Mogućnosti proučavanja svakodnevice u seoskim naseljima srednjovjekovnoga šibenskog zaleđa

U uvodu bloku radova o svakodnevici u prošlim vremenima s posebnim težištem na Hrvatsku, a koji su predstavljeni u ovom broju časopisa »Kolo«, nužno je ukratko izložiti određeno pojašnjenje pojma »svakodnevni život« kao jednog od područja kojim se intenzivno bave kako suvremena svjetska tako i hrvatska historiografija. Jedna od općeprihvaćenih definicija jest ona koja ovaj pojam objašnjava kao odmak povjesničara od isključivog proučavanja tzv. izuzetnih povijesnih događaja i izuzetnih povijesnih osoba koji su imali veliki utjecaj na povijesna zbivanja u određenom trenutku, a također su značajno utjecali na zbivanja u sljedećim desetljećima pa i stoljećima. Pomičući fokus istraživanja sa takvih područja, povjesničari — istraživači svakodnevlja usredotočuju se na razmatranje naoko manje važnih aspekata prošlosti — analizu uloge naizgled anonimnih i nevažnih osoba ili skupina ljudi u jednako tako prividno nevažnim povijesnim okolnostima. Takav pristup omogućuje razumijevanje povijesne svakodnevice kao ispreplitanja nebrojenog mnoštva tankih i, tek povremeno, zadebljanih niti (tzv. važnih događaja i izuzetnih pojedinaca), koje zajedno čine složenu i nerijetko nerazumljivu mrežu koju povjesničari svojim profesionalnim alatima nastoje razmrsiti, a potom pojasniti i objasniti. Jedna od osnovnih težnji današnjih povjesničara koji istražuju svakodnevlje jest njihovo nastojanje da ukažu na jednaki značaj tzv. iznimno važnih događaja i osoba sa njima istovremenim, ali naoko beznačajnim događajima i osobama u kreiranju povijesne zbilje u određenom razdoblju. U svom nastojanju da to postignu povjesničari su se koristili raznim istraživačkim metodama i znanstvenim pristupima koje su nerijetko izrastale u historiografske škole. I danas se pojavljuju novi metodološki prijedlozi i ideje koji doduše, zbog snažno izraženog znanstvenog individualizma, ali i kratkog vremenskog odmaka, više ili barem za sada, ne dobivaju tako ozbiljne nazive.

Čini se da su, uz gore navedeni, barem još dva osnovna razloga snažno utjecala na sve veći interes povjesničara za proučavanje povijesti svakodnevlja tijekom 20. i na početku 21. stoljeća. Naime, izvori koje historiografija naziva diplomatičkim, odnosno ona vrela koja su bila temeljna za proučavanje tzv. iznimno važnih događaja i ljudi u povijesti nekog naroda (npr. vladarske povelje, povelje visokih crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika, saborski dokumenti, statuti gradova, statuti političkih stranaka i sl.), bili su do krajnosti eksploatirani u istraživanju političke, nacionalne, vojne i gospodarske povijesti nekog naroda. Iscrpivši takvu vrstu građe povjesničari su započeli sa istraživanjem drugih vrsta pisanih izvora, kao npr. bilježničkih fondova, dnevnika, kronika, matičnih knjiga, kanonskih vizitacija, obiteljskih fondova i drugih izvora, kako pisanih tako i materijalnih i vizualnih, koji su im svojim svježim, novim sadržajima otvorili vrata prema novim pravcima istraživanja prošlosti, pa tako i svakidašnjice.

Sve snažnijem zamahu historiografskog zanimanja za povijest svakodnevice odnosno za povijest tzv. malih i anonimnih ljudi i njihova urbanog ili ruralnog okruženja, znatno je doprinijelo i oslobođenje povjesničara i povijesne znanosti iz začaranog kruga političkog pritiska na znanost. Početkom 20. stoljeća, kada je nacionalno pitanje u većini zapadnoeuropskih zemalja bilo uglavnom riješeno, historiografija više nije bila nužni instrument politike. Iako su izdavanja nacionalnih zbirki diplomatičkih izvora (npr. Monumenta Germaniae historica, Monumenta Hungariae historica ili hrvatskoga Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae i dr.) kao osobnih iskaznica nacionalnih skupina) i dalje nastavljeni, njihovo izdavanje više nije imalo toliko snažan politički naboj i značaj kao tijekom druge polovine 19. i početkom 20. stoljeća.

