što je puno teže, pretvorio u žive ljude. Kako to ljudima počesto ne uspijeva, tako se Krležine dramatizacije počesto doimaju kao modna revija hrvatskih građanskih i vojnih nošnji i odora. Jeftina intelektualna zabava za dosadne ljude i državne i gradske glavešine u prvome redu.

Vrdoljakovi Glembajevi bili su ispričani kroz stvarne i žive likove. To katkad i nisu bili nositelji Krležinih ideja, katkad je to bila i tipična Vrdoljakova krivotvorina, mistifikacija i podvala, ali koja je otpočetka do kraja fascinantno funkcionirala. Golemo lijepo lice uplakane i šokirane barunice Castelli, koja ne shvaća što joj se to događa, dok publikum uživa u njezinoj veličanstvenoj dekorativnosti, bilo je životna uloga Ene Begović. Uloga koja ju je, u metaforičkom smislu, ubila, jer se pretočila u njezinu vlastitu sudbinu.

Vrdoljak je umjetnik pripovijedanja, jedan od najvećih koje u živome životu znam. Ruka mi se ukoči dok držim slušalicu na uhu, a on već pola sata priča o Imoćanima koji su pečalbarili po Belgiji, a zatim završili kao borci za republiku u Španjolskom građanskom ratu. Pitao sam ga je li istina da je Imotski dao najviše španskih boraca od svih mjesta u Jugoslaviji, a on je, evo, započeo priču koja traje i traje, razuđuje se po epizodama i ponovo spaja u jedinstvenu maticu, ispunjenu humorom, politikom i ljudskom tragedijom, povijesnom, obiteljskom i osobnom, kao u nekom velikom filmskom ili književnom epu, koji nikada neće biti snimljen ili napisan. Ono što je iz ničega nastalo, to će u ničemu i nestati, pa nema velikih poanti i zaključaka, nego svoj smisao nalazi samo u priči, koja nema nikakve svrhe, ako sama po sebi nije najveća i najvažnija ljudska svrha.