Od samih početaka proučavanja povijesne svakodnevice područja istraživanja ubrzano su se širila i otvarala nova istraživačka pitanja. U početku je to bio primarno pomak prema proučavanju pojedinih društvenih struktura, pri čemu su obuhvaćani svi slojevi društva, a potom se istraživački interes usmjerio prema ulozi pojedinih specifičnih društvenih skupina (npr. trgovaca, obrtnika, intelektualaca) i ustanova (cehova, bratovština, sveučilišta i sl.) i njihovog značaja za razvitak nekog grada ili regije ili pak, posebice u slučaju postojanja bogatih fondova vrela, na rekonstruiranje uloge zanimljivih pojedinaca iz urbanih i ruralnih društava na nekom području. Danas, kada je povijest postala interdisciplinarna znanost koja koristi informacije i metodologije drugih znanosti kao npr. povijesti umjetnosti, arheologije, povijesti književnosti, sociologije i dr., otvaraju se doista nebrojena područja istraživanja povijesne svakodnevice, baš kao što su u svakodnevnom životu postojali i postoje nebrojeni oblici izričaja pojedinaca i skupina. Spomenimo ovdje tek nekoliko tema koje su u posljednje vrijeme u središtu historiografskih istraživanja: životni standard i stil života plemstva; svakodnevica ruralnih zajednica; svakodnevni život u gradu odnosno komuni (npr. život u pojedinim gradskim župama i četvrtima, na tržnicama, u krčmama, turniri, proslave blagdana patrona, svakodnevno funkcioniranje profesionalnih i pobožnih ustanova kao npr. cehova, bratovština, intelektualnih udruga, udruga studenata, učenih društava, čitaonica, knjižnica; obiteljski život seljaštva, plemstva i građanstva (struktura nuklearne obitelji, principi nasljeđivanja dobara, uloga žene u obitelji, djece, legitimna i izvanbračna djeca); povijest žena; svakodnevica osoba na rubovima društva i/ili isključenih iz društva (siromašni, stranci, vjerska ili nacionalna isključenost, prostitutke i sl.); razina životnog standarda plemstva, građanstva i seljaštva; materijalna kultura kao jedno od najznačajnjijih i najzanimljivijih područja kojom su obuhvaćeni problemi kao npr. jelo i piće, luksuzni i svakodnevni proizvodi te odjeća i moda, izgled i sastav interijera seljačkih, građanskih i plemićkih kuća i palača; osobna intima, doživljaj i poimanje tijela, higijena, zdravlje; pismena kultura i čitanje; određivanje vremena i osjećaj za vrijeme, razumijevanje prostora u zemljopisnom smislu; doživljaj djetinjstva, starosti i smrti; poimanje straha; pučka i pobožnost elita, svetački kultovi, hagiografija, hodočašća i hodočasnička središta, relikvije, te niz drugih tema.

Zaključimo kako je posljedica tako snažnog interesa povjesničara za proučavanje spomenutih aspekata svakodnevice u prošlosti velika produkcija europske i američke historiografije u izradi sinteza, monografija i članaka tijekom druge polovine 20. stoljeća, a posebice u posljednjih 30–tak godina. Pri tome valja istaknuti da se svake godine održava i niz međunarodnih znanstvenih skupova povjesničara sa osnovnim temama upravo iz područja svakodnevnog života u prošlosti, a na kojima se razmjenjuju ideje, razmatraju metodološka pitanja, održavaju okrugli stolovi i plodne diskusije. Iako su i ranije pojedini hrvatski povjesničari objavljivali radove s temama iz povijesti svakodnevnog života, pravi je procvat hrvatska historiografija u proučavanju takvih tema doživjela u posljednjih petnaestak godina što je rezultiralo tiskanjem nekoliko monografija, niza znanstvenih radova i drugih priloga. Hrvatski povjesničari istovremeno sve učestalije sudjeluju na međunarodnim znanstvenim skupovima na kojima prezentiraju rezultate svojih istraživanja povijesti svakodnevnog života na temelju izvora iz raznih hrvatskih arhivskih ustanova obogaćujući time cjelokupnu sliku o europskoj svakodnevici u prošlim vremenima. Ovdje objelodanjeni blok radova rezultat je prvog hrvatskog historiografskog znanstvenog skupa u čijem je središtu bila isključivo problematika svakodnevnog života na hrvatskim prostorima u prošlosti. Svoje znanstvene radove ovdje prezentiraju hrvatski povjesničari srednje i mlađe generacije iz nekoliko znanstvenih ustanova (Odsjek za povijesne znanosti HAZU u Zagrebu, Hrvatski institut za povijest, Leksikografski zavod Miroslav Krleža). U njima su obrađene raznolike teme iz hrvatske, a djelomice i europske, svakodnevnice od razvijenog srednjeg vijeka do 19 stoljeća. Iako su ovdje prezentirani tek neki segmenti iz bogate problematike svakodnevnog života, zajedničke pozitivne osobine koje krase sve radove su korištenje novih metodoloških smjernica, ukazivanje na nužnost interdisciplinarnog pristupa u proučavanju hrvatskog svakodnevlja u prošlim vremenima te korištenje i inovativna interpretacija dosada marginaliziranih vrsta vrela ili nova interpretacija već korištenih izvora. Priredio i uvodnu bilješku napisao Zoran Ladić.

Seljaštvo je predstavljalo daleko najbrojniji sloj unutar srednjovjekovnog društva. Prema nekim procjenama u ranom srednjem vijeku gotovo je čitavo stanovništvo Europe živjelo na selu, a seljaštvo (zemljoradničko i stočarsko stanovništvo) je predstavljalo barem 95% posto ukupne populacije.1 Kasnijim razvojem, osobito obnovom i porastom gradova i gradskog života u razvijenom i kasnom srednjem vijeku taj se udio donekle smanjio, da bi početkom 13. st. iznosio 90%, a početkom 14. stoljeća 85% ukupnog stanovništva. Naravno, postojale su značajne razlike u distribuciji seoske populacije te je njegov udio u ukupnom stanovništvu u nekim mikroregijama, posebice na Mediteranu u okolici velikih gradova, npr. u Italiji ili Kataloniji, mogao biti bitno niži, no i u tim je slučajevima i dalje predstavljao velik dio populacije. Tako je npr. firentinski contado imao u 13. st. oko 70% ruralnog stanovništva, a riječ je o sigurno najjače urbaniziranom području u tadašnjoj Europi.2 Iako u Hrvatskoj nemamo pravih procjena o snazi gradske i seoske populacije, može se pretpostaviti da je njegov udio bio iznimno visok, iako su i tu postojale znatne regionalne i mikroregionalne razlike. Stanovništvo neposrednog zaleđa dalmatinskih gradova u tom je slučaju sigurno bilo najsličnije spomenutom mediteranskom tipu. Na prostoru današnjeg dalmatinskog zaleđa omjer je morao biti još izrazitije u korist seoske populacije, a pogotovo je tako moralo biti na cijelom hrvatskom prostoru.3

Već je zbog svoje brojnosti, a i činjenice da je zapravo bilo isključivi proizvođač hrane te samim time i nezaobilazni faktor u održavanju života, iako mu to ni tada, a uglavnom ni kasnije nije previše priznavano, seljaštvu su historiografije na velikim svjetskim jezicima posvetile priličnu pažnju.4 Na ovom mjestu treba posebno istaći činjenicu da je suvremena historiografija, uz standardna proučavanja agrarnih odnosa,5 uspjela postići znatne rezultate i u proučavanju različitih drugih problema, poput proučavanja mentaliteta i svjetonazora srednjovjekovnog seljaka6 ili prikaza seljaštva u srednjovjekovnom imaginariju.7 Važan doprinos proučavanju srednjovjekovnog seljaštva dale su i manje europske historiografije, poput poljske ili susjedne mađarske.8

Nasuprot tome, hrvatska srednjovjekovna seoska populacija, njena povijest kao društvene skupine, a također i povijest njezine svakodnevice9 jedva da je dobila veću pozornost hrvatske historiografije,10 iako su sami agrarni odnosi (uvjeti proizvodnje, vlasnički odnosi, položaj kmetova i drugih proizvođača te njihovi odnosi prema zemljoposjednicima, i sl.) često obrađivani, barem u sklopu širih studija o gospodarskom i društvenom razvoju.11 Veći interes za proučavanje seljaštva bio je prisutan u historiografiji koja se bavila ranim novim vijekom, posebice zbog interesa za povijest hrvatske seljačke bune 1573. i okolnosti u kojima se dogodila. Iako se obilježavanje njezine 400. obljetnice 1973. godine dešavalo u mnogočemu nepovoljnim okvirima, a najveći interes za to pitanje pokazala je marksizmom inspirirana historiografija, ne može se reći da su poduzeta istraživanja bila ispolitizirana te su dala značajan doprinos našem poznavanju najrazličitijih aspekata povijesti hrvatskog ranonovovjekovnog seljaštva, pa tako i brojnih aspekata njegove svakodnevice.12

Jedan od temeljnih razloga za relativno slabi interes hrvatskih istraživača za povijest srednjovjekovnog seljaštva svakako je povezan s činjenicom da se na selo odnosi relativno manji broj izvora nego na gradove. Sigurno je da su seoska društva sama po sebi proizvodila i trebala manju količinu dokumentacije, a i stupanj njezine sačuvanosti u odnosu na onu gradsku je znatno manji. Unatoč tome, to je zapravo više izlika (ili bolje rečeno historiografska zabluda) nego stvarna činjenica, barem koliko mi se čini na temelju još relativno tek započetih istraživanja. Izvori koji su nam sačuvani, ukoliko im budu postavljena prava pitanja, po svojem sadržaju omogućuju istraživanje velikog spektra različitih pitanja, ne bitno manjeg od onog koji su istraživanja povijesti gradske populacije u Hrvatskoj već razotkrila ili već spomenuta istraživanja povijesti seoske populacije dosegla na međunarodnoj razini.

U ovom ću se prilogu ograničiti samo na to da na nekoliko primjera dokumenata o svakodnevici sela i seljaštva sjevernog dijela šibenskog distrikta (područje u srednjem vijeku zvano Nadgorje) pokušam argumentirati tu tvrdnju. Dokumenti o tom području relativno su brojni u šibenskim notarskim spisima petnaestog stoljeća. Pri tome treba naglasiti da se ne radi o najbolje dokumentiranom području šibenskog distrikta, nego više njegovoj »drugoj lizi« u tom smislu (»prvom ligom« se mogu smatrati sela u neposrednoj blizini Šibenika ili bar ona do kojih je komunikacija bila još lakša — u Donjem i Gornjem polju). No, i tako je područje Nadgorja, bar njegovog zapadnog dijela ograničenog Krkom, brdom Trtar i Čikolom, prilično dobro pokriveno, a raznovrsnost podataka omogućava više nego dobar uvid u seosku svakodnevicu tog područja.

Spisi o kojima je riječ najvećim se dijelom čuvaju u Državnom arhivu u Zadru u fondu Šibenski notarski arhiv,13 a manjim dijelom u drugim ustanovama, u prvom redu Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu14 te u Biskupskom arhivu u Šibeniku.15 Sačuvani registri najvećim se dijelom odnose na razdoblje 15. st., dok su oni iz 14. st. vrlo rijetki. Jedini među njima koji su integralno objavljeni su oni najstariji od njih, spisi šibenskog notara Slavogosta iz 1386. godine, koje je u Akademijinom časopisu Starine objavio Mirko Zjačić.16 Na razdoblje 14. stoljeća, na sam njegov kraj, odnose se još jedino spisi bilježnika Zilija de Albanis, dok iza tog razdoblja započinje gotovo potpuno sačuvan slijed bilježničkih spisa za 15. i kasnija stoljeća. Svi ti spisi uglavnom su još vrlo slabo iskorišteni u historiografiji. Detaljnije su se podacima bilježničkih spisa o selima srednjovjekovnog šibenskog područja, pa tako i onih sela kojima se bavimo u ovom prilogu bavila, koliko je meni poznato, jedino dva autora, don Krsto Stošić17 i Josip Kolanović.18 Don Krsto Stošić, zasigurno najbolji poznavalac povijesti svih naselja cjelokupnog šibenskog kotara, objavio je u svojoj knjizi brojne podatke crpljene iz šibenskih bilježničkih spisa, ali se, budući da mu je cilj bilo dati sveobuhvatan kratki pregled, a ne detaljnu analizu te uzevši u obzir vrijeme kada je djelo nastalo, u njegovom slučaju radi o tek vrlo malom broju podataka u usporedbi s onim što se u istim spisima krije. Za razliku od njega, Josip Kolanović imao je za cilj prikazati na moderniji način društvenu i gospodarsku strukturu šibenske komune u 15. stoljeću te se na pojedina sela osvrtao samo u cilju rasvjetljavanja pojedinih globalnih pitanja.19

Naravno, većina sačuvanih dokumenata posvećena je gospodarskim djelatnostima i transakcijama. Ovdje ću se zbog teme skupa ograničiti samo na prepričavanje nekoliko dokumenata posvećenih aspektima osobnog i obiteljskog života u tom kraju, a također i naglasiti dva moguća pristupa. Prvo od takvih područja je pitanje braka, a pristup uvjetno rečeno problematski (tj. orijentiran na temu, a ne na osobu ili obitelj).

Dobar primjer jednog takvog ugovora je onaj od 24. studenog 1443. kojim Stoja, udovica Radmila Pripkovića iz Konjevrata, u svoje ime i ime svoje kćeri Ruže sklapa sa šibenskim čizmarom Grgurom Miladinićem ugovor o njihovom budućem braku, koji će se sklopiti uz Ružin pristanak prema obredu Svete Rimske Crkve. Brak se treba sklopiti do početka adventa, a ukoliko se brak ne zaključi stranka koja bude uzrok prekida platiti će kaznu od 200 libara malih. Kao Ružin miraz daju se sva dobra rečene Stoje te očinska dobra koja joj pripadaju, a ukoliko jedan od supružnika umre prije drugog bez nasljednika sva njegova dobra će pripasti drugom. Budući supružnici obvezuju se ujedno Stoju izdržavati do njezine smrti te je časno pokopati. Ugovor je izdan nekoj od stranaka 2. svibnja 1460, ali okolnosti toga nisu poznate.20

Pitanjima vezanim uz brak bave se i ugovori o isplati miraza. Jedan takav ugovor je onaj o isplati miraza između Ratka Milkovića iz Rasline i Nikole Vladojevića iz Konjevrata od 26. siječnja 1449. u kojem Ratko priznaje da je od Nikole primio miraz Drage, Nikoline kćeri i supruge Ratkovog sina Stjepana. Miraz je iznosio 63 libre malih mletačkih denara, a isplaćen je u robi po zajedničkoj procijeni.21

O pomalo atipičnom slučaju (koji u tom trenutku nažalost i nije bio toliko atipičan kako iz sadašnje perspektive izgleda), radi se dokument od 28. lipnja 1470. godine. Grgur Milutinić ili Stanišić iz Dobričića u njemu potvrđuje Milahni, udovici Radoslava Radojkovića iz Gusterne u trogirskom distriktu primitak miraza njezine kćeri i Grgurove supruge Jelene. Miraz je iznosio 28 libara, a isplaćen je u stvarima po zajedničkoj procjeni. Grgur je priznao da je njegova prva žena odvedena od Turaka te se obvezao dati, u slučaju njenog povratka, Jeleni 60 libara malih i svu njezinu odjeću od lana i vune, a u tih 60 libara biti će uključen i njen rečeni miraz. Kopija dokumenta izdana je Milahni na njen zahtjev.22

Drugi pristup na koji bih želio svratiti pozornost kroz nekoliko primjera je onaj gdje se pažnja koncentrira na konkretnu biografiju ili obiteljsku povijest. Dokumenti koji sam do sada pronašao, za to područje (a sigurno i za druga) omogućavaju primjenu takvog tipa istraživanja i u slučajevima seljačkih obitelji, a ne samo plemićkih (ili bar gradskih) kakvo je historiografija već više puta poduzela. Ovdje ću ukratko prepričati samo nekoliko dokumenata posvećenih povijesti jedne od tih obitelji, obitelji Krušelić, koja je po broju sačuvanih izvornih podataka negdje u sredini među obiteljima koje su tada živjele na tom području.

Zanimljivim slučajem podijele imovine među djecom bavi se dokument od 19. lipnja 1440. U njemu je zabilježena izjava Luke Razuminića iz Kosevića koju je podnio u šibenskoj kancelariji da je poklonio jednu kabanicu od latinskog platna vrijednosti 20 libara malih svojoj kćeri Punki, supruzi Marka Krušelića iz Konjevrata, koja već živi izvan njegove kuće. Također je izjavio da ne želi da bi njegova druga kćer Marislava, supruga Filipa Ratkovića, koja živi s njim u njegovoj kući, bude zbog toga oštećena, nego da obje kćeri dobiju jednako, pa je odredio da nakon njegove smrti ona treba dobiti drugu kabanicu od latinskog platna iz njegove imovine, a potom će se imovina razdijeliti na jednake dijelove.23

Punka i njezin suprug, koji su se kasnije i sami nastanili u Koseviću, zabilježeni su u brojnim drugim dokumentima. Od njih je posebice zanimljiv onaj od 2. svibnja 1452. godine, u kojem je Punka, tada već Markova udovica, došla pred šibenskog kneza i njegovu kuriju te posvjedočila da je njezin suprug umro 23. travnja, sastavivši prije toga 21. istog mjeseca usmeno oporuku na seoski način u prisutnosti kosevićkog župnika Franje Ivanovog te žitelja Kosevića Dragoslava Dobričevića, Marka Slavogostića i Mihovila Jurjevića te zatražila da se ta oporuka zabilježi kao brevijar. Istragu je vodio doktor umijeća gospodin Ambrozije Mihitić, sudac šibenskog velikog sudbenog dvora. Svećenik Franjo izjavio je da je pokojni Marko ostavio za svoju dušu crkvi sv. Jurja u Konjevratama pola gonjaja svog vinograda smještenog na zemlji iste crkve u Konjevratama. Drugu polovinu gonjaja, tj. ostatak istog vinograda, ostavio je za svoju dušu konjevratskoj bratovštini sv. Jurja. Crkvi sv. Ivana u Koseviću ostavio je jedan modij mošta, a njenoj bratovštini sv. Ivana dva modija. Svom ispovjedniku, župniku Franji, ostavio je jednu svoju kabanicu i par cipela, a svojoj ženi Punki sav namještaj i pokretnine te blago, koje je donio i doveo sa sobom iz Konjevrata u Kosević. Sva svoja druga dobra ostavio je u baštinu svojim sinovima, a ukoliko oni svi umru bez nasljednika za Punkinog života sve prelazi u njezino vlasništvo. Za izvršiteljicu oporuke postavio je rečenu Punku. Svećenik Franjo ujedno je izjavio i da je oporučiteljev rođak u trećem koljenu preko rečene Punke. Svjedok Dragoslav Dobričević potvrdio je gornje navode te dodao da je spomenuti vinograd u nekoj udolini te da je pokojnik za svoje nasljednike naveo i djecu, koja bi se tek mogla roditi ukoliko je Punka trudna.24

Priča o Krušelićima ipak niti ovdje ne završava. Već 8. svibnja iste godine započela je odredbom šibenskog kneza i njegovog sudbenog dvora, a na zahtjev njegove udovice Punke, izrada inventara pok. Marka Krušelića iz Kosevića. Inventar je završen i registriran 22. istog mjeseca. Pokojnik je sa sobom donio u domaćinstvo svoje svekrve Vlade stvari u vrijednosti 160 libara, kako je to bilo upisano u dokumentu izdanom od šibenskog bilježnika Antuna Campolonga 26. studenog 1444. godine. Posjedovao je i pravo na dio dobara koja su stečena za vrijeme njegovog boravka u kući rečene Vlade u skladu s gore navedenim ugovorom, ali nije procijenjena njihova vrijednost. Imao je vinograd veličine jednog i pol gonjaja, smješten u Koseviću na zemlji Ivanca Slanešića iz Orišća te vinograd veličine jednog gonjaja, smješten u Konjevratama na zemlji crkve sv. Jurja. Zajedno s bratom Stjepanom držao je neke zemlje u Konjevratama i Dobričiću te neke ribnjake na Krki.25

Zanimljive podatke o sljedećoj generaciji iste obitelji donosi dokument od 25. kolovoza 1467. godine. Izrada inventara braće Pavla, Martina i Ivana Krušelića, koji su umrli od kuge, sastavivši prethodno oporuke, ali se zbog straha od okuženosti njihovih stvari nije moglo ranije sastaviti inventar, započeta je na zahtjev izvršioca njihovih oporuka, njihovog brata Jurja Krušelića. Inventar je registriran već sljedećeg dana, a bio je, kao i većina drugih inventara iz tog razdoblja, osim uvodnih i zaključnih članaka, koji su na latinskom, pisan talijanski. Braća su zajedno s preostalom braćom i sestrama posjedovala polovinu selišta s vrtom i zemljištem pod lozom. Selište je bilo smješteno u Konjevratama kraj javnog puta i selišta Radogostića i selišta ser Jurja Ferro, a bilo je veličine četvrtine gonjaja. Podvornica se nalazila ispod sela i bila je veličine dva gonjaja, a sva braća i sestre su je posjedovali zajednički. Sa dvije strane je graničila sa cestom, a sa jedne s podvornicom ser Jurja Ferro. Posjedovali su dva gonjaja oranice sa sjeverozapadne strane sela, smještene na lokalitetu Kopriva velika kraj zemlje Petra Dobrinića, gonjaj oranice na lokalitetu Strimac, smješten kraj zemlje Tomaša Raduničića i gaja sa drugih strana te dva gonjaja oranice na lokalitetu Tršenice, smještena kraj zemljišta Mihatovića i ser Grgura Miršića te javnog puta koji vodi do mlina i gaja. Vinogradi su se nalazili u Crmnju (četiri gonjaja na njihovoj zemlji i četiri gonjaja na zemlji pokojnog krojača Mihovila Dismanića, smješteni kraj zemlje ser Grgura Miršića, vinograda Mateja Cvitojevića i Cvitana Kovačića te javnog puta), koje su držali zajedno s ostalom braćom i sestrama, Blatu (četiri gonjaja u više čestica na zemlji crkve sv. Jurja, kraj drugog zemljišta iste crkve), Ključiću (pola gonjaja smještenog kraj zemljišta Jurina Raduničića i Nikole Krušelića te gaja) i Jasenicama (jedan gonjaj na zemlji crkve sv. Jurja, smješten kraj zemljišta ser Martina Borčića i gaja sa dvije strane te jedno nasađeno zemljište kraj vinograda Jurja Radojevića i gaja sa više strana). Osim navedenih spomenuto je još šest zemljišta. Prvo je bilo na lokalitetu Lošni dolac i veličine pola gonjaja, a nalazila se kraj brda te zemljišta Pavice Jamoselić i Radeljića. Drugo zemljište veličine dva gonjaja nalazilo se na lokalitetu Grohot kraj zemalja Tomaša Raduničića i crkve sv. Jurja te javnih puteva sa dvije strane, treće veličine jednog i pol gonjaja na lokalitetu Jamno kraj zemalja Stjepana Grškovića i Nikole Krušelića, javnog puta i gaja, četvrto veličine tri četvrtine gonjaja na lokalitetu Strije kraj zemlje Luke Ukradenovića i gaja, peto su držali zajedno sa svojim bratićem Nikolom Krušelićem na lokalitetu Duboki dolac kraj zemalja Marka Zloćudovića, ser Martina Borčića i Ilije Ukradenovića te javnog puta, a šesto je bilo djelomično pod lozom i djelomično oranica ukupne veličine tri četvrtine gonjaja, smješteno ispod sela Konjevrate kraj zemljišta rečene Pavice, Grgura Milšića i javnog puta sa dvije strane. Na kraju inventara dodana je još jedna zemlja veličine pola gonjaja smještena na lokalitetu Podvinišće ispod zemlje zvane Vinišće, kraj zemljišta zvanog Račina, zemlje Radeljića, javnog puta i rijeke Krke. Osim zemalja u inventaru je navedeno 31 grlo stoke sitnog zuba, četiri vola, dvije krave, dva teleta, dvije svinje, tri praseta i jedan magarac. Sve njihove pokretnine, koje posjeduju zajedno s braćom i sestrama, procijenjene su na 101 libru malih.26

Već na temelju ovog kratkog prikaza sačuvanih izvora mislim da se teza o mogućnostima, ali i potrebi istraživanja svakodnevice srednjovjekovnih sela i seljaka u hrvatskim zemljama, može opravdati, tim više što se bogati metodološki obrasci primjenjivi i na hrvatsku situaciju mogu pronaći u gore spomenutim i brojnim drugim radovima svjetske historiografije. Stoga mogu samo izraziti nadu da će skora budućnost donijeti vidnije rezultate u tom pravcu.

1

Chris Wickham, Society, u: Rosamond McKitterick, The Early Middle Ages, Short Oxford History of Europe, Oxford 2001., str. 59.

2

Gérard Sivéry, Rural Society, u: The New Cambridge Medieval History (dalje: NCMH), sv. 5, David Abulafia (ed.), c. 1198–c. 1300, str. 38–39. Kraći prikaz ovog poglavlja te poglavlja o razvoju seljaštvu u sljedećim svescima iste serije (14.–15. st.) vidi u: Danijela Marušić, Kasnosrednjovjekovno seljaštvo u novoj sintezi srednjovjekovne povijesti. Poglavlja iz: New Cambridge Medieval History, sv. 5–7, Cambridge, 1998.–2000., Lucius. Zbornik radova Društva studenata povijesti Hrvatskih studija »Ivan Lučić–Lucius« (dalje: Lucius) 4 (2005.), br. 6–7, str. 413–420.

3

O demografskoj situaciji u srednjovjekovnoj Hrvatskoj vidi opširnije u: Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje. Prostor, ljudi, ideje, Zagreb 1997, str. 169–176, posebice 172–173.

4

Važan prilog poznavanju doprinosa različitih historiografija proučavanju povijesti seljaštva i agrara općenito predstavlja međunarodni istraživačko–izdavački projekt The Medieval Countryside koji se u suradnji američkog sveučilišta Yale i belgijske izdavačke kuće Brepols odvija pod vodstvom uglednog američkog povjesničara Paula Freedmana. Do sada je objavljen prvi svezak nastao radom na ovom projektu, koji je priredila španjolska povjesničarka Isabel Alfonso, a u kojem su zastupljeni pregledi engleske, francuske, španjolske, talijanske, njemačke i poljske historiografije o ovom pitanju (Isabel Alfonso /ur./, The Rural History of Medieval European Societies: Trends and Perspectives, Turnhout 2007.).

5

Još uvijek nezaobilaznu sintezu povijesti seljaštva u srednjem vijeku predstavlja djelo njemačkog povjesničara Wernera Rösener Bauern im Mittelalter (München 1985, engleski prijevod: Peasants in the Middle Ages, Oxford 1992.). Rösener je i autor sinteze o povijesti europskog seljaštva od srednjeg vijeka do suvremenog doba objavljene istovremeno na njemačkom, engleskom, francuskom, španjolskom i talijanskom jeziku u okviru serije Stvaranje Europe (englesko izdanje: The Peasantry of Europe, Oxford–Cambridge, Massachusetts 1994.).

6

Najznačajniji primjer takvog pristupa svakako je danas već kultna studija francuskog povjesničara Emmanuela Le Roy Laduriea Montaillou, village occitan de 1294 ŕ 1324 objavljena 1975. godine, a u kojoj je autor na temelju inkvizicijskih zapisnika rekonstruirao mentalni obzor južnofrancuskog (okcitanskog) seljaštva krajem 13. i početkom 14. stoljeća. Knjiga je ubrzo prevedena na sve svjetske jezike. Hrvatski prijevod nažalost ne postoji, ali je knjiga 1991. objavljena u srpskom prijevodu te je, možda, tako lakše dostupna dijelu hrvatske čitalačke publike. O knjizi i srpskom prijevodu usporedi prikaz: Joško Pavković, Saga o jednom srednjovjekovnom selu, Lucius 4 (2005.), br. 6–7, str. 406–412.

7

Najbolju sintezu srednjovjekovnih gledišta o seljacima sastavljenu na temelju širokog spektra izvora od normativnih i vjerskih do književnih tekstova do sada predstavlja knjiga već spomenutog američkog povjesničara Paula Freedmana Images of the Medieval Peasant (Stanford 1999.). Za širu informaciju o ovom značajnom djelu usporedi opsežni prikaz: Suzana Miljan, Srednjovjekovni seljak i slika o njemu u ogledalu suvremenog američkog medievista, Lucius 5 (2006.), br. 8–9, str. 275–285.

8

Prikaz poljske historiografije o problemu srednjovjekovnog seljaštva vidi u: Piotr Górecki, Medieval Peasants and their World in Polish Historiography, u: Alfonso (ur.), The Rural History, str. 253–296. O povijesti seljaštva u mađarskoj historiografiji vidi: József Laszlovszky, Field Systems in Medieval Hungary, u: Balázs Nagy–Marcell Sebęk (ur.), ... The Man of Many Devices, Who Wandered Full Many ways ... Festschrift in Honor of János M. Bak, Budimpešta 1999, str. 432–444 i Gábor Klaniczay, Images and Designations for Rebellious Peasants in Late Medieval Hungary, u: Nagy–Sebęk (ur.), ... The Man, str. 115–127.

9

Jedina monografija unutar hrvatske historiografije koja je u cjelini posvećena, koliko mi je poznato, cjelovitom pogledu na seoski život i njegovu svakodnevicu barem jedne hrvatske regije ne odnosi se na žalost na srednjovjekovno razdoblje, nego na razdoblje ranog novog vijeka i 19. st. Radi se o knjizi Stijepe Obada Dalmatinsko selo u prošlosti (od sredine osamnaestog stoljeća do prvoga svjetskog rata) (Split 1990.).

10

Pregled dosadašnjih nastojanja hrvatske historiografije u tom pravcu vidi u: Tomislav Raukar, Seljak i plemić hrvatskoga srednjovjekovlja, Zagreb 2002, str. 13–24.

11

Iscrpan pregled dosadašnjih nastojanja hrvatske historiografije o agrarnim odnosima na području današnje Dalmacije u srednjem i ranom novom vijeku vidi u člancima Lovorke Čoralić Literatura o agrarno–proizvodnim odnosima u Dalmaciji u srednjem vijeku (Historijski zbornik 44 /1991/, br. 1, str. 211–232) i Agrarno–proizvodni odnosi u Dalmaciji XVI–XVIII. stoljeća. Izvori i historiografija (Historijski zbornik 45 /1992/, br. 1, str. 125–138.

12

Sukus poznavanja ove problematike predstavlja omašna i još uvijek nezaobilazna sinteza Josipa Adamčeka Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća (Građa za gospodarsku povijest Hrvatske, knj. 18–Odjel za hrvatsku povijest, Centar za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Monografije, knj. 8, Zagreb 1980.).

13

Za ovaj fond dalje će se u bilješkama koristiti kratica DAZd, ŠNA.

14

U Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u zbirci latinskih rukopisa čuvaju se dijelovi registara bilježnika Karota Vitalisa iz razdoblja 1456. do 1467. (rukopis s naslovom Acta Sibenicensia, sign. IV b 42), Grgura pok. Lovre iz razdoblja 1492. do 1493. i 1493. do 1494. (sign. II b 27 i II b 29) te fragmenti spisa različitih bilježnika iz razdoblja od 1441. do 1498. godine (sign. II c 70).

15

U Biskupskom arhivu u Šibeniku čuva se dio imbrevijatura šibenskog notara Antuna Campolonga (sv. 269, spisi iz godine 1446. u cijelosti te folia 11 do 43’ od 1441.). Mikrofilm istog rukopisa čuva se u Zbirci mikrofilmova Hrvatskog državnog arhiva (signatura: ZM 184/2). Opširnije o arhivskim fondovima za šibensku srednjovjekovnu povijest vidi u: Josip Kolanović, Šibenik u kasnome srednjem vijeku, Zagreb 1995, str. 316–317.

16

Mirko Zjačić, Spisi šibenskog notara Slavogosta, Starine 72 (1952.), str. 391–296.

17

Krsto Stošić, Sela šibenskog kotara, Šibenik 1941.

18

Kolanović, Šibenik.

19

Podacima istih bilježničkih spisa detaljnije sam se bavio u radu Sela župa Konjevrate i Pokrovnik u srednjovjekovnim bilježničkim spisima, u: Ante Gulin (ur.), Konjevrate i Mirlović Zagora — Župe Šibenske biskupije, Zagreb 2005, str. 137–166.

20

DAZd, ŠNA, Antonius Campolongo (dalje: AC), vol. 11/I, fasc. 10.I.i, fol. 266’.

21

DAZd, ŠNA, AC, vol. 11/IV, fasc. 10.IV.b, fol. 24’.

22

DAZd, ŠNA, Juraj de Dominicis (dalje: JdD), vol. 4, fasc. 3.I.o, fol. 40.

23

DAZd, ŠNA, AC, vol. 11/I, fasc. 10.I.a, fol. 3–3’.

24

DAZd, ŠNA, Karotus Vitalis (dalje: KV), vol. 16/II, fasc. 15.IV.a, fol. 20–20’.

25

DAZd, ŠNA, KV, vol. 16/II, fasc. 15.IV.b1, fol. 19’.

26

DAZd, ŠNA, KV, vol. 16/II, fasc. 15.IV.b8, fol. 383–384.